ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 17/06>
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Usvaja se apelacija Radosave Jezdimirović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-203/02 od 17. juna 2004. godine i Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-846/01 od 7. decembra 2001. godine.
Predmet se dostavlja Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da donese novu odluku, u skladu sa ovom odlukom.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine, "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Radosava Jezdimirović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Sead Sarihodžić i Aida Smajić, advokati iz Tuzle, podnijela je 11. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-203/02 od 17. juna 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanske banke, d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena), zatražano je 3. i 13. juna 2005. da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju tužena je dostavila 22. juna 2005. godine, a Vrhovni sud 5. jula 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor tužene dostavljen je apelantici 27. juna 2005. godine, a odgovor Vrhovnog suda 1. augusta 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je polagala sredstva na deviznu štednu knjižicu kod Tuzlanske banke, d.d. Tuzla, u iznosu od 94.612,21 DM.
- 7.Apelantica je 22. juna 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tužene radi raskida ugovora o deviznoj štednji. Općinski sud donio je Presudu broj P-1094/98 od 31. oktobra 2000. godine kojom je raskinut ugovor o deviznoj štednji zaključen između apelantice i tužene, te tužena obavezana da isplati apelantici iznos od 94.612,21 DM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka.
- 8.U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je u toku postupka dokazano da apelantica nije državljanin Bosne i Hercegovine i da nikada nije imala prijavljeno mjesto boravka na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije. Naime, kako je stavom 2. člana 3. spomenutog zakona propisano da će se ostvarivanje potraživanja građana koji nemaju prebivalište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i koji nisu državljani Bosne i Hercegovine regulirati posebnim propisom, a s obzirom na to da nije donesen poseban propis, sud je primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Zakonom o obligacionim odnosima propisano je da, kada jedna ugovorna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupi prema samom zakonu. S obzirom na to da je među strankama nesporno da tužena ne ispunjava svoju obavezu prema apelantici, sud je usvojio tužbeni zahtjev kojim se traži raskid ugovora koji je evidentiran kao devizna štednja, pa je, prema tome, obavezao tuženu da isplati apelantici njene devizne štedne uloge.
- 9.Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud u Tuzli je Presudom broj Gž-846/01 od 7. decembra 2001. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio.
- 10.Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je Presudom broj Rev-203/02 od 17. juna 2004. godine odbio apelanticinu reviziju. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je naveo da je pravni odnos između apelantice i tužene nastao u pravnom režimu bivše države, koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju i uz njega donesenim propisima zabranila slobodu raspolaganja sredstvima na deviznim računima građana. Prilikom svoga osamostaljivanja Republika Bosna i Hercegovina donijela je Uredbu sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju i Zakon o deviznom poslovanju iz 1994. godine, kojim se ne uređuju odnosi nastali prije njegovog stupanja na snagu, već se obavezala da će pitanje stare devizne štednje riješiti donošenjem zakona o javnom dugu Bosne i Hercegovine. Na kraju, Vrhovni sud zaključuje da se Zakon o deviznom poslovanju bivše države mora primijeniti na sve odnose nastale u vrijeme dok je bio na pravnoj snazi, odnosno na sve odnose zasnovane do stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. godine. S obzirom na to da on zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima, ispravan je stav drugostepenog suda koji je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.U apelaciji apelantica navodi da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijedio njeno pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te predlaže da Ustavni sud udovolji njenoj apelaciji i ukine osporenu presudu. Apelantica ističe da nije državljanka bivše Republike Bosne i Hercegovine, niti je imala prebivalište na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, te smatra da se u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti član 3. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, Zakon o deviznom poslovanju bivše države, kao i Uredba sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. godine, već da je trebalo da se primijeni Zakon o obligacionim odnosima.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju svoje odluke.
- 13.U odgovoru na apelaciju tužena citira relevantne propise koji se odnose na staru deviznu štednju i ističe da se prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima, jer primjena ovog zakona samo na strane državljane-vlasnike stare devizne štednje, a posebnog propisa na građane Federacije Bosne i Hercegovine-vlasnike stare devizne štednje, dovodi strane državljane u povoljniji položaj. Dalje, tužena smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda dosljedno i pravilno primijenila materijalno pravo, da nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 14.Uredba sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" broj 2/92)
Član 9.
"Za devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima jamči Republika."
Član 144.
"Uvjete i način vraćanja kredita koje su koristile ovlašćene banke po osnovu deviza građana deponiranih kod Narodne banke Jugoslavije do dana stupanja na snagu ove uredbe i vraćanja deviza građana iz depozita kod Narodne banke Jugoslavije utvrđuju se posebnim propisom."
Član 149.
"Propise i druge opće akte čije je donošenje propisano ovom uredbom ovlašćeni organi Republike donijet će u roku od jedne godine po stupanju ove uredbe na snagu."
Član 150.
"Danom stupanja na snagu ove uredbe prestaje da važi Zakon o deviznom poslovanju ("Službeni list SFRJ" br. 66/85, 13/86, 71786, 2/85, 3/88, 59/88, 27/90, 82790 i 96/91)."
- 15.Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Zakon o potraživanjima građana, "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97 i 8/99)
Član 3.
"Lice koje ima deviznu štednju u bankama ili poslovnim jedinicama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine iznad 100 KM, a bilo je državljanin bivše Socijalističke republike Bosne i Hercegovine i na dan 31. marta 1991. godine imalo prebivalište na teritoriji koja sada pripada Federaciji Bosne i Hercegovine stječe potraživanja prema Federaciji sa stanjem na dan 31. marta 1992. godine.
Realizacija potraživanja građana koji su na dan 31. marta 1991. godine imali državljanstvo bivše Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, a koji nemaju prebivalište na teritoriji Federacije, kao i drugih lica koja imaju devizna potraživanja u bankama na teritoriji Federacije, u smislu ovog zakona, uredit će se posebnim propisom.
Licima iz stava 1. ovog člana s deviznom štednjom do 100 DM banke će na njihov zahtjev isplatiti iznos štednje.
Potraživanja iz stava 3. ovog člana su isplativa nakon isteka perioda od tri mjeseca od dana primjene ovog zakona."
- 16.Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 8. januara 2001. godine utvrdio da čl. 3, 7, 11. i 18. Zakona o potraživanjima građana nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustanovio je da su ti članovi u suprotnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i time u suprotnosti sa članom II A.2(1)(k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmanom 5. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije naredio nikakve posebne izmjene i dopune ili na neki drugi način propisao prelazne odredbe prema kojima bi relevantni članovi trebalo da budu primijenjeni.
Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine članom II A.2(1)(k) i Amandmanom V utvrđeno je da će Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava Š...Ć.
Utvrđujući ustavnost čl. 3, 7, 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u procesu privatizacije sa navedenim ustavnim odredbama i članom 1. stav 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Sud je utvrdio da odredbe čl. 3, 7, 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine."
Odluka Ustavnog suda Federacije objavljena je 9. marta 2001. godine u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 7/01.
Članom 12(b) dijela IV(c) Ustava Federacije predviđa se da, ako Ustavni sud Federacije utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu sa ovim ustavom, taj zakon ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.
- 17.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03") relevantne odredbe glase:
Član 124.
"U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza, ili pod uvjetom predviđenim u narednim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa prema samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete."
Član 132. stav 2.
"Š...Ć
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
Š...Ć"
- 18.Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/05 od 2. decembra 2005. godine u relevantnom dijelu glasi:
"Usvaja se zahtjev Nikole Špirića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu usaglašenosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/04), Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) i Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 27/04).
Utvrđuje se da Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 27/04) i odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/04) i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) koji se tiču stare devizne štednje nisu u skladu sa članom III Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukidaju se u skladu sa članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine:
Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 27/04),
u Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 66/04): član 2. stav 2. u dijelu koji glasi: 'Ova procjena isključuje iznos obaveza za staru deviznu štednju s obzirom na to da će se on utvrditi u postupku verificiranja', član 2. stav 4. u dijelu koji glasi: 'uključujući i staru deviznu štednju', član 3. stav 1. u dijelu koji glasi: 'isključujući iznos obaveze za staru deviznu štednju koji će se utvrditi u postupku verificiranja', član 3. stav 1. tačka 3, član 3. stav 2. u dijelu koji glasi: 'izuzev za staru deviznu štednju', čl. 9. do 16, član 21. stav 1. u dijelu koji glasi: 'obaveza za staru deviznu štednju', član 21. stav 2. u dijelu koji glasi: 'izmirenje obaveza za staru deviznu štednju' i član 21. stav 4. u dijelu koji glasi: 'stare devizne štednje',
u Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04): član 3. stav 1. tačka 2, član 4. stav 1. tačka 4. u dijelu koji glasi: 'isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovog zakona', član 9. stav 1. tačka 2. u dijelu koji glasi: 'isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovog zakona' i čl. 11. do 18.
Ukinute odredbe prestaju da važe narednog dana od dana objave ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", u skladu sa članom 63. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od 3 mjeseca od dana objave ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" donese zakon kojim će se regulirati pitanje isplate stare devizne štednje.
Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana objave ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda."
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-203/02 od 17. juna 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelantica je primila 11. augusta 2004. godine, a apelacija je podnesena 8. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 24.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- k)Pravo na imovinu."
- 25.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 25.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 26.Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li je apelant imao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 27.Prema ustanovljenoj praksi, riječ imovina uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, Odluke i izvještaji (O.I) 13, st. 40-46 (1978)), a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Koncept imovine ima autonomno značenje, a dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom pri čemu pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije značajno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, presuda iz 1984. godine, serija A, broj 159, stav 53).
- 28.Dom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom) u svojoj ranijoj praksi, u nekoliko slučajeva, ustanovio je da stara devizna štednja predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dom je utvrdio da bez obzira na finansijsku situaciju banaka i opću ekonomsku situaciju u državi i Federaciji Bosne i Hercegovine, te ograničenja u podizanju stare devizne štednje ili de facto blokiranje te štednje, novac koji je deponiran na računima podnosilaca prijava predstavlja ekonomsku vrijednost. Potraživanja podnosilaca prijava kod banaka po osnovu njihove devizne štednje tako predstavljaju vlasništvo u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/ 97/48 i dr., Poropat i drugi, tačka 161).
- 29.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 30.Osporena presuda Vrhovnog suda nesumnjivo predstavlja "miješanje" u apelanticinu imovinu i kontrolu korištenja imovine, budući da onemogućava apelantici da raskine ugovor o deviznoj štednji zaključen sa tuženom i da joj se vrati iznos novca primljen po osnovu ugovora o deviznoj štednji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo treće pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima država može kontrolirati korištenje imovine. Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, služiti legitimnom cilju, uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da nose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49).
- 31.Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.
- 32.Prvo pitanje na koje treba dati odgovor je da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelanticinu imovinu predviđeno zakonom. U konkretnom slučaju nije sporno da je apelantica zaključila ugovore o deviznoj štednji koji su evidentirani kao devizne knjižice sa deviznim štednim ulozima, kao i to da tužena nije apelantici isplatila deviznu štednju. Dalje, nije sporno ni to da apelantica nikada nije imala prijavljeno prebivalište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, niti je imala državljanstvo bivše Republike Bosne i Hercegovine. Sporno je da li se na konkretan slučaj može primijeniti Zakon o obligacionim odnosima ili treba primijeniti, kako je to navedeno u osporenoj odluci, Zakon o deviznom poslovanju bivše države. Naime, Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo je da je građansko-pravni odnos između stranaka nastao u pravnom režimu bivše države i da se Zakon o deviznom poslovanju bivše države mora primijeniti na sve odnose zasnovane do stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. godine. S obzirom na to da Zakon o deviznom poslovanju bivše države zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica nema pravo da raspolaže svojim deviznim štednim ulozima. Naime, članom 150. Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju prestao je važiti Zakon o deviznom poslovanju koji je donijela bivša država a s obzirom na to da uredba ni u jednoj svojoj odredbi ne daje povratno djelovanje, prema mišljenju Vrhovnog suda, za odnose nastale ili zasnovane u vrijeme dok je na snazi bio Zakon o deviznom poslovanju, njegova primjena na te odnose nije prestala.
- 33.Ustavni sud primjećuje da je danom stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju, prema članu 150, prestao da važi Zakon o deviznom poslovanju bivše države, a prema članu 144. iste uredbe, propisano je da će se vraćanje deviza građana iz depozita Narodne banke Jugoslavije utvrditi posebnim propisom. Dalje, svojom odlukom broj U-10/00 od 8. januara 2001. godine Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine proglasio je neustavnim član 3. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije. Navedenim članom bilo je propisano da će se potraživanja građana koji 31. marta 1991. godine nemaju prebivalište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i drugih lica koja imaju potraživanja u bankama na teritoriji Federacije urediti posebnim propisom. Ustavni sud primjećuje da je apelantica strani državljanin, da realizacija potraživanja stranih državljana u odnosu na staru deviznu štednju nije regulirana dosadašnjom zakonskom regulativom i da se na apelanticu ne može primijeniti Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, kao ni Zakon o deviznom poslovanju bivše države koji je prestao da važi 11. aprila 1992. godine.
- 34.Dakle, osporenom presudom apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila raskid ugovora o deviznoj štednji, zaključen sa tuženom, i povrat uloženog novca je odbijen, jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, na konkretnu pravnu situaciju mora se primijeniti Zakon o deviznom poslovanju bivše države koji zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima. Ustavni sud zaključuje da je kontrola korištenja apelanticine imovine osporenom odlukom predviđena zakonom koji je prestao da važi i koji ne čini sastavni dio pravnog sistema u Bosni i Hercegovini, te se u konkretnoj pravnoj situaciji nije mogao primijeniti propis koji nije na pravnoj snazi.
- 35.Predmetna oblast je regulirana odredbama važećeg pozitivnog propisa, a to je Zakon o obligacionim odnosima. Članom 124. navedenog zakona propisano je da, kada jedna ugovorna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa prema samom zakonu. Članom 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da u slučaju raskida ugovora strana koja je izvršila ugovor ima pravo tražiti da joj se vrati ono što je dala.
- 36.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu nije bilo "pod uvjetima predviđenim zakonom " u skladu sa prvim stavom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da nema važećeg zakona koji predviđa takvo miješanje. Stoga je proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 37.Na kraju, Ustavni sud primjećuje da je prva indicija nedjelotvornog pravnog sistema u pogledu isplate stare devizne štednje činjenica da Bosna i Hercegovina ni dan-danas nije počela da isplaćuje deviznu štednju. Konačno, sama zakonska rješenja trenutno ne dopuštaju da se pravomoćne presude iz ove problematike izvršavaju, jer su predviđeni drugi modaliteti isplate stare devizne štednje.
- 38.Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu donijela je Odluku broj CH/98/375 i dr. od 6. aprila 2005. godine koja se tiče potraživanja po osnovu stare devizne štednje, a povodom aplikacije Đorđa Besarevića i dr. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. Ovom odlukom Bosna i Hercegovina je obavezana da po hitnom postupku mora donijeti zakon koji će na jedinstven način u Bosni i Hercegovini regulirati izmirenje unutrašnjeg duga po osnovu stare devizne štednje s tim da će se regulatorne mjere, odnosno mehanizmi za vršenje verifikacije i izmirenja unutrašnjeg duga predati u nadležnost entiteta donošenjem entitetskih zakonskih i podzakonskih propisa.
- 39.Najnovijom odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/05 od 2. decembra 2005. godine utvrđeno je Š...Ć da Ustavni sud smatra da je Bosna i Hercegovina, u okviru svojih nadležnosti u smislu člana III5.a) Ustava Bosne i Hercegovine, a s ciljem ispunjenja svojih obaveza iz Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma, nadležna za donošenje zakonodavnog okvira za rješavanje pitanja stare devizne štednje, i to na jedinstven način za sve građane Bosne i Hercegovine. Tek po ispunjenju tog uvjeta entiteti i Brčko Distrikt bi mogli, u okviru povjerenih ovlasti, regulirati to pitanje u skladu sa principima prethodno utvrđenim jedinstvenim zakonodavstvom na nivou Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zaključuje da se Bosna i Hercegovina nije mogla osloboditi obaveze da garantira poštivanje konstituiranih imovinskih prava imalaca devizne štednje, bez prethodnog osiguranja dovoljnih garancija za adekvatno rješavanje ovog problema, donošenjem zakonodavnog okvira za rješavanje pitanja stare devizne štednje, i to na jedinstven način za sve građane Bosne i Hercegovine, u skladu sa, između ostalog, standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 40.Miješanje u apelanticino pravo na imovinu nije bilo opravdano, jer je osporenom odlukom suda proizvoljno primijenjen materijalni propis koji nije na pravnoj snazi zbog čega to miješanje ne ispunjava uvjet "zakonitosti", pa je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 41.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.