FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/FINANCIJA
Pravilnik o transfernim cijenama
Na osnovu člana 46. stav (3) Zakona o porezu na dobit ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/16), federalni ministar finansija-federalni ministar financija donosi
PRAVILNIK
O TRANSFERNIM CIJENAMA
I. OSNOVNE ODREDBE
Član 1.Predmet
(1) Ovim Pravilnikom detaljnije se uređuje primjena pojedinih metoda transferne cijene, utvrđivanje transfernih cijena i postupak dokazivanja transfernih cijena.
(2) Sastavni dio ovog Pravilnika su i Obrazac TP-900 (Godišnja prijava za uklanjanje dvostrukog oporezivanja kod transfernih cijena), Obrazac TP-902 (Godišnji izvještaj o kontrolisanim transakcijama između povezanih lica) i Obrazac CBC-901 (Godišnji izvještaj o kontrolisanim transakcijama multinacionalnog pravnog lica) sa pripadajućim Uputstvom za sačinjavanje i podnošenje godišnjeg izvještaja.
Član 2.Obim primjene
(1) Odredbe ovog Pravilnika se primjenjuju na kontrolisane transakcije prodaje, kupovine, prijenosa imovine i prava, te pružanje usluga između povezanih lica, gdje je najmanje jedno lice obveznik poreza na dobit u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federaciji) u skladu sa Zakonom o porezu na dobit (u daljem tekstu: Zakon)
(2) Odredbe ovog Pravilnika se analogno primjenjuju i u transakcijama između poslovne jedinice i pravnog lica – privrednog društva ili međusobnih transakcija dvaju ili više poslovnih jedinica lica iz grupe MPL-a, na način da se poslovna jedinica hipotetički posmatra kao nezavisno i samostalno pravno lice od pravnog lica – privrednog društva čiji je dio.
Član 3.Definicije
U smislu ovog Pravilnika primjenjuju se sljedeći pojmovi:
- 1)pojam "lice" znači svako fizičko ili pravno lice;
- 2)pojam "pravno lice" znači bilo koji oblik organizacione cjeline koji ima zakonska prava i obaveze, te se osniva da bi se ostvario određeni cilj i djeluje u skladu sa zakonskim propisima uz upisivanje u odgovarajući registar koji vodi nadležni organ;
- 3)pojam "povezano lice" znači bilo koje lice koje je povezano sa poreznim obveznikom na način predviđen Zakonom;
- 4)pojam "porezni obveznik" znači svako lice koje podliježe obračunu i plaćanju poreza na dobit prema Zakonu.
- 5)pojam "nezavisna lica" označava lica koje nisu povezana lica s poreznim obveznikom odnosno ako nisu povezana u odnosu jedno na drugo;
- 6)pojam "kontrolisana transakcija" znači svaku transakciju koja je nadzirana od strane dva ili više lica koja su međusobno povezana na način predviđen Zakonom;
- 7)pojam "nekontrolisana transakcija" znači svaku transakciju između lica koji su međusobno nezavisna jedno u odnosu na drugo.
- 8)pojam "pravni vlasnik" znači vlasnik imovine koji je kao takav upisan u odgovarajući registar prema kojem ima pravo raspolaganja tom imovinom;
- 9)pojam "ekonomski vlasnik" znači vlasnik imovine koji kao takav nije upisan u registar, ali se smatra da je vlasnik nematerijalne/materijalne imovine jer snosi sve troškove i rizike koji se odnose na tu imovinu;
- 10)pojam "multinacionalno pravno lice (MPL)" znači bilo koje privredno društvo ili sličan oblik organizovanja pravnog lica koje je dio grupe MPL-a;
- 11)pojam "grupa MPL" znači grupu povezanih privrednih društava odnosno pravnih lica koji posluju u dvije ili više država.
Član 4.Transferne cijene
(1) Transferne cijene predstavljaju cijene kojima se vrednuju transakcije u finansijskim izvještajima između povezanih lica, na način koji nije dosljedan primjeni principa van dohvata ruke.
(2) Vrijednost transakcija između povezanih lica ne bi trebala odstupati od tržišne vrijednosti koja se odražava kroz transakcije između nezavisnih lica. Ukoliko odstupa od tržišne vrijednosti u pitanju je transferna cijena.
Član 5.Princip van dohvata ruke
(1) Princip van dohvata ruke predstavlja međunarodni standard kojim se određuje odnos koji ukazuje da uslovi postavljeni ili nametnuti između dva lica u njihovim poslovnim ili finansijskim odnosima ne smiju odstupati od uslova u poslovnim ili finansijskim odnosima očekivanih u sličnim transakcijama i/ili sličnim okolnostima između nezavisnih lica.
(2) U osnovi, princip van dohvata ruke, se zasniva na upoređivanju:
- a)cijene, marže, raspodjele profita ili drugih pokazatelja kontrolisane transakcije sa
- b)cijenama, maržama, raspodjelom profita ili drugim pokazateljima nekontrolisane transakcije.
Član 6.Povezana lica
(1) Povezanim licem sa poreznim obveznikom smatraju se:
- a)fizička lica – građani, koji su putem porodičnih odnosa iz člana 44. stav (3) tačka a) Zakona, povezana sa licima koja upravljaju, kontrolišu ili imaju kapital u poreznom obvezniku;
- b)pravna lica koja direktno ili indirektno kontrolišu lica, ili su direktno ili indirektno kontrolisana od lica, ili su zajedno sa poreznim obveznikom kontrolisani od strane jednog zajedničkog lica iz člana 44. stav (3) tačka a) Zakona;
- c)fizička lica – građani, koja posjeduju neposredno ili posredno 25 ili više procenata vrijednosti kapitala ili broja dionica ili glasačkih prava u poreznom obvezniku;
- d)pravna lica koje posjeduje direktno ili indirektno 25 ili više procenata vrijednosti kapitala ili broja dionica ili glasačkih prava u poreznom obvezniku; ili u kojem porezni obveznik posjeduje direktno ili indirektno 25 ili više procenata vrijednosti kapitala ili broja dionica ili glasačkih prava;
(2) Učešće u kontroli znači vlasništvo nad kapitalom, uz minimalno 25% kapitala ili broja dionica ili glasačkih prava u poreznom obvezniku.
(3) Učešće u upravljanju znači materijalna odgovornost za izvršavanja određenih obaveza pravnog lica prema trećim licima, nezavisno od vlasničkog kapitala.
(4) Pravna lica se smatraju povezanim licima i ako jedno lice učestvuje direktno ili indirektno u upravljanju, kontroli ili kapitalu drugog, ili ako treća strana učestvuje direktno ili indirektno u upravljanju, kontroli ili kapitalu oba, ili ako isto lice ili lice iz člana 44. stav (3) tačka a) Zakona učestvuje u upravljanju, kontroli i kapitalu.
(5) Povezanim licem smatra se i lice za koje se utvrdi da sa poreznim obveznikom svjesno ulazi u poslovni odnos, s ciljem prijenosa dobiti. U takvim slučajevima pojedinačna transakcija se izvršava pod okolnostima kao da je u pitanju povezano lice.
II. METODOLOGIJA TRANSFERNIH CIJENA
A. Metodologija
Član 7.Metode transferne cijene
(1) Najprikladnije metode transfernih cijena, prema članu 45. stav (2) Zakona su tradicionalne transakcijske metode transfernih cijena odnosno:
- a)metoda uporedivih nekontroliranih cijena;
- b)metoda cijene koštanja uvećane za uobičajenu zaradu i
- c)metoda preprodajne cijene.
(2) Ukoliko se tradicionalne transakcijske metode ne mogu pouzdano primijeniti ili se ne mogu primijeniti na određene transakcije, primjenjuju se transakcijske metode dobiti i to:
- a)metoda podjele dobiti;
- b)metoda transakcijske neto marže.
(3) Ukoliko se nijedna od metoda iz st. (1) i (2) ovog člana ne može primijeniti, primjenjuje se bilo koja druga metoda pod uslovom da njena primjena omogućava utvrđivanje uslova po principu van dohvata ruke i da donosi rezultat koji je u skladu s principom van dohvata ruke.
(4) Odabir metode iz stava (3) ovog člana treba obrazložiti na način da se objasni zašto se tradicionalne transakcijske metode i metode dobiti smatraju manje primjerenim ili neprimjerenim u okolnostima i uslovima određenog slučaja, te navesti razloge zbog kojih se odabrana metoda smatra boljim rješenjem.
Član 8.Prednosti u primjeni
(1) Ukoliko je moguće identifikovati uporedive nekontrolisane transakcije, metoda uporedivih nekontrolisanih cijena ima prednost u primjeni u odnosu na sve ostale metode transfernih cijena.
(2) Ukoliko transakcije nisu uporedive u potpunosti i ukoliko razlike imaju materijalni učinak na cijenu, porezni obveznik treba da izvrši usklađivanje kako bi se otklonio utjecaj razlika.
(3) Ukoliko su funkcije, rizici i imovina u kontrolisanoj i nekontrolisanoj transakciji uporedivi u značajnoj mjeri, primjenjuje se metoda koja će omogućiti pouzdaniju procijenu rezultata u skladu sa principom van dohvata ruke.
Član 9.Odabir metode
Prilikom odlučivanja o izboru najprikladnije metode, uzima se u obzir sljedeće:
- a)priroda kontrolisane transakcije, određena provođenjem funkcionalne analize;
- b)stepen stvarne uporedivosti kontrolisane i nekontrolisane transakcije;
- c)potpunost i tačnost podataka kod uporedive nekontrolisane transakcije;
- d)pouzdanost bilo koje pretpostavke; i
- e)stepen utjecaja netačnih podataka i pretpostavki na izvršene prilagodbe.
B. Metoda uporedivih nekontrolisanih cijena
Član 10.Definiranje metode
(1) Metoda uporedivih nekontrolisanih cijena je direktni način utvrđivanja cijene van dohvata ruke u kojoj se cijena imovine, prava ili usluga prodatih, kupljenih ili prenesenih u kontrolisanoj transakciji upoređuju sa cijenom imovine, prava ili usluga prodatih odnosno kupljenih u uporedivoj nekontrolisanoj transakciji u uporedivim uslovima i okolnostima.
(2) Metoda uporedivih nekontroliranih cijena se primjenjuje samo ako je dostupna uporediva imovina odnosno usluga, ili ako je moguće izvršiti razumne prilagodbe koje bi uklonile materijalne razlike imovine odnosno usluge.
(3) Ukoliko se materijalne razlike imovine odnosno usluge ne mogu pouzdano iskazati prilagodbom, potrebno je uzeti u razmatranje druge metode transfernih cijena.
Član 11.Način primjene metode
(1) Analizom uporedivosti, kod primjene metode uporedivih nekontroliranih cijena, će se:
- a)utvrditi sve razlike između imovine odnosno usluga u kontrolisanoj transakciji i onih u nekontrolisanoj transakciji kod uporedivog nezavisnog lica;
- b)utvrditi da li razlike iz tačke a) ovog stava imaju značajan utjecaj na cijenu;
- c)izvršiti prilagođavanje kod kontrolisane transakcije cijene imovine koji prodaju nezavisna lica u odnosu na navedene razlike, s ciljem utvrđivanja cijene po principu van dohvata ruke.
(2) Kod utvrđivanja uporedivih uslova i okolnosti analizom uporedivosti, kod metode uporedivih nekontrolisanih cijena, treba uzeti u obzir, između ostalog, i sljedeće:
- a)karakteristike imovine, kao što su kvantitet i kvalitet, odnosno ako je u pitanju usluga, priroda i obim takvih usluga;
- b)da li je prodata roba koja je poređena, u određenoj proizvodnoj liniji;
- c)različitost proizvoda uzimajući u obzir patent, zaštitni znak, dizajn, i sl.;
- d)obim prodaje, ukoliko ima utjecaja na cijenu;
- e)vrijeme prodaje, ukoliko ima utjecaja sezonska oscilacija ili druge promjene u tržišnim uslovima i
- f)da li su troškovi transporta, pakiranja, marketinga, oglašavanje i garancije uključeni u ugovorne uslove i sl.
C. Metoda cijene koštanja uvećana za uobičajenu zaradu
Član 12.Definiranje metode
(1) Metoda cijene koštanja uvećana za uobičajenu zaradu se koristi u slučaju kada se prodaju poluproizvodi između povezanih lica, ili kada su različita pravna lica unutar grupe MPL-a ugovorila zajedničku ili ugovornu proizvodnju (pogon), ili kada je proizvođač ugovorni proizvođač ili u slučaju kada se radi o transakcijama preporodaje robe ili u transakcijama pružanja usluga između povezanih lica.
(2) Polazna tačka u metodi cijene koštanja uvećana za uobičajenu zaradu, u slučaju transakcija između povezanih lica je trošak dobavljača (testirana strana), koji se uvećava za odgovarajuću uobičajenu zaradu (razliku u cijeni ili maržu) s ciljem sticanja odgovarajuće dobiti, a uzimajući u obzir funkcije koje se vrše, rizike koji se preuzimaju, imovine koja se koristi u datoj transakciji.
Član 13.Način primjene metode
(1) Kod primjene metode cijene koštanja uvećane za uobičajenu zaradu treba uzeti u obzir sličnost funkcija, preuzetih rizika, ugovornih uslova, uslova na tržištu, poslovnu strategiju, kao i sve prilagodbe koje se vrše u korist razlika u spomenutim faktorima između kontrolisanih i nekontrolisanih transakcija.
(2) Da bi se transakcije smatrale uporedivim, osnovica troškova, na koju se dodaje uobičajena zarada mora biti utvrđena na isti način u transakciji iz koje je proistekla transferna cijena i transakciji sa nezavisnim licem, uzimajući u obzir funkcije, rizike i korištenu imovinu.
(3) U slučaju da postoji razlika u strukturi troškova koji čine osnovicu za dodavanje marže, uporedivost se može postići usklađivanjima koja su primjerena konkretnom slučaju.
(4) Kod ove metode, a sa aspekta strukture troškova, razmatra se i metodologija koja se koristi kod strukturiranja troškova te računovodstvene politike, koje moraju biti dosljedne i uporedive između onih u kontrolisanim i nekontrolisanim transakcijama.
(5) Troškovi uključeni u cijenu testirane transakcije korištenjem metode cijene koštanja uvećane za uobičajenu zaradu su ukupni direktni i indirektni troškovi. Korištenje druge klasifikacije troškova mora biti opravdano i može se uzeti u obzir samo ako za posljedicu imaju tačniju procjenu odgovarajuće zarade.
(6) Direktni troškovi su troškovi nastali direktnim obavljanjem takve djelatnosti, i/ili materijala utrošenih u toj aktivnost. Pri utvrđivanju osnovice direktnih troškova nastalih u određenoj aktivnosti, troškovi koji se ne odnose na imovinu ili uslugu koja se posmatra moraju biti isključeni. Struktura troškova mora biti u skladu s onima nastalim u uporedivim transakcijama.
(7) Indirektni troškovi su troškovi koji se ne mogu posebno pripisati određenoj aktivnosti, ali ipak su povezani s direktnim troškovima ili se odnose na proces obavljanja aktivnosti.
(8) Razmatranje razlike u stepenu i vrsti troškova (operativni i neoperativni troškovi uključujući rashode finansiranja) koji se odnose na funkcije koje obavljaju, preuzete rizike, transakcije koje se upoređuju, može ukazivati na sljedeće:
- a)ukoliko troškovi odražavaju razliku u funkciji koja nije bila uzeta u obzir pri primjeni metode, prilagodba uobičajene zarade može biti potrebna;
- b)ukoliko troškovi odražavaju dodatne funkcije koje su odvojene od aktivnosti koje su testirane ovom metodom, može biti potrebno odrediti posebnu naknadu za navedene funkcije; ili
- c)ukoliko je razlika u troškovima koji se upoređuju samo odraz učinkovitosti ili neučinkovitosti poslovanja, kao što je slučaj kod općih i administrativnih troškova, prilagodba uobičajene zarade može biti neprikladna.
Član 14.Cijene van dohvata ruke
(1) Ukoliko postoje materijalne razlike između kontrolisane i nekontrolisane transakcije koje bi mogle utjecati na uobičajenu zaradu, vrše se odgovarajuće prilagodbe uobičajene zarade u nekontrolisanoj transakciji.
(2) Formule koje se primjenjuju kod metode cijene koštanja uvećane za uobičajenu zaradu su:
𝐶𝑖𝑗𝑒𝑛𝑎 𝑣𝑎𝑛 𝑑𝑜ℎ𝑣𝑎𝑡𝑎 𝑟𝑢𝑘𝑒=𝑇𝑟𝑜š𝑘𝑜𝑣𝑖+ (𝑇𝑟𝑜š𝑎𝑘 𝑥 𝑈𝑜𝑏𝑖č𝑎𝑗𝑒𝑛𝑎 𝑧𝑎𝑟𝑎𝑑𝑎)
gdje je
𝑈𝑜𝑏𝑖č𝑎𝑗𝑒𝑛𝑎 𝑧𝑎𝑟𝑎𝑑𝑎= 𝑃𝑟𝑜𝑑𝑎𝑗𝑛𝑎 𝑐𝑖𝑗𝑒𝑛𝑎−𝑇𝑟𝑜š𝑘𝑜𝑣𝑖 𝑇𝑟𝑜š𝑘𝑜𝑣𝑖
(3) Uobičajena zarada mora biti uporediva sa zaradom koju je realiziralo nezavisno lice obavljanjem uporedivih funkcija, preuzimanjem sličnih rizika i korištenjem slične imovine.
D. Metoda preprodajne cijene
Član 15.Definiranje metode
(1) Metoda preprodajne cijene je najprihvatljivija u transakcijama u kojima distributer/ trgovac - prodavac neposredno dodaje vrijednost proizvodima, uzimajući u obzir rizike koje snosi, sredstva koja koristi i funkciju koju obavlja.
(2) Polazište u metodi preprodajne cijena je cijena po kojoj je proizvod koji je kupljen od povezanog lica zatim dalje preprodan nezavisnom licu tj. cijena po kojoj se proizvod preprodaje (u daljem tekstu: preprodajna cijena). Preprodajna cijena se zatim umanjuje za odgovarajuću bruto maržu (u daljem tekstu: preprodajna bruto marža) koja predstavlja iznos kojim bi preprodavač mogao pokriti svoju prodaju i druge operativne troškove te ostvariti odgovarajuću dobit srazmjerno preuzetim funkcijama i rizicima.
Član 16.Način primjene metode
(1) U svrhu upoređivanja kod metode preprodajne cijene, analiza uporedivosti se fokusira na funkcije koje se obavljaju u odnosu na karakteristike proizvoda.
(2) Faktori koji mogu utjecati na preprodajnu bruto maržu, i druge okolnosti pri vršenju analize uporedivosti, uključuju:
- a)funkcije ili nivoe aktivnosti koje izvršava preprodavač: da li izvršava samo minimalne usluge, a preuzima puno vlasništvo i odgovornost za rizike koji su uključeni u transakciji; ili da li je preprodavač samo špediter ili distributer koji preuzima potpunu odgovornost za marketing i oglašavanje proizvoda ulažući vlastite resurse u tim aktivnostima;
- b)stepen dodane vrijednosti ili izmjene proizvoda prije prodaje od strane preprodavača;
- c)korištenje slične imovine u kontrolisanim i nekontrolisanim transakcijama;
- d)sličnost proizvoda je značajna u određenoj mjeri, a posebno kada postoji visoka vrijednost ili jedinstvena nematerijalna imovina dodijeljena tom proizvodu;
- e)razlike u načinu upravljanja poslovanjem koje mogu imati utjecaj na profitabilnost;
- f)utjecaj protoka vremenskog perioda jer preprodajna bruto marža će biti tačnija ako je realizirana u kratkom vremenskom periodu između prvobitne kupovine i preprodaje proizvoda, dok kod dužeg vremenskog perioda može dovesti do promjene na tržištu, kursa, troškova i sl.;
- g)utjecaj da li preprodavač ima ekskluzivno pravo za preprodaju proizvoda;
- h)razlike u računovodstvenim politikama, gdje se moraju izvršiti prilagodbe kako bi se osiguralo da je struktura troškova prilikom obračuna bruto marže u kontrolisanim i nekontrolisanim transakcijama ista.
Član 17.Cijena van dohvata ruke
(1) Cijena van dohvata ruke u izvornoj transakciji između povezanih lica se utvrđuje oduzimanjem preprodajne bruto marže i prilagođavanja za ostale troškove vezane za kupovinu proizvoda (npr. carine...)
(2) Formule koje se primjenjuju kod metode preprodajne cijene su:
𝐶𝑖𝑗𝑒𝑛𝑎 𝑣𝑎𝑛 𝑑𝑜ℎ𝑣𝑎𝑡𝑎 𝑟𝑢𝑘𝑒
=𝑃𝑟𝑒𝑝𝑟𝑜𝑑𝑎𝑗𝑛𝑎 𝑐𝑖𝑗𝑒𝑛𝑎
−(𝑃𝑟𝑒𝑝𝑟𝑜𝑑𝑎𝑗𝑛𝑎 𝑐𝑖𝑗𝑒𝑛𝑎 𝑥 𝑃𝑟𝑒𝑝𝑟𝑜𝑑𝑎𝑗𝑛𝑎 𝑏𝑟𝑢𝑡𝑜 𝑚𝑎𝑟ž𝑎)
gdje je
𝑃𝑟𝑒𝑝𝑟𝑜𝑑𝑎𝑗𝑛𝑎 𝑏𝑟𝑢𝑡𝑜 𝑚𝑎𝑟ž𝑎 = 𝑃𝑟𝑜𝑑𝑎𝑗𝑛𝑎 𝑐𝑖𝑗𝑒𝑛𝑎−𝑁𝑎𝑏𝑎𝑣𝑛𝑎 𝑐𝑖𝑗𝑒𝑛𝑎𝑃𝑟𝑜𝑑𝑎𝑗𝑛𝑎 𝑐𝑖𝑗𝑒𝑛𝑎
(3) Preprodajna bruto marža predstavlja maržu iz koje će preprodavač pokriti svoje troškove i druge operativne rashode te nastojati ostvariti odgovarajuću dobit.
(4) Preprodajna bruto marža mora biti uporediva sa maržom koja je ostvarena kod nezavisnih lica koja vrše iste funkcije, snose isti rizik i upošljavaju ista sredstva.
(5) Preprodajna bruto marža se očekivano mijenja zavisno od količine dodane vrijednosti od strane prodavača. Faktori koji mogu doprinijeti kreiranju dodane vrijednost zavise od stepena aktivnosti koja se obavlja.
E. Metoda podjele dobiti
Član 18.Definiranje metode
(1) Metoda podjele dobiti se primjenjuje u slučajevima kad je nemoguće odrediti uporedive transakcije između nezavisnih lica, po svim drugim metodama.
(2) Koncept metode podjele dobiti temelji se na pretpostavci da se kombinovana dobit u kontrolisanoj transakciji treba podijeliti između povezanih lica koja učestvuju u toj transakciji prema izvršenim funkcijama.
(3) Pristupi procijene podjele dobiti su rezidualna analiza i analiza doprinosa.
(4) Odredbe koje se tiču dobiti jednako se odnose i na gubitak.
Član 19.Primjena metode
(1) Metoda podjele dobiti je najprimjerenija u slučajevima kada obje strane doprinose transakciji na jedinstven i nezavisan način.
(2) U primjeni metode podjele dobiti potrebno je definirati alokacijske ključeve za raspodjelu kombinirane dobiti između povezanih lica.
(3) Kriteriji ili alokacijski ključevi koji se koriste za raspodjelu dobiti trebaju:
- a)biti razumno nezavisni od formulacije politike određivanja transfernih cijena, tj. trebaju se zasnivati na objektivnim podacima, a ne na podacima iz kontrolisanih transakcija i
- b)biti dokazivi internim i/ili uporedivim podacima.
Član 20.Raspodjela kombinirane dobiti
(1) Kombinirana dobit predstavlja ukupnu dobit od kontrolisane transakcije koja je predmet ispitivanja, a koja se dijeli između povezanih lica tako da bude što bliže podjeli dobiti koju bi nezavisna lica očekivala od učestvovanja u uporedivoj transakciji.
(2) Ukoliko nema uporedive transakcije, podjela dobiti se zasniva na relativnoj vrijednosti funkcija koje obavlja svako povezano lice u kontrolisanoj transakciji, uzevši u obzir korištena sredstva i preuzete rizike.
(3) Ukoliko je moguće direktno mjeriti relativnu vrijednost doprinosa svakog učesnika, nije potrebno ocjenjivati stvarnu tržišnu vrijednost doprinosa tih učesnika.
Član 21.Rezidualna analiza
(1) Rezidualna analiza je najprikladniji pristup u slučajevima u kojima obje strane kroz transakcije pridonose jedinstvenu nematerijalnu imovinu.
(2) Postoje dvije faze podjele dobiti u okviru ovog pristupa, kroz osnovni povrat i rezidual, na sljedeći način i to:
- a)dobit se dodjeljuje svakom učesniku na osnovu vrijednosti osnovnih i posebnih funkcija koje taj učesnik obavlja. Osnovni povrat određuje se u odnosu na tržišne povrate koje od sličnih vrsta transakcija ostvaruju nezavisna lica te se utvrđuje tržišni prinos dobiven od strane nezavisnih lica u sličnim poslovima. Ovaj osnovni povrat se ne računa kao povrat koji bi se ostvario upotrebom jedinstvene i vrijedne imovine učesnika.
- b)preostala dobit/gubitak (rezidual) se raspodjeljuje na način kako bi nezavisna lica u sličnim i istim okolnostima izvršile raspodjelu takvog ostatka.
Član 22.Analiza doprinosa
(1) Analiza doprinosa predstavlja analizu koja se koristi u metodi podjele dobiti prema kojoj se kombinirana dobit od kontrolisanih transakcija dijeli između povezanih lica na osnovu relativne vrijednosti funkcija koje (uzevši u obzir imovinu koja se koristi i rizike koji su preuzeti) svako povezano lice ima u tim transakcijama, s tim da je dopunjena što je moguće većim brojem eksternih podataka o tržištu koji pokazuju kako bi nezavisna lica podijelila dobit u sličnim okolnostima.
(2) Dobit koja se dijeli je operativna dobit. Međutim, ukoliko je raspodjela troškova u kontrolisanoj transakciji nemoguća, može se razmatrati podjela bruto dobiti, nakon čega se troškovi koji se pripišu određenoj strani mogu umanjivati.
(3) U slučajevima kad je relativni doprinos teško odrediti za svakog učesnika u kontrolisanoj transakciji, analiza doprinosa će zavisiti od činjenica i okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.
(4) Analiza doprinosa zahtijeva pažljivu procjenu i kriterije koji trebaju uvijek uključiti dodane vrijednosti transakciji i ekonomski značaj funkcija koje vrši svaka strana, u ukupnom ostvarivanju dobiti.
Član 23.Alokacijski ključevi
(1) Podjela kombinirane dobiti kod metode podjele dobiti može se izvršiti upotrebom alokacijskih ključeva.
(2) Izbor alokacijskih ključeva po kojima se dijeli dobit u velikoj mjeri zavisi od činjenica i okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.
(3) Alokacijski ključevi mogu biti u obliku brojeva (npr. postotku) ili varijable (npr. posebnih troškova), a najčešće su:
- a)zasnovani na imovini: u slučajevima kada kontrolisana transakcija iskazuje snažnu korelaciju između imovine i stvaranja vrijednosti.
- b)zasnovani na troškovima: u slučajevima kada je jasna korelacija između troška i stvaranja vrijednosti;
- c)vrijeme provedeno od strane uposlenih u vršenju usluga unutar grupe MPL-a;
- d)jedinice koje se proizvode ili se prodaju;
- e)broj zaposlenih;
- f)prostor koji se koristi i sl.
F. Metoda transakcijske neto-marže
Član 24.Definiranje metode
(1) Metoda transakcijske neto-marže je metoda koja se koristi u slučaju kada je teško upoređivati bruto maržu, a posebno u slučajevima u kojima se primjenjuju različite računovodstvene politike i postupci.
(2) Prilikom primjene metode transakcijske neto marže upoređuju se neto profitne marže koje obveznik ostvaruje u transakcijama sa povezanim licima sa neto profitnim maržama koje su ostvarene u sličnim transakcijama sa nezavisnim licima.
(3) Uzimajući u obzir da je neto marža podložna značajnom utjecaju, osim proizvoda i funkcija, i drugim raznim faktorima, korištenje metode transakcijske neto marže treba ograničiti na slučajeve u kojima ti faktori imaju visok stepen sličnosti, kako bi se uklonili učinci tih drugih uslova.
Član 25.Određivanja raspona
(1) Transakcijska neto marža koju obveznik ostvaruje u transakciji sa povezanim licem upoređuje se sa transakcijskom neto maržom koju ostvaruju nezavisna lica koja se pretežno bave sličnim transakcijama, i to primjenom statističkog metoda kojim se neto marže u transakcijama između nezavisnih lica dijele na kvartile (prvi kvartil, medijan - drugi kvartil, treći kvartil).
(2) Podaci koji su ispod prvog kvartila predstavljaju minimum analiziranog skupa podataka, a podaci koji su iznad trećeg kvartila predstavljaju maksimum analiziranog skupa podataka.
(3) Transakcijske neto marže između nezavisnih lica utvrđuju se kao ponderisani neto prosjek ostvarenih transakcijskih neto marži u periodu od tri do pet godina, s tim da završna godina navedenog perioda treba da bude ona godina za koju su dostupni neophodni finansijski podaci u bazama javno dostupnih podataka koje obveznik koristi.
(4) Raspon transakcijskih neto marži predstavljaju neto marže koje se nalaze u rasponu od prvog do trećeg kvartila (interkvartilni raspon).
(5) Znatno odstupanje između podataka u rasponu (npr. gornji kvartil i donji kvartil) može značiti da uporedive koje se koriste nisu pouzdane, ili da su znatne materijalne razlike u pogledu funkcija, rizika i sredstava koje opravdavaju prilagodbe uporedivost. U takvim slučajevima pouzdanost uporedivih podataka mora se pažljivo procijeniti i izvršiti prilagođavanje materijalnih razlika u analizi uporedivosti, a metode se trebaju revidirati.
Član 26.Obračun marže
(1) Transakcijske neto marže predstavljaju odnos neto operativne dobiti prema odgovarajućoj osnovici koja može predstavljati iznos operativnih troškova ili operativnih prihoda ili ukupnih sredstava. Izuzetno, kod pojedinih oblika transakcijske neto marže može se koristiti odnos ukupne dobiti prema operativnim troškovima ("berry" pokazatelj).
(2) Prilikom utvrđivanja transakcijske neto marže koju ostvaruje obveznik u transakciji iz koje je proistekla transferna cijena, po pravilu, u obzir se uzimaju samo oni operativni prihodi i operativni rashodi koji se direktno ili indirektno odnose na tu transakciju, i to u mjeri u kojoj su doprinijeli ostvarivanju neto dobiti u toj transakciji.
(3) Porezni obveznici mogu, u zavisnosti od okolnosti slučaja, koristiti sljedeće transakcijske neto marže:
- a)operativna dobit u odnosu na prodaju, pri čemu je ovaj pokazatelj posebno primjenljiv za transakcije nabavke sredstava od povezanih lica u cilju prodaje nepovezanim licima, a izračunava se po sljedećoj formuli:
𝑇𝑟𝑎𝑛𝑠𝑎𝑘𝑐𝑖𝑜𝑛𝑎 𝑛𝑒𝑡𝑜 𝑚𝑎𝑟ž𝑎 =100 × 𝑁𝑒𝑡𝑜 𝑑𝑜𝑏𝑖𝑡𝑃𝑟𝑖ℎ𝑜𝑑 𝑜𝑑 𝑝𝑟𝑜𝑑𝑎𝑗𝑒
- b)operativna dobit u odnosu na operativne troškove, pri čemu je ovaj pokazatelj posebno pogodan za transakcije u kojima obveznik pruža usluge ili obavlja proizvodne aktivnosti, a izračunava se po sljedećoj formuli:
𝑇𝑟𝑎𝑛𝑠𝑎𝑘𝑐𝑖𝑜𝑛𝑎 𝑛𝑒𝑡𝑜 𝑚𝑎𝑟ž𝑎 =100 × 𝑁𝑒𝑡𝑜 𝑑𝑜𝑏𝑖𝑡𝑂𝑝𝑒𝑟𝑎𝑡𝑖𝑣𝑛𝑖 𝑡𝑟𝑜š𝑘𝑜𝑣𝑖
- c)operativna dobit u odnosu na imovinu, pri čemu se ovaj pokazatelj može koristiti kod proizvodnih aktivnosti koje zahtijevaju značajno angažovanje sredstava, a izračunava se po sljedećoj formuli:
𝑇𝑟𝑎𝑛𝑠𝑎𝑘𝑐𝑖𝑜𝑛𝑎 𝑛𝑒𝑡𝑜 𝑚𝑎𝑟ž𝑎 =100 × 𝑁𝑒𝑡𝑜 𝑑𝑜𝑏𝑖𝑡𝑈𝑘𝑢𝑝𝑛𝑎 𝑠𝑟𝑒𝑑𝑠𝑡𝑣𝑎
- d)"berry" pokazatelj, pri čemu je primena ovog pokazatelja pogodna za analizu posredničkih aktivnosti, a utvrđuje se primjenom sljedeće formule:
𝑇𝑟𝑎𝑛𝑠𝑎𝑘𝑐𝑖𝑜𝑛𝑎 𝑛𝑒𝑡𝑜 𝑚𝑎𝑟ž𝑎 =100 × 𝑈𝑘𝑢𝑝𝑛𝑎 𝑑𝑜𝑏𝑖𝑡𝑂𝑝𝑒𝑟𝑎𝑡𝑖𝑣𝑛𝑖 𝑡𝑟𝑜š𝑘𝑜𝑣𝑖
(4) Odredbe stava (3) ovog člana su instruktivne i obveznik može da primjenjuje i druge neto transakcijske marže, odnosno da konkretnoj transakciji prilagodi način primjene transakcijskih neto marži iz stava (3) ovog člana, ali u tom slučaju mora da pruži detaljno obrazloženje takvog pristupa u dokumentaciji o transfernim cijenama.
III. UTVRĐIVANJE TRANSFERNIH CIJENA
A. Princip van dohvata ruke
Član 27.Cijena po principu van dohvata ruke
(1) Cijena van dohvata ruke je cijena koja bi bila određena da je takva transakcija izvršena između nezavisnih lica po istim ili sličnim uslovima i okolnostima.
(2) Ukoliko povezana lica ostvaruju dobit koja je iznad ili ispod uporedivih tržišnih uslova ili okolnosti samo zato što su povezana, tako iskazana dobit se neće smatrati da je iskazana po principu van dohvata ruke.
Član 28.Faze u primjeni principa van dohvata ruke
(1) Porezni obveznik provodi analizu transfernih cijena kroz tri glavne faze, u cilju primjene principa van dohvata ruke u transakcijama povezanih lica, i to:
- a)izvršiti analizu uporedivosti,
- b)identificirati najprikladniju metodu transfernih cijena i testirane strane i
- c)odrediti rezultat zasnovan na principu van dohvata ruke.
(2) Uzimajući u obzir da analiza transfernih cijena zahtijeva element procijene, obveznik bi trebao da na logičan, koherentan i konzistentan način dokaže da su cijene iskazane po principu van dohvata ruke.
(3) Porezni obveznik može mijenjati faze iz stava (1) ovog člana, samo ukoliko će njegov usvojeni alternativni pristup doći od tačnijih rezultata odnosno cijene van dohvata ruke.
B. Osnovni parametri analize uporedivosti
Član 29.Pojam
(1) Analiza uporedivosti predstavlja proces identifikacije i poređenja ekonomski relevantnih karakteristika transakcije između poveznih lica sa onim između nezavisnih lica, kao preduslov za primjenu svih metoda transfernih cijena koje su u skladu s principom van dohvata ruke.
(2) Nekontrolisane transakcije mogu biti:
- a)transakcije između testiranih strana i nezavisnih lica koje se obavljaju pod uslovima i okolnostima sličnim kontrolisanoj transakciji (interna uporediva transakcija); ili
- b)transakcije između dva nezavisna lica pod sličnim uslovima i okolnostima (vanjska uporediva transakcija).
(3) Interne uporedive transakcije imaju prednost u odnosu na vanjske uporedive transakcije.
(4) Analiza uporedivosti između ostalog obuhvata obimnu analizu okolnosti poreznog obveznika, uključujući, ali ne ograničavajući se na analizu grane djelatnosti, konkurentnost, ekonomske i regulatorne faktore te druge faktore koji utječu na poreznog obveznika i njegovo okruženje.
(5) Analiza uporedivosti zahtijeva razumijevanje kontrolisane transakcije koja je predmet ispitivanja radi odabira testirane strane, metoda transfernih cijena, faktora uporedivosti kao i dostupnih izvora informacija o eksternim uporedivim podacima.
Član 30.Uporedivost transakcija
(1) Prilikom odabira uporedivih nekontrolisanih transakcija uzimaju se u obzir kvantitativni i kvalitativni kriteriji koji služe za prihvatanje ili odbacivanje transakcija, vodeći računa o svim relevatnim podacima koji mogu utjecati na uporedivost transakcija.
(2) Nekontrolisana transakcija se smatra uporedivom ako su navedenih pet faktora uporedivosti te transakcije s kontrolisanom transakcijom dovoljno slični:
- a)karakteristike proizvoda ili usluga;
- b)obavljene funkcije, uposlena imovina i preuzeti rizik od strane odgovarajućih lica;
- c)ugovorni uslovi;
- d)ekonomske okolnosti i
- e)poslovna strategija.
Član 31.Koraci u analizi uporedivosti
(1) Analiza uporedivosti uključuje sljedeće korake koji su međusobno povezani, i to:
- a)analiza transakcija i funkcija;
- b)djelatnost;
- c)identifikacija uporedivih transakcija;
- d)testirana strana i
- e)izbor i primjena metodologije transfernih cijena.
(2) Djelatnost je značajan faktor koji određuje cijenu van dohvata ruke u kontrolisanoj transakciji, te se s tog osnova dijeli se na:
- a)proizvodnja: samostalni proizvođač, licencirani proizvođač, ugovorni proizvođač;
- b)distribucija: samostalni distributer, distributer ograničenog rizika;
- c)pružanje usluga.
(3) rilikom određivanja cijene van dohvata ruke, potrebno je utvrditi nivo transakcije koja se koristi u svrhu upoređivanja i to upoređivanje:
- a)pojedinačne transakcije,
- b)više različitih vrsta transakcija,
- c)rezultata na nivou bruto marže,
- d)rezultata na nivou neto marže ili
- e)rezultata upotrebom drugih faktora kao što je povrat na kapital i sl.
(4) Određivanje kontrolisane transakcije vodi ka određivanju testirane strane. Testirana strana je ona strana na koju se primjenjuje metoda transferne cijene na najpouzdaniji način i za koje se najpouzdaniji uporedni podaci mogu pronaći.
(5) U procesu primjene metodologije transferne cijene, izbor finansijskih pokazatelja utječe na veću tačnost određivanja transferne cijene po principu van dohvata ruke kod kontrolisane transakcije.
Član 32.Funkcionalna analiza
(1) Funkcionalna analiza stvara osnovu za utvrđivanje uporedivih transakcija, na način da određuje kako funkcije, imovina i rizici koji su u poslovanju podijeljeni između uključenih strana u transakciji, utječu na poslovni rezultat.
(2) Svrha funkcionalne analize je da:
- a)daje pregled pravnog lica i njegovog poslovanja,
- b)identificira koje se funkcije obavljaju, rizici preuzimaju i imovina upošljava kod obje strane, povezanog i nezavisnog lica i
- c)procjeni važnost i ekonomsku značajnost funkcija, rizika i imovine, poduzete od obje strane, povezanog i nezavisnog lica.
Član 33.Funkcije
(1) Funkcije su aktivnosti koje vrši svako lice u poslovanju, kao što su nabavka, marketing, distribucija i prodaja i sl.
(2) Glavne funkcije koje izvršava povezano lice prvo treba prepoznati prilikom ispitivanja, jer svako povećanje ekonomske značajnosti izvršenih funkcija treba biti nadoknađeno povećanjem profitabilnosti tog lica.
(3) Kod vrednovanja funkcija, značajan utjecaj ima relativna važnost svake funkcije u funkcionalnoj analizi. Sam broj funkcija koje obavlja određeni član MPL-a ne znači da bi trebao imati veći udio u dobiti. Lice koje obavlja najviše funkcija, ili obavlja više ekonomski značajne funkcije tokom zajedničkih operacija, iako manje funkcije u odnosu na ostala povezana lica, treba imati pravo na veći udio u dobiti.
Član 34.Imovina
(1) Porezni obveznik treba identifikovati imovinu (materijalnu i nematerijalnu) koja se koristi ili će se koristiti u vršenju funkcija, u transakciji. Identifikacija imovine uključuje analizu vrste imovine koja se koristi i prirodu imovine koja se koristi.
(2) Kod nematerijalne imovine potrebno je identifikovati lice kojem se pripisuje ili se trebaju pripisati koristi od te imovine, na način da vlasnik koji vrši prodaju imovine ili je daje na korištenje očekuje da ostvari dobit.
(3) Specifičnosti materijalne ili nematerijalne imovine imaju utjecaj na određivanje vrijednosti te imovine na otvorenom tržištu, te ih treba identifikovati.
(4) Karakteristike imovine koja se upoređuje, minimalno, trebaju uključivati:
- a)u slučaju materijalne imovine: fizička obilježja, kvalitet i obim ponude;
- b)u slučaju pružanja usluga: priroda i obim usluge i
- c)u slučaju nematerijalne imovine: oblik transakcije (npr. korištenje ili prodaja), vrsti imovine (npr. patenta, zaštitni znak ili znanje), trajanje i stepen zaštite, očekivana korist od upotrebe imovine.
Član 35.Rizik
(1) Procjena preuzetih rizika važna je u određivanju cijena van dohvata ruke, polazeći od ekonomske pretpostavke da veći rizik pretpostavlja i veći očekivani prinos.
(2) Kontrolisane i nekontrolisane transakcije nisu uporedive ukoliko postoje značajne razlike u rizicima koji se preuzima, i za koji se ne mogu napraviti odgovarajuće prilagodbe.
(3) Vrste rizika uključuju:
- a)operativni rizik (npr. proizvodna odgovornost, sistemski kvar, pouzdanost dobavljača, inventar i pripadnost troškova, ekološki i drugi regulatorni rizici);
- b)tržišni rizik (npr. industrijski rizik, državno- političkih rizik, pouzdanost kupaca i fluktuacije u potražnji i cijenama);
- c)rizik proizvoda (npr. rizik odgovornosti za proizvod, rizik garancije/troškova i izvršnost ugovora);
- d)poslovni rizici povezani s vlasništvom nad imovinom ili objektima;
- e)financijskiFinansijski rizik (npr. valutni rizik, rizik roba, rizik kamatne stope i rizik finansiranja);
- f)kreditni i drugi rizici duga (npr. kašnjenje ili propust u plaćanju potraživanja od kupaca, zakašnjele garancije, zajmovi i ostalih potraživanja) i
- g)rizici za uspjeh ili neuspjeh ulaganja u istraživanje i razvoj.
(4) Raspodjela rizika između povezanih lica trebala bi se zasnivati na funkcijama koje se obavljaju. Funkcionalna analiza identificira bitne rizike, kao i razliku između lica koja nose i kontrolišu rizik prema uslovima ugovora i lica koja snose rizik na osnovu ekonomske suštine transakcije.
Član 36.Ugovorni uslovi
(1) Ugovorni uslovi, između ostalog uključuju raspodjelu odgovornosti, rizika i koristi između lica koji su definirani ugovorom. Ugovorni uslovi su važni u određivanju uporedivosti kontrolisane i nekontrolisane transakcije jer oni mogu utjecati na cijenu ili maržu transakcije.
(2) Sve razlike između ugovornih uslova transakcije koja se ispituje će biti potrebno prilagoditi u određivanju cijene van dohvata ruke kod kontrolisane transakcije.
Član 37.Ekonomski uslovi
Faktori koji mogu utjecati na cijenu ili maržu transakcije u različitim ekonomskim uslovima, uključuju:
- a)geografski položaj na tržištu;
- b)veličina tržišta;
- c)odnos konkurencije na tržištu;
- d)razina ponude i potražnje na tržištu u cjelini i po pojedinim područjima;
- e)kupovnu moć kupca;
- f)trošak proizvodnje, uključujući troškove zemljišta, rada i kapitala, te troškova prijevoza;
- g)obim i način prodaje na tržištu (npr. malo ili na veliko);
- h)datum i vrijeme transakcije;
- i)dostupnost zamjenskih roba i usluga i
- j)stepen državne intervencije npr. da se kontroliše cijena robe.
Član 38.Poslovna strategija
(1) Poslovne strategije usvojene od strane pravnog lica utječu na cijenu proizvoda. U analizi uporedivosti, se procjenjuje da li povezana lica u istim okolnostima kao da je nezavisno lice usvojilo sličnu strategiju, a ako jeste, kakvu nagradu može očekivati.
(2) Poslovne strategije koje su relevantne za utvrđivanje uporedivosti su inovacije i razvoj novih proizvoda, stepen diverzifikacije, penetracija na tržište, izbor kanala distribucije, zastupljenost na tržištu i sl.
C. Aspekti analize usporedivosti
Član 39.Pojedinačne i zajedničke transakcije
(1) Kod utvrđivanja preciznog usklađivanja sa tržišnim cijenama ili raspodjelom dobiti, princip van dohvata ruke se primjenjuje na pojedinačnoj transakciji.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, u zavisnosti od okolnosti slučaja, transferne cijene mogu se određivati na zajedničkoj osnovi više transakcija ili na nivou proizvodne linije, a ne na razini svake pojedinačne transakcije.
(3) Prilikom utvrđivanja transfernih cijena, obveznici trebaju odrediti cijene odvojeno za svaku transakciju koju vrše sa povezanim licem. Međutim, ukoliko su transakcije usko povezane da se pojedinačno ne mogu vrednovati na odgovarajući način, određivanje transfernih cijena se vrši u paketu transakcija. Ovo pravilo se primjenjuje u slučaju kada se može dokazati praksom u industriji odnosno djelatnosti da se cijena određuje za jednu kombinovanu transakciju (npr. roba i pripadajuća nematerijalna imovina), ili gdje se ne može razumno očekivati da će se naći dostupni kvalitetni podaci za pojedinačne transakcije.
(4) Uslijed nedostatka pouzdanih podataka o uporedivim nekontrolisanim transakcijama zbog složenosti poslovanja i odnosa između lica, određivanje transfernih cijena može biti na zajedničkoj osnovi.
(5) Za nematerijalnu imovinu koja je povezana s proizvodom ili pruženom uslugom, generalno je prihvatljivo da se posmatra kroz zajedničku transakciju ako je neodvojiva od proizvoda odnosno nemoguće je posebno iskazati i izdvojiti, te se uključuje u paket transakcija svih povezanih troškova koji su uključeni u cijenu tog proizvoda.
Član 40.Višegodišnji podaci
(1) Analizom višegodišnjih podataka se određuje da li je ishod jedne od godina pod utjecajem faktora koji nisu očekivani. Upotreba višegodišnjih podataka ne isključuje upotrebu pokazatelja višegodišnjeg prosjeka.
(2) Podaci iz prethodnih godina trebaju pokazati da li je gubitak poreznog obveznika rezultat određenog ekonomskog stanja u prošloj godini, koja je uzrokovala povećanje troškova u kasnijim godinama, ili odraz činjenice da je taj proizvod na kraju svog životnog ciklusa.
Član 41.Uporedivi period
(1) Porezni obveznik primjenjuje princip van dohvata ruke, na osnovu realno raspoloživih informacija u vrijeme određivanja.
(2) Nekontrolisana transakcija treba osigurati pouzdane uporedive podatke, kao da se transakcija provodi u ekonomskom okruženju koje je isto ili slično ekonomskom okruženju u kontrolisanoj transakciji obveznika.
(3) U zavisnosti od industrije/djelatnosti i pojedinačnih okolnosti slučaja, moguće je da podaci u određenoj poslovnoj godini ne pružaju najpouzdaniji uporedbu. Ukoliko se kod testirane strane obračunski period završava na dan 31. marta tekuće godine (npr. 31.03.2010.) smatra se bolje uporediti s pravnim licem u istoj industriji/djelatnosti čiji obračunski period završava na dan 31. decembra prethodne godine (31.12.2009.) u odnosu na pravno lice čiji obračunski period završava na dan 31. decembra tekuće godine (31.12.2010.).
Član 42.Vanjski uporedivi podaci
(1) Prilikom odabira vanjskih uporedivih podataka, porezni obveznici trebaju uzeti u obzir sljedeće:
- a)komercijalne baze podataka,
- b)javno dostupne uporedive podatke,
- c)lokalne uporedive podatke i
- d)Upoređivanje sa onima koji generišu gubitak.
(2) Prilikom upotrebe komercijalnih baza podataka jedne u odnosu na drugu nema prednosti, sve dok izabrana baza pruža pouzdan izvor informacija koji pomaže obvezniku u obavljanju analize uporedivosti. Dokumentacija o transfernim cijenama treba sadržavati podatke o korištenoj bazi podataka.
(3) Porezni obveznik treba koristiti uporedive javno dostupne podatke koji se lako mogu dobiti iz različitih izvora i koje imaju mogućnost da se potvrde.
(4) Ukoliko je moguće, porezni obveznici treba da koriste lokalne uporedive podatke u analizi uporedivosti. U situaciji kada porezni obveznici nisu u stanju pronaći dovoljno pouzdane lokalne uporedive podatke, oni mogu proširiti svoju potragu za regionalne uporedive, i tako i šire.
(5) U obavljanju analiza usporedivosti, obveznici mogu doći do nezavisnih lica u jednoj djelatnosti, koje su imali gubitke tokom određenog vremenskog perioda, kao i lica koja su ostvarila dobit, s tim da porezni obveznik u ovim slučajevima isključuje kao uporedive nezavisna lica sa sljedećim finansijskim rezultatom:
- a)prosječno ponderisani gubitak za testirani period ili
- b)gubitak nastao za više od polovine testiranih perioda.
Član 43.Reklasifikacija transakcije
(1) Ispitivanje kontrolisane transakcije se zasniva na transakciji koja je stvarno izvršena od strane poreznog obveznika u mjeri u kojoj je usklađena sa metodama opisanim u ovom Pravilniku. Međutim, kada se posmatra sporazum/ugovor između povezanih lica, u obzir se ne uzimaju samo ugovorni uslovi, već i stvarno ponašanje učesnika transakcije.
(2) Prilikom utvrđivanja cijene van dohvata ruke, Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Porezna uprava) može zanemariti i ponovno reklasifikovati kontrolisanu transakciju pod sljedećim uslovima:
- a)kada se ekonomska suština transakcije razlikuje od njenog ugovorenog oblika ili
- b)ako je oblik i sadržaj transakcije isti; dogovori koje se odnose na transakciju, kada se promatraju zajedno, se razlikuju od onih koji bi postojali kod nezavisnih lica u ponašanju na tržišno-racionalan način, a stvarna struktura transakcije praktično onemogućava Poreznoj upravi da odredi odgovarajuću cijenu.
Član 44.Gubici u poslovanju
(1) Očekivani gubici u poslovanju su prihvatljivi iz poslovnih i finansijskih razloga kao što su gubici uslijed pokretanja posla, strategija ulaska na tržište, neuspjeh u istraživanju i razvoju.
(2) Prilikom utvrđivanja da li su gubici prihvatljivi, važno je osigurati da se kontrolisana transakcija posmatra u poslovnom i ekonomskom smislu. Obveznik treba da utvrdi da su gubici posljedica poslovne prirode te se očekuje da osigura dokumentaciju koja opisuje faktore utjecaja na cijene koje nisu transferne, a koje su doprinijele gubitku.
(3) Za ugovornog proizvođača, koji obavlja samo proizvodnju po nalogu povezanog lica bez obavljanja funkcija kao što je uspostavljanje operativne strategije, istraživanja i razvoja, prodaje, se očekuje da će održavati konzistentan nivo profitabilnosti. U slučaju da ugovorni proizvođač iskazuje gubitke, on mora dokazati da ovi gubici nisu rezultat njegovih transakcija s povezanim licem.
Član 45.Prilagođavanje uporedivih transakcija
(1) Prilagođavanje uporedivih transakcija je važan element analize uporedivosti koja, kada se primjenjuju na odgovarajući način, poboljšava tačnost i pouzdanost uporedbe. Razlike između transakcije sa kojom se upoređuje i uporedive, moraju se ispitati na način da se utvrdi i prilagodi osnova za upoređivanje koja će biti korisna za određivanje cijene van dohvata ruke.
(2) Prilagođavanjem uporedivih transakcija uklanjaju se razlike koje postoje između situacija koje se upoređuju i onog što bi moglo bitno utjecati na stanje koje se ispituje u metodologiji (npr. cijena ili marže). Prilagođavanje uporedivih transakcija ne treba se vršiti na razlike koje nemaju značajan utjecaj na uporedbu.
(3) Prilagođavanje uporedivih transakcija uključuje računovodstvena prilagođavanja i prilagodbe funkcija ili/i rizika.
(4) Treba izbjegavati sljedeće situacije jer one ne poboljšavaju uporedivost:
- a)usklađenja koja su upitna jer je osnovica kriterija uporedivosti široko postavljena;
- b)previše prilagođavanja koje u većoj mjeri utječu na uporedivost, jer ukazuje da lice sa kojim se poredi u stvari nije dovoljno uporedivo;
- c)prilagođavanje razlika koje materijalno ne utječu na uporedivost;
- d)vrlo subjektivna prilagođavanja, kao što je razlika u kvaliteti proizvoda.
D. Usluge unutar grupe MPL
Član 46.Pojam
(1) Usluge unutar grupe MPL su usluge koje pruža jedan ili više članova grupe MPL u korist drugih članova unutar grupe MPL-a.
(2) Vrste usluga koje članovi grupe MPL-a mogu pružati jedni drugima uključuju, ali nisu ograničeni na, upravljačke, tehničke i administrativne usluge, usluge podrške, nabavka, marketing i distribucija, te druge komercijalne usluge koje obično oni mogu pružiti s obzirom na prirodu poslovanja grupe MPL-a.
(3) Pojam usluge unutar grupe MPL-a, ne uključuju sljedeće:
- a)aktivnosti dioničara,
- b)duple usluge,
- c)sporedne koristi iz usluge drugima,
- d)usluge na "poziv".
Član 47.Aktivnost dioničara
(1) Aktivnost dioničara se odnosi na aktivnosti koje član unutar grupe MPL (obično matično društvo ili holding) obavlja isključivo zbog svoje odgovornosti kao dioničara odnosno vlasničkog interesa u jednom ili više članova grupe MPL-a.
(2) Aktivnosti dioničara uključuju, ali nisu ograničene, sljedećim troškovima i to:
- a)Troškovi koji se odnose na sastanke dioničara matičnog društva, izdavanje dionica u matičnom društvu, troškovi nadzornih odbora i sl.,
- b)Troškovi koji se odnose na izvještavanje i zakonske zahtjeve matičnog društva, kao što su konsolidovani izvještaji ili drugi izvještaji za dioničare, revizija i sl. i
- c)Troškovi prikupljanja sredstava za pripajanje novih lica matičnom društvu (ne uključuje postojeće) i sl.
Član 48.Duple usluge
(1) Duple usluge uključuju usluge koje obavlja jedan član grupe MPL-a, a drugi ih samo fakturira, ili uslugu obavlja treća strana, a fakturira je jedna od članica grupe MPL-a. U takvim slučajevima, dupliranje usluga se automatski isključuje.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana sposobnost člana grupe MPL-a da samostalno obavlja usluge (na primjer u smislu kvalifikacija, stručnosti i dostupnosti lica) moraju se uzeti u obzir prilikom procjene dupliranja izvršenih usluga.
(3) Duplim uslugama ne smatraju se:
- a)usluge pružene u posebnim okolnostima u kojima je dupliranje usluga samo privremeno, a posebno kod slučaja implementacije novog IT sistema, gdje privredno društvo može istovremeno nastaviti sa radom na postojećem IT sistemu za kratak period, u cilju da se isključe nepredviđene okolnosti koje se mogu pojaviti tokom početne implementacije ili
- b)usluge pružene da bi se smanjio rizik od pogrešne poslovne odluke kao što je drugo pravno mišljenje o određenom projektu i sl.
Član 49.Sporedne koristi iz usluge drugima
(1) Sporedne koristi iz usluge drugima se odnose na usluge koje je jedan član MPL pružio drugom, ali je imao i slučajnu ili sporednu korist treći član grupe MPL-a.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, sporednim ili slučajnim koristima se ne smatraju pružene usluge za koje je nezavisno lice spremno da plati za aktivnost od koje ima korist od slučajnog davaoca.
Član 50.Usluge "na poziv"
(1) Usluge "na poziv" uključuju usluge koje se pružaju članovima grupe MPL preko uslužnog servisa grupe MPL-a kao što su: finansijske, upravljačke, tehničke, IT, pravne ili savjetodavne i sl. usluge, članovima grupe MPL-a u bilo kojem trenutku.
(2) Usluge "na poziv" se ne zaračunavaju pod sljedećim okolnostima:
- a)usluga je lako i brzo dostupna čak i bez stand-by aranžmana;
- b)potencijalna potreba za takvom uslugom je neizvjesna;
- c)kada ne postoji ili je neznatna korist iz te usluge.
(3) U slučajevima kada postoje posebne okolnosti koje zahtijevaju da se usluge "na poziv" naplaćuju, mora se dokazati da je nezavisno lice u sličnim okolnostima spremno osigurati dostupnost tih usluga kada se pojavi potreba za njom.
Član 51.Test korisnosti
(1) U svrhu utvrđivanja da li su usluge unutar grupe MPL-a izvršene, a da nisu usluge iz člana 46. stav (3) ovog Pravilnika, porezni obveznik primjenjuje test korisnosti na činjenice i okolnosti koje se odnose na njihove aktivnosti.
(2) Test korisnosti zahtijeva razmatranje kroz sljedeće situacije:
- a)ukoliko se aktivnost obavlja za drugo lice koje prima korist, ili je razumno očekivati da će dobiti korist od takvih aktivnosti, usluga se smatra da je pružena i ako se očekivana korist ne materijalizira;
- b)ukoliko objektivno postoji bilo kakva poslovna ili stvarna potreba za aktivnosti koje treba obaviti za primaoca usluge, a nezavisno lice bi bilo spremno platiti pružaocu usluga za obavljanje tih aktivnosti, usluga se smatra da je pružena, odnosno ukoliko nezavisno lice nije spremno da plati jer korist nije znatna, smatra se da usluga nije pružena;
- c)ukoliko korist ima ekonomsku ili poslovnu vrijednosti za koju je očekivati da će nezavisno lice platiti za primanje te koristi ili se plaća za davanje koristi, usluga se smatra izvršenom, a ukoliko ne, smatra se da usluga nije pružena.
- d)ukoliko su koristi prepoznatljive i moguće ih je vrednovati, odnosno moguće ih je direktno i značajno identifikovati, smatra se da je usluga izvršna, u suprotnom, usluga se ne smatra da je pružena.
Član 52.Analiza uporedivosti usluga
(1) Kod analize uporedivosti usluga, pored navedenih odredbi ovog Pravilnika, porezni obveznik primljene usluge treba analizirati:
- a)sa aspekta pružaoca usluge gdje određuje cijenu koju bi platilo nezavisno lice, uzimajući u obzir troškove i
- b)sa aspekta primaoca usluge gdje određuje cijenu koju je spreman da plati prema nezavisnom licu kojem je pružena usluga pod sličnim uslovima i okolnostima.
(2) Metode transfernih cijena koje su najprikladnije za određivanje naknada za izvršenu uslugu su:
- a)metoda uporedivih nekontroliranih cijena;
- b)metoda cijene koštanja uvećane za uobičajenu zaradu i
- c)metoda transakcijske neto marže.
(3) Kod određivanje baze troška u primjeni metoda iz stava (2) ovog člana, porezni obveznik treba uzeti u obzir način utvrđivanja cijene (direktan ili indirektan) te koji troškovi su polazna osnova.
(4) Kod direktnog načina utvrđivanje cijene, potrebno je prvo jasno identifikovati:
- a)stvarni rad;
- b)korisnost usluge;
- c)osnov naplate i
- d)troškove u realizaciji usluge.
(5) Direktan način utvrđivanja cijene usluge ima prednost u odnosu na indirektni način.
(6) Indirektan način utvrđivanja cijene usluge podrazumijeva korištenje određenog alokacijskog ključa ili procijenu, ovisnoprocjenu, zavisno od prirode i stepena korištenja usluge.
Član 53.Prefakturisani troškovi
(1) Ukoliko lice u grupi MPL koje je zaduženo da pruža usluge grupaciji (uslužni servis grupacije) osigura pružanje usluga i vrši plaćanje u ime povezanih lica, te se usluge prema krajnjim korisnicima trebaju naplaćivati bez naknade u slučajevima da:
- a)fakturisana uslugeFakturisana usluga je u korist povezanih lica;
- b)fakturisana uslugeFakturisana usluga je naplaćena po principu van dohvata ruke;
- c)lice u grupi MPL-a je samo agent u plaćanju i ne dodaje vrijednost pruženoj usluzi;
- d)troškovi pruženih usluga su pravna ili/i ugovorna obaveza povezanog lica. Ovaj uslov je ispunjen ukoliko je lice iz grupe MPL-a pravno i ugovorno odgovorno za obavezu plaćanja pružene usluge, pod uslovom da ima pisani ugovor sa povezanim licem kojim se preuzimaju obaveze koje se odnose na pruženu uslugu.
(2) Uslužni servis grupacije može obračunati i naplatiti naknadu po principu van dohvata ruke za svoju aktivnost ugovaranja i plaćanja usluge u ime povezanih lica u slučaju da se pomenuta naknada zasniva na troškovima utrošenih resursa u obavljanju navedenih aktivnosti; te odražava obim dodane vrijednosti za povezana lica u grupi MPL-a u vidu koristi od takve usluge.