Aktio

VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1424/10, rješavajući apelaciju Petka Kuzmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Petka Kuzmanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000500 10 Gž od 17. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 000500 08 P od 11. januara 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Petko Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugodnovića, općina Teslić, koga zastupa Nenad Kovačević, advokat iz Teslića, podnio je 22. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 000500 10 Gž od 17. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 000500 08 P od 11. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 24. januara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. februara 2011. godine, a Osnovni sud 14. februara 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 17. februara 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Rješenjem Osnovne škole "Petar Kočić" općina Teslić (u daljnjem tekstu: vlasnik spornog stana) broj 210/98 od 17. decembra 1998. godine apelantu je dodijeljen na korištenje stan, bliže označen izrekom presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem prijeratni nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed, pa mu je stanarsko pravo prestalo prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona). Na temelju rješenja o dodjeli stana apelant je 23. decembra 1998. godine sa JP za izgradnju i uređenje naselja "Izgradnja" Teslić zaključio Ugovor o korištenju stana broj I/11-4187/98.
  • 7.
    Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Teslić (u daljnjem tekstu: Odsjek Teslić) broj 05-050-47-218/03 od 27. juna 2003. godine apelantu je kao višestrukom i privremenom korisniku naloženo da se iseli iz predmetnog stana i preda ključeve tom organu u roku od 15 dana od prijema rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da kao privremeni i višestruki korisnik stana nema pravo na alternativni smještaj.
  • 8.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odsjek Teslić predmetni postupak za apelantovo prinudno iseljenje iz spornog stana pokrenuo po službenoj dužnosti primjenom člana 24a. i 24b. Zakona o prestanku primjene Zakona i člana 190. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02, u daljnjem tekstu: ZOUP), jer je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da apelant ima status višestrukog korisnika stana, jer su njegove stambene potrebe zadovoljene na drugi način, odnosno zato što se u predmetni stan nije ni uselio budući da živi u zajedničkom domaćinstvu - porodičnoj kući roditelja. Također je zaključio da apelant ima status privremenog korisnika spornog stana, jer je i 1991. godine živio u porodičnoj kući roditelja, pa je, imajući u vidu navedeno i primjenom člana 33. Zakona o prestanku primjene Zakona i člana 190. ZOUP-a, prvostepeni upravni organ odlučio kao u izreci rješenja
  • 9.
    Odsjek Teslić je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 05-050-47-218/03 od 11. augusta 2003. godine utvrdio da je Rješenje tog organa broj 05-050-47-218/03 od 27. juna 2003. godine postalo izvršno, te da će se 22. augusta 2003. godine u 11 sati pristupiti apelantovom prinudnom iseljenju iz predmetnog stana uz napomenu da, ukoliko apelant, kao sadašnji korisnik stana, ne postupi u skladu sa nalogom za izvršenje, protiv njega će biti pokrenut prekršajni postupak.
  • 10.
    Iz spisa predmeta proizlazi da je apelant iz predmetnog stana prinudno iseljen 22. augusta 2003. godine.
  • 11.
    Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) je Rješenjem broj 05-050-01-619/04 od 17. maja 2004. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Odsjeka Teslić od 27. juna 2003. godine.
  • 12.
    U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant blagovremeno izjavio žalbu protiv Rješenja prvostepenog organa broj 05-050-47-218/03 zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tvrdeći da je netačan stav tog organa da je on višestruki korisnik spornog stana, jer su njegove stambene potrebe zadovoljene na drugačiji način, zbog toga što je on sporni stan zakonito koristio sa svojom porodicom i u koji se uselio na temelju rješenja vlasnika stana, a da je do useljenja u navedeni stan sa porodicom živio u porodičnoj kući roditelja koja je neuvjetna za stanovanje. Dalje je naveo da mu je vlasnik stana predmetni stan dodijelio na korištenje kao svom dugogodišnjem radniku Rješenjem broj 210/98 od 17. decembra 1998. godine, na temelju kojeg je 23. decembra 1998. godine sa nadležnim organom zaključio ugovor o korištenju tog stana. Apelant je žalbenim navodima, također, ukazao da je ugovor zaključio poslije "spornog perioda" iz člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona (1. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine - ugovori zaključeni u tom periodu prestaju da važe), tako da njegov ugovor nije stavljen van snage, pa se ne može smatrati privremenim korisnikom stana, kako je zaključio prvostepeni organ uprave. Ministarstvo za izbjeglice je, ispitujući apelantove žalbene navode, pobijani akt i spise predmeta prvostepenog organa, zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani ocijenivši da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je, na temelju izvedenih dokaza, apelantu kao višestrukom i privremenom korisniku stana naložio da se iseli iz spornog stana, kratko ponavljajući sadržaj prvostepenog rješenja.
  • 13.
    Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) je Presudom broj U-835/04 od 12. septembra 2007. godine apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice od 17. maja 2004. godine uvažio i rješenje Ministarstva za izbjeglice poništio, a apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja Odsjeka Teslić od 27. juna 2003. godine je odbacio kao nedozvoljenu.
  • 14.
    Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, razmotrivši apelantovu tužbu i osporene akte, primjenom člana 39. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izreci presude, zaključivši da je prvostepeni organ postupio nezakonito kada je rješenje o apelantovom prinudnom iseljenju donio po službenoj dužnosti na osnovu člana 24a. i 24b. Zakona o prestanku primjene Zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, prema navedenim odredbama Zakona, ne postoji ovlaštenje nadležnog organa uprave da ovakav postupak pokrene po službenoj dužnosti u smislu člana 112. ZOUP-a, jer je članom 24a. Zakona o prestanku primjene Zakona reguliran postupak izvršenja rješenja kojim je odlučeno o vraćanju nekretnine vlasniku, odnosno korisniku stana, pa pozivanje organa uprave na navedenu odredbu zakona smatra nezakonitim postupanjem. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da je članom 24a. stav 3. propisano da u izuzetnim slučajevima nadležni organ može po službenoj dužnosti donijeti rješenje da se sadašnji korisnik iseli iz nekretnine - stana koju koristi ukoliko spada u kategoriju višestrukih korisnika. Međutim, imajući u vidu da ta odredba podrazumijeva postojanje izvršnog naslova - rješenja kojim se sadašnjem korisniku nalaže vraćanje nekretnine – stana, a da iz spisa predmeta proizlazi da u konkretnom slučaju raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije podnio zahtjev za njegovo vraćanje u posjed, bez kojeg se, prema članu 15. navedenog zakona, ovakav postupak nije mogao ni pokrenuti niti voditi, zbog čega smatra da je prvostepeni organ nezakonito postupio. Vrhovni sud je ukazao da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantu predmetni stan dodijelio na korištenje vlasnik stana Rješenjem broj 210/98 od 17. decembra 1998. godine, na osnovu kojeg je apelant zaključio Ugovor o korištenju tog stana sa preduzećem "Izgradnja" Teslić broj I/11-4187/98. Pri takvom stanju stvari Vrhovni sud je, također, podsjetio da, polazeći od odredaba člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" broj 11/84 do 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/93 do 31/99, u daljnjem tekstu: ZOSO), prema kojima se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja (stav 1), takvim useljenjem se smatra ono koje je izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana koji se zaključuje na osnovu odgovarajućeg akta davaoca stana na korištenje (stav 2). Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o stanarskom pravu stečenom u vremenu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine ili ugovoru o korištenju stana zaključenom u istom periodu koje, prema odredbi člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona, prestaje da važi, pa smatra da apelant nema status privremenog korisnika. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su osporenim aktom ostvareni razlozi iz člana 10. stav 1. tač. 1. i 3. ZUS-a, pa je apelantovu tužbu uvažio, rješenje Ministarstva za izbjeglice poništio primjenom člana 41. st. 1. i 2. navedenog zakona, te tom organu naložio da u ponovnom postupku postupi prema odredbi člana 61. ZUS-a i najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema navedene presude donese drugi akt kojim će odlučiti o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je, također, apelantovu tužbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 7. stav 1. ZUS-a, ocijenivši da se upravni spor može pokrenuti samo protiv upravnog akta donesenog u drugom stepenu.
  • 15.
    Ministarstvo za izbjeglice je Rješenjem broj 18.05/2-P597/07 od 2. oktobra 2007. godine apelantovu žalbu uvažilo i Rješenje Odsjeka Teslić broj 05-050-47-218/03 od 27. juna 2003. godine proglasilo ništavim. Istim rješenjem su poništene sve pravne posljedice koje je proizvelo rješenje Odsjeka Teslić.
  • 16.
    U obrazloženju rješenja Ministarstvo za izbjeglice je navelo da je, nakon što je razmotrilo pobijano rješenje i spis predmeta u vezi sa apelantovim žalbenim navodima i postupajući u ponovnom postupku po Presudi Vrhovnog suda broj U-835/04, odlučilo kao u dispozitivu rješenja primjenom člana 226. stav 1. ZOUP-a. U obrazloženju rješenja Ministarstvo za izbjeglice je navelo da je nesporno da je osporeno rješenje doneseno u upravnom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti na osnovu člana 24a. i 24b. Zakona o prestanku primjene Zakona, shodno kojim ne postoji ovlaštenje nadležnog organa da ovakav postupak pokrene po službenoj dužnosti u smislu člana 112. ZOUP-a. Također, iz stanja spisa je evidentno da je apelant Ugovor o korištenju predmetnog stana zaključio po isteku vremenskog perioda definiranog odredbom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona za koji prijeratni nosilac nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed, a bez takvog zahtjeva, prema ocjeni tog organa, ovakav postupak se nije mogao niti pokrenuti, niti voditi, pa smatra da je postupak pokrenut suprotno odredbi člana 15. navedenog zakona. Što se tiče pravnog osnova za apelantovo korištenje stana, iz spisa jasno proizlazi da je apelantu stan zakonito dodijeljen rješenjem vlasnika stana od 17. decembra 1998. godine, da je na temelju tog rješenja apelant zaključio Ugovor o korištenju stana broj 1/11-4187/98. Dakle, prema ocjeni tog organa, u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima, u konkretnom slučaju se radi o stečenom stanarskom paravu shodno članu 11. st. 1. i 2. navedenog zakona, jer se ne radi o stanarskom pravu stečenom u spornom periodu, od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine, ili o ugovoru o korištenju stana zaključenom u tom periodu, pa da bi, prema odredbi člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona, takvo stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana prestali da važe. Ministarstvo za izbjeglice je obrazložilo da, imajući u vidu navedeno činjenično stanje i navedene zakonske odredbe, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 226. stav 1. ZOUP-a.

Parnični postupak pokrenut radi poništenja ugovora o otkupu stana

  • 17.
    Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 000500 08 P od 11. januara 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 000500 10 Gž od 17. marta 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o otkupu stana koji su tužene zaključile 22. septembra 2004. godine pod brojem Ov.4129/04 kojim je drugotuženoj omogućen otkup spornog stana, da se ponište sve pravne posljedice koje je prouzrokovao takav ugovor o otkupu stana, da se prvotuženoj naloži da mu omogući otkup navedenog stana, a drugotuženoj da stan isprazni od lica i stvari. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM.
  • 18.
    Osnovni sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, istakao da je apelant tužbom i preciziranim tužbenim zahtjevom predložio da sud donese odluku kojom će utvrditi da je ništav Ugovor o otkupu stana, zaključen između tuženih OŠ "Petar Kočić" u D. Ugodnovićima (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Srebrice Gavrić iz D. Ugodnovića (u daljnjem tekstu: drugotužena) od 22. septembra 2004. godine broj Ov.4129/04, kojim je drugotuženoj omogućen otkup predmetnog stana, te da se poništavaju sve pravne posljedice koje je proizveo navedeni ugovor, te da se naloži prvotuženoj da apelantu omogući otkup predmetnog stana, a drugotuženoj da stan isprazni od lica i stvari, te da apelantu solidarno naknade sve troškove postupka, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Naime, apelant je u obrazloženju tužbe i tokom postupka pred prvostepenim sudom naveo da je bio radnik prvotužene, koja mu je kao takvom 17. decembra 1998. godine dodijelila na korištenje predmetni stan, te je on nakon toga sa tadašnjim SIZ-om stanovanja zaključio ugovor o korištenju stana. Zatim je istaknuto da je apelant u cijelosti opisao postupak koji se odvijao pred organima uprave i svoju deložaciju da bi završio presudom Vrhovnog suda, odnosno Ministarstva, kojima je u konačnici uvažena njegova žalba protiv Rješenja prvostepenog upravnog organa broj 05-050-47-218/03 od 27. juna 2003. godine, navedeno rješenje poništeno, kao i sve pravne posljedice koje je ono proizvelo, što znači da je ostalo na snazi rješenje prvotužene o dodjeli predmetnog stana apelantu i ugovor o korištenju predmetnog stana koji je apelant u skladu sa zakonom zaključio, što podrazumijeva da je apelant na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo, a time i pravo na otkup predmetnog stana. Međutim, tužene su u međuvremenu zaključile ugovor o otkupu predmetnog stana na osnovu kojeg je drugotužena predmetni stan otkupila i kod nadležnih organa registrirala ga kao svoje vlasništvo. Zatim, navedeno je da je apelant u tužbi istakao da zaključivanje ugovora između tuženih o otkupu stana, kao i registracija stana kao vlasništva drugotužene predstavljaju, također, pravne posljedice navedenog rješenja prvostepenog organa, te pošto su sve pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo poništene, onda je poništen i ugovor između tuženih o otkupu predmetnog stana, kao i činjenica registracije predmetnog stana kao vlasništva drugotužene. Najzad, navedeno je da je apelant, pozivajući se na član 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova, kao zainteresirano lice koje je na predmetnom stanu na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje i ugovora o korištenju stana steklo stanarsko pravo, istakao da podnosi predmetnu tužbu i predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese odluku kojom će usvojiti njegov precizirani tužbeni zahtjev.
  • 19.
    Osnovni sud je naveo da su tuženi pismenim odgovorom na tužbu osporili apelantov tužbeni zahtjev, ističući da apelant nije više radnik prvotužene, da se po rješenju o dodjeli stana na korištenje nikada nije uselio u predmetni stan, da je u obrazloženju istog rješenja u stavu 1. navedeno da se "jednosoban stan (se) dodjeljuje na osnovu radnog odnosa, a prilikom raskida radnog odnosa kod ove škole…, dužan je isprazniti stan i predati školi u roku od mjesec dana, tj. na način utvrđen zakonom", te da iz istog proizlazi da apelant nije ispunjavao uvjete za stjecanje stanarskog prava i da nije mogao otkupiti predmetni stan. U toku postupka i u završnoj riječi također je prigovoreno da apelant, shodno odredbi člana 54. st.1. i 2. ZPP, nema pravni interes i nije ovlašten za poništenje predmetnog ugovora o otkupu predmetnog stana, te da zahtijeva da se poništi predmetni ugovor o otkupu stana može samo ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena, ali u rokovima određenim zakonom. Zatim, da su ključne činjenice u konkretnom slučaju da je apelantu predmetni stan dodijeljen na određeno vrijeme i da to piše u obrazloženju Rješenja broj 210/98 od 17. decembra 1998. godine, a druga, još bitnija, jeste da se apelant nikada nije uselio u predmetni stan, a stjecanje stanarskog prava je uvjetovano i faktičkim useljenjem nosioca stanarskog prava u stan. Dalje, navedeno je da odredbama člana 10. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova licu, u ovom slučaju apelantu, kojem je stan dodijeljen na privremeno korištenje ne pripada pravo na otkup stana, što je i stav sudske prakse (Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci Gž. br. 1005/04 od 11. novembra 2005. godine.
  • 20.
    Osnovni sud je obrazložio da je proveo veliki broj dokaza od kojih i saslušanje nekoliko relevantnih svjedoka, među kojima i apelanta u svojstvu parnične stranke, koji je u svom iskazu istakao da se kod prvotužene zaposlio u septembru 1991. godine na poslovima profesora fizičke kulture na neodređeno vrijeme, da je te poslove obavljao i bio u radnom odnosu kod prvotužene do 31. augusta 2003. godine, da je rješenje o dodjeli predmetnog stana dobio 17. decembra 1998. godine, da se u stan uselio i uložio sredstva za adaptaciju tog stana, te da je u stanu stanovao do 22. augusta 2003. godine, kada je prisilno iseljen iz stana u postupku koji je prethodio parničnom postupku. Zatim, navedeno je da je, nakon presude Vrhovnog suda, nezakonitim radnjama izvršena nadovjera ugovora, izdavanje potvrde Ministarstva za izbjeglice, potvrde Općinskog suda u Tesliću (stan je bio u sporu) a u vrijeme iseljenja on je još uvijek bio radnik prvotužene i stanovao u predmetnom stanu. Zatim je navedeno da je proveo i materijalne dokaze, i to čitanjem, između ostalog, rješenja prvotužene o dodjeli stana apelantu na korištenje i ugovora o korištenju predmetnog stana koji je apelant zaključio 23. decembra 1998. godine, odluke upravnih organa (navedene u činjeničnom dijelu ove odluke u poglavlju o upravnom postupku i upravnom sporu).
  • 21.
    U odnosu na pitanja koja su među parničnim strankama sporna Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je apelant zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana 23. decembra 1998. godine na osnovu rješenja prvotužene od 17. decembra 1998. godine, te da iz obrazloženja navedenog rješenja prvotužene o dodjeli stana na korištenje apelantu proizlazi da se "stan dodjeljuje na osnovu radnog odnosa a prilikom raskida radnog odnosa kod prvotužene tužilac je dužan isprazniti i predati stan školi u roku od mjesec dana, tj. na način utvrđen Zakonom". Zatim je Osnovni sud istakao da pri činjenici da je apelant rješenje o korištenju stana dobio 17. decembra 1998. godine, te da prilikom deložacije iz spornog stana 22. augusta 2003. godine, dakle, protekom perioda od skoro pet godina, u stanu nisu zatečene nikakve stvari (osim veš-mašine i šporeta) potrebne za uobičajeno stanovanje i apelantov boravak sa porodicom u stanu, te da je svrha, odnosno smisao dodjele stana na korištenje njegovo trajno i nesmetano korištenje, taj sud zaključuje da apelant faktički nije ni koristio stan za stanovanje, niti živio, odnosno stanovao sa porodicom u njemu, odnosno faktički u njega se nije ni uselio, tako da nije ispunjen uvjet iz člana 2. i člana 11. Zakona o stambenim odnosima RS, koji se odnosi "na useljenje" i stvarno korištenje stana, u čiju svrhu je i dodijeljen stan, pa apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, te je stoga bez značaja i to što je prvotužena "eventualno" trebalo da donese odluku o prestanku stanarskog prava tužiocu, jer bi takva odluka imala samo deklaratorni karakter.
  • 22.
    Osnovni sud je, zatim, istakao da, pošto je apelantov tužbeni zahtjev postavljen tako da sud utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana, zaključen između prvotužene i drugotužene, taj sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu, u skladu sa članom 2. ZPPRS, pošao od odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova. Naime, prvotužena i drugotužena su zaključile ugovor o otkupu predmetnog stana 22. septembra 2004. godine u skladu sa odredbama čl. 9. i 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojima je predviđeno da se može otkupiti stan u državnom vlasništvu na kojem postoji stanarsko pravo, a stan na kojem je sporno stanarsko pravo ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora. U vrijeme otkupa predmetnog stana Osnovni sud u Tesliću je 12. jula 2004. godine izdao potvrdu da se ne vodi postupak za sporni stan, te je bio ispunjen uvjet iz člana 9. stav 2. navedenog zakona i uvjet iz člana 9. stav 1, jer je prvotužena drugotuženoj Odlukom Školskog odbora broj 87/04 od 9. jula 2004. godine dozvolila otkup predmetnog stana. Članom 14. stav 1. navedenog zakona utvrđeno je da se može otkupiti samo jedan stan a u toku ovog postupka učinjeno je nespornim da drugotužena nije otkupila nijedan drugi stan na području RS ili Federacije BiH. Zatim je navedeno da je apelant tom sudu podnio tužbu protiv tuženih 5. marta 2008. godine, a da je članom 18. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova Pravobranilaštvu RS dato ovlaštenje da kao stranka pokrene parnicu za poništenje ugovora o otkupu stana koji je suprotan odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Smisao ove odredbe, prema mišljenju tog suda, jeste da se Pravobranilaštvu RS kao državnom organu da uloga kontrolora postupka privatizacije državnih stanova i, u tom smislu, dužnost da, ukoliko ustanovi nepravilnost prilikom zaključenja ugovora o otkupu stana, traži poništenje tog ugovora, koju Pravobranilaštvo u konkretnom slučaju nije koristilo.
  • 23.
    Dalje je obrazloženo da se, u smislu člana 110. ZOO, pravo na podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti ugovora koji je suprotan imperativnim normama, u konkretnom slučaju Zakona o privatizaciji državnih stanova, ne gasi. Prema odredbi člana 111. ZOO, ugovor je rušljiv kada ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna strana, kada je bilo mana volje ili kada je to zakonom ili posebnim propisom određeno, a u smislu odredaba člana 112. ZOO, rušljivost je ustanovljena u interesu ugovornih strana, ali se to pravo može priznati i zakonom određenom licu, te se tužba za poništenje može podnijeti u roku od jedne godine (subjektivni rok) i objektivni rok tri godine, od dana zaključenja ugovora. Ocjenjujući apelantov pravni interes za podnošenje ove tužbe u smislu člana 103. ZOO, Osnovni sud je zaključio da apelant koji nije u radnom odnosu kod prvotužene od 1. septembra 2003. godine, koji nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima, ne može osporavati akte prvotužene, koja je i bila nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu pa u smislu člana 54. st. 1. i 2. ZPPRS, nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje ovakve tužbe od apelanta, zbog čega je sud i donio odluku kao u izreci prvostepene presude.
  • 24.
    Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu, da je za nju dao dovoljne činjenične i pravne razloge koje prihvata i ovaj sud, pa je, postupajući prema odredbi člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 25.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u činjenici da se osporene odluke sudova donesene u parničnom postupku temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava člana 2. stav 1. ZOSO, da nije ispunio uvjete iz člana 2. stav 1. ZOSO da bi se mogao smatrati nosiocem stanarskog prava na tom stanu, pa je taj sud prilikom ocjene apelantovog pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, također, zaključio da, s obzirom na to da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, nije ni ispunio uvjete za podnošenje ovakve tužbe sudu, kojom traži utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana. Dalje, osim što je naveo hronologiju postupanja organa uprave u upravnom postupku u vezi sa njegovim, kako navodi, nezakonitim i prinudnim iseljenjem iz spornog stana, kao višestrukog i privremenog korisnika stana, apelant tvrdi da materijalni dokazi ukazuju suprotno zaključku sudova da je "višestruki korisnik" stana, što smatra pogrešnom kvalifikacijom u smislu zakonom definiranog termina "višestrukog korisnika", jer iz materijalnih dokaza jasno proizlazi da se u predmetni stan zakonito uselio sa porodicom na temelju rješenja vlasnika o dodjeli stana, koji je koristio do prinudnog iseljenja, a da je do useljenja u taj stan živio u porodičnoj kući svojih roditelja koja je neuvjetna za stanovanje. Tužbom u parničnom postupku je tražio poništavanje ugovora o otkupu stana koji su tužene u međuvremenu zaključile, smatrajući se "zakonitim sticaocem stanarskog prava", pa stoga navodi da je nesporno da je imao aktivnu legitimaciju da takvu tužbu podnese sudu. Kao poseban apsurd apelant ističe to "što se prvotužena koja mu je dodijelila sporni stan na korištenje u međuvremenu koristila nezakonitim činom i stan dodijelila drugom licu, zbog čega mu je uskraćeno stanarsko pravo a time i pravo na imovinu". Prema tome, apelant podsjeća na presudu Vrhovnog suda donesenu u upravnom sporu koji je pokrenuo tužbom protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice radi poništenja rješenja tog organa, odnosno kojom presudom je rješenje Ministarstva za izbjeglice poništeno i predmet vraćen tom organu na ponovni postupak koji je, postupajući u ponovnom postupku, njegovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Odsjeka Teslić od 27. juna 2003. godine uvažio, navedeno rješenje proglasio ništavim i poništio sve pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo, tako da je ostalo na snazi rješenje vlasnika stana kojim mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje, kao i ugovor o korištenju navedenog stana. Prema tome, apelant smatra da ostaje logičan zaključak da je stanarsko pravo stekao na zakonit način, te da mu, shodno tome, pripadaju i sva ostala prava u skladu sa zakonom u vezi sa spornim stanom, u smislu da je prvotužena dužna omogućiti mu otkup stana u skladu sa zakonom, a drugotužena stan osloboditi od lica i stvari. Na kraju apelant ističe da je, nakon donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova, bespredmetno dalje raspravljati o daljnjem korištenju ili nekorištenju spornog stana, jer smatra da je, shodno navedenim odredbama zakona, ostvario pravo na otkup stana.

b) Odgovor na apelaciju

  • 26.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju svoje odluke. Smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije ispunio pretpostavke iz člana 2. stav 1. ZOSO da bi se mogao smatrati nosiocem stanarskog prava. Naime, imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka, Okružni sud smatra da iz njih nesporno proizlazi da se apelant u predmetni stan nije nikad uselio, niti je u njemu živio u svrhu njegovog korištenja, kako je to predviđeno članom 2. stav 1. ZOSO, pa smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu prema navedenim odredbama ZOSO. Također, ocjenjuje da se ne može smatrati ništavim ugovor o otkupu stana zaključen između tuženih 22. septembra 2004. godine, posebno zbog toga što Pravobranilaštvo, kao državni organ, nije koristilo svoja ovlaštenja iz člana 18. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova da tužbom kod suda traži poništenje ugovora ukoliko je zaključen suprotno odredbama tog zakona. Dalje tvrdi da u postupku pred ovim sudom nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
  • 27.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je osporena odluka tog suda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pravilnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to, Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko pravo).

Član 11. stav 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 12. stav 1. i 3.

Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.

  • 29.
    U Zakonu o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 35/01 i 65/03) relevantne odredbe glase:

Član 9. stav 1. i 2.

Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.

Stan u državnoj svojini na kojem je sporno stanarsko pravo, ne može se otkupiti do pravosnažnog završetka spora.

Član 10. stav 1.

Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Član 14.

Nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH.

Ugovor zaključen suprotno odredbi stava 1.ovog člana je ništavan.

Član 18. stav 2.

Javni pravobranilac dužan je tužbom sudu tražiti poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama ovog zakona.

  • 30.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 2.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

VI. Dopustivost

  • 31.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 32.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 33.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 87 0 P 000500 10 Gž od 17. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 35.
    Apelant osporava presude sudova donesene u parničnom postupku, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 36.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 37.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 38.
      Prije svega, Ustavni sud je ustanovio da se radi o postupku u kojem je apelant tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana tako da se radi o predmetu građanskopravne prirode. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 39.
      Apelant osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, tj. člana 2. stav 1. ZOSO, na kojima sudovi u osporenim presudama donesenim u parničnom postupku temelje svoj stav da nije ispunio uvjete precizirane navedenim članom da bi se mogao smatrati nosiocem stanarskog prava, a s tim u vezi, da nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje ovakve tužbe sudu kojom traži poništenje ugovora o otkupu stana koji su tužene u međuvremenu zaključile. Apelant ukazuje na kontradiktornost činjeničnog stanja na kojima sudovi temelje osporene presude, da je iz spornog stana prinudno iseljen, ali da, isto tako, smatraju da se u taj stan nikad nije ni uselio. Navedene presude apelant osporava i zbog toga što ti sudovi nisu ocijenili presudu Vrhovnog suda donesenu u upravnom sporu, kojom mu je, kako navodi, utvrđen status nosioca stanarskog prava na spornom stanu.
    • 40.
      U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
    • 41.
      Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke sudova donesene u parničnom postupku, zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnog prava.
    • 42.
      U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da su u konkretnom predmetu vođena dva postupka, upravni postupak koji je organ uprave pokrenuo po službenoj dužnosti primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona radi prinudnog iseljenja apelanta kao višestrukog i privremenog korisnika spornog stana, i parnični postupak koji je apelant pokrenuo tužbom protiv prvotužene i drugotužene radi utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana i poništavanja svih pravnih posljedica tog ugovora, te presude donesene u parničnom postupku koje apelant u konkretnom slučaju osporava.
    • 43.
      U odnosu na osporene presude, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke detaljno i jasno obrazložili primjenjujući relevantne odredbe ZOSO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, prilikom odlučivanja o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavim ugovora o otkupu stana i poništenje svih pravnih posljedica koje je taj ugovor proizveo, na temelju provedenog dokaznog postupka, iskaza saslušanih svjedoka, te materijalnih dokaza utvrdio da apelant, budući da se suštinski nije uselio u stan koji mu je dodijeljen, nije ispunio jedan od ključnih uvjeta da se smatra nosiocem stanarskog prava u smislu odredaba člana 2. i člana 11. Zakona o stambenim odnosima RS, koji se odnosi "na useljenje" i stvarno korištenje stana, u čiju svrhu je i izvršena dodjela stana, pa apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, zbog čega je bez značaja i to što je prvotužena "eventualno" trebalo da donese odluku o prestanku stanarskog prava apelantu, jer bi takva odluka imala samo deklaratorni karakter, da mu je predmetni stan dodijeljen uz uvjet da ga, u slučaju prestanka radnog odnosa kod prvotužene kao davaoca stana na korištenje, vrati prvotuženoj.
    • 44.
      U odnosu na apelantov zahtjev da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu stana, zaključen između prvotužene i drugotužene, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, obrazlažući kako je postavljen tužbeni zahtjev, odlučio o njemu ističući da je, u skladu sa članom 2. ZPPRS, pošao od odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova. Naime, prvotužena i drugotužena su zaključile ugovor o otkupu predmetnog stana 22. septembra 2004. godine u skladu sa odredbama čl. 9. i 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojima je predviđeno da se može otkupiti stan u državnom vlasništvu na kojem postoji stanarsko pravo, a stan na kojem je sporno stanarsko pravo ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora. U vrijeme otkupa predmetnog stana Osnovni sud u Tesliću je 12. jula 2004. godine izdao potvrdu da se ne vodi postupak za predmetni stan, te je bio ispunjen uvjet iz člana 9. stav 2. navedenog zakona i uvjet iz člana 9. stav 1, jer je prvotužena drugotuženoj Odlukom Školskog odbora broj 87/04 od 9. jula 2004. godine dozvolila otkup predmetnog stana. Članom 14. stav 1. navedenog zakona utvrđeno je da se može otkupiti samo jedan stan a u toku tog postupka učinjeno je nespornim da drugotužena nije otkupila nijedan drugi stan na području RS ili Federacije BiH. Zatim je navedeno da je apelant tom sudu podnio tužbu protiv tuženih 5. marta 2008. godine, a da je članom 18. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova Pravobranilaštvu RS dato ovlaštenje da kao stranka pokrene parnicu za poništenje ugovora o otkupu stana koji je suprotan odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Smisao ove odredbe, prema mišljenju tog suda, jeste da se Pravobranilaštvu RS kao državnom organu da uloga kontrolora postupka privatizacije državnih stanova i u tom smislu dužnost da, ukoliko ustanovi nepravilnost prilikom zaključenja ugovora o otkupu stana, traži poništenje tog ugovora, koju Pravobranilaštvo u konkretnom slučaju nije koristilo.
    • 45.
      Dalje, Ustavni sud zapaža da je obrazloženo da se, u smislu člana 110. ZOO, pravo na podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti ugovora koji je suprotan imperativnim normama, u konkretnom slučaju Zakona o privatizaciji državnih stanova, ne gasi. Prema odredbi člana 111. ZOO, ugovor je rušljiv kada ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna strana, kada je bilo mana volje ili kada je to zakonom ili posebnim propisom određeno, a u smislu odredaba člana 112. ZOO, rušljivost je ustanovljena u interesu ugovornih strana, ali se to pravo može priznati i zakonom određenom licu, te se tužba za poništenje može podnijeti u roku od jedne godine (subjektivni rok) i objektivnom roku od tri godine – od dana zaključenja ugovora. Ocjenjujući apelantov pravni interes za podnošenje ove tužbe u smislu člana 103. ZOO, Osnovni sud je zaključio da apelant koji nije u radnom odnosu kod prvotužene od 1. septembra 2003. godine, koji nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu čl. 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima ne može osporavati akte prvotužene, koja je i bila nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, pa u smislu člana 54. st. 1. i 2. ZPPRS, nisu ispunjeni uvjeti da apelant podnese ovakvu tužbu, zbog čega je sud i donio odluku kao u izreci prvostepene presude. Ustavni sud zapaža da je i Okružni sud presudu Osnovnog suda potvrdio kao pravilnu i utemeljenu na zakonu.
    • 46.
      Imajući u vidu navedene stavove i obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su i Osnovni i Okružni sud jasno i argumentirano obrazložili zašto na strani apelanta, u smislu člana 54. st. 1. i 2. ZPPRS, nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za utvrđenje, u konkretnom slučaju, ništavosti ugovora o otkupu stana zaključenog između tuženih i poništavanje svih pravnih posljedica koje je taj ugovor proizveo.
    • 47.
      Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi za svoje odluke donesene u parničnom postupku dali detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene osnovanosti apelantovog zahtjeva, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
    • 48.
      Ustavni sud, također, ne može zaključiti da je obrazloženje presuda redovnih sudova donesenih u parničnom postupku proizvoljno, jer ti sudovi, navodno, nisu ocijenili presudu Vrhovnog suda donesenu u upravnom postupku pokrenutom radi apelantovog prinudnog iseljenja iz spornog stana za koju apelant smatra da mu je utvrdila status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud je ustanovio da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda jasno proizlazi da taj sud nije odlučivao o pitanju da li je apelant stekao status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, već se bavio ključnim procesnim pitanjem, da li je prvostepeni organ uprave postupio zakonito kada je postupak apelantovog prinudnog iseljenja iz predmetnog stana pokrenuo po službenoj dužnosti na osnovu člana 24a. i 24b. Zakona o prestanku primjene Zakona. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud konstatirao da se u konkretnom slučaju radilo o nezakonitom postupanju organa uprave pozivanjem na navedenu odredbu Zakona, ukazujući da u izuzetnim slučajevima nadležni organ može po službenoj dužnosti donijeti rješenje da se sadašnji korisnik iseli iz nekretnine - stana koju koristi ukoliko spada u kategoriju višestrukih korisnika. Međutim, kako ta odredba podrazumijeva postojanje izvršnog naslova - rješenja kojim se sadašnjem korisniku nalaže vraćanje nekretnine - stana, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer iz spisa predmeta proizlazi da raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije podnio zahtjev za njegovo vraćanje u posjed, Vrhovni sud je zaključio da je nadležni organ postupio suprotno odredbi člana 15. Zakona o prestanku primjene Zakona. Dakle, navedenom presudom Vrhovnog suda nije utvrđivano da li apelant ima (ili nema) status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, izostanak detaljnije ocjene te presude u obrazloženjima presuda redovnih sudova, donesenih u predmetnom parničnom postupku, ne dovodi u pitanje apelantove garancije na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 49.
      Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

  • 50.
    Apelant je u apelaciji naveo i da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bodne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava apelant zasniva na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pozivanjem na presudu Vrhovnog suda donesenu u upravnom postupku, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi sa kojim je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i činjenicu da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 51.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
  • 52.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.