Vlada Federacije Bosne i Hercegovine
Odluka o usvajanju strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji (2013.-2017.)
Na osnovu člana 19. stav 2. Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 1/94, 8/95, 58/02, 19/03, 2/06 i 8/06), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na 75. sjednici, održanoj 11.03.2013. godine, donosi
ODLUKU
O USVAJANJU STRATEGIJE ZA PREVENCIJU I BORBU PROTIV NASILJA U OBITELJI (2013.-2017.)
I.
Usvaja se Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji (2013.- 2017.).
II.
Sastavni dio ove odluke čini Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji (2013.-2017.) i Akcioni plan za realiziranje aktivnosti planiranih Strategijom za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji (2013.-2017.).
Strategija iz stavka 1. ove točke će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
III.
Za realiziranje ove odluke zadužuju se Federalno ministarstvo pravde, Federalno ministarstvo unutarnjih poslova-Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, Federalno ministarstvo zdravstva, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Federalni zavod za statistiku, Zavod za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine, Federalni zavod za zapošljavanje, Federalni zavod za programiranje razvoja, Centar za edukaciju sudija i tužitelja Federacije Bosne i Hercegovine, Gender Centar Federacije Bosne i Hercegovine i Agencija za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine.
Sugerira se kantonalnim vladama i nevladinom sektoru da u okviru svojih nadležnosti poduzmu sve potrebne radnje na provođenju ove strategije.
IV.
Zadužuje se Stručni tim za izradu i praćenje provedbe Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji (2013.-2017.), imenovan Rješenjem Vlade Federacije Bosne i Hercegovine V. broj 1160/11 od 13.10.2011. godine da dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine šestomjesečno izvješće o provođenju Strategije iz točke I. ove odluke.
V.
Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH".
V. broj 202/2013
11. marta 2013. godine
Sarajevo
Premijer
Nermin Nikšić, s. r.
STRATEGIJA
Prijedlog Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici (2013-2017)
1. Uvod
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, članom II A. 2. i Amandmanom V utvrđeno je da će Federacija BiH osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda. Federacija Bosne i Hercegovine obavezna je da poštiva niz međunarodnopravnih dokumenata iz oblasti ljudskih prava, kojima se zabranjuje nasilje u javnom i privatnom životu, a time i nasilje u porodici. Dokumenti domaćeg i međunarodnopravnog karaktera obavezuju državu Bosnu i Hercegovinu, pa tako i njene entitete, na preduzimanje svih raspoloživih mjera kako bi se spriječilo nasilje u porodici, žrtve zaštitile u najvećoj mogućoj mjeri, a počinioci primjereno kaznili, uz osiguranje određenih programa za rad sa osobama koje su počinile nasilje.
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je usvajajući Program rada za mandatni period 2011. – 2014. godina izrazila svoju snažnu opredijeljenost da štiti porodicu sa djecom, odnosno da poduzima aktivnosti koje će stvoriti uvjete za poboljšanje položaja porodice sa djecom. Jedna od aktivnosti je i donošenje Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici (2013-2017).
Na 17. sjednici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH održanoj 28.11.2012. godine i 13. sjednici Doma naroda Parlamenta Federacije BiH održanoj 20.12.2012. godine usvojen je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, kojim je predviđeno da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donese Strategiju za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici.
Značaj ove strategije odnosi se i na pitanja zaštite ličnih podataka žrtve nasilja, kao i drugih osoba koje su učesnici kod prijavljivanja nasilja u porodici a što je uređeno Zakonom o zaštiti ličnih podataka („Službeni glasnik BiH“, br. 49/06).
Također su nastavljene aktivnosti na implementaciji mjera iz Strateškog plana za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju BiH – 2009-2010. Putem FIGAP programa - finansijskog mehanizma za provedbu Gender akcionog plana Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 41/09) podržan je niz projekata vladinih i nevladinih organizacija čiji je cilj uspostava međusobne saradnje svih institucija na lokalnom nivou koje su uključene u sistem zaštite žrtava svih oblika nasilja, uključujući i nasilje u porodici. Provedeno je i istraživanje o uključenosti očeva u odgoj u Federaciji BiH, a u toku je istraživanje o uzrocima nasilja u porodici na području Federacije BiH.
U proteklom periodu pokrenute su aktivnosti kroz UNDP/UNFPA projekat „Prevencija i suzbijanje seksualnog i rodno zasnovanog nasilja u BiH“ u pet lokalnih zajednica u Federaciji Bosne i Hercegovine na usvajanju lokalnih planova prevencije i protokola o međusobnoj saradnji, te provođenju istraživanja o rasprostranjenosti nasilja u tim lokalnim zajednicama.
Paralelno sa gore navedenim aktivnostima pripremana je i Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koja je usvojena na 1111. sastanku Komiteta ministara Vijeća Evrope održanom 7.4.2011. godine, a otvorena je za potpisivanje u Istanbulu 11. maja 2011. godine i predstavlja prvi pravno obavezujući akt Vijeća Evrope u oblasti sprečavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (BiH) usvojilo je Odluku o pristupanju Bosne i Hercegovine Konvenciji Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici 19. jula 2012. godine.
Odredbama Konvencije o dužnoj pažnji nameće se obaveza državama članicama da osiguraju uvjete za sprečavanje, istraživanje, kažnjavanje i osiguranje reparacije za djela nasilja, a nečinjenje povlači odgovornost države, a ne samo aktera koji su počinili nasilje.
Konvencija naglašava značaj preventivnog djelovanja na sprečavanju svih oblika nasilja nad ženama, uključujući i nasilje u porodici, potrebu edukacije osoba koje se profesionalno bave ovim problemom i ističe važnost edukacije djece uvođenjem pitanja rodne ravnopravnosti i nenasilne komunikacije u redovno školovanje, te uspostavu jedinstvenih evidencija o žrtvama i počiniocima svih oblika nasilja i provođenja istraživanja, a koji će biti podloga za donošenje politika koje tretiraju pitanja nasilja u porodici i razvijanje specijalnih servisa koji će pružati potrebnu pomoć i tretman žrtvama svih oblika nasilja, kao i osobama koje su počinile nasilje.
Ključni ciljevi Konvencije su:
• Zaštita od nasilja i sprečavanje, procesuiranje i eliminiranje svih vidova nasilja nad ženama i nasilja u porodici
• Doprinos suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promoviranje suštinske ravnopravnosti žena i muškaraca, uključujući osnaživanje žena
• Izrada sveobuhvatnog okvira, politika i mjera zaštite i pomoći svim žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u porodici
• Unapređenje međunarodne saradnje u eliminiranju svih vidova nasilja nad ženama i nasilja u porodici
• Pružanje podrške i pomoći svim uključenim organizacijama i organima unutrašnjih poslova radi djelotvornije saradnje i sveobuhvatnog pristupa pitanju eliminiranja nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
2. Metodologija izrade Strategije
S obzirom na to da pristup prevenciji i borbi protiv nasilja u porodici zahtijeva multidisciplinarni institucionalni pristup, Strategija za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici (2013-2017) u potpunosti ga je afirmirala.
U skladu sa Zaključkom Vlade Federacije BiH formiran je Stručni tim za izradu i praćenje provedbe Strategije sastavljen od predstavnika vladinog i nevladinog sektora sa osnovnim ciljem izrade Nacrta strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici (2013-2017), prezentacije Nacrta strategije, u svih deset kantona, praćenja provedbe Strategije i sastavljanja izvještaja o provedbi Strategije. Gender Centar Federacije Bosne i Hercegovine koordinira aktivnosti na izradi i provedbi Strategije. Stručni tim je izradio plan rada za izradu Strategije kao i njenu metodologiju. U postupku izrade Strategije korišten je Evropski metod otvorene koordinacije sa fokusom na dobro upravljanje i uključivanje svih relevantnih aktera (mobilizacija relevantnih aktera iz javnog, privatnog i civilnog sektora) u cijeli proces strateškog planiranja.
U skladu sa navedenim, u izradi Strategije učestvovali su predstavnici/ce sljedećih institucija: Federalnog ministarstva pravde, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, Federalnog ministarstva zdravstva, Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Federalnog zavoda za statistiku, Federalnog zavoda za zapošljavanje, Federalnog zavoda za programiranje razvoja, Zavoda za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine, Gender Centra Federacije Bosne i Hercegovine, Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, Centra za edukaciju sudija i tužilaca i nevladinog sektora kroz „Sigurnu mrežu“, te dvije ekspertice za socijalnu zaštitu i sigurnost.
Stručni tim je imao i ekspertsku pomoć/konsultanta kojeg je osigurao UN WOMEN Ured u BiH. Stručni tim održao je šest radnih sastanaka i proveo javne rasprave u sjedištima svih deset kantona. Javnoj raspravi prisustvovala su 284 predstavnika i predstavnice nadležnih kantonalnih ministarstava, općina sa područja kantona, centara za socijalni rad, općinskih sudova, kantonalnog suda i tužilaštva, zdravstvenih ustanova, odgojno-obrazovnih ustanova, nevladinih organizacija, jedan broj zastupnika u Parlamentu Federacije BiH i kantonalnim skupštinama i drugih subjekata koji se bave pitanjem nasilja u porodici. Prije održavanja javnih rasprava dobijena su pozitivna mišljenja na Radni materijal strategije od resornih federalnih ministarstava, koja su usaglašena sa mišljenjima nadležnih kantonalnih ministarstava.
U postupku pripreme Strategije zatražene su informacije od svih lokalnih zajednica o aktivnostima koje se provode na područjima lokalnih zajednica, a u cilju preventivnog djelovanja na suzbijanju svih oblika nasilja i nasilja u porodici. Zatražena je i informacija o finansijskim sredstvima koja se u okviru budžeta lokalne zajednice planiraju i izdvajaju za pružanje određenih vidova pomoći žrtvama nasilja uključujući i nasilje u porodici, kao i aktivnostima kojim lokalni organi vlasti podržavaju rad nevladinih organizacija.
Na sastanku Stručnog tima posvećenog utvrđivanju Nacrta strategije analizirane su sve pristigle primjedbe i sugestije s održanih javnih rasprava i ugrađene u tekst Strategije.
Međunarodni i domaći pravni okvir
Najznačajniji međunarodi i domaći pravni dokumenti koji predstavljaju okvir za djelovanje su:
a. Međunarodni dokumenti
- Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948)
- Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena - CEDAW (1979),
- Konvencija o pravima djeteta (1989)
- Konvencija UN o pravima osoba s posebnim potrebama (2006)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
- Pekinška deklaracija s Platformom za akciju (1995),
- Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950) i dodatni protokoli
- Konvencija Vijeća Evrope o zaštiti djece od seksualnog izrabljivanja i seksualnog zlostavljanja (2007)
- Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodičnog nasilja (CAHVIO),
- Evropska socijalna povelja (1961, 1966)
- Preporuka Rec 2002/05 o zaštiti od nasilja nad ženama,
- Preporuka Vijeća Evrope (2007) 17 o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova
b. Domaći dokumenti
- Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini 1,
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine 2
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine 3
- Zakon o zaštiti od nasilja u porodici 4,
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Federacije BiH 5,
- Rezolucija o borbi protiv nasilja nad ženama 6.
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Kantona Sarajevo 7
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Tuzlanskog kantona 8
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Zeničko-dobojskog kantona 9
- i dr.
3. Definicija pojma „nasilje u porodici“
Zakonom o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini nasilje u porodici ili domaćinstvu definira se kao svako djelovanje kojim se nanosi ili može biti nanesena fizička, psihička, seksualna ili ekonomska šteta ili patnja, kao i prijetnja takvim djelovanjem koje sputavaju članove porodice ili domaćinstva da uživaju u svojim ljudskim pravima i slobodama u javnoj i privatnoj sferi života.
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici u članu 7. definiran je pojam nasilja u porodici i to:
„U smislu ovog zakona smatrat će se da postoji nasilje u porodici ukoliko postoji osnov sumnje da su učinjene radnje, kojim član porodice nanosi fizičku, psihičku ili seksualnu bol ili patnju i/ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje koje izazivaju strah od fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja i/ili ekonomske štete kod drugog člana porodice“.
Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, za koje se izriču zaštitne mjere su:
1) svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice,
2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju,
3) prouzrokovanje straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva člana porodice ucjenom ili drugom prinudom,
4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira da li je nastupila fizička povreda ili nije,
5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice,
6) seksualno uznemiravanje,
7) uhođenje i svi drugi slični oblici uznemiravanja drugog člana porodice,
8) oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu,
9) upotreba fizičkog nasilja ili prouzrokovanje straha u cilju oduzimanja prava na ekonomsku nezavisnost zabranom rada ili držanjem člana porodice u odnosu zavisnosti ili podređenosti,
10) upotreba fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanje u njihovom odgoju,
11) fizičko i psihičko nasilje prema starim, iznemoglim osobama i zanemarivanje u njihovom njegovanju i liječenju,
12) nasilna izolacija ili ograničenje slobode kretanja člana porodice i
13) propuštanje dužne pažnje i nepružanje pomoći i zaštite članu porodice i pored obaveze po zakonu.
Posebno se ukazuje na činjenicu da je, prema propisima koji su na snazi u Federaciji Bosne i Hercegovine, svaki čin nasilja u porodici kvalificiran kao krivično djelo, dok su zaštitne mjere u funkciji zaštite žrtve nasilja u porodici.
U Konvenciji Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, odredbom člana 3. tačka b) „nasilje u porodici“ označava svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog, odnosno ekonomskog nasilja do kojeg dođe u porodici ili domaćinstvu, odnosno između bivših, odnosno sadašnjih supružnika, odnosno partnera, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom. Potrebno je istaknuti da i Zakon o ravnopravnosti spolova nasilje u domaćinstvu svrstava u nasilje u porodici.
Ipak, pokazalo se da većina počinjenih djela nasilja sadrži u sebi različite vidove nasilja (fizičko, psihičko, seksualno i/ili ekonomsko nasilje). Nasilje u porodici može biti i međugeneracijsko, kada uključuje bilo koja dva člana ili više članova porodice različitih generacija.
Obično se ovim djelima prouzrokuje šteta ili patnja, ili se manifestira kroz prijetnju koja može izazvati strah od ovakvih djela nasilja, a koje se dešava u porodici ili domaćinstvu, kako je navedeno u Obrazloženju Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, zavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom i da li je počinilac sadašnji ili bivši supružnik odnosno partner.
Pojam nasilja u porodici je rodno neutralan i obuhvata oba spola počinitelja i žrtava, iako se kao počinitelji najčešće, mada sa izuzecima, pojavljuju muškarci, a žrtve su najčešće žene ili djevojke, te djeca, kao direktne ili indirektne žrtve nasilja.
Uzroci nasilja u porodici su ključni za definiranje njegovog pojma i planiranje prevencije. Kriminološka literatura definira uzroke nasilja u porodici kao kombinaciju socioloških, psiholoških, kulturoloških faktora, kao i posljedica traume u djetinjstvu, ratnom sukobu, bolesti ovisnosti i mentalnih oboljenja. Iako postoji niz teorija o uzrocima ove pojave, ipak se smatra da je ono najprije sociološki fenomen uvjetovan prvenstveno rodnim nejednakostima. Ove nejednakosti se rađaju iz patrijarhalnih normi, konzervativnih tumačenja rodnih uloga žena i muškaraca, shvatanja nasilne komunikacije kao standardne norme, socioekonomske ranjivosti žena te njihovog smanjenog pristupa materijalnim sredstvima, zapošljavanju, obrazovanju, kao ključnim za njihov ekonomski i socijalni integritet, a samim tim i odbranu od nasilničkog ponašanja. Iz ovog razloga, upravo i Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici posmatra nasilje u porodici kao prvenstveno manifestaciju "historijski nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca" (Preambula Konvencije), a uspostavljanje jednakosti među ženama i muškarcima de jure i de facto kao "ključni element prevencije nasilja nad ženama," što uključuje i nasilje u porodici kao poseban vid nasilja čije su žrtve najčešće žene.
4. Analiza stanja po oblastima
Imajući u vidu postignute rezultate u provedbi Strateškog plana za prevenciju nasilja u porodici za Federaciju BiH – 2009 – 2010, ukazala se potreba za sveobuhvatnom analizom stanja, na osnovu kojeg će se utvrditi daljnji pravci djelovanja vladinog i nevladinog sektora u oblasti zaštite porodice od svih oblika nasilja. S tim u vezi utvrđene su smjernice za izradu analize u oblasti obrazovanja, socijalne zaštite, zaštite porodice sa djecom, pravosuđa, sigurnosti, zdravstva i postojećih servisa putem kojih se pružaju određeni vidovi pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici. Cilj smjernica bio je da se u svakoj oblasti analizom obuhvati sljedeće: postojeća legislativa i potreba za donošenjem nove legislative, sistem za prikupljanje podataka o slučajevima nasilja u porodici, uvjeti za rad postojećih servisa, kao i načini planiranja i izdvajanja sredstava iz budžeta organa vlasti za finansiranje usluga koje različiti servisi (sigurne kuće, centri za socijalni rad i sl.) pružaju žrtvama nasilja u porodici.
4.1. Obrazovanje
Preventivno djelovanje u oblasti nasilja u porodici trebalo bi početi što ranije, jer se stavovi, uvjerenja i obrasci ponašanja formiraju od rođenja. Tako i najveći utjecaj na kasnije ponašanje, ali i najveću odgovornost u odgoju i obrazovanju djeteta imaju osim roditelja i odgojno-obrazovne ustanove. Kvalitetnim nastavnim planovima i programima, adekvatnom opremljenošću ustanova i edukacijom nastavnog osoblja, ali i drugog osoblja koje je angažirano u obrazovnom sistemu mogu se postaviti dobre osnove za pravilan razvoj djeteta uz obaveznu saradnju roditelja u cjelokupnom nastavnom procesu.
Okvirnim zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju u Bosni i Hercegovini 10, Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini 11, kao i kantonalnim zakonima koji reguliraju ovu oblast osigurano je pravo djeteta na obrazovanje bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi. Ovim zakonima posebno je definirana uloga i značaj škole, roditelja, djece i lokalne zajednice u promoviranju i provedbi programa zajedničkog i organiziranog djelovanja i saradnje u borbi protiv svih oblika nasilja koji ugrožavaju život i zdravlje učenika.
Međutim, obuhvat djece predškolskim obrazovanjem za područje Federacije BiH je u školskoj 2009./2010. godini bio 10.179 djece (od toga 47% djevojčica) koja idu u 139 predškolskih ustanova 12. Velika je razlika među pojedinim općinama u broju predškolskih ustanova, što znači i nejednaku mogućnost ostvarivanja ovog prava. Kod djece upisane u predškolske ustanove u 77% slučajeva su zaposlena oba roditelja, u 22% slučajeva jedan roditelj, 2% su samohrani roditelji i 2% su djeca čiji roditelji nisu zaposleni. Puni iznos plaća 84% roditelja, dok ostali plaćaju umanjeni iznos.
Realizacijom aktivnosti planiranih strateškim dokumentima 13 postignut je određeni napredak u zajedničkom djelovanju svih subjekata u obrazovnom sistemu na prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici. Provedene su brojne kampanje u obrazovnim ustanovama s ciljem senzibilizacije po pitanju prevencije i borbe protiv nasilja u porodici. Rađeni su promotivni materijali koji su distribuirani u sve obrazovne ustanove, provedeni su posebni programi i kampanje koje su osmislili i realizirali učenici (Kampanja učenika srednjih škola pod nazivom „Stop nasilju!“, ilustrirani plakat o temi prepoznavanja nasilja koji su radili učenici osnovne škole i dr.). Realiziran je seminar za stručne savjetnike prosvjetno-pedagoških zavoda o temi prevencije nasilja u porodici. Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke je pripremilo „Priručnik o prevenciji nasilja u porodici“ te će nastaviti da po jedinstvenom programu edukacije provodi obuke stručnih savjetnika i nastavnog osoblja o temi prepoznavanja i prevencije nasilja u porodici. Razvijen je didaktički komplet koji se zasniva na Nastavnom programu o prevenciji nasilja za osnovne škole radi upoznavanja učenika s oblicima nasilja i adekvatnog reagiranja na nasilje, razvijanjem vještina komunikacije i nenasilnog rješavanja konflikta i na kraju izgradnje stava kod učenika kako nasilje nije prihvatljivo. Sastavni dio didaktičkog kompleta je i Priručnik za nastavnike u kojem su razvijene radionice za realizaciju nastavnih sadržaja.
Koordinacija ministara obrazovanja i nauke u Federaciji BiH je na 7. sjednici održanoj 28.02.2012. godine formirala Radnu grupu za izradu jedinstvenih pedagoških standarda u oblasti osnovnog i srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH kojim bi bila osigurana ista polazna osnova za odgoj i obrazovanje učenika kao i za ostvarenje osnovnih uvjeta odgojno-obrazovnog rada i uspješnu realizaciju ciljeva i zadataka iz NPP u Federaciji BiH.
Uspostavljen „Gender/rodni studij“ pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu na kojem je pokrenut dvogodišnji, regionalni, interdisciplinarni magistarski program s ciljem edukacije studenata/ica o metodama, teorijama i konceptima potrebnim za izučavanje roda.
Urađen je Okvirni protokol o postupanju u slučajevima zlostavljanja djece 14 radi osiguranja efikasne koordinacije između različitih institucija koje učestvuju u procesu ispitivanja i pomoći djetetu, uz istovremeno poštivanje zakonskih procedura i onemogućavanja ponavljanja radnji koje dovode do stresnih situacija za dijete.
Kada su u pitanju kantonalni protokoli, u Posavskom kantonu u fazi pripreme se nalazi Protokol o postupanju u slučaju vršnjačkog nasilja među djecom i mladima. Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona je u saradnji sa OSCE-om, Ured Mostar, pokrenulo inicijativu Programa prevencije nasilja u osnovnim i srednjim školama. Imenovani su i predstavnici u Radnu grupu za izradu ovog dokumenta koji su uradili plan aktivnosti za realizaciju Programa. Ovim programom također je predviđena izrada Smjernica za školske akcione planove prevencije koji će biti sastavni dio godišnjeg programa rada škole. Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo u saradnji sa Udruženjem pedagoga Kantona Sarajevo je u martu 2011. godine izradilo Protokol o postupanju škole u situacijama nasilja koji je proslijeđen svim osnovnim i srednjim školama na području Kantona Sarajevo. Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Unsko-sanskog kantona je uz podršku OSCE-a donijelo Protokol o postupanju u slučaju nasilja koje uključuje djecu. Protokol su potpisali ministri obrazovanja, nauke, kulture i sporta, Ministarstvo zdravstva i socijalne politike i Ministarstvo unutrašnjih poslova. Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona u saradnji sa Pedagoškim zavodom Tuzlanskog kantona donijelo je Program prevencije i sprečavanja maloljetničke delinkvencije i postupanja u slučaju nasilja među djecom i mladima u osnovnim i srednjim školama Tuzlanskog kantona i proslijedilo ga svim osnovnim i srednjim školama na području Tuzlanskog kantona.
Kada je u pitanju utjecaj roditelja u odgoju i obrazovanju, na području Federacije Bosne i Hercegovine provedeno je istraživanje o uključenenosti očeva u odgoj 15. Istraživanje je pokazalo da djeca u porodicama u kojima su očevi aktivno uključeni u odgoj djeteta uz demokratski odgojni stil pokazuju bolji uspjeh u školi. Djeca s angažiranim očevima bolji su prijatelji, imaju manje problema u ponašanju, bolji školski uspjeh, nižu stopu kriminaliteta i ovisnosti, veću empatiju i veće samopoštovanje. Stoga bi po pitanju prevencije nasilja u porodici bilo potrebno preduzeti aktivnosti na uvođenju „Škole odgovornog roditeljstva“ u okviru koje bi se obrađivale teme: kako biti bolji roditelj, zaštita djece od ovisnosti, jačanje samopoštovanja, rješavanje sukoba i dr.
Uvođenjem pokazatelja o djeci koja napuštaju školovanje s razlozima napuštanja osnovnih i srednjih škola znatno je unaprijeđen sistem prikupljanja i objavljivanja podataka. Navedeni podaci se objavljuju u Statističkom biltenu Federalnog zavoda za statistiku. Tako je prema ovim podacima 16 u školskoj 2009./2010. godini u osnovnom obrazovanju 1.960 učenika promijenilo školu, dok je 156 učenika (od toga 33,3% učenica) napustilo školovanje. Kao razlog za napuštanje školovanja u 20% slučajeva se navodi loš uspjeh, 42% socijalni razlozi, 14% ekonomski razlozi, 13% lični razlozi i 11% smrt ili bolest.
Radi unapređenja slabog obuhvata vulnerabilnih grupa obrazovanjem, što je evidentirano u ovoj oblasti, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, u okviru postojećih programa, kontinuirano daje podršku studentima sa invaliditetom, državljanima Bosne i Hercegovine, koji studiraju u javnim visokoškolskim ustanovama u Federaciji BiH, kao i podršku predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama, stručnim udruženjima, nevladinim organizacijama i pojedincima, nosiocima projekta iz domena inkluzivnog obrazovanja; podršku nabavci savremene didaktičko-metodičke literature za uspješno provođenje inkluzivnog obrazovanja i podsticaj edukativnim programima za asistente u nastavi, u okviru programa: "Pomoć projektima inkluzije i projektima poboljšanja rada sa djecom sa posebnim potrebama”. Vlada Federacije BiH je u 2011. godini usvojila “Strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe sa invaliditetom u Federaciji BiH”, u čijoj izradi je za oblast obrazovanja i odgoja učestvovalo i Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke. Ovaj dokument sadrži osnovne ciljeve, mjere i indikatore, kao i nosioce aktivnosti provođenja inkluzivnog obrazovanja na svim nivoima, te uključuje koordiniranu akciju svih nadležnih organa i učesnika odgojno-obrazovnog procesa u Federaciji BiH.
Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke u okviru postojećih aktivnosti realizira i Program: „Podrška školovanju djece romske nacionalnosti i drugih nacionalnih manjina i socijalno ugroženih kategorija“ i dodjeljuje sredstava za podršku osnovnim, srednjim školama, stručnim udruženjima i općinama u realizaciji programa školovanja djece romske nacionalnosti, te daje podsticaj školovanju učenika kroz jednokratnu finansijsku podršku i podršku obrazovanju odraslih Roma putem vanrednog školovanja ili druge vrste opismenjavanja i edukacije.
U okviru Transfera za finansiranje proširenog studentskog standarda realizira se Program: „Podsticaj školovanju Roma, državljana Bosne i Hercegovine“, koji studiraju na javnim visokoškolskim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ministarstvo vodi i uređuje bazu podataka o svim studentima Romima, državljanima Bosne i Hercegovine, koji studiraju na javnim visokoškolskim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine, a baza se dopunjava i podacima o studentima Romima, državljanima Bosne i Hercegovine koji studiraju na privatnim visokoškolskim ustanovama u Federaciji BiH te javnim i privatnim visokoškolskim ustanovama u Republici Srpskoj.
Radi modernizacije i rasterećivanja Okvirnog nastavnog plana i programa za devetogodišnju osnovnu školu u Federaciji BiH, Koordinacija ministara obrazovanja i nauke u Federaciji BiH pokrenula je proces analize i revizije istog sa posebnim akcentom na uspostavljanju jače korelacije između pojedinih predmeta, redukcije nepotrebne faktografije, te prilagođavanja nastavnih sadržaja uzrasnim mogućnostima djeteta. Posebno značajan aspekt u ovom procesu je i analiza zastupljenosti rodne osjetljivosti kako u nastavnim sadržajima, tako i u udžbenicima koji su usklađeni sa Okvirnim nastavnim planom i programom za devetogodišnju osnovnu školu u Federaciji BiH. Cilj je pored ostalog dobiti rodno osjetljive i nestereotipizirane nastavne planove i programe i prateće udžbenike.
4.2. Socijalna i dječija zaštita
Pravovremenim prepoznavanjem socijalno isključenih kategorija, s posebnom naglaskom na djecu žrtve nasilja, može se unaprijediti proces reintegracije i intersektoralne saradnje s ciljem umanjenja efekata nasilja u porodici i ponovne integracije žrtava nasilja u društvo s posebnim naglaskom na djecu.
a) Dječija zaštita
Kao članica Ujedinjenih naroda, Bosna i Hercegovina je preuzela brojne međunarodne obaveze 17 koje se odnose na zaštitu djeteta. Na osnovu člana 44. Konvencije o pravima djeteta i njenih fakultativnih protokola, a u svrhu prikupljanja podataka o djeci u Bosni i Hercegovini, radi ispunjenja međunarodnih obaveza i izvještavanja donesene su Smjernice za prepoznavanje socijalno isključenih kategorija djece u Bosni i Hercegovini 18. Najznačajniji okvir za zaštitu djece od nasilja utvrđen je u krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, pa tako i u Krivičnom zakonu Federacije BiH. Krivični zakon Federacije BiH pruža pravnu zabranu nasilja nad djecom, uključujući seksualno zlostavljanje i eksploataciju, fizičko kažnjavanje i sve druge oblike ponižavajuće kazne na, i u svim, mjestima gdje se nasilje nad djecom dešava, a posebno u porodičnom okruženju.
U Federaciji Bosne i Hercegovine Porodični zakon tretira pitanje zaštite od nasilja u porodici kojim se regulira zabrana nasilničkog ponašanja bračnog partnera ili bilo kojeg drugog člana porodice (član 4.). U cilju zaštite prava i najboljeg interesa djeteta zakon regulira i pitanja oduzimanja roditeljskog prava i starateljstva nad djecom koja su izložena nekom od oblika nasilja. Prava djeteta utvrđena su u čl. 124-127. Dakle, taksativno su navedena prava djece, a posebno prava djece na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja u porodici. Tako zakon navodi šta se smatra zloupotrebom prava, a to su: tjelesno i duševno nasilje nad djetetom, spolno iskorištavanje djeteta i navođenje djeteta na društeno neprihvatiljivo ponašanje. Članom 134. Zakona regulirano je da su roditelji dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove potrebe i štititi ga od svih oblika nasilja, povrede, ekonomske eksploatacije i seksualne zloupotrebe od drugih osoba, a istovremeno su dužni i u zavisnosti od uzrasta i zrelosti kontrolirati ponašanje djeteta. Odredbom člana 150. regulirana je obaveza kojom je organ starateljstva dužan po službenoj dužnosti preduzimati potrebne mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta do kojih dođe putem neposrednog saznanja ili obavještenja, a naročito ako se radi o nasilju, zlostavljanju, spolnim zloupotrebama i zanemarivanju djeteta. Također, ovim zakonom predviđene su sankcije za roditelje kojima se može oduzeti roditeljsko pravo i starateljstvo nad djetetom koje je izloženo nekom od oblika nasilja. Osmi dio Porodičnog zakona regulira postupak zaštite od nasilničkog ponašanja u porodici koji je hitan, što je i regulirano donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Specifično član 6. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH uređuje zaštitu od nasilja u porodici, pojam nasilja u porodici i radnje nasilja u porodici, osobe koje se smatraju članovima porodice, način zaštite članova porodice, te vrstu i svrhu prekršajnih sankcija za počinioce nasilnih radnji.
Prema podacima Federalnog ministarstva rada i socijalne politike u 2010. godini u Federaciji BiH registrirano je 1.549 djece bez roditeljskog staranja, 1.616 odgojno zanemarene djece, 1.371 odgojno zapuštene djece, 7.131 dijete čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama i 7.286 djece s invaliditetom i djece ometene u fizičkom i psihičkom razvoju. Prema raspoloživim podacima centara za socijalni rad u Federaciji BiH u 2010. godini 468 djece su napustili roditelji.
Federalno ministarstvo rada i socijalne politike na kraju svake kalendarske godine prikuplja podatke od centara za socijalni rad/službi socijalne zaštite o zlostavljenim osobama po spolnoj i starosnoj strukturi i obliku nasilja (fizičko, emocionalno, seksualno i drugi oblici nasilja). U 2010. godini nad djecom uzrasta od 0 do 6 godina starosti nasilje je izvršeno u 290 slučajeva i to 47 fizičkog nasilja, 114 emocionalnog zlostavljanja, te 129 drugih oblika nasilja. Posebno zabrinjava podatak da u 2010. godini nije zabilježeno seksualno nasilje i zlostavljanje nad djecom.
Podaci o smještaju žrtava nasilja u porodici u sigurne kuće na području Federacije Bosne i Hercegovine ukazuju da od 2008. pa do 2011. godine od ukupnog broja smještenih žrtava nasilja u sigurnim kućama je preko 50% djece koja su direktne ili indirektne žrtve nasilja u porodici.
b) Socijalna zaštita
Kada je u pitanju zakonodavstvo u Federaciji Bosne i Hercegovine, funkcioniranje socijalne i dječije zaštite uređeno je Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom 19. Važeći Zakon ne normira žrtve nasilja kao kategoriju korisnika socijalne zaštite, što dovodi u diskriminirajući položaj žrtve nasilja uvjetovano mjestom prebivališta. Zakon ne normira osnivanje sigurnih kuća, njihovo finansiranje, kao ni povoljnije uvjete za ostvarivanje prava po osnovu socijalne zaštite, kao što su smještaj u predškolske ustanove, dječiji dodatak, školovanje, stipendiranje, kao i stavljanje u funkciju servisa podrške žrtvama nasilja i njihovoj djeci, a posebno ako se radi o žrtvama koje su uz to i osobe s invaliditetom. Na nivou Federacije BiH nisu normirani opći, tehnički i stručni uvjeti koje sigurne kuće moraju ispunjavati, niti su standardizirane usluge koje sigurne kuće pružaju žrtvama nasilja. Posebno pitanje odnosi se na zaštitu osoba žrtava nasilja, koje imaju status azilanta, izbjeglica ili privremeni boravak u BiH, jer to pitanje nije riješeno, kako federalnim, tako ni kantonalnim zakonima. Problem centrima za socijalni rad predstavlja smještaj žrtava nasilja u porodici koje imaju status azilanta u sigurne kuće jer domaćim propisima nije reguliran način osiguranja sredstava za smještaj ove kategorije žrtava nasilja u porodici u sigurnim kućama. U narednom periodu potrebno je dograditi postojeće zakone kako bi se ujednačila postojeća legislativa u ovoj oblasti za područje Federacije Bosne i Hercegovine.
Žrtva nasilja u porodici kao kategorija korisnika socijalne zaštite prepoznata je u samo u tri kantonalna zakona o socijalnoj zaštiti (Kanton Sarajevo, Tuzlanski kanton i Zeničko-dobojski kanton). Međutim, jedino u Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom 20 Zeničko-dobojskog kantona članom 6. ovog zakona kao pravo iz socijalne zaštite uvodi se i privremeni smještaj i zbrinjavanje u sigurnoj kući.
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici propisane su zaštitne mjere koje se izriču počiniocima nasilja u porodici, a za čije provođenje su zadužene određene institucije. Osnovna svrha izricanja zaštitnih mjera je zaštita žrtve nasilja kao i pružanje odgovarajuće pomoći počiniocima nasilja u porodici (psihosocijalni tretman i liječenje od ovisnosti u određenim zdravstvenim ustanovama). Tako su na nivou Federacije BiH donesena tri podzakonska akta kojima se regulira provođenje određenih zaštitnih mjera i to:
- Pravilnik o načinu i mjestu provedbe zaštitne mjere kojim je propisan način i mjesto provedbe zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana, a svrha ove mjere je sprečavanje daljnjeg nasilničkog ponašanja, prepoznavanje lične odgovornosti i promjena ponašanja.
- Pravilnik o načinu provedbe zaštitnih mjera koje su u nadležnosti policije kojim je propisan način provedbe zaštitnih mjera udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora, zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici i zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju.
- Pravilnik o načinu i mjestu provedbe zaštitne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, opojnim drogama ili drugim psihotropnim supstancama učinilaca nasilja u porodici kojim je propisan način na koji se provodi ova mjera i mjesto provođenja mjere.
Sva tri navedena pravilnika sadrže i norme koje se odnose na način vođenja evidencije i izvještavanje. Pravilnici također sadrže odredbe koje se odnose na bliži opis postupaka za provođenje mjera. Praksa je pokazala da postoji niz problema u procesu provedbe zaštitnih mjera na osnovu propisanog postupka u navedenim pravilnicima.
S tim u vezi pokrenuta je inicijativa od Komisije za ravnopravnost spolova Skupštine Tuzlanskog kantona i Udruženja građana „Vive Žene“ iz Tuzle za izmjenu Pravilnika o načinu i mjestu provedbe zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana osoba koje su počinile nasilje u smislu da ovu mjeru mogu provoditi kako pravne tako i fizičke osobe koje zadovoljavaju određene kriterije. Ovu inicijativu je Skupština Tuzlanskog kantona prihvatila i uputila Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike i Federalnom ministarstvu zdravstva radi daljnjeg postupanja. Pretpostavke za uključivanje pravnih i fizičkih osoba za izvršenje zaštitne mjere psihosocijalnog tretmana na području Tuzlanskog kantona već su osigurane kroz edukacije zaposlenih u centrima za socijalni rad i nevladinim organizacijama.
Servisi koji stoje na raspolaganju žrtvama nasilja u porodici su sigurne kuće koje djeluju u sastavu nevladinih organizacija. Nažalost, kada je riječ o ovoj vrsti podrške, ona je na raspolaganju samo u nekim kantonima, odnosno lokalnim zajednicama. Ti servisi mogu zadovoljiti samo potrebe dijela žrtava nasilja u porodici, što opet i sa tog aspekta žrtve nasilja dovodi u nepovoljnu (diskriminirajuću) situaciju. Usluge koje pružaju servisi različite su i ovise o educiranosti angažiranih kadrova u navedenim servisima i njihovoj osposobljenosti da: prepoznaju žrtvu nasilja, prijave nasilje i rade na pružanju podrške žrtvama nasilja. Efekti rada servisa ovise i o umreženosti subjekata odgovornih za rad sa žrtvama nasilja, koja je različita od kantona do kantona. Nažalost, efekti rada u oblasti nasilja u porodici opredijeljeni su i ličnim odnosom pojedinaca, institucija (vladinih i nevladinih) i odgovornih osoba u tim institucijama prema problemu nasilja u porodici. Efekti ovise svakako o kontinuitetu u radu koji institucija ili pojedinci imaju u oblasti nasilja u porodici ali i o obimu i vrsti nasilja koje se dešava na prostoru na kojem ti subjekti djeluju. Primjetno je u dijelu Federacije BiH gdje servisi za podršku i zaštitu žrtvama nasilja funkcioniraju da kvalitet rada ovisi i o tome da li je promijenjen zaposlenik u policiji, centru za socijalni rad, školi, NVO-u, da li je promijenjena rukovodeća osoba u ovim institucijama, koliko je lokalna zajednica i oni koji vode lokalnu zajednicu senzibilizirana za problem nasilja, koliko su navedeni subjekti sposobni procijeniti posljedice onoga što nasilje nosi ukoliko se na isto ne reagira i sl. Finansiranje navedenih servisa također je problem koji je prisutan u svim kantonima, izuzetak je Kanton Sarajevo koji je sistemski riješio pitanje finansiranja troškova smještaja žrtava nasilja u sigurne kuće kroz svoj budžet.
Direktno pružanje socijalne zaštite u Federaciji BiH obavlja se kroz rad deset kantonalnih ministarstava nadležnih za socijalnu zaštitu, dva kantonalna centra za socijalni rad 21, 79 centara za socijalni rad i službi socijalne zaštite, jedan Zavod za zbrinjavanje djece s invaliditetom, jedan Zavod za vaspitanje muške djece i omladine i 16 ustanova za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja 22.
Na nivou Federacije BiH nedostaje Uputstvo o vođenju evidencija o žrtvama nasilja u porodici u centrima za socijalni rad koje bi između ostalog trebalo da sadrži podatke o počiniocu nasilja (spol, dob, nacionalnost, obrazovanje, zanimanje, bračni status, srodstvo sa djetetom, zloupotreba psihoaktivnih supstanci, podaci o invaliditetu, zlostavljanje u djetinjstvu, vrsta zlostavljanja, ranije prijavljena zlostavljanja...), podaci o žrtvi zlostavljanja (između ostalog obavezna informacija o srodstvu sa počiniocem nasilja...). Evidencije koje se vode u centrima za socijalni rad u Federaciji BiH zasnovane su na kantonalnim propisima 23.
Pored ovih podataka centri za socijalni rad vode i evidencije o izrečenim zaštitnim mjerama u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. Međutim, u praksi praćenje izrečenih zaštitnih mjera je različito u pojedinim lokalnim zajednicama, jer u jednom broju tih zajednica sudovi rješenja o izricanju zaštitnih mjera ne dostavljaju centrima za socijalni rad, što je direktno kršenje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. S obzirom da centri ne raspolažu podacima o izrečenim zaštitnim mjerama, oni nisu u mogućnosti da prate njihovu provedbu.
Centri za socijalni rad nisu osposobljeni u potrebnom kapacitetu kadrovski, tehnički i materijalno za realizaciju propisanih i preuzetih obaveza. Jedan od razloga za prethodno navedeno je nepostojanje jedinstvenog Pravilnika o standardima za rad i pružanje usluga u ustanovama socijalne zaštite u Federaciji BiH.
Zaposlenim u centrima za socijalni rad ne osigurava se pretpostavka za realizaciju prava naknade za intervencije tokom noćnih sati u obaveznim dežurama koje su u pojedinim kantonima regulirane kroz potpisane protokole.
Dosadašnje iskustvo kao i zahtjevi s javnih rasprava ukazuju da je neophodno što hitnije izraditi Priručnik za edukaciju zaposlenih u centrima za socijalni rad za postupanje u slučajevima nasilja u porodici, po kojem bi se na jedinstven način provodila edukacija na području Federacije BiH.
Problem predstavlja i nedovoljno razumijevanje odgovornih osoba za problem nasilja u porodici i umrežavanja pojedinih sektora. Način kako se trenutno osiguravaju sredstva za rad sigurnih kuća, zaštitu žrtava nasilja, rad servisa, policije, centara za socijalni rad, udruženja koja pomažu žrtvama nasilja bez sistemskog i sveobuhvatnog pristupa ne ostavljaju mogućnost dugoročnog strateškog djelovanja. U većini slučajeva ova sredstva se osiguravaju iz donatorskih sredstava.
4.3. Zapošljavanje
Strategijom zapošljavanja u Federaciji BiH (2009-2013) uspostavljen je Strateški cilj 2 – Osigurati inkluzivna tržišta rada kroz sprečavanje dugoročne nezaposlenosti, neaktivnosti, socijalne isključenosti i siromaštva za radno sposobno stanovništvo. S obzirom da žrtve nasilja u porodici po svom statusu na tržištu rada mogu da spadaju u socijalno isključene osobe, jer se nalaze u posebnim životnim okolnostima, već od 2009. godine obuhvaćene su mjerama aktivne politike zapošljavanja koje provode Federalni zavod za zapošljavanje i kantonalne službe za zapošljavanje. Doktrinom rada javnih službi za zapošljavanje u Federaciji BiH definirano je da, pored mladih bez zanimanja i radnog iskustva, dugoročno nezaposlenih, starijih od 40 godina, osoba s invaliditetom, samohranih roditelja, također žrtve nasilja spadaju u posebnu kategoriju nezaposlenih osoba, kod kojih razloge za povećanu osjetljivost ili ugroženost čini upravo nasilje u porodici.
Osim toga, članom 8. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba 24 utvrđena je nadležnost službi za zapošljavanje za donošenje i provođenje programa mjera za brže zapošljavanje određenih kategorija nezaposlenih osoba čije je zapošljavanje otežano. S obzirom da žrtve nasilja u porodici spadaju u ovu kategoriju nezaposlenih osoba, jasno je da postoji zakonska podloga za pružanje usluga u smislu člana 20. Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici – CAHVIO, tj. provođenje mjera koje obuhvataju pomoć prilikom zapošljavanja.
Prilikom obrade nezaposlene osobe iz ove kategorije i njene pripreme za tržište rada potreban je multidisciplinarni pristup koji podrazumijeva obradu stručnjaka različitih profila (psihologa, socijalnih radnika, ljekara specijalista medicine rada i dr.), te je također potreban i individualni pristup koji uvažava specifičnost pojedinca i omogućava određivanje daljnjih profesionalnih ciljeva. U smislu jačanja nezaposlene osobe (žrtve nasilja) u kontekstu njenog boljeg i kvalitetnijeg statusa na tržištu, napominjemo da pored mjera suufinansiranja zapošljavanja i samozapošljavanja, Federalni zavod i kantonalne službe za zapošljavanje, u sklopu mjera aktivne politike zapošljavanja, podrazumijevaju i provode projekte obuke, dokvalifikacije i prekvalifikacije. S tim u vezi potrebna je i dodatna edukacija zaposlenika u službama za zapošljavanje, te povezivanje službi sa drugim institucijama i organizacijama koje žrtvama nasilja pružaju određenu vrstu pomoći.
Također, potrebno je naglasiti da programi zapošljavanja nisu do sada bili usmjereni prema osobama koje su počinile nasilje, iako u teoriji rada sa nezaposlenim osobama postoje i mjere za osobe koje su počinile nasilje u smislu njihove reintegracije u društvo.
4.4. Zdravstvena zaštita
Prepoznavanje znakova nasilja u porodici i pravovremeno reagiranje moguće je u zdravstvenim ustanovama uspostavljanjem sistema u kojem se zdravstvene ustanove prepoznaju kao mjesto od povjerenja, a zdravstveni radnici imaju jasne smjernice djelovanja uz potrebnu senzibilizaciju za adekvatno reagiranje u pojedinim slučajevima nasilja u porodici. Važnost pravovremenog djelovanja leži i u činjenici da nasilje u porodici, osim vidljivih fizičkih povreda, ostavlja posljedice i na mentalno zdravlje, intelektualni razvoj, socijalno ponašanje, a kod djece i na školski uspjeh.
Zakon o zdravstvenoj zaštiti 25 propisuje da su zdravstvenom zaštitom obuhvaćne, između ostalog, i žrtve nasilja u zajednici koje nisu zdravstveno osigurane po nekom drugom osnovu (član 12. stav 1.). Usvajanjem izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenom osiguranju 26, izvornim osiguranicima smatraju se i djeca od početka pa do kraja školovanja.
Sredstva potrebna za finansiranje zdravstvene zaštite ovih kategorija stanovništva ostvaruju se iz: prihoda prikupljenih po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje, sredstava budžeta kantona saglasno mogućnostima kantonalnog budžeta u kalendarskoj godini, iz učešća korisnika zdravstvene zaštite u pokriću dijela ili ukupnih troškova zdravstvene zaštite, kao i iz drugih izvora, na način i pod uvjetima određenim zakonom.
Član 12. Zakona o zdravstvenoj zaštiti treba promatrati u kontekstu Osnovnog paketa zdravstvenih prava usvojenog od Parlamenta Federacije BiH u 2009. godini, a saglasno propisima o zdravstvenom osigur
Bitno je napomenuti da se sve u vezi sa osnovnim paketom zdravstvenih prava odnosi i na žene žrtve nasilja, odnosno vezano je za njihov status osigurane ili neosigurane osobe. Žene žrtve nasilja koje
Ovdje treba naglasiti da je, saglasno Programu rada Federalnog ministarstva zdravstva za 2012. godinu, planirano donošenje novog Zakona o zdravstvenom osiguranju. Izrada zakona je u toku, a novim rješenjima se predviđa definiranje žrtve nasilja kao izvornih osiguranika, što trenutno nije slučaj, a čime bi se osiguralo ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu ove vulnerabilne kategorije stanovništva, i mimo hitnih medicinskih intervencija, u slučaju kada one nisu osigurane po nekom drugom osnovu. Također, treba napomenuti da pitanje utvrđivanja statusa žrtve nasilja u porodici jeste pitanje koje treba razmotriti u saradnji sa sektorom za rad i socijalnu politiku, jer je prvenstveno potrebno utvrditi žrtve nasilja kao socijalnu kategoriju, iz kojeg statusa proizlaze određena prava, između ostalog, i pravo na zdravstvenu zaštitu. Treba istaknuti da je pri tome potrebno definirati ko i na koji način će rješavati formalno-pravni status žrtve; ukoliko se status žrtve poveže sa statusom izvornog osiguranika, to onda podrazumijeva da za tu osobu mora biti definiran i obveznik uplate doprinosa po osnovu zdravstvenog osiguranja. No, kako je zakon u pripremi, nemoguće je prejudicirati konačna pravna rješenja, ali je važno istaknuti da ministarstvo ima u vidu unapređenje zdravstvene zaštite za žrtve nasilja u porodici.
Nadalje, Zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata 27 utvrđuje se da svaki pacijent, pa i onaj koji je u statusu žrtve nasilja u porodici, ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu, kao i sva druga prava koja proizilaze iz prava na zdravstvenu zaštitu.
Federalno ministarstvo zdravstva izdalo je Priručnik za obuku zdravstvenih radnika, na osnovu kojeg je provedena obuka 20 profesionalaca (doktor porodične medicine i medicinka sestra u timu). Ovi profesionalci, koje su imenovala kantonalna ministarstva zdravstva, proveli su edukacije u 28 zdravstvenih ustanova, pri čemu je obučeno 895 zdravstvenih radnika. Cilj ovih edukacija je senzibilizacija zdravstvenih radnika po pitanju prepoznavanja, postupanja i djelovanja u slučaju nasilja u porodici, ali i povećanje svijesti kod zdravstvenih radnika po pitanju zaštite podataka, što je posebno važno u manjim sredinama, pravovremenog informiranja žrtve nasilja o službama podrške, te ostvarivanja saradnje sa drugim institucijama. Također, tema edukacija je bilo i evidentiranje prema Desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti, povreda i uzroka smrti ICD-10 i prijavljivanje slučajeva nasilja u porodici, odnosno saradnja zdravstvenih radnika sa drugim subjektima zaštite.
Vezano za edukaciju zdravstvenih radnika, kao i promotivne aktivnosti u sektoru zdravstva, potrebno je skrenuti pažnju na sljedeće:
Članom 17. Zakona o zdravstvenoj zaštiti regulirana je društvena briga za javno zdravlje, odnosno definiran je pojam javnog zdravlja. Tako se pod javnim zdravljem, u smislu ovog zakona, podrazumijeva
Navedenu odredbu je potrebno promatrati u kontekstu člana 116. citiranog Zakona kojim se utvrđuje da Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH, kao zdravstvena ustanova za obavljanje javnozdravstvene dj
Također, zavodi za javno zdravstvo planiraju, organiziraju i provode aktivnosti promocije zdravlja i zdravstvenog odgoja stanovništva. Osim toga, Federalni zavod za javno zdravstvo u okviru svoje djelatnosti prati i evaluira provođenje preventivno-promotivnih programa, te drugih mjera zdravstvene zaštite, te priprema, prati i evaluira programe zaštite zdravlja rizičnih grupa stanovništva i stanovništva sa posebnim potrebama.
Nadalje, Federalno ministarstvo zdravstva je, u vezi sa pripremom novog strateškog dokumenta o nasilju u porodici, zatražilo od svih kantonalnih ministarstava zdravstva i zdravstvenih ustanova na području Federacije BiH podatke o postupanju zdravstvenih ustanova u slučaju kada zdravstveni radnici prepoznaju da je nad pacijentom vršen neki oblik nasilja, podatke o provedenim edukacijama o prepoznavanju slučajeva nasilja, kao i njihovo mišljenje o kvalitetu tih edukacija. Također, zatraženi su podaci od centara za mentalno zdravlje o problemima i pozitivnim iskustvima u provedbi zaštitne mjere psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja u porodici.
Podatke je dostavila većina kantonalnih ministarstava zdravstva, odnosno pedesetak zdravstvenih ustanova, kao i većina zavoda za javno zdravstvo sa područja Federacije BiH.
Na temelju analize dostavljenih podataka može se zaključiti da jedan broj zdravstvenih ustanova evidentira prepoznate slučajeve nasilja u porodici u skladu sa Desetom revizijom Međunarodne klasifikacije bolesti, povreda i uzroka smrti ICD-10. To je posebno istaknuto u onim zdravstvenim ustanovama koje su kroz lokalne protokole povezane sa svim nadležnim institucijama i ustanovama koje pružaju odgovarajuće vidove pomoći žrtvama nasilja, odnosno uključene su na neki način u tretman osoba koje su počinile nasilje. Međutim, postoje i slučajevi da se, naprimjer, u Centru za mentalno zdravlje Zenica objedinjuju svi podaci o evidentiranim slučajevima nasilja u okviru JU „Dom zdravlja“ Zenica na način da evidencije sadrže osnovne podatke o žrtvi nasilja, srodstvu sa osobom koja je počinila nasilje, vrsti nasilja i preduzetim mjerama od strane zdravstvenih radnika. Slično, naprimjer, Dom zdravlja Cazin slučajeve nasilja u porodici evidentira u poseban protokol za žrtve porodičnog nasilja. Pristup zdravstvenih ustanova nije ujednačen kada je riječ o evidentiranju nasilja u porodici. Nadalje, iz dostavljenih odgovora proizlazi da veliki broj zdravstvenih ustanova ukazuje na potrebu uspostavljanja jasnih multisektorskih komunikacionih protokola, koji bi razjasnili ulogu zdravstvenog radnika u kontekstu sumnje ili prijave nasilja u porodici. Ovi protokoli treba da pojasne uloge i obaveze svih nadležnih tijela i njihovih zaposlenika, odnosno relevantne adrese u lancu komunikacije, te vrstu i način upućivanja potrebnih informacija od jednog subjekta (sektora) prema drugom. Također je naglašena potreba za upoznavanjem sa važećim propisima o zaštiti od nasilja u porodici, procedurama postupanja, evidencijama u oblasti zdravstva, obavezi prijavljivanja i postupanja u slučaju prijavljivanja nasilja u porodici. Mali broj prijava nasilja u porodici, kao i šutnja žrtve o tome, veliki broj zdravstvenih ustanova komentira specifičnostima kulturnog miljea u kojem živimo, izuzetno izražene stigme spram žrtava, te naglašenim patrijarhalnim ulogama u odnosu muškarac – žena, posebno prisutnim u ruralnim sredinama. U pogledu izvršavanja zaštitnih mjera nad počiniteljem nasilja u porodici predviđenih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, centri za mentalno zdravlje naglašavaju da te mjere ne izvršavaju iz razloga što nemaju dostavljenih zahtjeva od strane suda. Također, naglašavaju potrebu za dodatnom edukacijom u oblasti psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja, i ukazuju na potrebu revidiranja Pravilnika o načinu i mjestu provedbe zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja u porodici. 28
Kako bi se zdravstvene ustanove profilirale kao mjesto od povjerenja, a i samim žrtvama nasilja ukazalo na pojedine oblike nasilja, kontinuirano se provode promotivne kampanje od strane vladinih i nevladinih organizacija, međutim, treba nastaviti u pravcu da adekvatni promotivni materijali budu dostupni zdravstvenim ustanovama i stavljeni na raspolaganje, kako žrtvama nasilja, tako i svim drugim osobama u zdravstvenom sistemu. Iako su u dosadašnjoj praksi korišteni mediji u promicanju uloge zdravstvenih ustanova u zaštiti žrtava nasilja, u narednom periodu bi trebalo jačati edukativne aktivnosti kroz medije. S tim u vezi, treba naglasiti da navedene aktivnosti kada su u pitanju mediji, i promocija uopće, nužno moraju biti multisektorske radi stvaranja cjelovite slike o potrebi reagiranja na nasilje u porodici, kao i načinu reagiranja kako od samih žrtava, građana koji su svjedoci tome i samog sistema. Navedeno treba da obuhvati jasne smjernice u smislu prava žrtava i načina ostvarivanja tih prava, te jasno predstavljenu prekršajnu i krivičnu politiku spram počinitelja nasilja koja treba, između ostalog, da ima i preventivni efekat.
Uprkos brojnim aktivnostima u zdravstvenom sektoru, pristup problemu nasilja u porodici i dalje u praksi ostaje različit od ustanove do ustanove, odnosno od sredine do sredine. Zdravstveni radnik, i onda kada stekne odgovarajuća znanja i postane senzibilan po pitanju nasilja u porodici, bez sveobuhvatnog sistema u kojem treba da djeluje, ostaje nemoćan. Stoga se ističe potreba nastavka edukacija, a posebno senzibilizacije upravljačkih struktura u zdravstvu, ali i nadležnih kantonalnih ministarstava zdravstva, kako u smislu kreiranja prioriteta, tako i po pitanju finansiranja u ovoj oblasti.
U skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici 29, a vezano za provođenje zaštitnih mjera, donesen je Pravilnik o načinu i mjestu provedbe zaštitne mjere obaveznog psihosocijalnog tretmana počinioca nasilja u porodici 30 i Pravilnik o načinu i mjestu provedbe zaštitne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, drogama ili drugim psihotropnim supstancama počinilaca nasilja u porodici 31. Posebno kada je u pitanju provođenje psihosocijalnog tretmana počinilaca nasilja u porodici, ova zaštitna mjera, koja se provodi u centrima za mentalno zdravlje u okviru primarne zdravstvene zaštite skoro da nije ni izricana. Važno je naglasiti da potreba za psihosocijalnim tretmanom nije uvijek povezana sa određenim mentalnim poremećajem, koji bi se mogao tretirati u centrima za mentalno zdravlje u zajednici, što i jeste zadatak osoblja zaposlenog u centrima za mentalno zdravlje. Također, za provođenje ovog tretmana potrebna je dodatna edukacija.
S tim u vezi, kao što je i naprijed istaknuto, Skupština Tuzlanskog kantona je podržala Inicijativu Udruženja građana „Vive Žene“ (nakon provedene edukacije profesionalaca za provedbu psihosocijalnog tretmana osoba koje su počinile nasilje u porodici) za izmjenom postojećeg ili donošenjem novog pravilnika za provedbu psihosocijalnog tretmana počinilaca nasilja u porodici. Federalno ministarstvo zdravstva je podržalo ovu inicijativu s napomenom da posebno treba obratiti pažnju na kriterije za odabir subjekata koji mogu raditi sa osobama koje su počinile nasilje, kao i donošenja jedinstvenih programa za rad sa osobama koje su počinile nasilje. Stoga se novim pravilnikom trebaju specificirati uvjeti za provođenje ovog tretmana na osnovu kojih bi se vršila certifikacija fizičkih i pravnih osoba koje mogu provoditi psihosocijalne tretmane, o čemu je potrebno voditi urednu evidenciju na jednom mjestu. Ista treba biti dostupna nadležnim sudovima radi znanja gdje je moguće tu mjeru provoditi.
U pogledu postupanja po Pravilniku o načinu i mjestu provedbe zaštitne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, informacije koje smo zaprimili od centara za mentalno zdravlje u zajednici ukazuju da je samo nekoliko zdravstvenih ustanova provodilo ove mjere, i to u neznatnom broju. Dvije zdravstvene ustanove navode da provođenja ove mjere u praksi nije bilo iz razloga nedovoljne saradnje nadležnih organa i ustanova. I u par slučajeva kad se počinitelj javio na liječenje od ovisnosti, izostala je saradnja sa nadležnim centrom za socijalni rad i nadležnim sudom. Konkretno, radi se o dodatnim pitanjima koja su zdravstvene ustanove slale na ove adrese, ali odgovor ni nakon provedene mjere nisu zaprimili. Nadalje, u vezi sa educiranošću zaposlenika centara za mentalno zdravlje u zajednici za provođenje ove mjere, treba istaknuti da je Federalno ministarstvo zdravstva donijelo Pravilnik o organizaciji i bližim uvjetima prostora, medicinsko-tehničke opreme i stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Navedeni Pravilnik, osim uvjeta koje centri moraju ispunjavati, uređuje i način provođenja i trajanja edukacije iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Tako je predviđeno da članovi tima u centrima za mentalno zdravlje trebaju imati edukaciju iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, te s tim u vezi definiran je i program obuke. Cilj je da se tokom edukacije polaznici upoznaju sa osnovama iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, principima timskog rada u tretmanu ovisnika, kao i praktičnim terapijskim postupcima koji se koriste u postupku odvikavanja od psihoaktivnih supstanci. Dakle, i ovaj vid edukacija osoblja zaposlenog u centrima za mentalno zdravlje u zajednici trebao bi doprinijeti unapređenju znanja koja se odnose na liječenje ovisnosti. Efekte njegove implementacije moguće je očekivati tek u periodu koji slijedi.