Aktio

Federalno ministarstvo zdravstva

Pravilnik o načinu, postupku i medicinskim kriterijima za utvrđivanje moždane smrti osobe čiji se organi i tkiva mogu uzimati radi presađivanja u svrhu liječenja

Na osnovu člana 28. stav 2., a u vezi sa članom 58. stav 1. alineja 6. Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja ("Službene novine Federacije BiH", broj 75/09), federalni ministar zdravstva donosi

PRAVILNIK
O NAČINU, POSTUPKU I MEDICINSKIM KRITERIJIMA ZA UTVRĐIVANJE MOŽDANE SMRTI OSOBE ČIJI SE ORGANI I TKIVA MOGU UZIMATI RADI PRESAĐIVANJA U SVRHU LIJEČENJA

I - OPĆE ODREDBE

Član 1.

Ovim pravilnikom se utvrđuju način, postupak i medicinski kriteriji za utvrđivanja moždane smrti osobe čiji se organi i tkiva mogu uzimati radi presađivanja u svrhu liječenja.

Član 2.

Moždana smrt je definitivni i nepovratni prestanak svih moždanih funkcija (moždanog stabla i hemisfera mozga), a zbog potpunog i konačnog prestanka moždane cirkulacije.

II - NAČIN UTVRĐIVANJA MOŽDANE SMRTI

Član 3.

(1) Moždanu smrt utvrđuje komisija zdravstvene ustanove sastavljena od najmanje tri liječnika, i to kliničkim pregledom i potvrdnim testom u skladu sa ovim pravilnikom.

(2) Komisija iz stava 1. ovog člana sastoji se od tri liječnika: specijaliste anesteziologa i reanimatologa, specijaliste neurologa ili specijaliste neurohirurga koji obavljaju klinički pregled i liječnika specijaliste koji obavlja potvrdni test.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, ako je u pitanju utvrđivanje moždane smrti kod djeteta, u komisiju ulazi i specijalista pedijatar koji radi na području intenzivne medicine, te ima iskustva u liječenju bolesnika s teškim ozljedama mozga.

(4) Komisiju iz st. 2. i 3. ovog člana imenuje direktor zdravstvene ustanove sa liste doktora medicine specijalista, a koji imaju najmanje pet godina specijalističkog staža.

Član 4.

Liječnik koji učestvuje u uzimanju ili presađivanju organa i tkiva sa umrle osobe ili je odgovoran za brigu o mogućim primateljima organa i tkiva, ne smije učestvovati u radu komisije iz člana 3. ovog pravilnika.

III - POSTUPAK I MEDICINSKI KRITERIJI ZA UTVRĐIVANJE MOŽDANE SMRTI

Član 5.

Postupak utvrđivanja moždane smrti, u skladu sa ovim pravilnikom, obavlja se na osnovu kliničkog pregleda i potvrđivanjem jednim od potvrdnih testova, a nakon što su ispunjeni uvjeti propisani ovim pravilnikom.

1. Uvjeti za utvrđivanje moždane smrti

Član 6.

Postupak utvrđivanja moždane smrti, u skladu sa ovim pravilnikom, može se započeti uz ispunjenje sljedećih uvjeta:

  • 1.
    da osoba ima sliku apnoičke nereagirajuće kome (nema spontanih pokreta disanja), i na mehaničkoj je ventilaciji;
  • 2.
    da je poznat tačan uzrok koji je doveo do oštećenja mozga i dokumentiran CT nalazom, i
  • 3.
    da je oštećenje mozga ireverzibilno-nepopravljivo.

Član 7.

Apnoička nereagujuća koma, u skladu sa ovim pravilnikom, je stanje duboke nesvijesti kod osobe koja ne pokazuje spontane kretnje disanja i koja ima ugasle reflekse moždanoga stabla.

Član 8.

(1) Oštećenje mozga može biti primarno i sekundarno.

(2) Pod primarnim oštećenjem mozga, u skladu sa ovim pravilnikom, smatra se teško mehaničko oštećenje glave, spontano intracerebralno krvarenje, dekompenzirani primarni moždani tumori, ishemično-anoksična oštećenja mozga i upale središnjeg nervnog sistema.

(3) Pod sekundarnim oštećenjem mozga, u skladu sa ovim pravilnikom, smatra se hipoksično ili ishemično stanje mozga, prije svega nakon zaustavljanja rada srca ili kod dužeg cirkulacijskog šoka ili respiratorne insuficijencije.

Član 9.

(1) Prije pristupa kliničkom pregledu moraju se isključiti sljedeća stanja:

  • -
    intoksikacija lijekovima: sedativi, anestetici, narkotici, antiepileptici, antidepresivi,
  • -
    djelovanja lijekova ili otrova koji blokiraju neuro-mišićni prenos,
  • -
    znatno uvećan CO2,
  • -
    primarna hipotermija, tj. temperatura niža od 35 0 C,
  • -
    trovanje alkoholom ili drugim neurosintetskim supstancama,
  • -
    teška hipoksija,
  • -
    pritisak sistolički niži od 80 mm Hg,
  • -
    metabolički i endokrini poremećaji: nekontrolirani dijabetes, uremija, hiponatremija, Adisonova bolest, hepatička encefalopatija, tireotoksikoza, hiperosmolarna koma, porfirija,
  • -
    vanredno teški Guilian-Barreovog sindrom, idiopatski polineuritis, cirkulatorni poremećaji moždanog stabla ili encefalitis moždanoga stabla.

(2) U slučaju stanja iz stava 1. ovog člana, treba pričekati da uzrok kome prođe, odnosno treba ga pokušati aktivno uklanjati. U slučaju da se lijekovi antagoniziraju treba upotrijebiti specifične antagoniste. Ukoliko toksikološki testovi nisu mogući, važno je dopustiti da prođe period dovoljno dug, kako bi se lijekovi mogli izlučiti iz organizma.

(3) Ako uprkos svim poduzetim mjerama i dalje postoji opravdana sumnja ireverzibilnog oštećenja mozga, može se započeti postupak utvrđivanja moždane smrti, pri čemu je u takvim slučajevima potreban dokaz odsutnosti intrakranijalne cirkulacije krvi.

Član 10.

Dijagnostički postupci koji se moraju uraditi prije pristupa kliničkom pregledu za utvrđivanje moždane smrti su:

  • -
    CT ili MRI mozga,
  • -
    Rtg snimak pluća,
  • -
    Rtg vratne kičme u osoba sa traumatskom ozljedom mozga,
  • -
    EKG,
  • -
    iz krvi odrediti: Na, K, Ca, GUK, bubrežne analize, jetrene analize, koagulogram, KKS i plinske analize.

2. Klinički pregled

Član 11.

(1) Klinički pregled je osnovni i najvažniji pokazatelj moždane smrti.

(2) Kliničkom pregledu se može pristupiti po ispunjenju uvjeta iz čl. 6. do 10. ovoga pravilnika.

Član 12.

(1) Kliničkim pregledom za utvrđivanje moždane smrti utvrđuje se postojanje sljedećih kliničkih znakova:

  • 1.
    pacijent je u apnoičkoj nereagujućoj komi;
  • 2.
    odsustvo decerebracijske ukočenosti (ekstenzijsko držanje gornjih i donjih udova) s ekstenzijskim grčevima na izazivanje boli u predjelu trigeminusa. Odsustvo dekortikacijskog držanja (savijanje gornjih i ekstenzije donjih udova sa ustanovljenim hipertonusom odgovarajućih mišića). Odsustvo epileptičkih napada. Postojanje refleksa kičmene moždine ne isključuje dijagnozu moždane smrti;
  • 3.
    odsustvo reakcije pupila na jaku svjetlost. Zjenice su raširene ili srednje velike, u srednjem položaju su, ne moraju biti simetrične. Fotomotorni refleks je odsutan, kao i okularne kretnje. Podražaj mora biti adekvatan, vrlo jako svjetlo (treba isključiti mogućnost djelovanja midrijatničkih lijekova ili antikolinergika, neuroloških bolesti, lokalnih oštećenja očne jabučice ili očnih nerava kod kraniofacijalne ozljede);
  • 4.
    odsustvo refleksa rožnjače, podražaj mora biti jači nego kod osobe pri svijesti;
  • 5.
    odsustvo refleksnog odgovora na izazivanje boli u području trigeminusa (jak pritisak na infraorbitalni otvor ili na rub orbite);
  • 6.
    odsustvo cefalo-okularnog refleksa. Test se izvodi na sljedeći način: liječnik drži pacijentovu glavu između svojih ruku. Palčevima lagano podigne pacijentove gornje očne kapke. Glava se zatim okreće prvo na jednu stranu i zadržava u tom položaju tri-četiri sekunde, zatim se glava okreće za 180 stupeni na drugu stranu. Kod mrtve osobe glava i oči će se pomjerati zajedno. Test se lakše izvodi ako se pritom bolesnik odvoji od respiratora u vremenu od 20 do 30 sekundi. Ovaj dio pregleda se ne obavlja ako postoji sumnja da je oštećena vratna kralježnica;
  • 7.
    odsustvo vestibulookularnog refleksa kod ispiranja sluhovoda hladnom vodom. Test se izvodi na sljedeći način: glava se podigne 30 stepeni, 50 ml hladne vode se injicira u vanjski slušni hodnik, a nakon prethodne vizualizacije zvukovoda, utvrđivanja da nema cerumena i da je slušna membrana intaktna. Podražaj ne smije izazvati pokret bilo kojeg oka;
  • 8.
    odsustvo refleksa ždrijela, grčenja faringealnih mišića na mehaničko draženje ždrijela (špatulom se podraži korijen jezika i stražnji dio ždrijela);
  • 9.
    odsustvo refleksa kašljanja prilikom draženja sluznice dušnika aspiracijskim kateterom (kroz tubus se uvede kateter i njime podraži traheja);
  • 10.
    negativan atropinski test (pacijentu se intravenski ubrizga atropin u dozi od 0,04 mg po kg tjelesne težine, nakon čega porast srčane frekvence ne smije biti veći od 10% s obzirom na početnu frekvenciju). Test se kontrolira elektrokardiografski;
  • 11.
    odsustvo kretanja disanja pri apnea testu.

(2) Za izvođenje apnea testa potrebni su sljedeći preduvjeti:

  • -
    održavanje tjelesne temperature iznad ili na 36,50 C,
  • -
    održavanje sistoličkog pritiska većeg ili 90 mmHg,
  • -
    uspostaviti normovolemiju, normalan volumen u pacijenta,
  • -
    uspostaviti normokapniju, PaCO2 40 – 45 mmHg,
  • -
    održavanje ili dosezanje normoksemije, PO2 veći ili jednak 150 mmHg u pacijenta.

(3) Test se izvodi na sljedeći način:

  • -
    pacijent se preoksigenira sa 100% O2 kroz najmanje 20 minuta, minutna ventilacija se adaptira tako da se početne vrijednosti PaCO2 dovedu između 40 i 45 mmHg;
  • -
    uzima se prvi uzorak arterijske krvi kako bi se potvrdila bazalna vrijednost Pa CO2 i PaO2 veći od 150 mmHh;
  • -
    postavlja se kanila za dovod kisika u endotrahealni tubus uz protok kisika od 6 l u minuti;
  • -
    uzimaju se uzorci arterijske krvi svake dvije minute, dok PaCO2 ne dostigne vrijednost od 60 mmHg, ili se pojavi bilo koji znak za prekid testa (pojava tranzitornih i ma kako slabih respiracija, arterijska saturacija kisikom manja od 80%, PaO2 manji od 65 mmHg, pad sistoličkog pritiska ispod 65 mmHg, opasna srčana aritmija).

(4) Prilikom apneja testa moguća je pojava spinalnih refleksa.

(5) Apneja test se ne izvodi prilikom drugog kliničkog pregleda ako su kod prvog pregleda ispunjeni svi kriteriji za dijagnozu smrti mozga.

(6) Postojanje spinalnih refleksa ne isključuje definiciju moždane smrti.

Član 13.

(1) Moždana smrt se utvrđuje sa dva uzastopna klinička pregleda, obavljena u skladu sa članom 12. ovoga pravilnika, koji potvrđuju ugašenost svih ispitanih funkcija mozga.

(2) Da se dokaže ireverzibilnost kliničke slike moždane smrti mora između prvog i drugog pregleda proteći najkraći propisani interval koji ovisi o starosti pacijenta.

(3) Najkraći propisani interval između dva klinička pregleda, ako je morfološko oštećenje dokazano, je tri sata kod odraslog pacijenta i mladih iznad 12 godina, a 12 sati kod djece od dvije do 12 godina, te 24 sata kod djece stare između dva mjeseca i dvije godine.

(4) Ako morfološka oštećenja mozga nisu posve jasna, drugi klinički pregled se obavlja 24 sata nakon prvog kod odraslih pacijenata i mladih starijih od 12 godina, i 72 sata kod djece do 12 godina.

Član 14.

Organi za presađivanje, u skladu sa ovim pravilnikom, ne smiju biti uzeti unutar prva dva mjeseca života čak i kada su zadovoljeni kriteriji za moždanu smrt, koji se upotrebljavaju kod odraslih pacijenata i starije djece.

2. Potvrdni testovi

Član 15.

(1) Moždana smrt koja je utvrđena na osnovu dva uzastopna klinička pregleda u skladu sa članom 12. ovog pravilnika potvrđuje se jednom od sljedećih instrumentalnih dijagnostičkih metoda:

  • -
    CT multislice kontrastna panangiografija,
  • -
    konvencionalna cerebralna panangiografija,
  • -
    radioizotopska angiografija,
  • -
    digitalna suptrakciona angiografija i venografija,
  • -
    transkranijalna Doppler sonografija,
  • -
    evocirani somatosenzorni potencijali,
  • -
    elektroencefalografija-EEG.

(2) Ako zbog oštećenja očiju ili prethodno postojećih neuroloških oštećenja nije moguće obaviti ispitivanje reakcije zjenica i refleksa rožnjače za utvrđivanje moždane smrti, u skladu sa ovim pravilnikom, obavezan dokaz predstavlja odsustvo moždane cirkulacije krvi.

Član 16.

(1) Paraklinički potvrdni testovi moraju se obaviti prema pravilima struke koja vrijede za postupke utvrđivanja moždane smrti.

(2) Ukoliko se moždana smrt potvrđuje EEG metodom potrebna su dva EEG snimka trajanja 30 minuta, bez znakova aktivnosti mozga, urađena u jednakim najkraćim intervalima kao klinički pregledi.

(3) Parakliničke potvrdne testove kojima se utvrđuje potpuni prestanak moždane cirkulacije dovoljno je učiniti jednokratno.

(4) Transkranijalna Doppler sonografija, evocirani somatosenzorni potencijali i elektroencefalografija-EEG izvode se u skladu sa tehničkim standardima iz čl. 17, 18. i 19. ovog pravilnika.

Član 17.

(1) Tehnički standardi za izvođenje transkranijske Doppler sonografije u dijagnostici moždane smrti Dopplerska sonografija (TCD) su sljedeći: dva pregleda u razmaku od 30 minuta, 2MHz insonacije kroz tri prozora, dokaz tri žile reveberacija do pojave šiljaka i gubitka spektra uz održani sistemni pritisak, ekstrakranijski isti dokaz u obje ACC, ACI i obje vertebralne arterije.

(2) Transkranijalnu Doppler sonografiju izvode dva neurologa.

(3) Obavezno je dokumentirati oba pregleda snimcima, koji su dio medicinske dokumentacije.

Član 18.

(1) Tehnički standardi za izvođenje evociranih moždanih potencijala u dijagnostici moždane smrti su sljedeći:

(2) Evocirani potencijali: SSEP: odsustvo N20-P22 obostrano, BAER: nespecifičan.

(3) Registriraju se somatosenzorički evocirani potencijali (SSEP) dobiveni stimulacijom živca medianusa. Posebna pozornost pridaje se derivaciji komponente P14 (pozitivna komponenta koja se javlja približno 14 ms nakon stimulacije n. medianusa u području radiokarpalnog zgloba, čiji se nastanak pripisuje aktivnosti u medijalnom lemnisku). Fz-Pgz odvod smatra se derivacijom kojom se postižu najpouzdaniji rezultati u pogledu distinkcije između kome i smrti mozga, te se preporučuje za testiranje u svrhu potvrde smrti mozga. Derivacija Fz-Pgz registrira aktivnost najrostralnijih dijelova generatora P14 (rP14) koja je nepovratno izgubljena kod smrti mozga, a može biti očuvana u komatoznih pacijenata. N18 (N20) potencijal opisan je kao dugotrajni negativitet široko distribuiran na skalpu, približno 18-20 ms nakon stimulacije n. medianusa u nivou radiokarpalnog zgloba. Potencijal se registrira preko elektroda na skalpu iznad parijetalnog (Pz) ili frontalnog korteksa (Fz), uz referentnu elektrodu iznad spinalne medule u nivou C2, te uz primjenu necefaličke referentne elektrode. N18 generiran je u nucleus cuneatusu, kaudalnom dijelu medule oblongate blizu respiratornog centra, te se smatra najboljim indikatorom funkcije medule oblongate.

(4) Slušni evocirani potencijali (BAER) neovisni su o nivou svijesti, te eventualnoj prisutnosti jakih analgetika ili sedativa. Test je etiološki nespecifičan, te se mora analizirati u svjetlu nalaza kliničkog pregleda.

(5) Generatori potencijala locirani su u statoakustičkom živcu (komponente I-II) i moždanom deblu (komponente III-V). Potencijal se registrira s aktivnih elektroda na obje uške ili mastoida, uz referentnu elektrodu na Cz. Latencija pojedinih komponenti od male je važnosti u dijagnostici smrti mozga, a primarno se analizira prisutnost pojedinih komponenti vala. Progresivna deterioracija nalaza slušnih evociranih potencijala ukazuje na ireverzibilno oštećenje dok jednokratno abnormalan nalaz može predstavljati reverzibilno stanje. Odsutnost komponenti III-V udruženo sa završetkom registriranja EEG aktivnosti predstavlja dokaz smrti mozga.

Član 19.

(1) EEG se izvodi u skladu sa sljedećim tehničkim standardima:

(2) Stanje električne tišine mozga treba odrediti sljedećom metodologijom:

  • -
    upotreba najmanje 14 elektroda simetrično raspoređenih na skalpu prema internacionalnom sistemu 10-20, tako da se eksploriraju sva moždana područja (Fp2, F4, C4, T4, P4, O2; Fp1, F3, C3, T3, P3, O1),
  • -
    derivacije mogu biti bipolarne s udaljenosti između elektroda ne manjom od 5 cm i/ili monopolarne (s referentnim biaurikularnim elektrodama),
  • -
    impendanca elektroda mora biti između 0.1 i 10 Kohm-a,
  • -
    amplifikacija mora biti od 2 microVolta/mm i kalibracija s pozitivnom ili negativnom defleksijom od 5 mm za signal od 10 microVolta,
  • -
    tokom registracije treba upotrijebiti barem dvije konstante vremena (od 0.1 i 0.3 sec.),
  • -
    tokom snimanja treba uzastopno odrediti reaktivnost na razne oblike osjetne stimulacije na elektroencefalografskoj snimci (akustične i nociceptivne),
  • -
    trajanje svake registracije elektroencefalografije mora biti od barem 20 minuta;
  • -
    registracija mora biti obavljena na papiru prilikom određivanja ireverzibilnog prestanka svih funkcija mozga.

Član 20.

(1) Nakon utvrđivanja moždane smrti zaustavljaju se svi daljnji terapeutski postupci.

(2) Izuzetno od stava 1. ovoga člana, pod uvjetima propisanim zakonom dopušteno je nastaviti medicinske postupke u slučaju kad je umrla osoba davatelj organa i tkiva za presađivanje.

Član 21.

(1) Dijagnostički postupci i konstatacije moraju biti zapisani na Obrascu broj 1. "Zapisnik o utvrđivanju moždane smrti" koji se vodi u dva primjerka, a koji je sastavni dio ovog pravilnika.

(2) Zapisnik iz stava 1. ovoga člana potpisuju liječnici specijalisti koji su izvodili klinički pregled, te liječnik specijalista koji je izvršio potvrdni test kojim je utvrđena smrt mozga.

(3) Trenutkom moždane smrti smatra se vrijeme potpisivanja "Zapisnika o utvrđivanju moždane smrti".

IV - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 22.

Stupanjem na snagu ovog pravilnika prestaje važiti Pravilnik o medicinskim kriterijima, načinu, postupku i vremenu utvrđivanja moždane smrti osoba čiji se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja u svrhu liječenja ("Službene novine Federacije BiH", broj 61/04).

Član 23.

Ovaj pravilnik stupa na snagu osmoga dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".

Broj 01-37-4084/13
24. jula 2013. godine
Sarajevo

Ministar
Prof. dr. Rusmir Mesihović, s. r.