Aktio

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine

Odluka o usvajanju državne strategije za borbu protiv nasilja nad djecom 2007-2010

Na osnovu člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 30/03, 42/03 i 81/06), Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na 14. sjednici održanoj 20. juna 2007. godine, donijelo je

ODLUKU
O USVAJANJU DRŽAVNE STRATEGIJE ZA BORBU PROTIV NASILJA NAD DJECOM 2007-2010

Član l.

Ovom Odlukom usvaja se Državna strategija za borbu protiv nasilja nad djecom 2007-2010 (u daljnjem tekstu: Strategija).

Član 2.

Strategija utvrđena ovom Odlukom predstavlja planski i operativni dokument koji je okvir djelovanja za sve pojedince i institucije koje su u skladu sa svojim nadležnostima neposredno uključene u njenu primjenu.

Primjenu Strategije prati Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u saradnji sa Vijećem za djecu Bosne i Hercegovine.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u saradnji sa Vijećem za djecu BiH formira interresornu ekspertnu grupu koja ima zadatak da priprema redovne godišnje izvještaje koji se razmatraju i usvajaju od strane Vijeća ministara BiH, prati primjenu, prikuplja informacije i sarađuje sa nosiocima aktivnosti koji provode ovu Strategiju, i provodi sve ostale aktivnosti u vezi sa praćenjem Strategije.

Član 3.

Sastavni dio ove Odluke je Strategija.

Član 4.

Odluka stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".

DRŽAVNA STRATEGIJA ZA BORBU PROTIV NASILJA NAD DJECOM

VM broj 67/07
20. juna 2007. godine
Sarajevo

Predsjedavajući
Vijeća ministara BiH
dr. Nikola Špirić, s. r.

DIO PRVI - UVODNE NAPOMENE

Izrada Strategije za borbu protiv nasilja nad djecom dokaz je namjere države da je voljna da pruži zaštitu ljudskih prava i sloboda onima koji su u društvu najslabiji, ili koji su "najugroženiji", i koji bez njene pomoći ne bi imali sretno i bezbrižno djetinjstvo.

Posljedice nasilja se generalno mogu podijeliti na primarne i sekundarne. Primarne posljedice podrazumijevaju verbalno, fizičko i seksualno nasilje u trenutku kada je ispoljeno, a sekundarne nastaju kao formalne i neformalne reakcije na viktimizaciju. Kada govorimo o oblicima nasilja, uviđamo da ono može biti: psihičko nasilje, prijetnje fizičkim nasiljem, fizičko nasilje, fizičko nasilje upotrebom oružja i seksualno nasilje. Međutim kada govorimo o mjestima gdje se nasilje nad djecom dešava ono se može podijeliti na: nasilje u kući, nasilje na ulici, nasilje u školi, nasilje na javnim mjestima i ulici i nasilje u institucijama gdje djeca borave (domovi, ustanove za djecu sa posebnim potrebama, maloljetnički zatvori i sl.).

Kao oblike psihičkog nasilja istakli bismo: ponižavanje i omalovažavanje, izolaciju, zanemarivanje, ekonomsko nasilje, prijetnje i zastrašivanje i korištenje privilegija. Fizičko nasilje možemo generalno razlikovati po težini ozljeda i upotrebi oružja. Prvo uočavamo slijedeće načine fizičkog nasilja: šamar, guranje, čupanje, batine, lakše tjelesne povrede, teže tjelesne povrede i fizičko nasilje do usmrćenja, kao i fizičko nasilje sa upotrebom oružja i bez upotrebe oružja. Pored ova dva načina zlostavljanja, nasilnik može prijetiti ili izvršiti i treće, seksualno nasilje koje po svojim posljedicama sadrži elemente i psihičkog i fizičkog nasilja.

Šteta nanesena žrtvi ili ozljede mogu biti: tjelesne, psihičke i socijalne. Tjelesne ozljede zbog kojih žrtve posebno pate su teške tjelesne ozljede do invaliditeta i usmrćenja. Dosadašnja praksa pokazala je da su osim prethodno navedenih tjelesnih ozljeda, mnogo teže psihičke ozljede žrtve koje imaju za posljedicu: depresiju i strah; regresivno ponašanje i ponašanje na vlastitu štetu (povlačenje u sebe ili odavanje drogama i alkoholu); kognitivni poremećaji (samoprebacivanje, gubitak povjerenja) i samoubistvo.

Sve žrtve izložene su i sekundarnoj viktimizaciji, koju mogu doživjeti u nekom od nadležnih državnih organa (policiji, službi/centru za socijalni rad, nevladinoj organizaciji, zdravstvenoj ustanovi, sudovima) ili u užem i širem okruženju (porodica, komšije, kolege na radnom mjestu, sredstva javnog informiranja). U tom slučaju, optuženi postaje "žrtva", a žrtva "optuženi", a posljedice koje trpi žrtva postaju nesagledive (do samoubistva).

Ova strategija bavi se problemima primarne i sekundarne viktimizacije djece, a namjera državnih organa je da ovu viktimizaciju spriječe ili da iznađu mjere pomoću kojih je moguće preventivno djelovati na ovaj vid nasilja.

Tekst Strategije se sastoji od četiri poglavlja:

Prvi dio ovog dokumenta čine uvodne napomene i opis motiva koji su inicirali izradu ove Strategije. Ovaj dio sadrži i objašnjenje ključnih definicija i temelja strategije u međunarodnoj i domaćoj pravnoj regulativi.

Drugi dio sadrži objašnjenja vezana za probleme u identifikaciji svih oblika nasilja nad djecom, identifikacija nasilja nad djecom kao društvenom pojavom u bosanskohercegovačkom društvu, odnosno o pitanju postojanja svijesti o nasilju nad djecom uopće. Posebna pažnja je posvećena zakonodavnom okviru i neusklađenosti zakona koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, kao i problemima vezanim za profesionalni standard rada profesionalaca i institucija, kao i uticaj tehničkih i finansijskih resursa na aktivnosti.

Treći dio sadrži opis osnovnih principa djelovanja i osnovnih ciljeva koji se odnose na sljedeće oblasti djelovanja: borba protiv nasilja nad djecom (represivna djelatnost), zaštita djece žrtava nasilja i prevencija nasilja nad djecom. U ovom dijelu su također opisane posebne mjere koje se odnose na: zdravstveni sektor, obrazovni sistem, policijske službe, socijalni sektor, pravosudne organe, državne službe ili odjele na lokalnom nivou i nevladin sektor.

Četvrti dio sadrži opis aktivnosti koje se odnose na način revizije Strategije i opis postupka i procedura monitoringa i evaluacija.

Da bi se uspješno zaštitila prava djece u BiH potrebno je:

  • -
    utvrditi politiku i programe kojima će se suzbiti nasilje nad djecom,
  • -
    utvrditi posebne ciljeve i odrednice po kojima se može mjeriti progres,
  • -
    uspostaviti jedinstven sistem dječije zaštite,
  • -
    preduzeti širok raspon mjera za sprečavanje i odgovaranje na sve oblike nasilja nad djecom,
  • -
    uspostaviti mehanizme za uključivanje djece u kreiranje i provedbu politike i programa koji se odnose na nasilje nad djecom,
  • -
    raditi na smanjenju broja djece koja se sukobljavaju sa zakonom i uspostaviti sveobuhvatan sistem maloljetničkog pravosuđa koji je prilagođen djeci i u skladu sa međunarodnim standardima i
  • -
    podržati imenovanje specijalnog predstavnika UN-a za eliminaciju nasilja nad djecom.

Vrijeme realizacije Strategije je period od 1.1.2007. do 1.1.2010.godine.

Institucije nadležne za implementaciju ove Strategije: Parlament Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Ministarstvo pravde, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo civilnih poslova, Ministarstvo sigurnosti, Državna agencija za istrage i zaštitu, Granična policija BiH, Interpol, Tužilaštvo BiH, nadležne institucije Brčko Distrikta BiH i nadležni organi i institucije Federacije BiH i Republike Srpske (detaljan prikaz nadležnosti u Aneksu III).

POGLAVLJE I - MOTIVI ZA IZRADU STRATEGIJE

Bosna i Hercegovina je opredjeljenja za uspostavu i razvoj novih standarda zaštite djece od svih oblika nasilja u skladu sa međunarodnim standardima, s ciljem da se uspostavi efikasan društveni mehanizam za dalju implementaciju i poboljšanje standarda zaštite djece od nasilja i unaprijedi sistem praćenja ovog problema.

U zaključnim primjedbama Komiteta za prava djece CRC/C/15/Add. 259 u poglavlju D, alineja 4, tačke 42. i 43. preporučuje se Bosni i Hercegovini da harmonizira i implementira postojeće zakone koji regulišu zaštitu djece od nasilja, izradi studiju o nasilju nad djecom, u zakone uključi direktne norme koje zabranjuju fizičko kažnjavanje djece, radi na podizanju svijesti i edukaciji s ciljem sprečavanja i eliminacije nasilja nad djecom i promocije nenasilnih oblika discipline i poštivanja dječijeg mišljenja, osigura obuku profesionalaca koji rade sa djecom, ojača mjere kojima bi se podstaklo prijavljivanje slučajeva nasilja nad djecom i mjere za krivično gonjenje počinilaca, a posebno da osigura staranje, te puni fizički i psihički oporavak i reintegraciju djece koja su bila žrtve nasilja (vidi Aneks I).

Također, u Svjetskom izvještaju o nasilju nad djecom, koji je objavljen i usvojen 2006. godine, a izrađen na osnovu podataka dostavljenih od zemalja članica UN-a u okviru Studije generalnog sekretara UN-a o nasilju nad djecom, utvrđeno je, između ostalog, da zemlje članice trebaju kreirati nacionalnu strategiju, politiku ili akcioni plan o nasilju nad djecom sa realno utvrđenim i vremenski ograničenim ciljevima (vidi Aneks II).

Raširenost ili porast nasilja nad djecom postaje problem koji moramo efikasnije suzbijati. Izrada i implementacija planskog dokumenta predstavlja jedan od načina da se problem značajno smanji i da se određenim aktivnostima, koje su usmjerene na suzbijanje nasilja nad djecom, dodijeli najviši državni prioritet.

Možemo reći da je korisnost ovog dokumenta višestruka ako uzmemo u obzir činjenicu da razvojni ciljevi Bosne i Hercegovine, utvrđeni u okviru drugih strateških dokumenata koji se odnose na djecu, kao i da Državna strategija za borbu protiv nasilja nad djecom 2007-2010. (u daljnjem tekstu: Strategija) prihvataju i uključuju osnovne standarde zaštite djece, kao što su:

  • -
    zabrana bilo kojeg vida diskriminacije,
  • -
    obaveznost intervencije,
  • -
    podrška porodici,
  • -
    djelovanje u najboljem interesu djeteta,
  • -
    povjerljivost podataka,
  • -
    zaštita ličnosti djeteta, i
  • -
    postizanje efektivne zaštite.

Usvajanje Strategije predstavlja početnu fazu u stvaranju sistemske i metodološke osnove za rad na problemima zlostavljanja djece. Strategija je u najvećoj mjeri usmjerena na uspostavljanje trajnog i održivog sistema praćenja problema nasilja nad djecom, kao i izvještavanja i kontinuiranog planiranja mjera za suzbijanje nasilja nad djecom na nivou Bosne i Hercegovine. Ovakvim sistemom nastoji se usmjeriti djelovanje nadležnih institucija i ojačati njihovi stručni i finansijski resursi, te unaprijedi njihova saradnja.

Ono čemu još Strategija doprinosi je uvođenje standarda zajedničkog planiranja mjera i kontinuirane multisektorske saradnje, kao i obaveznosti djelovanja svih nadležnih institucija u interesu djece na stvaranju takvog okruženja koje će omogućiti potpuni i zdravi razvoj svakog djeteta bez diskriminacije.

Posebnu pažnju svakako zaslužuje razvoj mreže institucija na svim nivoima vlasti i njihovo povezivanje sa radom nevladinog sektora.

POGLAVLJE II - PRAVNI OKVIR STRATEGIJE

Djeca kao ljudska bića imaju zagarantirana sva prava različitim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima koja su sva utemeljena na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima.

Prava djece su zagarantirana i drugim međunarodnim sporazumima kao što su Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodni sporazum o civilnim i političkim pravima. Prava i zaštita su im također zagarantirana i sporazumima o rasnoj diskriminaciji, diskriminaciji žena, prevenciji torture i prava radnika migranta i članova njihovih porodica. Svi ovi instrumenti pravno obavezuju države potpisnice.

Iako je zaštita osigurana djeci u općim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i nekim drugim međunarodnim dokumentima, međunarodna zajednica je prepoznala potrebu za kreiranjem dokumenta koji će obezbijediti specifičnu zaštitu ljudskih prava djece.

Konvencija o pravima djece (CRC), koja postavlja pravno obavezujuće standarde, je usvojena 1989. godine i potpisana od strane 192 države članice UN-a. U Konvenciji se eksplicitno navodi da su djeca nosioci ljudskih prava.

Konvencija o pravima djeteta uspostavlja okvir pravnih principa i standarda koji uključuje promociju prevencije nasilja i zaštite sve djece od svih oblika nasilja.

Član 19. ove Konvencije zahtijeva od svih država potpisnica da poduzmu "sve odgovarajuće pravne, administrativne, socijalne i obrazovne mjere da zaštite djecu od svih oblika fizičkog ili psihičkog nasilja, povrede ili zlostavljanja, zanemarivanja, zloupotrebe ili eksploatacije, uključujući seksualno zlostavljanje, dok su pod skrbi roditelja, zakonskih staratelja ili bilo koje druge osobe koja se o njima brine".

Član 28(2) Konvencije nalaže da disciplina u školi mora biti "sprovođena na način koji je u skladu sa dječijim ljudskim dostojanstvom i u skladu sa ovom Konvencijom". Članovi 32-36 navode dječija zakonska prava na zaštitu od različitih oblika eksploatacije. Član 37. postavlja jasna ograničenja i uvjete lišavanja slobode djece. Član 40. navodi da djeca koja su u sukobu sa zakonom trebaju biti "tretirana na način koji je u skladu sa promocijom dječijeg dostojanstva", što kombinirano sa članom 19. zahtijeva od država da osiguraju da djeca ne budu izložena nasilju od strane državnih službenika na bilo kom nivou sistema.

Konvencija o pravima djeteta je dopunjena sa dva Protokola iz 2000. godine, koji pružaju detaljniju zaštitu od nekih specifičnih oblika nasilja. Opcioni protokol o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji tretira ova kršenja dječijih prava. Opcioni protokol o uključivanju djece u oružane sukobe zabranjuje regrutaciju djece u oružane sukobe ispod 18 godina starosti.

Trgovina ljudima općenito, uključujući i trgovinu djecom, se pominje u prvom dokumentu vezanom za ovaj problem koji je usvojen 1950. - Konvencija o sprečavanju trgovine ljudima. Odredbe za eliminaciju trgovine ljudima su također uključene u Konvenciju o eliminaciji diskriminacije žena i prava djece. Specifična prava djece u kontekstu rada su zagarantirana brojnim konvencijama Međunarodne organizacije rada (ILO) od kojih su možda najznačajnije Konvencija o donjoj dobnoj granici br. 183 iz 1973. i o najgorim oblicima dječijeg rada br. 182 iz 1999.

U 2000. godini je usvojena UN Konvencija za borbu protiv organiziranog transnacionalnog kriminala i dopunjena sljedećim Protokolima: Protokol za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine ljudima, posebno ženama i djecom i Protokol za borbu protiv krijumčarenja migranta kopnom, morem i vazduhom. U 2005. godini Vijeće Evrope usvojilo je Evropsku konvenciju o akciji protiv trgovine ljudima koju je potpisala i ratifikovala i Bosna i Hercegovina. Ova Konvencija uvodi dodatne obaveze za zemlje članice u pogledu zaštite i zbrinjavanja žrtava trgovine ljudima i zahtijeva od zemalja potpisnica da se pruži posebna zaštita djeci žrtvama trgovine ljudima.

Konvencija o cyberSvakako smatramo potrebnim navesti kako u Bosni i Hercegovini engleski naziv Convention on Cybercrime još nije zvanično preveden, a prijevod koji se upotrebljava Konvencija o kompjuterskom kriminalu nije odgovarajući zato što ne obuhvata sve oblike društveno neprihvatljivog ponašanja koje reguliše Konvencija, kao što je objašnjeno dalje u tekstu. Mogućnosti da se riječ cyber prevede kao kibernetički nije prihvatljiva iz razloga što riječ kibernetika, engl. cybernetics, nije sinonim riječi cyber. Kibernetiku bi najkraće mogli definisati kao "sistemsko proučavanje komunikacije i upravljanja u organizacijama svih vrsta", a za cyber još ne postoje precizne definicije, no rječnik stranih riječi navodi da je cyber prvi element u riječima koji označava nešto vezano uz svijet prividne stvarnosti koji nastaje pomoću kompjutera. Iz ovih razloga u Strategiji će se za prijevod naziva Konvencije koristiti originalna riječ na engleskom jeziku. kriminalu Vijeća Evrope je do sada najveći, najopsežniji ali i najkvalitetniji europski dokument o takvoj vrsti kriminala koji su potpisale i neke neevropske informatičke velesile, prvenstveno SAD, Kanada i Japan. Konvencija je svečano potpisana 23. novembra 2001. godine u Budimpešti, te je predstavljena kao međunarodno pravni instrument kojim se po prvi put regulišu problemi vezani uz korištenje i prijenos informacija i podataka preko informatičkih i telekomunikacijskih sistema. Upravo se zato i zove Konvencija o cyber, a ne kompjuterskom kriminalu. Sve je brže integrisanje informatičke i telekomunikacijske tehnologije i njihova međusobna zavisnost dovodi i do povezanosti njihove zloupotrebe, pa pojam "kompjuterski kriminalitet" postaje preuzak i zamjenjuje se širim pojmom "cyber kriminal". Još uvijek ne postoji njegova prihvaćena definicija, usprkos svim nastojanjima da se ona, kao i sadržaj i opseg pojma, odredi. Cyber kriminal obuhvaća sva krivična djela počinjena unutar popularnog cyberspacea, uz pomoć ili na samoj informatičkoj i telekomunikacijskoj tehnologiji, koja čini njegovu infrastrukturu. A osnovnu infrastrukturu cyberspacea čini internet, koji svojom globalnošću, otvorenošću i dostupnošću postaje izvorom sve većih i opasnijih zloupotreba, a borba protiv njih zahtijeva čvrstu međunarodnu saradnju.

Konvencijom je predviđeno da će stranke usvojiti zakonska i druga rješenja nužna da se u domaćem zakonodavstvu mogu goniti počinitelji krivičnih djela protiv tajnosti, integriteta i dostupnosti kompjuterskih podataka i sistema, krivičnih djela u vezi s kompjuterom, u vezi sa sadržajem i u vezi s povredama autorskih i srodnih prava. Ovim dokumentom predviđeno je rješavanje procesnih pitanja vezanih za istragu i pribavljanje dokaza, ovlaštenja policijskih službi, nadležnost suda, izručenje počinitelja i uzajamnu suradnju, te obaveze internet provajdera. Bosna i Hercegovina ratificirala je ovu Konvenciju i prateći Protokol 19.05.2006. godine, a stupili su na snagu 01.09.2006. godine.

Međunarodni sporazumi o ljudskim pravima su dopunjeni instrumentima koji, iako nisu zakonski obavezujući, postavljaju standarde i elaboriraju principe vezane za iskorjenjivanje nasilja nad djecom. Tako da postoje Pekinška pravila iz 1985. koja se bave maloljetničkim pravosuđem i Rijadske smjernice iz 1990. koje obrađuju maloljetničku delikvenciju i zaštitu maloljetnika koji su lišeni slobode.

Postojeći standardi u međunarodnom zakonu, a koji se tiču nasilja nad djecom, su sveobuhvatni i detaljni. Sve države koje su potpisnice ovih instrumenata su dužne da ispunjavaju svoje obaveze, a među njima i Bosna i Hercegovina. Evropska unija i Vijeće Evrope u vezi s tim su donijeli više rezolucija i preporuka koje obavezuju države na stvaranje okruženja prilagođenog djeci, npr. "Building a Europe for and with children" ("Izgradnja Evrope za djecu i sa djecom").

Ustavom Bosne i Hercegovine i ustavima entiteta i kantona garantira se najviši nivo zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ustav BiH je Aneks 4 Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine. Član II Ustava BiH, koji nosi naslov "Ljudska prava i osnovne slobode", u svojoj stavci 2. "Međunarodni standardi" propisuje da će se prava i slobode garantirane Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u njenim protokolima, primjenjivati direktno u Bosni i Hercegovini. Ovi dokumenti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Stav 3. ovog člana navodi sva prava i osnovne slobode i on se odnosi kako na sve ljude tako i na djecu. U okviru stava 7. "Međunarodni sporazumi", propisuje se da će Bosna i Hercegovina ostati ili postati strana ugovornica međunarodnih sporazuma navedenih u Aneksu I ovog Ustava.

Najznačajniji okvir za zaštitu djece od nasilja utvrđen je u krivičnom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini. U okviru postojećih krivičnih zakona, jednostavnim pristupom možemo razlikovati više krivičnih djela koja kažnjavaju nasilje nad djecom, odnosno uvode pravnu zabranu nasilja nad djecom uključujući seksualno zlostavljanje i eksploataciju, fizičko kažnjavanje i sve druge oblike ponižavajuće kazne na i u svim mjestima gdje se nasilje nad djecom dešava, a posebno u porodičnom okruženju.

Specifično, entitetski zakoni o zaštiti od nasilja u porodici uređuju: zaštita od nasilja u porodici; pojam nasilja u porodici; osobe koje se smatraju članovima porodice u smislu ovog Zakona; način zaštite članova porodice; te vrstu i svrhu prekršajnih sankcija za počinioce nasilnih radnji.

Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH uređuje se, promovira i štiti ravnopravnost spolova i garantiraju jednake mogućnosti svim građanima, sprečava direktna i indirektna diskriminacija zasnovana na spolu i zabranjuje se seksualno uznemiravanje.

Zakonima koji uređuju socijalnu zaštitu uređuju se osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, definišu osnovna prava iz socijalne zaštite, osnivanje i rad ustanova za zaštitu, oblike i osnove zaštite porodice sa djecom, finansiranje i druga pitanja bitna za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite. Ovi zakoni također definišu pojmove vaspitno zanemareno dijete i vaspitno zapušteno dijete i regulišu pitanja smještaja djece u drugu porodicu ili ustanove socijalne zaštite.

Kada su u pitanju oblici nasilja koji su regulisani zakonom, ne pravi se razlika prema mjestu gdje se ono dešava. U Bosni i Hercegovini ne postoje običajni zakoni koji regulišu ova pitanja. Pitanje nasilja isključivo se rješava u okviru navedenih zakona.

Na nivou entiteta doneseni su novi porodični zakoni kojim se regulišu prava i dužnosti roditelja, kao i prava djece, a posebno prava djece na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja u porodici. Jedna od novina je odredba prema kojoj su roditelji dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove potrebe i štititi ga od svih oblika nasilja, povrede, ekonomske eksploatacije i seksualne zloupotrebe od drugih osoba, a istovremeno su dužni i u zavisnosti od uzrasta i zrelosti kontrolisati ponašanje djeteta. U cilju što veće zaštite djeteta predviđene su i odredbe kojim je organ starateljstva dužan po službenoj dužnosti preduzimati potrebne mjere radi zaštite prava i interesa djeteta na osnovu neposrednog saznanja ili obavještenja.

Također, ovim zakonima regulišu se pitanja oduzimanja roditeljskog prava i starateljstva nad djecom koja su izložena nekom od oblika nasilja, odnosno definišu situacije koje se odnose na vaspitno zanemarivanje djece. Ukoliko roditelji ugrožavaju interese djeteta i u većoj mjeri zanemaruju podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta, sud će takvim roditeljima u vanparničnom postupku oduzeti pravo da žive sa djetetom, a čuvanje i odgoj djeteta povjerit će drugoj osobi ili ustanovi, i vratiti to pravo kada to bude u interesu djeteta. Izricanjem ove mjere ne prestaju druge dužnosti, odgovornosti i prava roditelja prema djetetu. Osim spomenute mjere, sud može odrediti nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog prava, pa u vanparničnom postupku izreći i mjeru oduzimanja roditeljskog prava u slučajevima zloupotrebe prava ili grubog zanemarivanja svojih dužnosti ili napuštanja djeteta ili nebrige o djetetu sa kojim ne živi i tako očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje i moral djeteta. Zakon navodi i šta se smatra zloupotrebom prava: tjelesno i duševno nasilje nad djetetom, spolno iskorištavanje djeteta i navođenje djeteta na društveno neprihvatljivo ponašanje. Grubo zanemarivanje dužnosti roditelja ili staratelja postoji naročito u slučajevima: ako roditelj ne izvršava obavezu izdržavanja djeteta duže od tri mjeseca, ako se ne pridržava ranije određenih mjera radi zaštite prava i interesa djeteta, ako ne sprečava dijete u uživanju alkoholnog pića, droge ili drugih opojnih sredstava i ako ne sprečava dijete mlađe od 16 godina u kasnim noćnim izlascima.

Osmi dio Porodičnog zakona reguliše postupak zaštite od nasilničkog ponašanja u porodici. Ovu zaštitu dužni su pružiti: policija, organi starateljstva, odnosno socijalnog staranja i sud, a sve fizičke i pravne osobe dužne su, odmah po saznanju o nasilnom ponašanju, o tome obavijestiti nadležnu policijsku upravu. Policijska uprava je dužna odstraniti osobu koja se nasilnički ponaša i o tome obavijestiti organ starateljstva, koji potom preduzima zakonom predviđene mjere.

Pitanje socijalnih davanja, odnosno dječije zaštite, nije uređeno na jedinstven način. Možemo reći, da u pogledu ovog prava, djeca u Bosni i Hercegovini ne uživaju jednaku zaštitu. U okviru ovog oblika zaštite ne postoji definicija djeteta žrtve nasilja. Djeca žrtve mogu se u okviru važećih zakona u BiH prepoznati samo kroz kategoriju vaspitno zanemarene i zapuštene djece, što ne nudi adekvatan standard zaštite za djecu.

U BiH ne postoje posebni zakoni koji su vezani za prevenciju nasilja nad djecom. Samo Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH sadrži odredbe koje se odnose na obavezu preventivnog djelovanja u pogledu zaštite od nasilja. Nasilje je, kao što je već navedeno, regulisano uglavnom krivičnim zakonodavstvom.

DIO DRUGI - IDENTIFIKOVANJE PROBLEMA NASILJA NAD DJECOM

Različiti sektori zaštite imaju različitu specifičnu ulogu u određenim fazama zaštite djece od nasilja koje se metodološki mogu posmatrati od prevencije i istraživanja, preko otkrivanja i dijagnostike, pa do tretmana, uključujući i rehabilitaciju, praćenje i evaluaciju. Osnova djelovanja ovih sektora razrađena je u okviru sektorskih zakona koji regulišu nadležnosti institucija, prava djece i njihove porodice i određene oblike zaštite. Prilikom provođenja zakona u praksi susrećemo se sa određenim kritičnim pitanjima koja su osnovni indikator za planiranje osnovnih i posebnih ciljeva u okviru ovog dokumenta. U postojećim zakonima nedostaju direktne odredbe koje regulišu pojedine probleme koje ovdje identifikujemo.

POGLAVLJE I - POVEZANOST NASILJA NAD DJECOM SA NASILJEM U DRUŠTVU - SVIJEST O POSTOJANJU NASILJA

Potrebno je svakako poći od osnovnog problema kao što je (ne)postojanje svijesti u društvu o raširenosti i porastu problema nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini.

Uvažavajući stavove istaknutih stručnjaka, koji prate problem nasilja nad djecom u društvu, jasno je da ukoliko ne postoji svjesnost o nasilju kao društvenom problemu, odnosno svjesnost da se problem nasilja nad djecom odnosi na sve nas, teško se možemo efikasno boriti sa problemom nasilja nad djecom i suzbiti posljedice nasilja. Kako na najbolji način ispričati kompleksnu priču i uvjeriti sve da je nasilje nad djecom svakodnevno, da djeca žive na ulici, trpe vršnjačko nasilje u školama, gledaju nasilje na ekranima, putem interneta, na sportskim događajima i na kraju doživljavaju nasilje u porodici i kući?

Drugi problem je nedovoljno znanje i upućenost žrtava o njihovim mogućnostima i pravima. Kako objasniti djeci da "nasilje ili nasilno ponašanje" nije "uobičajena pojava" za koju velika većina građana misli da je normalan način ponašanja i komuniciranja? Nažalost, tolerisanje i odobravanje nasilja utiče na to da se neki od oblika nasilja duže vremena ponavljaju, a posebno oni koji se dešavaju unutar porodice.

Treći problem, zbog kojeg slučajevi nasilja nad djecom često ostaju neotkriveni, leži u činjenici što se nasilje nad djecom ne prepoznaje kao problem od strane odrasle osobe koja dolazi u kontakt sa djecom (roditelji, policajci, nastavnici, pedagozi, vaspitači, socijalni radnici, zdravstveni radnici i ostali). Roditelji i profesionalci nisu dovoljno senzibilizirani i educirani o problemu nasilje nad djecom, niti imaju saznanje da postoje određene zakonske mjere za sankcionisanje počinitelja, kao i da postoje tretmani za djecu žrtve nasilja. Mnogi nisu dovoljno upućeni ni o tome kako i na koji način treba reagovati u situaciji saznanja da je dijete zlostavljano. Na osnovu raspoloživih podataka o nasilju nad djecom (Inicijalni izvještaj o nasilju nad djecom u Bosni i Hercegovini), došlo se do zaključka, kako djeca, ali i njihovi nastavnici i profesori, pa i roditelji, nisu educirani, prvenstveno o pojmovima nasilja i zlostavljanja, a potom ni o pravima žrtava. Operativni, svakodnevni rad sa žrtvama, ali i nasilnicima, doveo je do još jednog relevantnog zaključka, a to je da postoji stalna i velika potreba za educiranjem profesionalaca koji se u svom svakodnevnom radu susreću sa žrtvama nasilja i s nasilnicima i zlostavljačima.

Neselektivan i često profesionalno nekorektan pristup u tretiranju nasilja nad djecom u medijima informisanja je također jedan od problema. Veoma su rijetki primjeri obrade i pripreme obrazovnih emisija o nasilju namijenjenih djeci ili roditeljima koje su prevashodno usmjerene na promoviranje nenasilne komunikacije i podizanja roditeljske kompetencije u funkciji prevencije nasilja nad djecom.

U našem bh. društvu identifikovane su ugrožene grupe, kao što su djeca s invaliditetom, djeca romske populacije, djeca razvedenih roditelja, djeca izbjeglica i sl., ali ne postoji svijest o povećanom riziku od izloženosti ovih grupa različitim oblicima nasilja, kao što je zanemarivanje, rast u nestimulativnim i socijalno deprimirajućim uvjetima, lošiji pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti i sl. Ove rizične skupine djece često su zloupotrebljavane u lancima prosjačenja i svakodnevno prepušteni ulici.

POGLAVLJE II - ZAKONODAVNI OKVIR, STANDARDI RADA I INSTITUCIJE

Harmoniziranje zakonodavnog okvira

Kada je u pitanju suzbijanje nasilja nad djecom, analizom domaćeg pozitivnog zakonodavstva, uočili smo potrebu da se nastavi intenzivnije sa usaglašavanjem i izmjenom zakona koji uređuju pitanje prevencije i zaštite djece, kao i krivičnog gonjenja počinilaca djela nasilja. Uočeni su problemi u oblasti socijalne i dječije zaštite, naročito u pogledu uspostavljanja održivog sistema finansiranja socijalne i dječije zaštite, uspostavljanja novih institucija i stručnih službi namijenjenih isključivo djeci, uvođenja novog profesionalnog standarda rada, uvođenja jedinstvenog sistema prikupljanja podataka i jasnog definisanja korisnika prava na zaštitu i rehabilitaciju. U oblasti zdravstvene zaštite uočeni su slični problemi, a posebno treba istaći potrebu uvođenja sistema posebne zdravstvene zaštite djece žrtava nasilja i posebnih specijaliziranih službi ili referata za preventivni rad sa djecom. Treba također istaći i probleme vezane za donošenje i usaglašavanje odgovarajućih sistemskih i zakonskih mjera sa entitetskim vladama za uspostavljanje ustanova i institucija za djecu počinioce različitih krivičnih djela i vaspitno zanemarenu i zapuštenu djecu. Treba naglasiti da je ova obaveza za vlasti Bosne i Hercegovine utvrđena u više međunarodnih preporuka, a posebno u okviru preporuke Komiteta za prava djeteta UN-a. (Aneks I)

U području reforme zakonskog okvira u odgojno-obrazovnom sistemu potrebno je dalje nastaviti aktivnosti na uvođenju novih standarda u oblasti prevencije u obrazovnom sektoru koji aktivno uključuju participaciju djece, roditelja, šire javnosti i medija prema potrebi. Kada je u pitanju razvoj zakona krivičnog zakonodavstva neosporno je da postoji potreba pooštravanja kaznene politike kada su u pitanju krivična djela počinjena prema djeci, kao i potreba da se na državnom nivou riješi pitanje krivično-pravnog tretiranja kažnjivih ponašanja iz oblasti cyber kriminala. Ovi oblici kriminalnog ponašanja iziskuju mnogo sofisticiranije metode krivičnog gonjenja za što je potrebno osigurati visoko obrazovane kadrove za ovaj vid kriminala i sofisticiranu tehničku opremu. Pored navedenog oblika-kriminala, dvije veoma srodne oblasti, oblast zaštite autorskih prava i zaštite ličnih podataka, već su regulirane na državnom nivou, pa bi bilo potrebno i krivičnopravnu zaštitu sistema elektronske obrade podataka podići na najviši državni nivo. Kako bi se uspostavio cjelovit sistem zaštite djece, posebno kada je u pitanju porodična zaštite djece, starateljstvo, usvajanje, razvodi i sl., potrebno je uspostavljanje posebnih sudskih odjela za djecu.

Sistemi za evidentiranje nasilja

Problem predstavlja to što ne postoji jedinstveni standard, niti razvijen sistem za vođenje evidencije o slučajevima nasilja nad djecom.

Otežan je rad policije i pravosuđa, ali i ostalih nadležnih institucija, zbog nepostojanja jedinstvene baze podataka o nasilju nad djecom i počiniocima nasilja nad djecom u BiH. Također, nema jedinstvene baze podataka i analitičkih prikaza maloljetničke delinkvencije u relevantnim institucijama. Ovo ima za posljedicu da se javlja velika nesrazmjera između broja podnesenih izvještaja o otkrivanju maloljetnih počinilaca krivičnih djela i broja onih koji se uspješno procesuiraju i kojima su izrečene određene mjere, odnosno sankcije. Potreba za formiranjem jedinstvene baze podataka o nasilnicima i žrtvama nasilja treba biti propisana podzakonskim aktima kojim će sve nadležne institucije obavezati na vođenje ovakve evidencije, na osnovu propisanih obrazaca prema jedinstvenom kriteriju.

Sadašnja praksa i rezultati istraživanja provedenog 2004. godine u BiH pokazuju da se nasilje nad djecom u BiH posmatra kao briga centara za socijalni rad i policije ili da ga jedino ove ustanove smatraju problemom i da treba posmatrati samo ove službene evidencije, što svakako nije tačno.

U Inicijalnom izvještaju o nasilju nad djecom u Bosni i Hercegovini usvojenom od strane Vijeća ministara BiH početkom 2006. godine analizirani su dostupni podaci o nasilju nad djecom:

"Opća procjena statističkih pokazatelja - analizirajući dostupne podatke o stanju nasilja nad djecom u BiH utvrđeno je da postoji mnogo različitih pokazatelja koji su rezultat istraživanja koja su se temeljila na različitim metodologijama i koja na različit način prikazuju i interpretiraju nasilje nad djecom u BiH".

"Organizovano prikupljanje podataka koje je provedeno tokom 2004. g. na nivou BiH -(projekat "Prevencija nasilja nad djecom") imalo je također, ograničene rezultate i ukazalo na mnoge slabosti institucija u BiH", što praktično znači da još uvijek nemamo adekvatne pokazatelje za relevantno planiranje mjera za suzbijanje nasilja nad djecom.

Sistem za prijavljivanje slučajeva nasilja

Neprijavljivanje nasilja nad djecom dovodi do toga da počinitelji ostaju nepoznati organima gonjenja, policiji i tužilaštvu, što povlači za sobom to da ostaju nekažnjeni, a na taj način žrtva i svi oni koji znaju šta se desilo gube povjerenje u policiju i pravosuđe i ostale nadležne institucije. Važećim zakonima utvrđena je obaveza prijavljivanja bilo kojeg oblika nasilja nad djetetom od strane bilo koje osobe koja ima sumnju ili saznanje da je dijete izloženo nekom od oblika nasilja.

Mali broj krivičnih prijava s jedne, a povećan broj slučajeva nasilja registrovan od strane centara za socijalni rad ukazuje na to da žrtve nasilja gube povjerenje u rad pravosuđa. Na polju preventivnog rada iz ove oblasti postoji vrlo malo aktivnosti koje imaju za cilj rano otkrivanje i prijavljivanje nasilja.

Kao što je rečeno, stručni djelatnici su svjedoci da je stvarni broj slučajeva nasilja, osobito nad djecom, veći od broja prijavljenih slučajeva. Oni kao problem koji objašnjava ovu pojavu identifikuju strah žrtava da prijave nasilje, što je, gledano iz ugla žrtve, profesionalno razumljivo iz razloga što se žrtve osjećaju nezaštićenim i često ekonomski ovisnim o svojim zlostavljačima i nasilnicima. Profesionalci s druge strane, nemaju dovoljno znanja o tome kako zadržati profesionalni standard i ne izdati povjerenje žrtve, a u isto vrijeme obavezno prijaviti sve slučajeve nasilja na odgovarajući način.

Međusobna saradnja institucija

Nije definirano i razrađeno kako razmijeniti službene informacije i postupiti sa djecom žrtvama u različitim situacijama (varijantama) kada se žrtva prvo identifikuje policiji, ili centru za socijalni rad, ili izravno tužiteljstvu, obrazovnoj instituciji, zdravstvenoj ustanovi, nevladinoj organizaciji, kada dijete individualno zatraži pomoć ili preko druge bliske osobe (roditelj, staratelj, hranitelj, prijatelj) i na dr. način ili od strane bilo koje javne institucije ili pojedinca. Koji su naredni koraci svake karike u lancu? Tako dolazimo u apsurdnu situaciju da se npr. žrtva prijavi Centru, bude upućena policiji i liječniku radi dobivanja potvrde o povredama i da nema povratne informacije učesniku u postupku. Provjerene informacije pokazuju da se još uvijek ne izriču zaštitne mjere predviđene Kaznenim zakonom, Porodičnim zakonom ili Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici.

Nasilje nad djecom je slojevit i raznovrstan problem, a posljedice za djecu su višestruke i složene, tako da se bilo koji oblik pomoći i asistencije mora zasnivati na multisektoralnom pristupu.

Potrebno je sagledati sve relevantne aspekte i konsultovati sve potrebne stručne discipline, predmete nasilja rješavati na osnovu metode upoređivanja i sinteze saznanja radi sagledavanja potreba djeteta. Sagledavanje potreba djeteta je neophodno radi iznalaženja rješenja koje je u najboljem interesu djeteta. Multidisciplinarni pristup se osigurava ne samo u okviru jedne institucije, nego i kroz organizovane oblike interinstitucionalne saradnje.

Analizirajući stanje u Bosni i Hercegovini može se reći da razmjena informacija između nadležnih institucija, ustanova i organa koji se u svom radu susreću i rade na suzbijanju pojave nasilja, posebice nad djecom, predstavlja veliki problem. Može se zaključiti da ne postoji razrađena strategija saradnje između institucija. Teškoće u svakodnevnom radu su i u tome što institucije često "svaštare", bave se kurativnim, a ne preventivnim, metodama u radu, imaju stalni nedostatak stručnog kadra i tehničkih sredstava, a najviše nedostatak finansijskih sredstava.

U sistemu zaštite djece ključnu funkciju imaju centri/službe za socijalnu zaštitu, koji su u pojedinim segmentima realizovali pojedinačne, ali ne i sistemske, projekte koji su bili u funkciji zaštite interesa djece. U tim projektima za partnere su imali obrazovne ustanove, humanitarne organizacije, udruženja građana, te vladine organizacije.

Pored centara za socijalni rad, u općinama djeluju, na istim zadacima, ali sa različitog aspekta, brojni drugi organi, ustanove i društvene organizacije. To su prije svega mjesne zajednice, zdravstvene ustanove, obrazovne institucije, pravosudni organi, organi unutrašnjih poslova, zatim općinski i kantonalni organi nadležni za poslove socijalne zaštite, kao i drugi organi uprave i druge stručne ustanove, kao i brojne vladine i nevladine humanitarne organizacije i udruženja građana. Ovako široko angažovanje mnogobrojnih učesnika - organa, organizacija i institucija- u zaštiti djece, zahtijeva koordinaciju među njima u radu. U takvoj situaciji centar za socijalni rad predstavlja samo jednog činioca čija je uloga veoma složena i važna.

Sva navedeno ukazuje da postojeći pravni okvir za sprečavanje nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini nije u potpunosti zadovoljavajući. Postoji potreba za harmonizovanjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i drugih zakona koji uređuju ovo pitanje. Ilustracije radi napomenut ćemo da npr. u važećim krivičnim zakonima nije precizno definisana nadležnost službi za provedbu vaspitnih mjera, u Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici nije jasno definisano ko i u kojem postupku izriče zaštitne mjere i sl. Naravno, sama harmonizacija zakona neće riješiti problem ukoliko se ne standardizuje i njihova primjena, što bi se moglo učiniti kroz uspostavu kontinuirane i jasno precizirane saradnje predstavnika policije, suda, tužilaštva i centara za socijalni rad koji rade na ovoj problematici, te razmjenu primjera dobre prakse kroz osnaženje djelovanja Vijeća za djecu BiH.

Dakle, ne postoji standardizovan, multisektorski pristup problemu nasilja nad djecom. Potrebno je formirati posebne, specijalističke timove u policiji, ali i u pravosuđu, educirane i zadužene isključivo za suzbijanje nasilja nad djecom. Predstavnici sudstva navode problem nedovoljnog broja sudija edukovanih za maloljetnički kriminalitet. Neophodno je formiranje posebnog suda za maloljetnike, gdje bi tim stručnjaka različitih profila radio na određivanju adekvatne sankcije za maloljetnike.

Slaba koordinacija i nesinhronizacija djelovanja, kako unutar vladinog sektora (mnogi organi i institucije u vlasti donose programe koji nisu međusobno usklađeni), tako između vladinog i nevladinog sektora.

Standardi postupanja sa žrtvama nasilja

U situacijama kada je identifikovano da je dijete žrtva nasilja, u praksi postoje problemi koji se odnose na različite oblike pravne zaštite koja je definisana u okviru porodične zaštite. U BiH se primjenjuju različite prakse porodične zaštite kada je u pitanju dijete žrtva i ne postoji jedinstven standard tretmana zlostavljane djece koji je BiH obavezna da primjenjuje po osnovu prihvaćenih međunarodnih standarda. Ovaj nestandardizirani pristup odnosi se prije svega na postupanje sa žrtvom nasilja u pogledu pružanja pomoći i zaštite djetetu žrtvi, rehabilitacije i resocijalizacije žrtve.

Djeca žrtve se uglavnom smještaju u skloništa za punoljetne osobe žrtve nasilja, što nije odgovarajuća praksa. Pored navedene prakse, djeca se smještaju u drugu porodicu ili instituciju za zbrinjavanje djece.

Često se javlja problem fizičke sigurnosti žrtava s obzirom da ne postoje odgovarajuće mjere, niti propisane procedure, koje bi obavezivale policiju na udaljavanje i zbrinjavanje žrtava iz sredine u kojoj se nasilje odvija do okončanja sudskog postupka i kažnjavanja počinitelja, iako se djeca smatraju zaštićenim žrtvama.

Zaštita identiteta djeteta žrtve nije zakonski precizno regulisana. Nisu rijetki slučajevi da u javnost "procure" informacije o djeci žrtvama nasilja, ali i maloljetnicima počiniteljima. Potrebno je uspostaviti efikasnu zaštitu podataka o žrtvama, što bi moglo biti ostvareno i kroz jačanje saradnje pravosudnih i policijskih organa sa medijima.

Također postoji problem obezbjeđenja pravne i psihološke pomoći žrtvi. Često, roditelji ili druga lica koja se staraju o djetetu žrtvi nasilja nemaju potrebna saznanja kako bi takvoj djeci pomogli da nastave sa normalnim životom, bez negativnih posljedica po njihovu ličnost i razvoj. Psihološka pomoć žrtvi mora biti obezbijeđena od strane stručnih lica, pri čemu i policija i pravosuđe za sada nemaju aktivnu ulogu. Nije rijedak slučaj da u radu policije i pravosuđa, usljed nedovoljnog poznavanja ove specifične problematike, dolazi do sekundarne viktimizacije žrtve, pri čemu djelatnici ovih organa sami sebi otežavaju rad na otkrivanju počinitelja. Naime, najviše informacija o počinitelju može dati dijete žrtva nasilja, ali samo ako se s njim radi i postupa na adekvatan način. S druge strane, nije osigurana pravna pomoć djetetu, odnosno starateljima, nema saradnje između policije i organizacija koje pružaju pravnu pomoć.

Upravo zbog navedenog problema sekundarne viktimizacije žrtava nasilja, neophodno je da u slučajevima kada su djeca žrtve nasilja policija, tužioci, kao i sudije koje rade na razotkrivanju počinioca budu posebno edukovani za rad sa djecom, kako ne bi došlo do dodatne traumatizacije, a time i nepovjerenja djece, ali i njihovih staratelja, u rad ovih organa, što bi dovelo do još jedne negativne konsekvence, a to je povlačenje djeteta u sebe i neotkrivanje počinitelja usljed nedostatka dokaznog materijala. Potrebno je i pravno regulisati oblike saradnje između policijskih i pravosudnih organa s jedne i nevladinog sektora s druge strane, koji ima razvijene kapacitete za pružanje pravne pomoći žrtvama, ali i njihovog izmještanja iz nasilničke sredine u tzv. sigurne kuće.

Rad policije i pravosuđa otežan je i iz razloga što ne postoje odgovarajuće institucije i programi za zbrinjavanje i rehabilitaciju (izvršenje zaštitnih mjera) djece koja su počinila nasilje. Ne postoje uvjeti za fizičku odvojenost maloljetnih od odraslih prestupnika, što za posljedicu ima negativan uticaj punoljetnih osuđenika na njih i doprinosi da se maloljetni počinioci ponovo pojavljuju kao povratnici. Ne postoji ni poseban program za rad sa maloljetnim prestupnicima u cilju njihove resocijalizacije, niti odgovarajući penalni i postpenalni tretman prema punoljetnim izvršiocima djela nasilja nad djecom. Navedeno nameće potrebu za izgradnjom posebne ustanove za smještaj maloljetnih počinitelja krivičnih djela, pri čemu bi oni bili odvojeni od punoljetnih osuđenika i bili podvrgnuti posebnim tretmanima za resocijalizaciju.

Kaznena politika

Blaga i neujednačena kaznena politika prema počiniteljima nasilja nad djecom ne djeluje stimulativno na osobe koje treba obavezno da prijave nasilje. Gubi se vjera u rad sudova, dok istovremeno ovakva politika ne djeluje obeshrabrujuće na osobe koje su počinioci nasilja. Potreba za pooštravanjem i ujednačavanjem kaznene politike (ujednačavanje sudske prakse) trebala bi se ostvariti kroz saradnju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, Ministarstva pravde BiH, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i Vijeća za djecu BiH.

Nedostaju informacije o evropskim i svjetskim trendovima u ovoj oblasti, kako bi se preventivno djelovalo na potencijalne počinitelje kroz kaznenu politiku, a posebno na jačanje povjerenja građana, a time i žrtava, u rad pravosuđa.

Tužilaštva i sudovi kod procesuiranja maloljetničkog prestupništva ističu problem zakonskog limita, mali je dijapazon mjera primjenjivih za počinioce težih krivičnih djela. Opterećenost tužilaca i sudija krivičnim predmetima druge vrste onemogućava fokusiranje na predmete maloljetničke delikvencije i predlaganje zavodskih mjera usljed nepostojanja odgovarajućih ustanova i dr. Zbog nepostojanja mogućnosti da se izrečene mjere upućivanja u vaspitno-popravni dom izvrše, sudovi su u prethodnom periodu izbjegavali izricati ove mjere. Važeći krivični zakoni predviđaju široku lepezu vaspitnih mjera prema maloljetnim izvršiocima krivičnih djela, ali osim sudskog ukora, kao disciplinske mjere, i određenih mjera pojačanog nadzora, u praksi se druge vaspitne mjere gotovo i ne pojavljuju. Problem neizricanja u praksi zakonom propisanih vaspitnih mjera leži u nepostojanju dovoljnog broja disciplinskih centara i vaspitnih ustanova u Bosni i Hercegovini. Strateške mjere sa Akcionim planom za borbu protiv maloljetničkog prestupništva utvrđene su i detaljno razrađene u okviru Strategije protiv maloljetničkog prestupništva za BiH, koja je usvojena 27.07.2006. godine na sjednici Vijeća ministara BiH.

Stručni nadzor-monitoring

Stručni nadzor-monitoring slučajeva nasilja nad djecom od otkrivanja, dijagnostike, tretmana, praćenja i evaluacije -ukratko standard rješavanja i vođenja slučajeva- nije predmetom organizirane stručne analize i nadzora.

Kontrola i stručni nadzor provodi se sektorski unutar nadležnih institucija, kroz sistem izvještavanja i standardne procedure praćenja rada nadležnih službi.

Nema posebnog tijela koje slučajeve nasilja nad djecom multidisciplinarno analizira i istovremeno analizira ulogu svakog pojedinog sistema i uzajamnost njihovog djelovanja.

DIO TREĆI - CILJEVI I MJERE DJELOVANJA

POGLAVLJE I - OSNOVNI PRINCIPI

Nasilje je kompleksan problem i zadire u ljudsko postojanje -ljudska prava, a rezultat je interakcije individualnih osobina čovjeka, njegovog odnosa sa ljudima i društvenim grupama u odnosu na socijalne i kulturne norme. Na nivou kulturnih i socijalnih normi potrebne su intervencije protiv nasilja koje mogu biti opće, usmjerene i indicirane.

Opće intervencije su na nivou zajednice npr. masovna medijska kampanja protiv nasilja.

Usmjerene intervencije preduzimaju se kada se prepoznaju osobe koje su pod povećanim rizikom, bilo kao nasilnici ili kao žrtve nasilja.

Indicirane intervencije su usmjerene prema osobi za koju se zna da je već počinila nasilni čin, naročito ako se radi o maloljetnoj osobi.

Osnovni cilj strategije je da osigura da se u borbi protiv nasilja uključe sva raspoloživa sredstva i to na svim nivoima lokalne i državne vlasti. Potrebno je osigurati saradnju svih relevantnih državnih institucija i osigurati međunarodnu i regionalnu saradnju u cilju razmjene iskustava i znanja što pridonosi uspješnoj borbi protiv nasilja na globalnom nivou. Mjere koje se utvrđuju u okviru ove Strategije moraju se zasnivati na sljedećim principima:

a) Princip utemeljen na ljudskim pravima

Svako dijete je jedinstveno ljudsko biće sa ljudskim dostojanstvom i ima vlastita prava koja se moraju poštivati i unapređivati. Mora se uvažavati činjenica da dijete ima drugačije potrebe u odnosu na potrebe odraslih i da mu je tokom razvoja potrebna podrška i zaštita. Nijedan razlog ne može biti opravdanje za narušavanje fizičkog i psihičkog integriteta djeteta i ometanje njegovog normalnog razvoja.

b) Zabrana diskriminacije

Princip zabrane diskriminacije je osnovni princip koji ima za cilj da spriječi bilo koji oblik isključenja djece. Sva djeca su jednaka, nezavisno od porijekla, spola, vjeroispovijesti, imovinskog ili zdravstvenog stanja, ili bilo koje druge pripadnosti ili opredjeljenja i predstavlja opći uvjet uživanja svih prava.

c) Efikasnost - obaveznost djelovanja nadležnih institucija

Sve institucije vlasti su obavezne ne samo da poštuju prava svakog pojedinca, već i da stvaraju uvjete u kojima će svi pojedinci biti u mogućnosti da ostvare svoja prava. Efikasnost strategije se zasniva na kombinovanom provođenju različitih mjera svih struktura vlasti koje su definisane u skladu s ciljevima koje obavezno provode institucije nadležne za različite sektore djelovanja (socijalnu i zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, pravosuđe i medije).

d) Interdisciplinarni i multisektoralni pristup

Nasilje nad djecom je kompleksan problem koji zahtijeva visok stepen sinkronizacije i planiranja djelovanja. Ovaj pristup uključuje više različitih disciplina i vještina koje su u pravilu podijeljene i raspoređene u nekoliko sektora, kao što je već i napomenuto, te je pristup interdisciplinarnog rada najefikasnija mjera koja se mora primjenjivati i u okvirima ove Strategije.

e) Sudjelovanje nevladinog sektora

Dosadašnji doprinos civilnog društva u Bosni i Hercegovini i značajna iskustva koja je civilni sektor stekao u proteklom periodu predstavlja resurs koji se može značajno uskladiti sa ciljevima ove Strategije i omogućiti da nevladine ogranizacije kvalitetno doprinesu realizaciji ove strategije. Organizirano i plansko uspostavljanje partnerstva sa nevladinim sektorom je radi toga nezaobilazan standard.

f) Samoodrživost

Planiranje ciljeva i aktivnosti koji su utemeljeni na realnim planovima i finansijskim izvorima je osnovni princip koji mora biti ispunjen. U okviru ovog principa potrebno je računati na redovne i vanredne izvore flnansiranja i sve druge raspoložive izvore koji uključuju i međunarodnu i regionalnu saradnju kao i pokretanje određenih namjenskih programa.

POGLAVLJE II - OSNOVNI CILJEVI

Na osnovu definisanih principa djelovanja, preporuka za Bosnu i Hercegovinu od strane Komiteta za prava djeteta (Aneks I) i preporuka iz Svjetskog izvještaja UN-a o nasilju nad djecom (Aneks II), a s namjerom kreiranja djelotvornog i održivog sistema dječije zaštite kojim se ostvaruje pravo svakog djeteta da živi bez nasilja i da ima pravo na zaštitu bez obzira gdje se nalazi, u kući, školi, na radnom mjestu, u zajednici ili instituciji, definisani su sljedeći osnovni ciljevi:

Osnovni cilj 1: Senzibilizirati i educirati širu javnost, posebno djecu, roditelje i stručnjake, o postojanju problema nasilja nad djecom i načinima borbe protiv nasilja.

Osnovni cilj 2: Razviti multidisciplinarni pristup djeci žrtvama nasilja kroz poboljšanje interinstitucionalne saradnje nadležnih tijela.

Osnovni cilj 3: Uspostaviti programe rehabilitacije i reintegracije koji osiguravaju individualne potrebe djece žrtava nasilja.

Osnovni cilj 4: Osigurati održiv sistem finansiranja, tehničke i ljudske resurse i centralno prikupljanje podataka o nasilju nad djecom u svim nadležnim tijelima

POGLAVLJE III - POSEBNI CILJEVI I MJERE

Da bi osigurali realizaciju osnovnog cilja 1 koji glasi: Senzibilizirati i educirati širu javnost, posebno djecu, roditelje i stručnjake o postojanju problema nasilja nad djecom i načinima borbe protiv nasilja predviđaju se sljedeći posebni ciljevi i mjere:

Posebni cilj 1: Jačanje uloge porodice u društvu

Mjera 1: Ustrojiti općinska, međuopćinska ili regionalna savjetovališta za djecu, mlade i roditelje u kojima bi se razvila mreža informativnih, edukativnih, savjetodavnih usluga i programa namijenjenih porodicama, roditeljima i djeci;

Nositelj: entitetska ministarstva za socijalnu i dječiju zaštitu i nadležni odjel Brčko Distrikta, centri za socijalni rad i općine

Rok provedbe: 2009.

Komentar: Prema veličini općine, geografskom položaju i broju potencijalnih klijenata mogu se uspostavljati općinska, međuopćinska ili regionalna savjetovališta.

Mjera 2: U savjetovalištima izraditi programe za pripremanje mladih za partnerske odnose, roditeljstvo i značaj kvalitetnog porodičnog života za zdrav razvoj djeteta;

Nositelj: entitetska i kantonalna ministarstva za socijalnu i dječiju zaštitu i nadležni odjel Brčko Distrikta

Rok provedbe: 2008.

Mjera 3: Potrebno je da policija kroz programe prevencije kreira programe za edukaciju roditelja kako bi se upoznali sa postupkom i obavezom da prijavljuju policiji bilo koji oblik nasilja nad djecom, kao i to da je neprijavljivanje nasilja krivično djelo za koje su oni odgovorni ako ga ne prijave.

Nositelj: entitetska ministarstva unutrašnjih poslova i nadležni odjel Brčko Distrikta, policijske uprave i stanice

Rok provedbe: 2008.

Komentar: Ovi programi implementirali bi se u okviru odjela na lokalnom nivou - "kontakt policajac" ili "policajac u zajednici"

Mjera 4: Kreiranje programa za zdravstveno prosvjećivanje roditelja i njihovo usmjeravanje na prepoznavanje razvojnih potreba djece, eliminisat će dobar dio mogućih uzroka njihovog eventualnog zanemarivanja.

Nositelj: entitetska i kantonalna ministarstva zdravstva/zdravlja i nadležni odjel Brčko Distrikta, centri za mentalno zdravlje

Rok provedbe: 2008.

Komentar: Uključiti ove programe u okviru redovnih sistematskih pregleda predškolske, školske i srednjoškolske djece što može biti dobra prilika da se uoče početni znaci zlostavljanja i zanemarivanja.

Posebni cilj 2: Jačanje javne svijesti o obimu pojave, vrstama, obilježjima i posljedicama nasilja nad djecom

Mjera 1: Organizovanje javnih tribina, predavanja i seminara za stručnjake i za širu javnost a koji bi bili usmjereni na obavještavanje o obimu pojave, vrstama, obilježjima, posljedicama nasilja i dr.

Nositelj: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Vijeće za djecu BiH, entitetska ministarstva socijalne i dječije zaštite i nadležni odjel Brčko Distrikta.

Rok provedbe: kontinuirano

Komentar: Nositelji aktivnosti će za svaku godinu usaglašavati zajednički program aktivnosti.

Mjera 2: Definisanje osnovnih standarda za medije kako prikazivati nasilje nad djecom u medijima sa ciljem preventivnog djelovanja na eventualne počinitelje i jačanja povjerenja u rad policije i pravosuđa.

Nositelj: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Vijeće za djecu BiH, RAK u saradnji sa JRT BiH.

Rok provedbe: 2008.

Komentar: Priprema standarda odnosi se na obrazovni (poruke nenasilja) i informativni program i uvođenje obaveznih upozorenja vezano za sadržaje koji se emituju.

Mjera 3: Izrada štampanih publikacija, pamfleta ili plakata namijenjenih široj javnosti, nastavnicima u školama, roditeljima i djeci.

Nositelj: sve institucije uključene u provedbu strategije sa aspekta svoje nadležnosti

Rok provedbe: kontinuirano

Posebni cilj 3: Uspostaviti trajne i održive kapacitete za promociju nenasilja

Mjera 1: Uključiti i realizovati program Umijeća komuniciranja u postojeće programe odjeljenske zajednice, Vijeća učenika i Vijeća roditelja.

Nositelj: entitetska i kantonalna ministarstva obrazovanja i nadležni odjel Brčko Distrikta

Rok provedbe: godišnje - u okviru nastavnog plana i programa

Komentar: Staviti težište na suzbijanje vršnjačkog nasilja kroz programe vršnjačke edukacije

Mjera 2: Uvesti Programe umijeća komuniciranja, rodne ravnopravnosti, promocije dječijih prava i ostale koje tretiraju nenasilje u redovne programe nastavničkih fakulteta i time obučavati buduće kadrove (škole za vaspitače, žurnalistika)

Nositelj: entitetska ministarstva obrazovanja u saradnji sa Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i Agencijom za ravnopravnost spolova BiH i gender centri entiteta

Rok provedbe: godišnje

Mjera 3: Inicirati uspostavu odjeljenja u policijskim upravama po uzoru na pozitivna europska iskustva (npr. Francuska, Njemačka) - model "kontakt policajac".

Nositelj: entitetska i kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova i Policija Brčko Distrikta

Rok provedbe: 2009.

Komentar: Dosadašnju praksu rad policije u zajednici treba reformisati. Potrebno je osigurati sistem ranog otkrivanja nasilja djelovanjem posebno obučenih policajaca za rad u prevenciji, odnosno osloboditi ove policajce od provođenja represivnih mjera.

Da bi osigurali realizaciju osnovnog cilja 2 koji glasi: Razviti multidisciplinarni pristup postupanja sa djecom žrtvama nasilja predviđaju se sljedeći posebni ciljevi i mjere:

Posebni cilj 1: Uspostavljanje efikasne mreže za zaštitu djece od nasilja.

Mjera 1: Izrada zajedničkog detaljnog protokola o saradnji za postupanje sa djecom žrtvama nasilja u slučajevima kad je došlo do saznanja o počinjenom nasilju jasnim definisanjem zadataka pojedinih institucija i uspostavljanjem standarda rada.

Nositelj: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Ministarstvo civilnih poslova BiH u saradnji sa entitetskim ministarstvima socijalne zaštite, zdravstva/zdravlja, unutrašnjih poslova, obrazovanja, tužilaštva i sudovi i nadležnim institucijama Brčko Distrikta