Evropski sud za ljudska prava četvrto odjeljenje
PREDMET ŠEKEROVIĆ I PAŠALIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE (Aplikacije br. 5920/04 i 67396/09) PRESUDA STRASBURG 8. mart 2011. godine KONAČNA 15/09/2011
PREDMET ŠEKEROVIĆ I PAŠALIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacije br. 5920/04 i 67396/09) PRESUDA STRASBURG 8. mart 2011. godine KONAČNA 15/09/2011
POSTUPAK
- 1.Ovaj predmet otvoren je na osnovu dvije aplikacije (br. 5920/04 i 67396/09) protiv Bosne i Hercegovine koje su, na osnovu člana 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) podnijeli Sudu dvoje građana Bosne i Hercegovine, gosp. Mlađen Šekerović i gđa Anka Pašalić (aplikanti), dana 29. decembra 2003., odnosno 5. oktobra 2009. godine.
- 2.Gđu Pašalić zastupao je gosp. B. Ćupović. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je gđa M. Mijić, agent.
- 3.Aplikanti su se žalili da domaće presude koje su donesene u njihovu korist, a kojima je utvrđena sistemska diskriminacija u penzijskom sistemu i naređeno preduzimanje određenih generalnih mjera, nisu izvršene. Predmet je sličan predmetu Karanović protiv Bosne i Hercegovine, br. 39462/03, od 20. novembra 2007.
- 4.Dana 17. marta 2010. predsjednik Četvrtog Odjela odlučio je da obavijesti Vladu o podnesenim aplikacijama. Također je odlučeno da se prihvatljivost i meritum aplikacije razmatraju istovremeno (član 29. stav 1.).
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
- 5.Gosp. Šekerović rođen je 1932. godine i živi u Tuzli, Bosna i Hercegovina. Gđa Pašalić rođena je 1926. godine i živi u Beogradu, Srbija.
- 6.Gosp. Šekerović je ostvario starosnu penziju 1984. godine, a gđa Pašalić 1981. godine.
- 7.Godine 1992. godine oni su se odselili s teritorije koja danas pripada Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija BiH) na teritoriju današnje Republike Srpske (Federacija BiH i Republika Srpska u daljnjem tekstu "entiteti"). Dok su bili interno raseljeni, primali su penzije od Penzionog fonda RS (Fond PIO RS).
- 8.Vrativši su u Federaciju 2000., odnosno 2001. godine, aplikanti su bezuspješno tražili da im se isplata penzija prebaci s Fonda PIO RS na Zavod PIO/MIO Federacije BiH. Zbog toga su 2002. godine podnijeli aplikacije Domu za ljudska prava, domaćoj instituciji za ljudska prava koja je formirana Aneksom 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
- 9.Dana 10. januara 2003. Dom za ljudska prava donio je vodeću odluku za troje aplikanata, među kojima je bio i jedan od aplikanata u predmetnom slučaju (gđa Pašalić) i aplikant iz predmeta Karanović (gore citiran), koji su penzionisani prije rata na teritoriji današnje Federacije BiH, a koji su se u toku rata preselili na teritoriju današnje Republike Srpske, a koji su, samo iz tog razloga, nastavili primati penziju iz Fonda PIO RS uprkos činjenici da su se vratili u Federaciju BiH nakon rata (u skladu sa Sporazumom o penzijama, vidjeti tačku 16 ispod). Na taj način oni su tretirani drugačije od onih koji su ostali na teritoriji današnje Federacije BiH u toku rata. Dom za ljudska prava smatrao je da je to drugačije postupanje diskriminatorno i da predstavlja prepreku povratku raseljenih lica u njihove predratne domove (penzije koje isplaćuje Fond PIO RS obično su bile niže od penzija koje isplaćuje Zavod PIO/MIO Federacije BiH, a troškovi života obično su bili veći u Federaciji BiH). Nadalje, utvrdio je da situacija na koju se aplikanti žale ima rasističke konotacije (s obzirom na prirodu rata, stanovništvo koje se iselilo s teritorije današnje Federacije BiH na teritoriju današnje Republike Srpske u toku rata prvenstveno je bilo srpske nacionalnosti, a oni koji su ostali bili su uglavnom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti). Dom za ljudska prava naredio je Federaciji BiH: (a) da preduzme sve neophodne zakonodavne i upravne radnje do 10. jula 2003. da bi se osiguralo da aplikanti ne budu više diskriminirani, naročito u poređenju s onim penzionerima koji su u toku rata ostali na teritoriji današnje Federacije BiH; i (b) da aplikantima nadoknadi razlike između penzija koje im je isplaćivao Fond PIO RS i iznosa koji bi primali od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH od datuma podnošenja aplikacija Domu za ljudska prava do dana kada Federacija BiH postupi po nalogu Suda iz gore citirane tačke (a).
- 10.Ocijenivši da bi njena penzija iz Zavoda PIO/MIO Federacije bila niža od ostvarenog iznosa penzije koju je primala iz Fonda PIO RS, dana 22. jula 2003. Zavod PIO/MIO Federacije BiH obavijestio je gđu Pašalić da joj se neće isplatiti nikakva nadoknada. Zavod PIO/MIO Federacije BiH zanemario je činjenicu da u to vrijeme penzioneri u Republici Srpskoj, za razliku od penzionera u Federaciji BiH, nisu primali nominalni iznos svojih penzija, nego samo njihov dio, zbog fiskalnih problema u tom entitetu.
- 11.Slučaj gosp. Šekerovića još se vodio kada je Dom za ljudska prava prestao postojati 31.decembra 2003. Ustavni sud BiH (Ustavni sud) preuzeo je njegov predmet i dana 27. juna 2007. donio presudu sličnu onoj u slučaju gđe Pašalić.
- 12.Dana 14. decembra 2007. Zavod PIO/MIO Federacije BiH odlučio je da gosp. Šekeroviću isplati 8.345 konvertibilnih maraka (KM) [Konvertibilna marka ima isti fiksni kurs prema euru kao što je imala njemačka marka (1 euro = 1,95583 konvertibilnih maraka).] kao nadoknadu za razliku između iznosa koji je primio od Fonda PIO RS u periodu između 16. aprila 2002. i 30. novembra 2007. i iznosa koji bi primio od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH u istom periodu. Također je odlučio da tu razliku nastavi plaćati i u budućnosti. U martu 2008. godine, naprimjer, aplikant je primio 531,00 KM od Fonda PIO RS i 105,00 KM od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH.
- 13.Nakon donošenja presude u predmetu Karanović (gore citiran), Zavod PIO/MIO Federacije BiH promijenio je svoju praksu i pristao da gđi Pašalić nadoknadi razliku između iznosa koji je stvarno primila od Fonda PIO RS (a ne nominalnog iznosa njene penzije od Fonda PIO RS, vidjeti tačku 10. gore) i iznosa koji bi primila od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH u periodu nakon 18. februara 2002. Kako bi utvrdio iznos koji joj treba isplatiti, 23. juna i 22. jula 2008. Zavod PIO/MIO Federacije BiH zatražio je od Fonda PIO RS da navede iznos koji je stvarno isplaćen gđi Pašalić. Fond PIO RS nije odgovorio. Dana 3. jula i 28. augusta 2008. Zavod PIO/MIO Federacije BiH uputio je dopise gđi Pašalić (jedan na adresu u Sarajevu, a drugi na adresu u Beogradu), ali su se vratili neuručeni (adresat nepoznat). Konačno, u junu 2010. godine, aplikantica je dostavila potrebne podatke i Zavod PIO/MIO Federacije BiH je u julu 2010. godine isplatio gđi Pašalić 1.425,00 KM (odnosno, 839,00 KM za 2002., 530,00 KM za 2003. i 56,00 KM za 2004. godinu). Od 2005. godine aplikantica očito prima viši iznos od Fonda PIO RS nego što bi primala od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH (tako je u aprilu 2010. godine primila 627,00 KM od Fonda PIO RS, dok bi od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH primila 483,00 KM).
- 14.Dana 13. oktobra 2010. Ustavni sud utvrdio je da njegova odluka u predmetu gosp. Šekerovića od 27. juna 2007. nije izvršena, jer on još nije dobio rješenje o penziju od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH (vidjeti tačku 19. ispod).
- 15.Prema zvaničnim podacima, prosječna penzija uvijek je bila niža u Republici Srpskoj nego u Federaciji BiH. Ta razlika je, međutim, smanjena: dok je 2003. godine prosječna penzija bila 133,00 KM u Republici Srpskoj i 192,00 KM u Federaciji BiH, 2009. godine ovi iznosi bili su 335,00 KM u Republici Srpskoj i 346,00 KM u Federaciji BiH. Štaviše, penzioneri u Republici Srpskoj sada primaju, kao i oni u Federaciji BiH, nominalne iznose svojih penzija (donedavno su ovi prvi, za razliku od drugih, primali samo dio iznosa nominalnih penzija zbog fiskalnih problema u tom entitetu).
II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Relevantno domaće pravo
- 16.Sporazum o penzijama ["Službene novine Federacije BiH", broj 24/00, od 30. juna 2000., i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 15/00, od 5. juna 2000.] između domaćih penzionih fondova stupio je na snagu 27. marta 2000. U skladu s članom 2. stav 1. Sporazuma, lica koja su primala penziju, naprimjer, od Fonda PIO Republike Srpske na dan 27. marta 2000. nastavit će primati svoje penzije od tog fonda, čak i ako se nakon toga presele u Federaciju BiH.
- 17.Svi penzioneri koji žive u jednom entitetu imaju jednak pristup zdravstvenoj zaštiti, bez obzira da li primaju penzije od tog ili drugog entiteta (član 2. stav 2. Sporazuma o zdravstvenoj zaštiti ["Službene novine Federacije BiH", broj 24/00, od 30. juna 2000., i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 15/00, od 5. juna 2000.]).
- 18.Penzije ne podliježu plaćanju poreza ni u jednom entitetu, bez obzira da li se primaju iz jednog ili drugog entiteta ili iz inozemstva (pogledati Zakon o porezu na dohodak iz 2008. godine ["Službene novine Federacije BiH", broj 24/00, od 30. juna 2000., i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 15/00, od 5. juna 2000.] i Zakon o porezu na dohodak iz 2006. godine ["Službene novine Federacije BiH", broj 24/00, od 30. juna 2000., i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 15/00, od 5. juna 2000.]).
B. Relevantna domaća praksa
- 19.Bivši Dom za ljudska prava i Ustavni sud donijeli su četiri odluke koje se odnose na devetnaest penzionera (uključujući i aplikante iz ovog predmeta) koji su prije rata ostvarili penzije na teritoriji današnje Federacije BiH, a koji su se u toku rata preselili na teritoriju današnje Republike Srpske i koji su, samo iz tog razloga, nastavili primati penziju iz Fonda PIO RS uprkos tome što su se nakon rata vratili u Federaciju BiH. Oni su utvrdili da je to postupanje diskriminatorsko i naredili Federaciji BiH da preduzme određene generalne mjere (pogledati tačku 9. gore). Ustavni sud smatra da puno izvršenje ovih presuda znači da se aplikantima omogući ostvarenje penzije iz Zavoda PIO/MIO Federacije BiH i da se pozitivno zakonodavstvo izmijeni na način da svima koji se nalaze u istoj situaciji omogući da traže ostvarenje penzije od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH (vidjeti odluke CH/02/9364, od 13. decembra 2007., i CH/00/6413, od 13. oktobra 2010.).
- 20.Nasuprot tome, što se tiče onih kojima je prije rata odobrena penzija na teritoriji današnje Federacije BiH, a koji su se u toku rata preselili na teritoriju Republike Srpske, a nisu se vratili u Federaciju BiH nakon rata, isti organi utvrdili su da činjenica da su primali penzije iz Fonda PIO RS (umjesto većih penzija Zavoda PIO/MIO Federacije BiH) ne dostiže nivo diskriminacije (Odluka Doma za ljudska prava CH/03/12994, od 4. novembra 2003., odluka Ustavnog suda AP-272/08, od 28. aprila 2010.).
PRAVO
I. SPAJANJE APLIKACIJA
- 21.S obzirom na njihovu zajedničku činjeničnu i pravnu pozadinu, Sud je odlučio da ove dvije aplikacije treba da budu spojene u skladu s članom 42. stav 1. Poslovnika Suda.
II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU
- 22.Aplikanti se žale na neizvršenje domaćih presuda. Pozivaju se na član 6. Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Član 6., u relevantnom dijelu, glasi kako slijedi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ….., svako ima pravo na ….i javnu raspravu u razumnom roku pred … sudom … " Član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju propisuje: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
A. Prihvatljivost
- 23.Vlada tvrdi da je odluka Ustavnog suda u predmetu gosp. Šekerovića u potpunosti izvršena u decembru 2007. godine kada je Zavod PIO/MIO Federacije BiH isplatio ne samo razliku između iznosa koji je aplikant primio od Fonda PIO RS i iznosa koji bi primio od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH, nego je također odlučeno da se svaka takva razlika plaća i u budućnosti. Gosp. Šekerović, nakon toga, više nije mogao tvrditi da je žrtva povrede Konvencije.
Što se tiče gđe Pašalić, Vlada tvrdi da je odluka Doma za ljudska prava u potpunosti izvršena u julu 2010. godine kada je Zavod PIO/MIO Federacije BiH isplatio razliku između iznosa koji je aplikantica primila od Fonda PIO RS i iznosa koji bi primila od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH. Kako je aplikantica dostavila samo podatke potrebne za obračun i plaćanje razlike u junu 2010. godine, nakon što je podnijela tužbu Sudu, zloupotrijebila je pravo na podnošenje pojedinačne predstavke (član 35. stav 3. tačka (a) Konvencije). Uzimajući u obzir i visinu predmetnog iznosa, Vlada tvrdi da aplikantica nije pretrpjela značajniju štetu (član 35. stav 3. tačka (b) Konvencije).
- 24.Gosp. Šekerović nije podnio pismeno izjašnjenje kao odgovor na izjašnjenje Vlade. Gđa Pašalić tvrdila je da je napustila Sarajevo u junu 2005. godine jer je Zavod PIO/MIO Federacije BiH odbio da joj odobri penziju, bez obzira na naredbu Doma za ljudska prava od 10. januara 2003., tako da joj se ne može prigovarati što nije obavjestila Zavod o svom boravištu nakon toga.
- 25.Sud konstatira da je Vlada, u svojim prigovorima, pošla od pretpostavke da izvršenje domaćih odluka koje su predmet razmatranja ne zahtijeva ništa više od isplate naknade za razliku između iznosa koji bi aplikanti primili od Fonda PIO RS i iznosa koji bi primili od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH. Vlada, dakle, kao početnu tačku uzima da je prelazak aplikantovog prava na penziju s Fonda PIO RS na Zavod PIO/MIO Federacije BiH nepotreban. Sud smatra da ovo zadire u samu srž pitanja da li su domaće odluke izvršene, kako zahtijeva član 6. Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidjeti tačke 27. i 28. ispod). Shodno tome, ovo pitanje će na prikladniji način biti ispitano u dijelu o meritumu.
- 26.Ova tužba također nije ni očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Konvencije niti je neprihvatljiva po drugom osnovu. Stoga mora biti proglašena prihvatljivom.
B. Meritum
- 27.Aplikanti tvrde da potpuno izvršenje domaćih odluka, koje su predmet razmatranja, zahtijeva da se njihovo pravo na penziju prenese na Zavod PIO/MIO Federacije BiH.
- 28.Vlada se s tim ne slaže. Ona tvrdi da je jedina razlika između onih koji su živjeli u Federaciji BiH dok su primali penziju od Fonda PIO RS i onih koji su tamo živjeli dok su primali penziju od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH, bila u razlici visine iznosa ostvarene penzije (pogledati tačke 17. i 18. iznad), koja se tokom vremena smanjivala (vidjeti tačku 15. iznad). Štaviše, aplikantima jeste isplaćena naknada i nastavit će da se isplaćuje naknada za eventualnu razliku između visine njihove penzije kod Fonda PIO RS i penzije koju bi ostvarivali kod Zavoda PIO/MIO Federacije BiH (pogledati tačke 12. i 13. iznad). Vlada je smatrala da zbog toga nije bilo potrebe da se izvršenje prava aplikanata na penziju prenese s Fonda PIO RS na Zavod PIO/MIO Federacije BiH.
- 29.Opći principi u vezi sa izvršenjem presuda nedavno su ponovljeni u predmetu Burdov protiv Russia (br. 2), br. 33509/04, para. 65-70, ECHR 2009-...
- 30.Sud je već razmatrao ovo pitanje u predmetu Karanović, gore citiran, i odlučio da je izvršenje slične domaće odluke zahtijevalo da se aplikantovo pravo na ostvarenje penzije kod Fonda PIO RS prenese na Zavod PIO/MIO Federacije BiH. Također je utvrdio da činjenica da je razlika između penzija koje isplaćuju ovi fondovi postala manja nakon donošenja domaće odluke nema nikakvog značaja za obavezu tužene strane da je izvrši. Ustavni sud je kasnije došao do istog zaključka u predmetnom slučaju aplikanta: uprkos činjenici da se Zavod PIO/MIO Federacije BiH saglasio da gosp. Šekeroviću isplati razliku između njegove sadašnje penzije i onoga što bi primao kao penziju od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH i da nastavi plaćati svaku takvu razliku u budućnosti, Ustavni sud utvrdio je da gosp. Šekeroviću umjesto toga treba odobriti penziju Zavoda PIO/MIO Federacije BiH (vidjeti tačku 14. gore). Također je i u drugom predmetu naredio da se odgovarajuće pozitivno zakonodavstvo izmijeni kako bi omogućilo svima koji se nalaze u istoj situaciji da podnesu zahtjev za penziju Zavodu PIO/MIO Federacije BiH (vidjeti tačku 19. gore). Sud, prema tome, ne vidi razloge za odstupanje od prakse Karanović.
- 31.Kako je prošlo mnogo godina od kada su domaće presude postale konačne, a odgovarajuće pozitivno zakonodavstvo nije izmijenjeno i dopunjeno kako bi omogućilo aplikantima i svima ostalima koji se nalaze u istoj situaciji da podnesu zahtjev za penziju Zavodu PIO/MIO Federacije BiH, Sud odbija prigovore Vlade (vidjeti tačke 23.-25. gore) i utvrđuje da je došlo do povrede člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
III. NAVODNA POVREDA ČLANA 13. KONVENCIJE
- 32.Gđa Pašalić, bez daljnjeg podnošenja dokaza, tvrdi da je u njenom slučaju došlo do povrede člana 13.
- 33.Sud smatra da je ova tvrdnja očito neosnovana zbog nedostatka dokaza i da mora biti odbijena u skladu s članom 35. st. 3. i 4. Konvencije.
IV. NAVODNA POVREDA ČLANA 14. KONVENCIJE U VEZI S ČLANOM 1. PROTOKOLA BR. 1
- 34.Na kraju, gđa Pašalić navodi da je neizvršenje domaće predmetne odluke dostiglo nivo povrede člana 14. u vezi s članom 1. Protokola br. 1. Član 14. propisuje: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su: spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 35. Vlada je osporila taj argument, oslanjajući se na razloge navedene u tački 28. iznad. 36. U skladu s praksom Suda, član 14. dopunjava druge suštinske odredbe Konvencije i njenih Protokola. Ovaj član ne primjenjuje se samostalno, već samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda" koje štite ove odredbe. Iako primjena člana 14. ne pretpostavlja povredu ovih odredbi – i u toj mjeri je nezavisna – ne može biti mjesta njenoj primjeni osim ako činjenice predmetnog slučaja ne spadaju u domen jedne ili više ovih odredbi (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 39., 22. decembar 2009., i drugi izvori citirani u njoj). Sud je dalje utvrdio da diskriminacija znači različito tretiranje, bez objektivnog i razumnog opravdanja, lica u sličnim situacijama. "Bez objektivnog i razumnog opravdanja" znači da ovo razlikovanje ne slijedi "legitiman cilj" ili da ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji postići" (ibid, tačka 42.). 37. Nesporno je da činjenice iz ovog predmeta spadaju "u domen" člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidjeti tačku 31. gore) i da je stoga član 14. u vezi s tom odredbom primjenjiv. Vraćajući se na meritum ove tužbe, konstatira se da je domaći Dom za ljudska prava utvrdio da su aplikanti i drugi penzioneri koji su se nakon rata vratili iz Republike Srpske u Federaciju BiH bili diskriminirani u odnosu na penzionere koji su u toku rata ostali u današnjoj Federaciji BiH bez ikakvog objektivnog i razumnog opravdanja za takav različit tretman (vidjeti tačku 9. gore). Sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od takve odluke. Uzimajući u obzir svoj zaključak da mjere naložene tom domaćom odlukom još uvijek nisu izvršene (vidjeti tačku 31. gore), Sud smatra da se i dalje nastavlja diskriminacija aplikantice samo na osnovu njenog statusa bivšeg interno raseljenog lica. Zbog toga je došlo do povrede člana 14. u vezi s članom 1. Protokola br. 1.
V. PRIMJENA ČLANOVA 46. i 41. KONVENCIJE
A. Član 46. Konvencije
- 38.Član 46. Konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:
"1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju konačnoj presudi Suda u svakom predmetu u kojem su stranke.
- 2.Konačna odluka Suda dostavlja se Komitetu ministara koji nadgleda njeno provođenje".
- 39.Sud je u predmetu Karanović, gore citiran, našao da je povreda člana 6. Konvencije rezultat neizvršenja slične domaće odluke i utvrdio je da činjenice predmeta ukazuju na postojanje nedostatka koji utiče na cijelu jednu kategoriju stanovništva (one kojima je prije rata odobrena penzija na teritoriji današnje Federacije BiH, koji su se onda u toku rata preselili na teritoriju današnje Republike Srpske i koji su, samo iz tog razloga, nastavili primati penzije iz Fonda PIO RS uprkos njihovom povratku u Federaciju BiH nakon rata). Naredio je određene individualne mjere (uključujući prijenos aplikantovog prava za ostvarenje penzije kod Zavoda PIO/MIO Federacije BiH), ali je ostavio tuženoj strani da izabere generalne mjere koje će se usvojiti kako bi se ispravile povrede prava koje je utvrdio Sud, što će biti predmet nadzora Komiteta ministara. Nakon donošenja presude u predmetu Karanović, tužena strana odlučila je da izvrši druge slične domaće odluke (ukupno četiri odluke koje se odnose na devetnaest lica, uključujući aplikante iz ovog predmeta) tako što će im isplatiti razliku između iznosa koji su primili od Fonda PIO RS i iznosa koji bi primili od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH (vidjeti tačke 12. i 13. gore). Prema navodima Vlade, ima više od 3.500 lica u sličnoj situaciji koja još nisu dobila domaće odluke u svoju korist. Međutim, do sada u odnosu na njih nisu preduzete nikakve mjere.
- 40.Sud u ovom slučaju smatra, kao i Ustavni sud, da predmetne domaće odluke podrazumijevaju izmjenu relevantnog zakonodavstva kako bi se aplikantima i svima ostalima u istoj situaciji omogućilo da podnesu zahtjev za penziju kod Zavoda PIO/MIO Federacije BiH (vidjeti tačku 31. gore). Ne može se isključiti mogućnost da bi Sud mogao doći do istog zaključka u nekom budućem predmetu koji se odnosi na neizvršenje domaće odluke ove vrste. Štaviše, iako je istina da je samo devetnaest lica do sada dobilo presudu u svoju korist, mnogi drugi bi u budućnosti mogli dobiti presudu, prema podacima koje je dostavila Vlada. Kako generalne mjere koje je naredio Ustavni sud u sličnom predmetu (vidjeti tačku 19. gore) još nisu izvršene, izgleda da ne postoji osnov za odbijanje nekog budućeg sličnog slučaja samo zato što se aplikant nije žalio Ustavnom sudu (vidjeti Halilović protiv Bosne i Hercegovine br. 23968/05, tačka 22., od 24. novembra 2009., gdje je Sud odbacio prigovor Vlade da je aplikant propustio da podnese odgovarajuću žalbu Ustavnom sudu, jer generalne mjere koje je taj sud naredio u sličnom predmetu nisu bile izvršene). Stoga, iako u principu nije na Sudu da odlučuje koje mjere za otklanjanje povrede mogu biti prikladne kako bi tužena strana ispunila obaveze iz člana 46., povreda koja je utvrđena u ovom predmetu ne ostavlja nikakav stvarni izbor u pogledu mjera koje su potrebne da se ona otkloni.
- 41.U ovim uslovima, s obzirom na veliki broj mogućih aplikanata, koji predstavljaju prijetnju budućoj efikasnosti za primjenu mehanizma Konvencije, Sud smatra da tužena strana mora osigurati izmjene relevantnog zakonodavstva kako bi se omogućilo aplikantima i svima ostalima koji se nalaze u istoj situaciji (naime, oni koji su prije rata ostvarili penziju u današnjoj Federaciji BiH, a u toku rata su se preselili u današnju Republiku Srpsku, i koji su, samo iz tog razloga, nastavili primati penziju iz Fonda PIO RS uprkos činjenici da su se nakon rata vratili u Federaciju BiH) da podnesu zahtjev za penziju, ako to žele, kod Zavoda PIO/MIO Federacije BiH. Mora biti naglašeno da se ovaj nalog ne odnosi na one koji se nisu vratili u Federaciju BiH nakon rata (vidjeti tačku 20. gore). To znači da, oni koji su ostvarili penziju kod Zavoda PIO/MIO Federacije BiH nakon povratka iz Republike Srpske treba da, kao bilo koji drugi penzioner Zavoda PIO/MIO Federacije BiH, zadrže pravo na penziju čak i ako se kasnije odsele u inozemstvo (kao gđa Pašalić, koja je odselila u Srbiju nakon što je Dom za ljudska prava donio odluku u njenu korist).
B. Član 41. Konvencije
- 42.Član 41. Konvencije propisuje:
"Kada Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih protokola, a unutrašnje pravo dotične Visoke strane ugovornice omogućuje samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravedno zadovoljenje oštećenoj strani".
- 1.Odšteta
- 43.Kako gosp. Šekerović nije podnio zahtjev za pravičnu naknadu, Sud smatra da nema potrebe da mu se dodijeli neki iznos po tom osnovu.
- 44.Gđa Pašalić tražila je 12.000,00 eura u pogledu nematerijalne štete. Vlada je ovaj iznos smatrala previsokim. Vršeći pravednu procjenu, kako nalaže član 41. Konvencije, Sud dosuđuje gđi Pašalić 5.000,00 eura u tom pogledu.
- 2.Troškovi i izdaci
- 45.Aplikanti nisu tražili nadoknadu troškova i izdataka.
- 3.Zatezne kamate
- 46.Sud smatra da je opravdano da se zatezne kamate računaju na osnovu najniže kreditne stope Evropske centralne banke na koju se dodaje tri posto.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
- 1.Odlučuje da spoji aplikacije;
- 2.Pridružuje meritumu predmeta preliminarne prigovore Vlade u vezi sa žalbama po članu 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, proglašava ove žalbe kao i žalbe po članu 14. Konvencije u vezi s članom 1. Protokola br. 1 prihvatljivim, a preostali dio aplikacije neprihvatljivom;
- 3.Presuđuje da postoji povreda člana 6. Konvencije i odbacuje preliminarne prigovore Vlade u vezi s tom žalbom;
- 4.Presuđuje da postoji povreda člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i odbacuje preliminarne prigovore Vlade u vezi s tom žalbom;
- 5.Presuđuje da postoji povreda člana 14. Konvencije u vezi s članom 1. Protokola br. 1 u pogledu gospođe Pašalić;
- 6.Presuđuje:
(a) da tužena država treba, u roku od šest mjeseci od dana kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, osigurati da se pozitivno zakonodavstvo izmijeni na način da se aplikantima i ostalima koji se nalaze u takvoj situaciji omogući, ako to žele, da traže isplatu penzije od Zavoda PIO/MIO Federacije BiH;
(b) da tužena strana treba, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konačna u skladu s članom 44. stav 2. Konvencije, isplatiti gđi Pašalić, 5,000.00 eura (pethiljada eura), plus sve moguće troškove poreza, u pogledu nematerijalne odštete, koje treba preračunati u konvertibilne marke po kursu koji se primjenjuje na dan isplate;
(c) da će od isteka navedenog roka od tri mjeseca do isplate, zatezne kamate biti obračunate na navedeni iznos po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja na koju se dodaje tri posto;
- 7.Odbija preostali dio zahtjeva gđe Pašalić za pravednu naknadu.
Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi dana 8.marta 2011., u skladu s članom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.
Registrar
Lawrence Early, s. r.
Predsjednik
Nikolas Bratza, s. r.