Aktio

VIJEĆE MINISTARA BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o usvajanju dokumenta o modalitetima planiranja, razvoja i implementacije programskih rješenja u institucijama Bosne i Hercegovine

Na osnovu člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 i 24/08), a u skladu sa članom 3. Odluke o usvajanju Politike softvera u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 88/07), na prijedlog Ministarstva komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na 109. sjednici održanoj 01. oktobra 2014. godine, donijelo je

ODLUKU
O USVAJANJU DOKUMENTA O MODALITETIMA PLANIRANJA, RAZVOJA I IMPLEMENTACIJE PROGRAMSKIH RJEŠENJA U INSTITUCIJAMA BOSNE I HERCEGOVINE

Član 1.Predmet Odluke

Ovom Odlukom usvaja se Dokument o modalitetima planiranja, razvoja i implementacije programskih rješenja u institucijama Bosne i Hercegovine.

Član 2.Djelokrug primjene

Dokument o modalitetima planiranja, razvoja i implementacije programskih rješenja u institucijama Bosne i Hercegovine primjenjuje se u svim institucijama Bosne i Hercegovine.

Član 3.Dokument

Dokument o modalitetima planiranja, razvoja i implementacije programskih rješenja u institucijama Bosne i Hercegovine je sastavni dio ove Odluke.

Član 4.Stupanje na snagu

Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".

VM broj 172/14
01. oktobra 2014. godine
Sarajevo

Predsjedavajući
Vijeća ministara BiH
Vjekoslav Bevanda, s. r.

MODALITET PLANIRANJA, RAZVOJA I IMPLEMENTACIJE PROGRAMSKIH RJEŠENJA U INSTITUCIJAMA BOSNE I HERCEGOVINE

Dokument "Modalitet planiranja, razvoja i implementacije programskih rješenja u institucijama Bosne i Hercegovine" daje smjernice i definira način na koji institucije Bosne i Hercegovine pristupaju planiranju, razvoju i implementaciji programskih rješenja koja su izvodljiva i pouzdano rade u okviru zadatih granica, odnosno koja zadovoljavaju poslovne ciljeve, prema zahtjevima korisnika, u prihvatljivom vremenu i po opravdanoj cijeni, a u skladu sa najboljim praksama i poznatim metodama koje se koriste u svijetu.
Ovaj dokument u metodološkom smislu definira način na koji institucija Bosne i Hercegovine pristupa planiranju, razvoju i implementaciji programskih rješenja kroz specifikaciju:
- strukture timova koji učestvuju u razvojnom procesu i njihovih pojedinačnih uloga,
- vještine koje moraju posjedovati akteri u razvojnom procesu,
- produkte razvojnog procesa,
- procesa koji se odvijaju tokom razvojnog ciklusa,
- aktivnosti koje se izvršavaju,
- kontrolnih tačaka u razvojnom procesu,
- preporučenih tehnika i alata i
- standarda kvaliteta.
Standardi i preporuke koji su navedeni u ovom dokumentu daju glavne smijernice o:
Standardi i preporuke koji su navedeni u ovom dokumentu daju glavne smijernice o:
I. Općem pristupu razvojnom procesu,
II. Metodologiji strateškog planiranja informacionih tehnologija,
III. Metodologiji razvoja i eksploatacije informacionih sistema.
IV. Metodologiji vođenja projekata.
Ovaj dokument daje integralni pogled na procese, kao što su:
- Planiranje i razvoj programskih rješenja
- Svakodnevni menadžment informacionih tehnologija
- Organizacione promjene usljed uvođenja IT baziranih rješenja
- Upravljanje promjenama tokom razvoja i implementacije programskih rješenja
U smislu ovog dokumenta pojmovi imaju slijedeće značenje:
1. Hardver je materijalna osnova informacionog sistema, u koju ubrajamo: računar, ulazno - izlazne uređaje, uređaje za prijenos podataka na daljinu i ostalu opremu neophodnu za obradu, prikaz, razmjenu i dijeljenje podataka.
2. Informacija je rezultat obrade, manipulacije, organiziranja i interpretacije podataka koji daju određeno znanje primaocu.
3. Institucije Bosne i Hercegovine, (Institucije) su Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, sve agencije, direkcije, te ostale institucije osnovane od strane Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, a u skladu sa Zakonom o upravi i Zakonom o ministarstvima i drugim tijelima uprave Bosne i Hercegovine.
4. Informaciono-komunikacione tehnologije - IKT (engl. Information and Communications Technology, ICT) predstavljaju skup informacionih tehnologija koje se koriste u procesu prikupljanja, odabira, obrade, prijenosa, verifikacije, skladištenja, prikaza, objavljivanja i dijeljenja informacija u procesima komunikacije, kod kojih su jasno razdvojene komponente informacije i komunikacije.
5. Informacioni sistem predstavlja sistem za prikupljanje, obradu, prijenos, pohranu i distribuciju informacija, te ih čini dostupnim i upotrebljivim.
6. Informacione tehnologije podrazumijevaju različite elemente i vještine za kreiranje, obradu, razmjenu i pohranu informacija upotrebom elektronskih računara i pripadajućeg softvera.
7. Internet je globalna računarska mreža, sačinjena od velikog broja međusobno povezanih računarskih mreža i uređaja, koja omogućava razmjenu podataka između računara.
8. Interoperabilnost predstavlja sposobnost informacionih i komunikacionih sistema i poslovnih procesa da podrže protok podataka i omoguće razmjenu informacija i znanja.
9. Komunikacija predstavlja razmjenu ili prenošenje informacija između određenog broja učesnika, putem javno dostupnih elektronskih komunikacionih mreža i usluga.
10. Podatak označava svako predstavljanje činjenica, informacija ili koncepata u obliku koji je pogodan za njihovu obradu u računarskom sistemu.
11. Proces predstavlja skup povezanih, struktuiranih i koordinisanih aktivnosti koje kombiniraju raspoložive resurse, kako bi na osnovu određenih ulaznih parametara proizveli određene izlaze krajnjim korisnicima.
12. Računarska mreža je skup međusobno povezanih elektronskih uređaja i računara koji međusobno komuniciraju razmjenjujući podatke.
13. Rizik je svaki potencijalni uzrok koji može nanijeti štetu podatku ili informacionom sistemu u kojem se koriste podaci.
14. Sigurnost informacionog sistema osigurava odgovarajuću zaštitu informacija od širokog spektra prijetnji u cilju osiguranja kontinuiteta poslovanja i minimiziranja poslovnih šteta u okviru organizacije.
15. Softver predstavlja uređeni skup naredbi koje služe za upravljanje radom računara, kao i za rješavanje određenog zadatka pomoću računara.
16. Standard je dokument za opću i višekratnu upotrebu, donesen konsenzusom i odobren od priznatog tijela, koji sadrži pravila, smjernice ili karakteristike aktivnosti ili njihove rezultate i koji ima za cilj postizanje optimalnog nivoa uređenosti u datom kontekstu.

I. Opći pristup razvojnom procesu

Da bi pristupili razvojnom procesu softverskog rješenja u Institucijama Bosne i Hercegovine, potrebno je prvo definirati tipove programskih rješenja koja će se koristiti, gdje na osnovu toga, preduzimaju se sve potrebne radnje i koraci koje će pomoći u odabiru najboljih i najefikasnijih programskih rješenja koja će zadovoljiti poslovne potrebe tih institucija.
Tipovi programskih rješenja:
A. Standardna rješenja sa niskim stepenom prilagođenja (tzv."of the shelf" proizvodi).
Ovi proizvodi su softverski proizvodi koji su usklađeni za određenu namjenu i dostupni su široj javnosti. Takvi proizvodi su dizajnirani da budu potpuno funkcionalno upotrebljivi od strane korisnika. Bitno je naglasiti da kod ovakvih rješenja proizvođači softverskog rješenja su ujedno i jedini vlasnici softverskog koda tog proizvoda, dok institucije imaju pravo korištenja usluga tog rješenja u skladu sa licencama i uvjetima nabavke takvog softverskog rješenja.
Prednosti korištenja standardnih rješenja sa niskim stepenom prilagođenja su slijedeći:
- Povećana pouzdanost koja se ogleda u činjenici da su raspoloživa rješenja, i njene komponente već isprobane, testirane, moguće greške ispravljene i sl.,
- Smanjena finansijska neizvjesnost oko mogućeg prekoračenja predviđenih troškova ili rokova što je karakteristično kod razvoja programskih rješenja.
- Djelotvornija upotreba specijalista, obzirom da specijalisti (projektanti, programeri) ponovnim korištenjem postojećih standardnih rješenja ne gube vrijeme i energiju za razvijanje programskih rješenja koji već postoji.
- Udovoljavanje standardima gdje neke komponente se smatraju gotovo standardnima. Korištenje poznatih komponenti kod korisnika razvija osjećaj pouzdanosti.
Mogući problemi korištenja standardnih rješenja sa niskim stepenom prilagođenja su slijedeći:
- Pomanjkanje kontrole nad performansama gdje sistem može biti manje efikasan nego što se očekivalo.
- Problemi sa interoperabilnošću kada se koriste različiti sistemi koji trebaju raditi isti posao ili na drugačiji način.
- Nema kontrole nad evolucijom sistema gdje neke verzije nisu kompatibilne s ranije proizvedenim standardnim rješenjima.
- Dodatna finansijska izdvajanja koje je potrebno izdvojiti ukoliko se želi osigurati podršku proizvođača za vrijeme korištenje rješenja.
Primjer standardnih rješenja sa niskim stepenom prilagođenja su proizvodi kao što su programski paketi za uredsko poslovanje (npr. Microsoft Office), programi za upravljanje dokumentima (npr. Lotus Domino), softveri za obradu grafičkog prikaza, antivirusni softveri i sl.
B. Standardna rješenja sa visokim stepenom prilagođenja.
Ovi proizvodi su softverski proizvodi koji su prilagođeni specifičnim potrebama i nisu dostupni široj javnosti. Oni su dizajnirani da mogu funkcionirati kao jedna cjelina ili kao nezavisni modeli koji mogu biti međusobno integrirani i često interoprabilni sa drugim sistemima. Ova softverska rješenja često zahtijevaju i namjenski hardverski proizvod koji će opslužiti takav softverski proizvod. Bitno je naglasiti da kod ovakvih rješenja proizvođači softverskog rješenja su ujedno i jedini vlasnici softverskog koda tog proizvoda, dok institucije imaju pravo korištenje usluga tog rješenja u skladu sa licencama i uvjetima nabavke takvog softverskog rješenja.
Prednosti korištenja standardnih rješenja sa visokim stepenom prilagođenja su isti kao i kod standardnih rješenja niskog stepena prilagođenja.
Mogući problemi korištenja standardnih rješenja sa visokim stepenom prilagođenja su slijedeći:
- Poteškoće pri pronalaženju odgovarajućih komponenti, gdje ako se željene komponente ne pronađu, onda se korigiraju postavljeni zahtjevi, pa se po korigiranim zahtjevima ponavlja proces traženja odgovarajućih rješenja.
- Pomanjkanje volje razvojnog tima da prihvati ideju korištenja standardnog rješenja, jer često razvojni tim preferira vlastiti razvoj programskog rješenja nego ugrađivati nova standardna rješenja.
- Moguće povećanje troškova održavanja takvih rješenja
Primjer standardnih rješenja sa niskim stepenom prilagođenja su sistemi za planiranje resursa poduzeća (ERP- Enterprise resource planning) kao što su eBS Oracle, SAP, BAAN, J.D. Edvards, Peoplesoft rješenja i sl.
C. Namjenski razvoj programskih rješenja
Ovi proizvodi su softverski proizvodi koji su dizajnirani za određenu instituciju i kao takvi posjeduju specifične karakteristike namijenjene za obavljanje posebnih poslova iz domena rada institucije. Takvi proizvodi mogu da sadrže iste i/ili slične karakteristike drugih dostupnih proizvoda na tržištu. Oni takođe mogu biti interoperabilni i nadogradivi sa drugim sistemima. Institucija koja je dala razviti ili razvija takvo rješenje u većini slučajeva je i jedini vlasnik nad softverskim kodom tog proizvoda kao ujedno i vlasnik licence tog proizvoda.

I.1. Planiranje i razvoj softverskog rješenja

Planiranje i razvoj softverskog rješenja se bazira na grafičkom mapiranju podataka i informacija sa softverskim aplikacijama i procesima koji sakupljaju, upravljaju i transformišu te podatke i informacije. Kako bi dobili najadekvatnija rješenja koja će zadovoljiti naše zahtjeve, potrebno je definirati razloge zbog kojih treba uopće planirati programska rješenja kao i adekvatan pristup za razvoj programskih rješenja.
Polazna tačka planiranja razvoj programskog rješenja treba osigurati:
- jasnu definiciju čime će se programsko rješenje baviti
- zadatke i ciljeve programskog rješenja
- uloge u okviru timova za razvitak programskog rješenja
- potrebne aplikacije i podatke koje se razvijaju, koriste ili planiraju koristiti u oklviru sistema
- raspoložive resurse (osoblje, tehnička sredstva, tehnologija, finansijska sredstva i sl.).
Planiranje i izbor odgovarajućih metodologija koje spadaju u namjenska programska rješenja u Institucijama Bosne i Hercegovine mogu biti vlastita ili vanjska razvojna rješenja.
Izbor rješenja zavisi od raspoloživih tehničkih i finansijskih kapaciteta sa kojima raspolaže Institucija koja želi razvijati programsko rješenje.

I.1.1 Vlastiti razvoj programskih rješenja

Razna programska rješenja su smanjila ljudski napor i povećali dostupnosti servisa u svim sferama poslovanja. Glavni cilj programskih rješenja koja su vlastito razvijena treba da se fokusira na poboljšaju poslovnih procesa i poboljšanju efikasnosti svakodnevnog rada zaposlenih.
Prije početka vlastitog razvoja programskih rješenja, institucija treba da imenuje radnu grupu (tzv. kupac) koja će procijeniti potrebe institucije za vlastiti razvoj programskog rješenja, te na osnovu preporuka radne grupe da se odluči za tip rješenja koji najviše odgovara.
Prednosti ovakvog pristupa su mnogobrojne; Programska rješenja koja su razvijena vlastitim snagama se lakše razvijaju i prihvataju od strane zaposlenih, obzirom da je razvojni tim detaljno upoznat sa strukturom, poslovnim procesima i zahtjevima zaposlenih u okviru institucije. Oni mogu lakše ažurirati sadržaj programskog rješenja sa novijim mogućnostima i opcijama koje su u skladu sa svjetskim standardima i trendovima pomoću alata i znanja koje imaju, kao i učiniti koordinaciju poslovnih procesa baziranih na razvijenim rješenjima u okviru institucije, znatno bolju i efikasniju. Bitno je naglasiti da takva rješenja ne zahtijevaju upotrebu licenca, što uveliko uvodi značajne finansijske uštede.
Nedostaci vlastitog razvoja su u tome da ovaj pristup zahtijeva značajno vrijeme za razvoj, implementaciju, testiranje i puštanje u rad takvog rješenja, što čini da razvoj takvog rješenja bude skuplji u nekim slučajevima i dugotrajniji a može povećati gomilanje zaostalog posla.
Preporučuje se da institucije Bosne i Hercegovine koriste vlastita programska rješenja kada se radi o programskom rješenju koja je specifična njihovim potrebama a da kao takva ne postoje gotova rješenja na tržištu, ili postoje dodatni ili posebni razlozi kao što su povećana tajnost podataka i zaštita IS koji se koristi u instituciji.
O metodama vlastitog razvoja programskog rješenja bit će govora u dijelu "Metodologija razvoja i eksploatacije informacionih sistema".

I.1.2 Vanjski razvoj programskih rješenja – Outsourcing

Outsourcing predstavlja proces isključivanja svih aktivnosti i poslova iz institucije koji nisu od strateškog značenja, što znači da se određeni broj aktivnosti prepušta onima koji će ih obaviti brže, bolje i jeftinije, dok se svi raspoloživi resursi institucije usmjeravaju na osnovnu djelatnost.
Odluka da se vanjski razvoj programskih rješenja povjeri firmama koji se bave informatičkim uslugama, stvara mogućnost da se informatičari u okviru organizacije maksimalno koncentrišu na one aktivnosti koje su od najvećeg strateškog značaja, pošto su oslobođeni brige o razvoju programskih rješenja.
Institucijama se preporučuje da posežu za outsourcingom, odnosno privremenom ili trajnom izmiještanju sekundarnih poslova kompanijama kojima one predstavljaju primarnu djelatnost, u slučajevima potrebe za:
- smanjenjem troškova
- nedostatak kvalitetnih stručnih kadrova
- fokusiranje na osnovnu djelatnosti institucije
- ubrzanje realizacije projekta
Kod svakog planiranja i dogovaranja outsourcing projekata institucija treba imati u vidu backsourcing (tj. proces u kojem institucija ponovo preuzima odgovornost za IT funkcije koje su prethodno "outsourcane" i vraća te funkcije u okvire vlastite organizacije.) odnosno raskid poslovne veze, koje treba predvidjeti kao mogući događaj ili opciju u budućnosti.
Najbolji put za uspješni backsourcing jeste razvijanje outsourcing strategije i procesa ugovaranja i upravljanja koji omogućava više opcija za instituciju koja izlazi iz odnosa sa dobavljačem i ponovo preuzima vlasništvo i odgovornost za svoje operacije.

I.1.2.1 Sastavljanje i modificiranje sporazuma o nivou usluge - SLA

Sporazum o nivou usluge (engl. Service Level Agreement - SLA), je sporazum čije je uspostavljanje, praćenje i upravljanje važan dio procesa outsourcinga. SLA može biti dio ugovora ili zaseban dokument, ali je u svakom slučaju primarni alat u upravljanju outsorcingom.
Osnovna odrednica outsourcinga je sporazum o nivou usluge, odnosno jasno definiranje usluge sa pripadajućom metrikom i sankcijama u slučaju nepoštovanja iste. Ključno je definiranje kvaliteta usluga na način koji je jasan i razumljiv objema stranama.
Vrlo je bitno ugovorom predvidjeti i mogućnost izmjene prvobitnog sporazuma, jer na primjer kod outsourcinga usluga, svaki poslovni odnos može biti različit, pa se tada određuju nova ili izmijenjena prava i obaveze u tim poslovnim odnosima.

II. Metodologija strateškog planiranja Informacionih tehnologija

Strateško planiranje informacionih tehnolgoja je rezultat smišljene intersekcije polja planiranja, strategije i informacione tehnologije. Te tri komponente imaju suštinsku ulogu u oblikovanju procesa strateškog planiranja IT-a.
Strateško planiranje informacionih tehnologija koristi se u svrhu povezivanja informacionih tehnologija i planiranja informacionih sistema sa strategijskim poslovnim planovima, pomaganju u razvrstavanju kontrolnih mehanizama koji su namijenjeni za implementaciju planova te stvaranjem arhitektualnog okvira u kojem će dalja analiza i oblikovanje omogućiti da posebno razvijene baze podataka i informacioni podsistemi i modeli mogu usklađeno da se koriste i funkcioniraju osiguravajući na taj način konzistentnosti informacija.
Strateško planiranje IT u institucijama Bosne i Hercegovine je bitno zbog potreba da se sistematično i redovno istraži neizvjesnost i rizici pri upotrebi koji se mogu javljati upotrebom takvih tehnologija, kao i zbog prirode brzog razvoja IT i neprekidne promjene okruženja i kompleksnosti koje uvode te tehnologije.
Informacione tehnologije oblikuju strateško planiranje IT, u smislu funkcionalnih područja koja trebaju biti obuhvaćena, a to su:
A. Tehničko područje
Tehničko područje se bavi različitim komponentama i tehnologijama koje se koriste u instituciji. Tehničko područje ima slijedeće elemente:
- Aplikaciona infrastruktura - ona se fokusira na opis trenutno korištenih aplikacija u institucijama i na poboljšanju infrastrukture kako bi omogućili optimalno korištenje aplikacija.
- Sistemska infrastruktura - ona se fokusira na fizičke aspekte hardverskih i softverskih imovina u IT odjelima.
- Mrežna infrastruktura - sastoji se od svih aspekata odjela koji se bavi mrežnom infrastrukturom, kao što su topologije, hostinga, konektivnosti mreže i sl.
B. Organizaciono područje
Organizaciono područje se koristi za procjenu ljudskih resursa u IT odjelu u odnosu na instituciju. Organizaciono područje ima slijedeće elemente:
- Regulatorni - koncentruje se na svim regulatornim pitanjima koja se odnose na IT odjele institucija.
- Ljudski resursi - uključuje upravljanje znanjem, procjenu vještina, razvoj karijere, zapošljavanje i upravljanje ljudskim resursima.
- Organizaciono - opisuje i ocjenjuje strukturu organizacije IT odjela.
C. Procesno područje
Svi poslovni procesi koji se odnose na odjel IT se rješavaju u procesnom području. Procesno područje ima slijedeće elemente:
- Planiranje - koje uključuje sve administrativne aspekte planiranja i kontrole projekata i operacija IT odjela.
- Upravljanje servisima - fokusira se na upravljanje, podršci i isporuci IT servisa u okviru institucije.
- Upravljanje sigurnošću - uključuje procjenu trenutne sigurnosne politike i procedure.
- Upravljanje poslovnim procesom (engl. Business Process Management - BPM) – što uključuje procjenu, modeliranje, i poboljšanje reinženjeringa svih aktuelnih procesa u IT odjelu, kao što su upravljanje promjenama i upravljanje podacima.
D. Servisno područje
Ovo područje se fokusira na procjenu svih pruženih usluga IT odjela. Ovo područje treba biti uređeno kao servisni katalog, u kojoj su sve usluge koje se nude od strane IT odjela dokumentirane i dostavljene korisnicima. Sporazum o nivou usluge (SLA) treba biti takođe uključen u servisnom katalogu kako bi pružili korisnicima punu korist od IT odjela.

II.1 Svakodnevni menadžment informacionih tehnologija

Upravljanje informacionim tehnologijama predstavlja skup procesa koji će omogućiti efikasno i efektivno korištenje IT resursa. Krajnji cilj upravljanja informacionih tehnologija je bolje, brže, jeftinije poslovanje, to jest postizanje poslovnih rezultata.
Da bi uspješno upravljali informacionim tehnologijama, potrebno je obuhvatati slijedeća područja u svakodnevnim aktivnostima upravljanja:
a) Strateško prilagođavanje - fokusira se na osiguravanju povezanosti poslovnih i IT planova, određivanju, održavanju i potvrđivanju IT vrijednosti te prilagođavanju IT aktivnosti u skladu sa poslovnim operacijama.
b) Vrijednost isporuke - fokusira se na izvršavanju vrijednosti poduhvata tokom ciklusa isporuke, osiguravajući da IT donosi obećane prednosti u odnosu na strategije, koncentrirajući se na optimizaciji troškova i dokazivanju svojstvene vrijednosti IT.
c) Upravljanje resursima - fokusira se na optimalno ulaganje i pravilno upravljanje kritičnim IT resursima, kao što su: aplikacije, podaci, infrastruktura i ljudi.
d) Upravljanje rizicima - fokusira se na zahtjevima podizanja svijesti o rizicima od strane svih zaposlenih, razumijevanju uvjeta usklađenosti, transparentnosti o značajnim rizicima u okviru organizacije i ugrađivanju mjera odgovornosti za upravljanje rizicima u IT odjelima.
e) Mjerenje performansi - fokusira se na praćenju i nadziranju provođenja strategije, završetak projekta, korištenje resursa, procesa rada i dostava servisa.
Upravljanje IT-om nije jednokratni poduhvat ili nešto što se postiže za kratak rok ili postavljanje striktnih pravila. Upravljanje IT-om zahtijeva predanost od vrha organizacije kako bi ulijevali bolji način poslovanja sa upravom i kontrolu IT. Upravljanje je neprestana aktivnost koja zahtijeva stalni odziv na brzomijenjajuće okruženje IT-a.
Institucije Bosne i Hercegovine trebaju adekvatno prilagoditi svoj okvir upravljanja IT-om. Treba težiti da institucije što manje pišu svoje nove organizacione-specifične materijale, koliko je to moguće, nego postojeća upustva dopuniti principima, strukturama, industrijskim standardima i praktičnim edukacijama koje su svjetski priznata i zadovoljavaju principe interoperabilnosti.
Upravljanje informacionim tehnologijama mora biti institucionalizirano u okviru organizacije od vrha do dna. Radi toga se preporučuje institucijama Bosne i Hercegovine da se opredijele za dobre i ustaljene prakse svakodnevnog upravljanja IT koje se ogleda u usvajanju IT industrijskih standarda kao što su:
- ISO 38500:2008 - standard za korporativno upravljanje informacionim tehnologijama, koji pruža izgrađeni okvir za bolje razumijevanje zakonske, regulatorne i etičke obaveze u vezi korištenja IT u njihovoj organizaciji.
- ISO 27000 serija sigurnosnih standarda koji pruža opis procesa upravljanja rizikom informacione sigurnosti i aktivnosti tog procesa.
- COBIT (engl. Control OBjectives for Information and related Technology) definira radni okvir koji određuje način implementacije upravljanja informacionim i komunikacionim sistemima i tehnologijama. Glavni cilj COBIT-a je da razvije jasne preporuke, dobre sigurnosne prakse i kontrole aplikacija informacionih tehnologija državne institucije.
- ITIL (Information Technology Infrastructure Library) je skup koncepata i najboljih praksi za upravljanje uslugama IT-a. Cilj ITIL-a je uskladiti IT i poslovanje organizacije kroz implementaciju relevantnih komponenti ITIL-a, na osnovu dokumentiranih preporuka i kroz kontinuirano poboljšavanje.
Upravljanje IT-om ne smije se smatrati samo kao trošak za poslovanje. Ono se treba smatrati kao pozitivan način za pružanje stvarne vrijednosti koja se ogleda u tome kako se IT sredstva koriste efikasno, inovativno i na odgovarajući način, bez rasipanja.

III. Metodologije razvoja i eksploatacije informacionih sistema

Metodologija razvoja informacionih sistema osigurava potpunu kontrolu i koordinaciju svih aktivnosti koje treba sprovesti da bi se proizveo željeni informacioni sistem i ispunili ciljevi projekta.
Osnovni ciljevi razvoja informacionih sistema trebaju se fokusirati na izgradnju sistema koji radi i koji je pouzdan, u okviru zadatih granica, koji zadovoljava poslovne ciljeve, prema zahtjevima korisnika u prihvatljivom vremenu i po opravdanoj cijeni.
Razvoj i eksploatacija informacionih sistema treba da se izvodi pomoću odgovarajućih modela koji su namijenjeni za to. U nastavku navodimo nekoliko svjetski poznatih modela koji se koriste za razvoj i eksploataciju informacionih sistema.
A. Vodopadni model (waterfall model)
Ovo je linearni model procesa razvoja programskog rješenja. Njegov naziv potječe od načina na koji su u njemu razvojne faze međusobno povezane. Faze su povezane kaskadnom vezom koja se ostvaruje tako što se na narednu fazu prelazi tek nakon završetka prijethodne faze. Izlaz iz prijethodne faze se prosljeđuje narednoj fazi kao ulaz.
Vodopadni model razvoja programske podrške se sastoji od pet faza:
- Faza definicije i analiza zahtjeva korisnika: gdje se utvrđuju zahtjevi koje sistem treba da zadovolji. Pri analizi zahtjeva moraju se uzeti u obzir aktivnosti i ograničenja koji postoje u sistemu.
- Faza oblikovanja sistema: gdje se generiše sistem koji daje plan rješenja. Plan uključuje komponente i algoritme koji će biti korišteni, kao i arhitekturu sistema.
- Faza implementacije i testiranje jedinica sistema: gdje programeri pišu i testiraju programski kod prema utvrđenim zahtjevima klijenta.
- Faza integracije i testiranje sistema: gdje se vrši integraciono testiranje tokom kog se modeli povezuju u jednu cjelinu. Na kraju ove faze provodi se završno testiranje u kome se provjerava da li sistem ispunjava postavljene zahtjeve korisnika.
- Faza puštanja u rad i održavanje: gdje se sistemi isporučuju i instaliraju u radnom okruženju i obavlja se obuka neposrednih korisnika. Održavanje u ovoj fazi podrazumijeva ispravljanje grešaka u sistemu koje se javljaju nakon njegove isporuke.
U svakoj fazi, mogu se definirati kritične tačke koje predstavljaju repere na osnovu kojih se lako može pratiti izvođenje programskog rješenja. Kritične tačke mogu da budu sastanci u zakazanom terminu na kojima se prezentiraju rezultati ili informacije da su neki modeli završeni. Takođe, u svakoj fazi mogu se definirati međuproizvodi, na osnovu kojih se dobija uvid u trenutni stepen razvoja programskog rješenja. Za razliku od kritičnih tačaka, koje su više informativnog karaktera, međuproizvodi predstavljaju konkretne cjeline, npr. Istestiran programski kod.
U svakoj fazi se definiraju kontrolne tačke na kojima dolazi do slaganja između projektnog tima i kupaca ili projektnih dioničara u vezi isporuke i cilja projekta. Osim kontrolnih tačaka, u svakoj fazi mogu se definirati i međuproizvodi, na osnovu kojih se dobija uvid u trenutni stepen izvršenja projekta.
U procesu definiranja i stvaranja programskog rješenja uključeno je više učesnika koji mogu da imaju slijedeće uloge:
1. Kupac je institucija, organizacija, kompanija ili pojedinac koji naručuje programsko rješenje i finansira njegov razvoj.
2. Korisnik je osoba ili više osoba koje će koristit sistem.
3. Razvojni tim čine ga softverski inženjeri specijalizirani za različite aspekte razvoja. Jedan inženjer može imati više od jedne uloge u procesu razvoja rješenja. Uloge koje učestvuju u procesu razvoja programskog rješenja metodologijom zasnovanom na vodopadnom modelu su:
- Analitičar utvrđuje funkcionalnosti i osobine koje korisnik želi i dokumentuje njegove zahtjeve, takođe radi zajedno sa projektantima na generiranju opisa funkcija sistema.
- Projektant projektuje sistem prema zadatim funkcionalnim zahtjevima i prosljeđuje ih programerima.
- Programer piše programski kod na odgovarajućem programskom jeziku koristeći predviđeno razvojno okruženje.
- Inženjer za testiranje: detaljno testira programski kod koji je napisao programer te vrši varifikaciju i validaciju sistema.
- Inženjer za isporuku i održavanje: isporučuje i instalira softver u radnom okruženju, obučava korisnike za operativno korištenje sistema i bavi se poslovima održavanja sistema nakon njegove isporuke.
Ova metoda se preporučuje kod razvoja velikih programskih rješenja koja zahtijevaju velike investicije a ujedno imaju dobro i potpuno jasno definirano okruženje rada koji treba da se izvršava kaskadno ili tačno u fazama poštujući redosljed od prvog do zadnjeg. Nedostaci ovog modela su izraženi u nefleksebilnosti promjene u slučaju grešaka ili novih/promijenjenih zahtjeva korisnika tog rješenja. Razvijeni sistem se smatra neupotrebljiv dok nije u potpunosti gotov.
B. Spiralni model
Ovaj model zahtijeva da se u procesu razvoja programskog rješenja vodi računa o postojećim rizicima. To se postiže na način da se uobičajene aktivnosti razvoja programskog rješenja kombinuju sa analizom rizika. Cilj je da se omogući upravljanje rizicima kako bi se smanjio njihov broj i olakšala njihova kontrola.
Spiralni model se smatra iterativnim razvojem programskog rješenja koji je nastao sa ciljem da objedini dobre osobine razvoja odozgo-nadole (tj. dekompozicijom sistema na podsisteme sa postepenim prelaskom na detalje) i odozdo-nagore (tj. projektiranje manjih cjelina koje se poslije nadograđuju i povezuju u kompletan sistem).
Implementacija ovog modela treba da se razvija u okviru 4 procesne faze, slijedećim redosljedom:
a) Faza postavljanje cilja gdje se identificiraju specifični ciljevi (opcije/alternative i ograničenja) koji direktno utječu na nivoe rizika i njihovo umanjenje ili eliminaciju.
b) Faza procjena rizika i njegovo smanjenje - analiziraju se rizici koji su utvrđeni u u opcijama i alternativama, te fotokopiranje istih u aktivnosti koje će ih reducirati. U ovoj fazi se preporučuje provođenje SWOT analize rizika. Ishod Analize rizika će rezultirati u evoluciji prototipova.
c) Faza razvoj i validacija gdje se analizom prototipa slijedi razvoj programskog rješenja. U ranim spiralama se dobija koncept, međutim, kasnije spirale nose sve detaljnije aktivnosti koje su bazirane na odabiru modela organizacije, kao što su:
i. projektna organizacija (osoblje organizirano u okviru projekta)
ii. funkcionalna organizacija (osoblje organizirano po funkcionalnim odgovornostima, a pojedina funkcija može podržavati više projekata)
iii. matrična organizacija (osoblje izmiješano u različitim projektima).
d) Faza planiranje gdje se trenutni tok razvoja projekta ispituje i planiraju se faze (ciklusi spirale) od koncepta do produkta.
U svakoj fazi se definiraju kontrolne tačke na kojima dolazi do slaganja između projektnog tima i kupaca u vezi isporuke i cilja projekta.
U procesu definiranja i stvaranja programskog rješenja koriste se iste uloge kao kod vodopadnog modela (pogledati vodopadni model).
Ovaj model se preporučuje kad imamo potrebu smanjiti rizik razvoja programskog rješenja, obzirom da se ovaj sistem razvija na način da se najprije izdvoje karakteristike sa najvišim prioritetom, a zatim se na osnovu njih razvija prototip koji se finansijski lako procjenjuje. Nakon testiranja prototipa, željene izmjene se unose u novi sistem, te na taj način razvoja minimizira se rizik i greške pri izradi programskog rješenja i dobija se finansijski okvir koštanja takvog programskog rješenja. U slučaju da se utvrdi da je rizik razvoja prevelik, projekat se prekida i pristupa se iznalaženju drugog rješenja.
C. (Razvoj zasnovan na osobinama–(engl. Feature Driven Development–FDD)
Ova metoda se fokusira na dizajnu i razvoju sistema, te naglašava kvalitet kroz cijeli razvojni proces i uključuje česte i "opipljive" isporuke programske podrške, kao i precizno nadgledanje napretka projekta, što iziskuje dosta truda i ulaganja u osnovne procese istraživanja, razvoja, testiranja i evaluacije.
FDD se sastoji od pet faza:
a) Faza razvoja modela. Tokom ovog procesa definira se nivo zahtjevnosti projekta i ciljanog sistema pri čemu se pažnja ne posvećuje detaljima, nego je bitno shvatiti i razumjeti područje u kojem će se razvijani sistem primjenjivati.
b) Faza kreiranje liste osobina na osnovu podataka o nivou zahtjevnosti projekta i ciljanog sistema pristupa se identifikaciji svih "poslovnih aktivnosti - osobina" zahtijevanih od strane krajnjeg korisnika koje trebaju biti implementirane u programskom rješenju. Sistem se raščlanjuje na manje dijelove koji sadrže određene funkcionalnosti sistema te se svaka pojedinačno realizira.
c) Faza planiranje na osnovu osobina gdje se pristupa stvaranju globalnog plana, na način da se liste osobina poredaju po prioriotetima i zavisnostima o ostalim osobinama, te se dodjeljuju glavnim programerima.
d) Faza dizajniranje prema osobinama u ovoj fazi se definiraju funkcionalnosti koje trebaju biti razvijene u određenom vremenskom intervalu prema potvrđenim osobinama. Pri tome se izrađuje detaljni dijagram sekvenci za svaku funkcionalnost.
e) Faza razvoj prema osobinama. Na osnovu definiranog dizajna započinje se programiranje potrebnih funkcionalnosti. Pri tome nakon osnovnog razvoja slijedi provjera koda i pojedinačno testiranje, te na kraju uključivanje u stabilno izdanje sistema.
U svakoj fazi se definiraju kontrolne tačke na kojima dolazi do slaganja između projektnog tima i kupaca ili projektnih dioničara u vezi isporuke i cilja projekta.
U procesu definiranja i stvaranja softverskog proizvoda uključeno je više učesnika koji (pored ranije definiranog kupca i korisnika) su u sastavu razvojnog tima i njega čine softverski inženjeri specijalizirani za različite aspekte razvoja. Jedan inženjer može imati više od jedne uloge u procesu razvoja rješenja. Uloge koje učestvuju u procesu razvoja softvera metodologijom zasnovanom na osobinama su:
- Projekt menadžer: administrativni vođa projekta odgovoran za izvještavanje o napretku, upravljanju budžetom i upravljanje resursima uključujući ljude, opremu i prostor.
- Glavni arhitekt: odgovoran za cjelokupni dizajn sistema uključujući tekuće radionice s timom.
- Razvojni menadžer: odgovoran za vođenje svakodnevnih razvojnih aktivnosti uključujući rješavanje konflikata oko resursa.
- Glavni programer: iskusni razvojni programer koji djeluje kao vođa tima, mentor i programer za grupu od tri do šest programera.
- Vlasnik klase: odgovoran za dizajniranje, kodiranje, testiranje i dokumentiranje novih svojstava u klase.
- Stručnjak u određenom domenu: klijenti, sponzori, poslovni analitičari itd. koji imaju duboko znanje o proizvodu koji se razvija.
- Tim koji razvija određeno svojstvo: (eng. Feature team) privremena grupa razvojnih programera koja radi na određenoj osobini. Kada je osobina implementirana, tim se raspušta te formira novi za novu osobinu.
Ova metoda omogućava česte i vremenske predvidljive isporuke funkcionalnih komponenata sistema, ona se preporučuje za primjenu na velikim i kompleksnim sistemima (npr. Javna uprava). Takođe može biti primjenjiva i na novim projektima koji tek počinju i na projektima koji poboljšavaju postojeći kod.
Nedostatak ove metode je u tome što zahtijeva dosta truda i ulaganja u osnovne procese istraživanja, razvoja, testiranja i evaluacije.
D. Ekstremno programiranje (engl. Extreme Programming - XP)
Ova metoda se smatra jedna od najpopularnijih Agilnih metoda. Njihova osnovna ideja je da naglase ulogu fleksibilnosti u spretnom i brzom razvoju programskog rješenja. XP metoda obuhvata skup tehnika u kojima se naglašavaju kreativnosti timskog rada uz minimizaciju prekomjernog administriranja. Tim koji razvija programsko rješenje ima dobru saradnju sa klijentima i sve napore usmjerava ka kratkim iteracijama koje korisnicima daju direktan i koristan rezultat. Ovakav pristup ide na uštrb planiranju i izradi obimne dokumentacije na projektu.
Ova metoda se koristi kod sistema koji se svakih nekoliko mjeseci trebaju mijenjati ili prilagoditi nekoj specifičnoj potrebi. To znači da je cilj isporučivati programe onda kad su potrebni i u obliku u kojem su potrebni.
Da bi programsko rješenje bilo realizirano, potrebno je definirati određene aktivnosti koje razvojni tim treba da izvrši. Aktivnosti su usmjerene ka postizanju visokog kvaliteta u što kraćem roku i uz manje troškova. One se sprovode na način koji je striktno propisan obaveznim praksama.
Ekstremno programiranje se sastoji od šest faza:
a) Faza istraživanja gdje kupac piše svoje zahtjeve na kartice o onom što bi želio da bude uključeno u prvo izdanje ove metodologije tzv. korisničke priče (engl. user stories). Kupac treba biti uvijek dostupan da bi razjasnio pitanja u vezi zahtjeva i da im dodijeli prioritete.
b) Faza planiranja gdje se postavljaju prioriteti na korisničkim zahtjevima i određuju koje će se kartice sa korisničkim zahtjevom koristiti za izradu prvog malog izdanja sistema.
c) Faza iteracije do izdavanja u kojoj se uključuje nekoliko iteracija sistema prije prvog izdanja.
d) Faza produkcije u kojoj se izvršava dodatno testiranje i provjera performansi sistema prije nego se sistem može isporučiti klijentu.
e) Faza održavanja sistema gdje se mogu zahtijevati novi ljudi u okviru projektnog tima kao i promjenu strukture tima.
f) Faza smrti se podrazumijeva kada sistem u svakom drugom pogledu zadovoljava klijentove zahtjeve.
U procesu definiranja i stvaranja softverskog prozivoda uključeno je više učesnika koji (pored ranije definiranog kupca i korisnika) su u sastavu razvojnog tima i njega čine softverski inženjeri specijalizirani za različite aspekte razvoja. Jedan inženjer može imati više od jedne uloge u procesu razvoja rješenja. Uloge koje učestvuju u procesu razvoja softvera metodologijom zasnovanom na XP, u biti čine male i srednje razvojne timove od 3 do 20 osoba u zavisnosti od obima projektnog zadatka. Uloge definirane XP metodologijom su:
- Menadžer: formira tim te upravlja njime i njegovim problemima
- Trener: uči članove tima o XP metodologiji te prati slijede li se procesi XP-a. Trener je uobičajeno programer, a ne menadžer.
- Tragač (eng. tracker): prikuplja korisničke priče i napredak u slučajevima testova prihvatanja s ciljem izrade vidljivog zidnog grafa. Tragač je programer.
- Programer: piše testove, dizajnira i kodira, ali takođe identifikuje i procjenjuje zadatke i korisničke priče. Ova osoba takođe može biti tester.
- Tester: pomaže kupcu pisati i razvijati testove.
- Kupac: piše korisničke priče i testove prihvatanja te odabira korisničke priče koje će se raditi u određenoj iteraciji.
Opisane uloge ne moraju uvijek da pripadaju različitim učesnicima. U nekim manjim projektima, ista osoba ili grupa može da ima dvije ili čak i više uloga.
Ova metoda se preporučuje u domenima gdje se naglašava kreativnost timskog rada uz minimizaciju prekomjernog administriranja. Prednost ove metode je u tome što dopušta razvojnom timu da se fokusira na izradu programskog rješenja, ne vodeći mnogo računa o dokumentaciji i sastancima. Kraće vrijeme razvoja programskog rješenja direktno utječe i na smanjenje troškova samog razvoja, dok je rizik smanjen time što se izmjene prihvataju u svakom trenutku razvoja, uz permanentno postojanje validnog radnog koda.
Međutim, ova metoda se ne preporučuje ukoliko postoji otpor ovakvom načinu programiranja, u velikim timovima i nefleksibilnim okolinama, tamo gdje je potrebna opsežna dokumentacija i gdje se povratne informacije dugo čekaju te u okolini gdje je prekovremeni rad uobičajen ili ljudi u timu ne žele (ili ne mogu) komunicirati.
E. Scrum
Ova metodologija predstavlja metodu upravljanja projektima koja se oslanja na brze, prilagodljve i samoorganizirajuće razvojne timove koji rade nove ili poboljšane verzije sistema u okolini (npr. zahtjevi, vremenski okvir, sredstva, tehnologija) koja se neprekidno mijenja.
Scrum se sastoji se od tri faze:
a) Faza prije igre sastoji se od:
i. Planiranje: obuhvata definiranje sistema koji će se razvijati. Stvara se lista koja definira sve osobine koje treba sadržavati finalni proizvod, a bazirana je na trenutnim saznanjima. Nakon toga, vrši se dodjela prioriteta za zahtjeve te se procjenjuje potreban intenzivni rad za njihovu realizaciju.
ii. Arhitektura na visokom nivou: planira se dizajn sistema na osnovu podataka iz kreiranih listi. Ako se radi o poboljšavanju postojećeg sistema, uočavaju se promjene koje je potrebno provesti za implementaciju stavki iz liste, kao i problemi koji mogu iz toga nastati.
b) Faza razvoja (igre): u okviru faze razvoja promatraju se i kontroliraju različite varijable okoline i tehničke varijable (vremenski okvir, kvalitet, zahtjevi, sredstva, tehnologije i alati za implementaciju) koje se mogu mijenjati tokom procesa neprekidno, kako bi se mogla fleksibilno prilagoditi promjenama. U ovoj fazi se sistem razvija iterativno u ciklusima (sprintovima) u kojima se razvija nova funkcionalnost ili poboljšava postojeća.
c) Faza poslije igre: u ovoj fazi nema više starih zahtjeva za raditi niti se mogu izmišljati novi zahtjevi. Sistem je spreman za isporuku te se radi priprema za to. Priprema uključuje testiranje, integraciju i dokumentiranje.
U procesu definiranja i stvaranja softverskog prozivoda uključeno je više učesnika koji (pored ranije definiranog kupca i korisnika) su u sastavu razvojnog tima i njega čine softverski inženjeri specijalizirani za različite aspekte razvoja. Jedan inženjer može imati više od jedne uloge u procesu razvoja rješenja. Uloge koje učestvuju u procesu razvoja softvera metodologijom zasnovanom na Scrum, u biti čine male razvojne timove od 5 do 10 osoba u zavisnosti od obima projektnog zadatka. Uloge definirane Scrum metodologijom su:
- Scrum Master je odgovoran za osiguravanje da se projekt izvodi prema pravilima, vrijednostima i fazama Scrum-a te da napreduje bez značajnih prepreka kako je planirano, kako bi se osigurala maksimalna produktivnost. Sarađuje sa projektnim timom, kupcem i upraviteljima.
- Vlasnik projekta je službeno odgovoran za projekt, te za upravljanje, kontrolu i vidljivost listi zahtjeva. On donosi konačne odluke o zadacima, učestvuje u procjeni intenzivnog rada za stavke iz listi zahtjeva i pretvara stavke iz listi u osobine programskog rješenja koje je potrebno implementirati. Njega postavlja Scrum Master, kupac i uprava.
- Scrum tim je projektni tim koji ima ovlaštenja da odlučuje o aktivnostima potrebnim za ostvarivanje ciljeva iz svakog Sprinta, te se može samostalno organizirati. Scrum tim je uključen u procjenu rada, stvaranje i pregledavanje listi i predlaganje uočenih prepreka koje treba izbaciti iz projekta.
- Kupac učestvuje u zadacima vezanim za uspostavu listi zahtjeva za sistem koji se razvija ili poboljšava.
- Uprava je odgovorna za donošenje konačnih odluka kao i za praćenje donesenih standarda i dogovora. Uprava takođe učestvuje u postavljanju ciljeva i zahtjeva.
Scrum pomaže u poboljšanju postojećih inženjerskih postupaka u okviru organizacije budući da uključuje upravljačke aktivnosti koje imaju cilj da sistemski uočavaju nedostatke u razvojnom procesu. Propisuje načine upravljanja zahtjevima, iteracijama razvoja, implementacijom i isporukom. Ova metodologija se može primijeniti za upravljanje bilo kojom inžinjerskom praksom, ali preporučuje se kod razvoja finansijskih, Internet i medicinskih aplikacija.

III.1 Upravljanje promjenama tokom razvoja i implementacije programskih rješenja

Osnovni je zadatak upravljanja promjenama osigurati da promjene koje se dešavaju tokom razvoja i implementacije programskih rješenja ne naruše sigurnost i funkcionalnost informacionog sistema.
Upravljanje promjenama uključuje i upravljanje novim verzijama programskog rješenja koji se implementira, kao i upravljanje programskim ispravkama (engl. Patch), gdje je potrebno sistemski pratiti objavljivanje programskih ispravki i njihove izmjene, zavisno o procjeni prednosti i nedostataka implementirati.
Uvođenje promjena kao proces upravljanja promjenama koje institucije treba da koriste prilikom uvođenja programskog rješenja su:
A. Neposredno uvođenje podrazumijeva početak rada novog sistema uz istovremeni prestanak rada starog sistema. Provodi se na određeni dan, uobičajeno nakon završetka poslovnog perioda, po mogućnosti na kraju sedmice. Mogući problemi su pojava grešaka koje nisu bile uočene tokom testiranja, nepredviđeno preopterećenje opreme u punom pogonu. Nedostatak je neposredna izloženost korisnika greškama sistema.
B. Paralelno uvođenje podrazumijeva istovremeni rad starog i novog sistema tako dugo dok se ne pokaže da novi sistem ispravno radi i da su se korisnici navikli na novi način rada. Bitno je manje rizičan postupak u odnosu na neposredno uvođenje. Nedostatak je potreba za dvostrukom obradom istih podataka, u starom i u novom sistemu, što stvara otpor korisnika.
Korisnici programskog rješenja mogu biti raspoređeni na različitim lokacijama. Probno uvođenje je neposredno/paralelno uvođenje sistema na jednoj lokaciji, a zatim i na ostalim lokacijama, nakon što se utvrdi da sistem ispravno radi. Postupno uvođenje je uvođenje grupa lokacija, dok istovremeno uvođenje predstavlja samo jedno uvođenje na svim lokacijama. Modularno uvođenje je postupna zamjena starog sistema novim, uvođenjem po dijelovima.

III.2 Organizacione promjene usljed uvođenja IT rješenja

Organizacione promjene koje se dešavaju usljed uvođenja IT rješenja predstavljaju uvođenje novih postupaka ili procesa radi kojih su bazirani na informacionim tehnologijama radi usklađivanja organizacije s dinamičnim zahtjevima poslovne okoline. Promjene se pokreću radi dostignuća precizno definiranih ciljeva poput, primjerice poboljšanja produktivnosti, veće efikasnosti, uvođenje novih proizvoda ili usluga.
Kako bi uspješno implementirali organizacione promjene, potrebno je:
a) Dijagnosticirati trenutno stanje organizacije. To uključuje identifikaciju problema koji želimo riješiti, dodjeljujući nivo važnosti za svaku od njih, i ocijeniti vrstu promjena potrebnih za rješavanje problema.
b) Dizajnirati željeni i budući položaj organizacije. To uključuje zamišljanje organizacije u idealnoj situaciji nakon implementacije promjene, te prenoseći tu viziju svima koji su uključeni u promjenama, kao i jasno dizajnirane načine za novu promjenu.
c) Implementirati promjene, to uključuje upravljanje promjenama efektivno. Korisno bi bilo izraditi plan, izdvojiti sredstva, te imenovati ključnu osobu da preuzme odgovornosti za proces promjene.

III.2.1 Prvorazredne promjene

To su inkrementalne promjene, koje mogu uključiti podešavanje sistema, procesa ili struktura. One su osmišljene promjene koje ne mijenjaju radikalno način razumijevanja ili poslovanja, nego poboljšavaju utvrđene poslovne operacije kroz, primjer, povećanje produktivnosti, efikasnosti, propusnost, rukovanje transakcijama, ili smanjenjem troškova. Automatizacija postojećih zadataka i procesa stvara informatičke sisteme koji održavaju i time zadržavaju i potvrđuju organizacioni status quo. To rezultira inkrementalne promjene u postojećim praksama i odnosima koje ne zahtijevaju osnovne različite pretpostavke, procese ili strukture.

III.2.2 Drugorazredne promjene

Drugorazredne promjene transformišu prirodu poslovanja organizacije (tranzicione promjene), one dakle zamjenjuju postojeće okvire i procese koji se obavljaju u organizaciji. Drugorazredne promjene nisu namijenjene za poboljšanje produktivnosti i smanjenje troškova, nego za promjenu načina poslovanja ogranizacije.
Fokus je ovdje na inovacijama, na primjer, stvaranje novih proizvodnih procesa, nove strukture, različite proizvode i usluge, kovanje novih odnosa s klijentima i dobavljačima. Imajte na umu da su više diskontinuirane promjene u informacionoj tehnologiji podstaknute različitim uvjetima okoline, uključujući i povećane složenosti, turbulencije i globalizacije. Dok implementatori namjeravaju poboljšati produktivnost i smanjiti troškove, njihov primarni cilj je promijeniti utvrđene pretpostavke i način poslovanja
Potrebno je naglasiti da IT tehnološka rješenja zahtijevaju uključenost svakog pojedinca u organizaciji i njegovu spremnost na promjenu postojećeg ponašanja i načina razmišljanja. Međutim treba imati na umu da ako previše forsiramo promjenu doći će do konflikta. Šteta od konflikta može biti veća od koristi promjene.

IV. Metodologija upravljanja projektima

Metodologija upravljanja projektima je skup međusobno ovisnih aktivnosti koje se izvode kako bi se postigao predviđeni skup proizvoda, rezultata ili usluga. Dobra metodologija sadrži sve važne faze upravljanja projektima, bez obzira radilo se o tradicionalnom ili agilnom pristupu.
Metodologija upravljanja projektima je alat u rukama vještog i iskusnog vođe projekata. On kao odgovorno lice rukovodi planiranjem, realizacijom i kontrolom projekta za koji je zadužen. Zbog toga njome mora da se obuhvati:
- Planiranje svih aktivnosti na projektu, uključujući dostupnost materijalnih, ljudskih, finansijskih, tehničkih i drugih resursa.
- Efikasno praćenje i kontrolu svih radova, materijalnih i finansijskih tokova na projektu, s ciljem pravovremenog preduzimanja potrebnih akcija i sprječavanja nepotrebnih iznenađenja po okončanju projekta.
- Pravovremeno vođenje kompletne dokumentacije o projektu.
Institucije trebaju da se opredijele za jednu metodologiju pristupa upravljanju projekata, vodeći računa o primjenljivosti u okviru postojeće institucije. Izvjesno je da niti jedna od navedenih metodologija pristupa neće zadovoljiti sve naše želje kod realizacije projekata.

IV.1 Tradicionalni pristup upravljanje projektima

Tradicionalni pristup upravljanju projektom zasniva se na upravljanju ljudima. Osnovni principi uključuju niz tehnika za planiranje, predviđanje i kontrolu aktivnosti radi postizanja željenoga rezultata prema zadanim specifikacijama u određenom vremenu i s određenim troškovima. U tradicionalnom pristupu plan je osnov svega jer predstavlja, ne samo opis poslova i vremena potrebnog za njihovo provođenje, nego i alat za donošenje odluka.
Tradicionalni pristup upravljanja projektima se dijeli u 5 faza kako slijedi:
a) Faza pokretanja (engl. Initiating) - definiranje i odobravanje projekta
b) Faza planiranja (engl. Planning) - planiranje akcija za postizanje cilja, gdje se određuju zadaci i dodjeljuju određenim članovima ekipe prema potrebnim vještinama za ispunjenje zadatka.
c) Faza izvršenja (engl. Executing) - izvršenje je potrebno kontrolirati da li se odvija prema planiranim aktivnostima tj. koordiniranje ljudskim i drugim resursima u svrhu sprovođenja definiranog plana projekta.
d) Faza praćenja i kontrole (engl. Monitoring and Controlling) - praćenje i kontroliranje napretka projekta radi uočavanja odstupanja od plana i preduzimanja potrebnih akcija.
e) Faza zatvaranja (engl. Closing) - prihvatanje proizvoda, usluge ili rezultata i završetak projekta.
Veliki naglasak u tradicionalnom pristupu iskazan je za područje upravljanja kvalitetom, kako proizvoda, usluge ili procesa kao završnoga izlaza iz projekta, tako i samoga procesa upravljanja projektom.
Institucijama Bosne i Hercegovine preporučuju se dva pristupa koji se najviše koriste kod tradicionalnog upravljanja projektima:
- PRINCE2™ (Projects IN Controlled Environments)
PRINCE2 je procesno zasnovana metoda, koja omogućava efikasno upravljanje projektima i pokriva područje organizacije, upravljanja te nadzora nad projektom u kontroliranim uvjetima. Cilj ove metodologije je da omogući uspješno postizanje željenog rezultata, na vrijeme i u okviru planiranog budžeta.
PRINCE2 opisuje postupke za koordinaciju ljudi i aktivnosti u projektu, kako dizajnirati i nadzirati projekt, što učiniti ako je potrebno prilagoditi projekt ili, ako se projekt ne razvija kao što je planirano. Ovom metodom svaki proces je specificiran sa svojim ključnim ulazima i izlazima i tačno određenim ciljevima i aktivnosti koje treba preduzeti, koje omogućava automatsku kontrolu odstupanja od plana. PRINCE2 metoda omogućava efikasnu kontrolu nad resursima obzirom da je podijeljena u fazama koje su prilagodljive. Na osnovu pažljivog praćenja projekta, može biti izveden u kontroliranom i organiziranom načinu. Zbog činjenice da je PRINCE2 strukturirana, razumljiva i priznata metoda daje zajednički jezik svim učesnicima u projektu. Različite uloge i odgovornosti za upravljanje projektom su potpuno opisane i prilagođene kako bi odgovarale složenosti projekta i organizacionim sposobnostima.
PRINCE2 je međunarodno priznati standard, kojeg upotrebljava engleska vlada, te brojne odvojene organizacije, kako u Velikoj Britaniji tako i drugdje u svijetu.
- PMI Project Management Body of Knowledge – PMBOK®
Pristup je osnovan na Project Management Institute (PMI) standardu i njegovoj primjeni, a koji je priznat kao ANSI i IEEE standard. Vodič kroz PMBOK identificira onu podgrupu znanja (procese, vještine, alate i tehnike) o upravljanju projektima koja je općenito priznata kao dokazana praksa. Koristeći izraz "općenito priznata" PMI izražava da su opisano znanje i praksa primjenjivi na većinu projekata većinu vremena i da postoji konsenzus o njihovoj vrijednosti i korisnosti.
Glavne postavke PMI standarda su slijedeće:
- uobličavanje vođenja projekta u standardizirani proces primjenjiv na sve vrste i veličine projekata;
- u svakom se navedenom procesu koriste znanja iz jednog ili više područja upravljanja projektom (upravljanje cjelovitošću projekta, projektnim obimom, vremenom, troškovima, kvalitetom, ljudskim resursima, komunikacijama, rizicima i nabavkom),
- upravljanje projektom ostvaruje se kroz primjenu i integraciju grupa procesa (inicijacija, planiranje, provođenja, praćenje i kontrola te zatvaranje).
Općenito, tradicionalni je pristup vrlo robustan i omogućuje primjenu od najjednostavnijih do najkompliciranijih projekata, jer se tokom projekta uvijek primjenjuju identični koraci.

IV.2 Agilni pristup upravljanje projektima

Agilni pristup je razvijen kako bi dao odgovore na sve veće zahtjeve za kontrolu troškova, uzimajući u obzir vrijeme, brzinu razvoja i velike promjene koje treba preduzeti pri upravljanju projektima.
Agilno upravljanje projektom zasniva se na tradicionalnom pristupu upravljanja projektima i njegovih pet faza, ali su te faze zamijenjene, kako bi omogućile drugačiji pristup upravljanju.
Agilni pristup upravljanje projektima se dijeli u 5 faza kako slijedi:
a) Faza planiranja (engl. Envision) - odrediti viziju i doseg projekta te projektnu organizaciju.
b) Faza nagađanja (engl. speculate) - razviti model određen karakteristikama, funkcionalnošću, vremenske odrednice te plan iteracija za ostvarenje vizije.
c) Faza istraživanja (engl. Explore) - isporučiti testirane dijelove u kratkim periodima te stalno tražiti način za smanjenje rizika i nesigurnosti u okviru projekta.
d) Faza prilagođavanja (engl. Adapt) - pregledati isporučene rezultate, trenutnu situaciju i ponašanje razvojnog tima te prilagoditi ukoliko je potrebno.
e) Faza zatvaranja (engl. Close) - završiti projekt, prenijeti ključne stvari koje su se naučile u toku samog rada na projektu.
Institucijama Bosne i Hercegovine preporučuju se dva pristupa koji se najviše koriste kod agilnog upravljanja projektima:
- Ekstremno upravljanje projektima.
Ekstremno upravljanje projektima (engl. Extreme Project Management) je nastao na osnovu ekstremnog programiranja. XP ima samo jedan cilj, završiti projekat na kojem se radi primjenjujući niz jednostavnih principa. Više o ovoj metodi je opisano u poglavlju III Metodologija razvoja i eksploatacije informacionih sistema tačka D.
- SCRUM
SCRUM je najpoznatija agilna metodologija upravljanje projektima i zasniva se na organiziranju projekta na osnovne vremenske periode koji se nazivaju "sprintevima". SCRUM je zasnovan na teoriji empirijske kontrole procesa, odnosno, tvrdnjama da znanje dolazi iz iskustva i odlučivanja osnovnih na poznatom. Ova metodologija koristi iterativni inkrementalni pristup radi optimizacije predvidivosti i kontrole rizika. Više o ovoj metodi je opisano u poglavlju III Metodologija razvoja i eksploatcije informacionih sistema tačka E.
Agilno upravljane naglašava iterativni pristup projektu, i to ga čini da je primjenljiv na projektima sa timovima manje ili srednje veličine, kako bi se postigli najbolji rezultati, najveći stepen produktivnosti i očuvala stabilnost projekta.