MINISTARTSTVO CIVILNIH POSLOVA BOSNE I HERCEGOVINE
Politika u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini
da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na 46. sjednici, održanoj 8. maja 2008. god., razmotrilo i usvojilo Dokument "Politika u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini", u tekstu kako dalje slijedi.
POLITIKA U OBLASTI INVALIDNOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI
Na osnovu člana 5. Zakona o službenom glasilu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97), a s ciljem da se stvore uvjeti za realizaciju, praćenje i evaluaciju Dokumenta "Politika u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini", Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine
objavljuje
Ova Politika u oblasti invalidnosti je pripremljena kroz projekat "Podrška razvoju politike u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini", u organizaciji Direkcije za ekonomsko planiranje Bosne i Hercegovine, Ministarstva rada i socijalne politike Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i Nezavisnog ureda za humanitarna pitanja, koji je podržala Republika Finska. U izradi su učestvovale osobe sa invaliditetom, savezi i udruženja osoba sa invaliditetom, vladine institucije, nevladine organizacije, uslužne djelatnosti i privatni sektor.
Uvod
Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba sa invaliditetom, kao i druge konvencije i međunarodni dokumenti, polaze od osnovnog načela da svaki čovjek ima urođena, jednaka, neotuđiva i univerzalna prava koja proizlaze iz dostojanstva ljudskog bića.
Ustav Bosne i Hercegovine, ustavi entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, garantiraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava. Bosna i Hercegovina se Ustavom obavezala da će osigurati za sve građane ravnopravno i puno uživanje i ostvarivanje svih ljudskih prava, kao i pravo na zaštitu od diskriminacije na bilo kojoj osnovi, pa i na osnovi invalidnosti.
Međutim, za osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini i dalje su uglavnom nedostupna ljudska prava koja se garantiraju međunarodnim dokumentima i Ustavom Bosne i Hercegovine, a koja su definirana i u Standardnim pravilima za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom, koje je 2003. godine usvojilo Vijeće ministara.
Procjenjuje se da čak 10% stanovnika Bosne i Hercegovine ima fizičke, senzorne, razvojne, mentalne ili emotivne oblike invalidnosti, a 30% ukupnog stanovništva je posredno ili neposredno pogođeno posljedicama fenomena invalidnosti. Pri tome, većina ovih osoba je i dalje izložena izolaciji i nepotrebnoj patnji zbog stereotipa i staromodnih praksi. Siromaštvo i nezaposlenost najviše pogađa osobe sa invaliditetom, a i oni koji imaju zaposlenje najčešće su na minimalnim primanjima. Gotovo dvije trećine od ukupnog broja odraslih osoba sa invaliditetom žive blizu ili ispod zvanične linije siromaštva. Značajne društvene, obrazovne, ekonomske, fizičke i transportne barijere sprečavaju većinu osoba sa invaliditetom da uživaju u svojim osnovnim pravima. Ova situacija nije samo moralno neprihvatljiva, već uvelike ima negativan utjecaj i na ekonomiju zemlje i na kvalitet života svake osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.
Pristup na kojem se zasnivaju zahtjevi osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini za promjenu odnosa u društvu o pitanjima invalidnosti, baziran je na sljedećim općeprihvaćenim vrijednostima.
Demokracija i ljudska prava utemeljeni su na principu da je pravo na život svakog čovjeka neotuđivo i nepovredivo, te da su sve osobe rođene jednake i imaju neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i pravo na sreću. Osobe sa invaliditetom imaju apsolutno pravo i odgovornost da u potpunosti i jednako učestvuju u društvu i da poboljšaju kvalitet svog života onako kako oni to odaberu. Vlade, privatni sektor, nevladine organizacije i svi pojedinci treba da učestvuju u realizaciji obećanja utkanih u osnovne principe demokracije, jednakosti i ljudskih prava - kako bi se svim osobama sa invaliditetom omogućio nezavisan život, produktivnost i uključenost u sve oblike privatnog i javnog života.
Punopravno članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji je zajednički cilj kojem teže država Bosna i Hercegovina, njeni entiteti Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, te Distrikt Brčko. Pridruživanjem Evropskoj uniji Bosna i Hercegovina ima obavezu da uskladi sve sisteme, kao i socijalnu sigurnost, s evropskim standardima. Ovim ciljevima su determinirane izmjene i usklađivanje postojećih zakonodavstava u oblasti socijalne zaštite, a time i zakona koji se odnose na invaliditet.
Socijalna uključenost je jedan od kamena temeljaca socioekonomskog razvoja, strategije i politike Evropske unije. Istovremeno, socijalno isključene osobe su jedan od najznačajnijih problema u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini je 50,32% stanovništva socijalno isključeno po nekoj osnovi, a pretpostavlja se da je broj socijalno isključenih osoba sa invaliditetom mnogo veći, pa je socijalna uključenost osnovni politički cilj Bosne i Hercegovine, a definiranje prioriteta za socijalno uključivanje bitan mehanizam pristupanja Evropskoj uniji, njenim standardima, iskustvima i praksi. Zato je politika invalidnosti osnovna smjernica za jačanje socijalne uključenosti osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.
Ova Politika u oblasti invalidnosti je zasnovana na sljedećim principima: ljudska prava, jačanje sociokulturalnih kapaciteta i institucija, jačanje lokalnih zajednica, uključivanje osoba sa invaliditetom, ravnopravnost spolova, socijalna uključenost, međusektorska saradnja, politika mješovite zaštite i dostupnost informacijama svim osobama sa invaliditetom.
Cilj ove Politike Bosne i Hercegovine, njenih entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Distrikta Brčko, je da omogući svim osobama sa invaliditetom da dostignu najviši kvalitet životnog potencijala, poštovanja i digniteta, nezavisnosti, produktivnosti i jednakog učešća u društvu u najproduktivnijem i što pristupačnijem okruženju. Zakone, podzakonska akta i programe koji omogućavaju osobama sa invaliditetom da ispune ove ciljeve trebaju inicirati, finansirati i provoditi vladine institucije, privatni i nevladin sektor i pojedinci.
Ocjena postojećeg stanja
Zakonski propisi koji reguliraju oblasti zapošljavanja, rada, socijalne i dječije zaštite, obrazovanja, boračko-invalidske zaštite, penzijsko-invalidskog osiguranja, zdravstvene zaštite, prostornog uređenja i građenja, kao i organiziranja i udruživanja, nedovoljno uključuju pitanja osoba sa invaliditetom, te su međusobno neusklađeni, što ima za posljedicu da se isti problem drukčije tretira i da se stvara osnova za neravnopravan status i diskriminaciju osobe sa invaliditetom.
Uzrok invalidnosti, mjesto boravka i odsustvo ujednačenih kriterija prema kojima se ostvaruju prava rezultirali su neujednačenošću prava osoba sa invaliditetom. Diskriminacija osoba sa invaliditetom je česta u svakodnevnom životu, bez obzira na postojanje pojedinih zakona koji zabranjuju diskriminaciju na osnovi invalidnosti. Najilustrativniji primjer diskriminacije je da su novčane naknade po osnovi invalidnosti za isti stepen i vrstu invalidnosti u rasponu od 41 KM do 1700 KM.
Procjena stepena invalidnosti u Bosni i Hercegovini se vrši neujednačeno i samo na osnovi medicinskog modela, bez primjene Međunarodne klasifikacije funkcioniranja Svjetske zdravstvene organizacije.
Evidencija i podaci o osobama sa invaliditetom ne vode se prema jedinstvenim standardima i nepotpuni su, što onemogućava njihovo efikasno korištenje i analizu. U Bosni i Hercegovini su kroz različite projekte organizirana istraživanja na manjem uzorku osoba sa invaliditetom, ukazujući na loš položaj i status osoba sa invaliditetom u društvu. Decentraliziranost zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i različite ekonomske moći entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, kao i kantona, čine da osigurana lica ne ostvaruju jednaka prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja niti imaju ravnopravan pristup svim nivoima zdravstvene zaštite i odgovarajućim zdravstvenim ustanovama.
Ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu osoba sa invaliditetom karakteriziraju diskriminacija osoba sa invaliditetom prema uzroku invaliditeta, neodgovarajući sistem finansiranja zdravstvene zaštite, neracionalna raspodjela sredstava prema nivoima zdravstvene zaštite, neadekvatna organizacija i stepen opremljenosti zdravstvenih ustanova, nepristupačnost, neadekvatna obučenost medicinskog i paramedicinskog osoblja, nedostatak kontrole kvaliteta pružanja zdravstvenih usluga i kontrole trošenja, te drugi faktori. Dostupnost zdravstvenim uslugama je neujednačena, kako uslugama primarne zdravstvene zaštite (ruralna i urbana sredina, razlike po entitetima i kantonima), tako i specijalističkim i složenijim zdravstvenim uslugama. Osobe sa invaliditetom ne mogu ostvariti pravo na ostvarivanje zdravstvene zaštite ukoliko nisu osigurane osobe, te ne mogu biti osiguranici samo po osnovi invaliditeta, zbog čega značajan broj osoba sa invaliditetom ostaje bez zdravstvenog osiguranja i zaštite, pa tako i mogućnosti korištenja usluga zdravstvene zaštite, što kao posljedicu ima daljnje ugrožavanje njihovog zdravstvenog stanja i povećanje stepena invalidnosti.
U Bosni i Hercegovini ne postoji na jedinstven način razvijen sistem organiziranja, finansiranja i izvođenja aktivnosti koje imaju za cilj prevenciju invaliditeta i zdravstvenog prosvjećivanja. Zaštita na radu je gotovo zanemarena, što utiče na češće obolijevanje radnika i ukupno povećanje broja osoba sa invaliditetom.
Medicinska rehabilitacija je samo djelomično pristupačna i prilagođena osobama sa invaliditetom i u određenoj mjeri se provodi na svim nivoima zdravstvene zaštite. Većina postojećih institucija za medicinsku rehabilitaciju je slabo opremljena i ima nedovoljno obučeno osoblje za specifične potrebe osoba sa invaliditetom.
Osobe sa invaliditetom ostvaruju pravo na ortopedska, tiflotehnička, surdotehnička i druga pomagala na osnovu podzakonskih propisa u oblasti zdravstvenog osiguranja. U ostvarivanju prava na pomagala postoji diskriminacija prema uzroku nastanka i vrsti invaliditeta, kao i prebivalištu, gdje se pravo na isto pomagalo ostvaruje ili ne ostvaruje pod različitim uvjetima. Pomagala koja se mogu nabaviti preko fondova zdravstvenog osiguranja su najčešće neodgovarajuća i ne prate tehnička dostignuća, a za pojedine osobe sa invaliditetom njihova nabavka preko fondova uopće nije moguća. Za nabavku pomagala učešće fondova je neujednačeno i generalno nedostatno za kvalitetna pomagala, dok je lično učešće osiguranika osoba sa invaliditetom veliko. Rokovi za korištenje pomagala su različiti, uglavnom predugi ili "trajni", a negdje se definiraju prema starosnoj dobi osiguranika. Korisnici najčešće nemaju pravo da izaberu proizvođača i kvalitet pomagala, niti su im o njima dostupne informacije. Nemogućnost nabavke odgovarajućih pomagala osobe sa invaliditetom dovodi do dodatne izolacije, nemogućnosti korištenja preostalih sposobnosti, te njihovog neravnopravnog učešća u svim oblicima javnog i privatnog života.
Postojeći propisi nedvosmisleno naglašavaju pravo svakog djeteta na odgoj i obrazovanje pod jednakim uvjetima. Teškoće na koje nailaze djeca i mladi sa invaliditetom u ostvarivanju ovog prava su loši prostorni i materijalni uvjeti, arhitektonsko-urbanističke i informacijske barijere, neujednačena rasprostranjenost mreže ustanova, nedovoljno osposobljen stručni kadar, predrasude, kao i neprilagođeni udžbenici, literatura i didaktička pomagala. Postoji razvijen sistem specijalnih škola u kojima se obrazuje manji broj djece i mladih sa invaliditetom, no status ovih ustanova nije riješen i najčešće nemaju uvjete za adekvatno obrazovanje. Institucije obrazovanja u većini slučajeva ne planiraju sredstva neophodna za provedbu programa inkluzivnog obrazovanja za djecu i mlade sa invaliditetom. U toku samog procesa obrazovanja nastavnog osoblja ne postoje predmeti koji ih pripremaju za rad s djecom i mladima sa invaliditetom. Nepristupačno i neodgovarajuće obrazovanje isključuje većinu osoba sa invaliditetom, čime su njihov razvoj i osposobljavanje za život i rad umanjeni ili onemogućeni.
U uvjetima djelovanja zakonitosti tržišta rada ne postoji odgovarajuće obrazovanje i osposobljavanje osoba sa invaliditetom za određena zanimanja u skladu sa sposobnostima, te mogućnostima zapošljavanja prema potrebama i ponudama tržišta rada. Ne postoji dovoljan broj institucija za profesionalnu rehabilitaciju osoba sa invaliditetom, a u postojećim osnovni nedostaci su: nedefiniran cilj i mandat rada, nedovoljno poznavanje procesa inkluzivnog obrazovanja i nedostatak obuke za prekvalifikaciju i dokvalifikaciju osoblja. Postojeći programi poticanja zapošljavanja sadrže niz mjera za sufinansiranje zapošljavanja, samozapošljavanja i obrazovanja nezaposlenih osoba sa invaliditetom.
U politici, u oblasti zapošljavanja, generalno je zastupljen princip nediskriminacije po bilo kojoj osnovi, pa i po osnovi invaliditeta. Principi nediskriminacije i prava po osnovi rada, međutim, ne primjenjuju se, jer nisu definirane mjere za promoviranje zapošljavanja osoba sa invaliditetom. Ne postoji stimuliranje poslodavaca da zapošljavaju osobe sa invaliditetom, niti programi za osnivanje, razvoj i rad posebnih preduzeća za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, a osobe sa invaliditetom nemaju prioritet pri zapošljavanju u javnom sektoru.
U Republici Srpskoj je od 2004. god. na snazi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, a u Federaciji Bosne i Hercegovine je sličan zakon u parlamentarnoj proceduri. Ovaj Zakon u Republici Srpskoj propisuje kvotno zapošljavanje, samozapošljavanje i zapošljavanje kroz zaštitna preduzeća i zaštitne oblike zapošljavanja. Nedostatak ovog zakona je njegova neusaglašenost sa ostalim zakonima, tako da se stimulacije i beneficije predviđene zakonom ne mogu u potpunosti koristiti u praksi. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida je usaglašen sa ostalim zakonima kada je u pitanju oslobađanje od plaćanja carina i poreza ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 91/06). U Bosni i Hercegovini, osim Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida Republike Srpske, ne postoje službe za podršku pri zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Postojeće stanje je dovelo do toga da su osobe sa invaliditetom isključene iz tržišta rada i stepen njihove nezaposlenosti je izuzetno visok, zbog čega osobe sa invaliditetom spadaju u kategoriju stanovništva kojoj prijeti rizik izrazitog siromaštva, što povećava njihovu socijalnu isključenost.
Kapacitet sistema koji garantira socijalnu sigurnost nije adekvatan potrebama i ne obezbjeđuje minimum za preživljavanje, te je usko vezan za finansijske mogućnosti sistema u kojem se realizira. Ne postoji državna i entitetska politika sistema socijalne sigurnosti. Nisu usaglašeni pristupi između različitih sektora i prisutna je diskriminacija po osnovi invalidnosti kada je u pitanju garantiranje socijalne sigurnosti. Finansiranje mjera socijalne sigurnosti u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini je značajno ispod evropskog prosjeka i prosjeka u regiji, a izdvajanja za boračko-invalidsku zaštitu čine dvije trećine ukupnih socijalnih davanja. Zaštita djece sa invaliditetom i njihovih porodica nije adekvatno riješena i ne uključuje sve aspekte dječije i druge zaštite, a posebno u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dio prava osoba sa invaliditetom iz penzijsko-invalidskog osiguranja "dislociran" je u sistem socijalne zaštite, čime su osobe sa invaliditetom dovedene u daleko lošiji položaj.
U socijalnoj zaštiti osoba sa invaliditetom dominiraju mjere usmjerene na novčanu podršku i institucionalno zbrinjavanje, dok su službe za socijalne usluge nerazvijene, uglavnom sistemski neuređene i vezane za određene projekte. U većini slučajeva, postojeći kadar i institucionalni mehanizmi su neadekvatni potrebama, skloni su stereotipima i teško se otvaraju za nove pristupe. Ova oblast je bazirana na pravima i statusima, a ne na individualnim potrebama i ima pristup zasnovan na sistemu određivanja kategorija osoba sa invaliditetom. Otkrivanje i evidencija osoba sa invaliditetom nisu institucionalno adekvatno uređeni tako da se za veliki broj osoba sa invaliditetom ne mogu planirati programi socijalne zaštite. Visina novčanih davanja je nedovoljna za stvarne potrebe osoba sa invaliditetom i njihovih porodica. Novčana davanja za tuđu njegu i pomoć često se tretiraju kao prihod za izdržavanje osoba sa invaliditetom, a ne kao podrška za samostalno funkcioniranje. Porodica je osnovna i jedina služba za podršku osoba sa invaliditetom, jer društvo nije razvilo mehanizme podrške ni za porodicu ni za osobe sa invaliditetom. Osobama sa invaliditetom ograničeno su dostupna pomoćna sredstva i oprema, službe za tumačenje, njega i pomoć, asistencija, pomagala, a kako bi ih obezbijedile i nabavile one same moraju finansijski značajno participirati. Alternativni oblici zbrinjavanja u zajednici nisu razvijeni, a tamo gdje ih ima ograničenih su kapaciteta i nisu dostupni svim osobama sa invaliditetom.
Zahvaljujući aktivnostima samih osoba sa invaliditetom i njihovih udruženja, kao i različitim programima reforme u sistemu obrazovanja, socijalne zaštite i zdravstva, razvijaju se pilot programi službi podrške kao primjeri dobre prakse u pojedinim sredinama; većina ovih službi podrške, u javnom i civilnom sektoru, nisu institucionalizirane, niti održive, utjecaj im je ograničen i međusobno ne sarađuju.
Postojeće stanje je većinu osoba sa invaliditetom dovelo do stanja izrazitog siromaštva, dodatno opteretilo njihove porodice, a njima onemogućilo da aktivno učestvuju u privatnom i javnom životu i time izrazito povećalo njihovu socijalnu isključenost.
Strategije i akcioni planovi makroekonomskih politika ne uključuju pitanja invaliditeta. Nepovoljan poreski ambijent i visoka opterećenja doprinosima, porezima, taksama i drugim dažbinama i neusaglašenost poreskih zakona sa lex specialis utiču na opće stanje nezaposlenosti i siromaštva osoba sa invaliditetom.
Državne institucije imaju djelomično obrađena pitanja invaliditeta samo u obrazovanju, socijalnoj zaštiti i zdravstvu, ali ni u ova tri sektora nisu tretirana sva prava i mogućnosti osoba sa invaliditetom. Ne postoje institucionalni kapaciteti za pitanja osoba sa invaliditetom niti strukture za uključivanje osoba sa invaliditetom na svim nivoima. Osobe sa invaliditetom se gotovo nikako ne zapošljavaju u državnim institucijama, iako se to može učiniti bez značajnijih ulaganja.
Sveobuhvatna tranzicija društva u Bosni i Hercegovini se u značajnoj mjeri odrazila i na način organiziranja i rada udruženja osoba sa invaliditetom. Skoro u pravilu struktura organizacija osoba sa invaliditetom je identična organizacionom ustrojstvu Bosne i Hercegovine. Organizacije osoba sa invaliditetom, uz izuzetak nekoliko novih organizacija, su organizirane prema vrstama ili uzroku nastanka invalidnosti. Savezi osoba sa invaliditetom imaju status organizacija od javnog interesa u Republici Srpskoj. Na lokalnom nivou finansiranje organizacija osoba sa invaliditetom se obezbjeđuje djelomično kroz budžete lokalne zajednice, a većinom preko različitih projekata. Iako je pokret osoba sa invaliditetom uticao na mnoge promjene u Bosni i Hercegovini, malo toga je urađeno kada je u pitanju obrazovanje kadrova o pitanju prava i mogućnosti osoba sa invaliditetom. Institucije vlasti još uvijek nemaju jasnu viziju budućeg djelovanja u oblasti invaliditeta, a s druge strane organizacije osoba sa invaliditetom nemaju dovoljno utjecaja i kapaciteta da promijene nabolje trenutno stanje u odnosu društva prema osobama sa invaliditetom.
U redovnom sistemu obrazovanja pitanja invaliditeta se uglavnom ne uključuju. Uočeno je da stručnjaci imaju samo sporadične predstave o socijalnom funkcioniranju osoba sa invaliditetom. Često nisu ni informirani o posljednjim dostignućima u oblasti u kojoj rade. Planovi i programi za obrazovanje stručnih kadrova, vladinog i nevladinog sektora, a koji pružaju usluge osobama sa invaliditetom, nisu usklađeni sa pristupom koji je baziran na ljudskim pravima i socijalnom modelu. U nevladinom sektoru osobe sa invaliditetom nisu dovoljno obučene za rad, što ima za posljedicu da su ove organizacije nemoćne da promijene stavove sredine o osobama sa invaliditetom.
Organizacije osoba sa invaliditetom su u posljednjih deset godina pokrenule niz aktivnosti kako bi podigle svijest o osobama sa invaliditetom i njihovim pravima. Aktivnosti oko podizanja svijesti uglavnom se organiziraju u urbanim područjima, dok u ruralnim ne postoji čak ni evidencija o osobama sa invaliditetom. Stigma, kao i osjećaj manje vrijednosti, te nemogućnost zadovoljavanja osnovnih potreba, negativno utiču na svijest osoba sa invaliditetom i njihovih porodica o njihovim pravima i mogućnostima. Posebno je teška situacija kada su u pitanju mentalno nedovoljno razvijene osobe i osobe sa višestrukim invaliditetom. Oni su prepušteni brizi roditelja koji su u isto vrijeme i njihovi predstavnici i zastupnici, tako da su oni kao osobe nevidljivi u društvenoj zajednici.
Osobe sa oštećenjem sluha i vida imaju ograničen pristup informacijama u različitim komunikacijama. U državnim službama nisu zaposleni znakovni tumači, dok osobe sa oštećenjem vida ni jednu informaciju ne mogu dobiti u pisanom obliku, jer se nigdje ne koriste štampači na Brajevom pismu. Mediji u Bosni i Hercegovini pitanja invaliditeta prikazuju na neprihvatljiv način, često kao tragediju ili senzaciju, održavajući time stereotipe o osobama sa invaliditetom.
U oblasti kulture i umjetnosti ne postoje posebni programi koji su namijenjeni osobama sa invaliditetom, a u redovnim programima nema adekvatne pristupačnosti objektima i informacijama. Osobe sa oštećenjem vida nemaju pristup kulturnim i umjetničkim dobrima zbog njihove neprilagođenosti i nemogućnosti da koriste Brajevo pismo, informacije na audio tehnici ili štampu sa uvećanim slovima. U okviru rada organizacija osoba sa invaliditetom pokrenute su na lokalnom nivou inicijative o pitanju kulturnog života osoba sa invaliditetom, ali su neznatne i dugoročno neodržive zbog nesigurnih izvora finansiranja. Jedno od neotuđivih prava u izgrađenom demokratskom društvu je pravo na zadovoljavanje religijskih potreba. Religijski objekti su većinom nepristupačni, a osobe sa invaliditetom se najčešće ne prihvaćaju u religijske zajednice. Vjerski službenici nisu upoznati sa raznim vrstama invaliditeta, načinom rada sa osobama sa invaliditetom i njihovim potrebama. Postojeće stanje u najvećoj mjeri, dakle, isključuje osobe sa invaliditetom iz učešća u kulturnom, umjetničkom i religijskom životu. Pristupačnost okruženja, usluga i informiranja predstavlja preduvjet za ostvarivanje društvenih kontakata, nezavisnost i uključenje osoba sa invaliditetom u svakodnevni život. Postojeći zakonodavni okvir o prostornom uređenju i građenju djelomično doprinosi otklanjanju arhitektonskih barijera, ali se bez uvođenja principa univerzalnog dizajna i praćenja primjene zakonskih propisa adekvatno ne rješava pitanje pristupačnosti. Nisu razvijeni programi izgradnje i dodjele socijalnih stanova osobama sa invaliditetom, niti programi prilagođavanja stanovanja, što u privatnom i profesionalnom životu bitno otežava i ograničava uključivanje osoba sa invaliditetom.
Zakoni o sportu i rekreaciji odnose se diskriminacijski prema osobama sa invaliditetom, što onemogućava njihovo učešće u sportskim rekreativnim aktivnostima, a posebno isključuje djecu i žene sa invaliditetom. Prilazi sportskim i rekreativnim terenima nisu pristupačni, a ni sportovi koji su karakteristični za osobe sa invaliditetom nisu dovoljno razvijeni. Dostupna budžetska sredstva nisu dovoljna za daljnji razvoj i omasovljavanje sportskih aktivnosti za osobe sa invaliditetom, a prilikom dodjele sredstava ne vodi se računa o tome da su sportovi za osobe sa invaliditetom skuplji jer zahtijevaju dodatnu tehničku opremu. Olimpijski komitet ne uključuje dovoljno pitanja o paraolimpijskim sportovima u svoj program rada. Individualni entuzijazam osoba sa invaliditetom, njihovih prijatelja i roditelja nisu dovoljni da se sport za osobe sa invaliditetom podržava i bude popularan.
Općeprihvaćeno stajalište je da osobe sa invaliditetom ne mogu živjeti samostalno, osnovati porodicu - posebno za žene, brinuti o sebi i obavljati svakodnevne aktivnosti. Za realizaciju intimnog i porodičnog života osoba sa invaliditetom ne postoji sistemska podrška u Bosni i Hercegovini, što se najviše ogleda u realizaciji majčinstva. Većina osoba sa invaliditetom živi u zavisnosti od svojih roditelja ili drugih članova porodice, što se naročito odnosi na žene sa invaliditetom. Ne postoje programi podrške mentalno nedovoljno razvijenim osobama za samostalan život. Prilikom realizacije prava vezanih za porodična pitanja, zakonima nisu definirane beneficije za porodice čiji su nositelji osobe sa invaliditetom, osim u slučaju ratnih vojnih invalida. U posljednjih dvadeset godina budi se svijest kod osoba sa invaliditetom o mogućnostima stvaranja samostalnog života, i samo jedan manji broj je ostvario svoj porodični život.
Deklarativno opredjeljenje da se osigura pravo uživanja ljudskih prava za osobe sa invaliditetom nema potvrdu u praksi. Na svim nivoima vlasti Bosne i Hercegovine ne postoje posebno organizirane institucije za razvijanje mehanizama praćenja stanja u oblasti invalidnosti, premda su ova pitanja u odgovornosti i dužnosti države i njenih entiteta.
Opredjeljenje, ciljevi i mjere za prevazilaženje postojećeg stanja
Odlučni za promjenu postojećeg stanja u oblasti invalidnosti i promjenu položaja osoba sa invaliditetom u društvu u Bosni i Hercegovini;
S ciljem ostvarivanja ljudskih prava, sloboda i dostojanstva svih osoba sa invaliditetom, te njihove potpune uključenosti u društvo;
Opredijeljeni za stvaranje uvjeta za jednake mogućnosti u svim segmentima privatnog i javnog života, uklanjanje svih uzroka i oblika diskriminacije;
Osiguravajući ravnopravno učešće žena i muškaraca sa invaliditetom;
Poštujući principe Standardnih pravila Ujedinjenih naroda za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom;
Uvažavajući značaj ispunjavanja uvjeta na putu ka Evropskoj uniji;
Država Bosna i Hercegovina, njeni entiteti Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, kao i Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine, u okviru svojih ustavnih nadležnosti će se zalagati za provedbu jedinstvene Politike u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini.
S ciljem primjene međunarodnih standarda i harmonizacije zakonodavstva u oblasti invalidnosti:
Ratificirati Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba sa invaliditetom i druge međunarodne dokumente koji se tiču prava lica sa invaliditetom. Uskladiti zakonodavstvo sa međunarodnim dokumentima.
Usvojiti odgovarajuće zakone, administrativne i druge mjere za ostvarivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda svih osoba sa invaliditetom, bez diskriminacije po osnovi invaliditeta.
Staviti van snage sve zakone, podzakonska akta i praksu diskriminacije osoba sa invaliditetom, a posebno osoba sa invaliditetom koje su izložene višestrukoj diskriminaciji: žena i djevojčica, djece, starijih osoba i etničkih manjina.
S ciljem eliminacije diskriminacije po osnovi invaliditeta, uvođenja socijalnog pristupa u pitanjima invaliditeta i primjene jedinstvenih kriterija za ocjenu stepena invaliditeta i preostalih sposobnosti:
Razviti jedinstveni institucionalni model za ocjenu stepena invalidnosti i preostale sposobnosti za sve osobe sa invaliditetom bez obzira na uzrast i uzrok nastanka invaliditeta, koji bi imao jedinstvene kriterije i proceduru baziranu na Međunarodnoj klasifikaciji funkcioniranja Svjetske zdravstvene organizacije.
S ciljem obezbjeđivanja ljudskog dostojanstva i socijalne sigurnosti osoba sa invaliditetom i njihovih porodica, te ublažavanja negativnih posljedica koje nastaju zbog invalidnosti:
Razviti sistem socijalne sigurnosti dostupan svim osobama sa invaliditetom, koji obezbjeđuje potrebne oblike podrške i stimulira korištenje preostalih radnih i drugih sposobnosti osoba sa invaliditetom, a koji ih ne isključuje i ne diskriminira.
Provesti reformu penzijsko-invalidskog osiguranja koje će uključiti prava osoba sa invaliditetom i po osnovi invalidnosti.
Obezbijediti da troškovi koji nastaju zbog invaliditeta ne opterećuju osobe sa invaliditetom niti njihove porodice i staratelje.
Razvijati sistem mješovitih i multidisciplinarnih socijalnih usluga u lokalnim zajednicama, primjerenih specifičnim potrebama osoba sa invaliditetom, vodeći računa o starosnoj dobi i spolu.
Stvarati uvjete za deinstitucionalizaciju sistema podrške osobama sa invaliditetom kroz službe za podršku u lokalnim zajednicama.
Osigurati da osobe sa invaliditetom ostvaruju posebna prava u okviru socijalne zaštite samo onda kada se ta prava odnose specifično na invalidnost, a da sva ostala prava iz socijalne zaštite ostvaruju na način i na mjestima gdje ih ostvaruju i ostali građani.
Omogućiti da osobe sa invaliditetom učestvuju u svim procesima planiranja socijalne politike i razvijanju i praćenju realizacije programa socijalne zaštite.
Omogućiti osobama sa invaliditetom, bez obzira na spol i starosnu dob, dostupne i pristupačne službe za podršku u organizacionom, arhitektonskom, informativnom i programskom smislu.
Razvijati službe u lokalnim zajednicama uz primjenu individualiziranih planova, koji podstiču aktivizam i podržavaju nezavisnost i samostalnost osoba sa invaliditetom na svim poljima, uključujući i samostalan život.
Raditi na obezbjeđivanju uvjeta da same osobe sa invaliditetom vrše izbor vrsta i načina pružanja usluga, kao i pružatelja usluga.
Omogućiti osobama sa invaliditetom pristup i korištenje službi za građanstvo pod jednakim uvjetima.
S ciljem ostvarenja najvišeg mogućeg standarda zdravlja bez diskriminacije po osnovi invalidnosti:
Omogućiti da sve osobe sa teškim i višestrukim invaliditetom imaju pravo na zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu bez diskriminacije po osnovi invalidnosti.
Preduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se osigurao pristup zdravstvenim uslugama i medicinskoj rehabilitaciji svim grupama osoba sa invaliditetom, posebno osobama sa višestrukim invaliditetom, ženama i djevojčicama, djeci i starijim osobama.
Razvijati različite oblike medicinske rehabilitacije pristupačne za sve osobe sa invaliditetom.
Razvijati različite programe i mjere kojim će se podsticati rad na prevenciji invalidnosti.
S ciljem obezbjeđenja jednakih mogućnosti, korištenja preostalih sposobnosti i višeg stepena uključivanja u društvenu zajednicu:
Obezbijediti osobama sa invaliditetom pravo na besplatna, individualno prilagođena pomagala, koja na bilo koji način nadomještavaju ili zamjenjuju izgubljene ili oštećene dijelove tijela, organe i čula, i omogućavaju potpunu ili maksimalno moguću samostalnost u obavljanju svakodnevnih životnih i radnih aktivnosti.
S ciljem stvaranja jednakih uvjeta i pristupačnog okruženja za potpuno uključenje osoba sa invaliditetom u procese obrazovanja:
Svim osobama sa invaliditetom obezbijediti pravo na obrazovanje i cjeloživotno učenje s posebnom pažnjom na gender pristup.
Osigurati inkluzivni sistem obrazovanja na svim nivoima, omogućujući alternativno školovanje u specijalnim ustanovama prema potrebama i u najboljem interesu djece i opredjeljenju roditelja.
Razvijati programe životnih vještina koje su osobama sa invaliditetom neophodne kako bi olakšale njihovo puno i jednako učešće u obrazovanju i društvu.
Razvijati programe dodatnog obrazovanja nastavnog osoblja, uključujući obrazovanje i angažman nastavnika koji su i sami osobe sa invaliditetom.
Razvijati programe pristupačnosti, pomagala i literaturu u dostupnim tehnikama (Brajevo pismo, znakovni jezik, zvučna tehnika, štampa sa uvećanim slovima, prilagođen sadržaj) za sve nivoe obrazovanja, te tumače znakovnog jezika, drugih neverbalnih oblika komuniciranja, kao i druge oblike podrške za obrazovanje osoba sa invaliditetom.
S ciljem osposobljavanja za korištenje preostalih sposobnosti, uspješnog učešća na tržištu rada, zapošljavanja i smanjenja siromaštva:
Raditi na obezbjeđivanju uvjeta da osobe sa invaliditetom kroz različite oblike habilitacije i rehabilitacije postignu maksimalnu samostalnost, potpune fizičke, mentalne, socijalne i profesionalne kapacitete, te potpunu uključenost i učešće u svim aspektima života.
Razvijati programe profesionalnog osposobljavanja, zapošljavanja i usavršavanja, uz omogućavanje pristupa programima cjeloživotnog učenja osobama sa invaliditetom.
Raditi na obezbjeđivanju prava na rad osobama sa invaliditetom kroz sve oblike zapošljavanja, uz sprečavanje diskriminacije po osnovi invaliditeta.
Raditi na obezbjeđivanju uvođenja obavezne kvote i drugih stimulativnih mjera za zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
Ohrabrivati zapošljavanje osoba sa invaliditetom na tržištu rada. Za one koji nisu u mogućnosti da se zaposle na tržištu rada omogućiti zapošljavanje pod posebnim uvjetima. Podsticati i pomagati osnivanje i razvoj posebnih preduzeća za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, pružajući finansijsku i stručnu pomoć, te administrativne i druge pogodnosti za njihov efikasan rad i poslovanje.
Razvijati programe adaptacije i opremanja radnih mjesta i prilagođavanje radne sredine osobama sa invaliditetom.
S ciljem integriranja i podrške uključivanja osoba sa invaliditetom u glavne ekonomske tokove društva:
Raditi na stvaranju uvjeta za učešće osoba sa invaliditetom u procesu razvijanja ekonomske politike.
Uključiti pitanja invalidnosti u makroekonomsku politiku: fiskalnu, carinsku i monetarnu politiku, politiku upravljanja kamatnim stopama i politiku raspodjele javne potrošnje.
Raditi na razvijanju uvjeta za usmjeravanje sredstava iz javnih budžeta, fondova i drugih izvora za podršku osobama sa invaliditetom, njihovim organizacijama i privrednim društvima za zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
S ciljem razvoja struktura i kapaciteta za oblast invalidnosti državnih institucija i organizacija osoba sa invaliditetom, kao i uključivanja invalidnosti u glavne tokove društva, programe i mjere vladinog i nevladinog sektora:
Raditi na razvijanju strukture i kapaciteta za oblast invalidnosti i uključiti pitanje invalidnosti kao pitanje poštivanja i ostvarivanja ljudskih prava u okviru svih institucija vlasti, a u sektorima kao što su obrazovanje, socijalna zaštita, zdravstvo i zapošljavanje razvijati prilagođene programe za osobe sa invaliditetom.
Raditi na stvaranju pravnih, materijalnih, finansijskih i drugih pretpostavki za formiranje, razvijanje i rad organizacija osoba sa invaliditetom u svim sredinama.
Preduzeti mjere s ciljem podrške organiziranju žena sa invaliditetom i njihovom uključivanju u rad organizacija osoba sa invaliditetom.
Razvijati kriterije po kojima će se obezbjeđivati finansiranje rada organizacija osoba sa invaliditetom, kao i kriterije za praćenje uspješnosti rada organizacija kako bi se podrška pružala u skladu sa ostvarenim rezultatima.
Prihvatiti organizacije osoba sa invaliditetom kao partnere i priznati im savjetodavnu ulogu prilikom pripremanja prijedloga zakona, administrativnih i drugih mjera iz oblasti invalidnosti, kao i praćenja i evaluacije njihove primjene.
Raditi na obezbjeđivanju kontinuirane edukacije i senzibiliziranju svih aktera u državi koji se u svom radu susreću sa pitanjima od interesa za osobe sa invaliditetom.
Raditi na obezbjeđivanju kontinuirane edukacije osoba sa invaliditetom za lobiranje i učešće u kreiranju politike, strategije, programa i akcija.
S ciljem promjene odnosa zajednice, razbijanja stereotipa i eliminiranja predrasuda o osobama sa invaliditetom, jačanja ljudskog dostojanstva i samopouzdanja osoba sa invaliditetom i njihovih porodica:
Raditi na obezbjeđivanju kontinuiranog podizanja svijesti o pravima, sposobnostima i mogućim doprinosima osoba sa invaliditetom u svim oblastima života i rada, uključujući njihove porodice, a vodeći računa o starosnoj dobi i spolu.
Različitim mjerama raditi na obezbjeđivanju upotrebe znakovnog jezika i Brajevog pisma, te dodatnih službi pomoći u svim oblicima komuniciranja.
Raditi na obezbjeđivanju osobama sa invaliditetom informacija namijenjenih široj javnosti, u pristupačnom obliku, na vrijeme i bez dodatnih troškova.
Raditi na obezbjeđivanju mehanizama za dostavljanje pravovremenih informacija osobama sa invaliditetom, roditeljima i starateljima, s ciljem adekvatnog tretmana djece i odraslih osoba sa invaliditetom.
S ciljem ostvarivanja svih ljudskih prava osoba sa invaliditetom i uklanjanja svih barijera za njihovo puno uključivanje u društvene tokove:
Kontinuirano raditi u svim javnim ustanovama na osiguranju pristupačnosti, uklanjanju arhitektonskih i drugih barijera i uvođenju elemenata informacijske i druge podrške za gluhe i nagluhe, slijepe i slabovide, te osobe sa mentalnim i intelektualnim poteškoćama.
Omogućiti dostupnim rješavanje stambenog pitanja osobama sa invaliditetom kroz kupovinu stanova pod povoljnijim uvjetima, programe socijalnog stanovanja i adekvatnu adaptaciju postojećeg stana.
Različitim mjerama podsticati osobe sa invaliditetom na samostalan život, uključujući podršku za osnivanje porodica, reproduktivno zdravlje i bračni život, pravo na roditeljstvo i odgoj djece.
S ciljem ostvarivanja ljudskog dostojanstva, ličnog integriteta, društvenog, intimnog i porodičnog života:
Raditi na stvaranju uvjeta da osobe sa invaliditetom imaju osmišljen život u porodici, da se poštuju i uvažavaju njihove želje i potrebe, pospješuju mogućnosti za uključivanje i pružanje doprinosa u zajednici.
Stimulirati puni lični integritet osoba sa invaliditetom u društvu i zadovoljenje intimnog i porodičnog života u prirodnom okruženju.
Omogućiti osobama sa invaliditetom zadovoljavanje kulturnih i umjetničkih potreba na pristupačan način, te podsticati specifično stvaralaštvo osoba sa invaliditetom u kulturnom, umjetničkom i intelektualnom radu.
Raditi na omogućavanju pristupa i korištenja kulturno-umjetničkih dobara osobama sa oštećenim vidom u odgovarajućim tehnikama (Brajevo pismo, audio tehnika ili štampa sa uvećanim slovima).
Raditi na omogućavanju zadovoljavanja vjerskih potreba osoba sa invaliditetom na njima pristupačan način. Podsticati vjerske ustanove na saradnju sa organizacijama osoba sa invaliditetom kako bi se vjerske aktivnosti učinile pristupačnijim osobama sa invaliditetom.
Raditi na omogućavanju jednakih prava i mogućnosti za osobe sa invaliditetom u bavljenju sportskim i rekreativnim aktivnostima. Podsticati sportske organizacije na stvaranje mogućnosti učešća osoba sa invaliditetom u sportskim i rekreativnim aktivnostima, naročito kod djece i žena sa invaliditetom.
S ciljem ostvarivanja ravnopravnosti spolova u svim sferama javnog i privatnog života osoba sa invaliditetom:
Preduzeti mjere kojim će se podržavati i stimulirati ravnopravno učešće žena i muškaraca sa invaliditetom u strukturama vlasti, procesima donošenja odluka i pokretu osoba sa invaliditetom.
S ciljem stvaranja uvjeta za realizaciju, praćenje i evaluaciju Politike u oblasti invalidnosti:
Raditi na obezbjeđivanju uključivanja podataka o osobama sa invaliditetom u sve procese prikupljanja i obrade podataka u skladu sa međunarodnim standardima.
Planirati stalna i povremena istraživanja u oblasti invalidnosti kao i o rodnoj ravnopravnosti u populaciji osoba sa invaliditetom. Uključiti osobe sa invaliditetom u prikupljanje, planiranje i širenje ovih podataka.
Osnovati nezavisna tijela koja će pratiti realizaciju ove Politike, u koje će biti uključeni predstavnici institucija vlasti i osobe sa invaliditetom.
Obezbijediti da se na osnovu ove Politike izrade strategije i akcioni planovi na svim nivoima, praćeni odgovarajućim budžetskim sredstvima za njihovu pripremu i implementaciju.
Broj 07-50-2-3869-DD/08
11. augusta 2008. godine
Sarajevo