Aktio

MINISTARTSTVO CIVILNIH POSLOVA BOSNE I HERCEGOVINE

Strategija kulturne politike u BiH

STRATEGIJA KULTURNE POLITIKE U BIH

Sarajevo, septembar 2008.

Sadržaj

Uvod

  • 1.
    Kulturno-historijski kapital u BiH
  • 2.
    Kulturne posebnosti u BiH
  • 3.
    Kulturna demokratija
  • 4.
    Demokratsko društvo i kulturna politika
  • 5.
    Kulturno naslijeđe u BiH
  • 6.
    Kulturna politika u sistemu
  • 7.
    Tržište i kultura
  • 8.
    Programi i projekti u kulturi
  • 9.
    Kulturne industrije
  • 10.
    Izdavaštvo i književnost
  • 11.
    Muzika i diskografija
  • 12.
    Filmska industrija
  • 13.
    Likovna umjetnost
  • 14.
    Komunikacije
  • 15.
    Kulturna politika i teatar
  • 16.
    Međunarodna saradnja u oblasti kulture
  • 17.
    Ciljevi strategije kulturne politike u BiH
  • 18.
    Osnovna dugoročna opredjeljenja kulturne strategije u BiH
  • 19.
    Prioriteti i akcioni program kulturne politike u BiH
  • 20.
    Program ostvarivanja strategije kulturne politike u BiH

Uvod

Transverzalne studije o kulturnoj politici i kulturnoj raznolikosti Vijeća Evrope uključile su i Bosnu i Hercegovinu. U središtu istraživanja za ove studije nalaze se tematske cjeline: specifični oblici raznolikosti u strukturi stanovništva, pravni i zakonodavni okviri i aktuelno stanje, te prioriteti kulturne politike u evropskim zemljama. Posebno je naglašen interes za opis i statističke podatke o stanovništvu kako bi se došlo do demografskog profila zemalja, zatim, informacija o promjenama populacije, ustavnom i zakonodavnom okviru upravljanja, administrativnoj strukturi i, napokon, ključna pitanja strategije kulturne politike u zemlji.

U Bosni i Hercegovini oblast kulture je decentralizirano uređena. Ministarstvo civilnih poslova BiH nadležno je za utvrđivanje osnovnih principa koordinacije, usklađivanje planova entitetskih tijela vlasti i definisanje strategije na međunarodnom planu u oblasti kulture. Na nivou entiteta postoje ministarstva nadležna za pitanja kulture i to u Republici Srpskoj Ministarstvo prosvjete i kulture a u Federaciji BiH Ministarstvo kulture i sporta. U Federaciji BiH nadležnosti u oblasti kulture dalje su na nivou kantonalnih ministarstava. Brčko Distrikt BiH ima odjel nadležan za pitanja u oblasti kulture.

Sektor kulture u Bosni i Hercegovini, u odnosu na druge sektore, u proteklom periodu bio je znatno marginalizovan. Kultura je u junu 2006. godine, na inicijativu Komisije Vijeća ministara BiH za izradu kulturne strategije BiH, prvi put uključena u revidiranu Srednjoročnu razvojnu strategiju BiH 2004-2007. (PRSP), čime je tek stvorena mogućnost da se kulturna politika razmatra u kontekstu jačanja socijalne kohezije u Bosni i Hercegovini kao jedna od strateških politika razvoja društva.

Institucije kulture, nauke i umjetnosti u Bosni i Hercegovini nalaze se u teškom materijalnom, kadrovskom i organizacionom stanju i zahtijevaju značajniju podršku institucija vlasti. Učešće nevladinog sektora u kreiranju kulturne politike je značajno, ali je nedovoljno podržano sistemskim mjerama i kulturnom politikom. Imajući u vidu realno ekonomsko i socijalno stanje u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina nije realno očekivati da će liberalizacija tržišta i potpuno prepuštanje kulture slobodnom tržištu omogućiti intenziviranje njenog razvoja bez prisustva institucionalne podrške od strane svih nivoa vlasti.

Bosna i Hercegovina je zemlja u tranziciji. Rat je u Bosni i Hercegovini prouzročio brojne, zapretene i latentno prisutne probleme. Pored ratnih razaranja, u kojim je stradalo mnogo stanovništva, veliki broj ljudi je napustio zemlju i taj trend odlaska iz zemlje, u nadi boljeg života, traje i danas. Očekivalo se da će se mnoge porodice, raseljene u toku rata, jednog dana vratiti na svoja ognjišta. Međutim, danas je sve očitije da je taj povratak slab i da su se one, uglavnom uspješno, asimilirale i integrirale u zemlje koje su ih prihvatile. Naravno da oni ne zaboravljaju svoju zemlju i nastoje kulturom, jezikom, tradicijom i običajima predstavljati Bosnu i Hercegovinu u svijetu. U 117 zemalja svijeta Bosna i Hercegovina ostavlja svoje tragove zahvaljujući ovim pojedincima ili grupama.

Međunarodna i regionalna kulturna politika i saradnja pokazuju potrebu postojanja programskog i planskog povezivanja, što treba da utječe i na cjelinu razvoja Bosne i Hercegovine, kao i njenih strateških interesa za slobodan protok ideja, ljudi i projekata u zemlji i svijetu.

Razumjeti i prihvatiti ideju da je kultura nezaobilazna snaga za transformaciju društva u cjelini nije nimalo lako u situaciji kada ni pitanje kulturnih raznolikosti u Bosni i Hercegovini nije još suštinski postavljeno, jednako kao ni dijalog o dobrom upravljanju u kulturnoj politici, angažmanu civilnog društva, asocijacijama kulture i umjetnosti, nauke u interakciji s državnim institucijama i njenim strukturama, ili, pak, o međunarodnoj saradnji koja bi pomagala promoviranje zemlje.

Zbog svega toga strategija kulturne politike u Bosni i Hercegovini, koja bi bila u funkciji upotrebe svih raspoloživih resursa od finansijskih do naučnih i umjetničkih, postavlja se kao prioritetan zadatak s ciljem razvoja kulturnog kapitala radi postizanja glavnog dugoročnog cilja a to je kulturno održivi razvoj. Ona bi tako markirala i zastupala ciljeve i instrumente razvoja kulture u Bosni i Hercegovini za dugoročno razdoblje, kulture u širem i kulture u užem smislu, institucija kulture, umjetnosti i kulturnih industrija, kulturnog naslijeđa, kulturnih odnosa, te međusektorskog djelovanja. Kao takva, ona bi bila dio razvojne politike naše zemlje koji će razmjenu i plasman proizvoda kulture i kulturne industrije prepoznati i kao područje interesantno za ulaganje i vlastiti razvoj.

Potrebno je razvijati svijest o kulturi, podsticati nove inicijative u institucionalnoj i subinstitucionalnoj sferi kulture, partnerstvo s drugim sektorima kao i međunarodna partnerstva. Intenzivirati, spajanjem ciljeva i sredstava, interes za kvalitetne vrijednosti i proizvode u institucionalnoj i subinstitucionalnoj kulturi; dati podsticaj razvoju vrijednosti, očuvanju i vrednovanju kulturnog naslijeđa; te afirmirati zajednički karakter vrijednosti, ali i uz to da se istovremeno čuva i održava multikulturna raznolikost, koja Bosnu i Hercegovinu karakterizira. Pored potrebe za podsticanjem razvoja kulturnih institucija, potrebno je podsticati i udruženja građana u oblasti kulture kao i kulturna društava nacionalnih manjina.

1. Kulturno-historijski kapital u BiH

Historija i kultura su nerazdruživo međusobno povezane. Bitna razlika među njima je, ipak, u tome što je historija i kao redoslijed događaja i kao nauka o njima vezana za datume, čak i kada, u ovom drugom slučaju, u zaključcima pravi široke zahvate povezujući međusobno udaljene datume i tvoreći novu smislenu cjelinu. Kultura se, naprotiv, u vremenu stalno gradi i razgrađuje, ali nije vremenu podložna: ona postoji i iznad njega i izvan njega, kao zasebna sfera koja se ne zasniva na protjecanju, nego na oblikovanju.

Kulturno-historijski kapital u Bosni i Hercegovini heterogen je u najboljem značenju te riječi, obuhvatajući kulturna dobra nastala u širokom rasponu od prethistorijskih i antičkih do srednjovjekovnih, osmanskih i modernih vremena. U njegovom nastanku, zahvaljujući geografskom položaju BiH, sudjelovale su četiri velike kulturno-civilizacijske "radionice": mediteranska, srednjoevropska, bizantska i orijentalno-islamska. To je jedna od presudnih činjenica koja je djelovala na tok i sadržaj kulturnog razvitka Bosne i Hercegovine i bogatstvo formi njenog kulturno-istorijskog naslijeđa. U svijetu koji se ubrzano globalizira namećući sistem vrijednosti koji ne pokazuje previše razumijevanja za tradicionalnu kulturu, ali istovremeno u svijetu koji sve više postaje svjestan potrebe očuvanja kulturnih vrijednosti stvaranih vjekovima, ovo bogatstvo kulturno-istorijske baštine moglo bi postati jedna od komparativnih prednosti male zemlje poput Bosne i Hercegovine.

To posebno dolazi do izražaja zbog njenog osjetljivog geopolitičkog položaja između Istoka i Zapada, odnosno njene uklopljenosti u prelaznu zonu evropske kulture - regije smještene između Baltika, Crnog, Egejskog i Jadranskog mora, koju se uobičajilo nazivati istočnocentralnom Evropom, u kojoj je - kulturološki posmatrano - uključivanje "Istoka" gotovo u svemu značilo izvjesne modifikacije prema strukturi zapadnog tipa modela i normi. Kao organski dio istočnocentralne Evrope treba posmatrati jugoistočnu ili balkansku Evropu. Tek jedan od mogućih metodoloških pristupa ovoj regiji - osobito ako se promotri iz zapadnoevropske perspektive - jest teorija periferije. S obzirom na ovu njenu jedinstvenu historijsku složenost i njenu višestruku graničnost, posebno u kontekstu opće historije religije, ovoj bi regiji savršeno pristajao izraz "arhimedovski punkt". U polju napetosti između Rima i Bizanta, Habsburgovaca i Osmanlija, između hegemonskih zahtjeva novovjekovnih velikih sila na Istoku i Zapadu, jugoistočna Evropa bila je i ostala u cijelosti objekt svjetske historije. U sjeni ove historijske sudbine, u naizmjeničnom i međusobnom djelovanju različitih unutarnjih i vanjskih faktora, tuđinskih i otuđenih režima, odvijala se historija ove regije sve do najnovijeg vremena, kada se s padom ideološki konstruiranih država dramatično postavilo pitanje njene budućnosti i uklapanja u evroatlantske integracije. Ovu historijsku sudbinu još dramatičnije dijele Bosna i Hercegovina i njeno kulturno-historijsko naslijeđe.

Sama riječ kultura opće je mjesto i ima više značenja. Iz svih njih izvodivi su strateški projekti u smislu unapređenja, stimuliranja i finansiranja kulture, što pristup čini, s metodološkog stanovišta, izuzetno složenim i kompleksnim, pa je možda najbolje precizirati njeno operativno značenje kako će se ovdje koristiti, prema već prešutno prihvaćenim terminološkim konvencijama njegove upotrebe u koncipiranju strategija kulturnog razvitka zemalja evropske zajednice. A te terminološke konvencije su u određenju sadržaja pojma kulture pošle od njenog dvostrukog karaktera: kultura je sveobuhvatna društvena činjenica i, kao takva, nosilac ukupnog društvenog razvoja, s jedne strane, i istovremeno ona je autonomija koja ima i svoju unutrašnju logiku razvoja, s druge strane. Ili, što je primjerenije operativnoj upotrebi ovog pojma u konstituiranju strategija kulturne politike: kultura u svom najširem smislu predstavlja "život ljudi u svoj svojoj sveobuhvatnosti", dok u svom kudikamo užem smislu obuhvata "vrijednosti koje stvara", ili, još uže, "umjetničku aktivnost u svojoj raznolikosti". Ona je našla svoju daljnju konkretizaciju u Villiamsovoj definiciji pojma koji se uopće nije libio da kulturu nazove "jednom od dvije-tri najkompliciranije riječi u engleskom jeziku". Po njoj pojam kulture znači: (1) opći proces civilizacije u smislu samopouzdanja i obrazovanja; (2) vjerovanje, praksu i način života koji razlikuje neku etničku grupu ili neko društvo od drugih, kao i društvene slojeve, podskupove mladih, profesije itd., i (3) djela i praksu intelektualne, osobito umjetničke aktivnosti.

Ove odredbe sadržaja smisla samog pojma kulture omogućile su da se umjesto jednog pojma, pojma kultura, koriste dva - kultura u širem i kultura u užem smislu, što je, sa stanovišta utvrđivanja strateških ciljeva kulturne politike, svojevrsna prednost. Jer, ona omogućuje, s jedne strane, da se kultura posmatra, u svom širem smislu, ne samo kao kvalitet života nego i kao sredstvo ukupnog, trajnog i održivog razvoja, odnosno kao "društvena snaga" ili "društveni agregat" koji generira opći društveni dinamizam i (razvojnu, i svaku drugu) kreativnost, što joj daje za pravo da učestvuje u utvrđivanju njegovih strategija, i, s druge strane, u svom užem smislu, kao cilj odnosno kao vrijednost po sebi, što joj omogućuje da neposredno vodi brigu o svojim autonomnim vrijednostima, posebno o umjetnosti i umjetničkoj djelatnosti. Najzad, ova distinkcija omogućuje da se u utvrđivanju strategija kulturne politike balansira odnos plana i tržišta, demokratizacije kulture i kulturne demokracije, pri čemu su kriteriji tržišta, kada je riječ o kulturi u širem smislu, koja u domenu ukupnog i trajnog društvenog razvoja učestvuje i kao činilac tog razvoja, primjereniji, budući da se njihov utjecaj neposredno očituje u samim procesima proizvodnje, pa i na samim proizvodima, nego što je to, naprimjer, slučaj s kulturom u užem smislu.

Pored definicija za kreiranje politike u kulturi, njenih strateških pravaca, prisutne su i druge klasifikacije i tipologije kulture, kao što je to, naprimjer, podjela kulture na tehničku, umjetničku, tjelesnu itd. kulturu, ili podjela koja je u ovom kontekstu veoma značajna i koja zahtijeva i strateško planiranje i 'taktičke intervencije', na institucionalnu i manifestacijsku kulturu, pri čemu je potrebno odrediti se o upotrebljivosti ova dva oblika kulturnog djelovanja i o načinu strateške brige o njima.

2. Kulturne posebnosti u Bosni i Hercegovini

Na prostoru Bosne i Hercegovine se dodirivalo i miješalo nekoliko civilizacijskih krugova, na njemu koegzistiraju tri religije sa zavidnim stepenom tolerancije i približavanja, bez asimilacijskih pretenzija integracije i stvaranja jedinstvenog kulturnog obrasca koji bi potirao razliku i posebnost svakog kulturnog individualiteta. Ona je tako široko otvorila vrata drugom i različitom i tako postala boravište zavičajnosti i tuđine, autonomije i heteronomije, onoga što jeste ovdje i onoga što jeste tamo, što je sve skupa i ideal prema kojem se usmjerila i sama Evropa.

U Bosni i Hercegovini žive, osim tri konstitutivna naroda - Hrvata, Srba i Bošnjaka, i predstavnici 17 nacionalnih manjina koji kroz svoje djelovanje predstavljaju najznačajniju potvrdu afirmaciji kultura različitosti u vremenu globalizacije, što je od neprocjenjive vrijednosti za razvoj interkulturalnog dijaloga i jačanje socijalne kohezije društva. Upravo zato posebnu pažnju u utvrđivanju strategije kulturne politike Bosne i Hercegovine treba posvetiti i djelovanju nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava KDB "Preporod", HKD "Napredak", SPKD "Prosvjeta", Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva "La Benevolencija", kao i udruženja i kulturnih društava nacionalnih manjina Roma, Slovenaca, Ukrajinaca, Čeha, Albanaca, Poljaka, Makedonaca, Bugara, Austrijanaca, Nijemaca, Turaka, Italijana, Rusina, Mađara, Rusa, Slovaka i drugih.

Strategija kulturne politike u BiH ovu karakteristiku mora imati u vidu i ugraditi je u temelje kao integrativni faktor njene opstojnosti. Očuvanje tog idioma istovremeno je apel i poziv za očuvanje i reafirmiranje osobitog i historijski afirmiranog multikulturalizma koji je u iskustvu Bosne i Hercegovine dobio posebne i nove dimenzije. Pritom treba imati u vidu činjenicu da ni sam pojam multikulturalizma, koji je u osnovi kulturnog identiteta u Bosni i Hercegovini, ne treba uzimati jednoznačno; on ne "pokriva" uvijek isti semantički sadržaj. On je, ovisno o historijskom i geografskom kontekstu, kao i stepenu demokratizacije društvenih odnosa, uvijek nešto drukčiji i ne iskazuje se svugdje na istovjetan način; njegov semantički i radni sadržaj je i kontekstualan. U etnocentrističkim državnim zajednicama, naprimjer, sadržaj pojma multikulturalizam se svodi na manjinsko pitanje, u čijem rješavanju se i ogleda lice demokracije. Historijski, pa i geografski kontekst, govori da je multikulturalizam u Bosni i Hercegovini imao svoje kulturne forme koje su, pored ostalog, imale i svoje zajedničke institucije, koje nisu, njegovanjem kulturne razlike, generirale separaciju, izolaciju, zatvorenost, nego otvorenost, komunikaciju i zajedništvo; one su podupirale integrativne, a ne dezintegrativne procese.

Fenomenologija inter/regionalnosti je također historijsko iskustvo Bosne i Hercegovine koje se iskazivalo kao iskustvo mnogostrukog, decentraliziranog, poliperspektivnog. Ona se nije zasnivala na etnonacionalnom principu, niti se ispoljavala u formi etnonacionalnog multikulturalizma, koji se može svesti na samo jednu naciju i nacionalne manjine. Historijsko i autentično iskustvo inter/regionalnosti, dinamičnog odnosa centra i periferije, odnosno decentralizacije koja ne znači dezintegraciju nego jedan viši oblik integracije, utemeljeno je na geografskim, historijskim, privrednim i kulturnim kriterijima.

3. Kulturna demokratija

Sintagma kulturna demokratija, koja je u naznakama smjernica za formuliranje strategije kulturne politike u Bosni i Hercegovini jedna njena dionica, već je u samom svom polazištu proturječna. Naime, naspram nje stoji sintagma - nekulturna demokratija, i još: kulturna nedemokratija, koja je u istoriji imala i svoje vrijeme i svoje ime - prosvijećeni apsolutizam. Da bi proturječje bilo potpuno, treba još reći: i jedna i druga, a obje su joj suprotstavljene, nalaze se i u njoj samoj.

Stoga ova opaska ne bi trebalo da pobuđuje neku posebnu pažnju, pogotovo kada je riječ o utvrđivanju strategije kulturne politike - u prirodi je, štaviše, sintagmatskog odnosa da i ono što isključuje, na jedan promijenjen način, čuva u sebi - da ova sintagma nije "skrojena" od veoma "krupnih" riječi: kultura i demokracija. I to u atributivnom smislu: kultura je ovdje, zaista, atribut, ili svojstvo demokracije, što kompleksni i autonomni sadržaj pojma kulture, ako ništa drugo a ono barem sužava i ograničava, i to ne samo u antropološkom smislu gdje je kultura smještena u binarnu relaciju s prirodom. Radi se, zapravo, o kulturnoj demokraciji, a ne o demokratskoj kulturi, ili demokratizaciji kulture, gdje bi demokracija bila atribut kulture odnosno njeno osnovno obilježje i karakteristika. Istina, sintagma demokratizacija kulture je, za razliku od kulturne demokracije, historizirana; ona je postavljena u sam centar ideje emancipacije, ugrađene u temelje projekta prosvjetiteljstva, a onda i u koncepte proleterskih revolucija dvadesetog vijeka gdje je kulturi bila namijenjena izuzetno značajna, reklo bi se, emancipacijska uloga. Tako se sadržaj sintagme demokratizacija kulture sveo isključivo na učešće svih u kulturi, stvaranje kulturnog tržišta i planskog vođenja kulturne politike, koje je preferiralo visoku kulturu kao civilizacijsku vrijednost na račun masovne, a koja je, uistinu, i jedino u mogućnosti da odigra svoju emancipacijsku ulogu. Sintagma kulturna demokracija, koja je našla svoje mjesto u vokabularu razgovora o kulturnoj politici evropske zajednice, u jednu je ruku i izvedena, moglo bi se reći, da bi uključila u sebe sve ono što je prva isključila, korigirala njenu jednostranu upotrebu, ili, pak, da bi je sasvim izokrenula promoviranjem u vođenju kulturne politike liberalne ekonomije i kulturnog tržišta, neovisno o stepenu njegovog razvoja, na mjesto plana i planiranja; ona joj je, jednostavno, suprotstavljena. Tako je odnos plana i tržišta, planske i liberalne kulturne politike, prožeo i sadržaj sintagmi kulturna demokracija i demokratizacija kulture: jedna je, jednostavno rečeno, dominantno u "rukama" plana i planiranja, druga - tržišta i slobodne razmjene, što je oblikovalo i dva modela vođenja kulturne politike.

No, kako su i kulturna demokracija i demokratizacija kulture veoma važne u koncipiranju modela kulturne strategije Bosne i Hercegovine zato što je ona u stanju tranzicije, prelaska s jednog modela na drugi, to je potrebno,prije njihove nešto konkretnije deskripcije, prvenstveno deskripcije njihovog odnosa, ukratko odrediti same pojmove koji ih, s obzirom na njihov polivalentan semantički sadržaj, čine.

S već uvedenom distinkcijom - kultura u širem smislu, kao sredstvo ukupnog društvenog razvoja, i kultura u užem smislu, kao cilj i vrijednost po sebi, kulturna politika dobija šansu da participira u domenu ukupnog i trajnog društvenog razvoja. Ali, zahvaljujući upravo toj šansi, i ona sama i njen razvoj, ovisi o demokratskom ustrojstvu i razvoju cijele društvene zajednice. U tom pogledu su i fiksirana sljedeća tri aspekta kroz koja se ta uloga kulture izvršava: (1) "kultura doprinosi povećanju znanja i inteligencije (drugim riječima, ona je faktor ljudskog razvoja); (2) ona ima ekonomski i socijalni utjecaj (posebno utječe na razvoj sistema vrijednosti); (3) ona za čovjeka predstavlja njegov specifični kapital i nudi mu sredstvo za razvoj autonomije i odgovornosti".

Ostvarivanje takve uloge kulture i kulturne politike moguće je, dakle, samo u društvenim zajednicama sa snažnom demokratskom tradicijom ili, istina u dosta otežanom vidu, u društvima koja su u tranziciji.

4. Demokratsko društvo i kulturna politika

Principijelno, lice demokracije je osjenčano i izmodelirano s dva istovrijedna i univerzalna snopa svjetla. Prvi je univerzalna mogućnost jednakog ljudskog dostojanstva, koja se bazira i na činjenici da su sva ljudska bića jednako vrijedna poštovanja, i drugi koji isijava također univerzalnu ljudsku mogućnost uobličavanja i određivanja vlastitog identiteta, kao individue i isto tako kao kulture. Radi se o poštivanju i zaštiti prava na ljudsko dostojanstvo za sve ljude i kulture; o poštovanju i zaštiti prava na identitet i razliku, opet za sve ljude i kulture. Na ova dva univerzalna principa, na kojima se profilira politika jednakog dostojanstva i politika različitosti, koja su ne jednom bila suprotstavljena, temelji se i pravni poredak i utvrđuju odgovarajući instrumenti koji štite postojanje, identitet, dostojanstvo, kvalitet, individualna i grupno diferencirana ljudska prava. No, upravo na preferiranju jednog od ovih principa, a ne njihovom koordiniranju, mogu se, posebno kada je riječ o zapadnim društvima, ustanoviti i dvije faze u upotrebi sadržaja smisla samog pojma. U prvoj fazi, navodno u ime principa politike jednakog dostojanstva, slijepog za razlike a koji je uistinu odraz vladajuće kulture, demokracija je integrirala različite kulture i stvorila nacije-države, u kojima su etnos i demos, a onda i teritorija spadali ujedno. Asimiliranje, brisanje razlika, identiteta, jezika, kolonijalna kulturna politika, evropocentrizam, cijena su koju je time platila demokratizacija zapadnih evropskih društava. I druga faza, koja uvodi načelo potisnuto u prvoj fazi njenog razvoja, načelo poštovanja i zaštite prava na identitet i razliku za sve ljude i kulture, koje je, zajedno sa zloupotrijebljenim i jednostrano postavljenim načelom priznanja i zaštite jednakog dostojanstva za sve ljude i kulture, širom otvorilo vrata respektiranju identiteta, razlike, multikulturalizma. Prema tome, ako bi se "u prvoj fazi demokracija mjerila njenom moći da integrira različite kulture, u drugoj fazi bi se mjerila svojom moći da upravlja multikulturalizmom". Štaviše, moglo bi se reći da demokracija nije više sadržana samo u zahtjevu za jednakošću, već i u pravu na različitost. "Demokratska" kritika demokracije se i događa kada jedan od ovih principa hipostazira, kada se zapravo argumentima zahtijeva za jednakost anulira pravo na razliku, i obrnuto, kada se pravo na razliku zastupa argumentima zahtijeva za jednakošću, odnosno kada se argumentacijom jednog dovodi u pitanje drugi. A globalizacija i multikultura su dva procesa koja su prožela i tokove savremenog svijeta, života i kulture. U UNESCO-voj Deklaraciji o principima međunarodne saradnje iz 1996. u članu 1. je zapisano: "Svaka kultura ima dostojanstvo i vrijednost koji se moraju poštovati i sačuvati. U toj bogatoj raznovrsnosti i različitosti i kroz uzajamne utjecaje one se očituju jedna u drugoj: sve kulture svijeta čine dio naslijeđa koje pripada cijelom čovječanstvu."

Stoga, dekonstrukcija naracija što su se iscrpljivale u jednodimenzionalnoj i kontinuiranoj historijskoj pripovijesti kao koherentnoj cjelini, zamjena tradicionalnih vjerovanja individualizmom i moralnim relativizmom, duboki preobražaji životnih oblika, posredovani enormnim i nepredvidivim razvojem novih tehnologija, koje ne samo da mijenjaju trgovinu i industriju nego isto tako svijest i svakodnevni život, vratolomno urušavanje totalitarnih sistema moći, proturječni procesi mondijalističke globalizacije i multikulturalizma, imali su za posljedicu i velike poremećaje unutar kulturne i sociološke sfere, koje se moraju imati u vidu i u utvrđivanju strategija kulturnog razvoja. U tom smislu su i izdiferencirana, kada je riječ o Evropi, četiri principa na koja treba, u utvrđivanju strategija njenog kulturnog razvoja, obratiti posebnu pažnju. Radi se, prije svega, o (1) razvoju kulturnog identiteta, (2) uzimanju u obzir multikulturalne raznolikosti Evrope, (3) podsticanju kreativnosti u svim njenim oblastima i (4) podsticanju učešća svih u kulturnom životu. Oni su u osnovi utvrđivanja strategija kulturnog razvoja i nacionalnih država, s tim što su prelomljeni kroz prizmu njihovih osobitosti i specifičnosti. A da bi se te osobitosti mogle uključiti u postupak utvrđivanja strategija kulturnog razvoja Bosne i Hercegovine potrebno ih je prvo uvesti i u historijski i aktuelni kontekst.

Osobitosti Bosne i Hercegovine, prema tome, u koncipiranju strategija kulturne politike zahtijevaju tretman kulture i u njenom širem i užem smislu, gdje je kultura u širem (instrumentalnom) smislu u funkciji cjelovitog i trajnog društvenog razvoja, a kultura u užem (samosvrhovitom) smislu civilizacijska vrijednost značajna za razvoj svakog individualnog i grupno diferenciranog kulturnog identiteta. Izgradnja pravnih, finansijskih, upravnih, obrazovnih, vlasničkih uvjeta kulturnog stvaralaštva, sistema pravne zaštite autorskih prava i intelektualnog vlasništva, kinematografije i audiovizuelnih umjetnosti i komunikacija, izdavaštva, muzejske i arhivske djelatnosti, kulturne industrije i dr., od presudnog je značaja za ostvarivanje i jednog i drugog vida razvoja kulture i društva i, na toj osnovi, utvrđivanja strategija kulturne politike Bosne i Hercegovine.

Najzad, princip kulturne demokracije i demokratizacije kulture, princip jednakosti i princip različitosti, jednako kao i princip individualnih i grupno diferenciranih ljudskih prava, većinska i proceduralna demokracija, nisu suprotstavljeni niti su u položaju isključivanja. Njih treba kombinirati s njenim alternativnim modelom - "demokracijom konsenzusa", i to u mjeri u kojoj je on zalog za ostvarivanje prava na jednakost i prava na različitost za sve ljude i kulture u Bosni i Hercegovini. Tako su kulturni identitet, multikulturalizam, demokracija većine, demokracija konsenzusa, decentralizacija moći odlučivanja i devolucija suvereniteta u istom savezu i participiraju na istom zadatku; oni su osnove i procesa kulturne demokracije i demokratizacije kulture. Historijsko iskustvo svjedoči da ovakav kombinirani vid demokracije nudi brojne prednosti za političku integraciju u multikulturnom društvu, pogotovo onakvom kakvo je u Bosni i Hercegovini.

5. Kulturno naslijeđe u Bosni i Hercegovini

Sadašnje stanje kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini precizno definira naslov izložbe Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine: Kulturno pamćenje - blago koje nestaje. Kada je riječ o očuvanosti, zaštiti, restauraciji, rehabilitaciji i prezentaciji kulturno-historijskog naslijeđa, Bosna i Hercegovina je, u zaostatku za većinom zemalja regije.

Kulturno naslijeđe u Bosni i Hercegovini je specifično u odnosu na ostale zemlje u regiji prije svega zato što je u periodu 1992-1995. veliki broj dobara graditeljskog naslijeđa - sakralne, svjetovne i spomeničke kulture- uništeno ili oštećeno. Neke od institucija u oblasti zaštite naslijeđa izgubile su status, budžet i dokumentaciju, a u nekima je primjetan nedostatak stručnjaka. Kadrovski, finansijski i organizacijski uvjeti za obavljanje osnovne djelatnosti institucija u oblasti zaštite naslijeđa najvećim su dijelom otežani i ograničeni. Zato se danas za Bosnu i Hercegovinu, i ne samo kada je riječ o njenom kulturnom naslijeđu, kao ključno postavlja pitanje stvaranja takve društvene klime u kojoj će se kroz formu sekularne države i vladavinu prava ostvariti produktivan odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti s kulturnom baštinom kao zajedničkim dobrom i humanim obrascem pripadanja kulturnoj baštini kao dijelu ne samo prošlog nego i budućeg identiteta.

Odnos između nacionalne i kulturološke pripadnosti nadrasta Bosnu i Hercegovinu. Pitanje kako pomiriti nacionalnu i kulturološku pripadnost svoju direktnu refleksiju nalazi na polju kulturnog naslijeđa. Bosna i Hercegovina je tek na pragu razvojnoga ciklusa koji je u modernim društvima rezultirao prijelazom iz staleško-hijerarhijskih struktura u funkcionalne strukture, tj. u pluralističku demokraciju u kojoj je konfesija dio društva, a ne dio države. U Bosni i Hercegovini se postavlja pitanje izgradnje institucija i otklanjanja dualizma između države i nacije, koje su samo u idealnim slučajevima identične i poklapaju se s državnim granicama. Ovo je tim značajnije jer je kultura možda i jedini "proizvod" s kojim današnja Bosna i Hercegovina realno može konkurirati u Evropi i svijetu.

Status institucija kulture zaduženih za kulturno-historijsku baštinu, poput arhiva, muzeja i biblioteka, nije u potpunosti zadovoljavajući s obzirom na pomanjkanje finansijskih sredstava za osnovne izdatke, kadrovski deficit i organizacijske zastarjelosti. Njihov nemali broj nikako ne smije zasjeniti sve ove i druge probleme s kojima su svakodnevno suočene. Pažnju na svoj nezavidan status ukazao je u jesen 2004. Zemaljski muzej zatvorivši - prvi put od osnivanja - vrata posjetiocima. Prijelaz na viši razvojni stepen je urgentna potreba koja ne trpi odgađanje. Poseban je problem da su zgrade nekih biblioteka i arhiva tokom rata uništene, da još uvijek nisu obnovljene. Još uvijek ne postoji ni gruba evidencija predmeta od iznimne kulturne vrijednosti otuđenih iz Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995.

Djelotvoran način da se iziđe iz stanja regresije i propadanja je reforma postojećeg zakonodavstva uz jačanje na njemu zasnovane odgovornosti. U prilog tome govori aktuelno stanje zakonodavstva vezanog za kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine koje se može označiti stanjem slabe djelotvornosti, o čemu jasno svjedoči stanje spomenika kulture od najviše svjetske vrijednosti.

6. Kulturna politika u sistemu

U osnovi kulturne politike u Bosni i Hercegovini, kao skupa zakonskih i upravnih mehanizama koji pokreću i usmjeravaju upotrebu različitih resursa - finansijskih, fizičkih, političkih, umjetničkih, naučnih, obrazovnih i socijalnih - radi povećanja kulturnog kapitala zemlje i utjecaja na oblikovanje kulturnog prostora, treba da je ugrađeno načelo da kultura ne može više biti isključivo državno područje. Iako siromašne zemlje Istočne Evrope nastoje sačuvati izvjestan pokroviteljski odnos države prema kompletnoj kulturi, naročito prema stvaraocima i njihovim asocijacijama, ona se treba sve više oslanjati na kulturno tržište, kao podsticaj i mjerilo svoga razvoja. Ali, ona se također ne smije ni sasvim prepustiti hirovima tržišta i društvenim odnosima kakvi vladaju u zapadnim, liberalnim društvima. Kulturu u Bosni i Hercegovini treba posmatrati u njenom policentričnom funkcioniranju, ne zanemarujući njene relativno siromašne resurse, kako materijalne tako i ljudske. Ona treba slijediti tri osnovna principa razvoja modernih evropskih država: (a) deetatizacija, (b) decentralizacija, (c) demokratizacija.

Decentralizacija u BiH je daleko od modela kojem treba da teži, a koji će davati prave plodove: širenje kulture na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine kroz aktivan odnos lokalnih zajednica, pojedinaca i institucija.Međutim, taj vid decentralizacije je doveo i do još dubljeg raskola između ruralnog i urbanog kulturnog sektora, gdje su seoske sredine, koje i čine većinu prostora Bosne i Hercegovine, uglavnom "rasterećene" kulturnog djelovanja. Raniji seoski domovi kulture, koji su bili nosioci kulturnih aktivnosti na selu, ili su razoreni ili se sada koriste za neke druge svrhe. Kao mjesta koja su bila u isti mah i biblioteka i čitaonica, kino-sala i pozorišna scena, sabiralište amaterskog i folklornog stvaralaštva, kao i raznih gostovanja iz gradskih sredina, domovi kulture su svojim djelovanjem omogućavali susret ruralne i urbane kulture i time gradili most između urbanog i ruralnog, lokalnog i globalnog. Samo one odluke ili inicijative za koje se smatra da su od općeg značaja i interesa trebaju biti u nadležnosti Ministarstva civilnih poslova BiH, sve druge bi ostale u domenu entitetske, kantonalne i lokalne administracije.

Aneks VIII regulira pitanje proglašenja nacionalnih spomenika kulture, ali to nije sastavni dio Ustava nego dio međunarodnog mirovnog sporazuma kojim je u našoj zemlji zaustavljen rat. Utvrđivanje i provođenje kulturne politike, pa time i izrada strategije razvoja kulture u entitetima i Distriktu Brčko, različito tretira. Dok je u Republici Srpskoj to nadležnost entiteta, u Federaciji BiH je svaki kanton nadležan za pojedine kulturne djelatnosti koje postoje na području tog kantona. Distrikt Brčko, mada po arbitražnoj odluci treba direktno primjenjivati propise BiH, u nedostatku tih propisa pitanja iz oblasti kulture regulira vlastitim propisima. Na nivou države Bosne i Hercegovine donesena su tri zakona koji pokrivaju oblast kultureRiječ je o Zakonu o autorskim i drugim srodnim pravima u Bosni i Hercegovini, Zakonu o zaštiti dobara koja su odlukama Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika proglašena kao nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine i Zakonu o Arhivu BiH.. Određen broj zakona su donijeli Republika Srpska, Federacija BiH i kantoni.

Usklađivanje postojećeg zakonodavstva s standardima Evropske unije i međunarodnim konvencijama koje je BiH prihvatila, kao i donošenje novih propisa, aktivnosti su koje se nalaze na putu evropskih integracija kada je u pitanju oblast kulture.

Definisanje institucije kulture od općeg interesa značajno je s aspekta njihovog razvoja i sufinansiranja iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine. Nesumnjivo je da npr. institucija kao što je Zemaljski muzej BiH, koji je status "institucije od republičkog značaja" stekao prije 1992, treba da danas ima status institucije kulture od općeg interesa, što ne znači da i neke druge institucije ne mogu dobiti isti status i priznanje.

Pored toga, u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, prilikom razmatranja razvojne strategije Bosne i Hercegovine i Strategije pregovora za sklapanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, područje kulture ne smije biti stavljeno na marginu, niti zaobiđeno, kao što je to bio slučaj do sada. Važnost i vrijednost koju Bosna i Hercegovina nosi kao multikulturna i multikonfesionalna država i unosi u Evropu, upravo je onaj kvalitet na kojem treba graditi evropsku Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu, duboko cijeneći kulturna dostignuća svih konstitutivnih naroda, treba podvući da je kultura Bosne i Hercegovine proizvod miješanja i preplitanja kultura svih njenih naroda i svih građana koji ovdje žive, kao zajedničko bogatstvo i zajedničko dobro.

Stoga, zakonodavstvo u oblasti kulture treba harmonizovati s standardima Evropske unije, a prioritet predstavlja donošenje Zakona o kulturnom naslijeđu Bosne i Hercegovine.

Izrada zakonskog i institucionalnog okvira za zaštitu kulturnog naslijeđa posebna je komponenta (projekt) u sklopu Regionalnog programa kulturnog i prirodnog naslijeđa za jugoistočnu Evropu Vijeća Evrope 2003-2005. Zakonsko reguliranje oblasti zaštite kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine jedna je od obaveza koje Bosna i Hercegovina ima kao članica Vijeća Evrope.

Razlozi za donošenje zakona o kulturnom naslijeđu su od izuzetnog značaja za Bosnu i Hercegovinu i sadržani su, između ostalog, u potrebi da se osigura zakonski okvir za sistemsku zaštitu naslijeđa; naslijeđe afirmira kao faktor održivog društvenog i ekonomskog razvoja; uklone paralelizmi; ojačaju institucije zaštite naslijeđa i harmonizira zakonski okvir s međunarodnim konvencijama, standardima Vijeća Evrope i Evropske unije, kao i važećim propisima u Bosni i Hercegovini. Također, treba uspostaviti tješnji odnos i koordiniranu aktivnost između zakonodavstva, ekonomije, unutarnjih poslova, prostornog planiranja, turizma, kratkoročnih i dugoročnih razvojnih projekata, međunarodnih i domaćih institucija - ukratko: uspostaviti opći razvojni kontekst. Time bi na detaljniji i cjelovitiji način bila riješena pitanja čiji je značaj naglašen Aneksom VIII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Usvajanjem zakona o kulturnom naslijeđu od značaja za Bosnu i Hercegovinu stvorile bi se pretpostavke za:

  • -
    osiguranje finansijskih, tehničkih i drugih uvjeta za trajno održavanje kulturno-historijske baštine i njeno uklapanje u razvojne tokove na lokalnom i regionalnom nivou u eri globalizacije kulturne ponude i potražnje;
  • -
    integriranje naslijeđa u prostorne i razvojne planove, odnosno uspostavu funkcionalnog odnosa između kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa; izradu realnih strategija razvoja;
  • -
    uspostava sistema stalne komunikacije i razmjene informacija u oblasti zaštite kulturnog naslijeđa; jačanje svijesti o ulozi kulturnog naslijeđa u održivom razvoju i povratku;
  • -
    daljnje unapređenje razvoja instrumenata za upravljanje naslijeđem;
  • -
    jačanje saradnje domaćih i međunarodnih institucija u oblasti zaštite kulturnog naslijeđa;
  • -
    realizaciju principa otvorenog tržišta pri izradi projekata zaštite spomenika i sprečavanje monopola u tom segmentu koji onemogućuje razvoj i uvođenje novih znanja na polju zaštite kulturnog naslijeđa.

Između niza pitanja na koja novi zakon nastoji naći djelotvoran odgovor tragajući za rješenjima primjerenim našoj sredini i evropskim standardima, kao ogledna mogu poslužiti zakonska rješenja o ulozi privatnih vlasnika kulturnih dobara. Pritom treba imati u vidu činjenicu da još uvijek ne postoji zakon o vlasništvu u BiH, odnosno da još uvijek nije završen proces prelaska sa tzv. društvenog vlasništva na privatno vlasništvo. To znači da u ovom trenutku ne postoje kulturna dobra čiji vlasnik je država Bosna i Hercegovina, tako da su prava vlasništva raspoređena na općine, kantone, entitete, Distrikt Brčko i vjerske zajednice. Tek manjim dijelom su neka kulturna dobra prešla u privatno vlasništvo, ali je taj proces u "povoju", a novi zakon bi mu trebao dati dodatni stimulans. Paralelno s ovim procesom trebalo bi precizirati u kojem su procentu danas kulturna dobra uopće u privatnom vlasništvu.Na osnovu popisa graditeljske baštine koji je 1986. obavio Savezni zavod za statistiku u Bosni i Hercegovini je "od ukupnog broja zaštićenih dobara njih 349 (48%) bilo u društvenom vlasništvu, 195 u vlasništvu tzv. građansko-pravnih lica, dok je samo 114 (15,8%) bilo u privatnom vlasništvu".

Direktno povezana s ovom jest činjenica da ne postoji zakon o restituciji, što koči privatnu inicijativu i odgađa propisivanje rješenja u oblasti zaštite kulturnih dobara, uključujući finansijske i druge mjere. Osim toga, ni starim Zakonom o zaštiti kulturnog naslijeđa iz 1985. godine pitanje prava i obaveza privatnih vlasnika kulturnih dobara nije detaljnije razrađeno. To znači da u ovom području, kao i u brojnim drugim, Bosna i Hercegovina kreće gotovo od nule.

Zakon bi trebao uvesti takve pravne i finansijske mjere koje vlasnike kulturnih dobara - fizičke i pravne osobe podjednako - podstiču u njihovom održavanju, obnavljanju, rekonstrukciji i rehabilitaciji, te stavljanju u edukativne i turističke svrhe s ciljem da kulturna baština Bosne i Hercegovine postane faktor razvoja:

  • -
    Stimuliranje donatora kroz specifične vidove oporezivanja, posebno malih preduzeća ili grupa sponzora. Ovo je naročito važno za Bosnu i Hercegovinu jer aktuelna poreska politika mnogo više ohrabruje investiranje u nove zgrade i privredne objekte nego u spomeničku baštinu. Time se istovremeno hrabri pokretanje biznisa u jednoj ekonomski zaostaloj zemlji koja je deset godina nakon završetka rata dostigla tek 40% prijeratnog bruto nacionalnog dohotka.
  • -
    Stimuliranje udruživanja različitih partnera za očuvanje naslijeđa priznavanjem njihovog zakonskog statusa, uključujući finansijsku autonomiju i poreske olakšice.
  • -
    Unapređivanje procesa konzerviranja starih objekata putem koncesije i njihovog stavljanja u aktivnu funkciju samoodrživosti.
  • -
    Stimuliranje međunarodnih i domaćih finansijskih institucija na kreditiranje procesa obnove i rehabilitacije kulturnog naslijeđa.
  • -
    Svi ovi mehanizmi mogu uključiti pojedinačne spomenike ili grupu spomenika, odnosno zaštićena područja posebne kulturne vrijednosti.
  • -
    Aktiviranje revolving mehanizama koji su se u vrlo kratkom vremenskom periodu već pokazali efikasnim u fondacijama za izdavaštvo i filmsku umjetnost pri Vladi Federacije BiH.
  • -
    Stimuliranje investitora kroz proces reinvestiranja profita korištenjem kulturnog dobra kao poslovnog ili ugostiteljskog prostora, odnosno korištenje prostora za multimedijalne prezentacije (izložbe, pozorišne predstave, predavanja, koncerte, literarne večeri, naučne simpozije itd.).
  • -
    Aktiviranje sistema izdavanja kulturnih spomenika u najam ("pod kiriju") na određeni vremenski period, nakon čijeg isteka bi se ponovno vratio starom vlasniku, s mogućnošću obnavljanja ugovora o profitabilnom korištenju.

Ove i druge predložene mjere treba shvatiti samo kao prvi korak u daljnjoj modernizaciji ukupnoga zakonodavstva iz oblasti kulturno-historijske baštine i uvođenja novih formi njegove zaštite. U tom svjetlu treba osmotriti proces promjene ICOM-ove definicije muzeja kao neprofitne u muzej kao profitnu ustanovu, čime bi se na odgovarajući način zadovoljili interesi za privatizacijom pojedinih muzeja.

7. Tržište i kultura

Umjetnost i kultura, jednako kao i ekonomija, ne poznaju granice. I ekonomija i kultura teže zajedničkom cilju, koji se sastoji u tome da se kvalitetom svoga proizvoda osvoji što veći broj potrošača, koji će se na izvjesno vrijeme učiniti "ovisnim" o njemu. Stoga, u koncipiranju strategije kulturne politike treba odgovoriti na pitanje: kako doći do proizvoda iz sfere kulture i umjetnosti koji će biti dobrodošao na vlastitom tržištu, a onda i na kulturnom tržištu izvan BiH.

Da bi se taj cilj ostvario kultura sigurno ne može biti tretirana kao djelatnost potpuno ovisna o budžetu. Interes za produkciju istinskih kulturnih produkata i projekata mora se iznalaziti i u drugim, multifinansijskim načinima opstanka.

Izvjesno je da Bosna i Hercegovina u procesima tranzicije i uvođenja tržišnog sistema vrijednosti, s obzirom na veoma oskudan socijalni kapacitet i veoma skromni "kulturni kapital", ne može upotpunosti promovirati liberalni princip kulturne demokracije koji odbacuje uplitanje države u kulturu i afirmira značaj tržišta kao isključivi kriterij njenog razvoja i slobodu suverenog potrošača, u njegovom punom opsegu. Jer, kulturnog tržišta u Bosni i Hercegovini, zapravo, još uvijek i nema. Ono u našim uvjetima, kada u cijeloj Bosni i Hercegovini postoje, naprimjer svega 43 kina, i kada je slična situacija u drugim audiovizuelnim medijima, u muzičkoj produkciji, izdavaštvu, prevođenju knjiga, časopisima, muzejsko-galerijskim djelatnostima i sl., može biti samo ceremonijalno. Stoga, usvajajući tržišnu filozofiju kao dugoročno opredjeljenje, i ugrađujući u vlastiti model razvoja elemente tržišnih zakonitosti, "nevidljive ruke klasične ekonomije", mnoge kulturne djelatnosti, posebno one u užem smislu, ne bi mogle, u tržišnoj konkurenciji, uopće opstati bez ugrađivanja u model kulturne politike i elemenata "bijega od tržišne discipline". Odnosno ugrađivanja, pored principa kulturne demokracije, i principa demokratizacije kulture kao civilizacijske vrijednosti, koji je u funkciji emancipacije čovjeka i njegovog svijeta, i koji mora biti neposredna briga i svih institucija vlasti, po cijeloj skali njene organizacije - od centra pa do periferije, i obrnuto. I proces globalizacije kulture, zahvaljujući enormnom razvoju kulturne industrije, nameće prvenstveno američke kulturne standarde, koji vode potiskivanju autohtonih kulturnih tokova i asimilaciji kulturnih identiteta. Sve to zahtijeva u našim okolnostima korekciju slobodnog djelovanja kulturnog tržišta, odnosno kombiniranje principa kulturne demokracije i principa demokratizacije kulture, što podrazumijeva i ugrađivanje u strategije kulturne politike mehanizma podsticanja kreativnosti u svim oblastima kulture i podsticanje učešća svih u kulturnom životu.

Prema tome, kulturnu demokraciju, koja zastupa kulturni relativizam, slobodno tržište, kao i legitimitet i drugih oblika kultura - potkulture, alternativne kulture, manjinske kulture, a koje su, u ime visoke kulture kao civilizacijske vrijednosti usmjerene na emancipaciju čovjeka i razvoj i očuvanje individualnog i grupno diferenciranog kulturnog identiteta, isključivao je princip demokratizacije kulture, o kojem je brigu vodila država bilo preko svojih fondova, bilo minimiziranjem ili ukidanjem cijena ulaznica za vrhunska umjetnička i kulturna ostvarenja. U našim uvjetima kulturna demokracija i demokratizacija kulture, u koncipiranju strategija kulturne politike, treba da idu ruku pod ruku sve dotle dok se u Bosni i Hercegovini ne stvori socijalni i kulturni kapital koji će biti u stanju osigurati samoodrživ razvoj umjetnosti i kulture, povećan pristup sredstvima kulturne proizvodnje, distribucije i, paralelno, kulturne potrošnje. Uostalom, princip kulturne demokracije i princip demokratizacije kulture, kako su ovdje postavljeni, iako suprotstavljeni, nisu inkompatibilni. Njihovim kombiniranjem stvarali bi se uvjeti za formiranje kulturnog tržišta, koje bi sužavao prostor za uplitanja države u tokove razvoja kulture u širem i u užem smislu, ili kulture i kao cilja i kulture kao sredstva. Svjetski pokazatelji jasno ukazuju na to da je svaki dan sve veći značaj kulturnog sektora u društvenom životu, pa je on sa ekonomske tačke gledišta i potencijalni izvor novih radnih mjesta, i to za mlade kreativne ljude, što nije beznačajna činjenica za ulaganje u kulturu i u Bosni i Hercegovini, tim prije što smo svjedoci sve većeg odliva mladih stručnih kadrova s prostora Bosne i Hercegovine.

U SRBiH institucije kulture su na zakonskim osnovama bile finansijski stimulirane, što je omogućavalo njihovo funkcioniranje i djelovanje. Međutim, sada je njihova situacija drugačija. Veliko finansiranje je nesređeno i čak nepostojeće, a malo finansiranje je za ovaj tip kulture apsolutno nezainteresirano, jer on ne donosi profit a zahtijeva velika sredstva. Pritom, tržišna utakmica ne podrazumijeva nužno pobjedu boljeg, i upravo to vodi procesu degradacije, premda, razumljivo, na površinu povremeno izbijaju i svježe ideje i značajna ostvarenja. No, ipak, imajući u vidu specifičnosti Bosne i Hercegovine i njenog privrednog sistema, koji još nije u potpunosti ozakonjen i formiran, može se reći da se, i bez značajnijeg, centraliziranog upliva države, tržište kulture uspostavlja, prije svega, na manifestacijskom i festivalskom planu ("Susret pozorišta BiH" u Brčkom, "Međunarodni festival pozorišta za djecu" u Banjoj Luci, "Sarajevska zima", sajmovi knjiga u Sarajevu i Banjoj Luci, MESS, "Sarajevo film festival", "Banjalučki internacionalni film festival", "Mostarsko proljeće", izložbe ULUBiH i likovnih i primijenjenih umjetnosti BiH, "Tuzlanski književni susreti", "Jazz festival", itd.). Tako se manifestacijska kultura u Bosni Hercegovini, usprkos općoj opasnosti od degradacije, uspijeva održati na dosta zavidnom nivou.

S druge strane, prema dosadašnjoj situaciji u kulturi Bosne i Hercegovine, koja je bila na neki način slika njenog političkog miljea, proizvodi kulture stvoreni u državnim profesionalnim institucijama oba entiteta, radionicama umjetnika ili kulturnoj industriji, prije su se mogli pronaći na regionalnom i evropskom tržištu, negoli na tržištu drugog entiteta.Ako je prvi prelazak entitetske granice jedne profesionalne ustanove u kulturi bio u februaru 2001. godine (Dječije pozorište Republike Srpske na poziv Sarajevske zime), onda je više nego očigledno koliko je složeno i delikatno pitanje uspostave cjelovitog tržišta kulture u Bosni i Hercegovini. Za takvo stanje u kulturi pored rata u BiH uzrok se može naći i u ranijem periodu nedovoljnoj saradnji između ministarstava kulture na entitetskom nivou, nedostatku vizija, nedovoljnoj osposobljenosti menadžera u kulturi koji moraju imati više slobode i pronaći ključeve za djelovanje na čitavom prostoru tržišta kulture Bosne i Hercegovine. To je situacija u kojoj institucije treba da intervenišu dajući podršku institucionalnoj kulturi.

Ključnu ulogu u određivanju kulturne politike država treba da ostvaruje kroz politiku sufinansiranja, pri čemu postoje različite mogućnosti i različiti modeli koji se u finansiranju kulturnih djelatnosti mogu primijeniti.Tu bi se mogli slijediti primjeri razvijenih nama srodnih sredina. Hrvatska je dobar primjer kako se finansiranje kulture harmonizira od vrha prema lokalnoj zajednici. Neki hrvatski gradovi su rekorderi po procentu izdvajanja za kulturu (Varaždin 7%). Sadašnja fiskalna politika ne ide naruku kulturi. Treba razdvojiti budžete institucija od budžeta predviđenog za programe. Način na koji mnoge države finansiraju kulturu čini se prihvatljivim, a to je procentualna pomoć lokalnoj zajednici, koja također treba da izdvoji određenu sumu novca kao svoj udio u njenom realiziranju. Pritom institucija konkursa nema alternative; ona mora postojati i pred njom svi organizatori u kulturnom sektoru treba da iskažu svoje projekte i da obrazlože, a potom opravdaju svoje zahtjeve.

Ministarstvo civilnih poslova BiH jednom godišnje raspisuje konkurs za dodjelu grant sredstava na ime "Pomoći u sufinansiranju institucija kulture u BiH" i konkurs za dodjelu grant podrške za "Međunarodnu kulturnu saradnju".

Ispunjavanje minimuma strateških ciljeva u kulturi u BiH i očuvanje profesionalnih ustanova kulture ostvarilo bi se donošenjem zakonske uredbe o najnižoj stopi izdvajanja za kulturu, bar u visini srednje stope izdvajanja u zemljama EU. Usvajanjem ovakve uredbe omogućio bi se ujednačen razvoj kulture, pa samim tim i tržišta kulture u Bosni i Hercegovini na njenom cijelom geografskom prostoru, zaštitile bi se profesionalne ustanove kulture i bio bi im osiguran neophodni minimum za daljnji razvoj profesionalne, visokoestetske kulture, omogućilo bi se i veće ulaganje u industriju kulture, individualnu i masovnu kulturu svih njenih vrsta i oblika izražavanja. Ovakva uredba je bitna i zbog toga što bi se brže nadoknadilo zaostajanje u razvoju kulture i umjetnosti u BiH u odnosu na druge članice EU i tako približilo normama i standardima EU.

Da bi država mogla poboljšati razvoj tržišta kulture, neophodno je da što prije pristupi usvajanju jednog od provjerenih sistema olakšica u kulturi. Paralelno s usvajanjem sistema olakšica, od državnog je značaja određivanje strateških prioriteta u kulturi, te načina korištenja sredstava za podsticaj daljnjem razvoju kulture u BiH. Pravo na korištenje državnih olakšica treba da podstakne kako proizvodnu kulturu tako i one koji vide sebe i svoje interese u sferi kulture: sponzore, donatore, itd.

Imajući sve to u vidu trebalo bi u ovoj oblasti što prije pristupiti stvaranju preduvjeta i standarda za kvalitetno provođenje strategije kulturne politike, kao što su:

  • -
    formiranje tijela koja bi utvrđivala kriterije i vršila dodjelu stimulativnih sredstava namijenjenih za sufinansiranje projekata i programa u oblasti kulture iz budžeta i pratila uspješnost provođenja strategije kulture, što omogućuje da se razmotri način raspodjele i predlože odgovarajuća rješenja;
  • -
    obezbjeđivanje sredstava u budžetu BiH iz kojih bi se sufinansirali programi i projekti od značaja za BiH;
  • -
    donošenje zakonske regulative za uvođenje poreskih olakšica, kao što su: oslobađanje poreza na dobit u kulturi, oslobađanje od plaćanja PDV-a, ukidanje ili maksimalno smanjenje poreza na knjige iz oblasti beletristike i umjetnosti (kao i za udžbenike, znanstvenu literaturu, stručne priručnike i dr.); uvođenje posebnih olakšica partnerima u kulturi iz privrede, sponzorima, donatorima, itd.;
  • -
    iznalaženje posebnih dodatnih mogućnosti za ulaganja u individualnu i masovnu kulturu i umjetnost; osiguravanje povoljnih kreditnih linija za brži razvoj malih preduzeća u kulturi, agencija i svih drugih proizvodnih predstavnika industrije kulture;
  • -
    usvajanje strategije za otvaranje novih radnih mjesta u oblastima kulture i umjetnosti;
  • -
    educiranje postojećih kadrova u javnim ustanovama kulture u BiH i zapošljavanje novih profesionalnih kadrova, menadžera u kulturi;
  • -
    pronalaženje novih rješenja za veće ulaganje u visokoprofesionalne i visokoestetske proizvođače u kulturi koji bi direktno kvalitetom proizvoda utjecali na imidž Bosne i Hercegovine u svijetu i ostvarili široke mogućnosti za izlazak naše kulture na regionalno i svjetsko tržište;
  • -
    stvaranje uvjeta za sufinansiranje i stipendiranje mladih talentiranih umjetnika kako bi se što prije došlo do strateškog, novog proizvoda u oblasti umjetnosti, a koji jedino može stvoriti sam umjetnik;
  • -
    određivanje liste festivala i manifestacija od općeg značaja kako bi se za konzumente umjetnosti stvarali adekvatni proizvodi namijenjeni razonodi koji imaju sve veći značaj za razvoj industrijske i turističke kulture;
  • -
    osiguravanje uvjeta za ujednačen razvoj kulture i tržišta kulture na cijelom prostoru BiH, vodeći računa o decentraliziranju i demetropoliziranju kulture.

8. Programi i projekti u kulturi

U uvjetima složene, višenacionalne države, koja želi svoju multikulturalnost iskoristiti kao bogatstvo u komunikaciji s okruženjem, veoma je bitno pitanje na koji način će se ostvarivati prava na korištenje sredstava iz budžeta a koja su namijenjena za programe i projekte u kulturi (podršku umjetnika, neformalnih umjetničkih grupa, institucija, javnih ustanova). Koje će tijelo procjenjivati programe i kulturne projekte od značaja za BiH, hoće li to biti agencija za razvoj u oblasti kulture, Vijeće, ili neko drugo tijelo; ko će biti članovi procjenjivačkog tijela i prema kakvom kriteriju će biti birani; kako će planirati potrebna sredstva na godišnjem nivou, su pitanja na koja treba dati riješanja koja bi doprinijela unapređenju i razvoju i promociji kulture i umjetnosti.

Da bi se birali najbolji programi ili projekti u kulturi u Bosni i Hercegovini, i u tom smislu adekvatno stimulirali, neophodno je onemogućiti utjecaj dnevne politike na rad neovisnih ekspertnih komisija za kulturu i umjetnost. Stimuliranje rada kulturnih ustanova i pojedinaca putem sufinansiranja iz budžeta BiH treba uzeti kao korektivni faktor nedovoljnog ulaganja u kulturu na nivoima lokalnih zajednica, kantona i entiteta ali i kao podsticaj njihovom razvoju i predstavljanju na međunarodnom planu.

Programsko-projektnu dokumentaciju javnih ustanova u kulturi ili pojedinaca koji konkuriraju za sredstva iz budžeta BiH treba da valoriziraju komisije sastavljene od eksperata iz određene oblasti kulture, čiji rad mora biti transparentan. Tenderi za programe i projekte u kulturi moraju biti blagovremeni, dorečeni i otvoreni za sve umjetnike ili institucije kulture, privatna, trgovinska, turistička ili proizvodna preduzeća iz sfere industrije kulture s prostora Bosne i Hercegovine. Iza svakog tendera mora stajati unaprijed određen grant s adekvatnim budžetom za nivo programa koji se konkursom želi ostvariti. Adekvatnost trošenja uloženih sredstava treba pratiti komisija imenovana samo za te poslove.

Implementacija Strategije kulturne politike u Bosni i Hercegovini doprinijela bi daljnem razvoju kulture i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, u kojoj danas, pored profesionalnih ustanova, postoje i mnogobrojna strukovna udruženja koja svojim radom daju doprinos razvoju u ovoj oblasti.

Pretpostavka mogućih rješenja je i ugledanje na rješenja iz drugih evropskih država. Svako tržište, pa i tržište kulturnih dobara, gradi se na bazi ponude i potražnje, a odgovor na pitanje zašto su ponuda i potražnja male u domaćim okvirima nalazi se i u postratnom sindromu.

Da bi se pospješio razvoj tržišta kulturnih dobara u Bosni i Hercegovini i povećalo organizirano prisustvo kulture i umjetnosti na lokalnom, kantonalnom, entitetskom, regionalnom i svjetskom tržištu, neophodno je posebnu pažnju usmjeriti na:

  • -
    realizaciju dugoročnih strategija ekonomskog razvoja društva i suzbijanje siromaštva; osiguranje stalnih izvora finansiranja kulturnih zbivanja iz zakonski predviđenih izvora, razvoj u saradnji s privatnim i nevladinim sektorom; formiranje fondova za pojedine oblasti kulturnih djelatnosti koji bi kompenzirali raskol između kulturnog tržišta i istinskih kulturnih vrijednosti;
  • -
    uspostavu kulturne saradnje s drugim zemljama i njihovim institucijama iz ove oblasti, direktni utjecaj kulturnog sektora na dotok investicija, budući da se kultura u svijetu koristi za privlačenje stranih ulaganja i stranih kompanija, koncipiranje marketinških strategija kako bi se obogatila kulturna ponuda, te privukla važna imena iz svijeta kulture, što doprinosi i pozitivnoj reputaciji zemlje;
  • -
    promjenu strukture obrazovnog sistema kao baze za afirmiranje znanja o poduzetništvu na polju kulture, osnivanje centara za kreativnu i civilnu inteligenciju (CCCI), građanski umrežene aktivnosti putem diskusija, tribina, foruma, obrazovne transformacijske seminare za mlade, ali i međugeneracijske projekte, stvaranje veza između kreativnosti, mladih ljudi i preduzeća;
  • -
    promociju, nagrađivanje i podršku uspješnih pojedinaca koji doprinose razvoju kulture i afirmiranju njenog značaja i važnosti, ulaganje u mlade, talentirane ljude, buduće menadžere koji se istinski zalažu za građanstvo, i ukazati im povjerenje;
  • -
    izradu studije izvodivosti za uspostavljanje dva-tri centra za mlade poduzetnike u različitim dijelovima zemlje s fokusom na društvena preduzeća i kreativne industrije.

9. Kulturne industrije

Kulturne industrije predstavljaju poseban ekonomski sektor usmjeren ka budućnosti. One mogu da potpomognu jačanje endogenih regionalnih potencijala, uzimajući u obzir evropsko historijsko naslijeđe. Obuhvatajući širok raspon djelatnosti od knjige, filma, audiovizuelnog domena, do zanatskih proizvoda i dizajna, one su usko vezane i uz pitanje očuvanja i unapređenja kulturne raznolikosti.

Kulturna produkcija je u svijetu postala jedan od glavnih faktora ekonomije i njen značaj ni u kojem slučaju ne bi trebalo zanemariti. Odnos između kulturnog i ekonomskog razvoja i njegov utjecaj na tržište rada sve više postaje oblast diskusija na evropskom nivou. Ekonomski razvoj manjih i velikih gradova u regiji može se unaprijediti raznim mjerama udruženim s kulturom i kulturnim industrijama, što osigurava, pospješuje i otvara nove mogućnosti zapošljavanja.U Evropskoj uniji je, naprimjer, u 1995. godini bilo neposredno zaposleno samo u ovom sektoru oko 2,5 do 3 miliona ljudi.

U poslijeratnom periodu u našoj zemlji, gdje je uništen veliki broj industrijskih potencijala, u doba smanjenja svega što bi našoj zemlji trebalo da osigura priliv sredstava, upravo kulturna industrija može da zauzme značajno mjesto ukupnog razvoja. To je neiskorišteni resurs, polje djelatnosti u kojem se mogu osigurati mnoga radna mjesta i ostvariti društveni profit, uz porast ugleda zemlje kroz promociju kulturne i historijske baštine. Da bi se to postiglo neophodna je aktivna kulturna politika, aktivna ekonomska politika, podrška politike urbanog razvoja, integriranje urbane i regionalne politike, kao i odgovarajući evropski kontekst.

Ratna dešavanja odrazila su se na sve nacionalne sredine i kulturno okruženje uopće. I pored toga, niz je primjera umjetnika, kulturnih radnika i ljudi koji pomažu kulturu, koji usprkos ovakvoj teškoj situaciji ipak uspijevaju održati određeni nivo kulture. Zajednički rad djelatnika iz ove oblasti rezultirao je uspješnim organiziranjem festivala, koji predstavljaju značajne kulturne događaje za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Stalna potreba za inovacijama u ovoj oblasti zahtijeva visok nivo kreativnosti, specijalističkog znanja i vještina, što je upravo karakteristika kulturnog stvaralaštva (zadržavanje visokostručnih i kreativnih kadrova u zemlji). Da bismo očuvali kulturnu autentičnost i planski razvili kulturnu industriju, moramo na svim nivoima zaposliti eksperte koji znaju da postave i koriste ekonomske instrumente kulturne politike. Kad je riječ o kulturnoj produkciji, posebno treba poboljšati materijalni položaj umjetnika, bez čije je uloge, kako u kulturi uopće tako i u kulturnoj industriji, teško zamisliti nacionalnu kulturnu produkciju, čiji je status posebno ugrožen sadašnjom ekonomskom krizom, odnosno sveukupnim stanjem u kojem se našlo naše društvo.