Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Deveta Osnovna škola"
349 Na temelju članka 56. stavak 2. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), članka 31. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji Federalnog ministarstva pravde broj 01-25/09 od 18. februara 2009. godine, i točke IV. Odluke o usvajanju programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfera udruženjima građana i drugim organizacijama" utvrđenog Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu, federalni ministar pravde donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU POVJERENSTVA ZA IZRADU PRIJEDLOGA ZA DODJELU SREDSTAVA NA TEMELJU PROGRAMA UTROŠKA SREDSTAVA SA KRITERIJIMA RASPODJELE SREDSTAVA "TRANSFERA UDRUŽENJIMA GRAĐANA I DRUGIM ORGANIZACIJAMA" UTVRĐENOG PRORAČUNOM FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA 2010. GODINU I. Imenuje se Povjerenstvo za izradu Prijedloga za dodjelu sredstava na temelju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfera udruženjima građana i drugim organizacijama" utvrđen u razdjelu 15, glava 1501 Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu ("Službene novine Federacije BiH", broj 81/09) na ekonomskom kodu 614300 Transfer udruženjima građana i drugim organizacijama, u daljnjem tekstu: Povjerenstvo u sljedećem sastavu: 1. AIDA JASIKA - predsjednik 2. ENTONI ŠEPERIĆ - član 3. IVAN MATEŠIĆ - član a za tajnicu Povjerenstva imenuje se MARA MANDIĆ. II. Povjerenstvo je dužno izraditi Prijedlog za dodjelu sredstava iz točke I. ovog Rješenja sukladno Odluci o usvajanju programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfera udruženjima građana i drugim organizacijama" utvrđenog Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu i pomenuti prijedlog dostaviti federalnom ministru pravde. III. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-2-1115-1/10 25. ožujka/marta 2010. godine Sarajevo Ministar Feliks Vidović, v. r. RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA PROCES PROVOĐENJA PREGOVARAČKOG POSTUPKA BEZ OBJAVLJIVANJA OBAVJEŠTENJA O NABAVCI Član 1. U Komisiju za proces provođenja pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci usluge nadogradnje komunikacijskog A/G sistema APP i TWR Sarajevo za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Sarajevo/Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, imenuju se: 1. EDINA PAJEVIĆ, predsjednik 2. JASNA KELEČEVIĆ, član 3. BOJANA RADIVOJEVIĆ, član Za sekretara Komisije imenuje se: ANA CVITANOVIĆ. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 0l.04.2010. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: – direktna korespondencija sa ponuđačima vezana za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, – ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Broj 18 – Strana 40 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-1874-3/09 24. decembra/prosinca 2009. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 68/07, rješavajući apelaciju Seada Čizmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Čizmića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P: 474/od 15. oktobra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sead Čizmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 5. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 474/03 od 15. oktobra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, kao i učesnika u postupku S. M. i A. M. (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 23. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud i tužioci nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 6. aprila 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda broj P: 474/03 od 15. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine, u ponovnom parničnom postupku je utvrđeno da je tuženi apelant prirodni otac mldb. S. M., kojeg je 8. aprila 1999. godine rodila majka A. M. u Bihaću. Dalje je, također, u izreci prvostepene presude utvrđeno da se činjenica iz stava 1. ove presude ima, po sili zakona, upisati u matičnu knjigu rođenih. Prvostepenom presudom apelant je obavezan da na ime izdržavanja svog djeteta, mldb. S. M., mjesečno doprinosi po 80,00 KM, počevši od 9. juna 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili dok ova presuda ne bude izmijenjena ili ukinuta. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. Sud je utvrdio da će obavezu izdržavanja apelant izvršavati tako da će dospjele obroke platiti odjednom u roku od 30 dana po pravosnažnosti prvostepene presude na ruke drugotužiteljice, majke mldb. prvotužioca A. M., sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec za koji apelant dođe u docnju. 7. U obrazloženjima navedenih presuda redovni sudovi su naveli da je apelant imao nesporne seksualne odnose sa tužiteljicom u periodu od kraja maja 1998. godine do tri i po mjeseca prije rođenja mldb. prvotužioca. Apelant, istina, nije osporavao činjenicu da je bio u vezi sa drugotužiteljicom sve do momenta dok se ona nije porodila, niti je sporio da je bio u vanbračnoj zajednici oko mjesec dana i da je u tom periodu sa njom imao intimne odnose. U prisutnosti apelanta i njegove sestre drugotužiteljica je izvršila test trudnoće koji je bio pozitivan. Prema nalazu i mišljenju Zavoda za transfuziologiju Sarajevo od 6. novembra 2001. godine, analizom krvnogrupnih sistema prema metodi Ssmoller, apelant nije isključen iz očinstva sa vjerovatnoćom od 55%. U toku postupka apelant je i sâm potvrdio da je bio u vezi sa drugotužiteljicom, da je sa njom imao seksualne odnose, da je znao za njenu trudnoću i da je drugotužiteljicu vodio na pregled ultrazvukom. 8. Općinski sud je, u smislu člana 106. stav 2. Porodičnog zakona BiH ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89), donio svoju presudu na osnovu provedenih dokaza, uključujući iskaze parničnih stranaka, te nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju Sarajevo o analizi krvnih grupa. Posebno, navedeni Zavod je utvrdio da analiza krvnogrupnih sistema stranaka, zatim, analiza antigena sistema HLA pokazuje da se tuženi ne isključuje iz očinstva, a analiza prema metodi Ssmoller ukazuje da je vjerovatnoća od 55% za utvrđivanje očinstva "indiferentna na pozitivnu odluku". Obaveza izdržavanja mldb. djeteta je ustanovljena prema članu 251. Porodičnog zakona BiH, a na osnovu imovinskih prilika stranaka, radnog i drugog statusa i sl. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 10. Apelant navodi da su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalne propise, jer je njegovo očinstvo nad malodobnim prvotužiocem, navodno, utvrđeno na osnovu pretpostavki. U apelaciji on navodi da sa tužiteljicom nije imao seksualne odnose u vrijeme kritičnog perioda trudnoće, da je u toku postupka izgubljen njegov dnevnik u kojem je detaljno zapisivao događaje iz svog života i na osnovu koga bi se mogli utvrditi svi detalji veze sa tužiteljicom. Apelant navodi da su dokazi koje je sud izveo i na kojima su presude i zasnovane kontradiktorni, te da osporene presude nisu zasnovane na relevantnim dokazima, nego na neprovjerenim indicijama. Prvostepenom presudom, kako navodi apelant, nisu navedeni materijalni propisi na kojim se odluka zasniva. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer je u drugostepenoj presudi navedeno da apelant nije ni u žalbi predložio dokazivanje vještačenjem DNK. On navodi da je tokom cijelog postupka "bio spreman podvrgnuti se metodi analize DNK", ali je drugotužiteljica "omela utvrđivanje ove činjenice", a apelant se odazvao svakom pozivu suda, pa i vještačenju putem Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH analize krvi. Apelant navodi da tužioci nisu dokazali nesporno očinstvo djeteta iako je na tužiocima obaveza da dokažu ono što tvrde, a izostalo je i obavezno učešće organa starateljstva. Apelant kvalificira činjenicu da je otac djeteta kao "proizvoljno utvrđenom", smatrajući da analiza krvi nije pouzdan metod za to. Ni sâm moment začeća nije precizno utvrđen, niti je sud angažirao vještaka da se ta činjenica utvrdi, a na šta je sud bio obavezan. Time što je određeno izdržavanje za mldb. S. M. apelant smatra da je primjena pozitivnih propisa bila proizvoljna, uključujući kako materijalne, tako i procesne zakone, što je dovelo i do povrede prava na apelantovu imovinu. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je potvrdio prvostepenu presudu, žalbu tuženog odbio nakon što je ispitao sve žalbene razloge, kako one koje je tuženi naveo, tako i one na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga, ovaj sud, povodom navoda iz apelacije koji veoma iscrpno dokazuju njenu neosnovanost, nema drugih argumenata osim onih koji su dati u obrazloženju osporene presude, zaključuje se u odgovoru na apelaciju. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. 13. Porodični zakon ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi: Član 134. Postupak u sporovima za utvrđivanje, odnosno osporavanje očinstva i materinstva pokreće se tužbom. Stranke u sporu za utvrđivanje očinstva su lica čije se očinstvo utvrđuje, dijete i majka djeteta. Član 136. Stranke koje podnose tužbu radi utvrđivanja, odnosno osporavanja očinstva, odnosno protiv kojih je upravljen tužbeni zahtjev jedinstveni su suparničari. Član 137. Ako dijete i roditelj koji po zakonu zastupa dijete zajedno podnose tužbu za utvrđivanje ili osporavanje očinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u parnici. Š...Ć Član 138. U postupku u sporovima radi utvrđivanja, odnosno osporavanja očinstva ili materinstva isključena je javnost. U sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva ne može se donijeti presuda zbog izostanka, niti na osnovu priznanja. Član 141. U postupku za utvrđivanje i osporavanje očinstva ili materinstva primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Član 259. stav 2. Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja Broj 18 – Strana 41 su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine apelant je primio 9. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:(...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 20. S obzirom na to da se u konkretnom predmetu utvrđivanja očinstva radi o apelantovim građanskim pravima, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv, pa će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o kršenju ovog prava. 21. Osnovno pitanje koje pokreće apelacija jeste da li je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kad je apelanta proglasio ocem mldb. S. M i kada ga je obavezao na izdržavanje djeteta i plaćanje parničnih troškova postupka. Apelant smatra da činjenice koje je utvrdio sud, kao i saslušani svjedoci, provedeni dokazi i nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju krvi iz Sarajeva nisu dovoljan dokaz da je on otac djeteta. Neprovođenje analize DNK, smatra apelant, ključni je propust suda koji je doveo do pogrešnih i nezakonitih sudskih odluka. U tako delikatnoj i osjetljivoj materiji kao što je utvrđivanje očinstva ne može se vjerovati iskazima svjedoka, pa ni drugim dokaznim sredstvima, koji nisu mogli posvjedočiti o kakvoj prirodi odnosa apelanta i tužiteljice se radi, niti na osnovu tih dokaza zasnivati odluku o očinstvu bez analize DNK krvi. 22. Nesporna je činjenica da se analiza DNK ubraja u jednu od najsigurnijih metoda i pravnih dokaza za utvrđivanje očinstva kada se to pitanje postavi sudskim organima. Kao najpouzdaniji način utvrđivanja očinstva treba uvijek nastojati da se ona provede. Po rođenju mldb. prvotužioca tuženi apelant nije želio priznati da je njegov otac zbog čega je drugotužiteljica i podnijela tužbu za utvrđivanje očinstva. Iz dokumentacije spisa i osporenih presuda proizlazi da sud nije tražio od apelanta da se podvrgne analizi DNK, niti je on to predlagao, pa je Općinski sud, u smislu člana 106. stav 2. Porodičnog zakona BiH, donio svoju presudu na Broj 18 – Strana 42 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH osnovu provedenih dokaza, koji su uključivali iskaze parničnih stranaka, te nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju Sarajevo o analizi krvnih grupa. U prvostepenoj presudi (strana 3. pasus 2) se kaže da je apelant, osporavajući valjanost dotad izvedenih dokaza, naveo da "postoje sigurnije metode vještačenja kojima je tuženik Š...Ć spreman da se podvrgne, mada smatra da ga sud nije mogao natjerati da se podvrgne toj metodologiji, a to je vještačenje DNK". Tuženi apelant, dakle, nije ni predlagao da se izvede drugo medicinsko vještačenje, niti provođenje drugih dokaza u tom smislu. Pritom, tuženi samo konstatira "da postoje sigurnije metode vještačenja DNK", odnosno ustanove koje ovakvu vrstu vještačenja obavljaju sa vjerovatnoćom od 99%, iako tuženi apelant smatra da ga sud nije ni mogao natjerati da se podvrgne toj metodi. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da takav dokaz ne bi mogao biti proveden bez aktivnog angažiranja apelanta, koji izvođenje takvog dokaza nije ni žalbom predložio, a ni sâm sud nije od njega to tražio. 23. Prema članu 8. Zakona o parničnom postupku FBiH, sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, procjenjujući savjesno i brižljivo svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Niti odredbe Zakona o parničnom postupku, niti odredbe Porodičnog zakona BiH ne obavezuju sud da u postupku utvrđivanja očinstva provodi dokaz ispitivanja DNK očeve krvi, da bi se taj postupak smatrao neophodnim uvjetom za zakonitost i pravilnost sudske odluke o utvrđivanju očinstva. Istina, sud treba uvijek da nastoji da, uz ostale dokaze, provede i ovaj zbog njegove dokazne snage i uvjerljivosti. Ali, neprovođenje ovog dokaza ne dovodi, u principu, do nezakonitosti odluke o utvrđivanju očinstva. Stav Evropskog suda za ljudska prava, također, jeste da u postupku utvrđivanja očinstva od nacionalnog zakonodavstva i zakonskih rješenja u njima zavisi koji će se dokazi provoditi i koje činjenice utvrđivati. Ako obaveza utvrđivanja testa DNK nije kao takva predviđena u nacionalnom zakonodavstvu, taj test nije obavezno ni provoditi u svakom slučaju, što ne sprečava države da u svojim porodičnim zakonodavstvima ustanove takvu obavezu. 24. Tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Mikulić protiv Hrvatske, u kojoj se upravo razmatra pitanje provođenja testa DNK radi utvrđivanja očinstva, izričito se kaže: "Sud s tim u vezi primjećuje kako prema domaćem pravu ne postoje mjere kojima bi se H. P. prisilio da poštuje naredbu prvostepenog suda da se izvrši testiranje DNK. Ne postoji niti bilo kakva direktna odredba koja bi uređivala posljedice takvog nepoštivanja. Istina je, međutim, da sudovi u građanskom postupku, prema članu 8. Zakona o parničnom postupku, moraju donijeti presudu prema svom vlastitom uvjerenju nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. U tom pogledu sudovi su slobodni da donose zaključke uzimajući u obzir činjenicu da neka stranka ometa utvrđivanje određenih činjenica" (vidi, Mikulić protiv Hrvatske, zahtjev broj 5317/99 od 7. februara 2002. godine, stav 61). Osim toga, propisima o porodičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, slično kao i u nekim drugim zemljama, nije predviđena obaveza da se provodi analiza DNK krvi radi utvrđivanja očinstva, niti, s druge strane, obavezna mjera da se lice za koje se sumnja da je otac djeteta, kad on? izbjegava očitovanje na sudu, privodi, niti je izbjegavanje te obaveze predviđeno kao krivično djelo ili kao sudska mjera osiguranja prisustva stranke. 25. Dalje, u pogledu primjene materijalnog prava redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo ocijenjeni i jasno obrazloženi. To tim prije što su sudovi u delikatnom predmetu kakvo je utvrđivanje očinstva primijenili dokazni postupak koji je uključivao sva ostala raspoloživa dokazna sredstva koja im Porodični zakon i Zakon o parničnom postupku omogućuju da dođu do potpune istine. Sudovi i ne spore da je apelant učestvovao u postupku i predlagao izvođenje dokaza, ali konačna odluka o spornom predmetu uzima u obzir sve činjenice koje je sud utvrđivao i sve dokaze koje je provodio, pa i Ponedjeljak, 5.4.2010. one koje je predlagao apelant. Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi na osnovu kojih su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, uz jasno i detaljno obrazloženje i da su na tako utvrđeno činjenično stanje, bez proizvoljnosti, sudovi primijenili važeće materijalno-pravne propise. U članu 141. Porodičnog zakona se izričito navodi da će se u postupku za utvrđivanje i osporavanje očinstva ili materinstva primjenjivati odredbe o parničnom postupku, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Primjena principa parničnog postupka zahtijeva da se sud kreće u okviru tužbenog zahtjeva stranaka, pa apelantovim navodima da nije provedeno vještačenje DNA u konkretnom slučaju, u situaciji kad Porodični zakon koji je primijenjen nije propisao takvu obavezu, ne dovodi, prema mišljenju Ustavnog suda, do povrede prava na pravično suđenje. 26. Apelant naročito prigovara da su sudovi morali voditi postupak prema odredbama novog Porodičnog zakona ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05). Međutim, članom 384. stav 2. novog Porodičnog zakona je utvrđeno da će se "postupak po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima u predmetima u kojima nije odlučeno do dana stupanja na snagu ovog Zakona završiti prema odredbama ranijeg zakona". Nema naznaka niti je apelant predočio dokaze da je redovni sud postupao drugačije od navedenih zakonskih odredaba, jer je sud konkretni postupak vodio i okončao prema odredbama Porodičnog zakona BiH. Dalje, u vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na izdržavanje, a suprotno principima parničnog postupka u kojima sud ostaje u okvirima tužbenog zahtjeva, sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta, kako i nalaže član 259. stav 2. Porodičnog zakona BiH, pa su apelantovi navodi u tom pravcu paušalni. Dalje, ako dijete i roditelj zajedno podnose tužbu za utvrđivanje očinstva, onda organ starateljstva može djetetu postaviti posebnog staratelja ako između djeteta i roditelja u toj parnici postoje suprotni interesi, što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa su apelantovi navodi u tom smislu, također, paušalni. 27. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su u predmetnom parničnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminirajuća. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje samo zato što su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalne propise na način suprotan od apelantovog interesa ispoljenog tokom postupka. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života 29. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:(...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 30. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana ovim članom. Navedeno pravo je eksplicitno propisano članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Član 8. stav 2. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, prema značenju termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćim ili međunarodnim zakonima, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li su odluke javnih vlasti, odnosno sudske presude kojim je utvrđivano očinstvo imale legitiman cilj, da li su predstavljale mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu i da li su proporcionalne tom cilju. 31. U pogledu postupka za utvrđivanje očinstva, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u više navrata utvrdio da se takvi postupci ubrajaju u domašaj člana 8. Evropske konvencije (vidi, naprimjer, presude u predmetu Rasmussen protiv Danske od 28. novembra 1984, serija A broj 87, str. 13, stav 33, i Keegan protiv Irske od 26. maja 1994, serija A broj 290, str. 18, stav 45). U vezi s time, pojam "porodičnog života" iz člana 8. Evropske konvencije nije isključivo ograničen na odnose koji se zasnivaju na braku, već može obuhvatiti i druge de facto "porodične veze" kad je u dovoljnoj mjeri prisutna stalnost u odnosima (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Kroon i ostali protiv Holandije od 27. oktobra 1994, serija A broj 297-C, str. 55-56, stav 30). Ovaj predmet se razlikuje od spomenutih predmeta za utvrđivanje očinstva po tome što nije uspostavljena nikakva porodična veza između majke i djeteta, s jedne strane, i djetetovog oca, s druge strane. Međutim, kako je ranije navedeno, član 8. Evropske konvencije ne štiti samo "porodični", već i "privatni" život. 32. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prvo, mora utvrditi da li se presuda kojom se utvrđuje da je apelant otac mldb. djeteta i utvrđuje obaveza izdržavanja djeteta, kako je to utvrđeno u sudskom postupku, može smatrati miješanjem u apelantovu privatnu sferu u okviru značenja iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije, te da li osporene odluke redovnih sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog života i da li je to miješanje opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. 33. Poštivanje privatnog života zahtijeva da svako bude u mogućnosti da utvrdi pojedinosti o svom identitetu kao pojedinačnom ljudskom biću, te da je pravo pojedinca na takve informacije važno zbog implikacija koje takvi podaci mogu imati na njegovu ili njenu ličnost (vidi presudu u predmetu Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstava od 7. jula 1989, serija A broj 159, str. 16, stav 39). U ovom predmetu učesnici u postupku su majka i vanbračno dijete koji u sudskom postupku nastoje utvrditi ko je biološki otac djeteta. Postupak za utvrđivanje očinstva ima cilj da odredi pravni odnos sa apelantom utvrđivanjem biološke istine. Dakle, postoji direktna veza između utvrđivanja očinstva i apelantovog privatnog života, pa se činjenično stanje predmeta, stoga, ubraja u domašaj člana 8. Evropske konvencije. 34. Iz navedenog se može zaključiti da činjenica da je utvrđeno da je apelant otac djeteta jeste miješanje u njegov privatni život, ali je to miješanje bilo zakonito, predstavljalo je "nužnu mjeru u demokratskom društvu" i proporcionalno je cilju koji se želi postići. Najzad, prilikom odlučivanja o zahtjevu za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 43 utvrđivanje očinstva sudovi treba da uzmu u obzir osnovni princip interesa djeteta. Ustavni sud nalazi da je postojećim parničnim postupkom uspostavljena pravična ravnoteža između prava majke i djeteta, kao učesnika u postupku, da se bez nepotrebnog odugovlačenja otkloni njena neizvjesnost u pogledu ličnog identiteta i prava navodnog oca djeteta. S druge strane, osporenim presudama je izvršeno miješanje u apelantov privatni život na način da je ono bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu i da je bilo proporcionalno apelantovim zaštićenim pravima na privatni život, s jedne, i javnom interesu kao neophodnoj mjeri u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih, s druge strane. 35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 36. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode koji se odnose na pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na zabranu diskriminacije, pravo na zabranu zloupotrebe prava i, konačno, pravo na imovinu. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima u kojima je utvrđivano očinstvo, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. 38. Kršenje prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koje se tiče postupka utvrđivanja očinstva ne postoji kada je taj postupak proveden na osnovu zakona, koji je jasan i javno objavljen, kada je ono u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti između javnog interesa u demokratskom društvu i apelantovog prava na privatan život. 39 Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 68/07, rješavajući apelaciju Seada Čizmića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Seada Čizmića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-205/05 od 9. listopada 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P: 474/od 15. listopada 2004. godine. Broj 18 – Strana 44 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sead Čizmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, odvjetnica iz Cazina, podnio je 5. siječnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-205/05 od 9. listopada 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 474/03 od 15. listopada 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, kao i sudionika u postupku S. M. i A. M. (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 23. ožujka 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud i tužitelji nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnositelju zahtjeva 6. travnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda broj P: 474/03 od 15. listopada 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. listopada 2006. godine, u ponovnom parničnom postupku je utvrđeno da je tuženi apelant prirodni otac mldb. S. M., kojeg je 8. travnja 1999. godine rodila majka A. M. u Bihaću. Dalje je, također, u izreci prvostupanjske presude utvrđeno da se činjenica iz stavka 1. ove presude ima, po sili zakona, upisati u matičnu knjigu rođenih. Prvostupanjskom presudom apelant je obvezan na ime izdržavanja svog djeteta, mldb. S. M., mjesečno doprinositi po 80,00 KM, počevši od 9. lipnja 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili dok ova presuda ne bude izmijenjena ili ukinuta. Sud je utvrdio da će obvezu izdržavanja apelant izvršavati tako da će dospjele obroke platiti odjednom u roku od 30 dana po pravomoćnosti prvostupanjske presude na ruke drugotužiteljice, majke mldb. prvotužitelja A. M., sve pod prijetnjom prinudne ovrhe sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec za koji apelant dođe u docnju. 7. U obrazloženjima navedenih presuda redoviti sudovi su naveli da je apelant imao nepobitne seksualne odnose sa tužiteljicom u razdoblju od konca svibnja 1998. godine do tri i pol mjeseca prije rođenja mldb. prvotužitelja. Apelant, istina, nije pobijao činjenicu da je bio u vezi sa drugotužiteljicom sve do momenta dok se ona nije porodila, niti je pobijao da je bio u izvanbračnoj zajednici oko mjesec dana i da je u tome razdoblju sa njom imao intimne odnose. U nazočnosti apelanta i njegove sestre drugotužiteljica je izvršila test trudnoće koji je bio pozitivan. Prema nalazu i mišljenju Zavoda za transfuziologiju Sarajevo od 6. studenog 2001. godine, analizom krvnogrupnih sustava prema metodi Ssmoller, apelant nije isključen iz očinstva sa vjerojatnoćom od 55%. U tijeku postupka apelant je i sâm potvrdio da je bio u vezi sa drugotužiteljicom, da je sa njom imao seksualne odnose, da je znao za njezinu trudnoću i da je drugotužiteljicu vodio na pregled ultrazvukom. 8. Općinski sud je, u smislu članka 106. stavak 2. Obiteljskog zakona BiH ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89), donio svoju presudu na temelju provedenih dokaza, uključujući iskaze parničnih stranaka, te nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju Sarajevo o analizi krvnih grupa. Posebice, navedeni Zavod je utvrdio da analiza krvnogrupnih sustava stranaka, potom, analiza antigena sustava HLA pokazuje da se tuženi ne isključuje iz Ponedjeljak, 5.4.2010. očinstva, a analiza prema metodi Ssmoller ukazuje da je vjerojatnoća od 55% za utvrđivanje očinstva "indiferentna na pozitivnu odluku". Obveza izdržavanja mldb. djeteta je ustanovljena prema članku 251. Obiteljskog zakona BiH, a na temelju imovinskih prilika stranaka, radnog i drugog statusa i sl. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 9. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, također, smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, pravo na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 10. Apelant navodi da su redoviti sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalne propise, jer je njegovo očinstvo nad malodobnim prvotužiteljem, navodno, utvrđeno na temelju pretpostavki. U apelaciji on navodi da sa tužiteljicom nije imao seksualne odnose u vrijeme kritičnog razdoblja trudnoće, da je u tijeku postupka izgubljen njegov dnevnik u kojem je detaljno zapisivao događaje iz svojeg života i na temelju kojeg bi se mogli utvrditi svi detalji veze sa tužiteljicom. Apelant navodi da su dokazi koje je sud izveo i na kojima su presude i utemeljene kontradiktorni, te da pobijane presude nisu utemeljene na relevantnim dokazima, nego na neprovjerenim indicijama. Prvostupanjskom presudom, kako navodi apelant, nisu navedeni materijalni propisi na kojim se odluka temelji. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer je u drugostupanjskoj presudi navedeno da apelant nije ni u prizivu predložio dokazivanje vještačenjem DNK. On navodi da je tijekom cijelog postupka "bio spreman podvrgnuti se metodi analize DNK", ali je drugotužiteljica "omela utvrđivanje ove činjenice", a apelant se odazvao svakom pozivu suda, pa i vještačenju putem analize krvi. Apelant navodi da tužitelji nisu dokazali nepobitno očinstvo djeteta iako je na tužiteljima obveza da dokažu ono što tvrde, a izostalo je i obvezno sudjelovanje tijela skrbništva. Apelant kvalificira činjenicu da je otac djeteta kao "proizvoljno utvrđenom", smatrajući da analiza krvi nije pouzdana metoda za to. Ni sâm moment začeća nije precizno utvrđen, niti je sud angažirao vještaka da se ta činjenica utvrdi, a na što je sud bio obvezan. Time što je određeno izdržavanje za mldb. S. M. apelant smatra da je primjena pozitivnih propisa bila proizvoljna, uključujući kako materijalne, tako i procesne zakone, što je dovelo i do povrede prava na apelantovu imovinu. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je potvrdio prvostupanjsku presudu, priziv tuženog odbio nakon što je ispitao sve prizivne razloge, kako one koje je tuženi naveo, tako i one na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga, ovaj sud, glede navoda iz apelacije koji veoma iscrpno dokazuju njezinu neutemeljenost, nema drugih argumenata osim onih koji su dani u obrazloženju pobijane presude, zaključuje se u odgovoru na apelaciju. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebice i sve dokaze zajedno. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. 13. Obiteljski zakon ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi: Članak 134. Postupak u sporovima za utvrđivanje, odnosno pobijanje očinstva i materinstva pokreće se tužbom. Stranke u sporu za utvrđivanje očinstva su osobe čije se očinstvo utvrđuje, dijete i majka djeteta. Članak 136. Stranke koje podnose tužbu radi utvrđivanja, odnosno pobijanja očinstva, odnosno protiv kojih je upravljen tužbeni zahtjev jedinstveni su suparničari. Članak 137. Ako dijete i roditelj koji po zakonu zastupa dijete zajedno podnose tužbu za utvrđivanje ili pobijanje očinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u parnici. Š...Ć Članak 138. U postupku u sporovima radi utvrđivanja, odnosno pobijanja očinstva ili materinstva isključena je javnost. U sporovima za utvrđivanje ili pobijanje očinstva ili materinstva ne može se donijeti presuda zbog izostanka, niti na temelju priznanja. Članak 141. U postupku za utvrđivanje i pobijanje očinstva ili materinstva primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Članak 259. stavak 2. Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta. VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. listopada 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. listopada 2006. godine apelant je primio 9. studenog 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. siječnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Broj 18 – Strana 45 a) Pravo na pravično suđenje 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:(...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 20. Obzirom na to da se u konkretnom predmetu utvrđivanja očinstva radi o apelantovim građanskim pravima, članak 6. Europske konvencije je primjenjiv, pa će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o kršenju ovog prava. 21. Temeljno pitanje koje pokreće apelacija jeste je li sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kad je apelanta proglasio ocem mldb. S. M i kada ga je obvezao na izdržavanje djeteta i plaćanje parničnih troškova postupka. Apelant smatra da činjenice koje je utvrdio sud, kao i saslušani svjedoci, provedeni dokazi i nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju krvi iz Sarajeva nisu dostatan dokaz da je on otac djeteta. Neprovođenje analize DNK, smatra apelant, ključni je propust suda koji je doveo do pogrešnih i nezakonitih sudbenih odluka. U tako delikatnoj i osjetljivoj materiji kao što je utvrđivanje očinstva ne može se vjerovati iskazima svjedoka, pa ni drugim dokaznim sredstvima, koji nisu mogli posvjedočiti o kakvoj naravi odnosa apelanta i tužiteljice se radi, niti na temelju tih dokaza zasnivati odluku o očinstvu bez analize DNK krvi. 22. Nepobitna je činjenica da se analiza DNK ubraja u jednu od najsigurnijih metoda i pravnih dokaza za utvrđivanje očinstva kada se to pitanje postavi sudbenim tijelima. Kao najpouzdaniji način utvrđivanja očinstva treba uvijek nastojati da se ona provede. Po rođenju mldb. prvotužitelja tuženi apelant nije želio priznati da je njegov otac zbog čega je drugotužiteljica i podnijela tužbu za utvrđivanje očinstva. Iz dokumentacije spisa i pobijanih presuda proizlazi da sud nije tražio od apelanta da se podvrgne analizi DNK, niti je on to predlagao, pa je Općinski sud, u smislu članka 106. stavak 2. Obiteljskog zakona BiH, donio svoju presudu na temelju provedenih dokaza, koji su uključivali iskaze parničnih stranaka, te nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju Sarajevo o analizi krvnih grupa. U prvostupanjskoj presudi (strana 3. pasus 2) se kaže da je apelant, pobijajući valjanost dotad izvedenih dokaza, naveo da "postoje sigurnije metode vještačenja kojima je tuženik Š...Ć spreman podvrgnuti se, mada smatra da ga sud nije mogao natjerati da se podvrgne toj metodologiji, a to je vještačenje DNK". Tuženi apelant, dakle, nije ni predlagao da se izvede drugo medicinsko vještačenje, niti provedba drugih dokaza u tome smislu. Pritom, tuženi samo konstatira "da postoje sigurnije metode vještačenja DNK", odnosno ustanove koje ovakvu vrstu vještačenja obavljaju sa vjerojatnoćom od 99%, iako tuženi apelant smatra da ga sud nije ni mogao natjerati da se podvrgne toj metodi. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da takav dokaz ne bi mogao biti proveden bez aktivnog angažiranja apelanta, koji izvođenje takvog dokaza nije ni prizivom predložio, a ni sâm sud nije od njega to tražio. 23. Prema članku 8. Zakona o parničnom postupku FBiH, sud na temelju slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, procjenjujući savjesno i brižljivo svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Niti odredbe Zakona o parničnom postupku, niti odredbe Obiteljskog zakona BiH ne obvezuju sud da u postupku utvrđivanja očinstva provodi dokaz ispitivanja DNK očeve krvi, da bi se taj postupak smatrao neophodnim uvjetom za zakonitost i pravilnost sudbene odluke o utvrđivanju očinstva. Istina, sud treba uvijek nastojati da, uz ostale dokaze, provede i ovaj zbog njegove dokazne snage i uvjerljivosti. Ali, neprovođenje ovog dokaza ne dovodi, u načelu, do nezakonitosti odluke o utvrđivanju očinstva. Stajalište Europskog suda za ljudska prava, također, jeste da u postupku utvrđivanja Broj 18 – Strana 46 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH očinstva od nacionalnog zakonodavstva i zakonskih rješenja u njima ovisi koji će se dokazi provoditi i koje činjenice utvrđivati. Ako obveza utvrđivanja testa DNK nije kao takva predviđena u nacionalnom zakonodavstvu, taj test nije obvezno ni provoditi u svakom slučaju, što ne sprečava države da u svojim obiteljskim zakonodavstvima ustanove takvu obvezu. 24. Tako, u Odluci Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) Mikulić protiv Hrvatske, u kojoj se upravo razmatra pitanje provedbe testa DNK radi utvrđivanja očinstva, izričito se kaže: "Sud s tim u svezi primjećuje kako prema domaćem pravu ne postoje mjere kojima bi se H. P. prisilio da poštuje naredbu prvostupanjskog suda da se izvrši testiranje DNK. Ne postoji niti bilo kakva izravna odredba koja bi uređivala posljedice takvog nepoštivanja. Istina je, međutim, da sudovi u građanskom postupku, prema članku 8. Zakona o parničnom postupku, moraju donijeti presudu prema svom vlastitom uvjerenju nakon ocjene svakog dokaza posebice i svih dokaza zajedno. Glede toga sudovi su slobodni da donose zaključke uzimajući u obzir činjenicu da neka stranka ometa utvrđivanje određenih činjenica" (vidi, Mikulić protiv Hrvatske, zahtjev broj 5317/99 od 7. veljače 2002. godine, stavak 61). Osim toga, propisima o obiteljskom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, slično kao i u nekim drugim zemljama, nije predviđena obveza da se provodi analiza DNK krvi radi utvrđivanja očinstva, niti, s druge strane, obvezna mjera da se osoba za koju se sumnja da je otac djeteta, kad on? izbjegava očitovanje na sudu, privodi, niti je izbjegavanje te obveze predviđeno kao kazneno djelo ili kao sudbena mjera osiguranja nazočnosti stranke. 25. Dalje, glede primjene materijalnog prava redovitih sudova, Ustavni sud podsjeća da njegova zadaća nije da preispituje zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redoviti sudovi utemeljili svoje odluke brižljivo ocijenjeni i jasno obrazloženi. To tim prije što su sudovi u delikatnom predmetu kakvo je utvrđivanje očinstva primijenili dokazni postupak koji je uključivao sva ostala raspoloživa dokazna sredstva koja im Obiteljski zakon i Zakon o parničnom postupku omogućuju da dođu do potpune istine. Sudovi i ne spore da je apelant sudjelovao u postupku i predlagao izvođenje dokaza, ali konačna odluka o upitnom predmetu uzima u obzir sve činjenice koje je sud utvrđivao i sve dokaze koje je provodio, pa i one koje je predlagao apelant. Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi na temelju kojih su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, uz jasno i detaljno obrazloženje i da su na tako utvrđeno činjenično stanje, bez proizvoljnosti, sudovi primijenili važeće materijalno-pravne propise. U članku 141. Obiteljskog zakona se izričito navodi da će se u postupku za utvrđivanje i pobijanje očinstva ili materinstva primjenjivati odredbe o parničnom postupku, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Primjena načela parničnog postupka zahtijeva da se sud kreće u okviru tužbenog zahtjeva stranaka, pa apelantovim navodima da nije provedeno vještačenje DNA u konkretnom slučaju, u situaciji kad Obiteljski zakon koji je primijenjen nije propisao takvu obvezu, ne dovodi, prema mišljenju Ustavnog suda, do povrede prava na pravično suđenje. 26. Apelant osobito prigovara da su sudovi morali voditi postupak prema odredbama novog Obiteljskog zakona ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05). Međutim, člankom 384. stavak 2. novog Obiteljskog zakona je utvrđeno da će se "postupak po redovitim i izvanrednim pravnim lijekovima u predmetima u kojima nije odlučeno do dana stupanja na snagu ovog Zakona završiti prema odredbama ranijeg zakona". Nema naznaka niti je apelant predočio dokaze da je redoviti sud postupao drugačije od navedenih zakonskih odredaba, jer je sud konkretni postupak vodio i okončao prema odredbama Obiteljskog zakona BiH. Dalje, u svezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na izdržavanje, a oprečno načelima parničnog postupka u kojima sud ostaje u okvirima tužbenog zahtjeva, sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac Ponedjeljak, 5.4.2010. djeteta, kako i nalaže članak 259. stavak 2. Obiteljskog zakona BiH, pa su apelantovi navodi u tome pravcu paušalni. Dalje, ako dijete i roditelj zajedno podnose tužbu za utvrđivanje očinstva, onda tijelo starateljstva može djetetu postaviti posebnog skrbnika ako između djeteta i roditelja u toj parnici postoje oprečni interesi, što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa su apelantovi navodi u tome smislu, također, paušalni. 27. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da sudjeluje u postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su u predmetnom parničnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje. Sudovi su prigodom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovitih sudova u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminirajuća. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje samo zato što su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalne propise na način oprečan od apelantovog interesa izraženog tijekom postupka. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života 29. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:(...) (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 30. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljna svrha članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana ovim člankom. Navedeno pravo je eksplicitno propisano člankom 8. stavak 1. Europske konvencije. Članak 8. stavak 2. Europske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavkom članka 8. Europske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti, prema značenju termina Europske konvencije, sastoji se od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćim ili međunarodnim zakonima, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dani predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo sukladno zakonu, mora se utvrditi je li to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i je li miješanje bilo u svezi sa jednim od ciljeva navedenim člankom 8. stavak 2. Europske konvencije. U tome kontekstu treba razmotriti jesu li odluke javnih vlasti, odnosno sudbene presude kojim je utvrđivano očinstvo imale legitiman cilj, jesu li predstavljale mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu i jesu li proporcionalne tome cilju. 31. Glede postupka za utvrđivanje očinstva, Ustavni sud zapaža da je Europski sud u više navrata utvrdio da se takvi postupci ubrajaju u domašaj članka 8. Europske konvencije (vidi, primjerice, presude u predmetu Rasmussen protiv Danske od 28. studenog 1984, serija A broj 87, str. 13, stavak 33, i Keegan protiv Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Irske od 26. svibnja 1994, serija A broj 290, str. 18, stavak 45). U svezi s time, pojam "obiteljskog života" iz članka 8. Europske konvencije nije isključivo ograničen na odnose koji se temelje na braku, već može obuhvaćati i druge de facto "obiteljske veze" kad je u dostatnoj mjeri prisutna stalnost u odnosima (vidi, primjerice, presudu u predmetu Kroon i ostali protiv Nizozemske od 27. listopada 1994, serija A broj 297-C, str. 55-56, stavak 30). Ovaj predmet se razlikuje od spomenutih predmeta za utvrđivanje očinstva po tomu što nije uspostavljena nikakva obiteljska veza između majke i djeteta, s jedne strane, i djetetovog oca, s druge strane. Međutim, kako je ranije navedeno, članak 8. Europske konvencije ne štiti samo "obiteljski ", već i "privatni" život. 32. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prvo, mora utvrditi može li se presuda kojom se utvrđuje da je apelant otac mldb. djeteta i utvrđuje obveza izdržavanja djeteta, kako je to utvrđeno u sudbenom postupku, smatrati miješanjem u apelantovu privatnu sferu u okviru značenja iz članka 8. stavak 2. Europske konvencije, te predstavljaju li pobijane odluke redovitih sudova miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog života i je li to miješanje opravdano prema članku 8. stavak 2. Europske konvencije. 33. Poštivanje privatnog života zahtijeva da svako bude u mogućnosti da utvrdi pojedinosti o svojem identitetu kao pojedinačnom ljudskom biću, te da je pravo pojedinca na takve informacije važno zbog implikacija koje takvi podaci mogu imati na njegovu ili njezinu ličnost (vidi presudu u predmetu Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstava od 7. srpnja 1989, serija A broj 159, str. 16, stavak 39). U ovom predmetu sudionici u postupku su majka i izvanbračno dijete koji u sudbenom postupku nastoje utvrditi tko je biološki otac djeteta. Postupak za utvrđivanje očinstva ima cilj da odredi pravni odnos sa apelantom utvrđivanjem biološke istine. Dakle, postoji izravna veza između utvrđivanja očinstva i apelantovog privatnog života, pa se činjenično stanje predmeta, stoga, ubraja u domašaj članka 8. Europske konvencije. 34. Iz navedenog se može zaključiti da činjenica da je utvrđeno da je apelant otac djeteta jeste miješanje u njegov privatni život, ali je to miješanje bilo zakonito, predstavljalo je "nužnu mjeru u demokratskom društvu" i proporcionalno je cilju koji se želi postići. Najzad, prigodom odlučivanja o zahtjevu za utvrđivanje očinstva sudovi trebaju uzeti u obzir temeljno načelo interesa djeteta. Ustavni sud nalazi da je postojećim parničnim postupkom uspostavljena pravična ravnoteža između prava majke i djeteta, kao sudionika u postupku, da se bez nepotrebnog odugovlačenja otkloni njezina neizvjesnost glede osobnog identiteta i prava navodnog oca djeteta. S druge strane, pobijanim presudama je izvršeno miješanje u apelantov privatni život na način da je ono bilo sukladno zakonu, u javnom interesu i da je bilo proporcionalno apelantovim zaštićenim pravima na privatni život, s jedne, i javnom interesu kao neophodnoj mjeri u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih, s druge strane. 35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi 36. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda glede navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i prava na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebice razmatrati apelantove navode koji se odnose na pravo na učinkovit pravni lijek, pravo na zabranu diskriminacije, pravo na zabranu zlouporabe prava i, konačno, pravo na imovinu. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 47 utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudbenim postupcima u kojima je utvrđivano očinstvo, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. 38. Kršenje prava na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije koje se tiče postupka utvrđivanja očinstva ne postoji kada je taj postupak proveden na temelju zakona, koji je jasan i javno objavljen, kada je ono u javnom interesu i sukladno načelu proporcionalnosti između javnog interesa u demokratskom društvu i apelantovog prava na privatan život. 39 Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 68/07, rješavajući apelaciju Seada Čizmića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Čizmića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine i Presude Oštinskog suda u Cazinu broj P: 474/od 15. oktobra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sead Čizmić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kog zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 5. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Cazinu ( u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P: 474/03 od 15. oktobra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog i Kantonalnog suda, kao i učesnika u postupku S. M. i A. M. (u daqnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 23. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju, a Opštinski sud i tužioci nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 6. aprila 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: Broj 18 – Strana 48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 6. Presudom Opštinskog suda broj P: 474/03 od 15. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine, u ponovnom parničnom postupku je utvrđeno da je tuženi apelant prirodni otac mlq. S. M., kog je 8. aprila 1999. godine rodila majka A. M. u Bihaću. Dalje je, takođe, u izreci prvostepene presude utvrđeno da se činjenica iz stava 1 ove presude ima, po sili zakona, upisati u matičnu kwigu rođenih. Prvostepenom presudom apelant je obavezan da na ime izdržavawa svog djeteta, mlq. S. M., mjesečno doprinosi po 80,00 KM, počev od 9. juna 1999. godine, kao dana podnošewa tužbe, pa dok za to budu postojali zakonski uslovi ili dok ova presuda ne bude izmijenjena ili ukinuta. Sud je utvrdio da će obavezu izdržavawa apelant izvršavati tako da će dospjele obroke platiti odjednom u roku od 30 dana po pravosnažnosti prvostepene presude na ruke drugotužiteqke, majke mlq. prvotužioca A. M., sve pod prijetwom prinudnog izvršewa sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec za koji apelant dođe u docnju. 7. U obrazložewima navedenih presuda redovni sudovi su naveli da je apelant imao nesporne seksualne odnose sa tužiteqkom u periodu od kraja maja 1998. godine do tri i po mjeseca prije rođewa mlq. prvotužioca. Apelant, istina, nije osporavao činjenicu da je bio u vezi sa drugotužiteqkom sve do momenta dok se ona nije porodila, niti je sporio da je bio u vanbračnoj zajednici oko mjesec dana i da je u tom periodu sa wom imao intimne odnose. U prisutnosti apelanta i njegove sestre drugotužiteqka je izvršila test trudnoće koji je bio pozitivan. Prema nalazu i mišljenju Zavoda za transfuziologiju Sarajevo od 6. novembra 2001. godine, analizom krvnogrupnih sistema prema metodu Ssmoller, apelant nije iskqučen iz očinstva sa vjerovatnoćom od 55%. U toku postupka apelant je i sâm potvrdio da je bio u vezi sa drugotužiteqkom, da je sa wom imao seksualne odnose, da je znao za njenu trudnoću i da je drugotužiteqku vodio na pregled ultrazvukom. 8. Opštinski sud je, u smislu člana 106 stav 2 Porodičnog zakona BiH ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89), donio svoju presudu na osnovu sprovedenih dokaza, ukqučujući iskaze parničnih stranaka, te nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju Sarajevo o analizi krvnih grupa. Posebno, navedeni Zavod je utvrdio da analiza krvnogrupnih sistema stranaka, zatim, analiza antigena sistema HLA pokazuje da se tuženi ne iskqučuje iz očinstva, a analiza prema metodu Ssmoller ukazuje da je vjerovatnoća od 55% za utvrđivanje očinstva "indiferentna na pozitivnu odluku". Obaveza izdržavawa mlq. djeteta je ustanovljena prema članu 251 Porodičnog zakona BiH, a na osnovu imovinskih prilika stranaka, radnog i drugog statusa i sl. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 10. Apelant navodi da su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalne propise, jer je njegovo očinstvo nad maloljetnim prvotužiocem, navodno, utvrđeno na osnovu pretpostavki. U apelaciji on navodi da sa tužiteqkom nije imao seksualne odnose u vrijeme kritičnog perioda trudnoće, da je u toku Ponedjeljak, 5.4.2010. postupka izgubljen njegov dnevnik u kom je detaqno zapisivao događaje iz svog života i na osnovu koga bi mogli da se utvrde svi detaqi veze sa tužiteqkom. Apelant navodi da su dokazi koje je sud izveo i na kojima su presude i zasnovane kontradiktorni, te da osporene presude nisu zasnovane na relevantnim dokazima, nego na neprovjerenim indicijama. Prvostepenom presudom, kako navodi apelant, nisu navedeni materijalni propisi na kojim se odluka zasniva. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer je u drugostepenoj presudi navedeno da apelant nije ni u žalbi predložio dokazivanje vještačenjem DNK. On navodi da je tokom cijelog postupka "bio spreman da se podvrgne metodu analize DNK", ali je drugotužiteqka "omela utvrđivanje ove činjenice", a apelant se odazvao svakom pozivu suda, pa i vještačenju putem analize krvi. Apelant navodi da tužioci nisu dokazali nesporno očinstvo djeteta iako je na tužiocima obaveza da dokažu ono što tvrde, a izostalo je i obavezno učešće organa starateqstva. Apelant kvalifikuje činjenicu da je otac djeteta kao "proizvoqno utvrđenom", smatrajući da analiza krvi nije pouzdan metod za to. Ni sâm momenat začeća nije precizno utvrđen, niti je sud angažovao vještaka da se ta činjenica utvrdi, a na šta je sud bio obavezan. Time što je određeno izdržavanje za mlq. S. M. apelant smatra da je primjena pozitivnih propisa bila proizvoqna, ukqučujući kako materijalne, tako i procesne zakone, što je dovelo i do povrede prava na apelantovu imovinu. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je potvrdio prvostepenu presudu, žalbu tuženog odbio nakon što je ispitao sve žalbene razloge, kako one koje je tuženi naveo, tako i one na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga, ovaj sud, povodom navoda iz apelacije koji veoma iscrpno dokazuju njenu neosnovanost, nema drugih argumenata osim onih koji su dati u obrazloženju osporene presude, zakqučuje se u odgovoru na apelaciju. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. 13. Porodični zakon ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi: Član 134 Postupak u sporovima za utvrđivanje, odnosno osporavanje očinstva i materinstva pokreće se tužbom. Stranke u sporu za utvrđivanje očinstva su lica čije se očinstvo utvrđuje, dijete i majka djeteta. Član 136 Stranke koje podnose tužbu radi utvrđivawa, odnosno osporavawa očinstva, odnosno protiv kojih je upravljen tužbeni zahtjev jedinstveni su suparničari. Član 137 Ako dijete i roditeq koji po zakonu zastupa dijete zajedno podnose tužbu za utvrđivanje ili osporavanje očinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditeq zastupati dijete i u parnici. Š...Ć Član 138 U postupku u sporovima radi utvrđivawa, odnosno osporavawa očinstva ili materinstva iskqučena je javnost. U sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva ne može da se donese presuda zbog izostanka, niti na osnovu priznawa. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 141 U postupku za utvrđivanje i osporavanje očinstva ili materinstva primjewivaće se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Član 259 stav 2 Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine apelant je primio 9. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje:(...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 20. S obzirom na to da se u konkretnom predmetu utvrđivawa očinstva radi o apelantovim građanskim pravima, član 6 Evropske konvencije je primjewiv, pa će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o kršenju ovog prava. 21. Osnovno pitanje koje pokreće apelacija jeste da li je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kad je apelanta proglasio ocem mlq. S. M i kada ga je obavezao na izdržavanje djeteta i plaćanje parničnih troškova postupka. Apelant smatra da činjenice koje je utvrdio sud, kao i saslušani svjedoci, sprovedeni dokazi i nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju krvi iz Sarajeva nisu dovoljan dokaz da je on otac djeteta. Nesprovođenje analize DNK, smatra apelant, kqučni je propust suda koji je doveo do Broj 18 – Strana 49 pogrešnih i nezakonitih sudskih odluka. U tako delikatnoj i osjetqivoj materiji kao što je utvrđivanje očinstva ne može da se vjeruje iskazima svjedoka, pa ni drugim dokaznim sredstvima, koji nisu mogli da posvjedoče o kakvoj prirodi odnosa apelanta i tužiteqke se radi, niti na osnovu tih dokaza zasniva odluku o očinstvu bez analize DNK krvi. 22. Nesporna je činjenica da se analiza DNK ubraja u jedan od najsigurnijih metoda i pravnih dokaza za utvrđivanje očinstva kada se to pitanje postavi sudskim organima. Kao najpouzdaniji način utvrđivawa očinstva treba uvijek nastojati da se on sprovede. Po rođenju mlq. prvotužioca tuženi apelant nije želio da prizna da je njegov otac zbog čega je drugotužiteqka i podnijela tužbu za utvrđivanje očinstva. Iz dokumentacije spisa i osporenih presuda proizilazi da sud nije tražio od apelanta da se podvrgne analizi DNK, niti je on to predlagao, pa je Opštinski sud, u smislu člana 106 stav 2 Porodičnog zakona BiH, donio svoju presudu na osnovu sprovedenih dokaza, koji su ukqučivali iskaze parničnih stranaka, te nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju Sarajevo o analizi krvnih grupa. U prvostepenoj presudi (strana 3 pasus 2) se kaže da je apelant, osporavajući valjanost dotad izvedenih dokaza, naveo da "postoje sigurniji metodi vještačewa kojima je tuženik Š...Ć spreman da se podvrgne, mada smatra da ga sud nije mogao da natjera da se podvrgne toj metodologiji, a to je vještačenje DNK". Tuženi apelant, dakle, nije ni predlagao da se izvede drugo medicinsko vještačenje, niti sprovođenje drugih dokaza u tom smislu. Pritom, tuženi samo konstatuje "da postoje sigurniji metodi vještačewa DNK", odnosno ustanove koje ovakvu vrstu vještačewa obavljaju sa vjerovatnoćom od 99%, iako tuženi apelant smatra da ga sud nije ni mogao da natjera da se podvrgne tom metodu. Konačno, Kantonalni sud je zakqučio da takav dokaz ne bi mogao biti sproveden bez aktivnog angažovawa apelanta, koji izvođenje takvog dokaza nije ni žalbom predložio, a ni sâm sud nije od njega to tražio. 23. Prema članu 8 Zakona o parničnom postupku FBiH, sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, procjenjujući savjesno i brižqivo svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Niti odredbe Zakona o parničnom postupku, niti odredbe Porodičnog zakona BiH ne obavezuju sud da u postupku utvrđivawa očinstva sprovodi dokaz ispitivawa DNK očeve krvi, da bi se taj postupak smatrao neophodnim uslovom za zakonitost i pravilnost sudske odluke o utvrđivanju očinstva. Istina, sud treba uvijek da nastoji da, uz ostale dokaze, sprovede i ovaj zbog njegove dokazne snage i uvjerqivosti. Ali, nesprovođenje ovog dokaza ne dovodi, u principu, do nezakonitosti odluke o utvrđivanju očinstva. Stanovište Evropskog suda za qudska prava, takođe, jeste da u postupku utvrđivawa očinstva od nacionalnog zakonodavstva i zakonskih rješewa u wima zavisi koji će se dokazi sprovoditi i koje činjenice utvrđivati. Ako obaveza utvrđivawa testa DNK nije kao takva predviđena u nacionalnom zakonodavstvu, taj test nije obavezno ni sprovoditi u svakom slučaju, što ne sprečava države da u svojim porodičnim zakonodavstvima ustanove takvu obavezu. 24. Tako, u Odluci Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) Mikulić protiv Hrvatske, u kojoj se upravo razmatra pitanje sprovođewa testa DNK radi utvrđivawa očinstva, izričito se kaže: "Sud s tim u vezi primjećuje kako prema domaćem pravu ne postoje mjere kojima bi se H. P. prisilio da poštuje naredbu prvostepenog suda da se izvrši testiranje DNK. Ne postoji niti bilo kakva direktna odredba koja bi uređivala posljedice takvog nepoštivawa. Istina je, međutim, da sudovi u građanskom postupku, prema članu 8 Zakona o parničnom postupku, moraju da donesu presudu prema svom sopstvenom uvjerenju nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. U tom pogledu sudovi su slobodni da donose zakqučke uzimajući u obzir činjenicu da neka stranka ometa utvrđivanje određenih činjenica" (vidi, Mikulić protiv Hrvatske, zahtjev broj 5317/99 od 7. februara 2002. godine, stav 61). Osim toga, propisima o porodičnom zakonodavstvu Bosne i Broj 18 – Strana 50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine, slično kao i u nekim drugim zemljama, nije predviđena obaveza da se sprovodi analiza DNK krvi radi utvrđivawa očinstva, niti, s druge strane, obavezna mjera da se lice za koje se sumwa da je otac djeteta, kad ono izbjegava očitovanje na sudu, privodi, niti je izbjegavanje te obaveze predviđeno kao krivično djelo ili kao sudska mjera obezbjeđewa prisustva stranke. 25. Dalje, u pogledu primjene materijalnog prava redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižqivo ocijenjeni i jasno obrazloženi. To tim prije što su sudovi u delikatnom predmetu kakvo je utvrđivanje očinstva primijenili dokazni postupak koji je ukqučivao sva ostala raspoloživa dokazna sredstva koja im Porodični zakon i Zakon o parničnom postupku omogućuju da dođu do potpune istine. Sudovi i ne spore da je apelant učestvovao u postupku i predlagao izvođenje dokaza, ali konačna odluka o spornom predmetu uzima u obzir sve činjenice koje je sud utvrđivao i sve dokaze koje je sprovodio, pa i one koje je predlagao apelant. Ustavni sud smatra da su sprovedeni dokazi na osnovu kojih su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, uz jasno i detaqno obrazloženje i da su na tako utvrđeno činjenično stanje, bez proizvoqnosti, sudovi primijenili važeće materijalno-pravne propise. U članu 141 Porodičnog zakona se izričito navodi da će se u postupku za utvrđivanje i osporavanje očinstva ili materinstva primjewivati odredbe o parničnom postupku, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Primjena principa parničnog postupka zahtijeva da se sud kreće u okviru tužbenog zahtjeva stranaka, pa apelantovim navodima da nije sprovedeno vještačenje DNA u konkretnom slučaju, u situaciji kad Porodični zakon koji je primijenjen nije propisao takvu obavezu, ne dovodi, prema mišljenju Ustavnog suda, do povrede prava na pravično suđenje. 26. Apelant naročito prigovara da su sudovi morali da vode postupak prema odredbama novog Porodičnog zakona ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05). Međutim, članom 384 stav 2 novog Porodičnog zakona je utvrđeno da će se "postupak po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima u predmetima u kojima nije odlučeno do dana stupawa na snagu ovog Zakona završiti prema odredbama ranijeg zakona". Nema naznaka niti je apelant predočio dokaze da je redovni sud postupao drugačije od navedenih zakonskih odredbi, jer je sud konkretni postupak vodio i okončao prema odredbama Porodičnog zakona BiH. Dalje, u vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na izdržavanje, a suprotno principima parničnog postupka u kojima sud ostaje u okvirima tužbenog zahtjeva, sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta, kako i nalaže član 259 stav 2 Porodičnog zakona BiH, pa su apelantovi navodi u tom pravcu paušalni. Dalje, ako dijete i roditeq zajedno podnose tužbu za utvrđivanje očinstva, onda organ starateqstva može djetetu da postavi posebnog staratelja ako između djeteta i roditelja u toj parnici postoje suprotni interesi, što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa su apelantovi navodi u tom smislu, takođe, paušalni. 27. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije ne može da zakquči da su u predmetnom parničnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje. Sudovi su prilikom donošewa presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazložewima sadrže jasne i detaqne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može da se zakquči da je primjena tih propisa bila proizvoqna ili diskriminišuća. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje samo zato što su redovni sudovi utvrdili Ponedjeljak, 5.4.2010. činjenično stanje i primijenili materijalne propise na način suprotan od apelantovog interesa ispoljenog tokom postupka. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života 29. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje:(...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 30. Shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava, garantovana ovim članom. Navedeno pravo je eksplicitno propisano članom 8 stav 1 Evropske konvencije. Član 8 stav 2 Evropske konvencije dozvoljava javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantovana prvim stavom člana 8 Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti, prema značenju termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćim ili međunarodnim zakonima, b) zakon o kom je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji mora da se primijeni na dati predmet i c) zakon, takođe, mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora da se utvrdi da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim članom 8 stav 2 Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li su odluke javnih vlasti, odnosno sudske presude kojim je utvrđivano očinstvo imale legitiman ciq, da li su predstavljale mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu i da li su proporcionalne tom ciqu. 31. U pogledu postupka za utvrđivanje očinstva, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u više navrata utvrdio da se takvi postupci ubrajaju u domašaj člana 8 Evropske konvencije (vidi, na primjer, presude u predmetu Rasmussen protiv Danske od 28. novembra 1984, serija A broj 87, str. 13, stav 33, i Keegan protiv Irske od 26. maja 1994, serija A broj 290, str. 18, stav 45). U vezi s time, pojam "porodičnog života" iz člana 8 Evropske konvencije nije iskqučivo ograničen na odnose koji se zasnivaju na braku, već može da obuhvati i druge de facto "porodične veze" kad je u dovoqnoj mjeri prisutna stalnost u odnosima (vidi, na primjer, presudu u predmetu Kroon i ostali protiv Holandije od 27. oktobra 1994, serija A broj 297-C, str. 55-56, stav 30). Ovaj predmet se razlikuje od pomenutih predmeta za utvrđivanje očinstva po tome što nije uspostavljena nikakva porodična veza između majke i djeteta, s jedne strane, i djetetovog oca, s druge strane. Međutim, kako je ranije navedeno, član 8 Evropske konvencije ne štiti samo "porodični", već i "privatni" život. 32. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prvo, mora da utvrdi da li se presuda kom se utvrđuje da je apelant otac mlq. djeteta i utvrđuje obaveza izdržavawa djeteta, kako je to utvrđeno u sudskom postupku, može da smatra miješanjem u apelantovu privatnu sferu u okviru značewa iz člana 8 stav 2 Evropske konvencije, te da li osporene odluke redovnih sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog Ponedjeljak, 5.4.2010. života i da li je to miješanje opravdano prema članu 8 stav 2 Evropske konvencije. 33. Poštivanje privatnog života zahtijeva da svako bude u mogućnosti da utvrdi pojedinosti o svom identitetu kao pojedinačnom qudskom biću, te da je pravo pojedinca na takve informacije važno zbog implikacija koje takvi podaci mogu da imaju na njegovu ili njenu ličnost (vidi presudu u predmetu Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstava od 7. jula 1989, serija A broj 159, str. 16, stav 39). U ovom predmetu učesnici u postupku su majka i vanbračno dijete koji u sudskom postupku nastoje da utvrde ko je biološki otac djeteta. Postupak za utvrđivanje očinstva ima ciq da odredi pravni odnos sa apelantom utvrđivanjem biološke istine. Dakle, postoji direktna veza između utvrđivawa očinstva i apelantovog privatnog života, pa se činjenično stanje predmeta, stoga, ubraja u domašaj člana 8 Evropske konvencije. 34. Iz navedenog može da se zakquči da činjenica da je utvrđeno da je apelant otac djeteta jeste miješanje u njegov privatni život, ali je to miješanje bilo zakonito, predstavljalo je "nužnu mjeru u demokratskom društvu" i proporcionalno je ciqu koji želi da se postigne. Najzad, prilikom odlučivawa o zahtjevu za utvrđivanje očinstva sudovi treba da uzmu u obzir osnovni princip interesa djeteta. Ustavni sud nalazi da je postojećim parničnim postupkom uspostavljena pravična ravnoteža između prava majke i djeteta, kao učesnika u postupku, da se bez nepotrebnog odugovlačewa otkloni njena neizvjesnost u pogledu ličnog identiteta i prava navodnog oca djeteta. S druge strane, osporenim presudama je izvršeno miješanje u apelantov privatni život na način da je ono bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu i da je bilo proporcionalno apelantovim zaštićenim pravima na privatni život, s jedne, i javnom interesu kao neophodnoj mjeri u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih, s druge strane. 35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 36. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode koji se odnose na pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na zabranu diskriminacije, pravo na zabranu zloupotrebe prava i, konačno, pravo na imovinu. VIII. Zakqučak 37. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima u kojima je utvrđivano očinstvo, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. 38. Kršenje prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije koje se tiče postupka utvrđivawa očinstva ne postoji kada je taj postupak sproveden na osnovu zakona, koji je jasan i javno objavljen, kada je ono u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti između javnog interesa u demokratskom društvu i apelantovog prava na privatan život. 39 Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Broj 18 – Strana 51 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 39. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 298/07, rješavajući apelaciju Ridžalke Hasibović, Hane Čizmić i Mirsada Terzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ridžalke Hasibović, Hane Čizmić i Mirsada Terzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-31-3-883/05 od 29. decembra 2005. godine i Rješenja Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Maglaj broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ridžalke Hasibović, Hane Čizmić i Mirsada Terzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-31-3-883/05 od 29. decembra 2005. godine i Rješenja Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Maglaj broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine, u odnosu na član 2. stav 1. tačka 1.k) Odjeljka o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ridžalka Hasibović, Hana Čizmić i Mirsad Terzić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Maglaja, koje zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnijeli su 15. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-3-883/05 od 29. decembra 2005. godine i Rješenja Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Maglaj (u daljnjem tekstu: Služba za urbanizam) broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine. Broj 18 – Strana 52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalne uprave i Službe za urbanizam zatraženo je 6. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. februara 2007. godine, Federalna uprava 22. februara 2007. godine i Služba za urbanizam 2. marta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 29. aprila 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 15. februara 2005. godine Službi za urbanizam podnijeli zahtjev za utvrđivanje prestanka društvenog, sada državnog vlasništva, na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni. U zahtjevu su istakli da su upisani kao korisnici sa po 1/3 dijela na građevinskom zemljištu pobliže navodeći katastarske oznake i površinu zemljišta. Predložili su da se na predmetnim nekretninama briše društveno vlasništvo i da se oni upišu kao suvlasnici na tom zemljištu po službenoj dužnosti. 7. Odlučujući o zahtjevu, Služba za urbanizam je Rješenjem broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine odbila zahtjev apelanata za utvrđivanje prestanka društvenog, sada državnog vlasništva, na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni. 8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u Rješenje Skupštine općine Maglaj broj 2858/1 od 28. decembra 1970. godine, na osnovu kojeg je na nekretninama izvršen upis društvenog vlasništva, utvrđeno da je rješenje doneseno na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj ("Službeni list SRBiH" broj 21/70), kojim je određeno građevinsko zemljište unutar granica naseljenih mjesta Bijela Ploča i dio Maglaja. Dalje je navedeno da je članom 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno je prešlo na osnovu odluke općine. Ova zakonska odredba, kako je navedeno, odnosi se samo na ono gradsko građevinsko zemljište koje je prešlo u društveno, sada državno vlasništvo, na osnovu odluka općinske skupštine koje su svojevremeno donesene na osnovu čl. 13. i 16. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90). To znači da se član 96. Zakona o građevinskom zemljištu ne odnosi na gradska građevinska zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno vlasništvo, na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" broj 52/58) kao i posebnih zakona koji su nakon toga doneseni u 12 općina. Služba za urbanizam je zaključila da gradsko građevinsko zemljište koje je prešlo u društveno, tj. državno vlasništvo, na osnovu nacionalizacije i posebnih zakona i dalje ostaje u državnom vlasništvu. 9. Odlučujući o žalbi koju su protiv Rješenja Službe za urbanizam broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine izjavili apelanti, Federalna uprava je donijela Rješenje broj 05-31-3-883705 od 29. decembra 2005. godine kojim je odbila žalbu. Federalna uprava je navela da razloge navedene u obrazloženju prvostepenog rješenja prihvata u cijelosti. Također, pojasnila je da je Skupština općine Maglaj na sjednici održanoj 28. decembra 1970. godine donijela Rješenje broj 2858/1 na osnovu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, a ne na osnovu čl. 13. i 16. Zakona o građevinskom zemljištu, u kojem slučaju se primjenjuje odredba člana 96. "novog" Zakona o građevinskom zemljištu. 10. Kantonalni sud je Presudom broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanata izjavljenu protiv navedenog rješenja Federalne uprave. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se pravilnim tumačenjem člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu ne Ponedjeljak, 5.4.2010. dovodi u pitanje zakonitost osporenog rješenja. Naime, kako je pojasnio sud, navedeni član primjenjuje se na ono građevinsko zemljište koje je prešlo u društveno, sada državno vlasništvo, na osnovu odluka općina koje su donesene na osnovu čl. 13. i 16. "starog" Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno, ne odnosi se na građevinska zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno zemljište, na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta kao i posebnih zakona koji su nakon toga doneseni, zbog toga što ta zemljišta ostaju u državnom vlasništvu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelanti u apelaciji ističu da su im osporenim odlukama prekršeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 2. stav 1. tačka 1.k) Odjeljka o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelanti vide u tome što su redovni sud i organ uprave pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno pogrešno tumačili član 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, apelanti smatraju da je tumačenje sporne odredbe preusko, te ističu da se iz same odredbe ne vidi da se ona odnosi samo na zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno vlasništvo, na osnovu odluka općina donesenih na osnovu čl. 13. i 16. Zakona o građevinskom zemljištu. Navedenim članom, istakli su apelanti, propisano je da po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo, prešlo je na osnovu odluke općine. Apelantima nije jasno zašto sud restriktivno tumači navedenu odredbu koja bi trebalo da se odnosi na sva zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno vlasništvo, na osnovu odluke općine. Apelanti su istakli da je i njihovo predmetno zemljište odlukom općine, tj. rješenjem Skupštine općine Maglaj od 28. decembra 1970. godine, određeno za građevinsko zemljište, te je na navedenim nekretninama upisano "društveno vlasništvo". Navedeno rješenje je doneseno na osnovu člana 2. stav 1. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, u kojem je propisano da rješenje o utvrđivanju građevinskog zemljišta koje je obuhvaćeno ovim zakonom donosi općinska skupština, te da se ono dostavlja nadležnom sudu radi upisa društvenog vlasništva. Apelanti su, također, istakli da svoje zemljište ne mogu prodati, mijenjati, poklanjati, niti na bilo koji način njime raspolagati, i da je na taj način narušena ravnoteža između javnog i privatnog interesa, te je stavljen pretjeran teret na pojedinca jer u ovom slučaju javni interes i nije u tolikoj mjeri izražen a što potvrđuje i činjenica da predmetno zemljište nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom. Takav način zadiranja u nesmetano uživanje imovine, prema mišljenju apelanata, nije neophodan, a Kantonalni sud u obrazloženju odluke ne navodi niti jedan legitiman cilj zbog kojeg bi predmetno zemljište i dalje trebalo da ostane u državnom vlasništvu. Apelanti su napomenuli da imaju saznanja da je na području općine Maglaj pojedinim korisnicima zemljišta priznato privatno vlasništvo nad zemljištem koje je bilo u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, a nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom. Apelanti predlažu da se osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani i da je odluka suda donesena nakon potpuno i tačno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Predmetna imovina apelanata, naveo je sud, prešla je u društveno, sada državno zemljište, na osnovu odluke Općine Maglaj a vezano za odredbu čl. 1. i 2. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, te da se na takvu vrstu nekretnina ne može primijeniti odredba člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 13. U odgovoru na apelaciju Federalna uprava je navela da u cijelosti ostaje pri razlozima istaknutim u osporenom rješenju. 14. Služba za urbanizam je u odgovoru na apelaciju istakla da je sporno zemljište unutar granica naseljenih mjesta Bijela Ploča, dio Maglaja-Omerdino Polje, Misurići i Liješnica, a da je status građevinskog zemljišta steklo na osnovu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj ("Službeni list SRBiH" broj 21/70). Iz člana 2. stav 1. navedenog zakona proistekla je obaveza za utvrđivanje građevinskog zemljišta koje je postalo društveno vlasništvo, a prema kojem je Skupština općine Maglaj na zajedničkoj sjednici Općinskog vijeća i Vijeća mjesnih zajednica rješenjem od 28. decembra 1970. godine u granicama naseljenih mjesta pobrojanih u zakonu i sama taksativno utvrdila o kojim parcelama se radi. Odredba člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu, kako je navela Služba za urbanizam, odnosi se samo na ono građevinsko zemljište koje je prešlo u društveno, sada državno vlasništvo, na osnovu odluka skupština općina svojevremeno donesenih na osnovu čl. 13. i 16. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno, da se ne odnosi na gradska građevinska zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno vlasništvo, na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" broj 52/58) kao i posebnih zakona koji su nakon toga doneseni u 12 općina. Služba za urbanizam je istakla da navedena zemljišta i dalje ostaju u državnom vlasništvu. Služba za urbanizam je, također, istakla da su odredbama Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH regulirana prava vlasnika na gradskom građevinskom zemljištu, pa su navodi apelacije koji se odnose na pravo raspolaganja predmetnim zemljištem neosnovani. Na kraju je Služba za urbanizam istakla da na području neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u općini Maglaj nije bilo prava priznavanja vlasništva povodom zahtjeva istog karaktera, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj ("Službeni list SRBiH" broj 21/70) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. Rješenje o utvrđivanju građevinskog zemljišta koje je obuhvaćeno ovim zakonom donosi općinska skupština. 16. Zakon o građevinskom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH" br. 34/86, 1/90, 29/90, 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 13. Gradsko građevinsko zemljište određuje općina. Kao gradsko građevinsko zemljište može se odrediti: - zemljište koje je pretežno izgrađeno i uređeno i kao takvo čini prostorno funkcionalnu cjelinu u gradu i naselju gradskog karaktera, - zemljište obuhvaćeno granicama urbanističkog plana grada, odnosno naselja gradskog karaktera koje je predviđeno za proširenje grada, odnosno naselja, - zemljišta na drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju (prigradska naselja ili druga veća naselja, rekreaciono-turistički centri, područja namijenjena za izgradnju kuća za odmor i oporavak i slična područja druge namjene). Š...Ć 17. U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH" broj 25/03) relevantne odredbe glase: Član 20. Na neizgrađenom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu raniji vlasnik ima sljedeća prava: - privremeno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta do preuzimanja, - prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta radi građenja. Broj 18 – Strana 53 Član 23. Raniji vlasnik može privremeno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenu djecu i njihove potomke, roditelje i usvojioce. Bračni drug, potomci, usvojena djeca i njihovi potomci, roditelji i usvojioci mogu na način predviđen zakonom prenositi privremeno pravo korištenja građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu samo na svoje potomke, usvojenu djecu i bračnog druga. Privremeno pravo korištenja zemljišta nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg vlasnika kao i zakonski nasljednici lica na koje je raniji vlasnik prenio to pravo na način predviđen zakonom. Odredbe prethodnih stavova ovog člana primjenjuju se i na ranije vlasnike zemljišta koje je postalo društveno vlasništvo po ranijim propisima kao i na lica iz člana 20. stav 2. ovog zakona. Član 36. Ostvareno prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja raniji vlasnik može prenijeti pravnim poslom samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojioce, u skladu sa zakonom. Član 96. Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom a u društveno, sada državno, prešlo je na osnovu odluke općine. Prestanak vlasništva iz stava 1. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinskopravne odnose. Rješenje iz stava 2. ovog člana se može osporavati žalbom u postupku pred organom uprave Federacije Bosne i Hercegovine nadležnim za imovinskopravne poslove. Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na provođenje. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. 21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st. 1. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 22. Apelanti navode povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom Broj 18 – Strana 54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencijom, koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na ove apelacione navode odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 24. U preostalom dijelu predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. decembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodom o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelanti opovrgavaju osporene odluke tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 28. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li apelanti imaju imovinu koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ "imovina" uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelanti na predmetnom građevinskom zemljištu imaju pravo korištenja, što predstavlja pravo sa ekonomskom vrijednošću koje se smatra "imovinom" apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, Ustavni sud smatra da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 113/04 od 18. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05). 29. Analizirajući navode apelanata o tome da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je Ponedjeljak, 5.4.2010. prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/08). 30. Ustavni sud mora ispitati da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" u pravo apelanata na imovinu, a zatim, ukoliko predstavljaju miješanje, da li je ono predviđeno zakonom i da li je proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li je uspostavljena pravična ravnoteža između prava apelanata i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke donesene u postupku povodom zahtjeva apelanata za utvrđivanje prestanka društvenog, sada državnog vlasništva, na građevinskom zemljištu koje koriste i njihovom zahtjevu da se upišu kao vlasnici na zemljištu po službenoj dužnosti, u smislu člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu koji je stupio na pravnu snagu 16. maja 2003. godine. Dakle, osporenim odlukama apelantima je onemogućeno da steknu pravo vlasništva na spornim nekretninama, ali ničim nije dovedeno u pitanje njihovo pravo korištenja građevinskog zemljišta za koje je Ustavni sud zaključio da predstavlja imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije. Naime, članom 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu regulirani su uvjeti pod kojima prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo, prešlo je na osnovu odluke općine. Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sud zaključili da navedena odredba nije primjenjiva na slučaj apelanata jer je gradsko građevinsko zemljište koje koriste apelanti prešlo u društveno, sada državno vlasništvo, na osnovu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, a ne na osnovu odluke općine. Članom 2. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj propisano je da će rješenje o utvrđenju građevinskog zemljišta koje je obuhvaćeno tim zakonom donijeti općinska skupština, pa je tako, u konkretnom slučaju, Skupština općine Maglaj 28. decembra 1970. godine, na zajedničkoj sjednici Općinskog vijeća i Vijeća mjesnih zajednica, donijela Rješenje broj 2858/1 kojim je utvrdila da su određena za građevinska zemljišta i da su postala društveno vlasništvo zemljišta unutar granica naseljenih mjesta Bijela Ploča, dio Maglaja-Omerdino Polje, Misurići i Liješnica, među kojima su navedene i sporne parcele. 31. Ustavni sud zapaža da apelanti, u smislu člana 20. Zakona o građevinskom zemljištu, imaju pravo privremenog korištenja građevinskog zemljišta do preuzimanja, te prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta radi građenja, a čl. 23. i 36. navedenog zakona reguliraju način i uvjete pod kojima apelanti mogu svoja prava na spornim nekretninama prenositi na druga lica. Dakle, osporenim odlukama apelanti nisu lišeni svoje imovine niti su ograničeni u njezinom korištenju, te su, stoga, neosnovani njihovi navodi da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke ne predstavljaju miješanje u pravo apelanata na imovinu budući da Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH njima ni u kojem smislu apelanti nisu lišeni svoje imovine niti im je ograničeno pravo na imovinu koje se sastoji u pravu korištenja građevinskog zemljišta. 33. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 298/07, rješavajući apelaciju Ridžalke Hasibović, Hane Čizmić i Mirsada Terzića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac David Feldman, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 30. siječnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ridžalke Hasibović, Hane Čizmić i Mirsada Terzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-674/05 od 22. studenoga 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-31-3-883/05 od 29. prosinca 2005. godine i Rješenja Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Maglaj broj 05-31-395/05 od 30. ožujka 2005. godine, u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ridžalke Hasibović, Hane Čizmić i Mirsada Terzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-674/05 od 22. studenoga 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-31-3-883/05 od 29. prosinca 2005. godine i Rješenja Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Maglaj broj 05-31-395/05 od 30. ožujka 2005. godine, u odnosu na članak 2. stavak 1. točka 1.(k) Odjeljka o ljudskim pravima i temeljnim slobodama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ridžalka Hasibović, Hana Čizmić i Mirsad Terzić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Maglaja, koje zastupa Milenko Petković, odvjetnik iz Maglaja, podnijeli su 15. siječnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-674/05 od 22. studenoga 2006. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 55 imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-3-883/05 od 29. prosinca 2005. godine i Rješenja Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Općine Maglaj (u daljnjem tekstu: Služba za urbanizam) broj 05-31-395/05 od 30. ožujka 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalne uprave i Službe za urbanizam zatražena je 6. veljače 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. veljače 2007. godine, Federalna uprava 22. veljače 2007. godine i Služba za urbanizam 2. ožujka 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 29. travnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 15. veljače 2005. godine Službi za urbanizam podnijeli zahtjev za utvrđivanjem prestanka društvenog vlasništva, sada državnog, na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni. U zahtjevu su istakli da su upisani kao korisnici sa po 1/3 dijela na građevinskom zemljištu pobliže navodeći katastarske oznake i površinu zemljišta. Predložili su da se na predmetnim nekretninama briše društveno vlasništvo i da se oni upišu kao suvlasnici na tom zemljištu po službenoj dužnosti. 7. Odlučujući o zahtjevu, Služba za urbanizam je Rješenjem broj 05-31-395/05 od 30. ožujka 2005. godine odbila zahtjev apelanata za utvrđivanjem prestanka društvenog, sada državnog vlasništva, na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni. 8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u Rješenje Skupštine općine Maglaj broj 2858/1 od 28. prosinca 1970. godine, na temelju kojeg je na nekretninama izvršen upis društvenog vlasništva, utvrđeno da je rješenje doneseno na temelju članka 2. stavak 1. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj ("Službeni list SRBiH" broj 21/70), kojim je određeno građevinsko zemljište unutar granica naseljenih mjesta Bijela Ploča i dio Maglaja. Dalje je navedeno da je člankom 96. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni sukladno prostornom planu, a u društveno je prešlo na temelju odluke općine. Ova zakonska odredba, kako je navedeno, odnosi se samo na ono gradsko građevinsko zemljište koje je prešlo u društveno, sada državno vlasništvo, na temelju odluka općinske skupštine koje su svojedobno donesene na temelju čl. 13. i 16. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90). To znači da se članak 96. Zakona o građevinskom zemljištu ne odnosi na gradska građevinska zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno vlasništvo, na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" broj 52/58) kao i posebnih zakona koji su nakon toga doneseni u 12 općina. Služba za urbanizam je zaključila da gradsko građevinsko zemljište koje je prešlo u društveno, tj. državno vlasništvo, na temelju nacionalizacije i posebnih zakona i dalje ostaje u državnom vlasništvu. 9. Odlučujući o prizivu koji su protiv Rješenja Službe za urbanizam broj 05-31-395/05 od 30. ožujka 2005. godine izjavili apelanti, Federalna uprava je donijela Rješenje broj 05-31-3-883705 od 29. prosinca 2005. godine kojim je odbila priziv. Federalna uprava je navela da razloge navedene u obrazloženju prvostupanjskog rješenja prihvaća u cijelosti. Također, pojasnila je da je Skupština općine Maglaj na sjednici održanoj 28. prosinca 1970. godine donijela Rješenje broj 2858/1 na temelju Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, a ne na temelju čl. 13. i Broj 18 – Strana 56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 16. Zakona o građevinskom zemljištu, u kojem slučaju se primjenjuje odredba članka 96. "novog" Zakona o građevinskom zemljištu. 10. Kantonalni sud je Presudom broj U-674/05 od 22. studenoga 2006. godine odbio kao neutemeljenu tužbu apelanata izjavljenu protiv navedenog rješenja Federalne uprave. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se pravilnim tumačenjem članka 96. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu ne dovodi u pitanje zakonitost pobijanog rješenja. Naime, kako je pojasnio sud, navedeni članak primjenjuje se na ono građevinsko zemljište koje je prešlo u društveno, sada državno vlasništvo, na temelju odluka općina koje su donesene na temelju čl. 13. i 16. "starog" Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno, ne odnosi se na građevinska zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno zemljište, na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta kao i posebnih zakona koji su nakon toga doneseni, zbog toga što ta zemljišta ostaju u državnom vlasništvu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelanti u apelaciji ističu da su im pobijanim odlukama prekršeni pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo iz članka 2. stavak 1. točka 1.(k) Odjeljka o ljudskim pravima i temeljnim slobodama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelanti vide u tome što su redovni sud i organ uprave pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno pogrešno tumačili članak 96. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, apelanti smatraju da je tumačenje sporne odredbe preusko, te ističu da se iz same odredbe ne vidi da se ona odnosi samo na zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno vlasništvo, na temelju odluka općina donesenih na temelju čl. 13. i 16. Zakona o građevinskom zemljištu. Navedenim člankom, istakli su apelanti, propisano je da po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni sukladno regulacijskom planu, a u društveno, sada državno vlasništvo, prešlo je na temelju odluke općine. Apelantima nije jasno zašto sud restriktivno tumači navedenu odredbu koja bi se trebala odnositi na sva zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno vlasništvo, na temelju odluke općine. Apelanti su istakli da je i njihovo predmetno zemljište odlukom općine, tj. rješenjem Skupštine općine Maglaj od 28. prosinca 1970. godine, određeno za građevinsko zemljište, te je na navedenim nekretninama upisano "društveno vlasništvo". Navedeno rješenje je doneseno na temelju članka 2. stavak 1. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, u kojem je propisano da rješenje o utvrđivanju građevinskog zemljišta koje je obuhvaćeno ovim zakonom donosi općinska skupština, te da se ono dostavlja nadležnom sudu radi upisa društvenog vlasništva. Apelanti su, također, istakli da svoje zemljište ne mogu prodati, mijenjati, poklanjati, niti na bilo koji način njime raspolagati, i da je na taj način narušena ravnoteža između javnog i privatnog interesa, te je stavljen pretjeran teret na pojedinca jer u ovom slučaju javni interes i nije u tolikoj mjeri izražen a što potvrđuje i činjenica da predmetno zemljište nije privedeno namjeni sukladno regulacijskom planu. Takav način zadiranja u nesmetano uživanje imovine, prema mišljenju apelanata, nije neophodan, a Kantonalni sud u obrazloženju odluke ne navodi niti jedan legitiman cilj zbog kojeg bi predmetno zemljište i dalje trebalo ostati u državnom vlasništvu. Apelanti su napomenuli da imaju saznanja da je na području općine Maglaj pojedinim korisnicima zemljišta priznato privatno vlasništvo nad zemljištem koje je bilo u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, a nije privedeno namjeni sukladno regulacijskom planu. Apelanti predlažu da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak. Ponedjeljak, 5.4.2010. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su navodi apelacije neutemeljeni i da je odluka suda donesena nakon potpuno i točno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Predmetna imovina apelanata, naveo je sud, prešla je u društveno, sada državno zemljište, na temelju odluke Općine Maglaj a vezano za odredbu čl. 1. i 2. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, te da se na takvu vrstu nekretnina ne može primijeniti odredba članka 96. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu. 13. U odgovoru na apelaciju Federalna uprava je navela da u cijelosti ostaje pri razlozima istaknutim u pobijanom rješenju. 14. Služba za urbanizam je u odgovoru na apelaciju istakla da je sporno zemljište unutar granica naseljenih mjesta Bijela Ploča, dio Maglaja-Omerdino Polje, Misurići i Liješnica, a da je status građevinskog zemljišta steklo na temelju Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj ("Službeni list SRBiH" broj 21/70). Iz članka 2. stavak 1. navedenog zakona proistekla je obveza za utvrđivanjem građevinskog zemljišta koje je postalo društveno vlasništvo, a prema kojem je Skupština općine Maglaj na zajedničkoj sjednici Općinskog vijeća i Vijeća mjesnih zajednica rješenjem od 28. prosinca 1970. godine u granicama naseljenih mjesta pobrojanih u zakonu i sama taksativno utvrdila o kojim parcelama se radi. Odredba članka 96. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu, kako je navela Služba za urbanizam, odnosi se samo na ono građevinsko zemljište koje je prešlo u društveno, sada državno vlasništvo, na temelju odluka skupština općina svojedobno donesenih na temelju čl. 13. i 16. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno, da se ne odnosi na gradska građevinska zemljišta koja su prešla u društveno, sada državno vlasništvo, na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" broj 52/58) kao i posebnih zakona koji su nakon toga doneseni u 12 općina. Služba za urbanizam je istakla da navedena zemljišta i dalje ostaju u državnom vlasništvu. Služba za urbanizam je, također, istakla da su odredbama Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH regulirana prava vlasnika na gradskom građevinskom zemljištu, pa su navodi apelacije koji se odnose na pravo raspolaganja predmetnim zemljištem neutemeljeni. Na kraju je Služba za urbanizam istakla da na području neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u općini Maglaj nije bilo prava priznavanja vlasništva povodom zahtjeva istog karaktera, te je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 15. Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj ("Službeni list SRBiH" broj 21/70) u relevantnom dijelu glasi: Članak 2. Rješenje o utvrđivanju građevinskog zemljišta koje je obuhvaćeno ovim zakonom donosi općinska skupština. 16. Zakon o građevinskom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH" br. 34/86, 1/90, 29/90, 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Članak 13. Gradsko građevinsko zemljište određuje općina. Kao gradsko građevinsko zemljište može se odrediti: - zemljište koje je pretežno izgrađeno i uređeno i kao takvo čini prostorno funkcionalnu cjelinu u gradu i naselju gradskog karaktera, - zemljište obuhvaćeno granicama urbanističkog plana grada, odnosno naselja gradskog karaktera koje je predviđeno za proširenje grada, odnosno naselja, - zemljišta na drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju (prigradska naselja ili druga veća naselja, rekreacijsko-turistički centri, područja namijenjena za izgradnju kuća za odmor i oporavak i slična područja druge namjene). Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Š...Ć 17. U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službene novine Federacije BiH" broj 25/03) relevantne odredbe glase: Članak 20. Na neizgrađenom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu raniji vlasnik ima sljedeća prava: - privremeno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta do preuzimanja, - prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta radi građenja. Članak 23. Raniji vlasnik može privremeno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenu djecu i njihove potomke, roditelje i usvojitelje. Bračni drug, potomci, usvojena djeca i njihovi potomci, roditelji i usvojitelji mogu na način predviđen zakonom prenositi privremeno pravo korištenja građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu samo na svoje potomke, usvojenu djecu i bračnog druga. Privremeno pravo korištenja zemljišta nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg vlasnika kao i zakonski nasljednici osobe na koju je raniji vlasnik prenio to pravo na način predviđen zakonom. Odredbe prethodnih stavova ovog članka primjenjuju se i na ranije vlasnike zemljišta koje je postalo društveno vlasništvo po ranijim propisima kao i na osobe iz članka 20. stavak 2. ovog zakona. Članak 36. Ostvareno prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja raniji vlasnik može prenijeti pravnim poslom samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje, sukladno zakonu. Članak 96. Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni sukladno prostornom planu a u društveno, sada državno, prešlo je na temelju odluke općine. Prestanak vlasništva iz stavka 1. ovog članka, kao i uspostava ranijeg vlasničkopravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za imovinskopravne odnose. Rješenje iz stavka 2. ovog članka se može pobijati prizivom u postupku pred organom uprave Federacije Bosne i Hercegovine nadležnim za imovinskopravne poslove. Pravomoćno rješenje iz stavka 2. ovog članka dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na provođenje. VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. 21. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. st. 1. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Broj 18 – Strana 57 efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 22. Apelanti navode povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelacijska nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, koja se, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 23. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na ove apelacijske navode odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 24. U preostalom dijelu predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-674/05 od 22. studenoga 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelanti su primili 5. prosinca 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. siječnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u svezi sa navodom o povredi prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelanti opovrgavaju pobijane odluke tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu 27. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 28. U pogledu navoda apelanata da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi imaju li apelanti imovinu koja uživa zaštitu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da riječ "imovina" uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelanti na predmetnom građevinskom zemljištu imaju pravo korištenja, što predstavlja pravo sa ekonomskom vrijednošću koje se smatra "imovinom" apelanata u smislu članka Broj 18 – Strana 58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Dakle, Ustavni sud smatra da je članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 113/04 od 18. ožujka 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05). 29. Analizirajući navode apelanata o tome da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojima članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, opće je prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stavka dva navedenog članka, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2213/06 od 10. siječnja 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/08). 30. Ustavni sud mora ispitati predstavljaju li pobijane odluke "miješanje" u pravo apelanata na imovinu, a zatim, ukoliko predstavljaju miješanje, je li ono predviđeno zakonom i je li proporcionalno legitimnom cilju, odnosno je li uspostavljena pravična ravnoteža između prava apelanata i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su pobijane odluke donesene u postupku povodom zahtjeva apelanata za utvrđivanje prestanka društvenog, sada državnog vlasništva, na građevinskom zemljištu koje koriste i njihovom zahtjevu da se upišu kao vlasnici na zemljištu po službenoj dužnosti, u smislu članka 96. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu koji je stupio na pravnu snagu 16. svibnja 2003. godine. Dakle, pobijanim odlukama apelantima je onemogućeno da steknu pravo vlasništva na spornim nekretninama, ali ničim nije dovedeno u pitanje njihovo pravo korištenja građevinskog zemljišta za koje je Ustavni sud zaključio da predstavlja imovinu koja uživa zaštitu članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije. Naime, člankom 96. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu regulirani su uvjeti pod kojima prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni sukladno prostornom planu, a u društveno, sada državno vlasništvo, prešlo je na temelju odluke općine. Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sud zaključili da navedena odredba nije primjenjiva na slučaj apelanata jer je gradsko građevinsko zemljište koje koriste apelanti prešlo u društveno, sada državno vlasništvo, na temelju Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, a ne na temelju odluke općine. Člankom 2. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u općinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj propisano je da će rješenje o utvrđenju građevinskog zemljišta koje je obuhvaćeno tim zakonom donijeti općinska skupština, pa je tako, u konkretnom slučaju, Skupština općine Maglaj 28. prosinca 1970. godine, na zajedničkoj sjednici Općinskog vijeća i Vijeća mjesnih zajednica, donijela Rješenje broj 2858/1 kojim je utvrdila da su određena za građevinska zemljišta i da su postala društveno vlasništvo zemljišta unutar granica naseljenih mjesta Bijela Ploča, dio Maglaja-Omerdino Polje, Misurići i Liješnica, među kojima su navedene i sporne parcele. 31. Ustavni sud zapaža da apelanti, u smislu članka 20. Zakona o građevinskom zemljištu, imaju pravo privremenog korištenja građevinskog zemljišta do preuzimanja, te prvenstveno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta radi građenja, a čl. 23. i 36. navedenog zakona reguliraju način i uvjete pod kojima apelanti mogu svoja prava na spornim nekretninama prenositi na druge osobe. Dakle, pobijanim odlukama apelanti nisu lišeni svoje 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. imovine niti su ograničeni u njezinom korištenju, te su, stoga, neutemeljeni njihovi navodi da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada pobijane odluke ne predstavljaju miješanje u pravo apelanata na imovinu budući da njima ni u kojem smislu apelanti nisu lišeni svoje imovine niti im je ograničeno pravo na imovinu koje se sastoji u pravu korištenja građevinskog zemljišta. 33. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 298/07, rješavajući apelaciju Rixalke Hasibović, Hane Čizmić i Mirsada Terzića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Rixalke Hasibović, Hane Čizmić i Mirsada Terzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine, Rješewa Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-31-3-883/05 od 29. decembra 2005. godine i Rješewa Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Opštine Maglaj broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Rixalke Hasibović, Hane Čizmić i Mirsada Terzića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine, Rješewa Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove broj 05-31-3-883/05 od 29. decembra 2005. godine i Rješewa Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Opštine Maglaj broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine, u odnosu na član 2 stav 1 tačka 1k) Odjeqka o qudskim pravima i osnovnim slobodama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Rixalka Hasibović, Hana Čizmić i Mirsad Terzić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Maglaja, koje zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnijeli su 15. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine, Rješewa Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daqnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-3-883/05 od 29. decembra 2005. godine i Rješewa Službe za urbanizam, geodetske i imovinskopravne poslove Opštine Maglaj (u daqnjem tekstu: Služba za urbanizam) broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalne uprave i Službe za urbanizam zatraženo je 6. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. februara 2007. godine, Federalna uprava 22. februara 2007. godine i Služba za urbanizam 2. marta 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 29. aprila 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice premeta koje proizilaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelanti su 15. februara 2005. godine Službi za urbanizam podnijeli zahtjev za utvrđivanje prestanka društvene, sada državne svojine, na građevinskom zemqištu koje nije privedeno namjeni. U zahtjevu su istakli da su upisani kao korisnici sa po 1/3 dijela na građevinskom zemqištu pobliže navodeći katastarske oznake i površinu zemqišta. Predložili su da se na predmetnim nepokretnostima briše društvena svojina i da se oni upišu kao susopstvenici na tom zemqištu po službenoj dužnosti. 7. Odlučujući o zahtjevu, Služba za urbanizam je Rješenjem broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine odbila zahtjev apelanata za utvrđivanje prestanka društvene, sada državne svojine, na građevinskom zemqištu koje nije privedeno namjeni. 8. U obrazloženju rješewa je navedeno da je uvidom u Rješenje Skupštine opštine Maglaj broj 2858/1 od 28. decembra 1970. godine, na osnovu kog je na nepokretnostima izvršen upis društvene svojine, utvrđeno da je rješenje doneseno na osnovu člana 2 stav 1 Zakona o određivanju građevinskog zemqišta u opštinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj ("Službeni list SRBiH" broj 21/70), kojim je određeno građevinsko zemqište unutar granica naseljenih mjesta Bijela Ploča i dio Maglaja. Dalje je navedeno da je članom 96 stav 1 Zakona o građevinskom zemqištu propisano da po sili zakona prestaje državna svojina na građevinskom zemqištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno je prešlo na osnovu odluke opštine. Ova zakonska odredba, kako je navedeno, odnosi se samo na ono gradsko građevinsko zemqište koje je prešlo u društvenu, sada državnu svojinu, na osnovu odluka opštinske skupštine koje su svojevremeno donesene na osnovu čl. 13 i 16 Zakona o građevinskom zemqištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90 i 29/90). To znači da se član 96 Zakona o građevinskom zemqištu ne odnosi na gradska građevinska zemqišta koja su prešla u društvenu, sada državnu svojinu, na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemqišta ("Službeni list FNRJ" broj 52/58) kao i posebnih zakona koji su nakon toga doneseni u 12 opština. Služba za urbanizam je zakqučila da gradsko građevinsko zemqište koje je prešlo u društvenu, tj. državnu svojinu, na osnovu nacionalizacije i posebnih zakona i dalje ostaje u državnoj svojini. Broj 18 – Strana 59 9. Odlučujući o žalbi koju su protiv Rješewa Službe za urbanizam broj 05-31-395/05 od 30. marta 2005. godine izjavili apelanti, Federalna uprava je donijela Rješenje broj 05-31-3-883705 od 29. decembra 2005. godine kojim je odbila žalbu. Federalna uprava je navela da razloge navedene u obrazloženju prvostepenog rješewa prihvata u cijelosti. Takođe je pojasnila da je Skupština opštine Maglaj na sjednici održanoj 28. decembra 1970. godine donijela Rješenje broj 2858/1 na osnovu Zakona o određivanju građevinskog zemqišta u opštinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, a ne na osnovu čl. 13 i 16 Zakona o građevinskom zemqištu, u kom slučaju se primjenjuje odredba člana 96 "novog" Zakona o građevinskom zemqištu. 10. Kantonalni sud je Presudom broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanata izjavljenu protiv navedenog rješewa Federalne uprave. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se pravilnim tumačenjem člana 96 stav 1 Zakona o građevinskom zemqištu ne dovodi u pitanje zakonitost osporenog rješewa. Naime, kako je pojasnio sud, navedeni član primjenjuje se na ono građevinsko zemqište koje je prešlo u društvenu, sada državnu svojinu, na osnovu odluka opština koje su donesene na osnovu čl. 13 i 16 "starog" Zakona o građevinskom zemqištu, odnosno, ne odnosi se na građevinska zemqišta koja su prešla u društveno, sada državno zemqište, na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemqišta kao i posebnih zakona koji su nakon toga doneseni, zbog toga što ta zemqišta ostaju u državnoj svojini. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelanti u apelaciji ističu da su im osporenim odlukama prekršeni pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 2 stav 1 tačka 1k) Odjeqka o qudskim pravima i osnovnim slobodama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelanti vide u tome što su redovni sud i organ uprave pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno pogrešno tumačili član 96 stav 1 Zakona o građevinskom zemqištu. Naime, apelanti smatraju da je tumačenje sporne odredbe preusko, te ističu da se iz same odredbe ne vidi da se ona odnosi samo na zemqišta koja su prešla u društvenu, sada državnu svojinu, na osnovu odluka opština donesenih na osnovu čl. 13 i 16 Zakona o građevinskom zemqištu. Navedenim članom, istakli su apelanti, propisano je da po sili zakona prestaje državna svojina na građevinskom zemqištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društvenu, sada državnu svojinu, prešlo je na osnovu odluke opštine. Apelantima nije jasno zašto sud restriktivno tumači navedenu odredbu koja bi trebalo da se odnosi na sva zemqišta koja su prešla u društvenu, sada državnu svojinu, na osnovu odluke opštine. Apelanti su istakli da je i wihovo predmetno zemqište odlukom opštine, tj. rješenjem Skupštine opštine Maglaj od 28. decembra 1970. godine, određeno za građevinsko zemqište, te je na navedenim nepokretnostima upisana "društvena svojina". Navedeno rješenje je doneseno na osnovu člana 2 stav 1 Zakona o određivanju građevinskog zemqišta u opštinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, u kom je propisano da rješenje o utvrđivanju građevinskog zemqišta koje je obuhvaćeno ovim zakonom donosi opštinska skupština, te da se ono dostavlja nadležnom sudu radi upisa društvene svojine. Apelanti su, takođe, istakli da svoje zemqište ne mogu da prodaju, mijewaju, poklawaju, niti na bilo koji način wime da raspolažu, i da je na taj način narušena ravnoteža između javnog i privatnog interesa, te je stavljen pretjeran teret na pojedinca jer u ovom slučaju javni interes i nije u tolikoj mjeri izražen a što potvrđuje i činjenica da predmetno zemqište nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom. Takav način zadirawa u nesmetano uživanje imovine, prema mišljenju apelanata, nije Broj 18 – Strana 60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH neophodan, a Kantonalni sud u obrazloženju odluke ne navodi niti jedan legitiman ciq zbog kog bi predmetno zemqište i dalje trebalo da ostane u državnoj svojini. Apelanti su napomenuli da imaju saznawa da je na području opštine Maglaj pojedinim korisnicima zemqišta priznata privatna svojina nad zemqištem koje je bilo u društvenoj, odnosno državnoj svojini, a nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom. Apelanti predlažu da se osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani i da je odluka suda donesena nakon potpuno i tačno utvrđenog činjeničnog stawa i pravilne primjene materijalnog prava. Predmetna imovina apelanata, naveo je sud, prešla je u društveno, sada državno zemqište, na osnovu odluke Opštine Maglaj a vezano za odredbu čl. 1 i 2 Zakona o određivanju građevinskog zemqišta u opštinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, te da na takvu vrstu nepokretnosti ne može da se primijeni odredba člana 96 stav 1 Zakona o građevinskom zemqištu. 13. U odgovoru na apelaciju Federalna uprava je navela da u cijelosti ostaje pri razlozima istaknutim u osporenom rješenju. 14. Služba za urbanizam je u odgovoru na apelaciju istakla da je sporno zemqište unutar granica naseljenih mjesta Bijela Ploča, dio Maglaja-Omerdino Polje, Misurići i Liješnica, a da je status građevinskog zemqišta steklo na osnovu Zakona o određivanju građevinskog zemqišta u opštinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj ("Službeni list SRBiH" broj 21/70). Iz člana 2 stav 1 navedenog zakona proistekla je obaveza za utvrđivanje građevinskog zemqišta koje je postalo društvena svojina, a prema kom je Skupština opštine Maglaj na zajedničkoj sjednici Opštinskog vijeća i Vijeća mjesnih zajednica rješenjem od 28. decembra 1970. godine u granicama naseljenih mjesta pobrojanih u zakonu i sama taksativno utvrdila o kojim parcelama se radi. Odredba člana 96 stav 1 Zakona o građevinskom zemqištu, kako je navela Služba za urbanizam, odnosi se samo na ono građevinsko zemqište koje je prešlo u društvenu, sada državnu svojinu, na osnovu odluka skupština opština svojevremeno donesenih na osnovu čl. 13 i 16 ranijeg Zakona o građevinskom zemqištu, odnosno, da se ne odnosi na gradska građevinska zemqišta koja su prešla u društvenu, sada državnu svojinu, na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemqišta ("Službeni list FNRJ" broj 52/58) kao i posebnih zakona koji su nakon toga doneseni u 12 opština. Služba za urbanizam je istakla da navedena zemqišta i dalje ostaju u državnoj svojini. Služba za urbanizam je, takođe, istakla da su odredbama Zakona o građevinskom zemqištu Federacije BiH regulisana prava sopstvenika na gradskom građevinskom zemqištu, pa su navodi apelacije koji se odnose na pravo raspolagawa predmetnim zemqištem neosnovani. Na kraju je Služba za urbanizam istakla da na području neizgrađenog gradskog građevinskog zemqišta u opštini Maglaj nije bilo prava priznavawa svojine povodom zahtjeva istog karaktera, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15. Zakon o određivanju građevinskog zemqišta u opštinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj ("Službeni list SRBiH" broj 21/70) u relevantnom dijelu glasi: Član 2 Rješenje o utvrđivanju građevinskog zemqišta koje je obuhvaćeno ovim zakonom donosi opštinska skupština. 16. Zakon o građevinskom zemqištu ("Službene novine Federacije BiH" br. 34/86, 1/90, 29/90, 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 13 Gradsko građevinsko zemqište određuje opština. Kao gradsko građevinsko zemqište može da se odredi: Ponedjeljak, 5.4.2010. - zemqište koje je pretežno izgrađeno i uređeno i kao takvo čini prostorno funkcionalnu cjelinu u gradu i nasequ gradskog karaktera, - zemqište obuhvaćeno granicama urbanističkog plana grada, odnosno naselja gradskog karaktera koje je predviđeno za proširenje grada, odnosno naselja, - zemqišta na drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju (prigradska naselja ili druga veća naselja, rekreaciono-turistički centri, područja namijenjena za izgradnju kuća za odmor i oporavak i slična područja druge namjene). Š...Ć 17. U Zakonu o građevinskom zemqištu ("Službene novine Federacije BiH" broj 25/03) relevantne odredbe glase: Član 20 Na neizgrađenom građevinskom zemqištu u državnoj svojini raniji sopstvenik ima sljedeća prava: - privremeno pravo korišćewa neizgrađenog građevinskog zemqišta do preuzimawa, - prvenstveno pravo korišćewa neizgrađenog građevinskog zemqišta radi građewa. Član 23 Raniji sopstvenik može privremeno pravo korišćewa neizgrađenog građevinskog zemqišta u državnoj svojini prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenu djecu i wihove potomke, roditelje i usvojioce. Bračni drug, potomci, usvojena djeca i wihovi potomci, roditeqi i usvojioci mogu na način predviđen zakonom da prenose privremeno pravo korišćewa građevinskog zemqišta u državnoj svojini samo na svoje potomke, usvojenu djecu i bračnog druga. Privremeno pravo korišćewa zemqišta nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg sopstvenika kao i zakonski nasljednici lica na koje je raniji sopstvenik prenio to pravo na način predviđen zakonom. Odredbe prethodnih stavova ovog člana primjenjuju se i na ranije sopstvenike zemqišta koje je postalo društvena svojina po ranijim propisima kao i na lica iz člana 20 stav 2 ovog zakona. Član 36 Ostvareno prvenstveno pravo korišćewa zemqišta radi građewa raniji sopstvenik može da prenese pravnim poslom samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i wihove potomke, roditelje i usvojioce, u skladu sa zakonom. Član 96 Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državna svojina na građevinskom zemqištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom a u društveno, sada državno, prešlo je na osnovu odluke opštine. Prestanak svojine iz stava 1 ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg svojinskopravnog odnosa, utvrđuje se rješenjem opštinskog organa uprave nadležnog za imovinskopravne odnose. Rješenje iz stava 2 ovog člana može da se osporava žalbom u postupku pred organom uprave Federacije Bosne i Hercegovine nadležnim za imovinskopravne poslove. Pravosnažno rješenje iz stava 2 ovog člana dostavlja se po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nepokretnostima na sprovođenje. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. 21. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 st. 1 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 22. Apelanti navode povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, koja se, prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kom se navodi povreda prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 23. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na ove apelacione navode odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 24. U preostalom dijelu predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-674/05 od 22. novembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. decembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodom o povredi prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelanti opovrgavaju osporene odluke tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 27. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine, sem u javnom interesu i pod uslovima Broj 18 – Strana 61 predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 28. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li apelanti imaju imovinu koja uživa zaštitu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ "imovina" ukqučuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelanti na predmetnom građevinskom zemqištu imaju pravo korišćewa, što predstavlja pravo sa ekonomskom vrijednošću koje se smatra "imovinom" apelanata u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, Ustavni sud smatra da je član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenqiv u ovom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 113/04 od 18. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05). 29. Analizirajući navode apelanata o tome da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za qudska prava prema kojima član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opšte je prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/08). 30. Ustavni sud mora ispitati da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" u pravo apelanata na imovinu, a zatim, ukoliko predstavljaju miješanje, da li je ono predviđeno zakonom i da li je proporcionalno legitimnom ciqu, odnosno da li je uspostavljena pravična ravnoteža između prava apelanata i opšteg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke donesene u postupku povodom zahtjeva apelanata za utvrđivanje prestanka društvene, sada državne svojine, na građevinskom zemqištu koje koriste i wihovom zahtjevu da se upišu kao sopstvenici na zemqištu po službenoj dužnosti, u smislu člana 96 stav 1 Zakona o građevinskom zemqištu koji je stupio na pravnu snagu 16. maja 2003. godine. Dakle, osporenim odlukama apelantima je onemogućeno da steknu pravo svojine na spornim nepokretnostima, ali ničim nije dovedeno u pitanje wihovo pravo korišćewa građevinskog zemqišta za koje je Ustavni sud zakqučio da predstavlja imovinu koja uživa zaštitu člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije. Naime, članom 96 stav 1 Zakona o građevinskom zemqištu regulisani su uslovi pod kojima prestaje državna svojina na građevinskom zemqištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društvenu, sada državnu svojinu, prešlo je na osnovu odluke opštine. Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sud zakqučili da navedena odredba nije primjenqiva na slučaj apelanata jer je gradsko građevinsko zemqište koje koriste apelanti prešlo u društvenu, sada državnu svojinu, na osnovu Zakona o određivanju građevinskog zemqišta u opštinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj, a ne na osnovu odluke opštine. Broj 18 – Strana 62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članom 2 Zakona o određivanju građevinskog zemqišta u opštinama Bosanski Brod, Bileća i Maglaj propisano je da će rješenje o utvrđenju građevinskog zemqišta koje je obuhvaćeno tim zakonom donijeti opštinska skupština, pa je tako, u konkretnom slučaju, Skupština opštine Maglaj 28. decembra 1970. godine, na zajedničkoj sjednici Opštinskog vijeća i Vijeća mjesnih zajednica, donijela Rješenje broj 2858/1 kojim je utvrdila da su određena za građevinska zemqišta i da su postala društvena svojina zemqišta unutar granica naseljenih mjesta Bijela Ploča, dio Maglaja-Omerdino Polje, Misurići i Liješnica, među kojima su navedene i sporne parcele. 31. Ustavni sud zapaža da apelanti, u smislu člana 20 Zakona o građevinskom zemqištu, imaju pravo privremenog korišćewa građevinskog zemqišta do preuzimawa, te prvenstveno pravo korišćewa neizgrađenog građevinskog zemqišta radi građewa, a čl. 23 i 36 navedenog zakona regulišu način i uslove pod kojima apelanti mogu svoja prava na spornim nepokretnostima da prenose na druga lica. Dakle, osporenim odlukama apelanti nisu lišeni svoje imovine niti su ograničeni u njenom korišćenju, te su, stoga, neosnovani wihovi navodi da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke ne predstavljaju miješanje u pravo apelanata na imovinu budući da wima ni u kom smislu apelanti nisu lišeni svoje imovine niti im je ograničeno pravo na imovinu koje se sastoji u pravu korišćewa građevinskog zemqišta. 33. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 469/07, rješavajući apelaciju Munira Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Munira Bašića. Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine i Presuda Općinskog suda u Zenici broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Apelacija se odbija kao neosnovana u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Munir Bašić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 29. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Fadile Bašić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 24. augusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni i Općinski sud su 31. augusta i 7. septembra 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tužiteljica je 11. septembra 2007. godine dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice dostavljen je apelantu 14. maja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine, apelant je obavezan da tužiteljici preda u posjed stan koji se nalazi u Zenici u ulici Bulevar Kulina bana broj 15 i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 324,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. 7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužiteljica u tužbi istakla da je vlasnik predmetnog stana, koji u jednom dijelu koristi i apelant. Apelant je u odgovoru u cijelosti osporio tužbene navode i konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, ističući da je stekao pravo na predmetni stan na osnovu eksproprijacije njegove imovine, te da zbog toga ne može biti izbačen iz stana koji je dobio kao naknadu za svoju imovinu. 8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u parnični spis broj P-2121/99, novi broj 859 02, te utvrdio da je Kantonalnoi sud Presudom broj GŽ-353/04 od 25. juna 2004. godine potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je on sa tužiteljicom ravnopravan nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Sud je dalje izvršio uvid u Rješenje o nasljeđivanju i spis broj O-69/02 u kojem je raspravljana zaostavština iza umrlog Šekiba Bašića, tužiteljicinog supruga, a apelantovog brata. Tužiteljica je Rješenjem o nasljeđivanju od 5. juna 2003. godine proglašena kao nasljednica 1/2 dijela predmetne stambene jedinice. Iz Rješenja o uknjižbi Dn-II-2790/02 od 9. juna 2002. godine utvrđeno je da se dozvoljava uknjižba na osnovu ugovora o kupoprodaji stana od 18. juna 2001. godine OV-3070/01, prava vlasništva na Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predmetnom stanu u korist tužiteljice sa 1/2 dijela i Šekiba Bašića sa 1/2 dijela. Izvršen je uvid i u fotokopiju ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 10. maja 2001. godine iz kojeg proizlazi da su predmetni stan otkupili tužiteljica i njen suprug sa po 1/2 dijela. 9. Na osnovu rješenja Općinskog fonda za stambenu izgradnju od 16. novembra 1965. godine utvrđeno je da se Šekibu Bašiću, braći Hazimu, Asimu i apelantu, te članovima njihove porodice, dodjeljuje dvosoban stan u Zenici, blok "Mostar" Sejmen u ulici Ekinovića. Dalje je utvrđeno da iz Rješenja narodnog odbora sreza Zenica, broj 03/3-EKSPR.1/62-27 od 5. maja 1962. godine, proizlazi obaveza korisnika eksproprijacije da korisnicima ekspropriranog stambenog objekta daju na korištenje drugi stambeni prostor. Radi se o objektima izgrađenim na k.č. 6/78 iz zk. ul. broj 2207 k.o. Zenica, suvlasništvo Hazima, Šekiba i Nihada Bašića, apelanta, Asima i Munezehe sa 1/6 dijela. Iz rješenja Općinskog sekretarijata za budžet i imovinsko-stambene poslove od 13. augusta 1978. godine utvrđeno je da je odbijen zahtjev Šekiba Bašića za iseljenje apelanta iz stana u Zenici, Ulica dr. Mujbegovića br. 41. Sud je u svojstvu stranaka saslušao tužiteljicu i apelanta, iz čijih iskaza proizlazi da je apelant u predmetnom stanu i da koristi jedan dio predmetne stambene jedinice, te da je sporno da li plaća naknadu za korištenje električne energije i drugih komunalnih usluga u srazmjernom dijelu. Navedenim dokazima sud je povjerovao jer nisu kontradiktorni drugim materijalnim dokazima, a niko nije osporio činjenicu bitnu za ovu parnicu da tuženi koristi dio predmetne stambene jedinice. Izvedene dokaze sud je, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), cijenio kako pojedinačno tako i ukupno Pri tome se sud pozvao na član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Istaknuto je da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima to pravo, kao i da se stvar nalazi u apelantovoj faktičkoj vlasti. Po mišljenju suda tužiteljica je dokazala da je stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu u skladu sa odredbom člana 27. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Među strankama nije sporna činjenica da apelant koristi jedan dio predmetne stambene jedinice, te stoga, po mišljenju suda, proizlazi da su se stekli uvjeti za donošenje presude kao u izreci uz primjenu navedene odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. 10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Kantonalni sud iz stanja spisa utvrdio da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio na način koji je propisan odredbom člana 8. ZPP, jer je ocijenio dokaze i ocjenom dokaza utvrđivao činjenice iz odredbi člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pri tome se kretao u granicama zahtjeva iz tužbe saglasno odredbi iz člana 2. stav 1. ZPP. 11. Drugostepeni sud je našao da u konkretnom slučaju apelantova žalba nije osnovana ni u pogledu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuto je da predmetna tužba tužiteljice ima svojstvo vlasničke tužbe iz odredbi člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Tužiteljica je u predmetnom postupku bila dužna da dokaže da je vlasnica predmetnog stana čiju predaju u posjed zahtijeva, te da stan u posjedu drži apelant. Navedene dvije odlučne činjenice tužiteljica je, po mišljenju Kantonalnog suda, dokazala, a apelant ih je u odgovoru na tužbu učinio nespornim. Spomenute činjenice apelant nije doveo u sumnju ni navodima žalbe. 12. Istaknuto je da je predmetni stan, nakon što ga je prednik tužiteljice u svojstvu nosioca stanarskog prava na stanu otkupio i time stekao pravo vlasništva, a na osnovu odredbi Zakona o prodaji stanova, osnov po kojem je apelant imao posjed stana odnosno koristio ga u svojstvu korisnika stana u smislu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/89 i 36/06), koji je Zakonom o preuzimanju Broj 18 – Strana 63 Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) preuzet kao zakon Federacije Bosne i Hercegovine prestao postojati. Od tada, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant je predmetni stan mogao koristiti samo uz odobrenje-dozvolu vlasnika stana i samo do opoziva tog odobrenja-dozvole (prekarij). S obzirom da apelant od tužiteljice nije dobio saglasnost za korištenje predmetnog stana tužiteljici, kao vlasnici predmetnog stana u skladu sa odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pripada pravo da zahtijeva od apelanta da joj predmetni stan preda u posjed kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo da ostali žalbeni navodi nisu od značaja za pružanje vlasničke zaštite u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zbog čega te navode sud nije posebno cijenio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ističe da je tužiteljicin djever, te da je predmetni stan zajedno sa umrlim tužiteljicinim mužem i braćom Hazimom i Asimom dobio nakon što je 1962. godine eksproprirana i porušena porodična stambena zgrada na kojoj su apelant i njegova braća bili suvlasnici nakon smrti njihovih roditelja. Međutim, kako je po tada važećim stambenim propisima nosilac stanarskog prava mogao biti samo jedan čovjek-fizičko lice, ugovor o korištenju stana zaključio je najstariji apelantov brat Šekib Bašić. Navodi da su u međuvremenu ostala braća preminula, tako da u kontinuitetu predmetni stan koriste apelant, njegov brat Šekib i tužiteljica. Apelant smatra da je nakon 30 godina nesmetanog korištenja predmetnog stana, na kojem je ostvareno pravo korištenja, ostao bez doma. Smatra da je zbog nedorečenosti Zakona o prodaji stanova, koji nije pružio zaštitu članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava niti drugim legalnim korisnicima stana, prisiljen da napusti dom. b) Odgovor na apelaciju 14. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je dao u suštini iste razloge kao i u osporenoj odluci. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 15. U svom odgovoru Općinski sud je naveo da su osporene presude zakonite. 16. U svom odgovoru na apelaciju tužiteljica ističe da je, nakon što su osporene presude postale izvršne po prijedlogu tužiteljice, sud dozvolio i proveo izvršenje navedenih presuda, te je apelant iseljen iz predmetnog stana. Nakon toga tužiteljica je predmetni stan prodala drugom licu. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 17. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) "Član 43. Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od Broj 18 – Strana 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se predmetni postupak odnosio na zaštitu prava vlasništva, dakle radilo se o postupku građansko-pravne prirode. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 26. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila zaštitu vlasničkih prava u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Utvrđeno je da je tužiteljica u predmetnom postupku dokazala da je vlasnica stana čiju predaju u posjed traži i da predmetni stan drži apelant. Pri tome su sudovi naveli da je prednik tužiteljice vlasništvo na Ponedjeljak, 5.4.2010. predmetnom stanu stekao na osnovu Zakona o prodaji stana, te da je apelantovo pravo po osnovu kojeg je koristio predmetni stan prestalo da postoji. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje koje se temelji na primjeni relevantnih odredaba materijalnog zakona. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na dom 28. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. 30. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li predmetni stan predstavlja apelantov dom prema članu 8. Evropske konvencije. 31. U vezi sa navedenim Ustavni sud smatra da je nesporno da predmetni stan predstavlja apelantov dom prema članu 8. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir da je u navedenom stanu apelant živio nakon što je stan dodijeljen njemu i njegovoj porodici na ime naknade štete za ekspropriranu porodičnu kuću. 32. Nakon što je konstatirano da predmetni stan predstavlja apelantov dom, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama, koje se zasnivaju na članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, izvršeno "miješanje" u apelantovo pravo na dom i da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. 33. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama kojima je udovoljeno tužiteljicinom tužbenom zahtjevu došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom s obzirom da je apelantu naloženo da predmetni stan preda u posjed tužiteljici. Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je izvršeno miješanje opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. 34. Član 8. stav 2. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, da se miješaju u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH neophodna mjera u demokratskom društvu i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 979/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 43, dostupnu na: www.ccbih.ba). U spomenutoj odluci Ustavnog suda razmatrano je pitanje zakonitosti miješanja u dom i apelantovu imovinu na način da je proveden test kao što je već navedeno. 35. Ustavni sud mora ispitati da li je navedeno miješanje bilo u skladu sa zakonom. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je tužiteljica u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima podnijela vlasničku tužbu. U predmetnom postupku tužiteljica je u smislu navedene zakonske odredbe dokazala da je vlasnica stana, čiju predaju u posjed traži, te da stan u posjedu drži apelant. Ustavni sud nalazi da su sudovi osporene presude donijeli na osnovu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je javno objavljen i čije odredbe su dovoljno jasne, kako bi svi građani mogli da odrede svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa. 36. U odnosu na pitanje da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud nalazi da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti prava vlasnika. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku tužiteljica je dokazala da je vlasnik predmetnih nekretnina, te da ih u posjedu drži apelant. Pri tome je sud utvrdio da je osnov po kojem je apelant koristio stan u smislu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima prestao da postoji. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje u apelantov dom bilo neophodno u demokratskom društvu s ciljem zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju tužiteljice, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije. 37. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava tužiteljice i općeg javnog interesa. U vezi sa navedenim Ustavni sud nalazi da je tužiteljica vlasničkom tužbom zatražila od suda da joj pruži vlasničku zaštitu u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U dokaznom postupku je utvrđeno da je apelantu i njegovoj porodici predmetni stan dodijeljen po osnovu naknade za ekspropriranu porodičnu kuću, koja je bila u suvlasništvu apelanta i ostalih članova njegove porodice. S obzirom na tadašnja zakonska rješenja nosilac stanarskog prava je mogla biti samo jedna osoba. Za nosioca stanarskog prava u konkretnom slučaju određen je apelantov brat Šekib Bašić, tužiteljicin suprug, koji je predmetni stan sa tužiteljicom kasnije otkupio u smislu Zakona o prodaji stanova. Navedenim je prestalo da postoji apelantovo pravo da koristi predmetni stan, koji je do tada koristio u smislu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Uzimajući u obzir navedeno, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li je zaštita nespornog prava vlasništva tužiteljice proporcionalna apelantovom interesu. S tim u vezi Ustavni sud se poziva na odluku Ustavnog suda broj U 131/03 od 22. septembra 2004. godine, donesenu u sličnom predmetu, u kojoj je Ustavni sud zaključio da je Kantonalni sud pravilno odlučio da bi iseljenje tuženog iz stana u skladu sa članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima predstavljalo miješanje u pravo na poštivanje njegovog doma mnogo ozbiljnijeg karaktera nego što je sama odluka Kantonalnog suda miješanje u apelantičina prava, te bi njegovo iseljenje prouzrokovalo više problema tuženom nego što je to učinjeno odlukom Kantonalnog suda prema tužiteljici. Odluka Kantonalnog suda je, stoga, bila ispravna u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Naime radilo se o predmetu u kojem je Ustavni sud odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj se tužiteljica žalila na povredu prava na dom, nakon što je Kantonalni sud odbio njenu tužbu kojom je, kao vlasnica otkupljenog stana, tražila iseljenje svog pastorka iz tog stana, koji je u tom stanu stanovao dugi niz godina kao član porodičnog domaćinstva (vidi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 65 Ustavni sud, Odluka broj U 131/03 od 22. septembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 5/05). 38. Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetno miješanje nije proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa koji se želio postići. 39. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zaključuje da predmetno miješanje u apelantovo pravo na dom nije proporcionalno cilju koji se želio postići, odnosno da ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa koji se želio postići, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 469/07, rješavajući apelaciju Munira Bašića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Munira Bašića. Utvrđuje se povreda prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. studenoga 2006. godine i Presuda Općinskog suda u Zenici broj P-1504/03 od 13. siječnja 2006. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Zenici koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Apelacija se odbija kao neutemeljena u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Broj 18 – Strana 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Munir Bašić (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Ragib Hadžić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 29. siječnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. studenoga 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1504/03 od 13. siječnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Fadile Bašić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) je zatraženo 24. kolovoza 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni i Općinski sud su 31. kolovoza i 7. rujna 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tužiteljica je 11. rujna 2007. godine dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice dostavljen je apelantu 14. svibnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-1504/03 od 13. siječnja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. studenoga 2006. godine, apelant je obavezan tužiteljici predati u posjed stan koji se nalazi u Zenici u ulici Bulevar Kulina bana broj 15 i nadoknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 324,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. 7. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je tužiteljica u tužbi istaknula da je vlasnik predmetnoga stana, koji u jednom dijelu koristi i apelant. Apelant je u odgovoru u cijelosti pobio tužbene navode i konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, ističući da je stekao pravo na predmetni stan na temelju eksproprijacije njegove imovine, te da zbog toga ne može biti izbačen iz stana koji je dobio kao naknadu za svoju imovinu. 8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u parnični spis broj P-2121/99, novi broj 859 02, te utvrdio da je Kantonalnoi sud Presudom broj GŽ-353/04 od 25. lipnja 2004. godine potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je on sa tužiteljicom ravnopravan nositelj stanarskoga prava na predmetnome stanu. Sud je dalje izvršio uvid u Rješenje o nasljeđivanju i spis broj O-69/02 u kojem je raspravljana zaostavština iza umrloga Šekiba Bašića, tužiteljičinog supruga, a apelantovoga brata. Tužiteljica je Rješenjem o nasljeđivanju od 5. lipnja 2003. godine proglašena kao nasljednica 1/2 dijela predmetne stambene jedinice. Iz Rješenja o uknjižbi Dn-II-2790/02 od 9. lipnja 2002. godine utvrđeno je da se dopušta uknjižba na temelju ugovora o kupoprodaji stana od 18. lipnja 2001. godine OV-3070/01, prava vlasništva na predmetnom stanu u korist tužiteljice sa 1/2 dijela i Šekiba Bašića sa 1/2 dijela. Izvršen je uvid i u fotopresliku ugovora o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo od 10. svibnja 2001. godine iz kojega proizlazi da su predmetni stan otkupili tužiteljica i njezin suprug sa po 1/2 dijela. 9. Na temelju rješenja Općinskog fonda za stambenu izgradnju od 16. studenoga 1965. godine utvrđeno je da se Šekibu Bašiću, braći Hazimu, Asimu i apelantu, te članovima njihove obitelji, dodjeljuje dvosoban stan u Zenici, blok "Mostar" Sejmen u ulici Ekinovića. Dalje je utvrđeno da iz Rješenja narodnog odbora sreza Zenica, broj 03/3-EKSPR.1/62-27 od 5. svibnja 1962. godine, proizlazi obveza korisnika eksproprijacije da korisnicima ekspropriranoga stambenog objekta daju na korištenje drugi Ponedjeljak, 5.4.2010. stambeni prostor. Radi se o objektima izgrađenim na k.č. 6/78 iz zk. ul. broj 2207 k.o. Zenica, suvlasništvo Hazima, Šekiba i Nihada Bašića, apelanta, Asima i Munezehe sa 1/6 dijela. Iz rješenja Općinskog sekretarijata za proračun i imovinsko-stambene poslove od 13. kolovoza 1978. godine utvrđeno je da je odbijen zahtjev Šekiba Bašića za iseljenje apelanta iz stana u Zenici, Ulica dr. Mujbegovića br. 41. Sud je u svojstvu stranaka saslušao tužiteljicu i apelanta, iz čijih iskaza proizlazi da je apelant u predmetnom stanu i da koristi jedan dio predmetne stambene jedinice, te da je prijeporno plaća li naknadu za korištenje električne energije i drugih komunalnih usluga u srazmjernom dijelu. Navedenim dokazima sud je povjerovao jer nisu kontradiktorni drugim materijalnim dokazima, a nitko nije pobijao činjenicu bitnu za ovu parnicu da tuženi koristi dio predmetne stambene jedinice. Izvedene dokaze sud je, u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), cijenio kako pojedinačno tako i ukupno Pri tome se sud pozvao na članak 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Istaknuto je da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima to pravo, kao i da se stvar nalazi u apelantovoj faktičkoj vlasti. Po mišljenju suda tužiteljica je dokazala da je stekla pravo vlasništva na predmetnome stanu sukladno odredbi članka 27. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Među strankama nije prijeporna činjenica da apelant koristi jedan dio predmetne stambene jedinice, te stoga, po mišljenju suda, proizlazi da su se stekli uvjeti za donošenje presude kao u izreci uz primjenu navedene odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. 10. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da je Kantonalni sud iz stanja spisa utvrdio da je prvostupanjski sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio na način koji je propisan odredbom članka 8. ZPP, jer je ocijenio dokaze i ocjenom dokaza utvrđivao činjenice iz odredbi članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pri tome se kretao u granicama zahtjeva iz tužbe suglasno odredbi iz članka 2. stavak 1. ZPP. 11. Drugostupanjski sud je našao da u konkretnom slučaju apelantov priziv nije utemeljen ni glede pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava. Istaknuto je da predmetna tužba tužiteljice ima svojstvo vlasničke tužbe iz odredbi članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Tužiteljica je u predmetnom postupku bila dužna dokazati da je vlasnica predmetnoga stana čiju predaju u posjed zahtijeva, te da stan u posjedu drži apelant. Navedene dvije odlučne činjenice tužiteljica je, po mišljenju Kantonalnog suda, dokazala, a apelant ih je u odgovoru na tužbu učinio neprijepornim. Spomenute činjenice apelant nije doveo u dvojbu ni navodima priziva. 12. Istaknuto je da je predmetni stan, nakon što ga je prednik tužiteljice u svojstvu nositelja stanarskog prava na stanu otkupio i time stekao pravo vlasništva, a na temelju odredbi Zakona o prodaji stanova, osnova po kojoj je apelant imao posjed stana odnosno koristio ga u svojstvu korisnika stana u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/89 i 36/06), koji je Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) preuzet kao zakon Federacije Bosne i Hercegovine prestao postojati. Od tada, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant je predmetni stan mogao koristiti samo uz odobrenje-dozvolu vlasnika stana i samo do opoziva toga odobrenja-dozvole (prekarij). S obzirom da apelant od tužiteljice nije dobio suglasnost za korištenje predmetnoga stana tužiteljici, kao vlasnici predmetnoga stana sukladno odredbama članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pripada pravo da zahtijeva od apelanta da joj predmetni stan preda u posjed kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Kantonalni sud je naveo da ostali prizivni navodi nisu od značaja za pružanje vlasničke Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zaštite u smislu odredbe članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zbog čega te navode sud nije posebno cijenio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ističe da je tužiteljičin djever, te da je predmetni stan zajedno sa umrlim tužiteljičinim mužem i braćom Hazimom i Asimom dobio nakon što je 1962. godine eksproprirana i porušena obiteljska stambena zgrada na kojoj su apelant i njegova braća bili suvlasnici nakon smrti njihovih roditelja. Međutim, kako je po tada važećim stambenim propisima nositelj stanarskoga prava mogao biti samo jedan čovjek-fizička osoba, ugovor o korištenju stana zaključio je najstariji apelantov brat Šekib Bašić. Navodi da su u međuvremenu ostala braća preminula, tako da u kontinuitetu predmetni stan koriste apelant, njegov brat Šekib i tužiteljica. Apelant smatra da je nakon 30 godina nesmetanog korištenja predmetnoga stana, na kojemu je ostvareno pravo korištenja, ostao bez doma. Smatra da je zbog nedorečenosti Zakona o prodaji stanova, koji nije pružio zaštitu članovima obiteljskoga kućanstva nositelja stanarskoga prava niti drugim legalnim korisnicima stana, prisiljen napustiti dom. b) Odgovor na apelaciju 14. U svome odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je dao u suštini iste razloge kao i u pobijanoj odluci. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 15. U svome odgovoru Općinski sud je naveo da su osporene presude zakonite. 16. U svome odgovoru na apelaciju tužiteljica ističe da je, nakon što su pobijane presude postale izvršne po prijedlogu tužiteljice, sud dozvolio i proveo izvršenje navedenih presuda, te je apelant iseljen iz predmetnoga stana. Nakon toga tužiteljica je predmetni stan prodala drugoj osobi. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 17. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) "Članak 43. Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženoga. Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovoga članka ne zastarijeva." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu je presudu apelant primio 29. studenoga 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. siječnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očievidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. Broj 18 – Strana 67 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije, te članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: " Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv jer se predmetni postupak odnosio na zaštitu prava vlasništva, dakle radilo se o postupku građansko-pravne naravi. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 26. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud nalazi da su redoviti sudovi u predmetnom postupku usvojili tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražila zaštitu vlasničkih prava u smislu članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Utvrđeno je da je tužiteljica u predmetnome postupku dokazala da je vlasnica stana čiju predaju u posjed traži i da predmetni stan drži apelant. Pri tome su sudovi naveli da je prednik tužiteljice vlasništvo na predmetnom stanu stekao na temelju Zakona o prodaji stana, te da je apelantovo pravo temeljem kojega je koristio predmetni stan prestalo postojati. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi za svoje odluke dali razvidno i precizno obrazloženje koje se temelji na primjeni relevantnih odredaba materijalnoga zakona. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnome postupku nije došlo do povrede apelantovoga ustavnog prava na pravično Broj 18 – Strana 68 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na dom 28. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Članak 8. Europske konvencije: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Ustavni sud naglašava da je temeljna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovoga prava, osim u slučajevima iz stavka 2. toga članka. 30. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste predstavlja li predmetni stan apelantov dom prema članku 8. Europske konvencije. 31. U svezi sa navedenim Ustavni sud smatra da je neprijeporno da predmetni stan predstavlja apelantov dom prema članku 8. Europske konvencije. Uzimajući u obzir da je u navedenome stanu apelant živio nakon što je stan dodijeljen njemu i njegovoj obitelji na ime naknade štete za ekspropriranu obiteljsku kuću. 32. Nakon što je konstatirano da predmetni stan predstavlja apelantov dom, Ustavni sud treba ispitati je li pobijanim presudama, koje se temelje na članku 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, izvršeno "miješanje" u apelantovo pravo na dom i je li to miješanje bilo opravdano prema članku 8. stavak 2. Europske konvencije. 33. Ustavni sud smatra da je pobijanim odlukama kojima je udovoljeno tužiteljičinom tužbenom zahtjevu došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom obzirom da je apelantu naloženo da predmetni stan preda u posjed tužiteljici. Dalje, Ustavni sud treba ispitati je li izvršeno miješanje opravdano prema članku 8. stavak 2. Europske konvencije. 34. Članak 8. stavak 2. Europske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavkom članka 8. Europske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo sukladno zakonu, mora se utvrditi je li to miješanje bilo nužna mjera u demokratskom društvu i je li miješanje bilo u svezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavku 2. članka 8. Europske konvencije. U tome kontekstu treba razmotriti je li odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i je li predstavljala mjeru koja je bila nužna u demokratskom društvu (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 979/04 od 23. rujna 2005. godine, stavak 43, dostupnu na: www.ccbih.ba). U spomenutoj odluci Ustavnog suda razmatrano Ponedjeljak, 5.4.2010. je pitanje zakonitosti miješanja u dom i apelantovu imovinu na način da je proveden test kao što je već navedeno. 35. Ustavni sud mora ispitati je li navedeno miješanje bilo sukladno zakonu. S tim u svezi Ustavni sud nalazi da je tužiteljica u smislu članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima podnijela vlasničku tužbu. U predmetnome postupku tužiteljica je u smislu navedene zakonske odredbe dokazala da je vlasnica stana, čiju predaju u posjed traži, te da stan u posjedu drži apelant. Ustavni sud nalazi da su sudovi pobijane presude donijeli na temelju Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je javno objavljen i čije odredbe su dovoljno razvidne, kako bi svi građani mogli odrediti svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa. 36. U odnosu na pitanje je li predmetno miješanje bilo nužno u demokratskome društvu, Ustavni sud nalazi da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti prava vlasnika. U konkretnom slučaju, u predmetnome postupku tužiteljica je dokazala da je vlasnik predmetnih nekretnina, te da ih u posjedu drži apelant. Pri tome je sud ustvrdio da je temelj po kojemu je apelant koristio stan u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima prestao postojati. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje u apelantov dom bilo nužno u demokratskome društvu s ciljem zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju tužiteljice, u smislu stavka 2. članka 8. Europske konvencije. 37. U konačnici, Ustavni sud mora razmotriti je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava tužiteljice i općeg javnog interesa. U svezi sa navedenim Ustavni sud nalazi da je tužiteljica vlasničkom tužbom zatražila od suda da joj pruži vlasničku zaštitu u smislu odredbe članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U dokaznome postupku je utvrđeno da je apelantu i njegovoj obitelji predmetni stan dodijeljen temeljem naknade za ekspropriranu obiteljsku kuću, koja je bila u suvlasništvu apelanta i ostalih članova njegove obitelji. Obzirom na tadašnja zakonska rješenja nositelj stanarskoga prava je mogla biti samo jedna osoba. Za nositelja stanarskoga prava u konkretnom slučaju je određen apelantov brat Šekib Bašić, tužiteljičin suprug, koji je predmetni stan sa tužiteljicom kasnije otkupio u smislu Zakona o prodaji stanova. Navedenim je prestalo postojati apelantovo pravo da koristi predmetni stan, koji je do tada koristio u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima. Uzimajući u obzir navedeno, za Ustavni sud se postavlja pitanje je li zaštita nprijepornoga prava vlasništva tužiteljice proporcionalna apelantovome interesu. S tim u svezi Ustavni sud se poziva na odluku Ustavnog suda broj U 131/03 od 22. rujna 2004. godine, donesenu u sličnom predmetu, u kojoj je Ustavni sud zaključio da je Kantonalni sud pravilno odlučio da bi iseljenje tuženoga iz stana sukladno članku 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima predstavljalo miješanje u pravo na poštivanje njegovoga doma mnogo ozbiljnijega karaktera nego što je sama odluka Kantonalnog suda miješanje u apelantičina prava, te bi njegovo iseljenje prouzročilo više problema tuženome nego što je to učinjeno odlukom Kantonalnog suda prema tužiteljici. Odluka Kantonalnog suda je, stoga, bila ispravna u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. Naime radilo se o predmetu u kojemu je Ustavni sud odbio kao neutemeljenu apelaciju u kojoj se tužiteljica žalila na povredu prava na dom, nakon što je Kantonalni sud odbio njezinu tužbu kojom je, kao vlasnica otkupljenoga stana, tražila iseljenje svog pastorka iz toga stana, koji je u tome stanu stanovao dugi niz godina kao član obiteljskoga kućanstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 131/03 od 22. rujna 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 5/05). 38. Stoga, na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra da predmetno miješanje nije proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovoga prava i općeg javnog interesa koji se želio postići. 39. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovoga prava na dom Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 18 – Strana 69 iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud zaključuje da predmetno miješanje u apelantovo pravo na dom nije proporcionalno cilju koji se želio postići, odnosno da ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovoga prava i općeg javnog interesa koji se želio postići, zbog čega je došlo do povrede apelantovoga prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 41. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Munir Bašić (u daqnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ragib Haxić, advokat iz Zenice, podnio je 29. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Fadile Bašić (u daqnjem tekstu: tužiteqke) zatraženo je 24. avgusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni i Opštinski sud su 31. avgusta i 7. septembra 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tužiteqka je 11. septembra 2007. godine dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tužiteqke dostavljen je apelantu 14. maja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine, apelant je obavezan da tužiteqki preda u posjed stan koji se nalazi u Zenici u ulici Bulevar Kulina bana broj 15 i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 324,00 KM u roku od 30 dana pod prijetwom izvršewa. 7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužiteqka u tužbi istakla da je vlasnik predmetnog stana, koji u jednom dijelu koristi i apelant. Apelant je u odgovoru u cijelosti osporio tužbene navode i konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, ističući da je stekao pravo na predmetni stan na osnovu eksproprijacije njegove imovine, te da zbog toga ne može da bude izbačen iz stana koji je dobio kao naknadu za svoju imovinu. 8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u parnični spis broj P-2121/99, novi broj 859 02, te utvrdio da je Kantonalnoi sud Presudom broj GŽ-353/04 od 25. juna 2004. godine potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je on sa tužiteqkom ravnopravan nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Sud je dalje izvršio uvid u Rješenje o nasljeđivanju i spis broj O-69/02 u kom je raspravljana zaostavština iza umrlog Šekiba Bašića, tužiteqkinog supruga, a apelantovog brata. Tužiteqka je Rješenjem o nasljeđivanju od 5. juna 2003. godine proglašena kao nasljednica 1/2 dijela predmetne stambene jedinice. Iz Rješewa o ukwižbi Dn-II-2790/02 od 9. juna 2002. godine utvrđeno je da se dozvoljava ukwižba na osnovu ugovora o kupoprodaji stana od 18. juna 2001. godine OV-3070/01, prava vlasništva na predmetnom stanu u korist tužiteqke sa 1/2 dijela i Šekiba Bašića sa 1/2 dijela. Izvršen je uvid i u foto-kopiju ugovora o kupoprodaji stana na kom postoji stanarsko pravo od 10. maja 2001. godine iz kog proizilazi da su predmetni stan otkupili tužiteqka i njen suprug sa po 1/2 dijela. 9. Na osnovu rješewa Opštinskog fonda za stambenu izgradnju od 16. novembra 1965. godine utvrđeno je da se Šekibu Bašiću, braći Hazimu, Asimu i apelantu, te članovima wihove porodice, dodjequje dvosoban stan u Zenici, blok "Mostar" Sejmen u ulici Ekinovića. Dalje je utvrđeno da iz Rješewa narodnog odbora sreza Zenica, broj 03/3-EKSPR.1/62-27 od 5. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 469/07, rješavajući apelaciju Munira Bašića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Munira Bašića. Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine i Presuda Opštinskog suda u Zenici broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine. Predmet se vraća Opštinskom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da izvrši ova odluka. Apelacija se odbija kao neosnovana u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 70 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH maja 1962. godine, proizilazi obaveza korisnika eksproprijacije da korisnicima eksproprisanog stambenog objekta daju na korišćenje drugi stambeni prostor. Radi se o objektima izgrađenim na k.č. 6/78 iz zk. ul. broj 2207 k.o. Zenica, suvlasništvo Hazima, Šekiba i Nihada Bašića, apelanta, Asima i Munezehe sa 1/6 dijela. Iz rješewa Opštinskog sekretarijata za buxet i imovinsko-stambene poslove od 13. avgusta 1978. godine utvrđeno je da je odbijen zahtjev Šekiba Bašića za iseljenje apelanta iz stana u Zenici, Ulica dr. Mujbegovića br. 41. Sud je u svojstvu stranaka saslušao tužiteqku i apelanta, iz čijih iskaza proizilazi da je apelant u predmetnom stanu i da koristi jedan dio predmetne stambene jedinice, te da je sporno da li plaća naknadu za korišćenje električne energije i drugih komunalnih usluga u srazmjernom dijelu. Navedenim dokazima sud je povjerovao jer nisu kontradiktorni drugim materijalnim dokazima, a niko nije osporio činjenicu bitnu za ovu parnicu da tuženi koristi dio predmetne stambene jedinice. Izvedene dokaze sud je, u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZKP), cijenio kako pojedinačno tako i ukupno Pri tome se sud pozvao na član 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) kojim je propisano da vlasnik može tužbom da zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Istaknuto je da vlasnik mora da dokaže da na stvari čiji povraćaj traži ima to pravo, kao i da se stvar nalazi u apelantovoj faktičkoj vlasti. Po mišljenju suda tužiteqka je dokazala da je stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu u skladu sa odredbom člana 27 st. 1 i 2 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01, u daqnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Među strankama nije sporna činjenica da apelant koristi jedan dio predmetne stambene jedinice, te stoga, po mišljenju suda, proizilazi da su se stekli uslovi za donošenje presude kao u izreci uz primjenu navedene odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. 10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Kantonalni sud iz stawa spisa utvrdio da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio na način koji je propisan odredbom člana 8 ZPP, jer je ocijenio dokaze i ocjenom dokaza utvrđivao činjenice iz odredbi člana 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pri tome se kretao u granicama zahtjeva iz tužbe saglasno odredbi iz člana 2 stav 1 ZPP. 11. Drugostepeni sud je našao da u konkretnom slučaju apelantova žalba nije osnovana ni u pogledu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuto je da predmetna tužba tužiteqke ima svojstvo vlasničke tužbe iz odredbi člana 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Tužiteqka je u predmetnom postupku bila dužna da dokaže da je vlasnica predmetnog stana čiju predaju u posjed zahtijeva, te da stan u posjedu drži apelant. Navedene dvije odlučne činjenice tužiteqka je, po mišljenju Kantonalnog suda, dokazala, a apelant ih je u odgovoru na tužbu učinio nespornim. Spomenute činjenice apelant nije doveo u sumnju ni navodima žalbe. 12. Istaknuto je da je predmetni stan, nakon što ga je prednik tužiteqke u svojstvu nosioca stanarskog prava na stanu otkupio i time stekao pravo vlasništva, a na osnovu odredbi Zakona o prodaji stanova, osnov po kom je apelant imao posjed stana odnosno koristio ga u svojstvu korisnika stana u smislu odredbe člana 6 stav 1 Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/89 i 36/06), koji je Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) preuzet kao zakon Federacije Bosne i Hercegovine prestao da postoji. Od tada, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant je predmetni stan mogao da koristi samo uz odobrenje-dozvolu vlasnika stana i samo do opoziva tog odobrewa-dozvole (prekarij). S obzirom da apelant od tužiteqke nije dobio saglasnost za korišćenje predmetnog stana tužiteqki, kao vlasnici predmetnog stana u skladu sa odredbama člana 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pripada pravo da zahtijeva od apelanta da joj predmetni stan Ponedjeljak, 5.4.2010. preda u posjed kako je to pravilno zakqučio i prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo da ostali žalbeni navodi nisu od značaja za pružanje vlasničke zaštite u smislu odredbe člana 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zbog čega te navode sud nije posebno cijenio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ističe da je tužiteqkin djever, te da je predmetni stan zajedno sa umrlim tužiteqkinim mužem i braćom Hazimom i Asimom dobio nakon što je 1962. godine eksproprisana i porušena porodična stambena zgrada na kojoj su apelant i njegova braća bili suvlasnici nakon smrti wihovih roditelja. Međutim, kako je po tada važećim stambenim propisima nosilac stanarskog prava mogao da bude samo jedan čovjek-fizičko lice, ugovor o korišćenju stana zakqučio je najstariji apelantov brat Šekib Bašić. Navodi da su u međuvremenu ostala braća preminula, tako da u kontinuitetu predmetni stan koriste apelant, njegov brat Šekib i tužiteqka. Apelant smatra da je nakon 30 godina nesmetanog korišćewa predmetnog stana, na kom je ostvareno pravo korišćewa, ostao bez doma. Smatra da je zbog nedorečenosti Zakona o prodaji stanova, koji nije pružio zaštitu članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava niti drugim legalnim korisnicima stana, prisiljen da napusti dom. b) Odgovor na apelaciju 14. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je dao u suštini iste razloge kao i u osporenoj odluci. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 15. U svom odgovoru Opštinski sud je naveo da su osporene presude zakonite. 16. U svom odgovoru na apelaciju tužiteqka ističe da je, nakon što su osporene presude postale izvršne po prijedlogu tužiteqke, sud dozvolio i sproveo izvršenje navedenih presuda, te je apelant iseljen iz predmetnog stana. Nakon toga tužiteqka je predmetni stan prodala drugom licu. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 17. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) "Član 43 Vlasnik može tužbom da zahtijeva od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora da dokaže da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1 ovog člana, ne zastarjeva." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je presuda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv jer se predmetni postupak odnosio na zaštitu prava vlasništva, dakle radilo se o postupku građansko-pravne prirode. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 26. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku usvojili tužiteqkin tužbeni zahtjev kojim je tražila zaštitu vlasničkih prava u smislu člana 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Utvrđeno je da je tužiteqka u predmetnom postupku dokazala da je vlasnica stana čiju predaju u posjed traži i da predmetni stan drži apelant. Pri tome su sudovi naveli da je prednik tužiteqke vlasništvo na predmetnom stanu stekao na osnovu Zakona o prodaji stana, te da je apelantovo pravo po osnovu kog je Broj 18 – Strana 71 koristio predmetni stan prestalo da postoji. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje koje se zasniva na primjeni relevantnih odredbi materijalnog zakona. Takođe, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na dom 28. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana. 30. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li predmetni stan predstavlja apelantov dom prema članu 8 Evropske konvencije. 31. U vezi sa navedenim Ustavni sud smatra da je nesporno da predmetni stan predstavlja apelantov dom prema članu 8 Evropske konvencije. Uzimajući u obzir da je u navedenom stanu apelant živio nakon što je stan dodijeljen njemu i njegovoj porodici na ime naknade štete za ekspropriranu porodičnu kuću. 32. Nakon što je konstatirano da predmetni stan predstavlja apelantov dom, Ustavni sud treba da ispita da li je osporenim presudama, koje se zasnivaju na članu 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, izvršeno "miješanje" u apelantovo pravo na dom i da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8 stav 2 Evropske konvencije. 33. Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama kojima je udovoljeno tužiteqkinom tužbenom zahtjevu došlo do miješawa u apelantovo pravo na dom s obzirom da je apelantu naloženo da predmetni stan preda u posjed tužiteqki. Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je izvršeno miješanje opravdano prema članu 8 stav 2 Evropske konvencije. 34. Član 8 stav 2 Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, da se miješaju u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8 Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora da bude zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji mora da se primijeni na dati predmet i s) zakon, takođe, mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema Broj 18 – Strana 72 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora da se utvrdi da li je to miješanje bilo neophodna mjera u demokratskom društvu i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. U tom kontekstu treba da se razmotri da li je odluka javnih vlasti imala legitiman ciq i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 979/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 43, dostupnu na: www.ccbih.ba). U pomenutoj odluci Ustavnog suda razmatrano je pitanje zakonitosti miješawa u dom i apelantovu imovinu na način da je proveden test kao što je već navedeno. 35. Ustavni sud mora da ispita da li je navedeno miješanje bilo u skladu sa zakonom. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je tužiteqka u smislu člana 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima podnijela vlasničku tužbu. U predmetnom postupku tužiteqka je u smislu navedene zakonske odredbe dokazala da je vlasnica stana, čiju predaju u posjed traži, te da stan u posjedu drži apelant. Ustavni sud nalazi da su sudovi osporene presude donijeli na osnovu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je javno objavljen i čije odredbe su dovoqno jasne, kako bi svi građani mogli da odrede svoju pravnu poziciju i način ostvarivawa svojih interesa. 36. U odnosu na pitanje da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud nalazi da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti prava vlasnika. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku tužiteqka je dokazala da je vlasnik predmetnih nekretnina, te da ih u posjedu drži apelant. Pri tome je sud utvrdio da je osnov po kom je apelant koristio stan u smislu odredbe člana 6 stav 1 Zakona o stambenim odnosima prestao da postoji. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje u apelantov dom bilo neophodno u demokratskom društvu s ciljem zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju tužiteqke, u smislu stava 2 člana 8 Evropske konvencije. 37. Na kraju, Ustavni sud mora da razmotri da li je miješanje proporcionalno ciqu koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava tužiteqke i opšteg javnog interesa. U vezi sa navedenim Ustavni sud nalazi da je tužiteqka vlasničkom tužbom zatražila od suda da joj pruži vlasničku zaštitu u smislu odredbe člana 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U dokaznom postupku je utvrđeno da je apelantu i njegovoj porodici predmetni stan dodijeljen po osnovu naknade za ekspropriranu porodičnu kuću, koja je bila u suvlasništvu apelanta i ostalih članova njegove porodice. S obzirom na tadašwa zakonska rješewa nosilac stanarskog prava je mogla da bude samo jedna osoba. Za nosioca stanarskog prava u konkretnom slučaju određen je apelantov brat Šekib Bašić, tužiteqkin suprug, koji je predmetni stan sa tužiteqkom kasnije otkupio u smislu Zakona o prodaji stanova. Navedenim je prestalo da postoji apelantovo pravo da koristi predmetni stan, koji je do tada koristio u smislu odredbe člana 6 stav 1 Zakona o stambenim odnosima. Uzimajući u obzir navedeno, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li je zaštita nespornog prava vlasništva tužiteqke proporcionalna apelantovom interesu. S tim u vezi Ustavni sud se poziva na odluku Ustavnog suda broj U 131/03 od 22. septembra 2004. godine, donesenu u sličnom predmetu, u kojoj je Ustavni sud zakqučio da je Kantonalni sud pravilno odlučio da bi iseljenje tuženog iz stana u skladu sa članom 43 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima predstavljalo miješanje u pravo na poštivanje njegovog doma mnogo ozbiqnijeg karaktera nego što je sama odluka Kantonalnog suda miješanje u apelantičina prava, te bi njegovo iseljenje prouzrokovalo više problema tuženom nego što je to učinjeno odlukom Kantonalnog suda prema tužiteqici. Odluka Kantonalnog suda je, stoga, bila ispravna u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Naime radilo se o predmetu u kom je Ustavni sud odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj se tužiteqka žalila na povredu prava na dom, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. nakon što je Kantonalni sud odbio njenu tužbu kojom je, kao vlasnica otkupljenog stana, tražila iseljenje svog pastorka iz tog stana, koji je u tom stanu stanovao dugi niz godina kao član porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 131/03 od 22. septembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 5/05). 38. Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetno miješanje nije proporcionalno ciqu koji se želi postići, tj. da ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa koji se želio postići. 39. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zakqučuje da predmetno miješanje u apelantovo pravo na dom nije proporcionalno ciqu koji se želio da postigne, odnosno da ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa koji se želio postići, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 41. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 519/07, rješavajući apelaciju Neđe Samardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 30. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Samardžića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/49 od 13. decembra 2006. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Neđo Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Milan Vujin, Slaviša Prodanović i Mara Pilipović, Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH advokati Advokatske kancelarije "Vujin" iz Beograda, podnio je 6. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/49 od 13. decembra 2006. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je dostavio odgovor 12. septembra 2007. godine, a Tužilaštvo BiH 7. septembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. maja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Postupak protiv apelanta otpočeo je u Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Rješenjem o provođenju istrage broj Ki 305/00 od 1. decembra 2000. godine, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. 7. Kantonalni sud se Rješenjem broj KV 462/04 od 30. decembra 2004. godine proglasio mjesno nenadležnim, te je predmetni spis uputio Okružnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud). 8. Tužilaštvo BiH je pregledalo predmet vezan za apelantov slučaj, tj. predmet koji se u Okružnom tužilaštvu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) vodio pod brojem Kt-2/05. U vezi s tim, Tužilaštvo BiH je, prema Orijentacionim kriterijima za osjetljive predmete "Pravila puta", na osnovu dokaza koji su se nalazili u spisu prilikom pregleda, apelantov predmet svrstalo u kategoriju "osjetljiv". Okružno tužilaštvo je o tome obaviješteno 25. januara 2005. godine. 9. Okružni sud je 18. aprila 2005. godine potvrdio optužnicu kojom je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS). Glavni pretres u Okružnom sudu bio je zakazan za 29. i 30. septembar 2005. godine. 10. Sud BiH je 11. augusta 2005. godine primio inicijativu Udruženja "Žene - žrtve rata" iz Sarajeva da se krivični predmet protiv apelanta preuzme od Okružnog suda. Okružni sud je 17. augusta 2005. godine obavijestio Sud BiH da je optužnica protiv apelanta, u svih šest tačaka koje ga terete zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona RS, potvrđena 18. aprila 2005. godine. Nakon toga, apelant je 5. maja 2005. godine izjavio da se ne osjeća krivim. Glavni pretres zakazan je za 29. septembar 2005. godine. 11. Vanraspravno vijeće Suda BiH je 18. augusta 2005. godine obavijestilo Udruženje "Žene -žrtve rata" da Sud BiH neće preuzeti krivični predmet protiv apelanta jer ne ispunjava uvjete iz člana 449. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku BiH). 12. Okružno tužilaštvo uputilo je 29. augusta 2005. godine dopis Tužilaštvu BiH ističući da bi vođenje krivičnog predmeta protiv apelanta pred Okružnim sudom trebalo ponovno razmotriti s obzirom na to da bi se moglo raditi o vrlo osjetljivom spisu. Na osnovu ovog dopisa, Tužilaštvo BiH je 30. augusta 2005. godine podnijelo prijedlog da se preuzme predmet broj Kt-2/05, u kojem je protiv apelanta potvrđena optužnica zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona RS. 13. Vanraspravno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/49 od 31. augusta 2005. godine, "povodom prijedloga Broj 18 – Strana 73 Tužilaštva BiH, a po službenoj dužnosti", od Okružnog suda preuzelo apelantov predmet na osnovu člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je optužnica u odnosnom predmetu potvrđena, da je Tužilaštvo BiH, prema Orijentacionim kriterijima za osjetljive predmete "Pravila puta", na osnovu dokaza koji su se nalazili u spisu prilikom pregleda predmeta, svrstalo predmet u kategoriju "osjetljiv" i o tome obavijestilo Okružno tužilaštvo 25. januara 2005. godine. Međutim, kako je dalje navedeno u rješenju, Okružno tužilaštvo je 29. augusta 2005. godine predmet ponovno dostavilo Tužilaštvu BiH da izvrši ponovni uvid i ocjenu, s obzirom na to da su se pojavile nove činjenice i dokazi koji upućuju na zaključak da bi se moglo raditi o "vrlo osjetljivom" predmetu. Nakon ponovnog uvida u spis, te na osnovu prikupljenih dokaza na kojima se zasniva optužnica, Tužilaštvo BiH je ocijenilo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke g) i h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon BiH). Dalje, Sud BiH je zaključio da nije potrebno održavati javnu raspravu u ovom predmetu s obzirom na to da se raspravljalo o procesnim pitanjima koja se tiču nadležnosti suda. U pogledu primjene člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, konstatirano je da se "analizom odredbi iz člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH može razabrati kako zakonodavac nakon stupanja na snagu tog zakona, kao i Krivičnog zakona BiH, tj. 1. marta 2003. godine, nije odredio moment do kojeg Sud BiH može donijeti odluku o preuzimanju predmeta iz svoje nadležnosti propisane članom 13. (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 37/03 od 10. februara 2003. godine). Prema toj odredbi, Sud BiH je nadležan, inter alia, za krivična djela koja su definirana Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima BiH. Što se tiče Odjela I za ratne zločine, Sud ima nadležnost nad ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti iz čl. od 171. do 203. Krivičnog zakona BiH. U članu 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je da će predmete iz nadležnosti suda, primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu (do stupanja na snagu ovog zakona), dovršiti ti sudovi Š...Ć što ne sprječava ovaj sud da donese odluku o preuzimanju predmeta u kojem je nakon donošenja Zakona o krivičnom postupku BiH optužnica stupila na pravnu snagu. Dakle, odlukom ovog suda ne bi se mogao preuzeti predmet u situaciji u kojoj je neki drugi sud potvrdio optužnicu ili je optužnica postala pravosnažna do stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. A contrario, nakon stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH 1. marta 2003. godine, drugi sudovi i tužilaštva nisu ovlašteni da uzimaju u rad i da postupaju u predmetima u nadležnosti Suda BiH (član 23. Zakona o krivičnom postupku BiH)". Na osnovu ovakvog tumačenja, Sud BiH je zaključio da ne postoje prepreke da se, u skladu sa citiranom odredbom, na obrazložen prijedlog Tužilaštva BiH, preuzme krivični predmet protiv apelanta, s obzirom na to da potvrđena optužnica i zakazani glavni pretres sami po sebi nisu smetnja za donošenje odluke o preuzimanju predmeta. Sud BiH je to zaključio imajući u vidu da se radi o predmetu iz originarne nadležnosti Suda BiH, da je Tužilaštvo BiH na osnovu novih činjenica i dokaza ponovno ocijenilo predmet u skladu sa Orijentacionim kriterijima za osjetljive predmete "Pravila puta" od 12. oktobra 2004. godine i utvrdilo da se ovaj predmet svrstava u kategoriju "vrlo osjetljiv", što upućuje na zaključak da se suđenje u ovom predmetu mora održati pred Sudom BiH. Dodatno uporište za ovakav zaključak Sud BiH je našao i u navodima iz prijedloga Tužilaštva BiH u kojima se ističe da je Tužilaštvo BiH, nakon podnošenja optužnice, saznalo da se u Okružnom tužilaštvu vodi još jedna istraga protiv apelanta za krivično djelo zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona RS. Također, Sud BiH je, oslanjajući se na izložene razloge, te imajući u vidu "tehničke mogućnosti kojima raspolaže, zahvaljujući kojima će zaštićenim svjedocima dati potrebne garancije za očuvanje tajnosti njihovog identiteta, te profesionalnim resursima koji garantiraju neutralan i nepristran pristup prema ratnim Broj 18 – Strana 74 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zločinima, kao osnovnog uvjeta za efikasno i zadovoljavajuće uspostavljanje pravde", odlučio da se predmet preuzme i spis ustupi Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje. 14. Apelant je 5. septembra 2005. godine protiv rješenja Suda BiH izjavio žalbu sa prijedlogom da se odluka preinači i predmet vrati Okružnom tužilaštvu/sudu u Trebinju ili da se o predmetu ponovno odlučuje. U žalbi je, između ostalog, istaknuto da je izreka osporenog rješenja kontradiktorna jer se navodi da se predmet preuzima po službenoj dužnosti i ustupa Tužilaštvu BiH, a Sud BiH je, ustvari, postupao na prijedlog Tužilaštva BiH za preuzimanje predmeta. Dalje, istaknuto je da je u konkretnom slučaju za odlučivanje relevantna odredba člana 449. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH koja regulira da će predmete primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršiti ti sudovi, ukoliko je optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu, a ne član 449. stav 2. istog zakona koji regulira situacije u kojima optužnica nije potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Najzad, istaknuto je da je osporeno rješenje plod velikih pritisaka javnosti. 15. Apelaciono vijeće Suda BiH je 9. septembra 2005. godine, nakon sjednice održane u prisustvu tužioca, apelanta i njegovog branioca, odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. Time je odluka o preuzimanju krivičnog predmeta broj Kt-02/05 postala pravosnažna, te je od Okružnog tužilaštva/suda zatraženo dostavljanje cjelokupnog spisa. Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, s obzirom na to da se radi o optužnici koja je stupila na snagu 18. aprila 2005. godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH, odnosno da bi bilo nezakonito preuzeti samo predmete u kojima je optužnica stupila na snagu prije stupanja na snagu ovog zakona. Također, član 449. Zakona o krivičnom postupku BiH ne određuje imperativno fazu krivičnog postupka u kojoj je moguće da Sud BiH preuzme predmet. Naime, na taj način je "ostavljena mogućnost Sudu da diskrecionom ocjenom odluči, u svakom konkretnom slučaju, da li se radi o predmetu koji treba biti procesuiran pred Sudom BiH". Sud je u cijelosti prihvatio i potvrdio razloge iz prvostepenog rješenja u pogledu ocjene da se radi o "vrlo osjetljivom" predmetu. Dalje, kao subjektivni su odbačeni navodi o pritisku javnosti na Sud BiH, s obzirom na to da se i prvostepeno vijeće jasno ograničilo na ocjenu nadležnosti Suda BiH da postupa u ovom predmetu, što apsolutno ne znači da je riječ o vanjskim elementima koje su nametnuli lica ili organizacije koji ne učestvuju u konkretnom postupku. Najzad, Sud BiH je ocijenio da se predmet nedvojbeno ubraja u njegovu nadležnost, te da je irelevantan žalbeni prigovor o kontradiktornosti izreke prvostepenog rješenja, prema kojem se predmet preuzima po službenoj dužnosti, a na prijedlog Tužilaštva BiH, s obzirom na to da nema razlike u pravnim posljedicama preuzimanja predmeta na prijedlog tužilaštva ili kada to sud učini po službenoj dužnosti. 16. Tužilaštvo BiH je 5. ili 6. septembra 2005. godine podnijelo prijedlog da se od Okružnog tužilaštva preuzme i drugi krivični predmet protiv apelanta, predmet broj Kt–46/05, u kojem je apelant, također, bio osumnjičen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona RS. 17. Vanraspravno vijeće Suda BiH je 5. oktobra 2005. godine donijelo rješenje da se preuzme predmet broj Kt-46/05. 18. Tužilaštvo BiH je 26. decembra 2005. godine, pod brojem KT-RZ: 89/05, podnijelo optužnicu protiv apelanta optuživši ga da je na način opisan u 11 tačaka počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona BiH. Optužnicu je, u svih 11 tačaka, potvrdio Sud BiH 28. decembra 2005. godine. 19. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je 12. januara 2006. godine, odlučujući povodom prijedloga iz optužnice, donio rješenje da se spoje krivični postupci koji su se po optužnici Tužilaštva BiH broj KT-RZ: 89/05 i optužnici Okružnog tužilaštva broj Kt-02/05 vodili protiv apelanta. Ponedjeljak, 5.4.2010. 20. U skladu sa rješenjem o spajanju postupka, Tužilaštvo BiH je navedene optužnice spojilo i uredilo u jedinstvenu optužnicu, te pod brojem KT-RZ: 89/05 podnijelo 9. februara 2006. godine optužnicu protiv apelanta optuživši ga da je na način opisan u 17 tačaka optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona BiH. Glavni pretres otvoren je 6. marta 2006. godine. Tužilac je 30. marta 2006. godine, u skladu sa članom 275. Zakona o krivičnom postupku BiH, podnio izmijenjenu optužnicu kojom je apelanta teretio da je na način opisan u 10 tačaka optužnice počinio navedeno krivično djelo. 21. Sud BiH je Presudom broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke e) i g) Krivičnog zakona BiH, na način opisan u tačkama od 1. do 4. optužnice, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 13 godina i četiri mjeseca. Sud BiH je, također, oslobodio apelanta od optužbi da je na način opisan u tački 4. optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a), d), e), g), h), i) i k) Krivičnog zakona BiH, te odbio optužbu da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a), d), e), g), h), i) i k) Krivičnog zakona BiH na način opisan u preostalim tačkama optužnice. 22. Rješenjem Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine broj KRŽ 05/49 od 29. septembra 2006. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i apelanta, Presuda Suda BiH broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine je ukinuta u osuđujućem i oslobađajućem dijelu, te je određeno održavanje novog pretresa na osnovu člana 315. stav 1. tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku BiH. Sud je ocijenio da su prvostepenom presudom učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku BiH (izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama). Također, sud je ocijenio i da su navedene povrede učinjene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant je presudu osporavao zbog svih razloga utvrđenih članom 296. Zakona o krivičnom postupku BiH. Sud se nije izjašnjavao o apelantovim žalbenim navodima u pogledu primjene člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH. 23. Apelacioni odjel Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni odjel Suda BiH) donio je 13. decembra 2006. godine Presudu broj X-KRŽ 05/49. Tom presudom apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tačkama d), e), g) i k) Krivičnog zakona BiH, te mu izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 24 godine, a oslobodio ga optužbe za krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona BiH. U obrazloženju presude istaknuto je da se sud, u pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, rukovodio principima propisanim čl. 3, 4. i 4. a. Krivičnog zakona BiH, te utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tačkama d), e), g) i k) navedenog zakona. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, sud je smatrao relevantnim princip zakonitosti prema kojem nikom ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3. Krivičnog zakona BiH). Dalje, sud je smatrao relevantnim i princip vremenskog važenja krivičnog zakona prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela, a ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, onda se primjenjuje zakon koji je blaži za učinioca (član 4. Krivičnog zakona BiH). Sud je istakao da je princip zakonitosti propisan i članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koje je država Bosna i Hercegovina, kao nasljednica bivše Jugoslavije, ratificirala, čime su postali obavezujući i za vlasti Bosne i Hercegovine, uključujući i sudove. Citirane odredbe nalažu da Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH krivično djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati krivično djelo po domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za krivično djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je djelo počinjeno. Također, ukazano je na član 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojem, u slučaju da se nakon počinjenog krivičnog djela zakonskom odredbom propiše izricanje blaže kazne, to će ići u korist počinioca. Sud je zaključio da citirane odredbe "propisuju zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđujući time obaveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinioca, u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela". Dalje, ukazano je na to da od citiranog pravila oba dokumenta predviđaju i izuzetke utvrđene članom 7. stav 2. Evropske konvencije, odnosno članom 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Prema tim izuzecima, ne sprječava se suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa općim principima prava koje su priznali civilizirani narodi, odnosno prema općim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica. U vezi s tim, ukazano je na to da je isti izuzetak ustanovljen i članom 4. a. Krivičnog zakona BiH, u kojem je korištena fraza "općim principima međunarodnog prava". Citirana fraza predstavlja kombinaciju "principa međunarodnog prava", kakvu poznaju Generalna skupština Ujedinjenih nacija i Komisija za međunarodno pravo, i "općih principa prava koje su priznale zajednice naroda", kakvu poznaje Statut Međunarodnog suda pravde i član 7. stav 2. Evropske konvencije, te član 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelacioni odjel Suda BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opći principi međunarodnog prava" iz člana 4. a. Krivičnog zakona BiH, s obzirom na to da je u vrijeme počinjenja, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu, Apelacioni odjel Suda BiH je ukazao na činjenicu da su radnje nabrojane u članu 172. Krivičnog zakona BiH bile kažnjive i po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, te ukazao na odredbe čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155. i 186. Krivičnog zakona SFRJ. Konačno, u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Apelacioni odjel Suda BiH je zaključio da primjenu člana 4. a. Krivičnog zakona BiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu u krivičnim stvarima zagarantirano članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 25. Apelant smatra da je Sud BiH, odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda, na osnovu pogrešnog tumačenja člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, povrijedio pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koji propisuje zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom. U prilog ovim navodima, apelant ističe da je članom 449. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH regulirano da će sve predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima do dana stupanja na snagu ovog zakona (tj. prije 1. marta 2003. godine), dovršiti ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, Broj 18 – Strana 75 odnosno stupila na pravnu snagu. Međutim, stavom 2. istog člana predviđeno je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiti sudovi u kojima se ti predmeti nalaze, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Apelant smatra da Sud BiH nije mogao zasnovati svoju odluku o preuzimanju predmeta na osnovu člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH jer on ne regulira da optužnica mora da stupi na pravnu snagu ili da bude potvrđena do donošenja Zakona o krivičnom postupku BiH. Kako se njegov predmet u trenutku stupanja na snagu odnosnog zakona nalazio u drugom sudu, te kako je optužnica bila potvrđena 18. aprila 2005. godine, Sud BiH svoje rješenje o preuzimanju predmeta od 31. augusta 2005. godine nije mogao zasnovati na članu 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, zbog toga što, prema citiranoj odredbi, čin potvrđivanja optužnice nije vezan nikakvim rokom. 26. Apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona BiH, prekršio garancije ustanovljene članom II Ustava Bosne i Hercegovine o prioritetnoj primjeni Evropske konvencije i njezinih protokola, prvenstveno člana 7. Evropske konvencije, prema kojem se ne može izreći stroža kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo. U vezi s tim, apelant ističe da je djelo koje mu se stavlja na teret, prema presudi Suda BiH, počinjeno od aprila 1992. godine do marta 1993. godine, tj. u vrijeme kada je važio Krivični zakon SFRJ koji je preuzet kao zakon u Bosni i Hercegovini. I Krivični zakon SFRJ i Krivični zakon BiH, koji je donesen 2003. godine, u posebnoj glavi reguliraju krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pa terminološki nazivi pojedinih krivičnih djela u navedenim glavama oba zakona nisu značajna da bi trebalo da se smatra da su inkriminirana nova krivična djela u Krivičnom zakonu BiH u odnosu na Krivični zakon SFRJ. Zbog toga, primjena Krivičnog zakona BiH ne može se podvesti pod član 7. stav 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da član 142. Krivičnog zakona SFRJ sadrži sve radnje koje su navedene i u članu 172. Krivičnog zakona BiH, s tim da je članom 142. propisana kazna zatvora od najmanje pet godina ili smrtna kazna, a članom 173. predviđena je kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Imajući u vidu odredbe člana 4. Krivičnog zakona BiH koji propisuje primjenu blažeg zakona na učinioca, kao i odredbu člana 3. istog zakona koji regulira da ne može biti izrečena kazna ili krivičnopravna sankcija koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršenja krivičnog djela, apelant smatra da je mogao biti proglašen krivim samo za krivično djelo iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ. Također, smatra da primjenu navedenog člana ne isključuje ni član 4. a. Krivičnog zakona BiH, odnosno da navedeni član ne omogućava retroaktivnu primjenu člana 172. Krivičnog zakona BiH. U prilog neprimjenjivosti člana 172. Krivičnog zakona BiH, apelant ističe i da član 4. a. isključuje primjenu odredaba čl. 3. i 4. istog zakona samo u odnosu na propisanost krivičnog djela u zakonu u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ali da ne isključuje garancije u vezi sa zabranom izricanja kazne koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Suprotno tumačenje navedene odredbe dovelo bi do toga da izraz "kažnjavanje", upotrijebljen u članu 4. a, predstavlja osnov za izricanje kazne koja nije bila propisana zakonom, a time bi se kršio princip nulla poena sine lege i princip primjene blažeg zakona. 27. Tvrdnje u pogledu primjenjivosti člana 142. Krivičnog zakona SFRJ apelant potkrepljuje tumačenjem pojma "blaži zakon". Naime, apelant smatra da je, imajući u vidu odredbe Protokola broj 6 i Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju, kojima se ograničava, odnosno ukida mogućnost izricanja smrtne kazne, a u vezi sa članom 38. stav 2. Krivičnog zakona SFRJ, član 142. Krivičnog zakona blaži za učinioca. Ovaj navod potkrijepljen je citiranjem člana 38. stav 2. Krivičnog zakona SFRJ, koji je propisivao da se za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna može izreći i zatvor od 20 godina. S obzirom na to da je članom II Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se Evropska Broj 18 – Strana 76 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencija i njezini protokoli direktno primjenjuju i imaju prioritet nad svim zakonima, jasno je da se smrtna kazna nije mogla izreći. To upućuje na zaključak da je odredba člana 142. Krivičnog zakona SFRJ bila blaža. 28. Najzad, apelant ističe da je presudom Apelacionog odjela proglašen krivim i za one oblike krivičnog djela iz člana 172. Krivičnog zakona BiH za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen, pa je presuda Apelacionog odjela u tom dijelu, ustvari, prvostepena osuđujuća presuda u pogledu koje nema pravo žalbe redovnom sudu. b) Odgovor na apelaciju 29. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da: "Š...Ć smatra da nije prikladno da u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom aktivno učestvuje dajući dodatne argumente koji bi eventualno išli u korist odbijanju apelacije. Dalje, smatra da u ovakvom postupku uloga Suda BiH treba biti ograničena na pružanje pojašnjenja potrebnih za donošenje odluke Ustavnog suda, te da aktivno učešće ovog Suda u apelacionom postupku u kojem se preispituje njegova odluka ne bi bilo u skladu sa principom nepristranosti koji, između ostalog, proizlazi iz člana 6. stav 1. Konvencije Š...Ć". Ne upuštajući se u iznošenje razloga i opovrgavanje tvrdnji o navodnim povredama iznesenim u apelaciji, Sud BiH daje hronološki prikaz vođenih postupaka koji je sadržajno isti onome što je već izloženo u činjeničnom stanju ove odluke. 30. Tužilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da apelacija treba da bude odbačena zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice i zbog toga što pokreće pitanja koja su ratione materiae nespojiva sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. U tom smislu, osporena je legitimnost apelantovog pravnog zastupnika pred Ustavnim sudom, te istaknuto da je apelaciju 6. februara 2007. godine podnio advokat Milan Vujin, koji je znatno prije toga rješenjem Suda BiH razriješen dužnosti apelantovog branioca, pa slijedi da je apelaciju podnijelo neovlašteno lice. 31. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na primjenu člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH u svom Rješenju broj X-KRN/05/49 od 31. augusta 2005. godine i Rješenju broj X-KRN/05749 od 5. oktobra 2005. godine jasno obrazložio da su predmeti protiv apelanta preuzeti kako bi se osiguralo potpuno i efikasno suđenje u razumnom roku zagarantirano članom 6. Evropske konvencije. Dakle, preuzimanje predmeta više je koristilo apelantu i ne predstavlja kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Tužilaštvo BiH neosnovanim smatra apelantove navode da je povrijeđeno pravo na suđenje pred nadležnim sudom jer član 6. Evropske konvencije osigurava pravo na suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, a apelant ni na koji način nije osporio zakonitost uspostavljanja Suda BiH. Smatra da se ovi navodi odnose na pitanje mjesne nadležnosti sudova o kojima Ustavni sud nema nadležnost da raspravlja jer su nespojivi ratione materiae sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Tužilaštvo BiH ističe, pozivajući se na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2094/05 od 17. decembra 2005. godine, da član 6. nije primjenjiv na ova pitanja. Dalje, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud pravilno primijenio Krivični zakon BiH i odgovorio na pitanje primjene "blažeg zakona". Ove tvrdnje potkrijepljene su stanovištem Ustavnog suda koje je izraženo u predmetu broj AP 1785/06 u vezi sa primjenom člana 7. Evropske konvencije. Također je u odgovoru istaknuto da ne postoji retroaktivna primjena člana 172. Krivičnog zakona BiH jer primjena dugotrajnog zatvora umjesto smrtne kazne ne predstavlja primjenu teže kazne od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tako da je u skladu sa principom nulla poena sine lege. U prilog tome je navedeno da član 1. Drugog fakultativnog protokola Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je naveden u Aneksu I Ustava BiH, propisuje da niko ne smije biti osuđen na smrtnu kaznu. Na osnovu Drugog prijelaznog sporazuma iz Aneksa II na Ustav, svi zakoni koji su predviđali pogubljenje lica su u očiglednoj suprotnosti sa Ustavom, te, stoga, nisu mogli proizvoditi učinak nakon 14. Ponedjeljak, 5.4.2010. decembra 1995. godine. Najzad, Tužilaštvo BiH zaključuje da je Sud BiH pravilno postupio kada je utvrdio da kažnjivost zločina protiv čovječnosti ima običajni status, te da zločin protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava, zbog čega je neosporno da je navedeni zločin 1992. godine bio dio međunarodnog prava. Ovakvo stanovište potvrdio je i generalni sekretar UN-a, Komisija za međunarodno pravo, u jurisprudenciji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, odnosno Ruandu, te Studiji o međunarodnom humanitarnom pravu koju je izradio Međunarodni komitet Crvenog križa. V. Relevantni propisi 32. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4. Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Član 4. a. Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava. Š...Ć Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Član 172. Zločini protiv čovječnosti (1) Ko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje drugog lica života (ubistvo), b) istrebljenje, c) odvođenje u ropstvo, d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva, e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava, f) mučenje, g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja, h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, i) prisilni nestanak lica, j) zločin aparthejda, k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH narušavanja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Član 173. Ratni zločini protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela: a) napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, a taj je napad imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu ozljedu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, b) napad bez izbora cilja kojim se ozljeđuje civilno stanovništvo, c) ubijanja, namjerno nanošenje licu snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, d) raseljenje, preseljenje ili prisilno odnarodnjenje ili prevođenje na drugu vjeru, e) prisiljavanje drugog lica, upotrebom sile ili prijetnje, direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivpravno odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateljskoj obavještajnoj službi ili upravi, f) prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivpravno, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerima, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjene vrijednosti domaće novčane jedinice ili protivzakonito izdavanje novca, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela: a) napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom ili općeopasne objekte i postrojenja kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane, b) napad bez izbora cilja na civilne objekte koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone, c) dugotrajno oštećenje prirodnog okoliša velikih razmjera, koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva. (3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator naredi ili učini preseljenje dijelova civilnog stanovništva svoje pripadnosti na okupiranu teritoriju, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 33. Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 38. Š...Ć (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina. Š...Ć Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na Broj 18 – Strana 77 bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu). Član 142. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela. (3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije kao okupator naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. 34. Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 23. Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan: a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu. Š...Ć Član 28. Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan da pazi na svoju nadležnost i da se, čim primijeti da nije nadležan, proglasi nenadležnim i nakon pravosnažnosti rješenja ustupi predmet nadležnom sudu. Š...Ć (2) Sud kojem je predmet ustupljen dužan je da provede postupak i donese odluku. Član 449. Ustupanje predmeta iz nadležnosti Suda (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršit će ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Broj 18 – Strana 78 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. (3) U slučaju iz stava 2. ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivični postupak će se nastaviti u skladu sa ovim zakonom. 35. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 29/00, 24/02, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 13. Krivična nadležnost (1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Š...Ć 36. Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 12. Krivična nadležnost (1) Tužilaštvo je organ nadležan za provođenje istrage za krivična djela za koja je nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te za gonjenje počinilaca pred Sudom Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i drugim primjenjivim zakonima. Š...Ć (3) Posebni odjeli, između ostalog, preduzimaju zakonom određene mjere za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, organiziranog kriminala, privrednog kriminala i korupcije, predviđenih zakonom, kada je u navedenim zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine. Član 18. Prijelazna odredba Nakon formiranja Tužilaštva, svi sudovi i tužilaštva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko, kod kojih je u toku rješavanje krivičnih predmeta koji se ubrajaju u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, na osnovu izmijenjenog i dopunjenog člana 13. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, u kojima optužnica nije potvrđena ili nije postala pravosnažna, obavezni su o tim predmetima obavijestiti Tužilaštvo. VI. Dopustivost 37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 38. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ 05/49 od 13. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Ponedjeljak, 5.4.2010. 40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 41. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dalje, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu u krivičnim stvarima koje je zagarantirano članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 44. Apelant smatra da mu je Sud BiH, odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda u Trebinju, na osnovu pogrešnog tumačenja člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, povrijedio pravo na pravično suđenje koje osigurava zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom. 45. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, što se tiče uvjeta iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sud mora biti "ustanovljen zakonom", a prema praksi nadzornih organa Evropske konvencije, ustroj, organizacija i djelovanje sudova treba da budu propisani na nivou zakonodavne vlasti (dakle, Parlamenta ili drugog najvišeg zakonodavnog organa), a ne da ih propisuju druge grane vlasti, posebno izvršne vlasti. Uzimajući u obzir navedeno, sud koji je postupao u apelantovom predmetu, sa aspekta zakonskog organizacionog okvira sudstva, ispunjava zahtjev iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 46. Praksa Evropskog suda za ljudska prava po pitanju nadležnosti u kontekstu pojma "sud" postavila je kriterije kojima se služi pri donošenju odluka o tome da li predmetna ustanova predstavlja "sud" prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome je istaknuto da pojam "sud" u suštinskom smislu riječi "određuje njegova sudska funkcija, dakle, to što on donosi odluke o pitanjima iz svoje nadležnosti na osnovu pravnih normi i nakon postupka koji je proveden na propisani način" (vidi Evropski sud, Belilos protiv Švicarske, presuda od 29. aprila 1988. godine, serija A, broj 132, str. 29, stav 64). Dakle, da bi ispunio zahtjev "zakonom ustanovljenog suda" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sud ne samo da mora biti osnovan u skladu sa zakonom već mora i suditi u okviru zakonom propisane nadležnosti. 47. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da, prema sudskoj praksi Evropskog suda, "sud" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u suštini, određuje i njegova nadležnost. 48. Najzad, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 49. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što nije imao postupak pred "nadležnim sudom", Ustavni sud podsjeća na to da je Sud BiH ustanovljen Zakonom o sudu BiH koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a naknadno potvrdila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Članom 13. navedenog zakona ustanovljena je krivična nadležnost Suda BiH, odnosno Sud BiH je nadležan za krivična djela propisana Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Također, citirana odredba mora se čitati u vezi sa članom 23. Zakona o krivičnom postupku BiH koji propisuje stvarnu nadležnost Suda BiH (između ostalog, da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom). Najzad, Krivičnim zakonom BiH u članu 172. propisano je krivično djelo zločina protiv čovječnosti. 50. Dalje, da bi sud bio "ustanovljen zakonom" mora i suditi u okviru propisane nadležnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je članom 449. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršiti ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Stavom 2. istog člana propisano je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiti ti sudovi, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Imajući u vidu član 23. Zakona o krivičnom postupku BiH, kojim je propisana stvarna nadležnost Suda BiH, u skladu sa kojim, nakon stupanja na snagu ovog zakona, tj. nakon 1. marta 2003. godine, drugi sudovi i tužilaštva nisu ovlašteni da uzimaju u rad predmete iz nadležnosti Suda BiH, Ustavni sud smatra da se član 449. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH prvenstveno odnosi na predmete koji su primljeni u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona, iako stav 2. ovog člana ne sadrži jasnu odrednicu iz stava 1. istog člana, tj. "do stupanja na snagu ovog zakona". Dalje, predmete u kojima optužnica nije potvrđena ili stupila na snagu, Sud BiH može preuzeti po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka u postupku i branioca. Odluku o preuzimanju predmeta Sud BiH donosi u formi rješenja i protiv njega se može izjaviti žalba tročlanom vijeću iz člana 24. stav 6. Zakona o krivičnom postupku BiH. 51. U konkretnom slučaju Sud BiH je dva puta odlučivao o preuzimanju apelantovog predmeta. Prvi put, Vanraspravno vijeće je razmatralo inicijativu koju je pokrenula nevladina organizacija koja nije imala status stranke u postupku, pa je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH. Drugi put, obrazloženi prijedlog za preuzimanje predmeta podnijelo je Tužilaštvo BiH, kao stranka u postupku, tj. podnio ga je ovlašteni predlagač u smislu člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH, a na inicijativu Okružnog tužilaštva. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu može se zaključiti da je inicijativa Okružnog tužilaštva uslijedila zbog novih saznanja do kojih je ovo tužilaštvo došlo, zbog čega je ocijenilo da je potrebno da Tužilaštvo BiH ponovno ocijeni predmetni spis. Naime, u skladu sa Pravilnikom o pregledu predmeta ratnih zločina, čiji je sastavni dio i dokument "Orijentacioni kriteriji za ocjenjivanje osjetljivih predmeta Jedinice za pravila puta", Tužilaštvo BiH ocjenjuje koji su to predmeti koji zbog svoje težine ili zbog statusa počinioca moraju biti procesuirani pred Sudom BiH. Iz obrazloženja rješenja o preuzimanju predmeta proizlazi da je Sud BiH odlučio da preuzme predmet u skladu sa stavom 2. člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH jer je ocijenio da ne postoje prepreke za preuzimanje i onih predmeta u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu ali nakon donošenja Zakona o krivičnom Broj 18 – Strana 79 postupku BiH. Ovakvo stanovište potkrijepljeno je i u rješenju Apelacionog vijeća koje je doneseno povodom apelantove žalbe, u kojem je istaknuto da bi bilo nezakonito preuzimati samo one predmete iz nadležnosti Suda BiH u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu prije stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH svoju odluku zasnovao na obrazloženom prijedlogu Tužilaštva BiH, koje je ovlašteno da podnosi prijedlog za preuzimanje predmeta. Sam prijedlog sadržavao je jasne podatke o osumnjičenom, opis djela, dokaze iz kojih proizlazi da je osumnjičeni počinio djelo koje mu se stavlja na teret, te obrazloženje zbog čega Sud BiH traži preuzimanje predmeta. Dalje, podnošenje prijedloga Tužilaštva BiH za preuzimanje predmeta mora se sagledati i u svjetlu člana 12. Zakona o Tužilaštvu BiH, u skladu sa kojim podnošenje prijedloga Tužilaštva BiH predstavlja "jednu od zakonom određenih mjera za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela kada je zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda BiH", na što upućuje stav 3. citiranog člana. 52. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da način na koji će nadležne vlasti regulirati pitanje nadležnosti sudova, kao i mogućnost preuzimanja nadležnosti u određenim stvarima, predstavlja pitanje koje se ubraja u slobodnu procjenu države. Međutim, ta slobodna procjena nije apsolutna već je ograničena principom vladavine prava koji, između ostalog, zahtijeva da zakoni budu dovoljno precizni i jasni kako bi se izbjegla proizvoljnost u odlučivanju. To je naročito važno za propise koji na bilo koji način reguliraju krivičnopravnu oblast s ciljem osiguranja provođenja pravičnog postupka. Jedan od neodvojivih elemenata pravičnog postupka je njegova zakonitost, uz koju je tijesno vezano pitanje stvarne nadležnosti suda. Da bi se ovako postavljenim konceptom principa zakonitosti moglo u potpunosti ostvariti pravo na pravičan postupak, zakonodavac mora propisati jasna pravila o tome da samo sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležan može suditi za krivična djela iz njegove nadležnosti. S druge strane, ako zakonodavac želi propisati i pravila prema kojima stvarnu nadležnost u određenim krivičnopravnim stvarima može preuzeti drugi sud osim onog zakonom propisanog, onda mora, s ciljem poštivanja principa vladavine prava općenito i principa zakonitosti kao njegovog neodvojivog elementa, precizno i jasno propisati pod kojim uvjetima do toga može da dođe. 53. U konkretnom slučaju, članom 23. Zakona o krivičnom postupku BiH, koji se mora čitati u vezi sa članom 13. Zakona o Sudu BiH, propisana je stvarna, odnosno krivična nadležnost Suda BiH i u tom smislu ne postoji dilema da je Sud BiH "sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za krivična djela iz njegove nadležnosti". Dalje, članom 449. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je kada i pod kojim uvjetima Sud BiH može, odnosno ne može preuzeti predmet iz svoje nadležnosti, koji se u momentu stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH nalazio u nekom drugom sudu. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti dao detaljno obrazloženje koje ima uporište u navedenim zakonima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno. 54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH, rješenjem o preuzimanju predmeta nakon što je Okružni sud potvrdio optužnicu i zakazao glavni pretres nakon stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH, nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na zahtjev da mu sudi "zakonom ustanovljeni sud". 55. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona, ukidanje smrtne kazne 56. Jedan od apelantovih suštinskih navoda vezan je za odnos predmetnog krivičnog postupka i člana 7. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju i čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za krivično djelo Broj 18 – Strana 80 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH propisano Krivičnim zakonom BiH, a ne za krivično djelo propisano Krivičnim zakonom SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, prekršio garancije ustanovljene članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da na osnovu navedene ustavne odredbe, prioritetnom primjenom Evropske konvencije i njezinih protokola, nije postojala mogućnost da mu bude izrečena smrtna kazna, koja je bila utvrđena Krivičnim zakonom SFRJ, pa da je ovaj zakon bio blaži u odnosu na Krivični zakon BiH koji propisuje kaznu dugotrajnog zatvora. U vezi s tim, smatra da su mu prekršene garancije iz člana 7. Evropske konvencije, tj. da se "niko ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu, te da izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela". 57. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njezinim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. 58. Član 7. Evropske konvencije glasi: 1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima priznatim kod civiliziranih naroda. 59. Član 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju glasi: Član 1. Ukidanje smrtne kazne Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti. 60. Protokol broj 13 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ukidanje smrtne kazne Smrtna kazna se ukida. Niko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili biti pogubljen. Član 2. Zabrana derogiranja Na osnovu člana 15. Konvencije, odredbe ovoga protokola ne mogu se derogirati. 61. Garancija sadržana u članu 7. Evropske konvencije jeste jedan od osnovnih činilaca vladavine prava i zauzima istaknuto mjesto u sistemu ostvarivanja prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Značaj člana 7. Evropske konvencije ogleda se i u činjenici da, u skladu sa članom 15. Evropske konvencije, nije dopušteno odstupanje od primjene garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije ni u vrijeme rata ili druge javne opasnosti. Član 7. Evropske konvencije se mora tumačiti i primjenjivati na način kojim se osigurava uspješna zaštita protiv arbitrarnog gonjenja, osude i kazne. 62. U praksi Evropskog suda, u pogledu tumačenja člana 7. stav 1. Evropske konvencije, uspostavljeni su sljedeći opći principi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Konovov protiv Latvije, presuda od 24. jula 2008. godine, aplikacija broj 36376/04): a) Član 7. Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Zbog toga, prvi zadatak suda jeste da provjeri da li je, u vrijeme kada je optuženi počinio radnju koja je dovela do optuživanja i kažnjavanja, bila na snazi odredba domaćeg ili međunarodnog prava koja je takav akt činila kažnjivim. Istovremeno, član 7. Evropske konvencije zabranjuje, Ponedjeljak, 5.4.2010. prvo: širenje područja primjene postojećih krivičnih djela na radnje koje ranije nisu bile krivična djela, i drugo: široko tumačenje krivičnog zakona na štetu optuženog, naprimjer, analogijom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Come i drugi protiv Belgije, aplikacija br. 32472/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96, 33210/96 i 145, ECHR 2000-VII); b) Kažnjiva djela i važeće kazne moraju biti jasno ustanovljeni zakonom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Achour protiv Francuske, aplikacija broj 67335/01, stav 41, ECHR 2006). Ovaj zahtjev je zadovoljen kada je pojedinac u stanju da iz sadržaja ocijeni relevantne odredbe, ako je potrebno i uz sudsku pomoć pri njezinom tumačenju, koje radnje i propuštanja ga čine krivično odgovornim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cantoni protiv Francuske, presuda od 15. novembra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, p. 1627, stav 29). Kada se govori o "zakonu", član 7. Evropske konvencije podrazumijeva istovjetan koncept na koji Konvencija upućuje kada bilo gdje koristi ovaj termin, tj. koncept koji uključuje pisani zakon i sudsku praksu i podrazumijeva kvalitativne zahtjeve, uključujući dostupnost i predvidivost (vidi Come i drugi protiv Belgije); c) Koliko god da pravne norme u bilo kojem sistemu, uključujući krivično pravo, bile jasno definirane, postoji i neizbježno sudsko tumačenje. Uvijek će postojati potreba za pojašnjenje nejasnih pitanja i za prilagođavanje izmijenjenim okolnostima. Pri tome, postepeni razvoj krivičnog prava popunjavanjem pravnih praznina sudskim tumačenjem u državama u kojima je Evropska konvencija u primjeni, duboko je ukorijenjen i neophodan dio pravne tradicije. Član 7. Evropske konvencije ne može se tumačiti kao zabranjivanje postepenog razjašnjenja pravila krivične odgovornosti sudskim tumačenjem od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je promjena koja rezultira u skladu sa suštinom krivičnog djela i razumno bi se mogla predvidjeti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Streletz, Kessler and Krenz protiv Njemačke, ŠGCĆ, aplikacije br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, ECHR 2001-II, stav 50); d) Domašaj koncepta predvidivosti u znatnoj mjeri zavisi od sadržaja instrumenta u pitanju, oblasti koju je namijenjen pokrivati i broja i statusa onih kojima je upućen. Zakon će još uvijek zadovoljavati zahtjev predvidivosti čak i u slučaju kada lice u pitanju, u mjeri u kojoj je to razumno u datim okolnostima, mora potražiti pravni savjet da bi ocijenilo koje nužne posljedice može imati određena radnja. Ovo je tačno posebno u pogledu lica koja obavljaju profesionalnu aktivnost, koja su obavezna postupati sa povećanom pažnjom pri obavljanju svoje profesije. U vezi s tim, od njih se može očekivati i posebna pažnja u procjeni rizika koji takva radnja nužno može imati za posljedicu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pessino protiv Francuske, aplikacija broj 40403/02, stav 33, 10. oktobar 2006. godine); e) U skladu sa općim pravnim principima, okrivljeni ne mogu opravdavati ponašanje koje je dovelo do njihove osude jednostavno ukazujući na to da je, ustvari, takvo ponašanje, time što se dogodilo, postalo praksa. Stoga, praksa države da tolerira ili ohrabruje određena ponašanja koja se smatraju krivičnim djelima prema domaćim ili međunarodnim instrumentima i dojam nekažnjivosti koji ovakva praksa ulijeva kod počinilaca takvih djela ne sprječava njihovo privođenje pravdi i kažnjavanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Streletz, Kessler and Krenz, st. 74, 77-79 i 87-88); f) U slučaju sukcesije države ili promjene političkog režima na državnoj teritoriji, u potpunosti je opravdano u državi koja se rukovodi vladavinom prava voditi krivični postupak protiv lica koja su počinila krivično djelo za vrijeme prethodnog režima; također, sudovi takve države koji su zauzeli mjesto onih koji su ranije postojali, ne mogu biti kritizirani za primjenjivanje i tumačenje pravnih odredaba koje su bile na snazi u relevantnom periodu, u svjetlu principa vladavine prava kojim se rukovodi država u pitanju (vidi Evropski sud, K. H. W. protiv Njemačke (GC), broj 37201/97, stav 84, ECHR 2001-II ŠizvodiĆ). 63. U pogledu stava 2. člana 7. Evropske konvencije, organi Evropske konvencije su naveli sljedeće: Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH a) Stav 2. člana 7. Evropske konvencije, koji se odnosi na "suđenje i kažnjavanje" bilo kojeg lica za bilo koju radnju ili propuštanje, koji su, u vrijeme kada su počinjeni, bili krivično djelo prema općim principima prava koje su prepoznali civilizirani narodi", uspostavlja izuzetno odstupanje od općeg principa ustanovljenog u stavu 1. tog člana. Prema tome, oba stava su uzajamno povezana i moraju se tumačiti na saglasan način (vidi Evropski sud, Tess protiv Latvije, broj 34854/02, od 12. decembra 2002. godine); b) Travaux preparatoires upućuje na to da je svrha stava 2. člana 7. Evropske konvencije da precizira da se član 7. Evropske konvencije ne odnosi na zakone koji su, u potpuno izuzetnim okolnostima, doneseni nakon Drugog svjetskog rata, da bi se kaznili ratni zločini, izdaja i saradnja sa neprijateljem, prema tome, nije mu cilj niti moralna niti pravna osuda takvih zakona (vidi Evropski sud, X protiv Belgije, broj 268/57, odluka Komisije od 20. jula 1957. godine, Godišnjak 1, p. 241). Također, ovakvo shvatanje se primjenjuje i u pogledu zločina protiv čovječnosti počinjenih u ovom periodu (vidi Evropski sud, Touvier protiv Francuske, broj 29420/95, odluka Komisije od 13. januara 1997. godine, Odluke i izvještaji (DR) 88, p. 148; i Papon protiv Francuske (broj 2) broj 54210/00, ECHR 2001-XII ŠizvodiĆ). 64. U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (serija A, br. 260-A, str. 22, stav 52) Evropski sud je tumačio član 7. Evropske konvencije tako da taj član nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na aplikantovu štetu, već taj član, mnogo općenitije, sadrži princip da samo zakon može ustanoviti postojanje krivičnog djela i da samo zakon može propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i princip da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Evropski sud je posebno istaknuo da je ovaj zahtjev člana 7. Evropske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržaja relevantne odredbe, ukoliko je potrebno i uz pomoć tumačenja suda, može shvatiti koje krivične radnje i propusti ga mogu učiniti krivično odgovornim. 65. U vezi sa navodima iz apelacije kojima se problematiziraju pojmovi "blažeg zakona" i "blaže kazne", kao i "retroaktivne primjene zakona", Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je u povodu istih pitanja izneseno u predmetu broj AP 1785/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1785/06, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07). U predmetnoj odluci Ustavni sud je iskazao stanovište da stav 2. člana 7. Evropske konvencije upućuje na "opće pravne principe civiliziranih naroda", a da odredba člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da su "opći principi međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta". Iz ovakve odredbe proizlazi da su ti principi sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini, čak i bez posebne ratifikacije konvencija i drugih dokumenata koji reguliraju njihovu primjenu, pa, samim tim, i Statut Međunarodnog suda za gonjenje lica odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije iz 1993. godine (UN dok. S25704). Dalje, Ustavni sud je stanovišta da su ratni zločini "zločini po međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili po zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. stav 1. Evropske konvencije. U tom smislu, ukazano je i na stanovište Evropskog suda za ljudska prava u predmetu broj 51891/99, Naletilić protiv Hrvatske, od 4. maja 2000. godine, prema kojem: "U pogledu aplikantovih navoda da ga ICTY može osuditi na težu kaznu nego domaći sudovi ukoliko bi im bilo omogućeno da vrše svoju nadležnost i okončaju postupak protiv njega, Sud primjećuje da, čak i pod pretpostavkom da je član 7. primjenjiv u konkretnom slučaju, specifična odredba koja bi se mogla primijeniti bi bila odredba stava 2. prije nego stava 1. člana 7. Konvencije. To znači da druga rečenica člana 7. stav 1. Konvencije, na koju se pozvao aplikant, ne može biti primijenjena". Broj 18 – Strana 81 66. Dalje, apelant smatra da je Sud BiH pri ocjeni "blažeg zakona" zanemario da, u skladu sa članom 1. Protokola broj 6 i čl. 1. i 2. Protokola broj 13, nije mogla biti izrečena smrtna kazna propisana Krivičnim zakonom SFRJ, pa da je, u tom smislu, ovaj zakon bio blaži za njega. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da su svi zakoni koji su predviđali pogubljenje lica nakon 14. decembra 1995. godine bili u očiglednoj suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te od navedenog datuma nisu mogli proizvoditi pravni učinak. Dalje, kao što je Ustavni sud konstatirao u citiranoj odluci u predmetu broj AP 1785/06, ni u jednoj državi bivše Jugoslavije u zakonodavstvu nije postojala mogućnost izricanja doživotnog zatvora niti dugotrajnih zatvorskih kazni, a što je Međunarodni krivični sud za zločine na području bivše Jugoslavije često činio (slučaj Krstić, Galić itd.). Istovremeno, koncept Krivičnog zakona SFRJ je bio takav da nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora, nego je za najteža krivična djela propisivao smrtnu kaznu, a za lakše oblike maksimalne zatvorske kazne do 15 godina zatvora. Dakle, jasno je da se ne može odvojiti jedna sankcija od cjelokupnosti cilja koji se želio postići krivičnom politikom u vrijeme važenja tog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud je konstatirao da nije moguće jednostavno "odstraniti" jednu sankciju i primijeniti druge, blaže sankcije i time praktično ostaviti neadekvatno sankcionirana najteža krivična djela. Najzad, u konkretnom slučaju radi se o krivičnom djelu ratnog zločina kao "zločina po međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, koje je Krivičnim zakonom BiH naknadno propisano kao krivično djelo i za koje je propisana krivična sankcija. 67. Zatim, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi iz apelacije kojima se ističe da smrtna kazna propisana Krivičnim zakonom SFRJ nije mogla biti izrečena s obzirom na prioritetnu primjenu Evropske konvencije i njezinih protokola u Bosni i Hercegovini, te da se, u skladu s tim, morala primijeniti odredba člana 38. stav 2. navedenog zakona, koja je predviđala da se umjesto smrtne kazne može izreći kazna zatvora od 20 godina. Naime, apelant je optužen i osuđen za krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti, kao zločina po međunarodnom pravu, koje je propisano i sankcionirano Krivičnim zakonom BiH, ali koje Krivičnim zakonom SFRJ nije bilo propisano kao kažnjivo, pa, u skladu s tim, nije bilo ni sankcionirano. 68. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj novijoj praksi (vidi Sud BiH, Presuda broj X-KRŽ-06/299 od 25. marta 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Suda BiH www.sudbih.gov.ba), pozivajući se na stanovište Ustavnog suda BiH iskazano u citiranoj odluci u predmetu broj AP 1785/06 da Š...Ć različita primjena zakona u sličnim predmetima dopušta se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog, pri ocjeni "blažeg zakona" usvojio stanovište da je u predmetu o kojem je tom prilikom odlučivao Krivični zakon SFRJ, kao preuzeti Krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela u tom slučaju, "blaži zakon" u odnosu na Krivični zakon BiH. Ovakvo stanovište Sud BiH je obrazložio stavom da se jedan te isti zakon može pokazati, u zavisnosti od konkretnih okolnosti, u jednoj situaciji kao blaži, a u drugoj kao teži, pa je, u situaciji kada je više zakona u konkurenciji, potrebno procijeniti prema kojem zakonu učinilac ima veću mogućnost za povoljan ishod (tačka 133. navedene presude). 69. Međutim, ovakvo stanovište ni na koji način ne dovodi u pitanje primjenu iznesenih stavova Ustavnog suda u pogledu procesuiranja i kažnjavanja ratnog zločina. Naime, u citiranoj presudi i Sud BiH konstatira (vidi t. 120. i 121. citirane presude) da je član 4. a. Krivičnog zakona BiH primjenjiv na krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao krivično djelo po općim principima međunarodnog prava, učinjeno u vrijeme kada je bio na snazi preuzeti Krivični zakon, jer taj zakon uopće nije propisivao ovo krivično djelo. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je potrebno direktno primijeniti član 7. stav 2. Evropske konvencije koja se na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Također, navedeni član ne dopušta da, ako se ne inkriminiraju u nacionalnom zakonodavstvu određene radnje kao krivična djela, a koje su kao takve prepoznate prema općim Broj 18 – Strana 82 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH principima međunarodnog prava, njihovi počinioci izbjegnu suđenje i kažnjavanje. 70. Zbog svega navedenog, te imajući u vidu i primjenu člana 4. a. Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije. Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu 71. Apelant ističe da mu je presudom Apelacionog odjela Suda BiH, kojom je proglašen krivim i za one oblike krivičnog djela iz člana 172. Krivičnog zakona BiH za koja je prvostepenom presudom bio oslobođen, povrijeđeno pravo da viši sud preispituje presudu ili kaznu, odnosno pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što ne postoji mogućnost izjavljivanja žalbe protiv osporene presude u ovome dijelu. 72. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi: (1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom. (2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. 73. Obim ovog člana u osnovi je određen konceptom "krivično djelo", "sud", te riječima "osuda i kazna". Značenje riječi "krivično djelo" tijesno je povezano sa idejom "krivične optužbe" iz člana 6. Evropske konvencije. Dalje, član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva postojanje "osude i kazne", s tim da ove pojmove treba autonomno tumačiti. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ne može se primjenjivati ukoliko lice nije osuđeno i kažnjeno zbog nedostatka dokaza ili krivice. Najzad, pojam "sud" upućuje na organe koji jesu sudovi u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 74. Iz stava 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, "preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja ili biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantiranog ovim članom, koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu, mora, po analogiji sa pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava". 75. Stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni su i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1. istog člana. Prvi izuzetak odnosi se na manje prijestupe. Izvještaj sa objašnjenjima predlaže da vodeći kriterij u određivanju granice koja dijeli manje od ozbiljnih prijestupa bude odgovor na pitanje da li je prijestup kažnjiv zatvorskom kaznom ili ne. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prijestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak odnosi se na slučajeve gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu. 76. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju utvrđeno da o modalitetima preispitivanja "presude ili kazne" odlučuje domaće zakonodavstvo, te da se prema Izvještaju sa objašnjenjima preispitivanje može odnositi na činjenične nalaze i zakonska pitanja ili samo na zakonska pitanja. U svjetlu prakse Evropskog suda, preispitivanje zakonskih pitanja trebalo bi da omogući Ponedjeljak, 5.4.2010. poništenje ili izmjenu presude i kazne. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da je Zakon o krivičnom postupku BiH, u dijelu kojim regulira pravo na žalbu, žalbene osnove, nadležnost za odlučivanje i odluke povodom žalbe, omogućio da "viši sud preispituje i činjenične nalaze i zakonska pitanja", te i u jednom i u drugom slučaju predvidio kao moguće posljedice preispitivanja prema oba osnova, "poništenje i izmjenu presude i kazne". Najzad, Zakon o krivičnom postupku BiH, u vrijeme kada je donesena presuda Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, nije propisivao mogućnost izjavljivanja žalbe na presudu Apelacionog vijeća. 77. U konkretnom slučaju, prvostepenom presudom Suda BiH apelant je oslobođen od optužbi naznačenih u izreci presude, a na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje). Također, optužba je odbijena u dijelu naznačenom u izreci presude, a na osnovu člana 283. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se krivično gonjenje ne može preduzeti zbog zastarjelosti ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje). Polazeći od činjenice da je član 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju određen konceptom "krivično djelo", "sud" i "osuda i kazna", Ustavni sud zaključuje da su garancije ustanovljene citiranim članom mogle biti primijenjene samo u odnosu na osuđujući dio presude, a ne i na dio kojim je apelant oslobođen od optužbi, jer u ovom dijelu nedostaje "osuda i kazna". U tom smislu, apelant nije bio uskraćen na pravo žalbe Apelacionom vijeću Odjela I za ratne zločine Suda BiH na prvostepenu presudu kojom je u jednom dijelu proglašen krivim, kako u pogledu preispitivanja "suda", tako i u pogledu "krivičnog djela", te "osude i kazne". 78. Dalje, stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao jedan od izuzetaka od primjene prava ustanovljenog stavom 1. ovog člana, predviđen je slučaj gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu. U konkretnom slučaju, apelant je prvostepenom presudom djelimično oslobođen za pojedine radnje koje čine obilježje krivičnog djela ratnog zločina protiv čovječnosti zbog nedostatka dokaza. Apelaciono vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH, uvažavajući i apelantovu žalbu i žalbu Tužilaštva BiH, ukinulo je prvostepenu presudu i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu, te nakon održanog pretresa donijelo presudu kojom je apelanta proglasilo krivim i za one oblike krivičnog djela iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen zbog nedostatka dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je nemogućnost izjavljivanja žalbe na ovu presudu u skladu sa izuzetkom ustanovljenim stavom 2. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prema kojem države nemaju obavezu da omoguće preispitivanje krivične presude i u "trećem stepenu", tj. kada je nakon izjavljene žalbe na oslobađajuću presudu donesena osuđujuća presuda. 79. Imajući u vidu da stav 1. člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju propisuje da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo, te da države pri tome uživaju široko polje procjene kako će ovo pravo biti izvršeno, kao i da stav 2. citiranog člana Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, uspostavljajući izuzetke od pravila iz stava 1. člana 2. ovog protokola uz Evropsku konvenciju, upućuje na zaključak da ovo pravo nije apsolutno i bezuvjetno, Ustavni sud zaključuje da nemogućnošću izjavljivanja žalbe protiv presude Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim i u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen, nije povrijeđeno apelantovo pravo na preispitivanje višeg suda. Štaviše, iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno proizlazi da ovakvo ograničenje, odnosno izuzetak, propisuje i sama Evropska konvencija. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da činjenica da Zakon o krivičnom postupku BiH nije propisivao mogućnost preispitivanja krivične presude u "trećem stepenu" u vrijeme kada je donesena osporena presuda Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH ne Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 18 – Strana 83 predstavlja kršenje apelantovog prava garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". VIII. Zaključak 80. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje budući da je postupak protiv apelanta zbog ratnih zločina i kršenja međunarodnog humanitarnog prava vođen pred Sudom BiH kao zakonom ustanovljenim sudom. Sud BiH je postupao u okviru zakonom ustanovljene nadležnosti kada je od Okružnog suda preuzeo apelantov predmet, tj. predmet vezan za krivično gonjenje, nakon što je optužnica protiv njega stupila na pravnu snagu, a poslije stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. 81. Ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili "civilizirani narodi", a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. 82. Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude pred višim sudom, garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da navedenim članom nije ustanovljena obaveza da se, u slučaju osuđujuće presude izrečene povodom žalbe na oslobađajuću presudu, mora omogućiti pravo da takva odluka bude preispitana pred višim sudom. Stavom 2. ovog člana predviđen je izuzetak od pravila da presudu preispita viši sud, između ostalog, u slučaju osude povodom žalbe na oslobađajuću presudu, kao u apelantovom slučaju. 83. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 84. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Neđo Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Milan Vujin, Slaviša Prodanović i Mara Pilipović, advokati Advokatske kancelarije "Vujin" iz Beograda, podnio je 6. veljače 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/49 od 13. prosinca 2006. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-05/49 od 7. travnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatražena je 22. kolovoza 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Sud BiH je dostavio odgovor 12. rujna 2007. godine, a Tužiteljstvo BiH 7. rujna 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. svibnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Postupak protiv apelanta otpočeo je u Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Rješenjem o provođenju istrage broj Ki 305/00 od 1. prosinca 2000. godine, zbog utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 154. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. 7. Kantonalni sud se Rješenjem broj KV 462/04 od 30. prosinca 2004. godine proglasio mjesno nenadležnim, te je predmetni spis uputio Okružnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud). 8. Tužiteljstvo BiH je pregledalo predmet vezan za apelantov slučaj, tj. predmet koji se u Okružnom tužiteljstvu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) vodio pod brojem Kt-2/05. U svezi s tim, Tužiteljstvo BiH je, prema Orijentacijskim kriterijima za osjetljive predmete "Pravila puta", na temelju dokaza koji su se nalazili u spisu prilikom pregleda, apelantov predmet svrstalo u kategoriju "osjetljiv". Okružno tužiteljstvo je o tome obaviješteno 25. siječnja 2005. godine. 9. Okružni sud je 18. travnja 2005. godine potvrdio optužnicu kojom je apelantu stavljeno na teret izvršenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Kazneni zakon RS). Glavni pretres u Okružnom sudu bio je zakazan za 29. i 30. rujan 2005. godine. 10. Sud BiH je 11. kolovoza 2005. godine primio inicijativu Udruženja "Žene - žrtve rata" iz Sarajeva da se kazneni predmet protiv apelanta preuzme od Okružnog suda. Okružni sud je 17. kolovoza 2005. godine obavijestio Sud BiH da je optužnica protiv apelanta, u svih šest točaka koje ga terete zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona RS, potvrđena 18. travnja 2005. godine. Nakon toga, apelant je 5. svibnja 2005. godine izjavio da se ne osjeća krivim. Glavni pretres zakazan je za 29. rujan 2005. godine. 11. Vanraspravno vijeće Suda BiH je 18. kolovoza 2005. godine obavijestilo Udruženje "Žene -žrtve rata" da Sud BiH neće preuzeti kazneni predmet protiv apelanta jer ne ispunjava uvjete iz članka 449. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o kaznenom postupku BiH). 12. Okružno tužiteljstvo uputilo je 29. kolovoza 2005. godine dopis Tužiteljstvu BiH ističući da bi vođenje kaznenog predmeta protiv apelanta pred Okružnim sudom trebalo ponovno razmotriti Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 519/07, rješavajući apelaciju Neđe Samardžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac David Feldman, sudac Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 30. siječnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Neđe Samardžića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/49 od 13. prosinca 2006. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/49 od 7. travnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 84 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH s obzirom na to da bi se moglo raditi o vrlo osjetljivom spisu. Na temelju ovog dopisa, Tužiteljstvo BiH je 30. kolovoza 2005. godine podnijelo prijedlog da se preuzme predmet broj Kt-2/05, u kojem je protiv apelanta potvrđena optužnica zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona RS. 13. Vanraspravno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/49 od 31. kolovoza 2005. godine, "povodom prijedloga Tužiteljstva BiH, a po službenoj dužnosti", od Okružnog suda preuzelo apelantov predmet na temelju članka 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH. U obrazloženju rješenja konstatirano je da je optužnica u odnosnom predmetu potvrđena, da je Tužiteljstvo BiH, prema Orijentacijskim kriterijima za osjetljive predmete "Pravila puta", na temelju dokaza koji su se nalazili u spisu prilikom pregleda predmeta, svrstalo predmet u kategoriju "osjetljiv" i o tome obavijestilo Okružno tužiteljstvo 25. siječnja 2005. godine. Međutim, kako je dalje navedeno u rješenju, Okružno tužiteljstvo je 29. kolovoza 2005. godine predmet ponovno dostavilo Tužiteljstvu BiH da izvrši ponovni uvid i ocjenu, s obzirom na to da su se pojavile nove činjenice i dokazi koji upućuju na zaključak da bi se moglo raditi o "vrlo osjetljivom" predmetu. Nakon ponovnog uvida u spis, te na temelju prikupljenih dokaza na kojima se temelji optužnica, Tužiteljstvo BiH je ocijenilo da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točke (g) i (h) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kazneni zakon BiH). Dalje, Sud BiH je zaključio da nije potrebno održavati javnu raspravu u ovom predmetu s obzirom na to da se raspravljalo o procesnim pitanjima koja se tiču nadležnosti suda. U pogledu primjene članka 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH, konstatirano je da se "analizom odredaba iz članka 449. Zakona o kaznenom postupku BiH može razabrati kako zakonodavac nakon stupanja na snagu tog zakona, kao i Kaznenog zakona BiH, tj. 1. ožujka 2003. godine, nije odredio moment do kojeg Sud BiH može donijeti odluku o preuzimanju predmeta iz svoje nadležnosti propisane člankom 13. (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 37/03 od 10. veljače 2003. godine). Prema toj odredbi, Sud BiH je nadležan, inter alia, za kaznena djela koja su definirana Kaznenim zakonom BiH i drugim zakonima BiH. Što se tiče Odjela I za ratne zločine, Sud ima nadležnost nad ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti iz čl. od 171. do 203. Kaznenog zakona BiH. U članku 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH propisano je da će predmete iz nadležnosti suda, primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužiteljstvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu (do stupanja na snagu ovog zakona), dovršiti ti sudovi Š...Ć što ne sprječava ovaj sud da donese odluku o preuzimanju predmeta u kojem je nakon donošenja Zakona o kaznenom postupku BiH optužnica stupila na pravnu snagu. Dakle, odlukom ovog suda ne bi se mogao preuzeti predmet u situaciji u kojoj je neki drugi sud potvrdio optužnicu ili je optužnica postala pravomoćna do stupanja na pravnu snagu Zakona o kaznenom postupku BiH. A contrario, nakon stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku BiH 1. ožujka 2003. godine, drugi sudovi i tužiteljstva nisu ovlašteni da uzimaju u rad i da postupaju u predmetima u nadležnosti Suda BiH (članak 23. Zakona o kaznenom postupku BiH)". Na temelju ovakvog tumačenja, Sud BiH je zaključio da ne postoje prepreke da se, sukladno citiranoj odredbi, na obrazložen prijedlog Tužiteljstva BiH, preuzme kazneni predmet protiv apelanta, s obzirom na to da potvrđena optužnica i zakazani glavni pretres sami po sebi nisu smetnja za donošenje odluke o preuzimanju predmeta. Sud BiH je to zaključio imajući u vidu da se radi o predmetu iz originarne nadležnosti Suda BiH, da je Tužiteljstvo BiH na temelju novih činjenica i dokaza ponovno ocijenilo predmet sukladno Orijentacijskim kriterijima za osjetljive predmete "Pravila puta" od 12. listopada 2004. godine i utvrdilo da se ovaj predmet svrstava u kategoriju "vrlo osjetljiv", što upućuje na zaključak da se suđenje u ovom predmetu mora održati pred Sudom BiH. Dodatno uporište za ovakav zaključak Sud BiH je našao i u Ponedjeljak, 5.4.2010. navodima iz prijedloga Tužiteljstva BiH u kojima se ističe da je Tužiteljstvo BiH, nakon podnošenja optužnice, saznalo da se u Okružnom tužiteljstvu vodi još jedna istraga protiv apelanta za kazneno djelo zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona RS. Također, Sud BiH je, oslanjajući se na izložene razloge, te imajući u vidu "tehničke mogućnosti kojima raspolaže, zahvaljujući kojima će zaštićenim svjedocima dati potrebne garancije za očuvanje tajnosti njihovog identiteta, te profesionalnim resursima koji garantiraju neutralan i nepristran pristup prema ratnim zločinima, kao temeljnog uvjeta za efikasno i zadovoljavajuće uspostavljanje pravde", odlučio da se predmet preuzme i spis ustupi Tužiteljstvu BiH na daljnje postupanje. 14. Apelant je 5. rujna 2005. godine protiv rješenja Suda BiH izjavio priziv sa prijedlogom da se odluka preinači i predmet vrati Okružnom tužiteljstvu/sudu u Trebinju ili da se o predmetu ponovno odlučuje. U prizivu je, između ostalog, istaknuto da je izreka pobijanog rješenja kontradiktorna jer se navodi da se predmet preuzima po službenoj dužnosti i ustupa Tužiteljstvu BiH, a Sud BiH je, ustvari, postupao na prijedlog Tužiteljstva BiH za preuzimanje predmeta. Dalje, istaknuto je da je u konkretnom slučaju za odlučivanje relevantna odredba članka 449. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku BiH koja regulira da će predmete primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršiti ti sudovi, ukoliko je optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu, a ne članak 449. stavak 2. istog zakona koji regulira situacije u kojima optužnica nije potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Najzad, istaknuto je da je pobijano rješenje plod velikih pritisaka javnosti. 15. Apelacijsko vijeće Suda BiH je 9. rujna 2005. godine, nakon sjednice održane u prisustvu tužitelja, apelanta i njegovog branitelja, odbilo apelantov priziv kao neutemeljen. Time je odluka o preuzimanju kaznenog predmeta broj Kt-02/05 postala pravomoćna, te je od Okružnog tužiteljstva/suda zatražena dostava cjelokupnog spisa. Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen članak 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH, s obzirom na to da se radi o optužnici koja je stupila na snagu 18. travnja 2005. godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku BiH, odnosno da bi bilo nezakonito preuzeti samo predmete u kojima je optužnica stupila na snagu prije stupanja na snagu ovog zakona. Također, članak 449. Zakona o kaznenom postupku BiH ne određuje imperativno fazu kaznenog postupka u kojoj je moguće da Sud BiH preuzme predmet. Naime, na taj način je "ostavljena mogućnost Sudu da diskrecijskom ocjenom odluči, u svakom konkretnom slučaju, radi li se o predmetu koji treba biti procesuiran pred Sudom BiH". Sud je u cijelosti prihvatio i potvrdio razloge iz prvostupanjskog rješenja u pogledu ocjene da se radi o "vrlo osjetljivom" predmetu. Dalje, kao subjektivni su odbačeni navodi o pritisku javnosti na Sud BiH, s obzirom na to da se i prvostupanjsko vijeće jasno ograničilo na ocjenu nadležnosti Suda BiH da postupa u ovom predmetu, što apsolutno ne znači da je riječ o vanjskim elementima koje su nametnule osobe ili organizacije koje ne sudjeluju u konkretnom postupku. Najzad, Sud BiH je ocijenio da se predmet nedvojbeno ubraja u njegovu nadležnost, te da je irelevantan prizivni prigovor o kontradiktornosti izreke prvostupanjskog rješenja, prema kojem se predmet preuzima po službenoj dužnosti, a na prijedlog Tužiteljstva BiH, s obzirom na to da nema razlike u pravnim posljedicama preuzimanja predmeta na prijedlog tužiteljstva ili kada to sud učini po službenoj dužnosti. 16. Tužiteljstvo BiH je 5. ili 6. rujna 2005. godine podnijelo prijedlog da se od Okružnog tužiteljstva preuzme i drugi kazneni predmet protiv apelanta, predmet broj Kt–46/05, u kojem je apelant, također, bio osumnjičen za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. Kaznenog zakona RS. 17. Vanraspravno vijeće Suda BiH je 5. listopada 2005. godine donijelo rješenje o preuzimanju predmeta broj Kt-46/05. 18. Tužiteljstvo BiH je 26. prosinca 2005. godine, pod brojem KT-RZ: 89/05, podnijelo optužnicu protiv apelanta optuživši ga da je na način opisan u 11 točaka počinio kazneno djelo zločina protiv Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH čovječnosti iz članka 172. Kaznenog zakona BiH. Optužnicu je, u svih 11 točaka, potvrdio Sud BiH 28. prosinca 2005. godine. 19. Sudac za prethodno saslušanje Suda BiH je 12. siječnja 2006. godine, odlučujući povodom prijedloga iz optužnice, donio rješenje da se spoje kazneni postupci koji su se po optužnici Tužiteljstva BiH broj KT-RZ: 89/05 i optužnici Okružnog tužiteljstva broj Kt-02/05 vodili protiv apelanta. 20. Sukladno rješenju o spajanju postupka, Tužiteljstvo BiH je navedene optužnice spojilo i uredilo u jedinstvenu optužnicu, te pod brojem KT-RZ: 89/05 podnijelo 9. veljače 2006. godine optužnicu protiv apelanta optuživši ga da je na način opisan u 17 točaka optužnice počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. Kaznenog zakona BiH. Glavni pretres otvoren je 6. ožujka 2006. godine. Tužitelj je 30. ožujka 2006. godine, sukladno članku 275. Zakona o kaznenom postupku BiH, podnio izmijenjenu optužnicu kojom je apelanta teretio da je na način opisan u 10 točaka optužnice počinio navedeno kazneno djelo. 21. Sud BiH je Presudom broj X-KR-05/49 od 7. travnja 2006. godine apelanta proglasio krivim za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točke (e) i (g) Kaznenog zakona BiH, na način opisan u točkama od 1. do 4. optužnice, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 13 godina i četiri mjeseca. Sud BiH je, također, oslobodio apelanta od optužbi da je na način opisan u točki 4. optužnice počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točke (a), (d), (e), (g), (h), (i) i (k) Kaznenog zakona BiH, te odbio optužbu da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točke (a), (d), (e), (g), (h), (i) i (k) Kaznenog zakona BiH na način opisan u preostalim točkama optužnice. 22. Rješenjem Apelacijskog vijeća Odjela I za ratne zločine broj KRŽ 05/49 od 29. rujna 2006. godine uvaženi su prizivi Tužiteljstva BiH i apelanta, Presuda Suda BiH broj X-KR-05/49 od 7. travnja 2006. godine je ukinuta u osuđujućem i oslobađajućem dijelu, te je određeno održavanje novog pretresa na temelju članka 315. stavak 1. točke (a) i (b) Zakona o kaznenom postupku BiH. Sud je ocijenio da su prvostupanjskom presudom učinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 1. točka (k) Zakona o kaznenom postupku BiH (izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama). Također, sud je ocijenio i da su navedene povrede učinjene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant je presudu pobijao zbog svih razloga utvrđenih člankom 296. Zakona o kaznenom postupku BiH. Sud se nije izjašnjavao o apelantovim prizivnim navodima u pogledu primjene članka 449. Zakona o kaznenom postupku BiH. 23. Apelacijski odjel Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijski odjel Suda BiH) donio je 13. prosinca 2006. godine Presudu broj X-KRŽ 05/49. Tom presudom apelant je proglašen krivim za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h), u svezi sa točkama (d), (e), (g) i (k) Kaznenog zakona BiH, te mu izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 24 godine, a oslobodio ga optužbe za kazneno djelo iz članka 172. stavak 1. točka (a) Kaznenog zakona BiH. U obrazloženju presude istaknuto je da se sud, u pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, rukovodio načelima propisanim čl. 3, 4. i 4. a. Kaznenog zakona BiH, te utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h), u svezi sa točkama (d), (e), (g) i (k) navedenog zakona. U svezi sa primjenom materijalnog zakona, sud je smatrao relevantnim načelo zakonitosti prema kojem nikom ne može biti izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (članak 3. Kaznenog zakona BiH). Dalje, sud je smatrao relevantnim i načelo vremenskog važenja kaznenog zakona prema kojem se na učinitelja kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja kaznenog djela, a ako se poslije činjenja kaznenog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, onda se primjenjuje zakon koji je blaži za učinitelja (članak 4. Kaznenog Broj 18 – Strana 85 zakona BiH). Sud je istakao da je načelo zakonitosti propisano i člankom 7. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 15. stavak 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koje je država Bosna i Hercegovina, kao nasljednica bivše Jugoslavije, ratificirala, čime su postali obvezujući i za vlasti Bosne i Hercegovine, uključujući i sudove. Citirane odredbe nalažu da kazneno djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati kazneno djelo po domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za kazneno djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je djelo počinjeno. Također, ukazano je na članak 15. stavak 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojem, u slučaju da se nakon počinjenog kaznenog djela zakonskom odredbom propiše izricanje blaže kazne, to će ići u korist počinitelja. Sud je zaključio da citirane odredbe "propisuju zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđujući time obveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinitelja, u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela". Dalje, ukazano je na to da od citiranog pravila oba dokumenta predviđaju i izuzetke utvrđene člankom 7. stavak 2. Europske konvencije, odnosno člankom 15. stavak 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Prema tim izuzecima, ne sprječava se suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo sukladno općim načelima prava koje su priznali civilizirani narodi, odnosno prema općim pravnim načelima koje priznaje međunarodna zajednica. U svezi s tim, ukazano je na to da je isti izuzetak ustanovljen i člankom 4. a. Kaznenog zakona BiH, u kojem je korištena fraza "općim načelima međunarodnog prava". Citirana fraza predstavlja kombinaciju "načela međunarodnog prava", kakvu poznaju Generalna skupština Ujedinjenih nacija i Povjerenstvo za međunarodno pravo, i "općih načela prava koja su priznale zajednice naroda", kakvu poznaje Statut Međunarodnog suda pravde i članak 7. stavak 2. Europske konvencije, te članak 15. stavak 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelacijski odjel Suda BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opća načela međunarodnog prava" iz članka 4. a. Kaznenog zakona BiH, s obzirom na to da je u vrijeme počinjenja, bez obzira na to je li promatrano sa stajališta međunarodnog običajnog prava ili sa stajališta "načela međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao kazneno djelo, odnosno da je zadovoljeno načelo legaliteta. U tom smislu, Apelacijski odjel Suda BiH je ukazao na činjenicu da su radnje nabrojane u članku 172. Kaznenog zakona BiH bile kažnjive i po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, te ukazao na odredbe čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155. i 186. Kaznenog zakona SFRJ. Konačno, u svezi sa člankom 7. stavak 1. Europske konvencije, Apelacijski odjel Suda BiH je zaključio da primjenu članka 4. a. Kaznenog zakona BiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Također, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantirana odredbama članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u svezi sa člankom 7. Europske konvencije, člankom 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Europsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na priziv u kaznenim stvarima zagarantirano člankom 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. 25. Apelant smatra da je Sud BiH, odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda, na temelju pogrešnog tumačenja članka 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH, povrijedio pravo garantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Broj 18 – Strana 86 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine koji propisuje zaštitu svih prava u kaznenom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom. U prilog ovim navodima, apelant ističe da je člankom 449. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku BiH regulirano da će sve predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima do dana stupanja na snagu ovog zakona (tj. prije 1. ožujka 2003. godine), dovršiti ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Međutim, stavkom 2. istog članka predviđeno je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiti sudovi u kojima se ti predmeti nalaze, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, ne odluči preuzeti takav predmet. Apelant smatra da Sud BiH nije mogao temeljiti svoju odluku o preuzimanju predmeta na temelju članka 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH jer on ne regulira da optužnica mora stupiti na pravnu snagu ili biti potvrđena do donošenja Zakona o kaznenom postupku BiH. Kako se njegov predmet u trenutku stupanja na snagu odnosnog zakona nalazio u drugom sudu, te kako je optužnica bila potvrđena 18. travnja 2005. godine, Sud BiH svoje rješenje o preuzimanju predmeta od 31. kolovoza 2005. godine nije mogao temeljiti na članku 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH, zbog toga što, prema citiranoj odredbi, čin potvrđivanja optužnice nije vezan nikakvim rokom. 26. Apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz članka 172. Kaznenog zakona BiH, prekršio garancije ustanovljene člankom II Ustava Bosne i Hercegovine o prioritetnoj primjeni Europske konvencije i njezinih protokola, prvenstveno članka 7. Europske konvencije, prema kojem se ne može izreći stroža kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kada je izvršeno kazneno djelo. U svezi s tim, apelant ističe da je djelo koje mu se stavlja na teret, prema presudi Suda BiH, počinjeno od travnja 1992. godine do ožujka 1993. godine, tj. u vrijeme kada je važio Kazneni zakon SFRJ koji je preuzet kao zakon u Bosni i Hercegovini. I Kazneni zakon SFRJ i Kazneni zakon BiH, koji je donesen 2003. godine, u posebnoj glavi reguliraju kaznena djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pa terminološki nazivi pojedinih kaznenih djela u navedenim glavama oba zakona nisu značajna da bi se trebalo smatrati da su inkriminirana nova kaznena djela u Kaznenom zakonu BiH u odnosu na Kazneni zakon SFRJ. Zbog toga, primjena Kaznenog zakona BiH ne može se podvesti pod članak 7. stavak 2. Europske konvencije. Apelant smatra da članak 142. Kaznenog zakona SFRJ sadrži sve radnje koje su navedene i u članku 172. Kaznenog zakona BiH, s tim da je člankom 142. propisana kazna zatvora od najmanje pet godina ili smrtna kazna, a člankom 173. predviđena je kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Imajući u vidu odredbe članka 4. Kaznenog zakona BiH koji propisuje primjenu blažeg zakona na učinitelja, kao i odredbu članka 3. istog zakona koji regulira da ne može biti izrečena kazna ili kaznenopravna sankcija koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršenja kaznenog djela, apelant smatra da je mogao biti proglašen krivim samo za kazneno djelo iz članka 142. Kaznenog zakona SFRJ. Također, smatra da primjenu navedenog članka ne isključuje ni članak 4. a. Kaznenog zakona BiH, odnosno da navedeni članak ne omogućava retroaktivnu primjenu članka 172. Kaznenog zakona BiH. U prilog neprimjenjivosti članka 172. Kaznenog zakona BiH, apelant ističe i da članak 4. a. isključuje primjenu odredaba čl. 3. i 4. istog zakona samo u odnosu na propisanost kaznenog djela u zakonu u vrijeme izvršenja kaznenog djela, ali da ne isključuje garancije u svezi sa zabranom izricanja kazne koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Suprotno tumačenje navedene odredbe dovelo bi do toga da izraz "kažnjavanje", upotrijebljen u članku 4. a, predstavlja temelj za izricanje kazne koja nije bila propisana zakonom, a time bi se kršilo načelo nulla poena sine lege i načelo primjene blažeg zakona. 27. Tvrdnje u pogledu primjenjivosti članka 142. Kaznenog zakona SFRJ apelant potkrepljuje tumačenjem pojma "blaži zakon". Naime, apelant smatra da je, imajući u vidu odredbe Ponedjeljak, 5.4.2010. Protokola broj 6 i Protokola broj 13 uz Europsku konvenciju, kojima se ograničava, odnosno ukida mogućnost izricanja smrtne kazne, a u svezi sa člankom 38. stavak 2. Kaznenog zakona SFRJ, članak 142. Kaznenog zakona blaži za učinitelja. Ovaj navod potkrijepljen je citiranjem članka 38. stavak 2. Kaznenog zakona SFRJ, koji je propisivao da se za kaznena djela za koja je propisana smrtna kazna može izreći i zatvor od 20 godina. S obzirom na to da je člankom II Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se Europska konvencija i njezini protokoli direktno primjenjuju i imaju prioritet nad svim zakonima, jasno je da se smrtna kazna nije mogla izreći. To upućuje na zaključak da je odredba članka 142. Kaznenog zakona SFRJ bila blaža. 28. Najzad, apelant ističe da je presudom Apelacijskog odjela proglašen krivim i za one oblike kaznenog djela iz članka 172. Kaznenog zakona BiH za koje je prvostupanjskom presudom bio oslobođen, pa je presuda Apelacijskog odjela u tom dijelu, ustvari, prvostupanjska osuđujuća presuda u pogledu koje nema pravo priziva redovnom sudu. b) Odgovor na apelaciju 29. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da: "Š...Ć smatra da nije prikladno da u apelacijskom postupku pred Ustavnim sudom aktivno sudjeluje dajući dodatne argumente koji bi eventualno išli u korist odbijanju apelacije. Dalje, smatra da u ovakvom postupku uloga Suda BiH treba biti ograničena na pružanje pojašnjenja potrebnih za donošenje odluke Ustavnog suda, te da aktivno sudjelovanje ovog Suda u apelacijskom postupku u kojem se preispituje njegova odluka ne bi bilo sukladno načelu nepristranosti koje, između ostalog, proizlazi iz članka 6. stavak 1. Konvencije Š...Ć". Ne upuštajući se u iznošenje razloga i opovrgavanje tvrdnji o navodnim povredama iznesenim u apelaciji, Sud BiH daje kronološki prikaz vođenih postupaka koji je sadržajno isti onome što je već izloženo u činjeničnom stanju ove odluke. 30. Tužiteljstvo BiH je u odgovoru istaklo da apelacija treba biti odbačena zbog toga što ju je podnijela neovlaštena osoba i zbog toga što pokreće pitanja koja su ratione materiae nespojiva sa Ustavom BiH i Europskom konvencijom. U tom smislu, pobijana je legitimnost apelantovog pravnog zastupnika pred Ustavnim sudom, te istaknuto da je apelaciju 6. veljače 2007. godine podnio advokat Milan Vujin, koji je znatno prije toga rješenjem Suda BiH razriješen dužnosti apelantovog branitelja, pa slijedi da je apelaciju podnijela neovlaštena osoba. 31. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na primjenu članka 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH, Tužiteljstvo BiH je istaklo da je Sud BiH u svom Rješenju broj X-KRN/05/49 od 31. kolovoza 2005. godine i Rješenju broj X-KRN/05749 od 5. listopada 2005. godine jasno obrazložio da su predmeti protiv apelanta preuzeti kako bi se osiguralo potpuno i efikasno suđenje u razumnom roku zagarantirano člankom 6. Europske konvencije. Dakle, preuzimanje predmeta više je koristilo apelantu i ne predstavlja kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Tužiteljstvo BiH neutemeljenim smatra apelantove navode da je povrijeđeno pravo na suđenje pred nadležnim sudom jer članak 6. Europske konvencije osigurava pravo na suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, a apelant ni na koji način nije pobio zakonitost uspostavljanja Suda BiH. Smatra da se ovi navodi odnose na pitanje mjesne nadležnosti sudova o kojima Ustavni sud nema nadležnost da raspravlja jer su nespojivi ratione materiae sa odredbama Ustava BiH i Europske konvencije. U svezi sa ovim navodima, Tužiteljstvo BiH ističe, pozivajući se na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2094/05 od 17. prosinca 2005. godine, da članak 6. nije primjenjiv na ova pitanja. Dalje, Tužiteljstvo BiH smatra da je Sud pravilno primijenio Kazneni zakon BiH i odgovorio na pitanje primjene "blažeg zakona". Ove tvrdnje potkrijepljene su stajalištem Ustavnog suda koje je izraženo u predmetu broj AP 1785/06 u svezi sa primjenom članka 7. Europske konvencije. Također je u odgovoru istaknuto da ne postoji retroaktivna primjena članka 172. Kaznenog zakona BiH jer primjena dugotrajnog zatvora umjesto smrtne kazne ne predstavlja primjenu teže kazne od one Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela, tako da je sukladna načelu nulla poena sine lege. U prilog tome je navedeno da članak 1. Drugog fakultativnog protokola Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je naveden u Aneksu I Ustava BiH, propisuje da nitko ne smije biti osuđen na smrtnu kaznu. Na temelju Drugog prijelaznog sporazuma iz Aneksa II na Ustav, svi zakoni koji su predviđali pogubljenje osoba su u očitoj suprotnosti sa Ustavom, te, stoga, nisu mogli proizvoditi učinak nakon 14. prosinca 1995. godine. Najzad, Tužiteljstvo BiH zaključuje da je Sud BiH pravilno postupio kada je utvrdio da kažnjivost zločina protiv čovječnosti ima običajni status, te da zločin protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava, zbog čega je neosporno da je navedeni zločin 1992. godine bio dio međunarodnog prava. Ovakvo stajalište potvrdio je i generalni sekretar UN-a, Povjerenstvo za međunarodno pravo, u jurisprudenciji Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, odnosno Ruandu, te Studiji o međunarodnom humanitarnom pravu koju je izradio Međunarodni komitet Crvenog križa. V. Relevantni propisi 32. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Načelo zakonitosti (1) Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Članak 4. Vremensko važenje kaznenog zakona (1) Na učinitelja kaznenog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja kaznenog djela. (2) Ako se poslije činjenja kaznenog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. Članak 4. a. Suđenje ili kažnjavanje za kaznena djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo kazneno djelo sukladno općim načelima međunarodnog prava. Š...Ć Glava XVII - Kaznena djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Članak 172. Zločini protiv čovječnosti (1) Tko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje druge osobe života (ubojstvo), b) istrebljenje, c) odvođenje u ropstvo, d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva, e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno temeljnim pravima međunarodnog prava, f) mučenje, g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njen život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja, h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkom, rasnom, nacionalnom, etničkom, kulturnom, vjerskom, spolnom ili drugom temelju koji je univerzalno prihvaćen kao nedopustiv po Broj 18 – Strana 87 međunarodnom pravu, u svezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stavka ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, i) prisilni nestanak osoba, j) zločin aparthejda, k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Članak 173. Ratni zločini protiv civilnog stanovništva (1) Tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela: a) napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, a taj je napad imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu ozljedu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, b) napad bez izbora cilja kojim se ozljeđuje civilno stanovništvo, c) ubijanja, namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, d) raseljenje, preseljenje ili prisilno odnarodnjenje ili prevođenje na drugu vjeru, e) prisiljavanje druge osobe, upotrebom sile ili prijetnje, direktnim napadom na njen život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protupravno odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateljskoj obavještajnoj službi ili upravi, f) prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protupravno, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerima, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjene vrijednosti domaće novčane jedinice ili protuzakonito izdavanje novca, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. (2) Kaznom iz stavka 1. ovog članka kaznit će se tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela: a) napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom ili općeopasne objekte i postrojenja kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane, b) napad bez izbora cilja na civilne objekte koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone, c) dugotrajno oštećenje prirodnog okoliša velikih razmjera, koje može štetiti zdravlju ili opstanku stanovništva. (3) Tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator naredi ili učini preseljenje dijelova civilnog stanovništva svoje pripadnosti na okupirani teritorij, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 33. Kazneni zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Članak 38. Š...Ć (2) Za kaznena djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina. Broj 18 – Strana 88 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Š...Ć Glava XVI - Kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: obuhvaćala, između ostalih, sljedeća kaznena djela: članak 141. genocid; članak 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; članak 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; članak 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; članak 145. organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; članak 146. protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; članak 147. protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; članak 154. rasna i druga diskriminacija; članak 155. osnivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u ropskom odnosu). Članak 142. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubojstva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protuzakonito izdavanje novca, ili tko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom. (2) Kaznom iz stavka 1. ovog članka kaznit će se tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može štetiti zdravlju ili opstanku stanovništva ili tko izvrši neko od navedenih djela. (3) Tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije kao okupator naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupirani teritorij, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. 34. Zakon o kaznenom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 23. Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan: a) suditi u prvom stupnju u kaznenim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, b) odlučivati o prizivima protiv odluka donesenih u prvom stupnju. Š...Ć Članak 28. Posljedice nenadležnosti Ponedjeljak, 5.4.2010. (1) Sud je dužan paziti na svoju nadležnost i da se, čim primijeti da nije nadležan, proglasi nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenja ustupi predmet nadležnom sudu. Š...Ć (2) Sud kojem je predmet ustupljen dužan je provesti postupak i donijeti odluku. Članak 449. Ustupanje predmeta iz nadležnosti Suda (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršit će ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. (2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužiteljstvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, ne odluči preuzeti takav predmet. (3) U slučaju iz stavka 2. ovog članka, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, kazneni postupak će se nastaviti sukladno ovom zakonu. 35. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 29/00, 24/02, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 13. Kaznena nadležnost (1) Sud je nadležan za kaznena djela utvrđena Kaznenim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Š...Ć 36. Zakon o Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 12. Kaznena nadležnost (1) Tužiteljstvo je tijelo nadležno za provođenje istrage za kaznena djela za koja je nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te za gonjenje počinitelja pred Sudom Bosne i Hercegovine, sukladno Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine i drugim primjenjivim zakonima. Š...Ć (3) Posebni odjeli, između ostalog, poduzimaju zakonom određene mjere za ispitivanje i gonjenje počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, organiziranog kriminala, gospodarskog kriminala i korupcije, predviđenih zakonom, kada je u navedenim zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine. Članak 18. Prijelazna odredba Nakon formiranja Tužiteljstva, svi sudovi i tužiteljstva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko, kod kojih je u tijeku rješavanje kaznenih predmeta koji se ubrajaju u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, na temelju izmijenjenog i dopunjenog članka 13. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, u kojima optužnica nije potvrđena ili nije postala pravomoćna, obvezni su o tim predmetima obavijestiti Tužiteljstvo. VI. Dopustivost 37. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 38. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 39. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ 05/49 od 13. prosinca 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 19. siječnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 6. veljače 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 40. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 41. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Dalje, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantirana odredbama članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u svezi sa člankom 7. Europske konvencije, člankom 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Europsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na priziv u kaznenim stvarima koje je zagarantirano člankom 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 42. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 43. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 44. Apelant smatra da mu je Sud BiH, odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda u Trebinju, na temelju pogrešnog tumačenja članka 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH, povrijedio pravo na pravično suđenje koje osigurava zaštitu svih prava u kaznenom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom. 45. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, što se tiče uvjeta iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, sud mora biti "ustanovljen zakonom", a prema praksi nadzornih tijela Europske konvencije, ustroj, organizacija i djelovanje sudova trebaju biti propisani na razini zakonodavne vlasti (dakle, Parlamenta ili drugog najvišeg zakonodavnog tijela), a ne da ih propisuju druge grane vlasti, posebno izvršne vlasti. Uzimajući u obzir navedeno, sud koji je postupao u apelantovom predmetu, sa aspekta zakonskog organizacijskog okvira sudstva, ispunjava zahtjev iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 46. Praksa Europskog suda za ljudska prava po pitanju nadležnosti u kontekstu pojma "sud" postavila je kriterije kojima se služi pri donošenju odluka o tome predstavlja li predmetna ustanova "sud" prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Pri tome je istaknuto da pojam "sud" u suštinskom smislu riječi "određuje njegova sudska funkcija, dakle, to što on donosi odluke o pitanjima iz svoje nadležnosti na temelju pravnih normi i nakon postupka koji je proveden na propisani način" (vidi Europski sud, Belilos protiv Švicarske, presuda od 29. travnja 1988. godine, serija A, broj 132, str. 29, stavak 64). Dakle, da bi ispunio zahtjev "zakonom ustanovljenog suda" iz članka 6. stavak 1. Europske Broj 18 – Strana 89 konvencije, sud ne samo da mora biti utemeljen sukladno zakonu već mora i suditi u okviru zakonom propisane nadležnosti. 47. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da, prema sudskoj praksi Europskog suda, "sud" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u biti, određuje i njegova nadležnost. 48. Najzad, prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja načela pravičnog postupka treba sagledati na temelju postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestupnost kaznenog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 49. U svezi sa apelantovim navodima o tome da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što nije imao postupak pred "nadležnim sudom", Ustavni sud podsjeća na to da je Sud BiH ustanovljen Zakonom o sudu BiH koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a naknadno potvrdila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Člankom 13. navedenog zakona ustanovljena je kaznena nadležnost Suda BiH, odnosno Sud BiH je nadležan za kaznena djela propisana Kaznenim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Također, citirana odredba mora se čitati u svezi sa člankom 23. Zakona o kaznenom postupku BiH koji propisuje stvarnu nadležnost Suda BiH (između ostalog, da sudi u prvom stupnju u kaznenim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom). Najzad, Kaznenim zakonom BiH u članku 172. propisano je kazneno djelo zločina protiv čovječnosti. 50. Dalje, da bi sud bio "ustanovljen zakonom" mora i suditi u okviru propisane nadležnosti. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da je člankom 449. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku BiH propisano da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršiti ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Stavkom 2. istog članka propisano je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužiteljstvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiti ti sudovi, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, ne odluči preuzeti takav predmet. Imajući u vidu članak 23. Zakona o kaznenom postupku BiH, kojim je propisana stvarna nadležnost Suda BiH, sukladno kojem, nakon stupanja na snagu ovog zakona, tj. nakon 1. ožujka 2003. godine, drugi sudovi i tužiteljstva nisu ovlašteni uzimati u rad predmete iz nadležnosti Suda BiH, Ustavni sud smatra da se članak 449. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku BiH prvenstveno odnosi na predmete koji su primljeni u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona, iako stavak 2. ovog članka ne sadrži jasnu odrednicu iz stavka 1. istog članka, tj. "do stupanja na snagu ovog zakona". Dalje, predmete u kojima optužnica nije potvrđena ili stupila na snagu, Sud BiH može preuzeti po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka u postupku i branitelja. Odluku o preuzimanju predmeta Sud BiH donosi u formi rješenja i protiv njega se može izjaviti priziv tročlanom vijeću iz članka 24. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku BiH. 51. U konkretnom slučaju Sud BiH je dva puta odlučivao o preuzimanju apelantovog predmeta. Prvi put, Vanraspravno vijeće je razmatralo inicijativu koju je pokrenula nevladina organizacija koja nije imala status stranke u postupku, pa je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 449. Zakona o kaznenom postupku BiH. Drugi put, obrazloženi prijedlog za preuzimanje predmeta podnijelo je Tužiteljstvo BiH, kao stranka u postupku, tj. podnio ga je ovlašteni predlagač u smislu članka 449. Zakona o kaznenom postupku BiH, a na inicijativu Okružnog tužiteljstva. Na temelju onoga što je predočeno Ustavnom sudu može se zaključiti da je Broj 18 – Strana 90 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH inicijativa Okružnog tužiteljstva uslijedila zbog novih saznanja do kojih je ovo tužiteljstvo došlo, zbog čega je ocijenilo da je potrebno da Tužiteljstvo BiH ponovno ocijeni predmetni spis. Naime, sukladno Pravilniku o pregledu predmeta ratnih zločina, čiji je sastavni dio i dokument "Orijentacijski kriteriji za ocjenjivanje osjetljivih predmeta Jedinice za pravila puta", Tužiteljstvo BiH ocjenjuje koji su to predmeti koji zbog svoje težine ili zbog statusa počinitelja moraju biti procesuirani pred Sudom BiH. Iz obrazloženja rješenja o preuzimanju predmeta proizlazi da je Sud BiH odlučio preuzeti predmet sukladno stavku 2. članka 449. Zakona o kaznenom postupku BiH jer je ocijenio da ne postoje prepreke za preuzimanje i onih predmeta u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu ali nakon donošenja Zakona o kaznenom postupku BiH. Ovakvo stajalište potkrijepljeno je i u rješenju Apelacijskog vijeća koje je doneseno povodom apelantovog priziva, u kojem je istaknuto da bi bilo nezakonito preuzimati samo one predmete iz nadležnosti Suda BiH u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu prije stupanja na pravnu snagu Zakona o kaznenom postupku BiH. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH svoju odluku utemeljio na obrazloženom prijedlogu Tužiteljstva BiH, koje je ovlašteno podnositi prijedlog za preuzimanje predmeta. Sam prijedlog sadržavao je jasne podatke o osumnjičenom, opis djela, dokaze iz kojih proizlazi da je osumnjičeni počinio djelo koje mu se stavlja na teret, te obrazloženje zbog čega Sud BiH traži preuzimanje predmeta. Dalje, podnošenje prijedloga Tužiteljstva BiH za preuzimanje predmeta mora se sagledati i u svjetlu članka 12. Zakona o Tužiteljstvu BiH, sukladno kojem podnošenje prijedloga Tužiteljstva BiH predstavlja "jednu od zakonom određenih mjera za ispitivanje i gonjenje počinitelja kaznenih djela kada je zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda BiH", na što upućuje stavak 3. citiranog članka. 52. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da način na koji će nadležne vlasti regulirati pitanje nadležnosti sudova, kao i mogućnost preuzimanja nadležnosti u određenim stvarima, predstavlja pitanje koje se ubraja u slobodnu procjenu države. Međutim, ta slobodna procjena nije apsolutna već je ograničena načelom vladavine prava koji, između ostalog, zahtijeva da zakoni budu dovoljno precizni i jasni kako bi se izbjegla proizvoljnost u odlučivanju. To je naročito važno za propise koji na bilo koji način reguliraju kaznenopravnu oblast s ciljem osiguranja provođenja pravičnog postupka. Jedan od neodvojivih elemenata pravičnog postupka je njegova zakonitost, uz koju je tijesno vezano pitanje stvarne nadležnosti suda. Da bi se ovako postavljenim konceptom načela zakonitosti moglo u potpunosti ostvariti pravo na pravičan postupak, zakonodavac mora propisati jasna pravila o tome da samo sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležan može suditi za kaznena djela iz njegove nadležnosti. S druge strane, ako zakonodavac želi propisati i pravila prema kojima stvarnu nadležnost u određenim kaznenopravnim stvarima može preuzeti drugi sud osim onog zakonom propisanog, onda mora, s ciljem poštivanja načela vladavine prava općenito i načela zakonitosti kao njegovog neodvojivog elementa, precizno i jasno propisati pod kojim uvjetima do toga može doći. 53. U konkretnom slučaju, člankom 23. Zakona o kaznenom postupku BiH, koji se mora čitati u svezi sa člankom 13. Zakona o Sudu BiH, propisana je stvarna, odnosno kaznena nadležnost Suda BiH i u tom smislu ne postoji dilema da je Sud BiH "sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za kaznena djela iz njegove nadležnosti". Dalje, člankom 449. Zakona o kaznenom postupku BiH propisano je kada i pod kojim uvjetima Sud BiH može, odnosno ne može preuzeti predmet iz svoje nadležnosti, koji se u momentu stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku BiH nalazio u nekom drugom sudu. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u pogledu temelja za utemeljenje svoje nadležnosti dao detaljno obrazloženje koje ima uporište u navedenim zakonima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno. 54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH, rješenjem o preuzimanju predmeta nakon što je Okružni sud potvrdio optužnicu i zakazao glavni pretres nakon stupanja na pravnu snagu Zakona o kaznenom postupku BiH, nije povrijedio Ponedjeljak, 5.4.2010. apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na zahtjev da mu sudi "zakonom ustanovljeni sud". 55. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Kažnjavanje samo na temelju zakona, ukidanje smrtne kazne 56. Jedan od apelantovih suštinskih navoda vezan je za odnos predmetnog kaznenog postupka i članka 7. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju i čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za kazneno djelo propisano Kaznenim zakonom BiH, a ne za kazneno djelo propisano Kaznenim zakonom SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja kaznenog djela, prekršio garancije ustanovljene člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da na temelju navedene ustavne odredbe, prioritetnom primjenom Europske konvencije i njezinih protokola, nije postojala mogućnost da mu bude izrečena smrtna kazna, koja je bila utvrđena Kaznenim zakonom SFRJ, pa da je ovaj zakon bio blaži u odnosu na Kazneni zakon BiH koji propisuje kaznu dugotrajnog zatvora. U svezi s tim, smatra da su mu prekršene garancije iz članka 7. Europske konvencije, tj. da se "nitko ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu, te da izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela". 57. Članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njezinim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. 58. Članak 7. Europske konvencije glasi: 1. Nitko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. 3. Ovaj članak ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo kazneno djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda. 59. Članak 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju glasi: Članak 1. Ukidanje smrtne kazne Smrtna kazna se ukida. Nitko se ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti. 60. Protokol broj 13 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Ukidanje smrtne kazne Smrtna kazna se ukida. Nitko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili biti pogubljen. Članak 2. Zabrana derogiranja Na temelju članka 15. Konvencije, odredbe ovoga protokola ne mogu se derogirati. 61. Garancija sadržana u članku 7. Europske konvencije jeste jedan od temeljnih činitelja vladavine prava i zauzima istaknuto mjesto u sistemu ostvarivanja prava zaštićenih Europskom konvencijom. Značaj članka 7. Europske konvencije ogleda se i u činjenici da, sukladno članku 15. Europske konvencije, nije dopušteno odstupanje od primjene garancija ustanovljenih člankom 7. Europske konvencije ni u vrijeme rata ili druge javne opasnosti. Članak 7. Europske konvencije se mora tumačiti i primjenjivati na način kojim se osigurava uspješna zaštita protiv arbitrarnog gonjenja, osude i kazne. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 62. U praksi Europskog suda, u pogledu tumačenja članka 7. stavak 1. Europske konvencije, uspostavljena su sljedeća opća načela (vidi Europski sud za ljudska prava, Konovov protiv Letonije, presuda od 24. srpnja 2008. godine, aplikacija broj 36376/04): a) Članak 7. Europske konvencije objedinjuje načelo da samo zakon može ustanoviti kazneno djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Zbog toga, prvi zadatak suda jeste da provjeri je li, u vrijeme kada je optuženi počinio radnju koja je dovela do optuživanja i kažnjavanja, bila na snazi odredba domaćeg ili međunarodnog prava koja je takav akt činila kažnjivim. Istodobno, članak 7. Europske konvencije zabranjuje, prvo: širenje područja primjene postojećih kaznenih djela na radnje koje ranije nisu bile kaznena djela, i drugo: široko tumačenje kaznenog zakona na štetu optuženog, naprimjer, analogijom (vidi Europski sud za ljudska prava, Come i drugi protiv Belgije, aplikacija br. 32472/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96, 33210/96 i 145, ECHR 2000-VII); b) Kažnjiva djela i važeće kazne moraju biti jasno ustanovljeni zakonom (vidi Europski sud za ljudska prava, Achour protiv Francuske, aplikacija broj 67335/01, stavak 41, ECHR 2006). Ovaj zahtjev je zadovoljen kada je pojedinac u stanju da iz sadržaja ocijeni relevantne odredbe, ako je potrebno i uz sudsku pomoć pri njezinom tumačenju, koje radnje i propuštanja ga čine kazneno odgovornim (vidi Europski sud za ljudska prava, Cantoni protiv Francuske, presuda od 15. studenoga 1996. godine, Izvješća 1996-V, p. 1627, stavak 29). Kada se govori o "zakonu", članak 7. Europske konvencije podrazumijeva istovjetan koncept na koji Konvencija upućuje kada bilo gdje koristi ovaj termin, tj. koncept koji uključuje pisani zakon i sudsku praksu i podrazumijeva kvalitativne zahtjeve, uključujući dostupnost i predvidivost (vidi Come i drugi protiv Belgije); c) Koliko god da pravne norme u bilo kojem sistemu, uključujući kazneno pravo, bile jasno definirane, postoji i neizbježno sudsko tumačenje. Uvijek će postojati potreba za pojašnjenje nejasnih pitanja i za prilagođavanje izmijenjenim okolnostima. Pri tome, postepeni razvoj kaznenog prava popunjavanjem pravnih praznina sudskim tumačenjem u državama u kojima je Europska konvencija u primjeni, duboko je ukorijenjen i neophodan dio pravne tradicije. Članak 7. Europske konvencije ne može se tumačiti kao zabranjivanje postepenog razjašnjenja pravila kaznene odgovornosti sudskim tumačenjem od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je promjena koja rezultira sukladna suštini kaznenog djela i razumno bi se mogla predvidjeti (vidi Europski sud za ljudska prava, Streletz, Kessler and Krenz protiv Njemačke, GC, aplikacije br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, ECHR 2001-II, stavak 50); d) Domašaj koncepta predvidivosti u znatnoj mjeri ovisi o sadržaju instrumenta u pitanju, oblasti koju je namijenjen pokrivati i broja i statusa onih kojima je upućen. Zakon će još uvijek zadovoljavati zahtjev predvidivosti čak i u slučaju kada osoba u pitanju, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima, mora potražiti pravni savjet da bi ocijenila koje nužne posljedice može imati određena radnja. Ovo je točno posebno u pogledu osoba koje obavljaju profesionalnu aktivnost, koje su obvezne postupati sa povećanom pažnjom pri obavljanju svoje profesije. U svezi s tim, od njih se može očekivati i posebna pažnja u procjeni rizika koji takva radnja nužno može imati za posljedicu (vidi Europski sud za ljudska prava, Pessino protiv Francuske, aplikacija broj 40403/02, stavak 33, 10. listopad 2006. godine); e) Sukladno općim pravnim načelima, okrivljeni ne mogu opravdavati ponašanje koje je dovelo do njihove osude jednostavno ukazujući na to da je, ustvari, takvo ponašanje, time što se dogodilo, postalo praksa. Stoga, praksa države da tolerira ili ohrabruje određena ponašanja koja se smatraju kaznenim djelima prema domaćim ili međunarodnim instrumentima i dojam nekažnjivosti koji ovakva praksa ulijeva kod počinitelja takvih djela ne sprječava njihovo privođenje pravdi i kažnjavanje (vidi Broj 18 – Strana 91 Europski sud za ljudska prava, Streletz, Kessler and Krenz, st. 74, 77-79 i 87-88); f) U slučaju sukcesije države ili promjene političkog režima na državnom teritoriju, u potpunosti je opravdano u državi koja se rukovodi vladavinom prava voditi kazneni postupak protiv osoba koje su počinile kazneno djelo za vrijeme prethodnog režima; također, sudovi takve države koji su zauzeli mjesto onih koji su ranije postojali, ne mogu biti kritizirani za primjenjivanje i tumačenje pravnih odredaba koje su bile na snazi u relevantnom razdoblju, u svjetlu načela vladavine prava kojim se rukovodi država u pitanju (vidi Europski sud, K. H. W. protiv Njemačke (GC), broj 37201/97, stavak 84, ECHR 2001-II izvodi). 63. U pogledu stavka 2. članka 7. Europske konvencije, tijela Europske konvencije su navela sljedeće: a) Stavak 2. članka 7. Europske konvencije, koji se odnosi na "suđenje i kažnjavanje" bilo koje osobe za bilo koju radnju ili propuštanje, koji su, u vrijeme kada su počinjeni, bili kazneno djelo prema općim načelima prava koja su prepoznali civilizirani narodi", uspostavlja izuzetno odstupanje od općeg načela ustanovljenog u stavku 1. tog članka. Prema tome, oba stavka su uzajamno povezana i moraju se tumačiti na suglasan način (vidi Europski sud, Tess protiv Letonije, broj 34854/02, od 12. prosinca 2002. godine); b) Travaux preparatoires upućuje na to da je svrha stavka 2. članka 7. Europske konvencije da precizira da se članak 7. Europske konvencije ne odnosi na zakone koji su, u potpuno izuzetnim okolnostima, doneseni nakon Drugog svjetskog rata, da bi se kaznili ratni zločini, izdaja i suradnja sa neprijateljem, prema tome, nije mu cilj niti moralna niti pravna osuda takvih zakona (vidi Europski sud, X protiv Belgije, broj 268/57, odluka Povjerenstva od 20. srpnja 1957. godine, Godišnjak 1, p. 241). Također, ovakvo shvaćanje se primjenjuje i u pogledu zločina protiv čovječnosti počinjenih u ovom razdoblju (vidi Europski sud, Touvier protiv Francuske, broj 29420/95, odluka Povjerenstva od 13. siječnja 1997. godine, Odluke i izvješća (DR) 88, p. 148; i Papon protiv Francuske (broj 2) broj 54210/00, ECHR 2001-XII ŠizvodiĆ). 64. U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (serija A, br. 260-A, str. 22, stavak 52) Europski sud je tumačio članak 7. Europske konvencije tako da taj članak nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene kaznenog zakona na aplikantovu štetu, već taj članak, mnogo općenitije, sadrži načelo da samo zakon može ustanoviti postojanje kaznenog djela i da samo zakon može propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i načelo da se kazneni zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Europski sud je posebno istaknuo da je ovaj zahtjev članka 7. Europske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržaja relevantne odredbe, ukoliko je potrebno i uz pomoć tumačenja suda, može shvatiti koje kaznene radnje i propusti ga mogu učiniti kazneno odgovornim. 65. U svezi sa navodima iz apelacije kojima se problematiziraju pojmovi "blažeg zakona" i "blaže kazne", kao i "retroaktivne primjene zakona", Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je u povodu istih pitanja izneseno u predmetu broj AP 1785/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1785/06, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07). U predmetnoj odluci Ustavni sud je iskazao stajalište da stavak 2. članka 7. Europske konvencije upućuje na "opća pravna načela civiliziranih naroda", a da odredba članka III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da su "opća načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta". Iz ovakve odredbe proizlazi da su ta načela sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini, čak i bez posebne ratifikacije konvencija i drugih dokumenata koji reguliraju njihovu primjenu, pa, samim tim, i Statut Međunarodnog suda za gonjenje osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije iz 1993. godine (UN dok. S25704). Dalje, Ustavni sud je stajališta da su ratni zločini "zločini po međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za Broj 18 – Strana 92 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao kaznena i propisao posebnu kaznenu sankciju, a koji to nisu bili po zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članku 7. stavak 1. Europske konvencije. U tom smislu, ukazano je i na stajalište Europskog suda za ljudska prava u predmetu broj 51891/99, Naletilić protiv Hrvatske, od 4. svibnja 2000. godine, prema kojem: "U pogledu aplikantovih navoda da ga ICTY može osuditi na težu kaznu nego domaći sudovi ukoliko bi im bilo omogućeno da vrše svoju nadležnost i okončaju postupak protiv njega, Sud primjećuje da, čak i pod pretpostavkom da je članak 7. primjenjiv u konkretnom slučaju, specifična odredba koja bi se mogla primijeniti bi bila odredba stavka 2. prije nego stavka 1. članka 7. Konvencije. To znači da druga rečenica članka 7. stavak 1. Konvencije, na koju se pozvao aplikant, ne može biti primijenjena". 66. Dalje, apelant smatra da je Sud BiH pri ocjeni "blažeg zakona" zanemario da, sukladno članku 1. Protokola broj 6 i čl. 1. i 2. Protokola broj 13, nije mogla biti izrečena smrtna kazna propisana Kaznenim zakonom SFRJ, pa da je, u tom smislu, ovaj zakon bio blaži za njega. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da su svi zakoni koji su predviđali pogubljenje osoba nakon 14. prosinca 1995. godine bili u očitoj suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te od navedenog datuma nisu mogli proizvoditi pravni učinak. Dalje, kao što je Ustavni sud konstatirao u citiranoj odluci u predmetu broj AP 1785/06, ni u jednoj državi bivše Jugoslavije u zakonodavstvu nije postojala mogućnost izricanja doživotnog zatvora niti dugotrajnih zatvorskih kazni, a što je Međunarodni kazneni sud za zločine na području bivše Jugoslavije često činio (slučaj Krstić, Galić itd.). Istodobno, koncept Kaznenog zakona SFRJ je bio takav da nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora, nego je za najteža kaznena djela propisivao smrtnu kaznu, a za lakše oblike maksimalne zatvorske kazne do 15 godina zatvora. Dakle, jasno je da se ne može odvojiti jedna sankcija od cjelokupnosti cilja koji se želio postići kaznenom politikom u vrijeme važenja tog zakona. U svezi s tim, Ustavni sud je konstatirao da nije moguće jednostavno "odstraniti" jednu sankciju i primijeniti druge, blaže sankcije i time praktično ostaviti neadekvatno sankcionirana najteža kaznena djela. Najzad, u konkretnom slučaju radi se o kaznenom djelu ratnog zločina kao "zločina po međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, koje je Kaznenim zakonom BiH naknadno propisano kao kazneno djelo i za koje je propisana kaznena sankcija. 67. Zatim, Ustavni sud je zaključio da su neutemeljeni navodi iz apelacije kojima se ističe da smrtna kazna propisana Kaznenim zakonom SFRJ nije mogla biti izrečena s obzirom na prioritetnu primjenu Europske konvencije i njezinih protokola u Bosni i Hercegovini, te da se, sukladno tome, morala primijeniti odredba članka 38. stavak 2. navedenog zakona, koja je predviđala da se umjesto smrtne kazne može izreći kazna zatvora od 20 godina. Naime, apelant je optužen i osuđen za kazneno djelo ratnog zločina protiv čovječnosti, kao zločina po međunarodnom pravu, koje je propisano i sankcionirano Kaznenim zakonom BiH, ali koje Kaznenim zakonom SFRJ nije bilo propisano kao kažnjivo, pa, sukladno tome, nije bilo ni sankcionirano. 68. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj novijoj praksi (vidi Sud BiH, Presuda broj X-KRŽ-06/299 od 25. ožujka 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Suda BiH www.sudbih.gov.ba), pozivajući se na stajalište Ustavnog suda BiH iskazano u citiranoj odluci u predmetu broj AP 1785/06 da Š...Ć različita primjena zakona u sličnim predmetima dopušta se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog, pri ocjeni "blažeg zakona" usvojio stajalište da je u predmetu o kojem je tom prilikom odlučivao Kazneni zakon SFRJ, kao preuzeti Kazneni zakon koji je važio u vrijeme izvršenja kaznenog djela u tom slučaju, "blaži zakon" u odnosu na Kazneni zakon BiH. Ovakvo stajalište Sud BiH je obrazložio stavom da se jedan te isti zakon može pokazati, u ovisnosti o konkretnim okolnostima, u jednoj situaciji kao blaži, a u drugoj kao teži, pa je, u situaciji kada je više zakona u konkurenciji, potrebno procijeniti Ponedjeljak, 5.4.2010. prema kojem zakonu učinitelj ima veću mogućnost za povoljan ishod (točka 133. navedene presude). 69. Međutim, ovakvo stajalište ni na koji način ne dovodi u pitanje primjenu iznesenih stavova Ustavnog suda u pogledu procesuiranja i kažnjavanja ratnog zločina. Naime, u citiranoj presudi i Sud BiH konstatira (vidi t. 120. i 121. citirane presude) da je članak 4. a. Kaznenog zakona BiH primjenjiv na kazneno djelo zločina protiv čovječnosti, kao kazneno djelo po općim načelima međunarodnog prava, učinjeno u vrijeme kada je bio na snazi preuzeti Kazneni zakon, jer taj zakon uopće nije propisivao ovo kazneno djelo. U svezi s tim, Sud BiH je istakao da je potrebno direktno primijeniti članak 7. stavak 2. Europske konvencije koja se na temelju članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Također, navedeni članak ne dopušta da, ako se ne inkriminiraju u nacionalnom zakonodavstvu određene radnje kao kaznena djela, a koje su kao takve prepoznate prema općim načelima međunarodnog prava, njihovi počinitelji izbjegnu suđenje i kažnjavanje. 70. Zbog svega navedenog, te imajući u vidu i primjenu članka 4. a. Kaznenog zakona BiH u svezi sa člankom 7. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Kaznenog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje članka 7. Europske konvencije. Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu 71. Apelant ističe da mu je presudom Apelacijskog odjela Suda BiH, kojom je proglašen krivim i za one oblike kaznenog djela iz članka 172. Kaznenog zakona BiH za koja je prvostupanjskom presudom bio oslobođen, povrijeđeno pravo da viši sud preispituje presudu ili kaznu, odnosno pravo iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, zbog toga što ne postoji mogućnost izjavljivanja priziva protiv pobijane presude u ovome dijelu. 72. Članak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glasi: (1) Svatko tko je odlukom suda osuđen za kazneno djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući temelje za njegovo korištenje, određuje se zakonom. (2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je osobi u pitanju u prvom stupnju sudio najviši sud ili je bila osuđena na temelju priziva na oslobađajuću presudu. 73. Opseg ovog članka u temelju je određen konceptom "kazneno djelo", "sud", te riječima "osuda i kazna". Značenje riječi "kazneno djelo" tijesno je povezano sa idejom "kaznene optužbe" iz članka 6. Europske konvencije. Dalje, članak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju podrazumijeva postojanje "osude i kazne", s tim da ove pojmove treba autonomno tumačiti. Članak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju ne može se primjenjivati ukoliko osoba nije osuđena i kažnjena zbog nedostatka dokaza ili krivnje. Najzad, pojam "sud" upućuje na tijela koja jesu sudovi u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 74. Iz stavka 1. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju nedvosmisleno proizlazi da o ostvarivanju prava na priziv, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi Europski sud, presuda od 13. veljače 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stavak 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, "preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može se odnositi i na činjenice i na pravna pitanja ili biti ograničeno jedino na pravna pitanja. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantiranog ovim člankom, koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu, mora, po analogiji sa pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava". 75. Stavkom 2. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju ustanovljeni su i izuzeci od primjene prava izloženog u Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stavku 1. istog članka. Prvi izuzetak odnosi se na manje prijestupe. Izvješće sa objašnjenjima predlaže da vodeći kriterij u određivanju granice koja dijeli manje od ozbiljnih prijestupa bude odgovor na pitanje je li prijestup kažnjiv zatvorskom kaznom ili ne. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudac i sl.) ili zbog prirode prijestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak odnosi se na slučajeve gdje je osuda izrečena u postupku povodom priziva na oslobađajuću presudu. 76. U svezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je člankom 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju utvrđeno da o modalitetima preispitivanja "presude ili kazne" odlučuje domaće zakonodavstvo, te da se prema Izvješću sa objašnjenjima preispitivanje može odnositi na činjenične nalaze i zakonska pitanja ili samo na zakonska pitanja. U svjetlu prakse Europskog suda, preispitivanje zakonskih pitanja trebalo bi omogućiti poništenje ili izmjenu presude i kazne. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da je Zakon o kaznenom postupku BiH, u dijelu kojim regulira pravo na priziv, prizivne temelje, nadležnost za odlučivanje i odluke povodom priziva, omogućio da "viši sud preispituje i činjenične nalaze i zakonska pitanja", te i u jednom i u drugom slučaju predvidio kao moguće posljedice preispitivanja prema oba temelja, "poništenje i izmjenu presude i kazne". Najzad, Zakon o kaznenom postupku BiH, u vrijeme kada je donesena presuda Apelacijskog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, nije propisivao mogućnost izjavljivanja priziva na presudu Apelacijskog vijeća. 77. U konkretnom slučaju, prvostupanjskom presudom Suda BiH apelant je oslobođen od optužbi naznačenih u izreci presude, a na temelju članka 284. točka (c) Zakona o kaznenom postupku BiH (ako nije dokazano da je optuženi učinio kazneno djelo za koje se optužuje). Također, optužba je odbijena u dijelu naznačenom u izreci presude, a na temelju članka 283. točka (c) Zakona o kaznenom postupku BiH (ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se kazneno gonjenje ne može poduzeti zbog zastarjelosti ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju kazneno gonjenje). Polazeći od činjenice da je članak 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju određen konceptom "kazneno djelo", "sud" i "osuda i kazna", Ustavni sud zaključuje da su garancije ustanovljene citiranim člankom mogle biti primijenjene samo u odnosu na osuđujući dio presude, a ne i na dio kojim je apelant oslobođen od optužbi, jer u ovom dijelu nedostaje "osuda i kazna". U tom smislu, apelant nije bio uskraćen na pravo priziva Apelacijskom vijeću Odjela I za ratne zločine Suda BiH na prvostupanjsku presudu kojom je u jednom dijelu proglašen krivim, kako u pogledu preispitivanja "suda", tako i u pogledu "kaznenog djela", te "osude i kazne". 78. Dalje, stavkom 2. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, kao jedan od izuzetaka od primjene prava ustanovljenog stavkom 1. ovog članka, predviđen je slučaj gdje je osuda izrečena u postupku povodom priziva na oslobađajuću presudu. U konkretnom slučaju, apelant je prvostupanjskom presudom djelomično oslobođen za pojedine radnje koje čine obilježje kaznenog djela ratnog zločina protiv čovječnosti zbog nedostatka dokaza. Apelacijsko vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH, uvažavajući i apelantov priziv i priziv Tužiteljstva BiH, ukinulo je prvostupanjsku presudu i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu, te nakon održanog pretresa donijelo presudu kojom je apelanta proglasilo krivim i za one oblike kaznenog djela iz optužbe za koje je prvostupanjskom presudom bio oslobođen zbog nedostatka dokaza. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da je nemogućnost izjavljivanja priziva na ovu presudu sukladna izuzetku ustanovljenom stavkom 2. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, prema kojem države nemaju obvezu da omoguće preispitivanje kaznene presude i u "trećem stupnju", tj. kada je nakon izjavljenog priziva na oslobađajuću presudu donesena osuđujuća presuda. 79. Imajući u vidu da stavak 1. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju propisuje da o ostvarivanju prava na priziv, odnosno o modalitetima preispitivanja, odlučuje domaće Broj 18 – Strana 93 zakonodavstvo, te da države pri tome uživaju široko polje procjene kako će ovo pravo biti izvršeno, kao i da stavak 2. citiranog članka Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, uspostavljajući izuzetke od pravila iz stavka 1. članka 2. ovog protokola uz Europsku konvenciju, upućuje na zaključak da ovo pravo nije apsolutno i bezuvjetno, Ustavni sud zaključuje da nemogućnošću izjavljivanja priziva protiv presude Apelacijskog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim i u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostupanjskom presudom bio oslobođen, nije povrijeđeno apelantovo pravo na preispitivanje višeg suda. Štoviše, iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju očito proizlazi da ovakvo ograničenje, odnosno izuzetak, propisuje i sama Europska konvencija. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da činjenica da Zakon o kaznenom postupku BiH nije propisivao mogućnost preispitivanja kaznene presude u "trećem stupnju" u vrijeme kada je donesena pobijana presuda Apelacijskog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH ne predstavlja kršenje apelantovog prava garantiranog člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 80. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje budući da je postupak protiv apelanta zbog ratnih zločina i kršenja međunarodnog humanitarnog prava vođen pred Sudom BiH kao zakonom ustanovljenim sudom. Sud BiH je postupao u okviru zakonom ustanovljene nadležnosti kada je od Okružnog suda preuzeo apelantov predmet, tj. predmet vezan za kazneno gonjenje, nakon što je optužnica protiv njega stupila na pravnu snagu, a poslije stupanja na pravnu snagu Zakona o kaznenom postupku BiH. 81. Ne postoji povreda članka 7. Europske konvencije jer stavak 2. tog članka predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili "civilizirani narodi", a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stavka 1. članka 7. Europske konvencije. 82. Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude pred višim sudom, garantiranog člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, budući da navedenim člankom nije ustanovljena obveza da se, u slučaju osuđujuće presude izrečene povodom priziva na oslobađajuću presudu, mora omogućiti pravo da takva odluka bude preispitana pred višim sudom. Stavkom 2. ovog članka predviđen je izuzetak od pravila da presudu preispita viši sud, između ostalog, u slučaju osude povodom priziva na oslobađajuću presudu, kao u apelantovom slučaju. 83. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 84. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 519/07, rješavajući apelaciju Neđe Samarxića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Broj 18 – Strana 94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na sjednici održanoj 30. januara 2010. godine donio je 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Samarxića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/49 od 13. decembra 2006. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Neđo Samarxić (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupaju Milan Vujin, Slaviša Prodanović i Mara Pilipović, advokati Advokatske kancelarije "Vujin" iz Beograda, podnio je 6. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/49 od 13. decembra 2006. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. avgusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je dostavio odgovor 12. septembra 2007. godine, a Tužilaštvo BiH 7. septembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. maja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Postupak protiv apelanta otpočeo je u Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), Rješenjem o sprovođenju istrage broj Ki 305/00 od 1. decembra 2000. godine, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. 7. Kantonalni sud se Rješenjem broj KV 462/04 od 30. decembra 2004. godine proglasio mjesno nenadležnim, te je predmetni spis uputio Okružnom sudu u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružni sud). 8. Tužilaštvo BiH je pregledalo predmet vezan za apelantov slučaj, tj. predmet koji se u Okružnom tužilaštvu u Trebinju (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) vodio pod brojem Kt-2/05. U vezi s tim, Tužilaštvo BiH je, prema Orijentacionim kriterijumima za osjetqive predmete "Pravila puta", na osnovu dokaza koji su se nalazili u spisu prilikom pregleda, apelantov predmet svrstalo u kategoriju "osjetqiv". Okružno tužilaštvo je o tome obaviješteno 25. januara 2005. godine. 9. Okružni sud je 18. aprila 2005. godine potvrdio optužnicu kojom je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Krivični zakon RS). Glavni pretres u Okružnom sudu bio je zakazan za 29. i 30. septembar 2005. godine. 10. Sud BiH je 11. avgusta 2005. godine primio inicijativu Udružewa "Žene - žrtve rata" iz Sarajeva da se krivični predmet protiv apelanta preuzme od Okružnog suda. Okružni sud je 17. avgusta 2005. godine obavijestio Sud BiH da je optužnica protiv apelanta, u svih šest tačaka koje ga terete zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona RS, potvrđena 18. aprila 2005. godine. Nakon toga, apelant je 5. maja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. 2005. godine izjavio da se ne osjeća krivim. Glavni pretres zakazan je za 29. septembar 2005. godine. 11. Vanraspravno vijeće Suda BiH je 18. avgusta 2005. godine obavijestilo Udruženje "Žene -žrtve rata" da Sud BiH neće preuzeti krivični predmet protiv apelanta jer ne ispuwava uslove iz člana 449 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku BiH). 12. Okružno tužilaštvo uputilo je 29. avgusta 2005. godine dopis Tužilaštvu BiH ističući da bi vođenje krivičnog predmeta protiv apelanta pred Okružnim sudom trebalo ponovno razmotriti s obzirom na to da bi se moglo raditi o vrlo osjetqivom spisu. Na osnovu ovog dopisa, Tužilaštvo BiH je 30. avgusta 2005. godine podnijelo prijedlog da se preuzme predmet broj Kt-2/05, u kom je protiv apelanta potvrđena optužnica zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona RS. 13. Vanraspravno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/49 od 31. avgusta 2005. godine, "povodom prijedloga Tužilaštva BiH, a po službenoj dužnosti", od Okružnog suda preuzelo apelantov predmet na osnovu člana 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH. U obrazloženju rješewa konstatovano je da je optužnica u odnosnom predmetu potvrđena, da je Tužilaštvo BiH, prema Orijentacionim kriterijumima za osjetqive predmete "Pravila puta", na osnovu dokaza koji su se nalazili u spisu prilikom pregleda predmeta, svrstalo predmet u kategoriju "osjetqiv" i o tome obavijestilo Okružno tužilaštvo 25. januara 2005. godine. Međutim, kako je dalje navedeno u rješenju, Okružno tužilaštvo je 29. avgusta 2005. godine predmet ponovno dostavilo Tužilaštvu BiH da izvrši ponovni uvid i ocjenu, s obzirom na to da su se pojavile nove činjenice i dokazi koji upućuju na zakqučak da bi se moglo raditi o "vrlo osjetqivom" predmetu. Nakon ponovnog uvida u spis, te na osnovu prikupljenih dokaza na kojima se zasniva optužnica, Tužilaštvo BiH je ocijenilo da postoji osnovana sumwa da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačke g) i h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Krivični zakon BiH). Dalje, Sud BiH je zakqučio da nije potrebno da se održava javna rasprava u ovom predmetu s obzirom na to da se raspravljalo o procesnim pitawima koja se tiču nadležnosti suda. U pogledu primjene člana 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH, konstatovano je da se "analizom odredbi iz člana 449 Zakona o krivičnom postupku BiH može razabrati kako zakonodavac nakon stupawa na snagu tog zakona, kao i Krivičnog zakona BiH, tj. 1. marta 2003. godine, nije odredio momenat do kog Sud BiH može da donese odluku o preuzimanju predmeta iz svoje nadležnosti propisane članom 13 (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 37/03 od 10. februara 2003. godine). Prema toj odredbi, Sud BiH je nadležan, inter alia, za krivična djela koja su definisana Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima BiH. Što se tiče Odjeljewa I za ratne zločine, Sud ima nadležnost nad ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti iz čl. od 171 do 203 Krivičnog zakona BiH. U članu 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je da će predmete iz nadležnosti suda, primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu (do stupawa na snagu ovog zakona), dovršiti ti sudovi Š...Ć što ne sprečava ovaj sud da donese odluku o preuzimanju predmeta u kom je nakon donošewa Zakona o krivičnom postupku BiH optužnica stupila na pravnu snagu. Dakle, odlukom ovog suda ne bi mogao da se preuzme predmet u situaciji u kojoj je neki drugi sud potvrdio optužnicu ili je optužnica postala pravosnažna do stupawa na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. A contrario, nakon stupawa na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH 1. marta 2003. godine, drugi sudovi i tužilaštva nisu ovlašćeni da uzimaju u rad i da postupaju u predmetima u Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nadležnosti Suda BiH (član 23 Zakona o krivičnom postupku BiH)". Na osnovu ovakvog tumačewa, Sud BiH je zakqučio da ne postoje prepreke da se, u skladu sa citiranom odredbom, na obrazložen prijedlog Tužilaštva BiH, preuzme krivični predmet protiv apelanta, s obzirom na to da potvrđena optužnica i zakazani glavni pretres sami po sebi nisu smetwa za donošenje odluke o preuzimanju predmeta. Sud BiH je to zakqučio imajući u vidu da se radi o predmetu iz originarne nadležnosti Suda BiH, da je Tužilaštvo BiH na osnovu novih činjenica i dokaza ponovno ocijenilo predmet u skladu sa Orijentacionim kriterijumima za osjetqive predmete "Pravila puta" od 12. oktobra 2004. godine i utvrdilo da se ovaj predmet svrstava u kategoriju "vrlo osjetqiv", što upućuje na zakqučak da suđenje u ovom predmetu mora da se održi pred Sudom BiH. Dodatno uporište za ovakav zakqučak Sud BiH je našao i u navodima iz prijedloga Tužilaštva BiH u kojima se ističe da je Tužilaštvo BiH, nakon podnošewa optužnice, saznalo da se u Okružnom tužilaštvu vodi još jedna istraga protiv apelanta za krivično djelo zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona RS. Takođe, Sud BiH je, oslawajući se na izložene razloge, te imajući u vidu "tehničke mogućnosti kojima raspolaže, zahvaqujući kojima će zaštićenim svjedocima dati potrebne garancije za očuvanje tajnosti wihovog identiteta, te profesionalnim resursima koji garantuju neutralan i nepristrasan pristup prema ratnim zločinima, kao osnovnog uslova za efikasno i zadovoljavajuće uspostavljanje pravde", odlučio da se predmet preuzme i spis ustupi Tužilaštvu BiH na daqnje postupanje. 14. Apelant je 5. septembra 2005. godine protiv rješewa Suda BiH izjavio žalbu sa prijedlogom da se odluka preinači i predmet vrati Okružnom tužilaštvu/sudu u Trebinju ili da se o predmetu ponovno odlučuje. U žalbi je, između ostalog, istaknuto da je izreka osporenog rješewa kontradiktorna jer se navodi da se predmet preuzima po službenoj dužnosti i ustupa Tužilaštvu BiH, a Sud BiH je, ustvari, postupao na prijedlog Tužilaštva BiH za preuzimanje predmeta. Dalje, istaknuto je da je u konkretnom slučaju za odlučivanje relevantna odredba člana 449 stav 1 Zakona o krivičnom postupku BiH koja reguliše da će predmete primljene u rad u drugim sudovima do stupawa na snagu ovog zakona dovršiti ti sudovi, ukoliko je optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu, a ne član 449 stav 2 istog zakona koji reguliše situacije u kojima optužnica nije potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Najzad, istaknuto je da je osporeno rješenje plod velikih pritisaka javnosti. 15. Apelaciono vijeće Suda BiH je 9. septembra 2005. godine, nakon sjednice održane u prisustvu tužioca, apelanta i njegovog branioca, odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. Time je odluka o preuzimanju krivičnog predmeta broj Kt-02/05 postala pravosnažna, te je od Okružnog tužilaštva/suda zatraženo da dostavi cjelokupan spis. Sud BiH je zakqučio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH, s obzirom na to da se radi o optužnici koja je stupila na snagu 18. aprila 2005. godine, dakle nakon stupawa na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH, odnosno da bi bilo nezakonito preuzeti samo predmete u kojima je optužnica stupila na snagu prije stupawa na snagu ovog zakona. Takođe, član 449 Zakona o krivičnom postupku BiH ne određuje imperativno fazu krivičnog postupka u kojoj je moguće da Sud BiH preuzme predmet. Naime, na taj način je "ostavljena mogućnost Sudu da diskrecionom ocjenom odluči, u svakom konkretnom slučaju, da li se radi o predmetu koji treba da bude procesuiran pred Sudom BiH". Sud je u cijelosti prihvatio i potvrdio razloge iz prvostepenog rješewa u pogledu ocjene da se radi o "vrlo osjetqivom" predmetu. Dalje, kao subjektivni su odbačeni navodi o pritisku javnosti na Sud BiH, s obzirom na to da se i prvostepeno vijeće jasno ograničilo na ocjenu nadležnosti Suda BiH da postupa u ovom predmetu, što apsolutno ne znači da je riječ o vawskim elementima koje su nametnuli lica ili organizacije koji ne učestvuju u konkretnom postupku. Najzad, Sud BiH je ocijenio da se predmet nedvojbeno ubraja u njegovu nadležnost, te da je irelevantan žalbeni Broj 18 – Strana 95 prigovor o kontradiktornosti izreke prvostepenog rješewa, prema kom se predmet preuzima po službenoj dužnosti, a na prijedlog Tužilaštva BiH, s obzirom na to da nema razlike u pravnim posljedicama preuzimawa predmeta na prijedlog tužilaštva ili kada to sud učini po službenoj dužnosti. 16. Tužilaštvo BiH je 5. ili 6. septembra 2005. godine podnijelo prijedlog da se od Okružnog tužilaštva preuzme i drugi krivični predmet protiv apelanta, predmet broj Kt–46/05, u kom je apelant, takođe, bio osumwičen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 Krivičnog zakona RS. 17. Vanraspravno vijeće Suda BiH je 5. oktobra 2005. godine donijelo rješenje da se preuzme predmet broj Kt-46/05. 18. Tužilaštvo BiH je 26. decembra 2005. godine, pod brojem KT-RZ: 89/05, podnijelo optužnicu protiv apelanta optuživši ga da je na način opisan u 11 tačaka počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 Krivičnog zakona BiH. Optužnicu je, u svih 11 tačaka, potvrdio Sud BiH 28. decembra 2005. godine. 19. Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je 12. januara 2006. godine, odlučujući povodom prijedloga iz optužnice, donio rješenje da se spoje krivični postupci koji su se po optužnici Tužilaštva BiH broj KT-RZ: 89/05 i optužnici Okružnog tužilaštva broj Kt-02/05 vodili protiv apelanta. 20. U skladu sa rješenjem o spajanju postupka, Tužilaštvo BiH je navedene optužnice spojilo i uredilo u jedinstvenu optužnicu, te pod brojem KT-RZ: 89/05 podnijelo 9. februara 2006. godine optužnicu protiv apelanta optuživši ga da je na način opisan u 17 tačaka optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 Krivičnog zakona BiH. Glavni pretres otvoren je 6. marta 2006. godine. Tužilac je 30. marta 2006. godine, u skladu sa članom 275 Zakona o krivičnom postupku BiH, podnio izmijenjenu optužnicu kojom je apelanta teretio da je na način opisan u 10 tačaka optužnice počinio navedeno krivično djelo. 21. Sud BiH je Presudom broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačke e) i g) Krivičnog zakona BiH, na način opisan u tačkama od 1 do 4 optužnice, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od 13 godina i četiri mjeseca. Sud BiH je, takođe, oslobodio apelanta od optužbi da je na način opisan u tački 4 optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačke a), d), e), g), h), i) i k) Krivičnog zakona BiH, te odbio optužbu da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačke a), d), e), g), h), i) i k) Krivičnog zakona BiH na način opisan u preostalim tačkama optužnice. 22. Rješenjem Apelacionog vijeća Odjeljewa I za ratne zločine broj KRŽ 05/49 od 29. septembra 2006. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i apelanta, Presuda Suda BiH broj X-KR-05/49 od 7. aprila 2006. godine je ukinuta u osuđujućem i oslobađajućem dijelu, te je određeno održavanje novog pretresa na osnovu člana 315 stav 1 tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku BiH. Sud je ocijenio da su prvostepenom presudom učinjene bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) Zakona o krivičnom postupku BiH (izreka presude nerazumqiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama). Takođe, sud je ocijenio i da su navedene povrede učinjene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa. Apelant je presudu osporavao zbog svih razloga utvrđenih članom 296 Zakona o krivičnom postupku BiH. Sud se nije izjašwavao o apelantovim žalbenim navodima u pogledu primjene člana 449 Zakona o krivičnom postupku BiH. 23. Apelaciono odjeljenje Odjeljewa I za ratne zločine Suda BiH (u daqnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje Suda BiH) donijelo je 13. decembra 2006. godine Presudu broj X-KRŽ 05/49. Tom presudom apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h), u vezi sa tačkama d), e), g) i k) Krivičnog zakona BiH, te mu izrekao kaznu Broj 18 – Strana 96 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dugotrajnog zatvora u trajanju od 24 godine, a oslobodio ga optužbe za krivično djelo iz člana 172 stav 1 tačka a) Krivičnog zakona BiH. U obrazloženju presude istaknuto je da se sud, u pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, rukovodio principima propisanim čl. 3, 4 i 4 a. Krivičnog zakona BiH, te utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h), u vezi sa tačkama d), e), g) i k) navedenog zakona. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, sud je smatrao relevantnim princip zakonitosti prema kom nikom ne može da bude izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3 Krivičnog zakona BiH). Dalje, sud je smatrao relevantnim i princip vremenskog važewa krivičnog zakona prema kom se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela, a ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, onda se primjenjuje zakon koji je blaži za učinioca (član 4 Krivičnog zakona BiH). Sud je istakao da je princip zakonitosti propisan i članom 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15 stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koje je država Bosna i Hercegovina, kao nasljednica bivše Jugoslavije, ratifikovala, čime su postali obavezujući i za vlasti Bosne i Hercegovine, ukqučujući i sudove. Citirane odredbe nalažu da krivično djelo mora da bude propisano, odnosno mora da predstavlja krivično djelo po domaćem ili međunarodnom pravu, te da za krivično djelo ne može da se izrekne teža kazna od one koja je bila primjenqiva u času kada je djelo počinjeno. Takođe, ukazano je na član 15 stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kom, u slučaju da se nakon počinjenog krivičnog djela zakonskom odredbom propiše izricanje blaže kazne, to će ići u korist počinioca. Sud je zakqučio da citirane odredbe "propisuju zabranu izricawa teže kazne, ne utvrđujući time obaveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijewan) za učinioca, u odnosu na kaznu koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela". Dalje, ukazano je na to da od citiranog pravila oba dokumenta predviđaju i izuzetke utvrđene članom 7 stav 2 Evropske konvencije, odnosno članom 15 stav 2 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Prema tim izuzecima, ne sprečava se suđenje i kažwavanje bilo kog lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa opštim principima prava koje su priznali civilizovani narodi, odnosno prema opštim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica. U vezi s tim, ukazano je na to da je isti izuzetak ustanovljen i članom 4 a. Krivičnog zakona BiH, u kom je korišćena fraza "opštim principima međunarodnog prava". Citirana fraza predstavlja kombinaciju "principa međunarodnog prava", kakvu poznaju Generalna skupština Ujedinjenih nacija i Komisija za međunarodno pravo, i "opštih principa prava koje su priznale zajednice naroda", kakvu poznaje Statut Međunarodnog suda pravde i član 7 stav 2 Evropske konvencije, te član 15 stav 2 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je zakqučilo da zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može da se podvede pod "opšti principi međunarodnog prava" iz člana 4 a. Krivičnog zakona BiH, s obzirom na to da je u vrijeme počinjenja, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je ukazalo na činjenicu da su radnje nabrojane u članu 172 Krivičnog zakona BiH bile kažwive i po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, te ukazao na odredbe čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155 i 186 Krivičnog zakona SFRJ. Konačno, u vezi sa članom 7 stav 1 Evropske konvencije, Apelaciono Ponedjeljak, 5.4.2010. odjeljenje Suda BiH je zakqučilo da primjenu člana 4 a. Krivičnog zakona BiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Takođe, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantovana odredbama člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7 Evropske konvencije, članom 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1 i 2 Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu u krivičnim stvarima zagarantovano članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 25. Apelant smatra da je Sud BiH, odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda, na osnovu pogrešnog tumačewa člana 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH, povrijedio pravo garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine koji propisuje zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od wih je i suđenje pred nadležnim sudom. U prilog ovim navodima, apelant ističe da je članom 449 stav 1 Zakona o krivičnom postupku BiH regulisano da će sve predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad u drugim sudovima do dana stupawa na snagu ovog zakona (tj. prije 1. marta 2003. godine), dovršiti ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Međutim, stavom 2 istog člana predviđeno je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiti sudovi u kojima se ti predmeti nalaze, sem ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Apelant smatra da Sud BiH nije mogao zasnovati svoju odluku o preuzimanju predmeta na osnovu člana 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH jer on ne reguliše da optužnica mora da stupi na pravnu snagu ili da bude potvrđena do donošewa Zakona o krivičnom postupku BiH. Kako se njegov predmet u trenutku stupawa na snagu odnosnog zakona nalazio u drugom sudu, te kako je optužnica bila potvrđena 18. aprila 2005. godine, Sud BiH svoje rješenje o preuzimanju predmeta od 31. avgusta 2005. godine nije mogao zasnovati na članu 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH, zbog toga što, prema citiranoj odredbi, čin potvrđivawa optužnice nije vezan nikakvim rokom. 26. Apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172 Krivičnog zakona BiH, prekršio garancije ustanovljene članom II Ustava Bosne i Hercegovine o prioritetnoj primjeni Evropske konvencije i njenih protokola, prvenstveno člana 7 Evropske konvencije, prema kom ne može da se izrekne stroža kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kada je izvršeno krivično djelo. U vezi s tim, apelant ističe da je djelo koje mu se stavlja na teret, prema presudi Suda BiH, počinjeno od aprila 1992. godine do marta 1993. godine, tj. u vrijeme kada je važio Krivični zakon SFRJ koji je preuzet kao zakon u Bosni i Hercegovini. I Krivični zakon SFRJ i Krivični zakon BiH, koji je donesen 2003. godine, u posebnoj glavi regulišu krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pa terminološki nazivi pojedinih krivičnih djela u navedenim glavama oba zakona nisu značajna da bi trebalo da se smatra da su inkriminisana nova krivična djela u Krivičnom zakonu BiH u odnosu na Krivični zakon SFRJ. Zbog toga, primjena Krivičnog zakona BiH ne može da se podvede pod član 7 stav 2 Evropske konvencije. Apelant smatra da član 142 Krivičnog zakona SFRJ sadrži sve radnje koje su navedene i u članu 172 Krivičnog zakona BiH, s tim da je članom 142 propisana kazna zatvora od najmanje pet godina ili smrtna kazna, a članom 173 predviđena je kazna zatvora od najmanje 10 godina Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ili kazna dugotrajnog zatvora. Imajući u vidu odredbe člana 4 Krivičnog zakona BiH koji propisuje primjenu blažeg zakona na učinioca, kao i odredbu člana 3 istog zakona koji reguliše da ne može biti izrečena kazna ili krivičnopravna sankcija koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršewa krivičnog djela, apelant smatra da je mogao biti proglašen krivim samo za krivično djelo iz člana 142 Krivičnog zakona SFRJ. Takođe, smatra da primjenu navedenog člana ne iskqučuje ni član 4 a. Krivičnog zakona BiH, odnosno da navedeni član ne omogućava retroaktivnu primjenu člana 172 Krivičnog zakona BiH. U prilog neprimjenqivosti člana 172 Krivičnog zakona BiH, apelant ističe i da član 4 a. iskqučuje primjenu odredbi čl. 3 i 4 istog zakona samo u odnosu na propisanost krivičnog djela u zakonu u vrijeme izvršewa krivičnog djela, ali da ne iskqučuje garancije u vezi sa zabranom izricawa kazne koja nije bila propisana zakonom u vrijeme izvršewa krivičnog djela. Suprotno tumačenje navedene odredbe dovelo bi do toga da izraz "kažwavanje", upotrijebljen u članu 4 a, predstavlja osnov za izricanje kazne koja nije bila propisana zakonom, a time bi se kršio princip nulla poena sine lege i princip primjene blažeg zakona. 27. Tvrdnje u pogledu primjenqivosti člana 142 Krivičnog zakona SFRJ apelant potkrepquje tumačenjem pojma "blaži zakon". Naime, apelant smatra da je, imajući u vidu odredbe Protokola broj 6 i Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju, kojima se ograničava, odnosno ukida mogućnost izricawa smrtne kazne, a u vezi sa članom 38 stav 2 Krivičnog zakona SFRJ, član 142 Krivičnog zakona blaži za učinioca. Ovaj navod potkrijepljen je citiranjem člana 38 stav 2 Krivičnog zakona SFRJ, koji je propisivao da za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna može da se izrekne i zatvor od 20 godina. S obzirom na to da je članom II Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se Evropska konvencija i njeni protokoli direktno primjenjuju i imaju prioritet nad svim zakonima, jasno je da smrtna kazna nije mogla da se izrekne. To upućuje na zakqučak da je odredba člana 142 Krivičnog zakona SFRJ bila blaža. 28. Najzad, apelant ističe da je presudom Apelacionog odjeljewa proglašen krivim i za one oblike krivičnog djela iz člana 172 Krivičnog zakona BiH za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen, pa je presuda Apelacionog odjeljewa u tom dijelu, ustvari, prvostepena osuđujuća presuda u pogledu koje nema pravo žalbe redovnom sudu. b) Odgovor na apelaciju 29. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da: "Š...Ć smatra da nije prikladno da u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom aktivno učestvuje dajući dodatne argumente koji bi eventualno išli u korist odbijanju apelacije. Dalje, smatra da u ovakvom postupku uloga Suda BiH treba da bude ograničena na pružanje pojašnjenja potrebnih za donošenje odluke Ustavnog suda, te da aktivno učešće ovog Suda u apelacionom postupku u kom se preispituje njegova odluka ne bi bilo u skladu sa principom nepristrasnosti koji, između ostalog, proizilazi iz člana 6 stav 1 Konvencije Š...Ć". Ne upuštajući se u iznošenje razloga i opovrgavanje tvrdwi o navodnim povredama iznesenim u apelaciji, Sud BiH daje hronološki prikaz vođenih postupaka koji je sadržajno isti onome što je već izloženo u činjeničnom stanju ove odluke. 30. Tužilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da apelacija treba da bude odbačena zbog toga što ju je podnijelo neovlašćeno lice i zbog toga što pokreće pitawa koja su ratione materiae nespojiva sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. U tom smislu, osporena je legitimnost apelantovog pravnog zastupnika pred Ustavnim sudom, te istaknuto da je apelaciju 6. februara 2007. godine podnio advokat Milan Vujin, koji je znatno prije toga rješenjem Suda BiH razriješen dužnosti apelantovog branioca, pa slijedi da je apelaciju podnijelo neovlašćeno lice. 31. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na primjenu člana 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH, Tužilaštvo Broj 18 – Strana 97 BiH je istaklo da je Sud BiH u svom Rješenju broj X-KRN/05/49 od 31. avgusta 2005. godine i Rješenju broj X-KRN/05749 od 5. oktobra 2005. godine jasno obrazložio da su predmeti protiv apelanta preuzeti kako bi se obezbijedilo potpuno i efikasno suđenje u razumnom roku zagarantovano članom 6 Evropske konvencije. Dakle, preuzimanje predmeta više je koristilo apelantu i ne predstavlja kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Tužilaštvo BiH neosnovanim smatra apelantove navode da je povrijeđeno pravo na suđenje pred nadležnim sudom jer član 6 Evropske konvencije obezbjeđuje pravo na suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, a apelant ni na koji način nije osporio zakonitost uspostavljanja Suda BiH. Smatra da se ovi navodi odnose na pitanje mjesne nadležnosti sudova o kojima Ustavni sud nema nadležnost da raspravlja jer su nespojivi ratione materiae sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Tužilaštvo BiH ističe, pozivajući se na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2094/05 od 17. decembra 2005. godine, da član 6 nije primjenqiv na ova pitawa. Dalje, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud pravilno primijenio Krivični zakon BiH i odgovorio na pitanje primjene "blažeg zakona". Ove tvrdnje potkrijepljene su stanovištem Ustavnog suda koje je izraženo u predmetu broj AP 1785/06 u vezi sa primjenom člana 7 Evropske konvencije. Takođe je u odgovoru istaknuto da ne postoji retroaktivna primjena člana 172 Krivičnog zakona BiH jer primjena dugotrajnog zatvora umjesto smrtne kazne ne predstavlja primjenu teže kazne od one koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela, tako da je u skladu sa principom nulla poena sine lege. U prilog tome je navedeno da član 1 Drugog fakultativnog protokola Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je naveden u Aneksu I Ustava BiH, propisuje da niko ne smije biti osuđen na smrtnu kaznu. Na osnovu Drugog prelaznog sporazuma iz Aneksa II na Ustav, svi zakoni koji su predviđali pogubljenje lica su u očiglednoj suprotnosti sa Ustavom, te, stoga, nisu mogli da proizvode učinak nakon 14. decembra 1995. godine. Najzad, Tužilaštvo BiH zakqučuje da je Sud BiH pravilno postupio kada je utvrdio da kažwivost zločina protiv čovječnosti ima običajni status, te da zločin protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava, zbog čega je neosporno da je navedeni zločin 1992. godine bio dio međunarodnog prava. Ovakvo stanovište potvrdio je i generalni sekretar UN-a, Komisija za međunarodno pravo, u jurisprudenciji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, odnosno Ruandu, te Studiji o međunarodnom humanitarnom pravu koju je izradio Međunarodni komitet Crvenog krsta. V. Relevantni propisi 32. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4 Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Član 4 a. Suđenje ili kažwavanje za krivična djela prema opštim principima međunarodnog prava Broj 18 – Strana 98 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Čl. 3 i 4 ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažwavanje bilo kog lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim principima međunarodnog prava. Š...Ć Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Član 172 Zločini protiv čovječnosti (1) Ko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje drugog lica života (ubistvo), b) istrebljenje, c) odvođenje u ropstvo, d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva, e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava, f) mučenje, g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s wim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja, h) progon bilo koje grupe qudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, i) prisilni nestanak lica, j) zločin aparthejda, k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošewa velike patnje ili ozbiqne fizičke ili psihičke povrede ili narušavawa zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Član 173 Ratni zločini protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela: a) napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, a taj je napad imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu ozljedu ili teško narušavanje zdravlja qudi, b) napad bez izbora cilja kojim se ozljeđuje civilno stanovništvo, c) ubijawa, namjerno nanošenje licu snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patwi ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, d) raseljenje, preseljenje ili prisilno odnarodnjenje ili prevođenje na drugu vjeru, e) prisiljavanje drugog lica, upotrebom sile ili prijetnje, direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s wim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjewivanje mjera zastrašivawa i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažwavanje, protivpravno odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvarawa, oduzimanje prava na pravično i nepristrasno suđenje, prisiljavanje na službu u neprijateqskim oružanim snagama ili u neprijateqskoj obavještajnoj službi ili upravi, f) prisiljavanje na prinudni rad, izgladwivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine Ponedjeljak, 5.4.2010. stanovništva, protivpravno, samovoqno i vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerima, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjene vrijednosti domaće novčane jedinice ili protivzakonito izdavanje novca, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. (2) Kaznom iz stava 1 ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela: a) napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom ili opšteopasne objekte i postrojewa kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane, b) napad bez izbora cilja na civilne objekte koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone, c) dugotrajno oštećenje prirodnog okoliša velikih razmjera, koje može da šteti zdravqu ili opstanku stanovništva. (3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator naredi ili učini preseljenje dijelova civilnog stanovništva svoje pripadnosti na okupiranu teritoriju, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 33. Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 38 Š...Ć (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može da izrekne i zatvor od 20 godina. Š...Ć Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141 genocid; član 142 ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143 ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144 ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145 organizovanje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146 protivpravno ubijanje i rawavanje neprijatelja; član 147 protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154 rasna i druga diskriminacija; član 155 zasnivanje ropskog odnosa i prevoz lica u ropskom odnosu). Član 142 Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja qudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučewa, nečovječna postupawa, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošewa velikih patwi ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodwavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjewivanje mjera zastrašivawa i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažwavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvarawa, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateqske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladwivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoqno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom. (2) Kaznom iz stava 1 ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojewa sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravqu ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela. (3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije kao okupator naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. 34. Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 23 Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan: a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu. Š...Ć Član 28 Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan da pazi na svoju nadležnost i da se, čim primijeti da nije nadležan, proglasi nenadležnim i nakon pravosnažnosti rješewa ustupi predmet nadležnom sudu. Š...Ć (2) Sud kojem je predmet ustupljen dužan je da sprovede postupak i donese odluku. Član 449 Ustupanje predmeta iz nadležnosti Suda (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupawa na snagu ovog zakona dovršiće ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. (2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiće ti sudovi, sem ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. (3) U slučaju iz stava 2 ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivični postupak će se nastaviti u skladu sa ovim zakonom. 35. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 29/00, 24/02, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 13 Krivična nadležnost (1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Š...Ć 36. Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 12 Krivična nadležnost (1) Tužilaštvo je organ nadležan za sprovođenje istrage za krivična djela za koja je nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te za gonjenje počinilaca pred Sudom Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i drugim primjenqivim zakonima. Broj 18 – Strana 99 Š...Ć (3) Posebna odjeljewa, između ostalog, preduzimaju zakonom određene mjere za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, organizovanog kriminala, privrednog kriminala i korupcije, predviđenih zakonom, kada je u navedenim zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine. Član 18 Prelazna odredba Nakon formirawa Tužilaštva, svi sudovi i tužilaštva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko, kod kojih je u toku rješavanje krivičnih predmeta koji se ubrajaju u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, na osnovu izmijenjenog i dopunjenog člana 13 Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, u kojima optužnica nije potvrđena ili nije postala pravosnažna, obavezni su da o tim predmetima obavijeste Tužilaštvo. VI. Dopustivost 37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 38. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 39. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ 05/49 od 13. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 41. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Dalje, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantovana odredbama člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7 Evropske konvencije, članom 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1 i 2 Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu u krivičnim stvarima koje je zagarantovano članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Broj 18 – Strana 100 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 44. Apelant smatra da mu je Sud BiH, odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda u Trebinju, na osnovu pogrešnog tumačewa člana 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH, povrijedio pravo na pravično suđenje koje obezbjeđuje zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od wih je i suđenje pred nadležnim sudom. 45. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, što se tiče uslova iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, sud mora da bude "ustanovljen zakonom", a prema praksi nadzornih organa Evropske konvencije, ustroj, organizacija i djelovanje sudova treba da budu propisani na nivou zakonodavne vlasti (dakle, Parlamenta ili drugog najvišeg zakonodavnog organa), a ne da ih propisuju druge grane vlasti, posebno izvršne vlasti. Uzimajući u obzir navedeno, sud koji je postupao u apelantovom predmetu, sa aspekta zakonskog organizacionog okvira sudstva, ispuwava zahtjev iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 46. Praksa Evropskog suda za qudska prava po pitanju nadležnosti u kontekstu pojma "sud" postavila je kriterijume kojima se služi pri donošenju odluka o tome da li predmetna ustanova predstavlja "sud" prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tome je istaknuto da pojam "sud" u suštinskom smislu riječi "određuje njegova sudska funkcija, dakle, to što on donosi odluke o pitawima iz svoje nadležnosti na osnovu pravnih normi i nakon postupka koji je sproveden na propisani način" (vidi Evropski sud, Belilos protiv Švajcarske, presuda od 29. aprila 1988. godine, serija A, broj 132, str. 29, stav 64). Dakle, da bi ispunio zahtjev "zakonom ustanovljenog suda" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, sud ne samo da mora biti osnovan u skladu sa zakonom već mora i suditi u okviru zakonom propisane nadležnosti. 47. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizilazi da, prema sudskoj praksi Evropskog suda, "sud" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u suštini, određuje i njegova nadležnost. 48. Najzad, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, pitanje poštovawa principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 49. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što nije imao postupak pred "nadležnim sudom", Ustavni sud podsjeća na to da je Sud BiH ustanovljen Zakonom o sudu BiH koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a naknadno potvrdila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Članom 13 navedenog zakona ustanovljena je krivična nadležnost Suda BiH, odnosno Sud BiH je nadležan za krivična djela propisana Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Takođe, citirana odredba mora da se čita u vezi sa članom 23 Zakona o krivičnom postupku BiH koji propisuje stvarnu nadležnost Suda BiH (između ostalog, da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom). Najzad, Krivičnim zakonom BiH u članu 172 propisano je krivično djelo zločina protiv čovječnosti. 50. Dalje, da bi sud bio "ustanovljen zakonom" mora i suditi u okviru propisane nadležnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je članom 449 stav 1 Zakona o krivičnom postupku BiH propisano da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima do stupawa na snagu ovog zakona dovršiti ti sudovi, ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, Ponedjeljak, 5.4.2010. odnosno stupila na pravnu snagu. Stavom 2 istog člana propisano je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiti ti sudovi, sem ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Imajući u vidu član 23 Zakona o krivičnom postupku BiH, kojim je propisana stvarna nadležnost Suda BiH, u skladu sa kojim, nakon stupawa na snagu ovog zakona, tj. nakon 1. marta 2003. godine, drugi sudovi i tužilaštva nisu ovlašćeni da uzimaju u rad predmete iz nadležnosti Suda BiH, Ustavni sud smatra da se član 449 st. 1 i 2 Zakona o krivičnom postupku BiH prvenstveno odnosi na predmete koji su primljeni u rad u drugim sudovima do stupawa na snagu ovog zakona, iako stav 2 ovog člana ne sadrži jasnu odrednicu iz stava 1 istog člana, tj. "do stupawa na snagu ovog zakona". Dalje, predmete u kojima optužnica nije potvrđena ili stupila na snagu, Sud BiH može da preuzme po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka u postupku i branioca. Odluku o preuzimanju predmeta Sud BiH donosi u formi rješewa i protiv njega može da se izjavi žalba tročlanom vijeću iz člana 24 stav 6 Zakona o krivičnom postupku BiH. 51. U konkretnom slučaju Sud BiH je dva puta odlučivao o preuzimanju apelantovog predmeta. Prvi put, Vanraspravno vijeće je razmatralo inicijativu koju je pokrenula nevladina organizacija koja nije imala status stranke u postupku, pa je zakqučilo da nisu ispunjeni uslovi iz člana 449 Zakona o krivičnom postupku BiH. Drugi put, obrazloženi prijedlog za preuzimanje predmeta podnijelo je Tužilaštvo BiH, kao stranka u postupku, tj. podnio ga je ovlašćeni predlagač u smislu člana 449 Zakona o krivičnom postupku BiH, a na inicijativu Okružnog tužilaštva. Na osnovu onoga što je predočeno Ustavnom sudu može da se zakquči da je inicijativa Okružnog tužilaštva uslijedila zbog novih saznawa do kojih je ovo tužilaštvo došlo, zbog čega je ocijenilo da je potrebno da Tužilaštvo BiH ponovno ocijeni predmetni spis. Naime, u skladu sa Pravilnikom o pregledu predmeta ratnih zločina, čiji je sastavni dio i dokument "Orijentacioni kriterijumi za ocjewivanje osjetqivih predmeta Jedinice za pravila puta", Tužilaštvo BiH ocjenjuje koji su to predmeti koji zbog svoje težine ili zbog statusa počinioca moraju biti procesuirani pred Sudom BiH. Iz obrazložewa rješewa o preuzimanju predmeta proizilazi da je Sud BiH odlučio da preuzme predmet u skladu sa stavom 2 člana 449 Zakona o krivičnom postupku BiH jer je ocijenio da ne postoje prepreke za preuzimanje i onih predmeta u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu ali nakon donošewa Zakona o krivičnom postupku BiH. Ovakvo stanovište potkrijepljeno je i u rješenju Apelacionog vijeća koje je doneseno povodom apelantove žalbe, u kom je istaknuto da bi bilo nezakonito preuzimati samo one predmete iz nadležnosti Suda BiH u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu prije stupawa na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH svoju odluku zasnovao na obrazloženom prijedlogu Tužilaštva BiH, koje je ovlašćeno da podnosi prijedlog za preuzimanje predmeta. Sam prijedlog sadržavao je jasne podatke o osumwičenom, opis djela, dokaze iz kojih proizilazi da je osumwičeni počinio djelo koje mu se stavlja na teret, te obrazloženje zbog čega Sud BiH traži preuzimanje predmeta. Dalje, podnošenje prijedloga Tužilaštva BiH za preuzimanje predmeta mora da se sagleda i u svjetlu člana 12 Zakona o Tužilaštvu BiH, u skladu sa kojim podnošenje prijedloga Tužilaštva BiH predstavlja "jednu od zakonom određenih mjera za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela kada je zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda BiH", na što upućuje stav 3 citiranog člana. 52. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da način na koji će nadležne vlasti regulisati pitanje nadležnosti sudova, kao i mogućnost preuzimawa nadležnosti u određenim stvarima, predstavlja pitanje koje se ubraja u slobodnu procjenu države. Međutim, ta slobodna procjena nije apsolutna već je ograničena Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH principom vladavine prava koji, između ostalog, zahtijeva da zakoni budu dovoqno precizni i jasni kako bi se izbjegla proizvoqnost u odlučivanju. To je naročito važno za propise koji na bilo koji način regulišu krivičnopravnu oblast s ciljem da se obezbijedi sprovođenje pravičnog postupka. Jedan od neodvojivih elemenata pravičnog postupka je njegova zakonitost, uz koju je tijesno vezano pitanje stvarne nadležnosti suda. Da bi se ovako postavljenim konceptom principa zakonitosti moglo u potpunosti ostvariti pravo na pravičan postupak, zakonodavac mora da propiše jasna pravila o tome da samo sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležan može da sudi za krivična djela iz njegove nadležnosti. S druge strane, ako zakonodavac želi da propiše i pravila prema kojima stvarnu nadležnost u određenim krivičnopravnim stvarima može da preuzme drugi sud sem onog zakonom propisanog, onda mora, s ciljem poštovawa principa vladavine prava generalno i principa zakonitosti kao njegovog neodvojivog elementa, precizno i jasno propisati pod kojim uslovima do toga može da dođe. 53. U konkretnom slučaju, članom 23 Zakona o krivičnom postupku BiH, koji mora da se čita u vezi sa članom 13 Zakona o Sudu BiH, propisana je stvarna, odnosno krivična nadležnost Suda BiH i u tom smislu ne postoji dilema da je Sud BiH "sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za krivična djela iz njegove nadležnosti". Dalje, članom 449 Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je kada i pod kojim uslovima Sud BiH može, odnosno ne može da preuzme predmet iz svoje nadležnosti, koji se u momentu stupawa na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH nalazio u nekom drugom sudu. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti dao detaqno obrazloženje koje ima uporište u navedenim zakonima i koje ne može da se ocijeni kao arbitrarno. 54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH, rješenjem o preuzimanju predmeta nakon što je Okružni sud potvrdio optužnicu i zakazao glavni pretres nakon stupawa na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH, nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na zahtjev da mu sudi "zakonom ustanovljeni sud". 55. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Kažwavanje samo na osnovu zakona, ukidanje smrtne kazne 56. Jedan od apelantovih suštinskih navoda vezan je za odnos predmetnog krivičnog postupka i člana 7 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju i čl. 1 i 2 Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za krivično djelo propisano Krivičnim zakonom BiH, a ne za krivično djelo propisano Krivičnim zakonom SFRJ, koji je važio u vrijeme izvršewa krivičnog djela, prekršio garancije ustanovljene članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da na osnovu navedene ustavne odredbe, prioritetnom primjenom Evropske konvencije i njenih protokola, nije postojala mogućnost da mu bude izrečena smrtna kazna, koja je bila utvrđena Krivičnim zakonom SFRJ, pa da je ovaj zakon bio blaži u odnosu na Krivični zakon BiH koji propisuje kaznu dugotrajnog zatvora. U vezi s tim, smatra da su mu prekršene garancije iz člana 7 Evropske konvencije, tj. da "niko ne može da se smatra krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršewa, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu, te da izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela". 57. Član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Međunarodni standardi Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Broj 18 – Strana 101 58. Član 7 Evropske konvencije glasi: 1. Niko ne može da se smatra krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršewa, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažwavanje bilo kog lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršewa predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim principima priznatim kod civilizovanih naroda. 59. Član 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju glasi: Član 1 Ukidanje smrtne kazne Smrtna kazna se ukida. Niko ne može da se osudi na smrtnu kaznu ili pogubi. 60. Protokol broj 13 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Ukidanje smrtne kazne Smrtna kazna se ukida. Niko ne smije da bude osuđen na takvu kaznu ili da bude pogubljen. Član 2 Zabrana derogirawa Na osnovu člana 15 Konvencije, odredbe ovog protokola ne mogu da se derogiraju. 61. Garancija sadržana u članu 7 Evropske konvencije jeste jedan od osnovnih činilaca vladavine prava i zauzima istaknuto mjesto u sistemu ostvarivawa prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Značaj člana 7 Evropske konvencije ogleda se i u činjenici da, u skladu sa članom 15 Evropske konvencije, nije dozvoljeno odstupanje od primjene garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije ni u vrijeme rata ili druge javne opasnosti. Član 7 Evropske konvencije mora da se tumači i primjenjuje na način kojim se obezbjeđuje uspješna zaštita protiv arbitrarnog gonjenja, osude i kazne. 62. U praksi Evropskog suda, u pogledu tumačewa člana 7 stav 1 Evropske konvencije, uspostavljeni su sljedeći opšti principi (vidi Evropski sud za qudska prava, Konovov protiv Latvije, presuda od 24. jula 2008. godine, aplikacija broj 36376/04): a) Član 7 Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Zbog toga, prvi zadatak suda jeste da provjeri da li je, u vrijeme kada je optuženi počinio radnju koja je dovela do optuživawa i kažwavawa, bila na snazi odredba domaćeg ili međunarodnog prava koja je takav akt činila kažwivim. Istovremeno, član 7 Evropske konvencije zabranjuje, prvo: širenje područja primjene postojećih krivičnih djela na radnje koje ranije nisu bile krivična djela, i drugo: široko tumačenje krivičnog zakona na štetu optuženog, naprimjer, analogijom (vidi Evropski sud za qudska prava, Come i drugi protiv Belgije, aplikacija br. 32472/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96, 33210/96 i 145, ECHR 2000-VII); b) Kažwiva djela i važeće kazne moraju biti jasno ustanovljeni zakonom (vidi Evropski sud za qudska prava, Achour protiv Francuske, aplikacija broj 67335/01, stav 41, ECHR 2006). Ovaj zahtjev je zadovoljen kada je pojedinac u stanju da iz sadržine ocijeni relevantne odredbe, ako je potrebno i uz sudsku pomoć pri njenom tumačenju, koje radnje i propuštawa ga čine krivično odgovornim (vidi Evropski sud za qudska prava, Cantoni protiv Francuske, presuda od 15. novembra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, p. 1627, stav 29). Kada se govori o "zakonu", član 7 Evropske konvencije podrazumijeva istovjetan koncept na koji Konvencija upućuje kada bilo gdje koristi ovaj termin, tj. koncept koji ukqučuje pisani zakon i sudsku praksu i podrazumijeva kvalitativne zahtjeve, ukqučujući dostupnost i predvidqivost (vidi Come i drugi protiv Belgije); Broj 18 – Strana 102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH c) Koliko god da pravne norme u bilo kom sistemu, ukqučujući krivično pravo, bile jasno definisane, postoji i neizbježno sudsko tumačenje. Uvijek će postojati potreba za pojašnjenje nejasnih pitawa i za prilagođavanje izmijenjenim okolnostima. Pri tome, postepeni razvoj krivičnog prava popuwavanjem pravnih praznina sudskim tumačenjem u državama u kojima je Evropska konvencija u primjeni, duboko je ukorijenjen i neophodan dio pravne tradicije. Član 7 Evropske konvencije ne može da se tumači kao zabrawivanje postepenog razjašnjenja pravila krivične odgovornosti sudskim tumačenjem od slučaja do slučaja, pod uslovom da je promjena koja rezultuje u skladu sa suštinom krivičnog djela i razumno bi se mogla predvidjeti (vidi Evropski sud za qudska prava, Streletz, Kessler and Krenz protiv Wemačke, ŠGCĆ, aplikacije br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, ECHR 2001-II, stav 50); d) Domašaj koncepta predvidqivosti u znatnoj mjeri zavisi od sadržine instrumenta u pitanju, oblasti koju je namijenjen pokrivati i broja i statusa onih kojima je upućen. Zakon će još uvijek zadovoljavati zahtjev predvidqivosti čak i u slučaju kada lice u pitanju, u mjeri u kojoj je to razumno u datim okolnostima, mora da potraži pravni savjet da bi ocijenilo koje nužne posljedice može da ima određena radwa. Ovo je tačno posebno u pogledu lica koja obavljaju profesionalnu aktivnost, koja su obavezna da postupaju sa povećanom pažwom pri obavljanju svoje profesije. U vezi s tim, od wih može da se očekuje i posebna pažwa u procjeni rizika koji takva radwa nužno može da ima za posljedicu (vidi Evropski sud za qudska prava, Pessino protiv Francuske, aplikacija broj 40403/02, stav 33, 10. oktobar 2006. godine); e) U skladu sa opštim pravnim principima, okrivljeni ne mogu da opravdavaju ponašanje koje je dovelo do wihove osude jednostavno ukazujući na to da je, ustvari, takvo ponašanje, time što se dogodilo, postalo praksa. Stoga, praksa države da toleriše ili ohrabruje određena ponašawa koja se smatraju krivičnim djelima prema domaćim ili međunarodnim instrumentima i dojam nekažwivosti koji ovakva praksa ulijeva kod počinilaca takvih djela ne sprečava wihovo privođenje pravdi i kažwavanje (vidi Evropski sud za qudska prava, Streletz, Kessler and Krenz, st. 74, 77-79 i 87-88); f) U slučaju sukcesije države ili promjene političkog režima na državnoj teritoriji, u potpunosti je opravdano u državi koja se rukovodi vladavinom prava voditi krivični postupak protiv lica koja su počinila krivično djelo za vrijeme prethodnog režima; takođe, sudovi takve države koji su zauzeli mjesto onih koji su ranije postojali, ne mogu da budu kritikovani za primjewivanje i tumačenje pravnih odredbi koje su bile na snazi u relevantnom periodu, u svjetlu principa vladavine prava kojim se rukovodi država u pitanju (vidi Evropski sud, K. H. W. protiv Wemačke (GC), broj 37201/97, stav 84, ECHR 2001-II ŠizvodiĆ). 63. U pogledu stava 2 člana 7 Evropske konvencije, organi Evropske konvencije su naveli sljedeće: a) Stav 2 člana 7 Evropske konvencije, koji se odnosi na "suđenje i kažwavanje" bilo kog lica za bilo koju radnju ili propuštanje, koji su, u vrijeme kada su počinjeni, bili krivično djelo prema opštim principima prava koje su prepoznali civilizovani narodi", uspostavlja izuzetno odstupanje od opšteg principa ustanovljenog u stavu 1 tog člana. Prema tome, oba stava su uzajamno povezana i moraju se tumačiti na saglasan način (vidi Evropski sud, Tess protiv Latvije, broj 34854/02, od 12. decembra 2002. godine); b) Travaux preparatoires upućuje na to da je svrha stava 2 člana 7 Evropske konvencije da precizira da se član 7 Evropske konvencije ne odnosi na zakone koji su, u potpuno izuzetnim okolnostima, doneseni nakon Drugog svjetskog rata, da bi se kaznili ratni zločini, izdaja i saradwa sa neprijateljem, prema tome, nije mu ciq niti moralna niti pravna osuda takvih zakona (vidi Evropski sud, X protiv Belgije, broj 268/57, odluka Komisije od 20. jula 1957. godine, Godišwak 1, p. 241). Takođe, Ponedjeljak, 5.4.2010. ovakvo shvatanje se primjenjuje i u pogledu zločina protiv čovječnosti počinjenih u ovom periodu (vidi Evropski sud, Touvier protiv Francuske, broj 29420/95, odluka Komisije od 13. januara 1997. godine, Odluke i izvještaji (DR) 88, p. 148; i Papon protiv Francuske (broj 2) broj 54210/00, ECHR 2001-XII ŠizvodiĆ). 64. U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (serija A, br. 260-A, str. 22, stav 52) Evropski sud je tumačio član 7 Evropske konvencije tako da taj član nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na aplikantovu štetu, već taj član, generalno, sadrži princip da samo zakon može da ustanovi postojanje krivičnog djela i da samo zakon može da propiše kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i princip da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Evropski sud je posebno istaknuo da je ovaj zahtjev člana 7 Evropske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržine relevantne odredbe, ukoliko je potrebno i uz pomoć tumačewa suda, može da shvati koje krivične radnje i propusti ga mogu učiniti krivično odgovornim. 65. U vezi sa navodima iz apelacije kojima se problematizuju pojmovi "blažeg zakona" i "blaže kazne", kao i "retroaktivne primjene zakona", Ustavni sud se poziva na obrazloženje koje je u povodu istih pitawa izneseno u predmetu broj AP 1785/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1785/06, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07). U predmetnoj odluci Ustavni sud je iskazao stanovište da stav 2 člana 7 Evropske konvencije upućuje na "opšte pravne principe civilizovanih naroda", a da odredba člana III/3b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da su "opšti principi međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta". Iz ovakve odredbe proizilazi da su ti principi sastavni dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini, čak i bez posebne ratifikacije konvencija i drugih dokumenata koji regulišu wihovu primjenu, pa, samim tim, i Statut Međunarodnog suda za gonjenje lica odgovornih za ozbiqna kršewa međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije iz 1993. godine (UN dok. S25704). Dalje, Ustavni sud je stanovišta da su ratni zločini "zločini po međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili po zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7 stav 1 Evropske konvencije. U tom smislu, ukazano je i na stanovište Evropskog suda za qudska prava u predmetu broj 51891/99, Naletilić protiv Hrvatske, od 4. maja 2000. godine, prema kom: "U pogledu aplikantovih navoda da ga ICTY može osuditi na težu kaznu nego domaći sudovi ukoliko bi im bilo omogućeno da vrše svoju nadležnost i okončaju postupak protiv njega, Sud primjećuje da, čak i pod pretpostavkom da je član 7 primjenqiv u konkretnom slučaju, specifična odredba koja bi mogla da se primijeni bi bila odredba stava 2 prije nego stava 1 člana 7 Konvencije. To znači da druga rečenica člana 7 stav 1 Konvencije, na koju se pozvao aplikant, ne može da bude primijenjena". 66. Dalje, apelant smatra da je Sud BiH pri ocjeni "blažeg zakona" zanemario da, u skladu sa članom 1 Protokola broj 6 i čl. 1 i 2 Protokola broj 13, nije mogla biti izrečena smrtna kazna propisana Krivičnim zakonom SFRJ, pa da je, u tom smislu, ovaj zakon bio blaži za njega. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da su svi zakoni koji su predviđali pogubljenje lica nakon 14. decembra 1995. godine bili u očiglednoj suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te od navedenog datuma nisu mogli da proizvode pravni učinak. Dalje, kao što je Ustavni sud konstatovao u citiranoj odluci u predmetu broj AP 1785/06, ni u jednoj državi bivše Jugoslavije u zakonodavstvu nije postojala mogućnost izricawa doživotnog zatvora niti dugotrajnih zatvorskih kazni, a što je Međunarodni krivični sud za zločine Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na području bivše Jugoslavije često činio (slučaj Krstić, Galić itd.). Istovremeno, koncept Krivičnog zakona SFRJ je bio takav da nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora, nego je za najteža krivična djela propisivao smrtnu kaznu, a za lakše oblike maksimalne zatvorske kazne do 15 godina zatvora. Dakle, jasno je da se ne može odvojiti jedna sankcija od cjelokupnosti cilja koji se želio postići krivičnom politikom u vrijeme važewa tog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud je konstatovao da nije moguće jednostavno "odstraniti" jednu sankciju i primijeniti druge, blaže sankcije i time praktično ostaviti neadekvatno sankcionisana najteža krivična djela. Najzad, u konkretnom slučaju radi se o krivičnom djelu ratnog zločina kao "zločina po međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, koje je Krivičnim zakonom BiH naknadno propisano kao krivično djelo i za koje je propisana krivična sankcija. 67. Zatim, Ustavni sud je zakqučio da su neosnovani navodi iz apelacije kojima se ističe da smrtna kazna propisana Krivičnim zakonom SFRJ nije mogla da bude izrečena s obzirom na prioritetnu primjenu Evropske konvencije i njenih protokola u Bosni i Hercegovini, te da se, u skladu s tim, morala primijeniti odredba člana 38 stav 2 navedenog zakona, koja je predviđala da se umjesto smrtne kazne može izreći kazna zatvora od 20 godina. Naime, apelant je optužen i osuđen za krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti, kao zločina po međunarodnom pravu, koje je propisano i sankcionisano Krivičnim zakonom BiH, ali koje Krivičnim zakonom SFRJ nije bilo propisano kao kažwivo, pa, u skladu s tim, nije bilo ni sankcionisano. 68. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj novijoj praksi (vidi Sud BiH, Presuda broj X-KRŽ-06/299 od 25. marta 2009. godine, dostupna na njeb-strani Suda BiH www.sudbih.gov.ba), pozivajući se na stanovište Ustavnog suda BiH iskazano u citiranoj odluci u predmetu broj AP 1785/06 da Š...Ć različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog, pri ocjeni "blažeg zakona" usvojio stanovište da je u predmetu o kom je tom prilikom odlučivao Krivični zakon SFRJ, kao preuzeti Krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršewa krivičnog djela u tom slučaju, "blaži zakon" u odnosu na Krivični zakon BiH. Ovakvo stanovište Sud BiH je obrazložio stavom da jedan te isti zakon može da se pokaže, u zavisnosti od konkretnih okolnosti, u jednoj situaciji kao blaži, a u drugoj kao teži, pa je, u situaciji kada je više zakona u konkurenciji, potrebno procijeniti prema kom zakonu učinilac ima veću mogućnost za povoljan ishod (tačka 133 navedene presude). 69. Međutim, ovakvo stanovište ni na koji način ne dovodi u pitanje primjenu iznesenih stavova Ustavnog suda u pogledu procesuirawa i kažwavawa ratnog zločina. Naime, u citiranoj presudi i Sud BiH konstatuje (vidi t. 120 i 121 citirane presude) da je član 4 a. Krivičnog zakona BiH primjenqiv na krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao krivično djelo po opštim principima međunarodnog prava, učinjeno u vrijeme kada je bio na snazi preuzeti Krivični zakon, jer taj zakon uopšte nije propisivao ovo krivično djelo. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je potrebno direktno primijeniti član 7 stav 2 Evropske konvencije koja se na osnovu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Takođe, navedeni član ne dozvoljava da, ako se ne inkriminišu u nacionalnom zakonodavstvu određene radnje kao krivična djela, a koje su kao takve prepoznate prema opštim principima međunarodnog prava, wihovi počinioci izbjegnu suđenje i kažwavanje. 70. Zbog svega navedenog, te imajući u vidu i primjenu člana 4 a. Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 7 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7 Evropske konvencije. Broj 18 – Strana 103 Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu 71. Apelant ističe da mu je presudom Apelacionog odjeljewa Suda BiH, kojom je proglašen krivim i za one oblike krivičnog djela iz člana 172 Krivičnog zakona BiH za koja je prvostepenom presudom bio oslobođen, povrijeđeno pravo da viši sud preispituje presudu ili kaznu, odnosno pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što ne postoji mogućnost izjavqivawa žalbe protiv osporene presude u ovome dijelu. 72. Član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi: (1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, ukqučujući osnove za njegovo korišćenje, određuje se zakonom. (2) Ovo pravo može da podliježe izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. 73. Obim ovog člana u osnovi je određen konceptom "krivično djelo", "sud", te riječima "osuda i kazna". Značenje riječi "krivično djelo" tijesno je povezano sa idejom "krivične optužbe" iz člana 6 Evropske konvencije. Dalje, član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva postojanje "osude i kazne", s tim da ove pojmove treba autonomno tumačiti. Član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ne može da se primjenjuje ukoliko lice nije osuđeno i kažnjeno zbog nedostatka dokaza ili krivice. Najzad, pojam "sud" upućuje na organe koji jesu sudovi u okviru značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 74. Iz stava 1 člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju nedvosmisleno proizilazi da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivawa, odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Evropskog suda za qudska prava, iskazanoj u predmetu Krombach (vidi Evropski sud, presuda od 13. februara 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stav 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantovano članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju biti izvršavano. Polazeći od toga, "preispitivanje 'osude' i 'kazne', koje vrši viši sud, može da se odnosi i na činjenice i na pravna pitawa ili da bude ograničeno jedino na pravna pitawa. Bilo koje ograničenje prava na preispitivanje garantovanog ovim članom, koje je uspostavljeno u domaćem zakonodavstvu, mora, po analogiji sa pravom na pristup sudu otjelotvorenim u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, ići za legitimnim ciljem i ne smije kršiti samu suštinu prava". 75. Stavom 2 člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ustanovljeni su i izuzeci od primjene prava izloženog u stavu 1 istog člana. Prvi izuzetak odnosi se na manje prestupe. Izvještaj sa objašnjenjima predlaže da vodeći kriterijum u određivanju granice koja dijeli manje od ozbiqnih prestupa bude odgovor na pitanje da li je prestup kažwiv zatvorskom kaznom ili ne. Drugi izuzetak se odnosi na slučajeve kada je domaće zakonodavstvo propisalo da u prvoj instanci sudi najviši sud zbog statusa optuženog (visoki državni zvaničnik, sudija i sl.) ili zbog prirode prestupa. U tim slučajevima takvo preispitivanje nije moguće. Najzad, treći izuzetak odnosi se na slučajeve gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu. 76. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju utvrđeno da o modalitetima preispitivawa "presude ili kazne" odlučuje domaće zakonodavstvo, te da prema Izvještaju sa objašnjenjima preispitivanje može da se odnosi na činjenične nalaze i zakonska pitawa ili samo na zakonska pitawa. U svjetlu prakse Evropskog suda, preispitivanje zakonskih pitawa trebalo bi da omogući poništenje ili izmjenu presude i kazne. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da je Zakon o krivičnom postupku BiH, u dijelu kojim reguliše pravo na žalbu, žalbene osnove, nadležnost za odlučivanje i odluke povodom žalbe, omogućio da "viši sud preispituje i činjenične nalaze i Broj 18 – Strana 104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zakonska pitawa", te i u jednom i u drugom slučaju predvidio kao moguće posljedice preispitivawa prema oba osnova, "poništenje i izmjenu presude i kazne". Najzad, Zakon o krivičnom postupku BiH, u vrijeme kada je donesena presuda Apelacionog vijeća Odjeljewa I za ratne zločine Suda BiH, nije propisivao mogućnost izjavqivawa žalbe na presudu Apelacionog vijeća. 77. U konkretnom slučaju, prvostepenom presudom Suda BiH apelant je oslobođen od optužbi naznačenih u izreci presude, a na osnovu člana 284 tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje). Takođe, optužba je odbijena u dijelu naznačenom u izreci presude, a na osnovu člana 283 tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovawa oslobođen od gonjenja ili krivično gonjenje ne može da se preduzme zbog zastarjelosti ili ako postoje druge okolnosti koje iskqučuju krivično gonjenje). Polazeći od činjenice da je član 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju određen konceptom "krivično djelo", "sud" i "osuda i kazna", Ustavni sud zakqučuje da su garancije ustanovljene citiranim članom mogle da budu primijenjene samo u odnosu na osuđujući dio presude, a ne i na dio kojim je apelant oslobođen od optužbi, jer u ovom dijelu nedostaje "osuda i kazna". U tom smislu, apelant nije bio uskraćen na pravo žalbe Apelacionom vijeću Odjeljewa I za ratne zločine Suda BiH na prvostepenu presudu kojom je u jednom dijelu proglašen krivim, kako u pogledu preispitivawa "suda", tako i u pogledu "krivičnog djela", te "osude i kazne". 78. Dalje, stavom 2 člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao jedan od izuzetaka od primjene prava ustanovljenog stavom 1 ovog člana, predviđen je slučaj gdje je osuda izrečena u postupku povodom žalbe na oslobađajuću presudu. U konkretnom slučaju, apelant je prvostepenom presudom djelimično oslobođen za pojedine radnje koje čine obilježje krivičnog djela ratnog zločina protiv čovječnosti zbog nedostatka dokaza. Apelaciono vijeće Odjeljewa I za ratne zločine Suda BiH, uvažavajući i apelantovu žalbu i žalbu Tužilaštva BiH, ukinulo je prvostepenu presudu i u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu, te nakon održanog pretresa donijelo presudu kojom je apelanta proglasilo krivim i za one oblike krivičnog djela iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen zbog nedostatka dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je nemogućnost izjavqivawa žalbe na ovu presudu u skladu sa izuzetkom ustanovljenim stavom 2 člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prema kom države nemaju obavezu da omoguće preispitivanje krivične presude i u "trećem stepenu", tj. kada je nakon izjavljene žalbe na oslobađajuću presudu donesena osuđujuća presuda. 79. Imajući u vidu da stav 1 člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju propisuje da o ostvarivanju prava na žalbu, odnosno o modalitetima preispitivawa, odlučuje domaće zakonodavstvo, te da države pri tome uživaju široko polje procjene kako će ovo pravo biti izvršeno, kao i da stav 2 citiranog člana Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, uspostavljajući izuzetke od pravila iz stava 1 člana 2 ovog protokola uz Evropsku konvenciju, upućuje na zakqučak da ovo pravo nije apsolutno i bezuslovno, Ustavni sud zakqučuje da nemogućnošću izjavqivawa žalbe protiv presude Apelacionog vijeća Odjeljewa I za ratne zločine Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim i u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen, nije povrijeđeno apelantovo pravo na preispitivanje višeg suda. Štaviše, iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno proizilazi da ovakvo ograničenje, odnosno izuzetak, propisuje i sama Evropska konvencija. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da činjenica da Zakon o krivičnom postupku BiH nije propisivao mogućnost preispitivawa krivične presude u "trećem stepenu" u vrijeme kada je donesena osporena presuda Apelacionog vijeća Odjeljewa I za ratne zločine Suda BiH ne predstavlja kršenje 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. apelantovog prava garantovanog članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 80. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje budući da je postupak protiv apelanta zbog ratnih zločina i kršewa međunarodnog humanitarnog prava vođen pred Sudom BiH kao zakonom ustanovljenim sudom. Sud BiH je postupao u okviru zakonom ustanovljene nadležnosti kada je od Okružnog suda preuzeo apelantov predmet, tj. predmet vezan za krivično gonjenje, nakon što je optužnica protiv njega stupila na pravnu snagu, a poslije stupawa na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. 81. Ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršewa međunarodnog humanitarnog prava, koje su prihvatili "civilizovani narodi", a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije. 82. Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude pred višim sudom, garantovanog članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da navedenim članom nije ustanovljena obaveza da se, u slučaju osuđujuće presude izrečene povodom žalbe na oslobađajuću presudu, mora omogućiti pravo da takva odluka bude preispitana pred višim sudom. Stavom 2 ovog člana predviđen je izuzetak od pravila da presudu preispita viši sud, između ostalog, u slučaju osude povodom žalbe na oslobađajuću presudu, kao u apelantovom slučaju. 83. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 84. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 524/07, rješavajući apelaciju Puniše Rešetara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Puniše Rešetara podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima Općinskog suda u Zenici br. P-139/02 i P-285/03. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 7. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupaka u predmetima koji se vode u Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod br. P-139/02 i P-285/03. Apelant je dopunio apelaciju 28. januara 2008. godine, 22. maja 2008. godine, 11. septembra 2008. godine, 13. novembra 2008. godine i 4. augusta 2009. godine. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 19. marta 2009. godine da dostavi odgovore na apelaciju kao i predmetne spise na uvid (P-139/02 i P-285/03). 3. Općinski sud je 1. aprila 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 19. juna 2009. godine tražene spise na uvid. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Predmet Općinskog suda broj P-139/02 6. Apelant je 21. marta 1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog B. J. (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog izgubljene dobiti. Apelant je naveo da mu tuženi nije vratio dug u iznosu od 5.566,00 KM u ugovorenom roku, pa mu je zbog neizvršenja ugovorne obaveze prouzrokovao daljnju štetu koja se ogleda u izgubljenoj dobiti. Osim vraćanja novčanog iznosa na ime izgubljene dobiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, apelant je, također, u tužbi predložio da sud donese rješenje kojim će se odrediti upis zabilježbe spora u zemljišnoj knjizi na nekretninama tuženog upisanim u zk.ul. broj 302 k.o. Lokvine. 7. Apelant je 29. septembra 1997. godine od Općinskog suda podneskom tražio zakazivanje rasprave u predmetnom postupku. 8. Staralac za poseban slučaj Z. Đ., advokat iz Zenice, koji je određen jer tužilac nije dostavio tačnu adresu tuženog, obavijestio je aktom broj 01-550-92 od 28. novembra 1997. godine Centar za socijalni rad u Zenici da nije u mogućnosti da dalje zastupa tuženog u konkretnoj parnici. Općinski sud je dopisom broj P-478/96 od 10. februara 1999. godine od Centra za socijalni rad tražio da dostavi informaciju o tome da li je Centar postavio novog staraoca za poseban slučaj. 9. Apelant je podneskom od 14. marta 2001. godine tražio da Općinski sud putem diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine i Danske, države za koju je apelant pretpostavljao da tuženi u njoj boravi, sazna adresu tuženog i uruči mu poziv za glavnu raspravu. 10. Rješenjem Općinskog suda broj P 478/96 od 20. septembra 2001. godine prekinut je parnični postupak koji se vodio povodom apelantove tužbe protiv tuženog zbog izgubljene dobiti, uz napomenu da će se nastaviti po prijemu odluke nadležnog organa starateljstva Općine Zenica o postavljanju staraoca za poseban slučaj tuženom koji je nepoznatog boravišta. 11. Rješenjem JU Centar za socijalni rad iz Zenice broj 02/1-35-3-740 od 15. oktobra 2001. godine određen je P. M. za staraoca za poseban slučaj u konkretnom predmetu. 12. Apelant je podneskom od 29. oktobra 2001. godine tražio nastavak prekinutog postupka, navodeći da su se stekli uvjeti za nastavak parnice s obzirom na to da je Rješenjem JU Centar za socijalni rad Zenica broj 02/1-35-3-740 od 15. oktobra 2001. godine tuženom postavljen staralac za poseban slučaj. Istovremeno je apelant i precizirao pravni osnov tužbe na izmaklu dobit, a ne izgubljenu dobit, u skladu sa zakonskim odredbama. 13. Podneskom od 14. novembra 2001. godine apelant je predložio da mu se osigura tražbina uknjižbom založnog prava na nekretninama tuženog koje se vode u k.o. Zenica zk. ul. broj 4511. 14. Podneskom od 5. decembra 2001. godine apelant je predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti tuženom da otuđi ili optereti svoje nekretnine upisane u zk. ul. broj 4511 k.o. Zenica uz zabilježbu zabrane otuđenja u zemljišnu knjigu. 15. Općinski sud je Rješenjem broj I-1718/01 od 18. februara 2002. godine odredio osiguranje tražbine uknjižbom založnog prava na nekretninama tuženog koje se vode u k.o. Zenica zk. ul. broj 4511. Broj 18 – Strana 105 16. Rješenjem Općinskog suda broj P-139/02 od 28. februara 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-247/02 od 8. maja 2002. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere. 17. Apelant je 24. februara 2003. godine podneskom precizirao tužbeni zahtjev tražeći cjelokupnu štetu u kojoj je sadržana i izmakla dobit jer se radi o tzv. ugovornoj šteti nastaloj na osnovu ugovora o zajmu između apelanta i tuženog. 18. Rješenjem Općinskog suda broj P-139/02 od 18. marta 2003. godine, koje je u žalbenom postupku potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-777/03 od 23. septembra 2003. godine, odlučeno je da postupak u ovoj pravnoj stvari miruje od 18. marta 2003. godine. 19. Zatim, Rješenjem JU Centar za socijalni rad Zenica broj 02/1-35-3-740 od 16. juna 2003. godine razriješen je staralac za poseban slučaj tuženog P. M. iz Zenice, kojem je naloženo da podnese izvještaj i organu starateljstva položi račun o svome radu. 20. Apelant je podneskom od 20. juna 2003. godine od Općinskog suda zatražio nastavak predmetnog postupka. 21. Općinski sud je Rješenjem broj P-139/02 od 20. juna 2005. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana od prijema rješenja uredi svoju tužbu tako da tačno označi tuženog, dostavi adresu za njega i precizira tužbeni zahtjev u važećoj valuti, a ukoliko to ne učini u ostavljenom roku, smatrat će se da je tužba povučena. 22. Apelant je 15. jula 2005. godine uredio tužbu u skladu sa navedenim rješenjem Općinskog suda. 23. Općinski sud je 26. septembra 2005. godine zatražio od apelanta da u roku od 10 dana dostavi tačnu adresu boravišta tuženog, u skladu sa članom 348. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), budući da je pismeno vraćeno dostavljaču sa naznakom "nepoznat na navedenoj adresi". Predmet Općinskog suda broj P-285/03 24. Apelant je 1. aprila 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog J. B. radi utvrđenja i isplate na ime kamata za glavni dug, v. s. 19.907,50 eura. 25. Rješenjem Općinskog suda broj P-473/02 od 6. maja 2002. godine apelantu je vraćena tužba na ispravku i dopunu, što je apelant učinio 16. maja 2002. godine. 26. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj P-473/02 od 20. maja 2002. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-676/02 od 14. februara 2003. godine. Tim je rješenjem Kantonalni sud uvažio žalbu, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 27. U ponovnom postupku Općinski sud je na ročištu održanom 7. marta 2003. godine donio rješenje kojim je raspravu odložio na neodređeno vrijeme, ujedno zaključivši da će JU Centar za socijalni rad dostaviti zahtjev za određivanje M.P. za privremenog staraoca tuženom. 28. JU Centar za socijalni rad je Rješenjem broj 02/2-35-3-343 od 16. juna 2003. godine odbio zahtjev Općinskog suda za postavljanje staraoca. O tome je Općinski sud obavijestio apelanta koji je dopisom od 4. jula 2003. godine predložio da se tuženom postavi privremeni zastupnik, odnosno advokat. 29. Općinski sud je dopisom od 15. jula 2003. godine pozvao apelanta da uplati 20,00 KM naknade za oglas u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" (u daljnjem tekstu: "Službene novine FBiH") kako bi sud rješenjem odredio privremenog zastupnika tuženom iz reda advokata. Apelant je podneskom od 22. jula 2003. godine iznio svoje mišljenje vezano za plaćanje oglasa, a dopisom od 9. decembra 2003. godine urgirao da sud počne sa radom u ovom predmetu. Dalje, Općinski sud je podneskom od 12. decembra 2003. godine ponovo pozvao apelanta da uplati navedeni iznos za objavljivanje oglasa. 30. Rješenjem Općinskog suda broj P-285/03 od 2. augusta 2004. godine apelantu je naloženo da svoju tužbu od 1. aprila Broj 18 – Strana 106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2002. godine uredi u smislu odredbi iz člana 53. ZPPFBiH, što je apelant učinio 10. augusta 2004. godine. 31. Općinski sud je dopisom broj P-285/03 od 27. oktobra 2004. godine obavijestio apelanta da je saznao da tuženi živi u Danskoj i dostavio mu tužbu i apelantov podnesak od 10. augusta 2004. godine. Međutim, tužba i podnesak su vraćeni jer je tuženi nepoznat na naznačenoj adresi. Općinski sud je u dopisu upoznao apelanta o mogućnostima dostavljanja pismena tuženom u smislu odredaba člana 348. ZPPFBiH (objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i najmanje jednim dnevnim novinama u FBiH, čije troškove snosi tužilac), te pozvao apelanta da dostavi prijedloge o načinu dostavljanja pismena tuženom. 32. Općinski sud je dopisom broj P-285/03 od 18. maja 2006. godine od JU Centar za socijalni rad ponovo zatražio postavljanje staraoca za poseban slučaj tuženom u predmetnom parničnom postupku. 33. JU Centar za socijalni rad je svojim dopisom broj 02/2-35-3-654/06 od 15. juna 2006. godine obavijestio Općinski sud da je apelant izjavio da nema prijedlog za imenovanje staraoca, kao i da prijedlog nije podnesen ni u zahtjevu suda, tako da nisu mogli dalje postupati i udovoljiti zahtjevu. 34. Rješenjem Općinskog suda broj P-285/03 od 10. jula 2006. godine apelantu je naloženo, povodom njegovog prijedloga da sud odredi privremenog zastupnika tuženom, da u roku od osam dana uplati iznos od 20,00 KM na ime naknade za objavljivanje oglasa na žiroračun "Službenih novina FBiH" i iznos od 20,00 KM na žiroračun "Službenih novina Zeničko-dobojskog kantona", zatim da u Općinskom sudu dostavi kopije uplatnica nakon čega će Općinski sud odrediti P.N. kao privremenog zastupnika tuženom. 35. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Općinskog suda broj P-285/03 od 10. jula 2006. godine o uplati iznosa od 20,00 KM na ime naknade za objavljivanje oglasa, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-06-001 646 od 15. maja 2007. godine, kojim je odbacio apelantovu žalbu kao nedopuštenu. 36. Apelant je dopisom od 15. juna 2007. godine dostavio adresu tuženog i zatražio od Općinskog suda da na tu adresu dostavi tužbu na odgovor. 37. Općinski sud je 6. jula 2007. godine pokušao da dostavi tužbu tuženom putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde), odnosno Ambasade BiH u Kopenhagenu. Međutim, dostavljanje je bilo bezuspješno (pošta je vraćena uz dopis Ministarstva pravde od 16. oktobra 2007. godine da je nemoguće uručenje pismena na navedenoj adresi). 38. Općinski sud je Rješenjem broj P-285/03 od 2. novembra 2007. godine pozvao tuženog da ispravi svoju tužbu tako što će označiti tačnu adresu tuženog. Apelant je svojim podneskom od 16. novembra 2007. godine predložio da se tuženom postavi staralac za poseban slučaj, u skladu sa članom 197. Porodičnog zakona FBiH. Općinski sud je dopisom broj P-285/03 od 22. novembra 2007. godine zatražio od JU Centar za socijalni rad da tužiocu postave staraoca za poseban slučaj. 39. U međuvremenu, Općinski sud je dobio dopis Ministarstva pravde broj 07-14-1-9783/07 od 11. decembra 2007. godine, kojim je obaviješten da je predmetna pošiljka, nakon obavijesti Ambasade BiH u Kopenhagenu broj 138-1-673-3/07 od 15. novembra 2007. godine, uručena 11. augusta 2007. godine uz potpis Mirjane Jonjić. S obzirom na to da je bilo nejasno koja je pošiljka uručena tuženom, a imajući u vidu da je Ministarstvo pravde 16. oktobra 2007. godine obavijestilo Općinski sud da tuženom tužba nije uručena, Općinski sud je ponovo svojim dopisom broj P-285/03 od 4. januara 2008. godine dostavio tužbu sa prilozima Ministarstvu pravde kako bi je putem Ambasade BiH dostavio tuženom. 40. JU Centar za socijalni rad je na osnovu podneska Općinskog suda broj P-285/03 od 27. marta 2008. godine donio Zaključak broj 02/3-35-3-1811/07 od 14. aprila 2008. godine. Tim je zaključkom Općinski sud obustavio daljnje vođenje postupka u predmetu imenovanja staraoca za poseban slučaj tuženom u predmetnom postupku. Ponedjeljak, 5.4.2010. 41. Ministarstvo pravde je svojim dopisom broj 07-14-1-9783/07 od 4. aprila 2008. godine obavijestilo Općinski sud da tužba sa prilozima nije uručena tuženom zbog toga što je primalac na adresi odbio da primi pošiljku, te da je u dopisu Ambasade BiH u Kopenhagenu broj 138/2-13-1-114-1/08 od 13. marta 2008. godine navedeno da je dodatnom provjerom utvrđeno da na datoj adresi živi Nikola Jonjić, a ne tuženi. 42. Općinski sud je Rješenjem broj P-285/03 od 17. aprila 2008. godine naložio apelantu da uredi svoju tužbu tako što će označiti tačnu adresu tuženog. I konačno, apelant je svojim dopisom od 29. aprila 2008. godine, između ostalog, obavijestio Općinski sud da je podnio zahtjev JU Centar za socijalni rad za postavljanje tuženom staraoca za poseban slučaj. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 43. Apelant navodi da su mu zbog dužine trajanja postupaka u predmetima koji se vode u Općinskom sudu pod br. P-139/02 i P-285/03 povrijeđeni pravo na donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da je predmete koji se vode pred Općinskim sudom bilo moguće riješiti na jednostavan način, ali da sud nije htio da otkloni nedostatke u postupku što mu je bila obaveza po ZPPFBiH. Apelant se posebno žali da sud njegove prijedloge za određivanje zakonskog zastupnika nije prihvatio. U vezi sa predmetom broj P-285/03, sud je, također, iskazao neefikasnost i neažurnost, mada je, u pogledu dospjelih a neisplaćenih kamata koje je trebalo da mu tuženi plati uz glavni dug, imao nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Apelant zaključuje da se, osim proceduralnih provokacija i šikaniranja sudija koji su postupali u njegovim predmetima, nije ništa desilo, niti je parnica započela, jer sudija neće da postavi tuženom zakonskog zastupnika ili staraoca za poseban slučaj. Apelant tvrdi da sud neće da otkloni nedostatke u zastupanju tuženog, što mu je obaveza po parničnom postupku, jer on sam ne zna adresu tuženog koji se nalazi u Danskoj. Čak i kad je saznao za adresu tuženog, nije odgovoran za to što mu je bilo nemoguće uručiti tužbu. Kako je navedeno u apelaciji, svi apelantovi prijedlozi za postavljanje tuženom privremenog zastupnika (staraoca za poseban slučaj) ostali su bez ikakvog rezultata. Sudije to jednostavno, kako navodi apelant, neće da urade, jer žele da ga "mrcvare unedogled". On smatra da u postupanju sudova ima i elemenata diskriminacije, koji bi se, "da se kojim slučajem stranke zamijene za uloge u postupku, brzo otklonili i riješili". 44. Konačno, apelant je tražio od Ustavnog suda da mu se dodijeli naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 17.000 KM zbog dužine trajanja predmetnih postupaka. b) Odgovor na apelaciju 45. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je dostavio izjašnjenje postupajućih sudija u kojima je navedena hronologija toka predmetnih postupaka, te naveo da u tim postupcima nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelacijama poziva. 46. U predmetu broj P-139/02 postupajući sudija navodi da zbog apelantovog ponašanja u postupku predmet do danas nije okončan. Također, postupajući sudija je naveo da apelant u konkretnom predmetu nije označio tačnu adresu tuženog, zbog čega je tužba nepotpuna. Općinski sud je naveo da je u toku postupka, od samog njegovog početka, postojala procesna situacija da je tuženi nepoznatog boravišta, te da je tuženom konkretno dva puta postavljan staralac i oni su u oba slučaja razriješeni na vlastiti zahtjev. S obzirom na takvu procesnu situaciju, sud je donio rješenje o prekidu postupka 20. septembra 2001. godine do postavljanja staraoca tuženom, a rješenjem od 18. marta 2003. godine sud je stavio postupak na mirovanje. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenjem Centra za socijalni rad od 16. juna 2003. godine postavljeni staralac za poseban slučaj je razriješen dužnosti, a od apelanta je 26. septembra 2005. godine zatraženo da dostavi tačnu adresu tuženog, pošto je tuženi nepoznat na adresi koju je apelant naveo u uređenoj tužbi. Apelant nije postupio po nalogu suda niti je sudu dostavio adresu tuženog. Iz svega navedenog Općinski sud je zaključio da se apelant kao tužilac pasivno držao u toku postupka, odnosno nije dostavio tačnu adresu tuženog, niti je podnio kakav drugi prijedlog prema odredbama parničnog postupka. 47. U predmetu broj P-285/03 postupajući sudija je naveo da apelant u konkretnom predmetu nije označio tačnu adresu tuženog, zbog čega je tužba nepotpuna. Također, Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da apelant nije dostavio nikakvo obavještenje o postavljanju privremenog staraoca, koje sud čeka da bi nastavio postupak, jer sud nije ni opozvao rješenje niti odbacio tužbu. Pošto apelant nije u skladu sa članom 53. stav 2. tačka 7. i članom 334. stav 2. ZPPFBiH dostavio urednu tužbu, u koju se ubraja i tačna adresa tuženog, odgovornost za dužinu postupka je na apelantu, a ne na sudu. Dalje, sud ne može snositi odgovornost za procesne situacije u kojima staraoci za poseban slučaj, određeni da zastupaju tuženog, daju ostavke ili ne prihvataju tu dužnost. Tužiočev propust da dostavi pravu adresu tuženog i neprihvatanje staralaca da zastupaju tuženog je odgovornost tužioca, a ne suda. Konačno, postupanjem suda u konkretnom predmetu nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 48. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 296. (1) Ako se tokom postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika. (2) Uz uvjet iz stava 1. ovog člana, sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika osobito u slučajevima: Š...Ć 4) ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika; 5) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u FBiH, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo obaviti. Š...Ć Član 334. Š...Ć Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Osobito trebaju sadržavati: oznaku suda, ime i prezime, odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnosioca. Član 348. (1) Ako se utvrdi da je lice kojem se pismeno treba dostaviti privremeno odsutno i da mu lica navedena u članu 345. st. 2. i 3. ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratit će se pismeno sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi, a dostavljanje će ponovo biti pokušano u odgovarajuće vrijeme. (2) Ako dostavljač ne može utvrditi tačnu adresu lica kojem se pismeno treba dostaviti, pismeno će vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu. Š...Ć (7) Troškove objavljivanja u dnevnim novinama predujmljuje tužilac. Broj 18 – Strana 107 49. U Porodičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase: Član 197. Organ starateljstva imenovat će posebnog staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije je boravište nepoznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određenog lica. VI. Dopustivost 50. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 51. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 52. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 54. Apelant smatra da su mu u predmetnim postupcima povrijeđeni ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, posebno u odnosu na dužinu roka odlučivanja, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 56. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Broj 18 – Strana 108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 5.4.2010. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 59. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje pitanja da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi i od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85 OI 70). postavljanje privremenog staraoca. Iako je u apelaciji navedeno da svi apelantovi "prijedlozi za postavljanje tuženom privremenog zastupnika ili staraoca za poseban slučaj su ostali bez ikakvog rezultata", iz spisa i dostavljene dokumentacije proizlazi da su dva postavljena staraoca za poseban slučaj dali ostavke na postavljenje. 62. Konačno, iako je imao u vidu da postupak radi namirenja izgubljene dobiti još uvijek traje, a da je za pravni sistem od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem, imajući u vidu kompletnu prethodnu analizu, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka broj P-139/02 u najvećem dijelu može pripisati apelantu, a samo jednim dijelom Općinskom sudu. Predmet Općinskog suda broj P-139/02 60. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će najprije ispitati apelantovo ponašanje u predmetu Općinskog suda broj P-139/02. Činjenica je da je apelant 29. septembra 1997. godine od Općinskog suda podneskom tražio zakazivanje rasprave u predmetnom postupku, a podneskom od 14. marta 2001. godine tražio je da Općinski sud putem diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine i Danske sazna adresu tuženog i uruči mu poziv za glavnu raspravu. Dalje, nesporno je da je apelant u toku trajanja ovoga postupka upućivao Općinskom sudu podneske s ciljem ubrzanja postupka, ali sud nije mogao da procesuira njegovu tužbu jer apelant u tužbi nije naznačio tačnu adresu tuženog, a na adresu u Danskoj koju je apelant sudu dostavio nije bilo moguće uručenje sudskih pismena. Ustavni sud zapaža da je oznaka tuženog, sa tačno naznačenom adresom, prebivalištem, odnosno boravištem, suštinski uvjet da bi parnični postupak mogao uopće započeti, odnosno da bi se mogao nastaviti. Stoga, prema članu 334. ZPPFBiH, tužilac je obavezan da naznači tačno ime i adresu tuženog, kao i njegovo prebivalište, odnosno boravište. Iz stanja spisa i odgovora na apelaciju proizlazi da tužilac nije naznačio sve ono što je neophodno da bi sudska pismena bila uručena, konkretno adresu tuženog. Istina, apelant je predlagao određivanje privremenog zastupnika zbog toga što je boravište tuženog nepoznato, u procesnoj situaciji kada tuženi nema punomoćnika, odnosno tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika u FBiH se nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo obaviti, kako i nalažu zakonske odredbe. Međutim, postavljeni privremeni zastupnici su podnosili ostavke ili uopće nisu prihvatali zastupanje tuženog. Čak je i sam apelant u dopisu Općinskom sudu od 11. marta 2001. godine utvrdio da je "problem u stvarnom započinjanju postupka to što je adresa tuženog nepoznata, pa mu se ne može uredno uručiti poziv za raspravu". Ustavni sud podsjeća na to da je relevantnim odredbama ZPPFBiH propisano da, ako dostavljač ne može ustanoviti tačnu adresu lica kojem se pismeno treba dostaviti, pismeno će se vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu, što apelant nije učinio. Čak i kada je apelant Općinskom sudu dostavio adresu tuženog, dostava pismena na dostavljenoj adresi nije mogla biti provedena. 61. Dalje, u pogledu procesne radnje postavljanja privremenog zastupnika za poseban slučaj, Ustavni sud zapaža da je sud u obavezi da, u skladu sa članom 296. ZPPFBiH, tuženom postavi privremenog zastupnika i to, osim drugih zakonskih uvjeta, i kada je: a) boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika i b) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u FBiH, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo obaviti. Navedeni procesni razlozi se odnose na konkretan predmet. To što je postavljeni privremeni zastupnik odustao, ne znači da sud nije obavezan da postavi drugog staraoca. Osim toga, nakon što je razriješen staralac za poseban slučaj, sud je opet tražio da apelant dostavi tačnu adresu tuženog, iako zna da se to ne može utvrditi, pa je trebalo na osnovu navedenih zakonskih odredbi odrediti privremenog zastupnika. U tom smislu i Općinski sud je u određenoj mjeri odgovoran za Predmet Općinskog suda broj P-285/03 63. Analizirajući postupak u predmetu Općinskog suda broj P-285/03, Ustavni sud zapaža da je apelant preduzimao određene pravne radnje, ali one efektivno nisu doprinijele početku niti nastavku parničnog postupka. Tako je apelant dostavio podnesak od 16. maja 2002. godine, kojim ipak nije uredio podnesenu tužbu, pa je sud Rješenjem broj 473/02 od 20. maja 2002. godine odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari. Dalje, podneskom od 4. jula 2003. godine apelant je predložio da se tuženom postavi privremeni zastupnik iz reda advokata. Na poziv suda od 22. jula 2003. godine da uplati 20,00 KM za oglas u "Službenim novinama" tužilac je odbio izvršiti uplatu, obrazlažući da navedeni iznos treba da se uplati iz budžetskih sredstava suda, a ako sud i dalje smatra da on treba iznos platiti, "onda on taj iznos neće platiti, jer to nije njegova obaveza". Ovakav eksplicitan navod ne ostavlja sumnju u pogledu apelantovog ponašanja u konkretnom postupku kao i u njegov doprinos ukupnoj dužini trajanja ovog postupka. Zatim, podneskom od 9. decembra 2003. godine apelant je tražio da sud počne sa radom u ovom predmetu, a nakon toga zatražio intervenciju predsjednika suda u vezi sa rješavanjem spora. U podnesku od 16. novembra 2007. godine apelant je analizirao novonastalu situaciju i, između ostalog, naveo da ima saznanja da supruga tuženog, a možda i tuženi, radi u danskoj pošti na nekim pomoćnim poslovima. Tužilac je predložio da se tuženom postavi privremeni staralac za poseban slučaj, u skladu sa članom 197. Porodičnog zakona FBiH, te da to uradi ili sud ili da sud zatraži da to uradi organ starateljstva, odnosno JU Centar za socijalni rad jer je tuženi državljanin BiH. I konačno, podneskom od 29. aprila 2008. godine tužilac je predložio da se Rješenje Općinskog suda broj P-285/07 od 17. aprila 2008. godine opozove, te da se sačeka završetak postupka za postavljanje staraoca. Apelant nije dostavio nikakvo obavještenje o postavljanju privremenog staraoca, koje sud čeka da bi nastavio postupak. I konačno, u odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelant u konkretnom postupku iskazao pasivno držanje, jer njegove pravne radnje nisu rezultirale efektivnim vođenjem i trajanjem parničnog postupka. 64. Kao što je u ovoj odluci već objašnjeno, postoji određeni stepen odgovornosti Općinskog suda za pravovremeno postavljanje privremenog zastupnika, ali ta odgovornost i propust suda nisu takvog karaktera da bi se Općinskom sudu u značajnom dijelu mogla pripisati odgovornost zbog dužine trajanja postupka broj P-285/03. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja konkretnog postupka u najvećoj mjeri doprinio sam apelant, a da je samo jednim dijelom dužini predmetnog postupka doprinio i Općinski sud, ali se zbog toga ne može konstituirati odgovornost nadležnih sudova, odnosno javnih vlasti za dužinu trajanja predmetnog postupka. Iako predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, jer u relevantnom periodu preteže apelantova odgovornost za donošenje meritorne odluke redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 962/04 od 13. oktobra 2005. godine, str. 14, stav 55). S obzirom na navedeno i uzevši u obzir sve procesne radnje koje je Općinski sud preduzimao, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o b) Period koji se uzima u obzir 57. U konkretnom slučaju, u predmetu broj P-139/02, odnosno u predmetu izgubljene dobiti, tužba je podnesena 29. marta 1996. godine, pa će Ustavni sud ispitati dužinu trajanja postupka počevši od tog datuma. 58. Dalje, u predmetu broj P-285/03, predmetu utvrđenja i isplate 19.907,50 eura na ime kamata, tužba je podnesena 1. aprila 2002. godine, pa će Ustavni ispitati dužinu trajanja postupka počevši od tog datuma. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH povredi prava na pravično suđenje u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 65. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine predmetnih postupaka, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku, njemu i ne pripada pravo na kompenzaciju. Ostali navodi 66. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 67. Ustavni sud zaključuje da u konkretnim sudskim predmetima nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na "razuman rok" odlučivanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, nisu povrijeđena apelantova prava u situaciji kada odluka o njegovim tužbenim zahtjevima još nije donesena, a trajanje sveukupnog postupka može se u najvećoj mjeri pripisati ponašanju samog apelanta. Naime, apelant je svojim radnjama doprinio dužini postupka, a dužina trajanja postupka u veoma malom dijelu se može pripisati Općinskom sudu. 68. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 524/07, rješavajući apelaciju Puniše Rešetara, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Puniše Rešetara podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima Općinskog suda u Zenici br. P-139/02 i P-285/03. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 109 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 7. veljače 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupaka u predmetima koji se vode u Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod br. P-139/02 i P-285/03. Apelant je dopunio apelaciju 28. siječnja 2008. godine, 22. svibnja 2008. godine, 11. rujna 2008. godine, 13. studenoga 2008. godine i 4. kolovoza 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatražena je 19. ožujka 2009. godine dostava odgovora na apelaciju kao i predmetnih spisa na uvid (P-139/02 i P-285/03). 3. Općinski sud je 1. travnja 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 19. lipnja 2009. godine tražene spise na uvid. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Predmet Općinskog suda broj P-139/02 6. Apelant je 21. ožujka 1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog B. J. (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog izgubljene dobiti. Apelant je naveo da mu tuženi nije vratio dug u iznosu od 5.566,00 KM u ugovorenom roku, pa mu je zbog neizvršenja ugovorne obveze prouzrokovao daljnju štetu koja se ogleda u izgubljenoj dobiti. Osim vraćanja novčanog iznosa na ime izgubljene dobiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, apelant je, također, u tužbi predložio da sud donese rješenje kojim će se odrediti upis zabilježbe spora u zemljišnoj knjizi na nekretninama tuženog upisanim u zk.ul. broj 302 k.o. Lokvine. 7. Apelant je 29. rujna 1997. godine od Općinskog suda podneskom tražio zakazivanje rasprave u predmetnom postupku. 8. Staratelj za poseban slučaj Z. Đ., odvjetnik iz Zenice, koji je određen jer tužitelj nije dostavio točnu adresu tuženog, obavijestio je aktom broj 01-550-92 od 28. studenoga 1997. godine Centar za socijalni rad u Zenici da nije u mogućnosti dalje zastupati tuženog u konkretnoj parnici. Općinski sud je dopisom broj P-478/96 od 10. veljače 1999. godine od Centra za socijalni rad tražio dostavu informacije o tome je li Centar postavio novog staratelja za poseban slučaj. 9. Apelant je podneskom od 14. ožujka 2001. godine tražio da Općinski sud putem diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine i Danske, države za koju je apelant pretpostavljao da tuženi u njoj boravi, sazna adresu tuženog i uruči mu poziv za glavnu raspravu. 10. Rješenjem Općinskog suda broj P 478/96 od 20. rujna 2001. godine prekinut je parnični postupak koji se vodio povodom apelantove tužbe protiv tuženog zbog izgubljene dobiti, uz napomenu da će se nastaviti po prijemu odluke nadležnog organa starateljstva Općine Zenica o postavljanju staratelja za poseban slučaj tuženom koji je nepoznatog boravišta. 11. Rješenjem JU Centar za socijalni rad iz Zenice broj 02/1-35-3-740 od 15. listopada 2001. godine određen je P. M. za staratelja za poseban slučaj u konkretnom predmetu. 12. Apelant je podneskom od 29. listopada 2001. godine tražio nastavak prekinutog postupka, navodeći da su se stekli uvjeti za nastavak parnice obzirom na to da je Rješenjem JU Centar za socijalni rad Zenica broj 02/1-35-3-740 od 15. listopada 2001. godine tuženom postavljen staratelj za poseban slučaj. Istodobno Broj 18 – Strana 110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH je apelant i precizirao pravni temelj tužbe na izmaklu dobit, a ne izgubljenu dobit, sukladno zakonskim odredbama. 13. Podneskom od 14. studenoga 2001. godine apelant je predložio da mu se osigura tražbina uknjižbom založnog prava na nekretninama tuženog koje se vode u k.o. Zenica zk. ul. broj 4511. 14. Podneskom od 5. prosinca 2001. godine apelant je predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti tuženom da otuđi ili optereti svoje nekretnine upisane u zk. ul. broj 4511 k.o. Zenica uz zabilježbu zabrane otuđenja u zemljišnu knjigu. 15. Općinski sud je Rješenjem broj I-1718/01 od 18. veljače 2002. godine odredio osiguranje tražbine uknjižbom založnog prava na nekretninama tuženog koje se vode u k.o. Zenica zk. ul. broj 4511. 16. Rješenjem Općinskog suda broj P-139/02 od 28. veljače 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-247/02 od 8. svibnja 2002. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere. 17. Apelant je 24. veljače 2003. godine podneskom precizirao tužbeni zahtjev tražeći cjelokupnu štetu u kojoj je sadržana i izmakla dobit jer se radi o tzv. ugovornoj šteti nastaloj na temelju ugovora o zajmu između apelanta i tuženog. 18. Rješenjem Općinskog suda broj P-139/02 od 18. ožujka 2003. godine, koje je u prizivnom postupku potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-777/03 od 23. rujna 2003. godine, odlučeno je da postupak u ovoj pravnoj stvari miruje od 18. ožujka 2003. godine. 19. Zatim, Rješenjem JU Centar za socijalni rad Zenica broj 02/1-35-3-740 od 16. lipnja 2003. godine razriješen je staratelj za poseban slučaj tuženog P. M. iz Zenice, kojem je naloženo da podnese izvješće i organu starateljstva položi račun o svome radu. 20. Apelant je podneskom od 20. lipnja 2003. godine od Općinskog suda zatražio nastavak predmetnog postupka. 21. Općinski sud je Rješenjem broj P-139/02 od 20. lipnja 2005. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana od prijema rješenja uredi svoju tužbu tako da točno označi tuženog, dostavi adresu za njega i precizira tužbeni zahtjev u važećoj valuti, a ukoliko to ne učini u ostavljenom roku, smatrat će se da je tužba povučena. 22. Apelant je 15. srpnja 2005. godine uredio tužbu sukladno navedenom rješenju Općinskog suda. 23. Općinski sud je 26. rujna 2005. godine zatražio od apelanta da u roku od 10 dana dostavi točnu adresu boravišta tuženog, sukladno članku 348. stavak 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), budući da je pismeno vraćeno dostavljaču sa naznakom "nepoznat na navedenoj adresi". Predmet Općinskog suda broj P-285/03 24. Apelant je 1. travnja 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog J. B. radi utvrđenja i isplate na ime kamata za glavni dug, v. s. 19.907,50 eura. 25. Rješenjem Općinskog suda broj P-473/02 od 6. svibnja 2002. godine apelantu je vraćena tužba na ispravku i dopunu, što je apelant učinio 16. svibnja 2002. godine. 26. Odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv Rješenja Općinskog suda broj P-473/02 od 20. svibnja 2002. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-676/02 od 14. veljače 2003. godine. Tim je rješenjem Kantonalni sud uvažio priziv, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 27. U ponovnom postupku Općinski sud je na ročištu održanom 7. ožujka 2003. godine donio rješenje kojim je raspravu odložio na neodređeno vrijeme, ujedno zaključivši da će JU Centar za socijalni rad dostaviti zahtjev za određivanje M.P. za privremenog staratelja tuženom. 28. JU Centar za socijalni rad je Rješenjem broj 02/2-35-3-343 od 16. lipnja 2003. godine odbio zahtjev Općinskog suda za postavljanjem staratelja. O tome je Općinski sud obavijestio Ponedjeljak, 5.4.2010. apelanta koji je dopisom od 4. srpnja 2003. godine predložio da se tuženom postavi privremeni zastupnik, odnosno odvjetnik. 29. Općinski sud je dopisom od 15. srpnja 2003. godine pozvao apelanta da uplati 20,00 KM naknade za oglas u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" (u daljnjem tekstu: "Službene novine FBiH") kako bi sud rješenjem odredio privremenog zastupnika tuženom iz reda odvjetnika. Apelant je podneskom od 22. srpnja 2003. godine iznio svoje mišljenje vezano za plaćanje oglasa, a dopisom od 9. prosinca 2003. godine urgirao da sud počne sa radom u ovom predmetu. Dalje, Općinski sud je podneskom od 12. prosinca 2003. godine ponovo pozvao apelanta da uplati navedeni iznos za objavu oglasa. 30. Rješenjem Općinskog suda broj P-285/03 od 2. kolovoza 2004. godine apelantu je naloženo da svoju tužbu od 1. travnja 2002. godine uredi u smislu odredbi iz članka 53. ZPPFBiH, što je apelant učinio 10. kolovoza 2004. godine. 31. Općinski sud je dopisom broj P-285/03 od 27. listopada 2004. godine obavijestio apelanta da je saznao da tuženi živi u Danskoj i dostavio mu tužbu i apelantov podnesak od 10. kolovoza 2004. godine. Međutim, tužba i podnesak su vraćeni jer je tuženi nepoznat na naznačenoj adresi. Općinski sud je u dopisu upoznao apelanta o mogućnostima dostave pismena tuženom u smislu odredaba članka 348. ZPPFBiH (objavom pismena na oglasnoj ploči suda i najmanje jednim dnevnim novinama u FBiH, čije troškove snosi tužitelj), te pozvao apelanta da dostavi prijedloge o načinu dostave pismena tuženom. 32. Općinski sud je dopisom broj P-285/03 od 18. svibnja 2006. godine od JU Centar za socijalni rad ponovo zatražio postavljanje staratelja za poseban slučaj tuženom u predmetnom parničnom postupku. 33. JU Centar za socijalni rad je svojim dopisom broj 02/2-35-3-654/06 od 15. lipnja 2006. godine obavijestio Općinski sud da je apelant izjavio da nema prijedlog za imenovanje staratelja, kao i da prijedlog nije podnesen ni u zahtjevu suda, tako da nisu mogli dalje postupati i udovoljiti zahtjevu. 34. Rješenjem Općinskog suda broj P-285/03 od 10. srpnja 2006. godine apelantu je naloženo, povodom njegovog prijedloga da sud odredi privremenog zastupnika tuženom, da u roku od osam dana uplati iznos od 20,00 KM na ime naknade za objavu oglasa na žiroračun "Službenih novina FBiH" i iznos od 20,00 KM na žiroračun "Službenih novina Zeničko-dobojskog kantona", zatim da u Općinskom sudu dostavi kopije uplatnica nakon čega će Općinski sud odrediti P.N. kao privremenog zastupnika tuženom. 35. Odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv Rješenja Općinskog suda broj P-285/03 od 10. srpnja 2006. godine o uplati iznosa od 20,00 KM na ime naknade za objavu oglasa, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-06-001 646 od 15. svibnja 2007. godine, kojim je odbacio apelantov priziv kao nedopušten. 36. Apelant je dopisom od 15. lipnja 2007. godine dostavio adresu tuženog i zatražio od Općinskog suda da na tu adresu dostavi tužbu na odgovor. 37. Općinski sud je 6. srpnja 2007. godine pokušao dostaviti tužbu tuženom putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde), odnosno Veleposlanstva BiH u Kopenhagenu. Međutim, dostava je bila bezuspješna (pošta je vraćena uz dopis Ministarstva pravde od 16. listopada 2007. godine da je nemoguće uručenje pismena na navedenoj adresi). 38. Općinski sud je Rješenjem broj P-285/03 od 2. studenoga 2007. godine pozvao tuženog da ispravi svoju tužbu tako što će označiti točnu adresu tuženog. Apelant je svojim podneskom od 16. studenoga 2007. godine predložio da se tuženom postavi staratelj za poseban slučaj, sukladno članku 197. Obiteljskog zakona FBiH. Općinski sud je dopisom broj P-285/03 od 22. studenoga 2007. godine zatražio od JU Centar za socijalni rad da tužitelju postave staratelja za poseban slučaj. 39. U međuvremenu, Općinski sud je dobio dopis Ministarstva pravde broj 07-14-1-9783/07 od 11. prosinca 2007. godine, kojim je obaviješten da je predmetna pošiljka, nakon obavijesti Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Veleposlanstva BiH u Kopenhagenu broj 138-1-673-3/07 od 15. studenoga 2007. godine, uručena 11. kolovoza 2007. godine uz potpis Mirjane Jonjić. Obzirom na to da je bilo nejasno koja je pošiljka uručena tuženom, a imajući u vidu da je Ministarstvo pravde 16. listopada 2007. godine obavijestilo Općinski sud da tuženom tužba nije uručena, Općinski sud je ponovo svojim dopisom broj P-285/03 od 4. siječnja 2008. godine dostavio tužbu sa prilozima Ministarstvu pravde kako bi je putem Veleposlanstva BiH dostavio tuženom. 40. JU Centar za socijalni rad je na temelju podneska Općinskog suda broj P-285/03 od 27. ožujka 2008. godine donio Zaključak broj 02/3-35-3-1811/07 od 14. travnja 2008. godine. Tim je zaključkom Općinski sud obustavio daljnje vođenje postupka u predmetu imenovanja staratelja za poseban slučaj tuženom u predmetnom postupku. 41. Ministarstvo pravde je svojim dopisom broj 07-14-1-9783/07 od 4. travnja 2008. godine obavijestilo Općinski sud da tužba sa prilozima nije uručena tuženom zbog toga što je primatelj na adresi odbio primiti pošiljku, te da je u dopisu Veleposlanstva BiH u Kopenhagenu broj 138/2-13-1-114-1/08 od 13. ožujka 2008. godine navedeno da je dodatnom provjerom utvrđeno da na datoj adresi živi Nikola Jonjić, a ne tuženi. 42. Općinski sud je Rješenjem broj P-285/03 od 17. travnja 2008. godine naložio apelantu da uredi svoju tužbu tako što će označiti točnu adresu tuženog. I konačno, apelant je svojim dopisom od 29. travnja 2008. godine, između ostalog, obavijestio Općinski sud da je podnio zahtjev JU Centar za socijalni rad za postavljanjem tuženom staratelja za poseban slučaj. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 43. Apelant navodi da su mu zbog dužine trajanja postupaka u predmetima koji se vode u Općinskom sudu pod br. P-139/02 i P-285/03 povrijeđeni pravo na donošenje odluke u "razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant smatra da je predmete koji se vode pred Općinskim sudom bilo moguće riješiti na jednostavan način, ali da sud nije htio otkloniti nedostatke u postupku što mu je bila obveza po ZPPFBiH. Apelant se posebno žali da sud njegove prijedloge za određivanjem zakonskog zastupnika nije prihvatio. U vezi sa predmetom broj P-285/03, sud je, također, iskazao neefikasnost i neažurnost, mada je, u pogledu dospjelih a neisplaćenih kamata koje mu je tuženi trebao platiti uz glavni dug, imao nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. Apelant zaključuje da se, osim proceduralnih provokacija i šikaniranja sudaca koji su postupali u njegovim predmetima, nije ništa desilo, niti je parnica započela, jer sudac neće da postavi tuženom zakonskog zastupnika ili staratelja za poseban slučaj. Apelant tvrdi da sud neće da otkloni nedostatke u zastupanju tuženog, što mu je obveza po parničnom postupku, jer on sam ne zna adresu tuženog koji se nalazi u Danskoj. Čak i kad je saznao za adresu tuženog, nije odgovoran za to što mu je bilo nemoguće uručiti tužbu. Kako je navedeno u apelaciji, svi apelantovi prijedlozi za postavljanjem tuženom privremenog zastupnika (staratelja za poseban slučaj) ostali su bez ikakvog rezultata. Suci to jednostavno, kako navodi apelant, neće da urade, jer žele da ga "mrcvare unedogled". On smatra da u postupanju sudova ima i elemenata diskriminacije, koji bi se, "da se kojim slučajem stranke zamijene za uloge u postupku, brzo otklonili i riješili". 44. Konačno, apelant je tražio od Ustavnog suda dodjelu naknade za nematerijalnu štetu u iznosu od 17.000 KM zbog dužine trajanja predmetnih postupaka. Broj 18 – Strana 111 b) Odgovor na apelaciju 45. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je dostavio izjašnjenje postupajućih sudaca u kojima je navedena kronologija tijeka predmetnih postupaka, te naveo da u tim postupcima nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelacijama poziva. 46. U predmetu broj P-139/02 postupajući sudac navodi da zbog apelantovog ponašanja u postupku predmet do danas nije okončan. Također, postupajući sudac je naveo da apelant u konkretnom predmetu nije označio točnu adresu tuženog, zbog čega je tužba nepotpuna. Općinski sud je naveo da je u tijeku postupka, od samog njegovog početka, postojala procesna situacija da je tuženi nepoznatog boravišta, te da je tuženom konkretno dva puta postavljan staratelj i oni su u oba slučaja razriješeni na vlastiti zahtjev. Obzirom na takvu procesnu situaciju, sud je donio rješenje o prekidu postupka 20. rujna 2001. godine do postavljanja staratelja tuženom, a rješenjem od 18. ožujka 2003. godine sud je stavio postupak na mirovanje. Rješenjem Centra za socijalni rad od 16. lipnja 2003. godine postavljeni staratelj za poseban slučaj je razriješen dužnosti, a od apelanta je 26. rujna 2005. godine zatražena dostava točne adrese tuženog, pošto je tuženi nepoznat na adresi koju je apelant naveo u uređenoj tužbi. Apelant nije postupio po nalogu suda niti je sudu dostavio adresu tuženog. Iz svega navedenog Općinski sud je zaključio da se apelant kao tužitelj pasivno držao u tijeku postupka, odnosno nije dostavio točnu adresu tuženog, niti je podnio kakav drugi prijedlog prema odredbama parničnog postupka. 47. U predmetu broj P-285/03 postupajući sudac je naveo da apelant u konkretnom predmetu nije označio točnu adresu tuženog, zbog čega je tužba nepotpuna. Također, Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da apelant nije dostavio nikakvo obavještenje o postavljanju privremenog staratelja, koje sud čeka da bi nastavio postupak, jer sud nije ni opozvao rješenje niti odbacio tužbu. Pošto apelant nije sukladno članku 53. stavak 2. točka 7. i članku 334. stavak 2. ZPPFBiH dostavio urednu tužbu, u koju se ubraja i točna adresa tuženog, odgovornost za dužinu postupka je na apelantu, a ne na sudu. Dalje, sud ne može snositi odgovornost za procesne situacije u kojima staratelji za poseban slučaj, određeni da zastupaju tuženog, daju ostavke ili ne prihvaćaju tu dužnost. Tužiteljev propust da dostavi pravu adresu tuženog i neprihvaćanje staratelja da zastupaju tuženog je odgovornost tužitelja, a ne suda. Konačno, postupanjem suda u konkretnom predmetu nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 48. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 296. (1) Ako se tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika. (2) Uz uvjet iz stavka 1. ovog članka, sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika osobito u slučajevima: Š...Ć 4) ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika; 5) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u FBiH, nalaze u inozemstvu, a dostava se nije mogla obaviti. Š...Ć Članak 334. Š...Ć Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Osobito Broj 18 – Strana 112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 5.4.2010. trebaju sadržavati: oznaku suda, ime i prezime, odnosno naziv pravne osobe, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. Članak 348. (1) Ako se utvrdi da je osoba kojoj se pismeno treba dostaviti privremeno odsutna i da joj osobe navedene u članku 345. st. 2. i 3. ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratit će se pismeno sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi, a dostava će ponovo biti pokušana u odgovarajuće vrijeme. (2) Ako dostavljač ne može utvrditi točnu adresu osobe kojoj se pismeno treba dostaviti, pismeno će vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi te osobe, zatražiti dostavu točne adrese. Š...Ć (7) Troškove objave u dnevnim novinama predujmljuje tužitelj. 49. U Obiteljskom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase: Članak 197. Organ starateljstva imenovat će posebnog staratelja za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnoj osobi čije je boravište nepoznato, a koja nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se netko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određene osobe. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć VI. Dopustivost 50. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 51. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 52. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 53. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 59. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje pitanja je li odluka donesena u razumnom roku ovisi i o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, No. 11541/85 OI 70). VII. Meritum 54. Apelant smatra da su mu u predmetnim postupcima povrijeđeni ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, posebno u odnosu na dužinu roka odlučivanja, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 55. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. a) Relevantna načela 56. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 57. U konkretnom slučaju, u predmetu broj P-139/02, odnosno u predmetu izgubljene dobiti, tužba je podnesena 29. ožujka 1996. godine, pa će Ustavni sud ispitati dužinu trajanja postupka počevši od tog datuma. 58. Dalje, u predmetu broj P-285/03, predmetu utvrđenja i isplate 19.907,50 eura na ime kamata, tužba je podnesena 1. travnja 2002. godine, pa će Ustavni ispitati dužinu trajanja postupka počevši od tog datuma. Predmet Općinskog suda broj P-139/02 60. Sukladno navedenome, Ustavni sud će najprije ispitati apelantovo ponašanje u predmetu Općinskog suda broj P-139/02. Činjenica je da je apelant 29. rujna 1997. godine od Općinskog suda podneskom tražio zakazivanje rasprave u predmetnom postupku, a podneskom od 14. ožujka 2001. godine tražio je da Općinski sud putem diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine i Danske sazna adresu tuženog i uruči mu poziv za glavnu raspravu. Dalje, nesporno je da je apelant u tijeku trajanja ovoga postupka upućivao Općinskom sudu podneske s ciljem ubrzanja postupka, ali sud nije mogao procesuirati njegovu tužbu jer apelant u tužbi nije naznačio točnu adresu tuženog, a na adresu u Danskoj koju je apelant sudu dostavio nije bilo moguće uručenje sudskih pismena. Ustavni sud zapaža da je oznaka tuženog, sa točno naznačenom adresom, prebivalištem, odnosno boravištem, suštinski uvjet da bi parnični postupak mogao uopće započeti, odnosno da bi se mogao nastaviti. Stoga, prema članku 334. ZPPFBiH, tužitelj je obvezan naznačiti točno ime i adresu tuženog, kao i njegovo prebivalište, odnosno boravište. Iz stanja spisa i odgovora na apelaciju proizlazi da tužitelj nije naznačio sve ono što je neophodno da bi sudska pismena bila uručena, konkretno adresu tuženog. Istina, apelant je predlagao određivanje privremenog zastupnika zbog toga što je boravište tuženog nepoznato, u procesnoj situaciji kada tuženi nema punomoćnika, odnosno tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika u FBiH se nalaze u inozemstvu, a dostava se nije mogla obaviti, kako i nalažu zakonske odredbe. Međutim, postavljeni privremeni zastupnici su podnosili ostavke ili uopće nisu prihvaćali zastupanje tuženog. Čak je i sam apelant u dopisu Općinskom sudu od 11. ožujka 2001. godine utvrdio da je "problem u stvarnom započinjanju postupka to što je adresa tuženog nepoznata, pa mu se ne može uredno uručiti poziv za raspravu". Ustavni sud podsjeća na to da je relevantnim odredbama ZPPFBiH propisano da, ako dostavljač ne može ustanoviti točnu adresu osobe kojoj se pismeno treba dostaviti, pismeno će se vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi te osobe, zatražiti dostavu točne adrese, što apelant nije učinio. Čak i kada je apelant Općinskom sudu dostavio adresu tuženog, dostava pismena na dostavljenoj adresi nije mogla biti provedena. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 61. Dalje, u pogledu procesne radnje postavljanja privremenog zastupnika za poseban slučaj, Ustavni sud zapaža da je sud u obvezi, sukladno članku 296. ZPPFBiH, tuženom postaviti privremenog zastupnika i to, osim drugih zakonskih uvjeta, i kada je: a) boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika i b) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u FBiH, nalaze u inozemstvu, a dostava se nije mogla obaviti. Navedeni procesni razlozi se odnose na konkretan predmet. To što je postavljeni privremeni zastupnik odustao, ne znači da sud nije obvezan postaviti drugog staratelja. Osim toga, nakon što je razriješen staratelj za poseban slučaj, sud je opet tražio da apelant dostavi točnu adresu tuženog, iako zna da se to ne može utvrditi, pa je trebalo na temelju navedenih zakonskih odredbi odrediti privremenog zastupnika. U tom smislu i Općinski sud je u određenoj mjeri odgovoran za postavljanje privremenog staratelja. Iako je u apelaciji navedeno da svi apelantovi "prijedlozi za postavljanje tuženom privremenog zastupnika ili staratelja za poseban slučaj su ostali bez ikakvog rezultata", iz spisa i dostavljene dokumentacije proizlazi da su dva postavljena staratelja za poseban slučaj dali ostavke na postavljenje. 62. Konačno, iako je imao u vidu da postupak radi namirenja izgubljene dobiti još uvijek traje, a da je za pravni sustav od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav, imajući u vidu kompletnu prethodnu analizu, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka broj P-139/02 u najvećem dijelu može pripisati apelantu, a samo jednim dijelom Općinskom sudu. Predmet Općinskog suda broj P-285/03 63. Analizirajući postupak u predmetu Općinskog suda broj P-285/03, Ustavni sud zapaža da je apelant poduzimao određene pravne radnje, ali one efektivno nisu doprinijele početku niti nastavku parničnog postupka. Tako je apelant dostavio podnesak od 16. svibnja 2002. godine, kojim ipak nije uredio podnesenu tužbu, pa je sud Rješenjem broj 473/02 od 20. svibnja 2002. godine odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari. Dalje, podneskom od 4. srpnja 2003. godine apelant je predložio da se tuženom postavi privremeni zastupnik iz reda odvjetnika. Na poziv suda od 22. srpnja 2003. godine da uplati 20,00 KM za oglas u "Službenim novinama" tužitelj je odbio izvršiti uplatu, obrazlažući da se navedeni iznos treba uplatiti iz proračunskih sredstava suda, a ako sud i dalje smatra da on treba iznos platiti, "onda on taj iznos neće platiti, jer to nije njegova obveza". Ovakav eksplicitan navod ne ostavlja sumnju u pogledu apelantovog ponašanja u konkretnom postupku kao i u njegov doprinos ukupnoj dužini trajanja ovog postupka. Zatim, podneskom od 9. prosinca 2003. godine apelant je tražio da sud počne sa radom u ovom predmetu, a nakon toga zatražio intervenciju predsjednika suda u vezi sa rješavanjem spora. U podnesku od 16. studenoga 2007. godine apelant je analizirao novonastalu situaciju i, između ostalog, naveo da ima saznanja da supruga tuženog, a možda i tuženi, radi u danskoj pošti na nekim pomoćnim poslovima. Tužitelj je predložio da se tuženom postavi privremeni staratelj za poseban slučaj, sukladno članku 197. Obiteljskog zakona FBiH, te da to uradi ili sud ili da sud zatraži da to uradi organ starateljstva, odnosno JU Centar za socijalni rad jer je tuženi državljanin BiH. I konačno, podneskom od 29. travnja 2008. godine tužitelj je predložio da se Rješenje Općinskog suda broj P-285/07 od 17. travnja 2008. godine opozove, te da se sačeka završetak postupka za postavljanje staratelja. Apelant nije dostavio nikakvo obavještenje o postavljanju privremenog staratelja, koje sud čeka da bi nastavio postupak. I konačno, u odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelant u konkretnom postupku iskazao pasivno držanje, jer njegove pravne radnje nisu rezultirale efektivnim vođenjem i trajanjem parničnog postupka. 64. Kao što je u ovoj odluci već objašnjeno, postoji određeni stupanj odgovornosti Općinskog suda za pravodobno postavljanje privremenog zastupnika, ali ta odgovornost i propust suda nisu Broj 18 – Strana 113 takvog karaktera da bi se Općinskom sudu u značajnom dijelu mogla pripisati odgovornost zbog dužine trajanja postupka broj P-285/03. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je dužini trajanja konkretnog postupka u najvećoj mjeri doprinio sam apelant, a da je samo jednim dijelom dužini predmetnog postupka doprinio i Općinski sud, ali se zbog toga ne može konstituirati odgovornost nadležnih sudova, odnosno javnih vlasti za dužinu trajanja predmetnog postupka. Iako predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, jer u relevantnom razdoblju preteže apelantova odgovornost za donošenje meritorne odluke redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 962/04 od 13. listopada 2005. godine, str. 14, stavak 55). Obzirom na navedeno i uzevši u obzir sve procesne radnje koje je Općinski sud poduzimao, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u "razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 65. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine predmetnih postupaka, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članku 76. stavak 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku, njemu i ne pripada pravo na kompenzaciju. Ostali navodi 66. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 67. Ustavni sud zaključuje da u konkretnim sudskim predmetima nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na "razuman rok" odlučivanja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, nisu povrijeđena apelantova prava u situaciji kada odluka o njegovim tužbenim zahtjevima još nije donesena, a trajanje sveukupnog postupka može se u najvećoj mjeri pripisati ponašanju samog apelanta. Naime, apelant je svojim radnjama doprinio dužini postupka, a dužina trajanja postupka u veoma malom dijelu se može pripisati Općinskom sudu. 68. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 69. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 524/07, rješavajući apelaciju Puniše Rešetara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Broj 18 – Strana 114 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Puniše Rešetara podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetima Opštinskog suda u Zenici br. P-139/02 i P-285/03. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Puniša Rešetar (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 7. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa postupaka u predmetima koji se vode u Opštinskom sudu u Zenici (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) pod br. P-139/02 i P-285/03. Apelant je dopunio apelaciju 28. januara 2008. godine, 22. maja 2008. godine, 11. septembra 2008. godine, 13. novembra 2008. godine i 4. avgusta 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 19. marta 2009. godine da dostavi odgovore na apelaciju kao i predmetne spise na uvid (P-139/02 i P-285/03). 3. Opštinski sud je 1. aprila 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 19. juna 2009. godine tražene spise na uvid. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Predmet Opštinskog suda broj P-139/02 6. Apelant je 21. marta 1996. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog B. J. (u daqnjem tekstu: tuženi) zbog izgubljene dobiti. Apelant je naveo da mu tuženi nije vratio dug u iznosu od 5.566,00 KM u ugovorenom roku, pa mu je zbog neizvršewa ugovorne obaveze prouzrokovao daqnju štetu koja se ogleda u izgubljenoj dobiti. Sem vraćawa novčanog iznosa na ime izgubljene dobiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, apelant je, takođe, u tužbi predložio da sud donese rješenje kojim će da se odredi upis zabilježbe spora u zemqišnoj kwizi na nepokretnostima tuženog upisanim u zk.ul. broj 302 k.o. Lokvine. 7. Apelant je 29. septembra 1997. godine od Opštinskog suda podneskom tražio da se zakaže rasprava u predmetnom postupku. 8. Staralac za poseban slučaj Z. Đ., advokat iz Zenice, koji je određen jer tužilac nije dostavio tačnu adresu tuženog, obavijestio je aktom broj 01-550-92 od 28. novembra 1997. godine Centar za socijalni rad u Zenici da nije u mogućnosti da dalje zastupa tuženog u konkretnoj parnici. Opštinski sud je dopisom broj P-478/96 od 10. februara 1999. godine od Centra za socijalni rad tražio da dostavi informaciju o tome da li je Centar postavio novog staraoca za poseban slučaj. 9. Apelant je podneskom od 14. marta 2001. godine tražio da Opštinski sud putem diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine i Danske, države za koju je apelant pretpostavljao da tuženi u woj boravi, sazna adresu tuženog i uruči mu poziv za glavnu raspravu. 10. Rješenjem Opštinskog suda broj P 478/96 od 20. septembra 2001. godine prekinut je parnični postupak koji se vodio povodom apelantove tužbe protiv tuženog zbog izgubljene 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. dobiti, uz napomenu da će se nastaviti po prijemu odluke nadležnog organa starateqstva Opštine Zenica o postavljanju staraoca za poseban slučaj tuženom koji je nepoznatog boravišta. 11. Rješenjem JU Centar za socijalni rad iz Zenice broj 02/1-35-3-740 od 15. oktobra 2001. godine određen je P. M. za staraoca za poseban slučaj u konkretnom predmetu. 12. Apelant je podneskom od 29. oktobra 2001. godine tražio da se nastavi prekinuti postupak, navodeći da su se stekli uslovi za nastavak parnice s obzirom na to da je Rješenjem JU Centar za socijalni rad Zenica broj 02/1-35-3-740 od 15. oktobra 2001. godine tuženom postavljen staralac za poseban slučaj. Istovremeno je apelant i precizirao pravni osnov tužbe na izmaklu dobit, a ne izgubljenu dobit, u skladu sa zakonskim odredbama. 13. Podneskom od 14. novembra 2001. godine apelant je predložio da mu se obezbijedi tražbina ukwižbom založnog prava na nepokretnostima tuženog koje se vode u k.o. Zenica zk. ul. broj 4511. 14. Podneskom od 5. decembra 2001. godine apelant je predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će da zabrani tuženom da otuđi ili optereti svoje nepokretnosti upisane u zk. ul. broj 4511 k.o. Zenica uz zabilježbu zabrane otuđewa u zemqišnu kwigu. 15. Opštinski sud je Rješenjem broj I-1718/01 od 18. februara 2002. godine odredio da se obezbijedi tražbina ukwižbom založnog prava na nepokretnostima tuženog koje se vode u k.o. Zenica zk. ul. broj 4511. 16. Rješenjem Opštinskog suda broj P-139/02 od 28. februara 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-247/02 od 8. maja 2002. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov predlog za određivanje privremene mjere. 17. Apelant je 24. februara 2003. godine podneskom precizirao tužbeni zahtjev tražeći cjelokupnu štetu u kojoj je sadržana i izmakla dobit jer se radi o tzv. ugovornoj šteti nastaloj na osnovu ugovora o zajmu između apelanta i tuženog. 18. Rješenjem Opštinskog suda broj P-139/02 od 18. marta 2003. godine, koje je u žalbenom postupku potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-777/03 od 23. septembra 2003. godine, odlučeno je da postupak u ovoj pravnoj stvari miruje od 18. marta 2003. godine. 19. Zatim, Rješenjem JU Centar za socijalni rad Zenica broj 02/1-35-3-740 od 16. juna 2003. godine razriješen je staralac za poseban slučaj tuženog P. M. iz Zenice, kom je naloženo da podnese izvještaj i organu starateqstva položi račun o svome radu. 20. Apelant je podneskom od 20. juna 2003. godine od Opštinskog suda zatražio da se nastavi predmetni postupak. 21. Opštinski sud je Rješenjem broj P-139/02 od 20. juna 2005. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana od prijema rješewa uredi svoju tužbu tako da tačno označi tuženog, dostavi adresu za njega i precizira tužbeni zahtjev u važećoj valuti, a ukoliko to ne učini u ostavljenom roku, smatraće se da je tužba povučena. 22. Apelant je 15. jula 2005. godine uredio tužbu u skladu sa navedenim rješenjem Opštinskog suda. 23. Opštinski sud je 26. septembra 2005. godine zatražio od apelanta da u roku od 10 dana dostavi tačnu adresu boravišta tuženog, u skladu sa članom 348 stav 2 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06; u daqnjem tekstu: ZPPFBiH), budući da je pismeno vraćeno dostavljaču sa naznakom "nepoznat na navedenoj adresi". Predmet Opštinskog suda broj P-285/03 24. Apelant je 1. aprila 2002. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog J. B. radi utvrđewa i isplate na ime kamata za glavni dug, v. s. 19.907,50 evra. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 25. Rješenjem Opštinskog suda broj P-473/02 od 6. maja 2002. godine apelantu je vraćena tužba na ispravku i dopunu, što je apelant učinio 16. maja 2002. godine. 26. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješewa Opštinskog suda broj P-473/02 od 20. maja 2002. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-676/02 od 14. februara 2003. godine. Tim rješenjem Kantonalni sud je uvažio žalbu, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 27. U ponovnom postupku Opštinski sud je na ročištu održanom 7. marta 2003. godine donio rješenje kojim je raspravu odložio na neodređeno vrijeme, te ujedno zakqučio da će JU Centar za socijalni rad da dostavi zahtjev za određivanje M.P. za privremenog staraoca tuženom. 28. JU Centar za socijalni rad je Rješenjem broj 02/2-35-3-343 od 16. juna 2003. godine odbio zahtjev Opštinskog suda za postavljanje staraoca. O tome je Opštinski sud obavijestio apelanta koji je dopisom od 4. jula 2003. godine predložio da se tuženom postavi privremeni zastupnik, odnosno advokat. 29. Opštinski sud je dopisom od 15. jula 2003. godine pozvao apelanta da uplati 20,00 KM naknade za oglas u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" (u daqnjem tekstu: "Službene novine FBiH") kako bi sud rješenjem odredio privremenog zastupnika tuženom iz reda advokata. Apelant je podneskom od 22. jula 2003. godine iznio svoje mišljenje vezano za plaćanje oglasa, a dopisom od 9. decembra 2003. godine urgirao da sud počne sa radom u ovom predmetu. Dalje, Opštinski sud je podneskom od 12. decembra 2003. godine ponovo pozvao apelanta da uplati navedeni iznos za objavqivanje oglasa. 30. Rješenjem Opštinskog suda broj P-285/03 od 2. avgusta 2004. godine apelantu je naloženo da svoju tužbu od 1. aprila 2002. godine uredi u smislu odredbi iz člana 53 ZPPFBiH, što je apelant učinio 10. avgusta 2004. godine. 31. Opštinski sud je dopisom broj P-285/03 od 27. oktobra 2004. godine obavijestio apelanta da je saznao da tuženi živi u Danskoj i dostavio mu tužbu i apelantov podnesak od 10. avgusta 2004. godine. Međutim, tužba i podnesak su vraćeni jer je tuženi nepoznat na naznačenoj adresi. Opštinski sud je u dopisu upoznao apelanta o mogućnostima dostavljanja pismena tuženom u smislu odredbi člana 348 ZPPFBiH (objavqivanjem pismena na oglasnoj tabli suda i najmanje jednim dnevnim novinama u FBiH, čije troškove snosi tužilac), te pozvao apelanta da dostavi predloge o načinu dostavljanja pismena tuženom. 32. Opštinski sud je dopisom broj P-285/03 od 18. maja 2006. godine od JU Centar za socijalni rad ponovo zatražio postavljanje staraoca za poseban slučaj tuženom u predmetnom parničnom postupku. 33. JU Centar za socijalni rad je svojim dopisom broj 02/2-35-3-654/06 od 15. juna 2006. godine obavijestio Opštinski sud da je apelant izjavio da nema predlog za imenovanje staraoca, kao i da predlog nije podnesen ni u zahtjevu suda, tako da nisu mogli dalje da postupaju i udovolje zahtjevu. 34. Rješenjem Opštinskog suda broj P-285/03 od 10. jula 2006. godine apelantu je naloženo, povodom njegovog predloga da sud odredi privremenog zastupnika tuženom, da u roku od osam dana uplati iznos od 20,00 KM na ime naknade za objavqivanje oglasa na žiro račun "Službenih novina FBiH" i iznos od 20,00 KM na žiro račun "Službenih novina Zeničko-dobojskog kantona", zatim da u Opštinskom sudu dostavi kopije uplatnica nakon čega će Opštinski sud da odredi P.N. kao privremenog zastupnika tuženom. 35. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv Rješewa Opštinskog suda broj P-285/03 od 10. jula 2006. godine o uplati iznosa od 20,00 KM na ime naknade za objavqivanje oglasa, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-06-001 646 od 15. maja 2007. godine, kojim je odbacio apelantovu žalbu kao nedozvoljenu. 36. Apelant je dopisom od 15. juna 2007. godine dostavio adresu tuženog i zatražio od Opštinskog suda da na tu adresu dostavi tužbu na odgovor. Broj 18 – Strana 115 37. Opštinski sud je 6. jula 2007. godine pokušao da dostavi tužbu tuženom putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ministarstvo pravde), odnosno Ambasade BiH u Kopenhagenu. Međutim, dostavljanje je bilo bezuspješno (pošta je vraćena uz dopis Ministarstva pravde od 16. oktobra 2007. godine da je nemoguće uručenje pismena na navedenoj adresi). 38. Opštinski sud je Rješenjem broj P-285/03 od 2. novembra 2007. godine pozvao tuženog da ispravi svoju tužbu tako što će označiti tačnu adresu tuženog. Apelant je svojim podneskom od 16. novembra 2007. godine predložio da se tuženom postavi staralac za poseban slučaj, u skladu sa članom 197 Porodičnog zakona FBiH. Opštinski sud je dopisom broj P-285/03 od 22. novembra 2007. godine zatražio od JU Centar za socijalni rad da tužiocu postave staraoca za poseban slučaj. 39. U međuvremenu, Opštinski sud je dobio dopis Ministarstva pravde broj 07-14-1-9783/07 od 11. decembra 2007. godine, kojim je obaviješten da je predmetna pošiqka, nakon obavijesti Ambasade BiH u Kopenhagenu broj 138-1-673-3/07 od 15. novembra 2007. godine, uručena 11. avgusta 2007. godine uz potpis Mirjane Jowić. S obzirom na to da je bilo nejasno koja je pošiqka uručena tuženom, a imajući u vidu da je Ministarstvo pravde 16. oktobra 2007. godine obavijestilo Opštinski sud da tuženom tužba nije uručena, Opštinski sud je ponovo svojim dopisom broj P-285/03 od 4. januara 2008. godine dostavio tužbu sa prilozima Ministarstvu pravde kako bi je putem Ambasade BiH dostavio tuženom. 40. JU Centar za socijalni rad je na osnovu podneska Opštinskog suda broj P-285/03 od 27. marta 2008. godine donio Zakqučak broj 02/3-35-3-1811/07 od 14. aprila 2008. godine. Tim zakqučkom Opštinski sud je obustavio daqnje vođenje postupka u predmetu imenovawa staraoca za poseban slučaj tuženom u predmetnom postupku. 41. Ministarstvo pravde je svojim dopisom broj 07-14-1-9783/07 od 4. aprila 2008. godine obavijestilo Opštinski sud da tužba sa prilozima nije uručena tuženom zbog toga što je primalac na adresi odbio da primi pošiqku, te da je u dopisu Ambasade BiH u Kopenhagenu broj 138/2-13-1-114-1/08 od 13. marta 2008. godine navedeno da je dodatnom provjerom utvrđeno da na datoj adresi živi Nikola Jowić, a ne tuženi. 42. Opštinski sud je Rješenjem broj P-285/03 od 17. aprila 2008. godine naložio apelantu da uredi svoju tužbu tako što će označiti tačnu adresu tuženog. I konačno, apelant je svojim dopisom od 29. aprila 2008. godine, između ostalog, obavijestio Opštinski sud da je podnio zahtjev JU Centar za socijalni rad za postavljanje tuženom staraoca za poseban slučaj. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 43. Apelant navodi da su mu zbog dužine trajawa postupaka u predmetima koji se vode u Opštinskom sudu pod br. P-139/02 i P-285/03 povrijeđeni pravo na donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Apelant smatra da je predmete koji se vode pred Opštinskim sudom bilo moguće riješiti na jednostavan način, ali da sud nije htio da otkloni nedostatke u postupku što mu je bila obaveza po ZPPFBiH. Apelant se posebno žali da sud njegove predloge za određivanje zakonskog zastupnika nije prihvatio. U vezi sa predmetom broj P-285/03, sud je, takođe, iskazao neefikasnost i neažurnost, mada je, u pogledu dospjelih a neisplaćenih kamata koje je trebalo da mu tuženi plati uz glavni dug, imao nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Apelant zakqučuje da se, sem proceduralnih provokacija i šikanirawa sudija koji su postupali u njegovim predmetima, Broj 18 – Strana 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nije ništa desilo, niti je parnica započela, jer sudija neće da postavi tuženom zakonskog zastupnika ili staraoca za poseban slučaj. Apelant tvrdi da sud neće da otkloni nedostatke u zastupanju tuženog, što mu je obaveza po parničnom postupku, jer on sam ne zna adresu tuženog koji se nalazi u Danskoj. Čak i kad je saznao za adresu tuženog, nije odgovoran za to što mu je bilo nemoguće uručiti tužbu. Kako je navedeno u apelaciji, svi apelantovi predlozi za postavljanje tuženom privremenog zastupnika (staraoca za poseban slučaj) ostali su bez ikakvog rezultata. Sudije to jednostavno, kako navodi apelant, neće da urade, jer žele da ga "mrcvare unedogled". On smatra da u postupanju sudova ima i elemenata diskriminacije, koji bi se, "da se kojim slučajem stranke zamijene za uloge u postupku, brzo otklonili i riješili". 44. Konačno, apelant je tražio od Ustavnog suda da mu se dodijeli naknada za nematerijalnu štetu u iznosu od 17.000 KM zbog dužine trajawa predmetnih postupaka. b) Odgovor na apelaciju 45. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je dostavio izjašnjenje postupajućih sudija u kojima je navedena hronologija toka predmetnih postupaka, te naveo da u tim postupcima nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelacijama poziva. 46. U predmetu broj P-139/02 postupajući sudija navodi da zbog apelantovog ponašawa u postupku predmet do danas nije okončan. Takođe, postupajući sudija je naveo da apelant u konkretnom predmetu nije označio tačnu adresu tuženog, zbog čega je tužba nepotpuna. Opštinski sud je naveo da je u toku postupka, od samog njegovog početka, postojala procesna situacija da je tuženi nepoznatog boravišta, te da je tuženom konkretno dva puta postavljan staralac i oni su u oba slučaja razriješeni na sopstveni zahtjev. S obzirom na takvu procesnu situaciju, sud je donio rješenje o prekidu postupka 20. septembra 2001. godine do postavljanja staraoca tuženom, a rješenjem od 18. marta 2003. godine sud je stavio postupak na mirovanje. Rješenjem Centra za socijalni rad od 16. juna 2003. godine postavljeni staralac za poseban slučaj je razriješen dužnosti, a od apelanta je 26. septembra 2005. godine zatraženo da dostavi tačnu adresu tuženog, pošto je tuženi nepoznat na adresi koju je apelant naveo u uređenoj tužbi. Apelant nije postupio po nalogu suda niti je sudu dostavio adresu tuženog. Iz svega navedenog Opštinski sud je zakqučio da se apelant kao tužilac pasivno držao u toku postupka, odnosno nije dostavio tačnu adresu tuženog, niti je podnio kakav drugi predlog prema odredbama parničnog postupka. 47. U predmetu broj P-285/03 postupajući sudija je naveo da apelant u konkretnom predmetu nije označio tačnu adresu tuženog, zbog čega je tužba nepotpuna. Takođe, Opštinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da apelant nije dostavio nikakvo obavještenje o postavljanju privremenog staraoca, koje sud čeka da bi nastavio postupak, jer sud nije ni opozvao rješenje niti odbacio tužbu. Pošto apelant nije u skladu sa članom 53 stav 2 tačka 7 i članom 334 stav 2 ZPPFBiH dostavio urednu tužbu, u koju se ubraja i tačna adresa tuženog, odgovornost za dužinu postupka je na apelantu, a ne na sudu. Dalje, sud ne može da snosi odgovornost za procesne situacije u kojima staraoci za poseban slučaj, određeni da zastupaju tuženog, daju ostavke ili ne prihvataju tu dužnost. Tužiočev propust da dostavi pravu adresu tuženog i neprihvatanje staralaca da zastupaju tuženog je odgovornost tužioca, a ne suda. Konačno, postupanjem suda u konkretnom predmetu nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 48. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ponedjeljak, 5.4.2010. Član 296 (1) Ako se tokom postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle da nastanu štetne posljedice, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika. (2) Uz uslov iz stava 1 ovog člana, sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika naročito u slučajevima: Š...Ć 4) ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika; 5) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u FBiH, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje nije moglo da se obavi. Š...Ć Član 334 Š...Ć Podnesci moraju biti razumqivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi u vezi s wima moglo da se postupa. Naročito treba da sadržavaju: oznaku suda, ime i prezime, odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, wihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnosioca. Član 348 (1) Ako se utvrdi da je lice kom pismeno treba da se dostavi privremeno odsutno i da lica navedena u članu 345 st. 2 i 3 ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme da mu predaju, vratiće se pismeno sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi, a dostavljanje će ponovo da bude pokušano u odgovarajuće vrijeme. (2) Ako dostavljač ne može da utvrdi tačnu adresu lica kom pismeno treba da se dostavi, pismeno će vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu. Š...Ć (7) Troškove objavqivawa u dnevnim novinama predujmquje tužilac. 49. U Porodičnom zakonu FBiH ("Službene novine FBiH" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase: Član 197 Organ starateqstva imenovaće posebnog staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije je boravište nepoznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom sopstveniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određenog lica. VI. Dopustivost 50. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 51. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 52. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 54. Apelant smatra da su mu u predmetnim postupcima povrijeđeni ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, posebno u odnosu na dužinu roka odlučivawa, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 55. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 56. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 57. U konkretnom slučaju, u predmetu broj P-139/02, odnosno u predmetu izgubljene dobiti, tužba je podnesena 29. marta 1996. godine, pa će Ustavni sud da ispita dužinu trajawa postupka počevši od tog datuma. 58. Dalje, u predmetu broj P-285/03, predmetu utvrđewa i isplate 19.907,50 eura na ime kamata, tužba je podnesena 1. aprila 2002. godine, pa će Ustavni da ispita dužinu trajawa postupka počevši od tog datuma. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 59. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje pitawa da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi i od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za qudska prava, No. 11541/85 OI 70). Predmet Opštinskog suda broj P-139/02 60. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će najprije da ispita apelantovo ponašanje u predmetu Opštinskog suda broj P-139/02. Činjenica je da je apelant 29. septembra 1997. godine od Opštinskog suda podneskom tražio zakazivanje rasprave u predmetnom postupku, a podneskom od 14. marta 2001. godine tražio je da Opštinski sud putem diplomatskog predstavništva Bosne i Hercegovine i Danske sazna adresu tuženog i uruči mu poziv za glavnu raspravu. Dalje, nesporno je da je apelant u toku trajawa ovoga postupka upućivao Opštinskom sudu podneske s ciljem ubrzawa postupka, ali sud nije mogao da procesuira njegovu tužbu jer apelant u tužbi nije naznačio tačnu adresu tuženog, a na adresu u Danskoj koju je apelant sudu dostavio nije bilo moguće uručenje sudskih pismena. Ustavni sud zapaža da je oznaka tuženog, sa tačno naznačenom adresom, prebivalištem, odnosno boravištem, suštinski uslov da bi parnični postupak mogao uopšte da započne, odnosno da bi mogao da se nastavi. Stoga, prema članu Broj 18 – Strana 117 334 ZPPFBiH, tužilac je obavezan da naznači tačno ime i adresu tuženog, kao i njegovo prebivalište, odnosno boravište. Iz stawa spisa i odgovora na apelaciju proizilazi da tužilac nije naznačio sve ono što je neophodno da bi sudska pismena bila uručena, konkretno adresu tuženog. Istina, apelant je predlagao da se odredi privremeni zastupnik zbog toga što je boravište tuženog nepoznato, u procesnoj situaciji kada tuženi nema punomoćnika, odnosno tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika u FBiH se nalaze u inostranstvu, a dostavljanje nije moglo da se obavi, kako i nalažu zakonske odredbe. Međutim, postavljeni privremeni zastupnici su podnosili ostavke ili uopšte nisu prihvatali zastupanje tuženog. Čak je i sam apelant u dopisu Opštinskom sudu od 11. marta 2001. godine utvrdio da je "problem u stvarnom započiwanju postupka to što je adresa tuženog nepoznata, pa ne može uredno da mu se uruči poziv za raspravu". Ustavni sud podsjeća na to da je relevantnim odredbama ZPPFBiH propisano da, ako dostavljač ne može da ustanovi tačnu adresu lica kom pismeno treba da se dostavi, pismeno će se vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu, što apelant nije učinio. Čak i kada je apelant Opštinskom sudu dostavio adresu tuženog, dostava pismena na dostavljenoj adresi nije mogla da bude sprovedena. 61. Dalje, u pogledu procesne radnje postavljanja privremenog zastupnika za poseban slučaj, Ustavni sud zapaža da je sud u obavezi da, u skladu sa članom 296 ZPPFBiH, tuženom postavi privremenog zastupnika i to, sem drugih zakonskih uslova, i kada je: a) boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika i b) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u FBiH, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje nije moglo da se obavi. Navedeni procesni razlozi se odnose na konkretan predmet. To što je postavljeni privremeni zastupnik odustao, ne znači da sud nije obavezan da postavi drugog staraoca. Sem toga, nakon što je razriješen staralac za poseban slučaj, sud je opet tražio da apelant dostavi tačnu adresu tuženog, iako zna da to ne može da se utvrdi, pa je trebalo na osnovu navedenih zakonskih odredbi odrediti privremenog zastupnika. U tom smislu i Opštinski sud je u određenoj mjeri odgovoran za postavljanje privremenog staraoca. Iako je u apelaciji navedeno da svi apelantovi "predlozi za postavljanje tuženom privremenog zastupnika ili staraoca za poseban slučaj su ostali bez ikakvog rezultata", iz spisa i dostavljene dokumentacije proizilazi da su dva postavljena staraoca za poseban slučaj dali ostavke na postavljenje. 62. Konačno, iako je imao u vidu da postupak radi namirewa izgubljene dobiti još uvijek traje, a da je za pravni sistem od osnovne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem, imajući u vidu kompletnu prethodnu analizu, Ustavni sud smatra da dužina trajawa postupka broj P-139/02 u najvećem dijelu može da se pripiše apelantu, a samo jednim dijelom Opštinskom sudu. Predmet Opštinskog suda broj P-285/03 63. Analizirajući postupak u predmetu Opštinskog suda broj P-285/03, Ustavni sud zapaža da je apelant preduzimao određene pravne radnje, ali one efektivno nisu doprinijele početku niti nastavku parničnog postupka. Tako je apelant dostavio podnesak od 16. maja 2002. godine, kojim ipak nije uredio podnesenu tužbu, pa je sud Rješenjem broj 473/02 od 20. maja 2002. godine odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari. Dalje, podneskom od 4. jula 2003. godine apelant je predložio da se tuženom postavi privremeni zastupnik iz reda advokata. Na poziv suda od 22. jula 2003. godine da uplati 20,00 KM za oglas u "Službenim novinama" tužilac je odbio izvršiti uplatu, obrazlažući da navedeni iznos treba da se uplati iz buxetskih sredstava suda, a ako sud i dalje smatra da on treba da plati iznos, "onda on taj iznos neće da plati, jer to nije njegova obaveza". Ovakav Broj 18 – Strana 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH eksplicitan navod ne ostavlja sumnju u pogledu apelantovog ponašawa u konkretnom postupku kao i u njegov doprinos ukupnoj dužini trajawa ovog postupka. Zatim, podneskom od 9. decembra 2003. godine apelant je tražio da sud počne sa radom u ovom predmetu, a nakon toga zatražio intervenciju predsjednika suda u vezi sa rješavanjem spora. U podnesku od 16. novembra 2007. godine apelant je analizirao novonastalu situaciju i, između ostalog, naveo da ima saznawa da supruga tuženog, a možda i tuženi, radi u danskoj pošti na nekim pomoćnim poslovima. Tužilac je predložio da se tuženom postavi privremeni staralac za poseban slučaj, u skladu sa članom 197 Porodičnog zakona FBiH, te da to uradi ili sud ili da sud zatraži da to uradi organ starateqstva, odnosno JU Centar za socijalni rad jer je tuženi državljanin BiH. I konačno, podneskom od 29. aprila 2008. godine tužilac je predložio da se Rješenje Opštinskog suda broj P-285/07 od 17. aprila 2008. godine opozove, te da se sačeka završetak postupka za postavljanje staraoca. Apelant nije dostavio nikakvo obavještenje o postavljanju privremenog staraoca, koje sud čeka da bi nastavio postupak. I konačno, u odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je apelant u konkretnom postupku iskazao pasivno držanje, jer njegove pravne radnje nisu rezultovale efektivnim vođenjem i trajanjem parničnog postupka. 64. Kao što je u ovoj odluci već objašnjeno, postoji određeni stepen odgovornosti Opštinskog suda za pravovremeno postavljanje privremenog zastupnika, ali ta odgovornost i propust suda nisu takvog karaktera da bi Opštinskom sudu u značajnom dijelu mogla da se pripiše odgovornost zbog dužine trajawa postupka broj P-285/03. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je dužini trajawa konkretnog postupka u najvećoj mjeri doprinio sam apelant, a da je samo jednim dijelom dužini predmetnog postupka doprinio i Opštinski sud, ali zbog toga ne može da se konstituiše odgovornost nadležnih sudova, odnosno javnih vlasti za dužinu trajawa predmetnog postupka. Iako predmetni postupak još uvijek nije okončan, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, jer u relevantnom periodu preteže apelantova odgovornost za donošenje meritorne odluke redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 962/04 od 13. oktobra 2005. godine, str. 14, stav 55). S obzirom na navedeno i uzevši u obzir sve procesne radnje koje je Opštinski sud preduzimao, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 65. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine predmetnih postupaka, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76 stav 2 Pravila, ovlašćen da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku, njemu i ne pripada pravo na kompenzaciju. Ostali navodi 66. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa povredom prava garantovanih članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno da se posebno razmatraju ostali apelantovi navodi koji se tiču povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. VIII. Zakqučak 67. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnim sudskim predmetima nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na "razuman rok" odlučivawa iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, nisu povrijeđena apelantova prava u situaciji kada odluka o njegovim tužbenim zahtjevima još nije donesena, a trajanje sveukupnog postupka može u najvećoj mjeri da se pripiše ponašanju samog apelanta. Naime, apelant je svojim radwama doprinio dužini postupka, a dužina trajawa postupka u veoma malom dijelu može da se pripiše Opštinskom sudu. 68. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 69. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 672/07, rješavajući apelaciju Ante Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Ante Zečevića. Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u saradnji sa nadležnim organima Bosne i Hercegovine i entiteta, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, preduzme korake za stvaranje pravnog okvira radi poštivanja apelantovih ustavnih prava u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Anti Zečeviću isplati iznos od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Anto Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 12. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnesak naslovljen kao "Molba za odštetu". Predmet je u Ustavnom sudu prvobitno bio evidentiran Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pod poslovnim brojem SU-16/07, ali je nakon dopune/preciziranja od 21. februara 2007. godine registriran kao apelacija broj AP 672/07. Apelant navodi da je njegov status nezakonit jer je smješten na Odjel za izdržavanje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Kazneno-popravnog zavoda u Zenici (u daljnjem tekstu: Odjel forenzike KPZZ). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su zatraženi od Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde FBiH) 16. marta 2007. godine i 13. augusta 2009. godine, od Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 24. augusta 2009. godine, te od Pravosudne komisije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravosudna komisija) 23. oktobra 2009. godine. 3. Ministarstvo pravde FBiH je dostavilo odgovor 11. aprila 2007. godine i 9. oktobra 2009. godine, Osnovni sud 4. septembra i 17. novembra 2009. godine, a Pravosudna komisija 5. novembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. oktobra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Osnovnog suda broj Kp-9/01-4 od 17. septembra 2001. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZDB). Apelantu je za to djelo, na osnovu člana 62. stav 1. KZDB, izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. 7. Rješenjem Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-98/2001 od 9. oktobra 2001. godine uvažena je žalba apelantovog branioca i rješenje prvostepenog suda je preinačeno. Rješenje je preinačeno tako da pritvor koji je apelantu određen Rješenjem Osnovnog suda broj Kp-9/01-4 od 17. septembra 2001. godine može trajati do pravosnažnosti tog rješenja. 8. Iz predmeta spisa proizlazi da je apelant na Odjel forenzike KPZZ smješten 17. septembra 2001. godine, a radi izvršenja Rješenja Osnovnog suda broj Kp-9/01-4 od 17. septembra 2001. godine. 9. Rješenjima Osnovnog suda broj Kp 9/01-4 od 5. aprila i 25. oktobra 2002. godine i 26. maja 2003. godine, koja su donesena na osnovu izvještaja Odjela forenzike KPZZ u postupku preispitivanja daljnje potrebe ove mjere, apelantu je produžena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Ustavni sud donio odluku o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Odluka broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, u kojoj je utvrdio povredu prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koju se on žali. Zbog kršenja navedenih prava apelant traži naknadu štete u iznosu koji odredi Ustavni sud. 11. U predmetu broj AP 2271-05 Ustavni sud je smatrao da apelacije pokreću pitanja koja se tiču prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka e) i 4. Evropske konvencije. Naime, svi apelanti su smatrali da su se donošenjem novog krivičnopravnog zakonodavstva stekli uvjeti da budu pušteni na liječenje sa slobode, te da u Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH, Broj 18 – Strana 119 koji je stupio na snagu 2003. godine, nema nikakvog uporišta da im bude i dalje produžavana mjera čuvanja u odgovarajućoj ustanovi. Osim toga, apelanti su smatrali da Odjel forenzike KPZZ nije odgovarajuća ustanova u kojoj ta mjera uopće može da se provodi. b) Odgovor na apelaciju 12. Ministarstvo pravde FBiH je u odgovoru na apelaciju navelo da je, prema informaciji KPZZ, apelantov tretman u skladu sa odredbama Pravilnika o kućnom redu koji se odnosi na izdržavanje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i zadržavanja u KPZZ zatvorenog tipa, da se obavljaju potrebni intervjui i druga potrebna zdravstvena zaštita, te da u tom pogledu nema kršenja prava niti nezakonitog tretmana. Ministarstvo pravde FBiH je naglasilo da je Ustavni sud razmatrao apelacije lica nad kojima se izvršava ova mjera sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, kojom je utvrđena povreda člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije, te naložio Vladi FBiH preduzimanje koraka za stvaranje pravnog okvira radi poštivanja ustavnih prava apelanata. U odgovoru koji je na zahtjev Ustavnog suda Ministarstvo pravde FBiH ponovno dostavilo navedeno je da je Uprava KPZZ zatvorenog tipa u Zenici početkom maja 2009. godine Odjel forenzike izmjestila iz zatvorenog kruga zavoda na vanjski paviljon i to u renoviranu zgradu koja je udaljena od svih ostalih objekata zavoda. Također je navedeno da su uvjeti u kojima borave lica smještena u Odjel forenzike KPZZ sada puno bolji i zadovoljavaju postavljene standarde. 13. Pravosudna komisija je Ustavnom sudu proslijedila odgovor Osnovnog suda u kojem je navedeno da je odluka donesena u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. 14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je nakon upućivanja apelanta na izvršenje mjere sigurnosti u zatvorsku bolnicu KPZZ, nakon rješenja od 17. septembra 2001. godine, donio rješenja broj Kp 9/01-4 od 5. aprila i 25. oktobra 2002. godine i 26. maja 2003. godine, kojima je određeno daljnje trajanje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja apelanta u zdravstvenoj ustanovi. Sud je, također, istakao da je navedena rješenja donio nakon pribavljenog izvještaja Odjela forenzike KPZZ i prijedloga da sud donese rješenje o nastavku izrečene mjere sigurnosti u toj ustanovi zbog bolesnih sadržaja u apelantovom mišljenju, u tolikoj mjeri da on predstavlja opasnost za okolinu. U odgovoru koji je na zahtjev Ustavnog suda Osnovni sud ponovno dostavio navedeno je da je apelant upućen na izvršenje mjere sigurnosti psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" broj 8/00). S obzirom na to da u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt Brčko BiH) ne postoje ustanove za izvršenje krivičnih sankcija, pa ni navedene mjere sigurnosti, ovaj sud postupa u skladu sa članom 7. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Distrikta Brčko BiH. Prema odredbama člana 7. st. 1. i 2. citiranog zakona, lice kojem je izrečena kazna zatvora, maloljetničkog zatvora ili zavodska odgojna mjera, te kazne izdržava prema svom izboru u ustanovama za izvršenje kazne zatvora, odnosno ustanovama za izvršenje zavodskih odgojnih mjera Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske, u skladu sa njihovim zakonima. Sva pitanja koja su značajna za izvršenje krivičnih sankcija, te uvjeti pod kojima će lica izdržavati kazne u ustanovama Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, regulirat će se sporazumom između Distrikta Brčko BiH i entiteta. V. Relevantni propisi 15. U Krivičnom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 6/00 i 1/01) relevantne odredbe glase: Član 61. Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti: Broj 18 – Strana 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1) obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi; Š...Ć Član 62. Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili smanjene uračunljivosti sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi ako utvrdi da bi počinilac mogao izvršiti teška krivična djela protiv života i tijela, seksualnog integriteta ili imovine, ukoliko bude pušten na slobodu, a takva opasnost se može izbjeći jedino njegovim liječenjem i čuvanjem u takvoj ustanovi. Š...Ć 16. U Zakonu o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 7/00 i 1/06) relevantne odredbe glase: Član 341. Ako je optuženi učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, javni tužilac će podnijeti sudu prijedlog da izrekne mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja takvog počinioca u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć ako za izricanje takve mjere postoje uvjeti predviđeni u čl. 62. i 63. Krivičnog zakona. Član 342. O primjeni mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć rješava sudija Osnovnog suda, poslije održanog glavnog pretresa. Š...Ć Ako sudija na osnovu provedenih dokaza utvrdi da je optuženi učinio određeno krivično djelo i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv, odlučit će, na osnovu saslušanja pozvanih lica i nalaza i mišljenja vještaka, da li će optuženom izreći mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Š...Ć Član 345. Osnovni sud je dužan svakih šest mjeseci, nakon prethodno pribavljenog mišljenja zdravstvene ustanove u kojoj se počinilac liječi i čuva, odlučiti o potrebi daljnjeg trajanja ove mjere sigurnosti. Po službenoj dužnosti ili na prijedlog zdravstvene ustanove u kojoj se optuženi liječi, a nakon saslušanja javnog tužioca, Osnovni sud će obustaviti ovu mjeru i odrediti otpuštanje počinioca iz zdravstvene ustanove, ako na osnovu mišljenja ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem počinioca u toj ustanovi, a može odrediti njegovo obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi. Š...Ć 17. U Krivičnom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 10/03, 45/04 i 6/05) relevantne odredbe glase: Član 71. Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti: a) obavezno psihijatrijsko liječenje; Š...Ć Član 74. (1) Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učiniocu krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, odnosno smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinioca da učini novo krivično djelo. Š...Ć Član 394. Izvršenje krivičnopravnih sankcija pravosnažno izrečenih u skladu sa odredbama Krivičnog zakona iz člana 393. (prestanak važenja bivšeg zakona) ovog zakona, čije izvršenje nije započeto ili je u toku, treba se u izričaju, sadržaju i načinu izvršenja uskladiti sa odredbama ovog zakona danom njegovog stupanja na snagu. 18. U Zakonu o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 10/03, 48/04, 6/05, 14/07, 19/07, 21/07 i 2/08) relevantne odredbe glase: Član 389. Postupak u slučaju neuračunljivosti Ponedjeljak, 5.4.2010. (1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka. Š...Ć (3) U slučaju iz stava 1. ovog člana, osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena. 19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" broj 17/09) relevantne odredbe glase: Član 118. Član 389. mijenja se i glasi: Član 389. Postupak u slučaju neuračunljivosti (1) Ako je osumnjičeni učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i postoje zakonom određeni uvjeti za određivanje prisilnog smještaja lica s težim duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da mu se privremeno odredi prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi uz obavještavanje zdravstvene ustanove. Š...Ć (3) Ako sud nakon provedenog glavnog pretresa utvrdi da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti, donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i posebnim rješenjem će mu se privremeno odrediti prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci. Protiv rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Š...Ć 20. U Zakonu o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 8/00, 1/01, 19/07 i 36/07) relevantne odredbe glase: Član 2. Lice prema kojem se izvršava krivična sankcija lišava se prava ili se ograničava u pravima samo u granicama nužnim za ostvarivanje svrhe izrečene sankcije, u skladu sa zakonom. Član 7. (1) Lice kojem je izrečena kazna zatvora, maloljetničkog zatvora ili zavodska odgojna mjera, te kazne izdržava prema svom izboru u ustanovama za izvršenje kazne zatvora, odnosno ustanovama za izvršenje zavodskih odgojnih mjera FBiH, odnosno Republike Srpske, u skladu sa njihovim zakonima. (2) Sva pitanja značajna za izvršenje krivičnih sankcija, te uvjeti pod kojima će lica izdržavati kazne u ustanovama Federacije BiH i Republike Srpske, regulirat će se sporazumom između Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i entiteta. Član 17. Upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši Osnovni sud. Član 39. Mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi osnovanoj samo za tu svrhu ili u posebnom odjelu zdravstvene ustanove. Član 40. Izuzetno od odredbe člana 39. ovog zakona, mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može se izvršavati u posebnom odjelu u kazneno-popravnom zavodu. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 42. Osnovni sud je dužan da od zdravstvene ustanove u koju je lice upućeno radi obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja najmanje jedanput godišnje traži izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Š...Ć Član 43. Lice kojem je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi u zdravstvenu ustanovu provodi policija. Nalog za provođenje lica iz stava 1. ovog člana izdaje Osnovni sud. 21. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama ("Službene novine FBiH" br. 37/01 i 42/02) relevantne odredbe glase: Član 43. Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će u krivičnom postupku izreći mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, u skladu sa odredbama čl. 63. i 64. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i čl. od 475. do 480. Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98). Član 44. Izvršenje mjere sigurnosti iz člana 43. ovog zakona provodi se u skladu sa čl. od 167. do 182. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98). 22. U Zakonu o zaštiti lica s mentalnim poremećajima ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" broj 12/06) relevantne odredbe glase: Član 32. Učiniocu koji je počinio krivično djelo ili prekršaj u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će u krivičnom, odnosno prekršajnom postupku izreći mjeru sigurnosti ili zaštitnu mjeru, u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Distrikta Brčko BiH, odnosno Zakona o prekršajima Distrikta Brčko BiH. Član 33. Zdravstvena ustanova koja primijeni mjeru obaveznog liječenja i čuvanja ima obavezu da svakih šest mjeseci procjenjuje stanje psihičkog zdravlja lica i o tome izvještava sud koji je izrekao mjeru. VI. Dopustivost i meritum 23. Ustavni sud je na osnovu analize pravnih i činjeničnih pitanja u ovom predmetu i predmetu u kojem je već donio Odluku broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 49/06) zaključio da se radi o potpuno identičnim pitanjima. Zbog toga se Ustavni sud i u konkretnom predmetu u pogledu dopustivosti apelacije i merituma poziva na stavove iz navedene odluke. 24. U pogledu dopustivosti apelacije, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio "da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi koji su dostupni apelantima, a koje bi trebalo da iscrpe. U ovim okolnostima Ustavni sud nije spriječen da razmatra apelacije" (tačka 54). 25. U pogledu merituma, Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio "da je očigledno da, nakon usvajanja novog zakonodavstva, sudska praksa u vezi sa produžavanjem ovakve mjere varira u Federaciji BiH. Naime, neki sudovi smatraju da nakon stupanja na snagu novih KZ i ZKPFBiH ova lica nisu više u njihovoj nadležnosti već u nadležnosti centara za socijalni rad. Zbog toga, ti sudovi donose rješenja o zadržavanju tih lica do 30 dana, prema odredbi člana 410. stav 2. novog ZKPFBiH, te predmet prosljeđuju nadležnom centru za socijalni rad. Centri za socijalni rad, međutim, nemaju potrebne kapacitete i uvjete da prime takva lica, niti imaju propisanu odgovarajuću proceduru, pa se ova lica i dalje zadržavaju u Odjelu forenzike Broj 18 – Strana 121 KPZZ, ali bez ikakve odluke bilo kojeg nadležnog organa. S druge strane, neki sudovi donose rješenja o produžetku trajanja izrečene mjere sigurnosti, ali prema ranije važećem ZKPFBiH i Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) i Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), poštujući u cijelosti proceduru koja je tim zakonima bila (ZKPFBiH) ili je još predviđena (Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju) - ispitivanje u redovnim vremenskim intervalima, pribavljanje nalaza i mišljenja ljekara, osiguranje prava na žalbu itd." (tačka 62). 26. Dalje, Ustavni sud je ukazao na to "da je i praksa sudova koji o produžetku pritvora odlučuju prema ZKPFBiH, koji je prestao da važi, također problematična, budući da se primjenjuje propis koji više nije na snazi. Ovakva praksa, prema mišljenju Ustavnog suda, za razliku od prethodne, ipak je zasnovana na nekom pravnom propisu uz vođenje odgovarajućeg postupka, što omogućava da mentalno oboljelim licima mjera sigurnosti bude produžena odlukom suda. Međutim, ovakva praksa zasnovana na ZKP koji više nije na snazi, te na odredbama Zakona o zaštiti lica i Zakona o izvršenju koji nisu usklađeni sa novim KZ i ZKPFBiH, već upućuju na primjenu prijašnjih propisa, ukazuje na kršenje principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržanog principa pravne sigurnosti". Na osnovu navedenog je zaključeno "da takva praksa i odluke donesene u tim postupcima ne mogu ispuniti zahtjev 'zakonitosti' iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije" (tačka 64). 27. Osim toga, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio "da, iako smještaj mentalno oboljelih lica u poseban odjel zatvora jeste, u određenoj mjeri, u skladu sa domaćim zakonom koji predviđa takvu mogućnost, ali isključivo kao izuzetak, on, ipak, nije saglasan sa zahtjevima Evropske konvencije koja traži da ta lica budu smještena u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da zahtjev 'zakonitosti' lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije nije ispunjen ni u pogledu institucije u kojoj se ta mjera izvršava" (tačka 67). 28. Također, Ustavni sud je zaključio da "nepreciznost i nejasnoće u odredbi krivičnopravnih propisa, materijalnih i procesnih, vode zaključku da ove zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije, već ostavljaju prostor da se proizvoljno primjenjuju (tačka 78)". Isto se odnosi i na Zakon o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (tačka 79). Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio "da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije" (tačka 82). 29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi javne vlasti u međuvremenu proveli niz konkretnih aktivnosti usmjerenih na rješavanje problema "odgovarajuće institucije", kao što je izmještanje Odjela forenzike KPZZ iz zatvorenog kruga zavoda na vanjski paviljon i to u renoviranu zgradu koja je udaljena od svih ostalih objekata zavoda i zaključenje sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja. Međutim, Ustavni sud smatra da ovo pitanje još uvijek nije konačno riješeno, pozivajući se ponovo na svoj zaključak iz Odluke broj AP 2271/05 da konačno rješenje "uključuje i donošenje odgovarajućih propisa za osnivanje odgovarajuće institucije, kao i njezino faktičko osnivanje i korištenje" (tačka 68). 30. Također, Ustavni sud zapaža da su zakonska rješenja u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine, koja su bila na snazi u vrijeme određivanja mjere sigurnosti apelantu, kao i u međuvremenu izvršene izmjene, potpuno identični zakonskim rješenjima u Federaciji BiH, a koja su bila predmet analize Ustavnog suda u citiranoj Odluci broj AP 2271/05. Isto tako, Ustavni sud je svjestan činjenice da Distrikt Brčko BiH nema vlastite ustanove za izvršenje krivičnih sankcija, već ih lica izdržavaju prema svom izboru u ustanovama za izvršenje kazne Broj 18 – Strana 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zatvora, odnosno ustanovama za izvršenje zavodskih odgojnih mjera entiteta. 31. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije, te da je svrsishodno da odredi isti pravni lijek koji je naveden u izreci ove odluke i u odnosu na Vladu Distrikta Brčko BiH, kako je to učinjeno u Odluci broj AP 2271/05 u odnosu na Vladu Federacije BiH. Kompenzacija 32. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nezakonitog zadržavanja u Odjelu forenzike KPZZ nakon stupanja na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva, u iznosu koju odredi Ustavni sud. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. 33. S obzirom na to da je ustanovio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije, a u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila, Ustavni sud dodjeljuje apelantu kompenzaciju u iznosu od 2.000,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Distrikta Brčko BiH. Visinu kompenzacije Ustavni sud je apelantu odredio kao satisfakciju, imajući u vidu okolnosti u Bosni i Hercegovini, praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 8. jula 2008. godine) i praksu Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 86/05). VII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije zbog toga što važeći zakoni precizno ne definiraju mogućnost, uvjete, način i postupak izricanja, produženja i/ili prestanka mjere obaveznog liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ovih lica, te pristup "sudu" radi ispitivanja zakonitosti pritvaranja, što ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu zakona. Osim toga, smještaj takvih lica u posebnom zatvorskom odjelu, također, ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Također, kršenje ovog prava postoji i zbog toga što važeća zakonska regulativa ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj ne poštuje prava iz člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 672/07, rješavajući apelaciju Ante Zečevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Ante Zečevića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u suradnji sa nadležnim tijelima Bosne i Hercegovine i entiteta, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, poduzme korake za stvaranje pravnog okvira radi poštivanja apelantovih ustavnih prava sukladno ovoj odluci. Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, Anti Zečeviću isplati iznos od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog povrede prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Anto Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 12. veljače 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnesak naslovljen kao "Molba za odštetu". Predmet je u Ustavnom sudu prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-16/07, ali je nakon dopune/preciziranja od 21. veljače 2007. godine registriran kao apelacija broj AP 672/07. Apelant navodi da je njegov status nezakonit jer je smješten na Odjel za izdržavanje mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Kazneno-popravnog zavoda u Zenici (u daljnjem tekstu: Odjel forenzike KPZZ). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su zatraženi od Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde FBiH) 16. ožujka 2007. godine i 13. kolovoza 2009. godine, od Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 24. kolovoza 2009. godine, te od Pravosudne komisije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravosudna komisija) 23. listopada 2009. godine. 3. Ministarstvo pravde FBiH je dostavilo odgovor 11. travnja 2007. godine i 9. listopada 2009. godine, Osnovni sud 4. rujna i 17. studenoga 2009. godine, a Pravosudna komisija 5. studenoga 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. listopada 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Osnovnog suda broj Kp-9/01-4 od 17. rujna 2001. godine apelant je proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. točka 1. Kaznenog zakona Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZDB). Apelantu je za to djelo, na temelju članka 62. stavak 1. KZDB, izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. 7. Rješenjem Apelacijskog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Kž-98/2001 od 9. listopada 2001. godine uvažen je priziv apelantovog branitelja i rješenje prvostupanjskog suda je preinačeno. Rješenje je preinačeno tako da pritvor koji je apelantu određen Rješenjem Osnovnog suda broj Kp-9/01-4 od 17. rujna 2001. godine može trajati do pravomoćnosti tog rješenja. 8. Iz predmeta spisa proizlazi da je apelant na Odjel forenzike KPZZ smješten 17. rujna 2001. godine, a radi izvršenja Rješenja Osnovnog suda broj Kp-9/01-4 od 17. rujna 2001. godine. 9. Rješenjima Osnovnog suda broj Kp 9/01-4 od 5. travnja i 25. listopada 2002. godine i 26. svibnja 2003. godine, koja su donesena na temelju izvješća Odjela forenzike KPZZ u postupku preispitivanja daljnje potrebe ove mjere, apelantu je produžena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali na kršenje prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je Ustavni sud donio odluku o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Odluka broj AP 2271/05 od 21. prosinca 2006. godine, u kojoj je utvrdio povredu prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije na koju se on žali. Zbog kršenja navedenih prava apelant traži naknadu štete u iznosu koji odredi Ustavni sud. 11. U predmetu broj AP 2271-05 Ustavni sud je smatrao da apelacije pokreću pitanja koja se tiču prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1. točka (e) i 4. Europske konvencije. Naime, svi apelanti su smatrali da su se donošenjem novog kaznenopravnog zakonodavstva stekli uvjeti da budu pušteni na liječenje sa slobode, te da u Zakonu o kaznenom postupku Federacije BiH, koji je stupio na snagu 2003. godine, nema nikakvog uporišta da im bude i dalje produžavana mjera čuvanja u odgovarajućoj ustanovi. Osim toga, apelanti su smatrali da Odjel forenzike KPZZ nije odgovarajuća ustanova u kojoj se ta mjera uopće može provoditi. b) Odgovor na apelaciju 12. Ministarstvo pravde FBiH je u odgovoru na apelaciju navelo da je, prema informaciji KPZZ, apelantov tretman sukladan odredbama Pravilnika o kućnom redu koji se odnosi na izdržavanje mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i zadržavanja u KPZZ zatvorenog tipa, da se obavljaju potrebni intervjui i druga potrebna zdravstvena zaštita, te da u tom pogledu nema kršenja prava niti nezakonitog tretmana. Ministarstvo pravde FBiH je naglasilo da je Ustavni sud razmatrao apelacije osoba nad kojima se izvršava ova mjera sigurnosti. U svezi s tim, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2271/05 od 21. prosinca 2006. godine, kojom je utvrđena povreda članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije, te naložio Vladi FBiH poduzimanje koraka za stvaranje pravnog okvira radi poštivanja ustavnih prava apelanata. U odgovoru koji je na zahtjev Ustavnog suda Ministarstvo pravde FBiH ponovno dostavilo navedeno je da je Uprava KPZZ zatvorenog tipa u Zenici početkom svibnja 2009. godine Odjel forenzike izmjestila iz zatvorenog kruga zavoda na vanjski paviljon i to u renoviranu zgradu koja je udaljena od svih ostalih objekata zavoda. Također je navedeno da su uvjeti u kojima borave osobe smještene u Odjel forenzike KPZZ sada puno bolji i zadovoljavaju postavljene standarde. 13. Pravosudna komisija je Ustavnom sudu proslijedila odgovor Osnovnog suda u kojem je navedeno da je odluka Broj 18 – Strana 123 donesena sukladno pozitivnim zakonskim propisima, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. 14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je nakon upućivanja apelanta na izvršenje mjere sigurnosti u zatvorsku bolnicu KPZZ, nakon rješenja od 17. rujna 2001. godine, donio rješenja broj Kp 9/01-4 od 5. travnja i 25. listopada 2002. godine i 26. svibnja 2003. godine, kojima je određeno daljnje trajanje mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja apelanta u zdravstvenoj ustanovi. Sud je, također, istakao da je navedena rješenja donio nakon pribavljenog izvješća Odjela forenzike KPZZ i prijedloga da sud donese rješenje o nastavku izrečene mjere sigurnosti u toj ustanovi zbog bolesnih sadržaja u apelantovom mišljenju, u tolikoj mjeri da on predstavlja opasnost za okolinu. U odgovoru koji je na zahtjev Ustavnog suda Osnovni sud ponovno dostavio navedeno je da je apelant upućen na izvršenje mjere sigurnosti psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi sukladno Zakonu o izvršenju kaznenih i prekršajnih sankcija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" broj 8/00). S obzirom na to da u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt Brčko BiH) ne postoje ustanove za izvršenje kaznenih sankcija, pa ni navedene mjere sigurnosti, ovaj sud postupa sukladno članku 7. Zakona o izvršenju kaznenih i prekršajnih sankcija Distrikta Brčko BiH. Prema odredbama članka 7. st. 1. i 2. citiranog zakona, osoba kojoj je izrečena kazna zatvora, maloljetničkog zatvora ili zavodska odgojna mjera, te kazne izdržava prema svom izboru u ustanovama za izvršenje kazne zatvora, odnosno ustanovama za izvršenje zavodskih odgojnih mjera Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske, sukladno njihovim zakonima. Sva pitanja koja su značajna za izvršenje kaznenih sankcija, te uvjeti pod kojima će osobe izdržavati kazne u ustanovama Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, regulirat će se sporazumom između Distrikta Brčko BiH i entiteta. V. Relevantni propisi 15. U Kaznenom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 6/00 i 1/01) relevantne odredbe glase: Članak 61. Učiniteljima kaznenih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti: 1) obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi; Š...Ć Članak 62. Učinitelju koji je kazneno djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili smanjene uračunljivosti sud će izreći obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi ako utvrdi da bi počinitelj mogao izvršiti teška kaznena djela protiv života i tijela, seksualnog integriteta ili imovine, ukoliko bude pušten na slobodu, a takva opasnost se može izbjeći jedino njegovim liječenjem i čuvanjem u takvoj ustanovi. Š...Ć 16. U Zakonu o kaznenom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 7/00 i 1/06) relevantne odredbe glase: Članak 341. Ako je optuženi učinio kazneno djelo u stanju neuračunljivosti, javni tužitelj će podnijeti sudu prijedlog da izrekne mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja takvog počinitelja u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć ako za izricanje takve mjere postoje uvjeti predviđeni u čl. 62. i 63. Kaznenog zakona. Članak 342. O primjeni mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć rješava sudac Osnovnog suda, poslije održanog glavnog pretresa. Š...Ć Ako sudac na temelju provedenih dokaza utvrdi da je optuženi učinio određeno kazneno djelo i da je u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio neuračunljiv, odlučit će, na temelju saslušanja pozvanih osoba i nalaza i mišljenja vještaka, hoće li optuženom izreći mjeru Broj 18 – Strana 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Š...Ć Članak 345. Osnovni sud je dužan svakih šest mjeseci, nakon prethodno pribavljenog mišljenja zdravstvene ustanove u kojoj se počinitelj liječi i čuva, odlučiti o potrebi daljnjeg trajanja ove mjere sigurnosti. Po službenoj dužnosti ili na prijedlog zdravstvene ustanove u kojoj se optuženi liječi, a nakon saslušanja javnog tužitelja, Osnovni sud će obustaviti ovu mjeru i odrediti otpuštanje počinitelja iz zdravstvene ustanove, ako na temelju mišljenja ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem počinitelja u toj ustanovi, a može odrediti njegovo obvezno psihijatrijsko liječenje na slobodi. Š...Ć 17. U Kaznenom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 10/03, 45/04 i 6/05) relevantne odredbe glase: Članak 71. Učiniteljima kaznenih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti: a) obvezno psihijatrijsko liječenje; Š...Ć Članak 74. (1) Mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učinitelju kaznenog djela koji je kazneno djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, odnosno smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo kazneno djelo. Š...Ć Članak 394. Izvršenje kaznenopravnih sankcija pravomoćno izrečenih sukladno odredbama Kaznenog zakona iz članka 393. (prestanak važenja bivšeg zakona) ovog zakona, čije izvršenje nije započeto ili je u toku, treba se u izričaju, sadržaju i načinu izvršenja uskladiti sa odredbama ovog zakona danom njegovog stupanja na snagu. 18. U Zakonu o kaznenom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 10/03, 48/04, 6/05, 14/07, 19/07, 21/07 i 2/08) relevantne odredbe glase: Članak 389. Postupak u slučaju neuračunljivosti (1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužitelj će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio kazneno djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi tijelu nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka. Š...Ć (3) U slučaju iz stavka 1. ovog članka, osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužitelja donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovog rješenja priziv nije dopušten. 19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" broj 17/09) relevantne odredbe glase: Članak 118. Članak 389. mijenja se i glasi: Članak 389. Postupak u slučaju neuračunljivosti (1) Ako je osumnjičeni učinio protupravno djelo u stanju neuračunljivosti i postoje zakonom određeni uvjeti za određivanje prisilnog smještaja osobe s težim duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu, tužitelj će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio protupravno djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da mu se privremeno odredi prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi uz obavještavanje zdravstvene ustanove. Š...Ć Ponedjeljak, 5.4.2010. (3) Ako sud nakon provedenog glavnog pretresa utvrdi da je optuženi učinio protupravno djelo u stanju neuračunljivosti, donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženi učinio protupravno djelo u stanju neuračunljivosti i posebnim rješenjem će mu se privremeno odrediti prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci. Protiv rješenja dopušten je priziv u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Š...Ć 20. U Zakonu o izvršenju kaznenih i prekršajnih sankcija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 8/00, 1/01, 19/07 i 36/07) relevantne odredbe glase: Članak 2. Osoba prema kojoj se izvršava kaznena sankcija lišava se prava ili se ograničava u pravima samo u granicama nužnim za ostvarivanje svrhe izrečene sankcije, sukladno zakonu. Članak 7. (1) Osoba kojoj je izrečena kazna zatvora, maloljetničkog zatvora ili zavodska odgojna mjera, te kazne izdržava prema svom izboru u ustanovama za izvršenje kazne zatvora, odnosno ustanovama za izvršenje zavodskih odgojnih mjera FBiH, odnosno Republike Srpske, sukladno njihovim zakonima. (2) Sva pitanja značajna za izvršenje kaznenih sankcija, te uvjeti pod kojima će osoba izdržavati kazne u ustanovama Federacije BiH i Republike Srpske, regulirat će se sporazumom između Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i entiteta. Članak 17. Upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora vrši Osnovni sud. Članak 39. Mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi utemeljenoj samo za tu svrhu ili u posebnom odjelu zdravstvene ustanove. Članak 40. Izuzetno od odredbe članka 39. ovog zakona, mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može se izvršavati u posebnom odjelu u kazneno-popravnom zavodu. Članak 42. Osnovni sud je dužan od zdravstvene ustanove u koju je osoba upućena radi obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja najmanje jedanput godišnje tražiti izvješća o zdravstvenom stanju te osobe. Š...Ć Članak 43. Osobu kojoj je izrečena mjera sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi u zdravstvenu ustanovu provodi policija. Nalog za provođenje osobe iz stavka 1. ovog članka izdaje Osnovni sud. 21. U Zakonu o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama ("Službene novine FBiH" br. 37/01 i 42/02) relevantne odredbe glase: Članak 43. Učinitelju koji je kazneno djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će u kaznenom postupku izreći mjeru sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, sukladno odredbama čl. 63. i 64. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i čl. od 475. do 480. Zakona o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98). Članak 44. Izvršenje mjere sigurnosti iz članka 43. ovog zakona provodi se sukladno čl. od 167. do 182. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98). Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 22. U Zakonu o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" broj 12/06) relevantne odredbe glase: Članak 32. Učinitelju koji je počinio kazneno djelo ili prekršaj u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti sud će u kaznenom, odnosno prekršajnom postupku izreći mjeru sigurnosti ili zaštitnu mjeru, sukladno odredbama Kaznenog zakona Distrikta Brčko BiH, odnosno Zakona o prekršajima Distrikta Brčko BiH. Članak 33. Zdravstvena ustanova koja primijeni mjeru obveznog liječenja i čuvanja ima obvezu svakih šest mjeseci procjenjivati stanje psihičkog zdravlja osobe i o tome izvještavati sud koji je izrekao mjeru. VI. Dopustivost i meritum 23. Ustavni sud je na temelju analize pravnih i činjeničnih pitanja u ovom predmetu i predmetu u kojem je već donio Odluku broj AP 2271/05 od 21. prosinca 2006. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 49/06) zaključio da se radi o potpuno identičnim pitanjima. Zbog toga se Ustavni sud i u konkretnom predmetu u pogledu dopustivosti apelacije i merituma poziva na stavove iz navedene odluke. 24. U pogledu dopustivosti apelacije, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio "da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi koji su dostupni apelantima, a koje bi trebali iscrpiti. U ovim okolnostima Ustavni sud nije spriječen da razmatra apelacije" (točka 54). 25. U pogledu merituma, Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio "da je očito da, nakon usvajanja novog zakonodavstva, sudska praksa u svezi sa produžavanjem ovakve mjere varira u Federaciji BiH. Naime, neki sudovi smatraju da nakon stupanja na snagu novih KZ i ZKPFBiH ove osobe nisu više u njihovoj nadležnosti već u nadležnosti centara za socijalni rad. Zbog toga, ti sudovi donose rješenja o zadržavanju tih osoba do 30 dana, prema odredbi članka 410. stavak 2. novog ZKPFBiH, te predmet prosljeđuju nadležnom centru za socijalni rad. Centri za socijalni rad, međutim, nemaju potrebne kapacitete i uvjete da prime takve osobe, niti imaju propisanu odgovarajuću proceduru, pa se ove osobe i dalje zadržavaju u Odjelu forenzike KPZZ, ali bez ikakve odluke bilo kojeg nadležnog tijela. S druge strane, neki sudovi donose rješenja o produžetku trajanja izrečene mjere sigurnosti, ali prema ranije važećem ZKPFBiH i Zakonu o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti osoba) i Zakonu o izvršenju kaznenih sankcija (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju), poštujući u cijelosti proceduru koja je tim zakonima bila (ZKPFBiH) ili je još predviđena (Zakon o zaštiti osoba i Zakon o izvršenju) - ispitivanje u redovnim vremenskim intervalima, pribavljanje nalaza i mišljenja ljekara, osiguranje prava na priziv itd." (točka 62). 26. Dalje, Ustavni sud je ukazao na to "da je i praksa sudova koji o produžetku pritvora odlučuju prema ZKPFBiH, koji je prestao važiti, također problematična, budući da se primjenjuje propis koji više nije na snazi. Ovakva praksa, prema mišljenju Ustavnog suda, za razliku od prethodne, ipak je utemeljena na nekom pravnom propisu uz vođenje odgovarajućeg postupka, što omogućava da mentalno oboljelim osobama mjera sigurnosti bude produžena odlukom suda. Međutim, ovakva praksa utemeljena na ZKP koji više nije na snazi, te na odredbama Zakona o zaštiti osoba i Zakona o izvršenju koji nisu usklađeni sa novim KZ i ZKPFBiH, već upućuju na primjenu prijašnjih propisa, ukazuje na kršenje načela vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržanog načela pravne sigurnosti". Na temelju navedenog je zaključeno "da takva praksa i odluke donesene u tim postupcima ne mogu ispuniti zahtjev 'zakonitosti' iz članka 5. stavak 1.(e) Europske konvencije" (točka 64). 27. Osim toga, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio "da, iako smještaj mentalno oboljelih osoba u poseban odjel zatvora jeste, u određenoj mjeri, sukladan domaćem zakonu koji predviđa takvu mogućnost, ali isključivo kao izuzetak, on, ipak, nije Broj 18 – Strana 125 suglasan sa zahtjevima Europske konvencije koja traži da te osobe budu smještene u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da zahtjev 'zakonitosti' lišavanja slobode u smislu članka 5. stavak 1.(e) Europske konvencije nije ispunjen ni u pogledu institucije u kojoj se ta mjera izvršava" (točka 67). 28. Također, Ustavni sud je zaključio da "nepreciznost i nejasnoće u odredbi kaznenopravnih propisa, materijalnih i procesnih, vode zaključku da ove zakonske odredbe ne zadovoljavaju potrebnu zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj bi se poštivali zahtjevi iz članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije, već ostavljaju prostor da se proizvoljno primjenjuju (točka 78)". Isto se odnosi i na Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama (točka 79). Na temelju navedenog, Ustavni sud je zaključio "da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije" (točka 82). 29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su tijela javne vlasti u međuvremenu provela niz konkretnih aktivnosti usmjerenih na rješavanje problema "odgovarajuće institucije", kao što je izmještanje Odjela forenzike KPZZ iz zatvorenog kruga zavoda na vanjski paviljon i to u renoviranu zgradu koja je udaljena od svih ostalih objekata zavoda i zaključenje sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u kaznenom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja. Međutim, Ustavni sud smatra da ovo pitanje još uvijek nije konačno riješeno, pozivajući se ponovno na svoj zaključak iz Odluke broj AP 2271/05 da konačno rješenje "uključuje i donošenje odgovarajućih propisa za utemeljenje odgovarajuće institucije, kao i njezino faktičko utemeljenje i korištenje" (točka 68). 30. Također, Ustavni sud zapaža da su zakonska rješenja u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine, koja su bila na snazi u vrijeme određivanja mjere sigurnosti apelantu, kao i u međuvremenu izvršene izmjene, potpuno identični zakonskim rješenjima u Federaciji BiH, a koja su bila predmet analize Ustavnog suda u citiranoj Odluci broj AP 2271/05. Isto tako, Ustavni sud je svjestan činjenice da Distrikt Brčko BiH nema vlastite ustanove za izvršenje kaznenih sankcija, već ih osobe izdržavaju prema svom izboru u ustanovama za izvršenje kazne zatvora, odnosno ustanovama za izvršenje zavodskih odgojnih mjera entiteta. 31. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije, te da je svrsishodno da odredi isti pravni lijek koji je naveden u izreci ove odluke i u odnosu na Vladu Distrikta Brčko BiH, kako je to učinjeno u Odluci broj AP 2271/05 u odnosu na Vladu Federacije BiH. Kompenzacija 32. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nezakonitog zadržavanja u Odjelu forenzike KPZZ nakon stupanja na snagu novog kaznenopravnog zakonodavstva, u iznosu koju odredi Ustavni sud. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. 33. S obzirom na to da je ustanovio povredu članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije, a sukladno članku 76. stavak 2. Pravila, Ustavni sud dodjeljuje apelantu kompenzaciju u iznosu od 2.000,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Distrikta Brčko BiH. Visinu kompenzacije Ustavni sud je apelantu odredio kao satisfakciju, imajući u vidu okolnosti u Bosni i Hercegovini, praksu Europskog suda (vidi Europski sud, Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 8. srpnja 2008. godine) i praksu Ustavnog suda (vidi Broj 18 – Strana 126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud, Odluka broj AP 696/04 od 23. rujna 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 86/05). VII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što lišavanje slobode osoba koje su kazneno djelo učinile u stanju neuračunljivosti ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" u smislu Europske konvencije zbog toga što važeći zakoni precizno ne definiraju mogućnost, uvjete, način i postupak izricanja, produženja i/ili prestanka mjere obveznog liječenja i čuvanja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ovih osoba, te pristup "sudu" radi ispitivanja zakonitosti pritvaranja, što ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu zakona. Osim toga, smještaj takvih osoba u posebnom zatvorskom odjelu, također, ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" iz članka 5. stavak 1.(e) Europske konvencije. Također, kršenje ovog prava postoji i zbog toga što važeća zakonska regulativa ne ispunjava zakonsku kvalitetu u mjeri u kojoj ne poštuje prava iz članka 5. st. 1.(e) i 4. Europske konvencije. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 672/07, rješavajući apelaciju Ante Zečevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Ante Zečevića. Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u saradwi sa nadležnim organima Bosne i Hercegovine i entiteta, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, preduzme korake za stvaranje pravnog okvira radi poštovawa apelantovih ustavnih prava u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Anti Zečeviću isplati iznos od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog povrede prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Anto Zečević (u daqnjem tekstu: apelant) podnio je 12. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) podnesak naslovljen kao "Molba za odštetu". Predmet je u Ustavnom sudu prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-16/07, ali je nakon dopune/precizirawa od 21. februara 2007. godine registrovan kao apelacija broj AP 672/07. Apelant navodi da je njegov status nezakonit jer je smješten na Odjeljenje za izdržavanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi Kazneno-popravnog zavoda u Zenici (u daqnjem tekstu: Odjeljenje forenzike KPZZ). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su zatraženi od Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ministarstvo pravde FBiH) 16. marta 2007. godine i 13. avgusta 2009. godine, od Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) 24. avgusta 2009. godine, te od Pravosudne komisije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Pravosudna komisija) 23. oktobra 2009. godine. 3. Ministarstvo pravde FBiH je dostavilo odgovor 11. aprila 2007. godine i 9. oktobra 2009. godine, Osnovni sud 4. septembra i 17. novembra 2009. godine, a Pravosudna komisija 5. novembra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. oktobra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Osnovnog suda broj Kp-9/01-4 od 17. septembra 2001. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166 stav 1 tačka 1 Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZDB). Apelantu je za to djelo, na osnovu člana 62 stav 1 KZDB, izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi. 7. Rješenjem Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-98/2001 od 9. oktobra 2001. godine uvažena je žalba apelantovog branioca i rješenje prvostepenog suda je preinačeno. Rješenje je preinačeno tako da pritvor koji je apelantu određen Rješenjem Osnovnog suda broj Kp-9/01-4 od 17. septembra 2001. godine može da traje do pravosnažnosti tog rješewa. 8. Iz predmeta spisa proizilazi da je apelant na Odjeljenje forenzike KPZZ smješten 17. septembra 2001. godine, a radi izvršewa Rješewa Osnovnog suda broj Kp-9/01-4 od 17. septembra 2001. godine. 9. Rješewima Osnovnog suda broj Kp 9/01-4 od 5. aprila i 25. oktobra 2002. godine i 26. maja 2003. godine, koja su donesena na osnovu izvještaja Odjeljewa forenzike KPZZ u postupku preispitivawa daqnje potrebe ove mjere, apelantu je produžena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali na kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Ustavni sud donio odluku o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Odluka broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, u kojoj je utvrdio povredu prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koju se on žali. Zbog kršewa navedenih prava apelant traži naknadu štete u iznosu koji odredi Ustavni sud. 11. U predmetu broj AP 2271-05 Ustavni sud je smatrao da apelacije pokreću pitawa koja se tiču prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1 tačka e) i 4 Evropske konvencije. Naime, svi apelanti su smatrali da su se donošenjem novog krivičnopravnog zakonodavstva stekli uslovi da budu pušteni na liječenje sa slobode, te da u Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH, koji je stupio na snagu 2003. godine, nema nikakvog uporišta da im bude i dalje produžavana mjera čuvawa u odgovarajućoj ustanovi. Sem toga, apelanti su smatrali da Odjeljenje forenzike KPZZ nije odgovarajuća ustanova u kojoj ta mjera uopšte može da se sprovodi. b) Odgovor na apelaciju 12. Ministarstvo pravde FBiH je u odgovoru na apelaciju navelo da je, prema informaciji KPZZ, apelantov tretman u skladu sa odredbama Pravilnika o kućnom redu koji se odnosi na izdržavanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i zadržavawa u KPZZ zatvorenog tipa, da se obavljaju potrebni intervjui i druga potrebna zdravstvena zaštita, te da u tom pogledu nema kršewa prava niti nezakonitog tretmana. Ministarstvo pravde FBiH je naglasilo da je Ustavni sud razmatrao apelacije lica nad kojima se izvršava ova mjera bezbjednosti. U vezi s tim, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, kojom je utvrđena povreda člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije, te naložio Vladi FBiH da preduzme korake za stvaranje pravnog okvira radi poštovawa ustavnih prava apelanata. U odgovoru koji je na zahtjev Ustavnog suda Ministarstvo pravde FBiH ponovno dostavilo navedeno je da je Uprava KPZZ zatvorenog tipa u Zenici početkom maja 2009. godine Odjeljenje forenzike izmjestila iz zatvorenog kruga zavoda na vawski paviqon i to u renoviranu zgradu koja je udaljena od svih ostalih objekata zavoda. Takođe je navedeno da su uslovi u kojima borave lica smještena u Odjeljenje forenzike KPZZ sada puno boqi i zadovoljavaju postavljene standarde. 13. Pravosudna komisija je Ustavnom sudu proslijedila odgovor Osnovnog suda u kom je navedeno da je odluka donesena u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. 14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je nakon upućivawa apelanta na izvršenje mjere bezbjednosti u zatvorsku bolnicu KPZZ, nakon rješewa od 17. septembra 2001. godine, donio rješewa broj Kp 9/01-4 od 5. aprila i 25. oktobra 2002. godine i 26. maja 2003. godine, kojima je određeno daqnje trajanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa apelanta u zdravstvenoj ustanovi. Sud je, takođe, istakao da je navedena rješewa donio nakon pribavljenog izvještaja Odjeljewa forenzike KPZZ i prijedloga da sud donese rješenje o nastavku izrečene mjere bezbjednosti u toj ustanovi zbog bolesnih sadržaja u apelantovom mišljenju, u tolikoj mjeri da on predstavlja opasnost za okolinu. U odgovoru koji je na zahtjev Ustavnog suda Osnovni sud ponovno dostavio navedeno je da je apelant upućen na izvršenje mjere bezbjednosti psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" broj 8/00). S obzirom na to da u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Distrikt Brčko BiH) ne postoje ustanove za izvršenje krivičnih sankcija, pa ni navedene mjere bezbjednosti, ovaj sud postupa u skladu sa članom 7 Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Distrikta Brčko BiH. Prema odredbama člana 7 st. 1 i 2 citiranog zakona, lice kom je izrečena kazna zatvora, maloljetničkog zatvora ili zavodska vaspitna mjera, te kazne Broj 18 – Strana 127 izdržava prema svom izboru u ustanovama za izvršenje kazne zatvora, odnosno ustanovama za izvršenje zavodskih vaspitnih mjera Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske, u skladu sa wihovim zakonima. Sva pitawa koja su značajna za izvršenje krivičnih sankcija, te uslovi pod kojima će lica izdržavati kazne u ustanovama Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, regulisaće se sporazumom između Distrikta Brčko BiH i entiteta. V. Relevantni propisi 15. U Krivičnom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 6/00 i 1/01) relevantne odredbe glase: Član 61 Učiniocima krivičnih djela mogu da se izreknu ove mjere bezbjednosti: 1) obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi; Š...Ć Član 62 Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunqivosti ili smanjene uračunqivosti sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi ako utvrdi da bi počinilac mogao da izvrši teška krivična djela protiv života i tijela, seksualnog integriteta ili imovine, ukoliko bude pušten na slobodu, a takva opasnost može da se izbjegne jedino njegovim liječenjem i čuvanjem u takvoj ustanovi. Š...Ć 16. U Zakonu o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 7/00 i 1/06) relevantne odredbe glase: Član 341 Ako je optuženi učinio krivično djelo u stanju neuračunqivosti, javni tužilac će podnijeti sudu prijedlog da izrekne mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa takvog počinioca u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć ako za izricanje takve mjere postoje uslovi predviđeni u čl. 62 i 63 Krivičnog zakona. Član 342 O primjeni mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi Š...Ć rješava sudija Osnovnog suda, poslije održanog glavnog pretresa. Š...Ć Ako sudija na osnovu sprovedenih dokaza utvrdi da je optuženi učinio određeno krivično djelo i da je u vrijeme izvršewa krivičnog djela bio neuračunqiv, odlučiće, na osnovu saslušawa pozvanih lica i nalaza i mišljewa vještaka, da li će optuženom izreći mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi. Š...Ć Član 345 Osnovni sud je dužan da svakih šest mjeseci, nakon prethodno pribavljenog mišljewa zdravstvene ustanove u kojoj se počinilac liječi i čuva, odluči o potrebi daqnjeg trajawa ove mjere bezbjednosti. Po službenoj dužnosti ili na prijedlog zdravstvene ustanove u kojoj se optuženi liječi, a nakon saslušawa javnog tužioca, Osnovni sud će obustaviti ovu mjeru i odrediti otpuštanje počinioca iz zdravstvene ustanove, ako na osnovu mišljewa ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem počinioca u toj ustanovi, a može da odredi njegovo obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi. Š...Ć 17. U Krivičnom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 10/03, 45/04 i 6/05) relevantne odredbe glase: Član 71 Učiniocima krivičnih djela mogu da se izreknu ove mjere bezbjednosti: a) obavezno psihijatrijsko liječenje; Š...Ć Broj 18 – Strana 128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 74 (1) Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa izriče se učiniocu krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunqivosti, odnosno smanjene uračunqivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stawa mogli i ubuduće da djeluju na učinioca da učini novo krivično djelo. Š...Ć Član 394 Izvršenje krivičnopravnih sankcija pravosnažno izrečenih u skladu sa odredbama Krivičnog zakona iz člana 393 (prestanak važewa bivšeg zakona) ovog zakona, čije izvršenje nije započeto ili je u toku, treba se u izričaju, sadržaju i načinu izvršewa uskladiti sa odredbama ovog zakona danom njegovog stupawa na snagu. 18. U Zakonu o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 10/03, 48/04, 6/05, 14/07, 19/07, 21/07 i 2/08) relevantne odredbe glase: Član 389 Postupak u slučaju neuračunqivosti (1) Ako je osumwičeni učinio djelo u stanju neuračunqivosti, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumwičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunqivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitawa socijalnog starawa radi pokretawa odgovarajućeg postupka. Š...Ć (3) U slučaju iz stava 1 ovog člana, osumwičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošewa tog rješewa. Protiv ovog rješewa žalba nije dozvoljena. 19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" broj 17/09) relevantne odredbe glase: Član 118 Član 389 mijewa se i glasi: Član 389 Postupak u slučaju neuračunqivosti (1) Ako je osumwičeni učinio protivpravno djelo u stanju neuračunqivosti i postoje zakonom određeni uslovi za određivanje prisilnog smještaja lica s težim duševnim smetwama u zdravstvenu ustanovu, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumwičeni učinio protivpravno djelo u stanju neuračunqivosti, kao i da mu se privremeno odredi prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi uz obavještavanje zdravstvene ustanove. Š...Ć (3) Ako sud nakon sprovedenog glavnog pretresa utvrdi da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunqivosti, donijeće presudu kojom se utvrđuje da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunqivosti i posebnim rješenjem će mu se privremeno odrediti prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci. Protiv rješewa dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješewa. Š...Ć 20. U Zakonu o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine" br. 8/00, 1/01, 19/07 i 36/07) relevantne odredbe glase: Član 2 Lice prema kom se izvršava krivična sankcija lišava se prava ili se ograničava u pravima samo u granicama nužnim za ostvarivanje svrhe izrečene sankcije, u skladu sa zakonom. Član 7 (1) Lice kom je izrečena kazna zatvora, maloljetničkog zatvora ili zavodska vaspitna mjera, te kazne izdržava prema Ponedjeljak, 5.4.2010. svom izboru u ustanovama za izvršenje kazne zatvora, odnosno ustanovama za izvršenje zavodskih vaspitnih mjera FBiH, odnosno Republike Srpske, u skladu sa wihovim zakonima. (2) Sva pitawa značajna za izvršenje krivičnih sankcija, te uslovi pod kojima će lica izdržavati kazne u ustanovama Federacije BiH i Republike Srpske, regulisaće se sporazumom između Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i entiteta. Član 17 Upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši Osnovni sud. Član 39 Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi izvršava se u posebnoj zdravstvenoj ustanovi osnovanoj samo za tu svrhu ili u posebnom odjeljenju zdravstvene ustanove. Član 40 Izuzetno od odredbe člana 39 ovog zakona, mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi može da se izvršava u posebnom odjeljenju u kazneno-popravnom zavodu. Član 42 Osnovni sud je dužan da od zdravstvene ustanove u koju je lice upućeno radi obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa najmanje jedanput godišnje traži izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Š...Ć Član 43 Lice kom je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi u zdravstvenu ustanovu sprovodi policija. Nalog za sprovođenje lica iz stava 1 ovog člana izdaje Osnovni sud. 21. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetwama ("Službene novine FBiH" br. 37/01 i 42/02) relevantne odredbe glase: Član 43 Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunqivosti ili bitno smanjene uračunqivosti sud će u krivičnom postupku izreći mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječewa i čuvawa u zdravstvenoj ustanovi, odnosno mjeru obaveznog psihijatrijskog liječewa na slobodi, u skladu sa odredbama čl. 63 i 64 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i čl. od 475 do 480 Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98). Član 44 Izvršenje mjere bezbjednosti iz člana 43 ovog zakona sprovodi se u skladu sa čl. od 167 do 182 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 44/98). 22. U Zakonu o zaštiti lica s mentalnim poremećajima ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" broj 12/06) relevantne odredbe glase: Član 32 Učiniocu koji je počinio krivično djelo ili prekršaj u stanju neuračunqivosti ili bitno smanjene uračunqivosti sud će u krivičnom, odnosno prekršajnom postupku izreći mjeru bezbjednosti ili zaštitnu mjeru, u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Distrikta Brčko BiH, odnosno Zakona o prekršajima Distrikta Brčko BiH. Član 33 Zdravstvena ustanova koja primijeni mjeru obaveznog liječewa i čuvawa ima obavezu da svakih šest mjeseci procjenjuje stanje psihičkog zdravlja lica i o tome izvještava sud koji je izrekao mjeru. VI. Dopustivost i meritum 23. Ustavni sud je na osnovu analize pravnih i činjeničnih pitawa u ovom predmetu i predmetu u kom je već donio Odluku broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 49/06) zakqučio da se radi o potpuno identičnim pitawima. Zbog toga se Ustavni sud i u konkretnom Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predmetu u pogledu dopustivosti apelacije i merituma poziva na stavove iz navedene odluke. 24. U pogledu dopustivosti apelacije, Ustavni sud je u citiranoj odluci zakqučio "da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi koji su dostupni apelantima, a koje bi trebalo da iscrpe. U ovim okolnostima Ustavni sud nije sprečen da razmatra apelacije" (tačka 54). 25. U pogledu merituma, Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zakqučio "da je očigledno da, nakon usvajawa novog zakonodavstva, sudska praksa u vezi sa produžavanjem ovakve mjere varira u Federaciji BiH. Naime, neki sudovi smatraju da nakon stupawa na snagu novih KZ i ZKPFBiH ova lica nisu više u wihovoj nadležnosti već u nadležnosti centara za socijalni rad. Zbog toga, ti sudovi donose rješewa o zadržavanju tih lica do 30 dana, prema odredbi člana 410 stav 2 novog ZKPFBiH, te predmet prosljeđuju nadležnom centru za socijalni rad. Centri za socijalni rad, međutim, nemaju potrebne kapacitete i uslove da prime takva lica, niti imaju propisanu odgovarajuću proceduru, pa se ova lica i dalje zadržavaju u Odjeljenju forenzike KPZZ, ali bez ikakve odluke bilo kog nadležnog organa. S druge strane, neki sudovi donose rješewa o produžetku trajawa izrečene mjere bezbjednosti, ali prema ranije važećem ZKPFBiH i Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetwama (u daqnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) i Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija (u daqnjem tekstu: Zakon o izvršenju), poštujući u cijelosti proceduru koja je tim zakonima bila (ZKPFBiH) ili je još predviđena (Zakon o zaštiti lica i Zakon o izvršenju) - ispitivanje u redovnim vremenskim intervalima, pribavljanje nalaza i mišljewa ljekara, osiguranje prava na žalbu itd." (tačka 62). 26. Dalje, Ustavni sud je ukazao na to "da je i praksa sudova koji o produžetku pritvora odlučuju prema ZKPFBiH, koji je prestao da važi, takođe problematična, budući da se primjenjuje propis koji više nije na snazi. Ovakva praksa, prema mišljenju Ustavnog suda, za razliku od prethodne, ipak je zasnovana na nekom pravnom propisu uz vođenje odgovarajućeg postupka, što omogućava da mentalno oboljelim licima mjera bezbjednosti bude produžena odlukom suda. Međutim, ovakva praksa zasnovana na ZKP koji više nije na snazi, te na odredbama Zakona o zaštiti lica i Zakona o izvršenju koji nisu usklađeni sa novim KZ i ZKPFBiH, već upućuju na primjenu prijašwih propisa, ukazuje na kršenje principa vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i u njemu sadržanog principa pravne sigurnosti". Na osnovu navedenog je zakqučeno "da takva praksa i odluke donesene u tim postupcima ne mogu da ispune zahtjev 'zakonitosti' iz člana 5 stav 1e) Evropske konvencije" (tačka 64). 27. Sem toga, Ustavni sud je u citiranoj odluci zakqučio "da, iako smještaj mentalno oboljelih lica u posebno odjeljenje zatvora jeste, u određenoj mjeri, u skladu sa domaćim zakonom koji predviđa takvu mogućnost, ali iskqučivo kao izuzetak, on, ipak, nije saglasan sa zahtjevima Evropske konvencije koja traži da ta lica budu smještena u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da zahtjev 'zakonitosti' lišavawa slobode u smislu člana 5 stav 1e) Evropske konvencije nije ispunjen ni u pogledu institucije u kojoj se ta mjera izvršava" (tačka 67). 28. Takođe, Ustavni sud je zakqučio da "nepreciznost i nejasnoće u odredbi krivičnopravnih propisa, materijalnih i procesnih, vode zakqučku da ove zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštovali zahtjevi iz člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije, već ostavljaju prostor da se proizvoqno primjenjuju (tačka 78)". Isto se odnosi i na Zakon o zaštiti lica sa duševnim smetwama (tačka 79). Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zakqučio "da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije" (tačka 82). Broj 18 – Strana 129 29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi javne vlasti u međuvremenu sproveli niz konkretnih aktivnosti usmjerenih na rješavanje problema "odgovarajuće institucije", kao što je izmještanje Odjeljewa forenzike KPZZ iz zatvorenog kruga zavoda na vawski paviqon i to u renoviranu zgradu koja je udaljena od svih ostalih objekata zavoda i zakqučenje sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera bezbjednosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kom se izriče mjera liječewa. Međutim, Ustavni sud smatra da ovo pitanje još uvijek nije konačno riješeno, pozivajući se ponovo na svoj zakqučak iz Odluke broj AP 2271/05 da konačno rješenje "ukqučuje i donošenje odgovarajućih propisa za osnivanje odgovarajuće institucije, kao i njeno faktičko osnivanje i korišćenje" (tačka 68). 30. Takođe, Ustavni sud zapaža da su zakonska rješewa u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine, koja su bila na snazi u vrijeme određivawa mjere bezbjednosti apelantu, kao i u međuvremenu izvršene izmjene, potpuno identični zakonskim rješewima u Federaciji BiH, a koja su bila predmet analize Ustavnog suda u citiranoj Odluci broj AP 2271/05. Isto tako, Ustavni sud je svjestan činjenice da Distrikt Brčko BiH nema sopstvene ustanove za izvršenje krivičnih sankcija, već ih lica izdržavaju prema svom izboru u ustanovama za izvršenje kazne zatvora, odnosno ustanovama za izvršenje zavodskih vaspitnih mjera entiteta. 31. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je i u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije, te da je svrsishodno da odredi isti pravni lijek koji je naveden u izreci ove odluke i u odnosu na Vladu Distrikta Brčko BiH, kako je to učinjeno u Odluci broj AP 2271/05 u odnosu na Vladu Federacije BiH. Kompenzacija 32. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nezakonitog zadržavawa u Odjeljenju forenzike KPZZ nakon stupawa na snagu novog krivičnopravnog zakonodavstva, u iznosu koju odredi Ustavni sud. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. 33. S obzirom na to da je ustanovio povredu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije, a u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila, Ustavni sud dodjequje apelantu kompenzaciju u iznosu od 2.000,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Distrikta Brčko BiH. Visinu kompenzacije Ustavni sud je apelantu odredio kao satisfakciju, imajući u vidu okolnosti u Bosni i Hercegovini, praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 8. jula 2008. godine) i praksu Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 696/04 od 23. septembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 86/05). VII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što lišavanje slobode lica koja su krivično djelo učinila u stanju neuračunqivosti ne ispuwava zahtjev "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije zbog toga što važeći zakoni precizno ne definišu mogućnost, uslove, način i postupak izricawa, produžewa i/ili prestanka mjere obaveznog liječewa i čuvawa u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ovih lica, te pristup "sudu" radi ispitivawa zakonitosti pritvarawa, što ostavlja prostor za proizvoqnu primjenu zakona. Sem toga, smještaj takvih lica u posebnom zatvorskom odjeljenju, takođe, ne ispuwava zahtjev "zakonitosti" iz člana 5 stav 1e) Evropske Broj 18 – Strana 130 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencije. Takođe, kršenje ovog prava postoji i zbog toga što važeća zakonska regulativa ne ispuwava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj ne poštuje prava iz člana 5 st. 1e) i 4 Evropske konvencije. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 726/07, rješavajući apelaciju PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj PS-1118/05. U skladu sa članom 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj PS-1118/05. U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška iznos od 1.950.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa direktor Borko Sladojević, podnio je 26. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-1118/05. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 16. marta 2007. godine, a od Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) 24. augusta i 10. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Od Pravobranilaštva je 24. augusta 2009. godine zatraženo da dostavi na uvid predmetni spis. 4. Osnovni sud je 28. marta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo 12. oktobra i 16. decembra 2009. godine. 5. Pravobranilaštvo je 12. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu dostavilo traženi spis. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 22. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelant je 21. juna 1996. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo. Apelant je podnio tužbu radi naknade štete zbog navodno nezakonitog oduzimanja 258 komada tovnih junadi, ostalih stvari i opreme koja se nalazila na farmi prije 20. maja 1992. godine, tj. prije ratnih djelovanja na području Kulen-Vakufa. Apelant je 5. novembra 1996. godine Osnovnom sudu dostavio uređenu tužbu. 9. Osnovni sud je 22. novembra 1996. godine dostavio tuženoj na odgovor apelantovu uređenu tužbu. Osnovni sud je 14. aprila 1997. godine predmet presignirao na "P" upisnik, ocijenivši da apelant nije privrednopravni subjekt jer spor ne proizlazi iz međusobnog privrednog odnosa apelanta i tužene. 10. Osnovni sud je prvo ročište zakazano za 1. juli 1997. godine odložio zbog nedolaska tužene. Ročišta zakazana za 25. septembar, 29. oktobar i 10. decembar 1997. godine odložena su uz saglasnost apelantovog punomoćnika i tužene zbog mogućnosti vansudskog rješavanja spora, koji su kao mogući način razrješenja spora najavili sudu. Sud je, uz saglasnost apelantovog punomoćnika i predstavnika tužene, ročište zakazano za 26. mart 1998. godine odložio, budući da su izjavili sudu da su u toku pregovori oko naknade štete. Na ročištu zakazanom za 19. maj 1998. godine apelantov punomoćnik nije bio prisutan zbog opravdanih razloga, a punomoćnik tužene je obavijestio sud da je u kontaktu sa apelantovim punomoćnikom, te da su još u toku pregovori oko naknade štete. 11. Apelant je 17. oktobra 2001. godine dostavio sudu urgenciju za zakazivanje ročišta zbog toga što nije postignut sporazum sa tuženom oko naknade štete. Na ročištu od 29. maja 2002. godine konstatirano je da je vođen postupak vansudskog rješavanja spora, te da je uložen nalaz o vještačenju izvršenom 1. juna 2000. godine, koji je obavljen na prijedlog tužene. Na ročištu od 3. jula 2002. godine apelantov punomoćnik je predložio saslušanje svjedoka. 12. Apelant je 24. decembra 2002. godine, 14. maja i 16. septembra 2004. godine dostavljao sudu urgencije za zakazivanje ročišta, a 10. novembra 2004. godine je podnio podnesak o uređenju tužbe u skladu sa odredbama člana 53. novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je 28. septembra 2005. godine ponovno dostavio urgenciju sudu za zakazivanje ročišta. 13. Sud je na ročištu od 8. novembra 2005. godine donio rješenje kojim se predmet kao privredni spor upućuje na "PS" upisnik na daljnje postupanje privrednom odjelu tog suda. Na ročištu od 7. decembra 2005. godine punomoćnik tužene je prigovorio na nenadležnost suda i predložio je da se spis ustupi na nadležnost Pravobranilaštvu. Pri tome se pozvao na relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05; u daljnjem tekstu: Zakon). 14. Rješenjem broj PS-1118/05 od 7. decembra 2005. godine Osnovni sud se proglasio nenadležnim za postupanje u ovom predmetu. 15. Protiv navedenog rješenja Osnovnog suda apelant je 6. januara 2006. godine izjavio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Pž-06-000 054 od 31. marta 2006. godine uvažio žalbu, rješenje Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Prema uputstvima Okružnog suda, Osnovni sud je, na osnovu člana 5. Zakona, 16. juna 2006. godine predmet ustupio Pravobranilaštvu na vansudsko rješavanje spora. 16. Pravobranilaštvo je 14. decembra 2009. godine obavijestilo Ustavni sud da je Zaključkom broj Un-5785/06 od 26. oktobra 2009. godine postupak vansudskog poravnanja sa apelantom, a povodom zahtjeva za naknadu materijalne štete, obustavljen. Apelant, iako je bio uredno pozvan, nije se odazvao pozivu za raspravu koja je održana 26. oktobra 2009. godine, niti je svoj izostanak opravdao. Pravobranilaštvo je u smislu člana 9. Zakona, u vezi sa članom 119. Zakona o upravnom postupku i članom 4. Zakona o Pravobranilaštvu, odlučilo da se postupak u ovoj pravnoj stvari obustavi. Pravobranilaštvo je nakon dostavljanja zaključka apelantu, te nakon pismenog obavještenja apelantovog punomoćnika da se odriče prava na prigovor, kao i nakon apelantovog zahtjeva da se sudski predmet vrati nadležnom sudu na odlučivanje, spis u ovom predmetnom postupku dostavilo na nadležnost Osnovnom sudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je time što Osnovni sud nije donio odluku u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da Osnovni sud nije preduzeo ni jednu radnju nakon što je Okružni sud, postupajući povodom njegove žalbe na Rješenje Osnovnog suda broj PS-1118/05 od 7. decembra 2005. godine, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Apelant je zatražio da se tuženoj Republici Srpskoj naloži da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 5.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 18. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je, prema uputstvima iz drugostepene presude Okružnog suda, a u skladu sa važećim zakonskim propisima, predmetni spis 1. juna 2006. godine ustupljen Pravobranilaštvu na nadležnost. Dalje, Osnovni sud je naveo da se nije mogao detaljnije izjasniti s obzirom na činjenicu da se kompletan spis nalazi u Pravobranilaštvu. Dakle, kako bi se utvrdile sve potrebne činjenice relevantne za odlučivanje o apelaciji potrebno je da se obrati Pravobranilaštvu, uz posebnu napomenu da je kao postupajući sud, s obzirom na veliki broj predmeta, postupao u granicama mogućnosti, a što se može utvrditi i uvidom u predmetni spis. 19. Pravobranilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da je apelant protiv tužene podnio tužbu sudu 21. juna 1996. godine. Osnovni sud se Rješenjem broj PS-1118/05 od 7. decembra 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je Rješenjem broj Pž-06-000-054 od 31. marta 2006. godine usvojio žalbu i ukinuo doneseno rješenje. Prema uputstvima Okružnog suda, Osnovni sud je, na osnovu člana 5. Zakona, predmet ustupio Pravobranilaštvu na vansudsko rješavanje spora. Provjerom u Pravobranilaštvu je utvrđeno da je rasprava u ovom predmetu, koji je uzet u rad po redoslijedu rješavanja, zakazana za 26. oktobar 2009. godine. Dalje, Pravobranilaštvo je navelo da je na osnovu Zakona od sudova zaprimilo više desetina hiljada predmeta za Broj 18 – Strana 131 rješavanje, te da apelant u Pravobranilaštvu nije preduzeo ni jednu pravnu radnju kako bi ubrzao rješavanje ovog predmeta. U slučaju da je apelant obavijestio ovaj organ da ne prihvata rješavanje spora vansudskim putem, predmet bi bio vraćen sudu. Iz navedenog proizlazi da je i apelant svojim ponašanjem doprinio dužini rješavanja ovog predmeta. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 21. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovim zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4. Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) u Pravobranilaštvu Republike Srpske. Član 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Član 10. Nadležni organ iz tačke 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijet će zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. Š...Ć VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Broj 18 – Strana 132 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je time što Osnovni sud nije donio odluku u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 30. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 21. juna 1996. godine i postupak do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva (do donošenja ove odluke) traje preko 13 godina, od toga se deset godina odnosi na postupak pred Osnovnim sudom, a tri godine i četiri mjeseca na postupak vansudskog poravnanja pred Pravobranilaštvom. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 31. Ustavni sud ne smatra da složenost ovog predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 32. Dalje, Ustavni sud na osnovu činjenica predmeta uviđa da, iako je sud uz saglasnost apelanta i tužene, a zbog mogućnosti vansudskog rješavanja spora, četiri puta odlagao ročište na neodređeno vrijeme, dakle, uz prekid od tri i po godine, apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kojeg je predmetni postupak pred Osnovnim sudom trajao deset godina. Ustavni sud zapaža da je apelantov zastupnik opravdano izostao sa jedne zakazane i održane rasprave, a održano ih je, kako je već rečeno, deset. Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je apelant na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru ZPP, kako bi u što kraćem roku dobio odluku. 33. Što se tiče doprinosa suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud od podnošenja tužbe, tj. od 21. juna 1996. godine, do 7. decembra 2005. godine, kada je donio rješenje i proglasio se nenadležnim, zakazao deset ročišta. Od tih deset ročišta, uz saglasnost apelanta i tužene, četiri ročišta su odložena zbog pokušaja vansudskog rješavanja spora, dakle, uz prekid od tri i po godine. Od 3. jula 2002. do 8. novembra 2005. godine, dakle duže od tri godine, Osnovni sud nije, ni uz apelantove urgencije, zakazao ni jedno ročište, niti je preduzeo bilo kakvu drugu procesnu radnju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da je, s obzirom na veliki broj Ponedjeljak, 5.4.2010. predmeta, postupao u granicama mogućnosti, te da se o tome ne može detaljnije izjasniti budući da je 1. juna 2006. godine predmetni spis ustupljen Pravobranilaštvu na nadležnost. Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 34. Ustavni sud primjećuje da je Pravobranilaštvo, nakon što mu je 1. juna 2006. godine predmetni spis dostavljen na daljnji postupak, raspravu u ovom predmetu zakazalo tek 26. oktobra 2009. godine, dakle, postupak pred Pravobranilaštvom je trajao tri godine i četiri mjeseca. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo bilo kakvo opravdanje, osim što je istaklo da je nakon stupanja na snagu citiranog Zakona od sudova zaprimilo više desetina hiljada predmeta na rješavanje, te da apelant u Pravobranilaštvu nije urgirao brže rješavanje ovog predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su "države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju je očigledno da je Pravobranilaštvo kao nadležni organ javne vlasti doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka s obzirom na to da je apelantov predmet nerazumno dugo zadržalo na rješavanju i vratilo redovnom sudu na postupanje nakon tri godine i četiri mjeseca. 35. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke u vremenskom periodu dužem od 13 godina prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 36. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 5.000.00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 37. U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.950.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka u periodu dužem od 13 godina, postupak vezan za isplatu naknade štete, može u cijelosti staviti na teret Osnovnom sudu i Pravobranilaštvu. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 726/07, rješavajući apelaciju PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj PS-1118/05. Sukladno članku 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj PS-1118/05. Sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška iznos od 1.950.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa ravnatelj Borko Sladojević, podnio je 26. veljače 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-1118/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatražena je 16. ožujka 2007. godine, a od Pravobraniteljstva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo) 24. kolovoza i 10. prosinca 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Od Pravobraniteljstva je 24. kolovoza 2009. godine zatražena na uvid dostava predmetnog spisa. 4. Osnovni sud je 28. ožujka 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobraniteljstvo 12. listopada i 16. prosinca 2009. godine. 5. Pravobraniteljstvo je 12. listopada 2009. godine Ustavnom sudu dostavilo traženi spis. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 133 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Pravobraniteljstva dostavljeni su apelantu 22. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelant je 21. lipnja 1996. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobraniteljstvo. Apelant je podnio tužbu radi naknade štete zbog navodno nezakonitog oduzimanja 258 komada tovnih junadi, ostalih stvari i opreme koja se nalazila na farmi prije 20. svibnja 1992. godine, tj. prije ratnih djelovanja na području Kulen Vakufa. Apelant je 5. studenoga 1996. godine Osnovnom sudu dostavio uređenu tužbu. 9. Osnovni sud je 22. studenoga 1996. godine dostavio tuženoj na odgovor apelantovu uređenu tužbu. Osnovni sud je 14. travnja 1997. godine predmet presignirao na "P" upisnik, ocijenivši da apelant nije privrednopravni subjekt jer spor ne proizlazi iz međusobnog privrednog odnosa apelanta i tužene. 10. Osnovni sud je prvo ročište zakazano za 1. srpanj 1997. godine odložio zbog nedolaska tužene. Ročišta zakazana za 25. rujan, 29. listopad i 10. prosinac 1997. godine odložena su uz suglasnost apelantovog punomoćnika i tužene zbog mogućnosti izvansudskog rješavanja spora, koji su kao mogući način razrješenja spora najavili sudu. Sud je, uz suglasnost apelantovog punomoćnika i predstavnika tužene, ročište zakazano za 26. ožujak 1998. godine odložio, budući da su izjavili sudu da su u tijeku pregovori oko naknade štete. Na ročištu zakazanom za 19. svibanj 1998. godine apelantov punomoćnik nije bio prisutan zbog opravdanih razloga, a punomoćnik tužene je obavijestio sud da je u kontaktu sa apelantovim punomoćnikom, te da su još u tijeku pregovori oko naknade štete. 11. Apelant je 17. listopada 2001. godine dostavio sudu urgenciju za zakazivanje ročišta zbog toga što nije postignut sporazum sa tuženom oko naknade štete. Na ročištu od 29. svibnja 2002. godine konstatirano je da je vođen postupak izvansudskog rješavanja spora, te da je uložen nalaz o vještačenju izvršenom 1. lipnja 2000. godine, koji je obavljen na prijedlog tužene. Na ročištu od 3. srpnja 2002. godine apelantov punomoćnik je predložio saslušanje svjedoka. 12. Apelant je 24. prosinca 2002. godine, 14. svibnja i 16. rujna 2004. godine dostavljao sudu urgencije za zakazivanje ročišta, a 10. studenoga 2004. godine je podnio podnesak o uređenju tužbe sukladno odredbama članka 53. novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je 28. rujna 2005. godine ponovno dostavio urgenciju sudu za zakazivanje ročišta. 13. Sud je na ročištu od 8. studenoga 2005. godine donio rješenje kojim se predmet kao privredni spor upućuje na "PS" upisnik na daljnje postupanje privrednom odjelu tog suda. Na ročištu od 7. prosinca 2005. godine punomoćnik tužene je prigovorio na nenadležnost suda i predložio je da se spis ustupi na nadležnost Pravobraniteljstvu. Pri tome se pozvao na relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05; u daljnjem tekstu: Zakon). 14. Rješenjem broj PS-1118/05 od 7. prosinca 2005. godine Osnovni sud se proglasio nenadležnim za postupanje u ovom predmetu. 15. Protiv navedenog rješenja Osnovnog suda apelant je 6. siječnja 2006. godine izjavio priziv Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Pž-06-000 054 od 31. ožujka 2006. godine uvažio priziv, rješenje Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Prema uputama Okružnog suda, Osnovni sud je, na temelju članka 5. Zakona, 16. lipnja 2006. godine Broj 18 – Strana 134 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predmet ustupio Pravobraniteljstvu na izvansudsko rješavanje spora. 16. Pravobraniteljstvo je 14. prosinca 2009. godine obavijestilo Ustavni sud da je Zaključkom broj Un-5785/06 od 26. listopada 2009. godine postupak izvansudskog poravnanja sa apelantom, a povodom zahtjeva za naknadu materijalne štete, obustavljen. Apelant, iako je bio uredno pozvan, nije se odazvao pozivu za raspravu koja je održana 26. listopada 2009. godine, niti je svoj izostanak opravdao. Pravobraniteljstvo je u smislu članka 9. Zakona, u svezi sa člankom 119. Zakona o upravnom postupku i člankom 4. Zakona o Pravobraniteljstvu, odlučilo da se postupak u ovoj pravnoj stvari obustavi. Pravobraniteljstvo je nakon dostave zaključka apelantu, te nakon pismenog obavještenja apelantovog punomoćnika da se odriče prava na prigovor, kao i nakon apelantovog zahtjeva da se sudski predmet vrati nadležnom sudu na odlučivanje, spis u ovom predmetnom postupku dostavilo na nadležnost Osnovnom sudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je time što Osnovni sud nije donio odluku u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je istakao da Osnovni sud nije poduzeo ni jednu radnju nakon što je Okružni sud, postupajući povodom njegovog priziva na Rješenje Osnovnog suda broj PS-1118/05 od 7. prosinca 2005. godine, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Apelant je zatražio da se tuženoj Republici Srpskoj naloži da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 5.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 18. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je, prema uputama iz drugostupanjske presude Okružnog suda, a sukladno važećim zakonskim propisima, predmetni spis 1. lipnja 2006. godine ustupljen Pravobraniteljstvu na nadležnost. Dalje, Osnovni sud je naveo da se nije mogao detaljnije izjasniti s obzirom na činjenicu da se kompletan spis nalazi u Pravobraniteljstvu. Dakle, kako bi se utvrdile sve potrebne činjenice relevantne za odlučivanje o apelaciji potrebno je obratiti se Pravobraniteljstvu, uz posebnu napomenu da je kao postupajući sud, s obzirom na veliki broj predmeta, postupao u granicama mogućnosti, a što se može utvrditi i uvidom u predmetni spis. 19. Pravobraniteljstvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da je apelant protiv tužene podnio tužbu sudu 21. lipnja 1996. godine. Osnovni sud se Rješenjem broj PS-1118/05 od 7. prosinca 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio priziv. Okružni sud je Rješenjem broj Pž-06-000-054 od 31. ožujka 2006. godine usvojio priziv i ukinuo doneseno rješenje. Prema uputama Okružnog suda, Osnovni sud je, na temelju članka 5. Zakona, predmet ustupio Pravobraniteljstvu na izvansudsko rješavanje spora. Provjerom u Pravobraniteljstvu je utvrđeno da je rasprava u ovom predmetu, koji je uzet u rad po redoslijedu rješavanja, zakazana za 26. listopad 2009. godine. Dalje, Pravobraniteljstvo je navelo da je na temelju Zakona od sudova zaprimilo više desetina hiljada predmeta za rješavanje, te da apelant u Pravobraniteljstvu nije poduzeo ni jednu pravnu radnju kako bi ubrzao rješavanje ovog predmeta. U slučaju da je apelant obavijestio ovo tijelo da ne prihvaća rješavanje spora izvansudskim putem, predmet bi bio vraćen sudu. Iz navedenog proizlazi da je i apelant svojim ponašanjem doprinio dužini rješavanja ovog predmeta. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Ponedjeljak, 5.4.2010. Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 21. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Ovim zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravomoćnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama prema čijim zahtjevima nije pravomoćno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Članak 4. Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravomoćno okončani, provodi se putem izvansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) u Pravobraniteljstvu Republike Srpske. Članak 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom pravobraniteljstvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Članak 10. Nadležno tijelo iz točke 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neutemeljen, odnosno donijet će zaključak o obustavi postupka ukoliko podnositelj zahtjeva ne prihvaća poravnanje. Š...Ć VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je time što Osnovni sud nije donio odluku u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 28. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 29. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 30. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 21. lipnja 1996. godine i postupak do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva (do donošenja ove odluke) traje preko 13 godina, od toga se deset godina odnosi na postupak pred Osnovnim sudom, a tri godine i četiri mjeseca na postupak izvansudskog poravnanja pred Pravobraniteljstvom. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 31. Ustavni sud ne smatra da složenost ovog predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 32. Dalje, Ustavni sud na temelju činjenica predmeta uviđa da, iako je sud uz suglasnost apelanta i tužene, a zbog mogućnosti izvansudskog rješavanja spora, četiri puta odlagao ročište na neodređeno vrijeme, dakle, uz prekid od tri i po godine, apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kojeg je predmetni postupak pred Osnovnim sudom trajao deset godina. Ustavni sud zapaža da je apelantov zastupnik opravdano izostao sa jedne zakazane i održane rasprave, a održano ih je, kako je već rečeno, deset. Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je apelant na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru ZPP, kako bi u što kraćem roku dobio odluku. 33. Što se tiče doprinosa suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud od podnošenja tužbe, tj. od 21. lipnja 1996. godine, do 7. prosinca 2005. godine, kada je donio rješenje i proglasio se nenadležnim, zakazao deset ročišta. Od tih deset ročišta, uz suglasnost apelanta i tužene, četiri ročišta su odložena zbog pokušaja izvansudskog rješavanja spora, dakle, uz prekid od tri i po godine. Od 3. srpnja 2002. do 8. studenoga 2005. godine, dakle duže od tri godine, Osnovni sud nije, ni uz apelantove urgencije, zakazao ni jedno ročište, niti je poduzeo bilo kakvu drugu procesnu radnju. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da je, s obzirom na veliki broj predmeta, postupao u granicama mogućnosti, te da se o tome ne može detaljnije izjasniti budući da je 1. lipnja 2006. godine predmetni spis ustupljen Pravobraniteljstvu na nadležnost. Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 34. Ustavni sud primjećuje da je Pravobraniteljstvo, nakon što mu je 1. lipnja 2006. godine predmetni spis dostavljen na daljnji postupak, raspravu u ovom predmetu zakazalo tek 26. listopada 2009. godine, dakle, postupak pred Pravobraniteljstvom je trajao Broj 18 – Strana 135 tri godine i četiri mjeseca. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobraniteljstvo nije predočilo bilo kakvo opravdanje, osim što je istaklo da je nakon stupanja na snagu citiranog Zakona od sudova zaprimilo više desetina hiljada predmeta na rješavanje, te da apelant u Pravobraniteljstvu nije urgirao brže rješavanje ovog predmeta. U svezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim ukazati na stav Europskog suda prema kojem su "države dužne organizirati svoje pravne sustave tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi Europski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine). U konkretnom slučaju je očito da je Pravobraniteljstvo kao nadležno tijelo javne vlasti doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka s obzirom na to da je apelantov predmet nerazumno dugo zadržalo na rješavanju i vratilo redovnom sudu na postupanje nakon tri godine i četiri mjeseca. 35. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke u vremenskom razdoblju dužem od 13 godina prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao načelo prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 36. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 5.000.00 KM. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 37. U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.950.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka u razdoblju dužem od 13 godina, postupak vezan za isplatu naknade štete, može u cijelosti staviti na teret Osnovnom sudu i Pravobraniteljstvu. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 726/07, rješavajući apelaciju PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Broj 18 – Strana 136 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci broj PS-1118/05. U skladu sa članom 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da, bez daqnjeg odlagawa, okonča postupak u predmetu broj PS-1118/05. U skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška iznos od 1.950.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku. U skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška (u daqnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kog zastupa direktor Borko Sladojević, podnio je 26. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-1118/05. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 16. marta 2007. godine, a od Pravobranilaštva Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Pravobranilaštvo) 24. avgusta i 10. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Od Pravobranilaštva je 24. avgusta 2009. godine zatraženo da dostavi na uvid predmetni spis. 4. Osnovni sud je 28. marta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo 12. oktobra i 16. decembra 2009. godine. 5. Pravobranilaštvo je 12. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu dostavilo traženi spis. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 22. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelant je 21. juna 1996. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Vojske Republike Srpske (u daqnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. Apelant je podnio tužbu radi naknade štete zbog navodno nezakonitog oduzimawa 258 komada tovnih junadi, ostalih stvari i opreme koja se nalazila na farmi prije 20. maja 1992. godine, tj. prije ratnih dejstava na području Kulen Vakufa. Apelant je 5. novembra 1996. godine Osnovnom sudu dostavio uređenu tužbu. 9. Osnovni sud je 22. novembra 1996. godine dostavio tuženoj na odgovor apelantovu uređenu tužbu. Osnovni sud je 14. aprila 1997. godine predmet presignirao na "P" upisnik, ocijenivši da apelant nije privrednopravni subjekt jer spor ne proizilazi iz međusobnog privrednog odnosa apelanta i tužene. 10. Osnovni sud je prvo ročište zakazano za 1. juli 1997. godine odložio zbog nedolaska tužene. Ročišta zakazana za 25. septembar, 29. oktobar i 10. decembar 1997. godine odložena su uz saglasnost apelantovog punomoćnika i tužene zbog mogućnosti vansudskog rješavawa spora, koji su kao mogući način razrješewa spora najavili sudu. Sud je, uz saglasnost apelantovog punomoćnika i predstavnika tužene, ročište zakazano za 26. mart 1998. godine odložio, budući da su izjavili sudu da su u toku pregovori oko naknade štete. Na ročištu zakazanom za 19. maj 1998. godine apelantov punomoćnik nije bio prisutan zbog opravdanih razloga, a punomoćnik tužene je obavijestio sud da je u kontaktu sa apelantovim punomoćnikom, te da su još u toku pregovori oko naknade štete. 11. Apelant je 17. oktobra 2001. godine dostavio sudu urgenciju za zakazivanje ročišta zbog toga što nije postignut sporazum sa tuženom oko naknade štete. Na ročištu od 29. maja 2002. godine konstatovano je da je vođen postupak vansudskog rješavawa spora, te da je uložen nalaz o vještačenju izvršenom 1. juna 2000. godine, koji je obavljen na prijedlog tužene. Na ročištu od 3. jula 2002. godine apelantov punomoćnik je predložio saslušanje svjedoka. 12. Apelant je 24. decembra 2002. godine, 14. maja i 16. septembra 2004. godine dostavljao sudu urgencije za zakazivanje ročišta, a 10. novembra 2004. godine je podnio podnesak o uređenju tužbe u skladu sa odredbama člana 53 novog Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). Apelant je 28. septembra 2005. godine ponovno dostavio urgenciju sudu za zakazivanje ročišta. 13. Sud je na ročištu od 8. novembra 2005. godine donio rješenje kojim se predmet kao privredni spor upućuje na "PS" upisnik na daqnje postupanje privrednom odjeljenju tog suda. Na ročištu od 7. decembra 2005. godine punomoćnik tužene je prigovorio na nenadležnost suda i predložio je da se spis ustupi na nadležnost Pravobranilaštvu. Pri tome se pozvao na relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05; u daqnjem tekstu: Zakon). 14. Rješenjem broj PS-1118/05 od 7. decembra 2005. godine Osnovni sud se proglasio nenadležnim za postupanje u ovom predmetu. 15. Protiv navedenog rješewa Osnovnog suda apelant je 6. januara 2006. godine izjavio žalbu Okružnom sudu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Pž-06-000 054 od 31. marta 2006. godine uvažio žalbu, rješenje Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Prema uputstvima Okružnog suda, Osnovni sud je, na osnovu člana 5 Zakona, 16. juna 2006. godine predmet ustupio Pravobranilaštvu na vansudsko rješavanje spora. 16. Pravobranilaštvo je 14. decembra 2009. godine obavijestilo Ustavni sud da je Zakqučkom broj Un-5785/06 od 26. oktobra 2009. godine postupak vansudskog poravnawa sa apelantom, a povodom zahtjeva za naknadu materijalne štete, obustavljen. Apelant, iako je bio uredno pozvan, nije se odazvao pozivu za raspravu koja je održana 26. oktobra 2009. godine, niti je svoj izostanak opravdao. Pravobranilaštvo je u smislu člana Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 9 Zakona, u vezi sa članom 119 Zakona o upravnom postupku i članom 4 Zakona o Pravobranilaštvu, odlučilo da se postupak u ovoj pravnoj stvari obustavi. Pravobranilaštvo je nakon dostavljanja zakqučka apelantu, te nakon pismenog obavještewa apelantovog punomoćnika da se odriče prava na prigovor, kao i nakon apelantovog zahtjeva da se sudski predmet vrati nadležnom sudu na odlučivanje, spis u ovom predmetnom postupku dostavilo na nadležnost Osnovnom sudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je time što Osnovni sud nije donio odluku u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da Osnovni sud nije preduzeo ni jednu radnju nakon što je Okružni sud, postupajući povodom njegove žalbe na Rješenje Osnovnog suda broj PS-1118/05 od 7. decembra 2005. godine, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Apelant je zatražio da se tuženoj Republici Srpskoj naloži da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 5.000.00 KM. b) Odgovor na apelaciju 18. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je, prema uputstvima iz drugostepene presude Okružnog suda, a u skladu sa važećim zakonskim propisima, predmetni spis 1. juna 2006. godine ustupljen Pravobranilaštvu na nadležnost. Dalje, Osnovni sud je naveo da nije mogao detaqnije da se izjasni s obzirom na činjenicu da se kompletan spis nalazi u Pravobranilaštvu. Dakle, kako bi se utvrdile sve potrebne činjenice relevantne za odlučivanje o apelaciji potrebno je da se obrati Pravobranilaštvu, uz posebnu napomenu da je kao postupajući sud, s obzirom na veliki broj predmeta, postupao u granicama mogućnosti, a što može da se utvrdi i uvidom u predmetni spis. 19. Pravobranilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da je apelant protiv tužene podnio tužbu sudu 21. juna 1996. godine. Osnovni sud se Rješenjem broj PS-1118/05 od 7. decembra 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim. Protiv navedenog rješewa apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je Rješenjem broj Pž-06-000-054 od 31. marta 2006. godine usvojio žalbu i ukinuo doneseno rješenje. Prema uputstvima Okružnog suda, Osnovni sud je, na osnovu člana 5 Zakona, predmet ustupio Pravobranilaštvu na vansudsko rješavanje spora. Provjerom u Pravobranilaštvu je utvrđeno da je rasprava u ovom predmetu, koji je uzet u rad po redoslijedu rješavawa, zakazana za 26. oktobar 2009. godine. Dalje, Pravobranilaštvo je navelo da je na osnovu Zakona od sudova zaprimilo više desetina hiljada predmeta za rješavanje, te da apelant u Pravobranilaštvu nije preduzeo ni jednu pravnu radnju kako bi ubrzao rješavanje ovog predmeta. U slučaju da je apelant obavijestio ovaj organ da ne prihvata rješavanje spora vansudskim putem, predmet bi bio vraćen sudu. Iz navedenog proizilazi da je i apelant svojim ponašanjem doprinio dužini rješavawa ovog predmeta. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 21. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Broj 18 – Strana 137 Član 1 Ovim zakonom se uređuju postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4 Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnawa (u daqnjem tekstu: poravnanje) u Pravobranilaštvu Republike Srpske. Član 5 Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stawa i neposredne ratne opasnosti. Član 10 Nadležni organ iz tačke 4 ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zakqučak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. Š...Ć VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je time što Osnovni sud nije donio odluku u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Broj 18 – Strana 138 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 29. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 30. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 21. juna 1996. godine i postupak do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva (do donošewa ove odluke) traje preko 13 godina, od toga se deset godina odnosi na postupak pred Osnovnim sudom, a tri godine i četiri mjeseca na postupak vansudskog poravnawa pred Pravobranilaštvom. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 31. Ustavni sud ne smatra da složenost ovog predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 32. Dalje, Ustavni sud na osnovu činjenica predmeta uviđa da, iako je sud uz saglasnost apelanta i tužene, a zbog mogućnosti vansudskog rješavawa spora, četiri puta odlagao ročište na neodređeno vrijeme, dakle, uz prekid od tri i po godine, apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kog je predmetni postupak pred Osnovnim sudom trajao deset godina. Ustavni sud zapaža da je apelantov zastupnik opravdano izostao sa jedne zakazane i održane rasprave, a održano ih je, kako je već rečeno, deset. Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je apelant na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini trajawa predmetnog postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru ZPP, kako bi u što kraćem roku dobio odluku. 33. Što se tiče doprinosa suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud od podnošewa tužbe, tj. od 21. juna 1996. godine, do 7. decembra 2005. godine, kada je donio rješenje i proglasio se nenadležnim, zakazao deset ročišta. Od tih deset ročišta, uz saglasnost apelanta i tužene, četiri ročišta su odložena zbog pokušaja vansudskog rješavawa spora, dakle, uz prekid od tri i po godine. Od 3. jula 2002. do 8. novembra 2005. godine, dakle duže od tri godine, Osnovni sud nije, ni uz apelantove urgencije, zakazao ni jedno ročište, niti je preduzeo bilo kakvu drugu procesnu radnju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da je, s obzirom na veliki broj predmeta, postupao u granicama mogućnosti, te da o tome ne može detaqnije da se izjasni budući da je 1. juna 2006. godine predmetni spis ustupljen Pravobranilaštvu na nadležnost. Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. 34. Ustavni sud primjećuje da je Pravobranilaštvo, nakon što mu je 1. juna 2006. godine predmetni spis dostavljen na daqwi postupak, raspravu u ovom predmetu zakazalo tek 26. oktobra 2009. godine, dakle, postupak pred Pravobranilaštvom je trajao tri godine i četiri mjeseca. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo bilo kakvo opravdanje, sem što je istaklo da je nakon stupawa na snagu citiranog Zakona od sudova zaprimilo više desetina hiljada predmeta na rješavanje, te da apelant u Pravobranilaštvu nije urgirao brže rješavanje ovog predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim da ukaže na stav Evropskog suda prema kom su Ponedjeljak, 5.4.2010. "države dužne da organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju je očigledno da je Pravobranilaštvo kao nadležni organ javne vlasti doprinijelo ukupnoj dužini trajawa postupka s obzirom na to da je apelantov predmet nerazumno dugo zadržalo na rješavanju i vratilo redovnom sudu na postupanje nakon tri godine i četiri mjeseca. 35. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke u vremenskom periodu dužem od 13 godina prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 36. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 5.000.00 KM. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 37. U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.950.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što sveukupno trajanje postupka u periodu dužem od 13 godina, postupak vezan za isplatu naknade štete, može u cijelosti da se stavi na teret Osnovnom sudu i Pravobranilaštvu. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 757/07, rješavajući apelaciju Esada Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Esada Čovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Esad Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Hasiba Buhić, advokatica iz Velike Kladuše, podnio je 6. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) zatraženo je 20. marta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 7. augusta 2009. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-677/09. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. marta 2007. godine, a traženi spis je dostavio 11. augusta 2009. godine. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. aprila 2007. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 10. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 21. septembra 1999. godine protiv Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać tražeći da mu se predaju u posjed pokretne stvari pobliže opisane u tužbi, ili da da mu se isplati protuvrijednost u iznosu od 18.050,00 KM sa zateznom kamatom počevši od dana izuzimanja stvari do konačne isplate, kao i da mu se nadoknade troškove postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U toku postupka apelant je konačno postavio tužbeni zahtjev tako da je tražio da mu se isplati novčani iznos od 7.246,00 KM sa kamatama od dana izuzimanja stvari do konačne isplate, kao i da mu se nadoknade troškovi postupka. 8. Prvo ročište, koje je Općinski sud zakazao za 1. decembar 1999. godine i na koje su pristupili i apelant i kantonalni pravobranilac kao zakonski zastupnik tuženog Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać, je odloženo zbog odluke suda o prigovoru litispedencije, koji je istakao tuženi. Novo ročište je zakazano za 7. februar 2000. godine i na njemu je apelant označio kao tuženog i Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo, pa je ročište ponovo odloženo kako bi se tužba dostavila Federalnom pravobranilaštvu da bi se odredili da li pristaju da stupe u parnicu kao novonaznačeni tuženi uz prvotuženog. Novo ročište je zakazano za 29. mart 2000. godine i nakon zaključenja glavne rasprave je donesena presuda. 9. Presudom Općinskog suda broj P-677/99 od 29. marta 2000. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije. U obrazloženju presude je navedeno da Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova nema svojstvo samostalnog pravnog lica već ono predstavlja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 139 organizacionu jedinicu koja se osniva odlukom Skupštine Unsko-sanskog kantona, te je u skladu s tim osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je istakao tuženi. Dalje je navedeno da je odredbom člana 74. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: raniji ZPP) propisano da je sud dužan po službenoj dužnosti da u toku postupka pazi da li osoba koja se pojavljuje u postupku može biti stranka i da li je parnično sposobna, bez obzira da li se radi o pasivnoj ili aktivnoj legitimaciji. Također je navedeno da je u konkretnom slučaju apelantov punomoćnik advokat, pravno i stručno obrazovano lice koje mora poznavati zakonske propise i sud nije dužan da takvo stručno lice upozorava na nedostatke u njegovoj tužbi, konkretno na nedostatak određene pasivne legitimacije. 10. Apelant je protiv Presude Općinskog suda broj P-677/99 od 29. marta 2000. godine izjavio žalbu 14. aprila 2000. godine. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-434/2000 od 25. januara 2001. godine, Presuda Općinskog suda broj P-677/99 od 29. marta 2000. godine je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepene presude nije jasno i razumljivo iz kojeg razloga je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev - da li zbog toga što Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać ne može biti stranka u postupku, ili zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženoga, jer stranačka sposobnost i aktivna ili pasivna legitimacija nije isto, pa se zbog ovakvog propusta pobijana presuda nije mogla ispitati, čime je učinjena bitna povreda parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. ranijeg ZPP-a. Rješenje Kantonalnog suda Općinski sud je primio 14. februara 2001. godine. 11. Općinski sud je u ponovljenom postupku zakazao ročište za 30. mart 2001. godine, koje je odloženo za 31. maj 2001. godine, jer nisu pristupili ni punomoćnik ni apelant, kao ni tuženi, a Općinski sud je donio Rješenje broj P-677/99 od 30. marta 2001. godine, kojim je naložio apelantu da u roku 15 dana oda dana dostavljanja prepisa rješenja ispravi tužbu tako da će na strani tuženog Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać pravilno označiti tuženu po stranačkoj sposobnosti. Apelant je 11. aprila 2001. godine dostavio podnesak u kome je kao tuženog označio Unsko-sanski kanton – Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi). Na ročištu održanom 31. maja 2001. godine, na koje su pristupili i apelant i tuženi, tuženi je predložio da se od Kantonalnog suda pribavi spis ranijeg Okružnog vojnog suda u Bihaću, broj IK-118/94, te da se kao svjedok pozove Kemal Redžić. Na novo ročište, koje je zakazano za 20. august 2001. godine, pristupili su i apelant i tuženi i na njemu su se saglasili da provede vještačenje vještak finansijske struke, a na ročištu od 12. septembra 2001. godine je naloženo apelantu da predujmi troškove vještačenja, što je apelant i učinio i o tome dostavio dokaz Općinskom sudu 17. septembra 2001. godine. Rješenjem Općinskog suda broj P-677/99 od 5. oktobra 2001. godine određeno je finansijsko vještačenje koje će provesti vještak Jasminko Dervišević. Naredno ročište, zakazano za 25. januar 2002. godine, odloženo je zbog odsutnosti sudije za 12. mart 2002. godine, kada je i održano i na njemu je zaključena glavna rasprava. Međutim, Općinski sud je donio Rješenje broj P-1029/01 od 12. marta 2002. godine, kojim je zaključena glavna rasprava preotvorena, radi dopune dokaznog postupka. Sljedeće ročište je zakazano za 19. april 2002. godine i na njemu je donesena presuda. 12. Presudom Općinskog suda broj P-1029/01 od 19. aprila 2002. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime štete novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu kamata na odštetni zahtjev, računajući od dana izuzimanja stvari, odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrdio da je apelant u vrijeme oduzimanja predmeta za koje potražuje naknadu bio vlasnik Broj 18 – Strana 140 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kafe-bara "EM", što tuženi nije ni osporavao, a sud je utvrdio saslušanjem apelanta i uvidom u spis Okružnog vojnog suda u Bihaću broj K-118/94 u kome su se nalazile potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 12-2/02-249/93 i 22/02-248/93 od 28. decembra 1993. godine, kao i broj 22-2/02-SL/93 od 29. decembra 1993. godine. Utvrđeno je da je potvrdu izdala Stanica javne bezbjednosti Bihać, a to je potvrdio i svjedok Kemal Redžić, koji je i potpisao navedene potvrde. Navedene stvari su oduzete iz stana Anke i Huseina Bećirevića, te iz kafe-bara "EM", koji je u to vrijeme bio u apelantovom vlasništvu. 13. Protiv Presude Općinskog suda broj P-1029/01 od 19. aprila 2002. godine tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. U žalbi je, između ostalog, istakao da u dispozitivu presude sud obavezuje Unsko-sanski kanton - Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać, koji nema svojstvo pravnog lica i ne može biti stranka u postupku, da prvostepeni sud nije utvrdio da li je apelant bio vlasnik stvari koje su oduzete prema potvrdi od 28. decembra 1993. godine, te da je u postupku utvrđeno da su stvari oduzete 28. decembra 1993. godine, a tužba je podnesena 21. septembra 1999. godine, dakle nakon proteka općeg roka zastarjelosti iz člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 14. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-654/02 od 20. augusta 2003. godine Presuda Općinskog suda broj P-1029/01 od 19. aprila 2002. godine je u dosuđujućem dijelu ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je tuženi u žalbi istakao prigovor zastarjelosti potraživanja, te da se prigovor zastarjelosti može isticati u žalbi i u tom slučaju prigovor zastarjelosti predstavlja novu činjenicu, ako nije isticana i cijenjena u prvostepenom postupku, kao u konkretnom slučaju (član 337. stav 2. ranijeg ZPP-a). Kantonalni sud je dalje istakao da je pozivanje tuženog na zastarjelost uvjet da se o prigovoru zastarjelosti raspravlja (član 360. stav 3. ZOO), pa drugostepeni sud nije ovlašten da prigovor zastarjelosti potraživanja, istaknut tek u žalbi, sam ocjenjuje. Kantonalni sud je zaključio da prigovor zastarjelosti koji je istaknut u žalbi predstavlja žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je zbog navedenog žalbu valjalo uvažiti, pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je predmetni spis 29. augusta 2003. godine dostavio Općinskom sudu. 15. U ponovljenom postupku Općinski sud je zakazao osam ročišta (30. oktobra 2003. godine, 19. decembra 2003. godine, 3. juna 2004. godine, 28. juna 2004. godine, 23. septembra 2004. godine i 24. novembra 2004. godine, te 28. februara 2005. godine i 9. maja 2005. godine). Apelant je pristupio svim ročištima, a ročišta su odlagana radi pribavljanja spisa ranijeg Okružnog vojnog suda u Bihaću, broj IK-118/94, da bi se na ročištu od 9. juna 2005. godine apelant i tuženi saglasili da se kao dokaz prihvate neovjerene kopije pojedinih dokumenata koji su se nalazili u spisu broj IK-118/94. 16. Presudom Općinskog suda broj P-739/03 od 9. juna 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja. Naime, Općinski sud je naveo da su predmeti na koje se odnosio tužbeni zahtjev oduzeti u decembru 1993. godine, a tužba sudu je podnesena 21. septembra 1999. godine, nakon više od pet godina. Općinski sud je dalje naveo da je apelantov punomoćnik naveo da su stvari oduzete u toku rata, da zbog ratnih dejstava nije bilo moguće pokretati postupak, da apelant tada nije imao zapisnik o oduzetim stvarima, te kada su se stekli uvjeti apelant je odmah i pokrenuo postupak. Međutim, Općinski sud je na osnovu zapisnika od 11. aprila 1994. godine iz spisa K-1l8/94, a koji je proveden na apelantov prijedlog, utvrdio da je apelant znao da su stvari oduzete od Anke i Huseina Bećirevića 1994. godine. Općinski sud je naveo da činjenica da je apelant bio na izdržavanju kazne zatvora do 1997. godine, te činjenica da su stvari oduzete u ratnom periodu nisu razlog niti opravdanje da apelant blagovremeno ne podnese tužbu Ponedjeljak, 5.4.2010. sudu. Općinski sud je također naveo da je apelant tužbu mogao podnijeti i u periodu rata, jer sud nije prekidao rad. S obzirom da je do dana podnošenja tužbe sudu prošlo više od pet godine, Općinski sud je, na osnovu člana 376. ZOO, zaključio da je nastupila zastara apelantovog potraživanja. 17. Iz spisa Općinskog suda P-739/03, koji je Općinski sud dostavio Ustavnom sudu 11. augusta 2009. godine je vidljivo da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine, kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-739/03 od 9. juna 2005. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog dužine trajanja parničnog postupka pred nadležnim sudovima kojeg je pokrenuo tužbom 1999. godine. b) Odgovor na apelaciju 19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je presude donosio u razumnim rokovima. 20. Kantonalni sud je umjesto odgovora na apelaciju dostavio informaciju da je 5. aprila 2007. godine donio odluku u navedenom predmetu i da će biti izrađena u zakonskom roku. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 25. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što sudovi nisu u dužem vremenskom periodu donijeli konačnu odluku u njegovom predmetu. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum a) Relevantni principi 27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja Ponedjeljak, 5.4.2010. postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju zbog dužine trajanja postupka povodom njegovog tužbenog zahtjeva podnesenog 21. septembra 1999. godine. Osim toga, u vrijeme podnošenja apelacije postupak u konkretnom predmetu nije bio okončan, da bi Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine postupak bio okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke, dakle period od sedam godina i šest mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelant pokrenuo radi predaje u posjed pokretnih stvari, odnosno radi isplate naknade za oduzete stvari. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi sa činjeničnim stanjem niti u vezi sa primjenom propisa posebno složen, stoga složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu 31. Dalje, Ustavni sud, na osnovu činjenica predmeta, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog parničnog postupka. 32. Period na koji se apelant žali traje od 21. septembra 1999. godine do 5. aprila 2007. godine, tako da je ukupni parnični postupak radi predaje u posjed pokretnih stvari odnosno radi naknade za oduzete stvari trajao sedam godina i šest mjeseci. U tom periodu su donesene tri presude pred Općinskim sudom i tri presude pred Kantonalnim sudom. 33. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da ni stalno vraćanje drugostepenog organa na ponovno odlučivanje prvostepenom organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja za dužinu trajanja ovog postupka u sporu koji nije 1 Broj 18 – Strana 141 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 složen i u situaciji kada apelant nije ničim doprinio odugovlačenju postupka, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, prije svega pred Općinskim sudom, taj postupak vrlo brzo okončan. 34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva radi predaje u posjed pokretnih stvari odnosno radi isplate naknade za oduzete stvari traje više od sedam godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima može se, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih redovnih sudova. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 757/07, rješavajući apelaciju Esada Čovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Esada Čovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-1147/05 od 5. travnja 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Esad Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojega zastupa Hasiba Buhić, odvjetnica iz Velike Kladuše, podnio je 6. ožujka 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1147/05 od 5. travnja 2007. godine. Broj 18 – Strana 142 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobraniteljstvo) zatraženo je 20. ožujka 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 7. kolovoza 2009. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-677/09. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. ožujka 2007. godine, a traženi spis je dostavio 11. kolovoza 2009. godine. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. travnja 2007. godine, a Kantonalno pravobraniteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 10. studenoga 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 21. rujna 1999. godine protiv Kantonalnog ministarstva unutarnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać tražeći predaju u posjed pokretnih stvari pobliže opisanih u tužbi, ili isplatu protuvrijednosti u iznosu od 18.050,00 KM sa zateznom kamatom počevši od dana izuzimanja stvari do konačne isplate, kao i nadoknadu troškova postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tijekom postupka apelant je konačno postavio tužbeni zahtjev tako da je tražio da mu se isplati novčani iznos od 7.246,00 KM sa kamatama od dana izuzimanja stvari do konačne isplate, kao i da mu se nadoknade troškovi postupka. 8. Prvo ročište, koje je Općinski sud zakazao za 1. prosinca 1999. godine i na koje su pristupili i apelant i kantonalni pravobranitelj kao zakonski zastupnik tuženog Kantonalnog ministarstva unutarnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać, je odloženo zbog odluke suda o prigovoru litispedencije, koji je istaknuo tuženi. Novo ročište je zakazano za 7. veljače 2000. godine i na njemu je apelant označio kao tuženog i Federalno ministarstvo unutarnjih poslova Sarajevo, pa je ročište ponovo odloženo kako bi se tužba dostavila Federalnom pravobraniteljstvu kako bi se odredili pristaju li stupiti u parnicu kao novonaznačeni tuženi uz prvotuženog. Novo ročište je zakazano za 29. ožujak 2000. godine i nakon zaključenja glavne rasprave je donesena presuda. 9. Presudom Općinskog suda broj P-677/99 od 29. ožujka 2000. godine je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen zbog nedostatka pasivne legitimacije. U obrazloženju presude je navedeno da Kantonalno ministarstvo unutarnjih poslova nema svojstvo samostalne pravne osobe već ono predstavlja organizacijsku jedinicu koja se osniva odlukom Skupštine Unsko-sanskog kantona, te je sukladno tome utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je istaknuo tuženi. Dalje je navedeno da je odredbom članka 74. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: raniji ZPP) propisano da je sud dužan službenoj dužnosti tijekom postupka paziti može li osoba koja se pojavljuje u postupku biti stranka i je li parnično sposobna, bez obzira radi li se o pasivnoj ili aktivnoj legitimaciji. Također je navedeno da je u konkretnom slučaju apelantov punomoćnik odvjetnik, pravno i stručno obrazovana osoba koja mora poznavati zakonske propise i sud nije dužan takvu stručnu osobu upozoravati na nedostatke u njegovoj tužbi, konkretno na nedostatak određene pasivne legitimacije. 10. Apelant je protiv Presude Općinskog suda broj P-677/99 od 29. ožujka 2000. godine izjavio priziv 14. travnja 2000. godine. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-434/2000 od 25. siječnja 2001. godine, Presuda Općinskog suda broj P-677/99 od 29. ožujka 2000. godine je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno Ponedjeljak, 5.4.2010. suđenje. Kantonalni sud je istaknuo da iz obrazloženja prvostupanjske presude nije razvidno i razumljivo iz kojega razloga je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev - da li zbog toga što Kantonalno ministarstvo unutarnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać ne može biti stranka u postupku, ili zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženoga, jer stranačka sposobnost i aktivna ili pasivna legitimacija nije isto, pa se zbog ovakvog propusta pobijana presuda nije mogla ispitati, čime je učinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. točka 13. ranijeg ZPP-a. Rješenje Kantonalnog suda Općinski sud je primio 14. veljače 2001. godine. 11. Općinski sud je u ponovljenom postupku zakazao ročište za 30. ožujka 2001. godine, koje je odloženo za 31. svibnja 2001. godine, jer nisu pristupili ni punomoćnik ni apelant, kao ni tuženi, a Općinski sud je donio Rješenje broj P-677/99 od 30. ožujka 2001. godine, kojim je naložio apelantu da u roku 15 dana oda dana dostavljanja prepisa rješenja ispravi tužbu tako da će na strani tuženog Kantonalnog ministarstva unutarnjih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać pravilno označiti tuženu po stranačkoj sposobnosti. Apelant je 11. travnja 2001. godine dostavio podnesak u kojem je kao tuženog označio Unsko-sanski kanton – Kantonalno ministarstvo unutarnjih poslova Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi). Na ročištu održanom 31. svibnja 2001. godine, na koje su pristupili i apelant i tuženi, tuženi je predložio da se od Kantonalnog suda pribavi spis ranijeg Okružnog vojnog suda u Bihaću, broj IK-118/94, te da se kao svjedok pozove Kemal Redžić. Na novo ročište, koje je zakazano za 20. kolovoza 2001. godine, pristupili su i apelant i tuženi i na njemu su se suglasili da provede vještačenje vještak financijske struke, a na ročištu od 12. rujna 2001. godine je naloženo apelantu da predujmi troškove vještačenja, što je apelant i učinio i o tome dostavio dokaz Općinskom sudu 17. rujna 2001. godine. Rješenjem Općinskog suda broj P-677/99 od 5. listopada 2001. godine je određeno financijsko vještačenje koje će provesti vještak Jasminko Dervišević. Naredno ročište, zakazano za 25. siječnja 2002. godine, je odloženo zbog izočnosti suca za 12. ožujka 2002. godine, kada je i održano i na njemu je zaključena glavna rasprava. Međutim, Općinski sud je donio Rješenje broj P-1029/01 od 12. ožujka 2002. godine, kojim je zaključena glavna rasprava preotvorena, radi dopune dokaznog postupka. Sljedeće ročište je zakazano za 19. travnja 2002. godine i na njemu je donesena presuda. 12. Presudom Općinskog suda broj P-1029/01 od 19. travnja 2002. godine obvezan je tuženi da apelantu isplati na ime štete novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu kamata na odštetni zahtjev, računajući od dana izuzimanja stvari, odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrdio da je apelant u vrijeme oduzimanja predmeta za koje potražuje naknadu bio vlasnik kafe-bara "EM", što tuženi nije ni osporavao, a sud je utvrdio saslušanjem apelanta i uvidom u spis Okružnog vojnog suda u Bihaću broj K-118/94 u kojem su se nalazile potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 12-2/02-249/93 i 22/02-248/93 od 28. prosinca 1993. godine, kao i broj 22-2/02-SL/93 od 29. prosinca 1993. godine. Utvrđeno je da je potvrdu izdala Postaja javne sigurnosti Bihać, a to je potvrdio i svjedok Kemal Redžić, koji je i potpisao navedene potvrde. Navedene stvari su oduzete iz stana Anke i Huseina Bećirevića, te iz kafe-bara "EM", koji je u to vrijeme bio u apelantovom vlasništvu. 13. Protiv Presude Općinskog suda broj P-1029/01 od 19. travnja 2002. godine tuženi je izjavio priziv Kantonalnom sudu. U prizivu je, između ostalog, istaknuo da u dispozitivu presude sud obvezuje Unsko-sanski kanton - Kantonalno ministarstvo unutarnjih poslova Bihać, koji nema svojstvo pravne osobe i ne može biti stranka u postupku, da prvostupanjski sud nije utvrdio je li apelant bio vlasnik stvari koje su oduzete prema potvrdi od 28. prosinca 1993. godine, te da je u postupku utvrđeno da su stvari oduzete 28. prosinca 1993. godine, a tužba je podnesena 21. rujna 1999. godine, dakle nakon proteka općeg roka zastarjelosti iz Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH članka 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 14. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-654/02 od 20. kolovoza 2003. godine Presuda Općinskog suda broj P-1029/01 od 19. travnja 2002. godine je u dosuđujućem dijelu ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je tuženi u prizivu istaknuo prigovor zastarjelosti potraživanja, te da se prigovor zastarjelosti može isticati u prizivu i u tom slučaju prigovor zastarjelosti predstavlja novu činjenicu, ako nije isticana i cijenjena u prvostupanjskom postupku, kao u konkretnom slučaju (članak 337. stavak 2. ranijeg ZPP-a). Kantonalni sud je dalje istaknuo da je pozivanje tuženog na zastarjelost uvjet da se o prigovoru zastarjelosti raspravlja (članak 360. stavak 3. ZOO), pa drugostupanjski sud nije ovlašten sam ocjenjivati prigovor zastarjelosti potraživanja, istaknut tek u prizivu. Kantonalni sud je zaključio da prigovor zastarjelosti koji je istaknut u prizivu predstavlja prizivni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je zbog navedenoga priziv valjalo uvažiti, pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je predmetni spis 29. kolovoza 2003. godine dostavio Općinskom sudu. 15. U ponovljenom postupku Općinski sud je zakazao osam ročišta (30. listopada 2003. godine, 19. prosinca 2003. godine, 3. lipnja 2004. godine, 28. lipnja 2004. godine, 23. rujna 2004. godine i 24. studenoga 2004. godine, te 28. veljače 2005. godine i 9. svibnja 2005. godine). Apelant je pristupio svim ročištima, a ročišta su odlagana radi pribavljanja spisa ranijeg Okružnog vojnog suda u Bihaću, broj IK-118/94, da bi se na ročištu od 9. lipnja 2005. godine apelant i tuženi suglasili da se kao dokaz prihvate neovjerene preslike pojedinih dokumenata koji su se nalazili u spisu broj IK-118/94. 16. Presudom Općinskog suda broj P-739/03 od 9. lipnja 2005. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utemeljen istaknuti prigovor zastare potraživanja. Naime, Općinski sud je naveo da su predmeti na koje se odnosio tužbeni zahtjev oduzeti u prosincu 1993. godine, a tužba sudu je podnesena 21. rujna 1999. godine, nakon više od pet godina. Općinski sud je dalje naveo da je apelantov punomoćnik naveo da su stvari oduzete tijekom rata, da zbog ratnih dejstava nije bilo moguće pokretati postupak, da apelant tada nije imao zapisnik o oduzetim stvarima, te kada su se stekli uvjeti apelant je odmah i pokrenuo postupak. Međutim, Općinski sud je na temelju zapisnika od 11. travnja 1994. godine iz spisa K-1l8/94, a koji je proveden na apelantov prijedlog, utvrdio da je apelant znao da su stvari oduzete od Anke i Huseina Bećirevića 1994. godine. Općinski sud je naveo da činjenica da je apelant bio na izdržavanju kazne zatvora do 1997. godine, te činjenica da su stvari oduzete u ratnom razdoblju nisu razlog niti opravdanje da apelant pravodobno ne podnese tužbu sudu. Općinski sud je također naveo da je apelant tužbu mogao podnijeti i u razdoblju rata, jer sud nije prekidao rad. Obzirom da je do dana podnošenja tužbe sudu prošlo više od pet godine, Općinski sud je, na temelju članka 376. ZOO, zaključio da je nastupila zastara apelantovog potraživanja. 17. Iz spisa Općinskog suda P-739/03, koji je Općinski sud dostavio Ustavnom sudu 11. kolovoza 2009. godine je vidljivo da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1147/05 od 5. travnja 2007. godine, kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-739/03 od 9. lipnja 2005. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog duljine trajanja parničnog postupka pred mjerodavnim sudovima kojeg je pokrenuo tužbom 1999. godine. Broj 18 – Strana 143 b) Odgovor na apelaciju 19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je presude donosio u razumnim rokovima. 20. Kantonalni sud je umjesto odgovora na apelaciju dostavio informaciju da je 5. travnja 2007. godine donio odluku u navedenome predmetu i da će biti izrađena u zakonskom roku. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 25. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što sudovi nisu u dužem vremenskom razdoblju donijeli konačnu odluku u njegovom predmetu. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum a) Relevantna načela 27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 28. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješće 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju zbog duljine trajanja postupka povodom njegovog tužbenog zahtjeva podnesenog 21. rujna 1999. godine. Osim toga, u vrijeme podnošenja apelacije postupak u konkretnom predmetu nije bio Broj 18 – Strana 144 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH okončan, da bi Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1147/05 od 5. travnja 2007. godine postupak bio okončan. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantno razdoblje koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir razdoblje od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke, dakle razdoblje od sedam godina i šest mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo radi predaje u posjed pokretnih stvari, odnosno radi isplate naknade za oduzete stvari. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi sa činjeničnim stanjem niti u vezi sa primjenom propisa posebice složen, stoga složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu duljinu 31. Dalje, Ustavni sud, na temelju činjenica predmeta, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio duljini predmetnoga parničnog postupka. 32. Razdoblje na koje se apelant žali traje od 21. rujna 1999. godine do 5. travnja 2007. godine, tako da je ukupni parnični postupak radi predaje u posjed pokretnih stvari, odnosno radi naknade za oduzete stvari, trajao sedam godina i šest mjeseci. U tome razdoblju su donesene tri presude pred Općinskim sudom i tri presude pred Kantonalnim sudom. 33. U svezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka na određenim instancama promatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, broj 230-D, stavak 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da ni stalno vraćanje drugostupanjskoga organa na ponovno odlučivanje prvostupanjskome organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja za duljinu trajanja ovog postupka u sporu koji nije složen i u situaciji kada apelant nije ničim doprinio odugovlačenju postupka, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, prije svega pred Općinskim sudom, taj postupak vrlo brzo okončan. 34. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da sveukupna duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja utemeljenosti tužbenog zahtjeva radi predaje u posjed pokretnih stvari odnosno radi isplate naknade za oduzete stvari traje više od sedam godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovitim sudovima 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. može se, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih redovitih sudova. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 757/07, rješavajući apelaciju Esada Čovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Esada Čovića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Esad Čović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kog zastupa Hasiba Buhić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 6. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Unsko-sanskog kantona (u daqnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) zatraženo je 20. marta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda je 7. avgusta 2009. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-677/09. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. marta 2007. godine, a traženi spis je dostavio 11. avgusta 2009. godine. 4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. aprila 2007. godine, a Kantonalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 10. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je podnio tužbu Opštinskom sudu u Bihaću (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) 21. septembra 1999. godine Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH protiv Kantonalnog ministarstva unutrašwih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać tražeći da mu se predaju u posjed pokretne stvari pobliže opisane u tužbi, ili isplati protivvrijednost u iznosu od 18.050,00 KM sa zateznom kamatom počev od dana izuzimawa stvari do konačne isplate, kao i da mu se nadoknade troškovi postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. U toku postupka apelant je konačno postavio tužbeni zahtjev tako da je tražio da mu se isplati novčani iznos od 7.246,00 KM sa kamatama od dana izuzimawa stvari do konačne isplate, kao i da mu se nadoknade troškovi postupka. 8. Prvo ročište, koje je Opštinski sud zakazao za 1. decembar 1999. godine i na koje su pristupili i apelant i kantonalni pravobranilac kao zakonski zastupnik tuženog Kantonalnog ministarstva unutrašwih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać, odloženo je zbog odluke suda o prigovoru litispedencije, koji je istakao tuženi. Novo ročište je zakazano za 7. februar 2000. godine i na njemu je apelant označio kao tuženog i Federalno ministarstvo unutrašwih poslova Sarajevo, pa je ročište ponovo odloženo da bi se tužba dostavila Federalnom pravobranilaštvu i da bi se odredili da li pristaju da stupe u parnicu kao novonaznačeni tuženi uz prvotuženog. Novo ročište je zakazano za 29. mart 2000. godine i nakon zakqučewa glavne rasprave je donesena presuda. 9. Presudom Opštinskog suda broj P-677/99 od 29. marta 2000. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije. U obrazloženju presude je navedeno da Kantonalno ministarstvo unutrašwih poslova nema svojstvo samostalnog pravnog lica već ono predstavlja organizacionu jedinicu koja se osniva odlukom Skupštine Unsko-sanskog kantona, te je u skladu s tim osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je istakao tuženi. Dalje je navedeno da je odredbom člana 74 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99, u daqnjem tekstu: raniji ZPP) propisano da je sud dužan po službenoj dužnosti da u toku postupka pazi da li osoba koja se pojavquje u postupku može da bude stranka i da li je parnično sposobna, bez obzira da li se radi o pasivnoj ili aktivnoj legitimaciji. Takođe je navedeno da je u konkretnom slučaju apelantov punomoćnik advokat, pravno i stručno obrazovano lice koje mora da poznaje zakonske propise i sud nije dužan da takvo stručno lice upozorava na nedostatke u njegovoj tužbi, konkretno na nedostatak određene pasivne legitimacije. 10. Apelant je protiv Presude Opštinskog suda broj P-677/99 od 29. marta 2000. godine izjavio žalbu 14. aprila 2000. godine. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-434/2000 od 25. januara 2001. godine, Presuda Opštinskog suda broj P-677/99 od 29. marta 2000. godine je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je istakao da iz obrazložewa prvostepene presude nije jasno i razumqivo iz kog razloga je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev - da li zbog toga što Kantonalno ministarstvo unutrašwih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać ne može da bude stranka u postupku, ili zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženoga, jer stranačka sposobnost i aktivna ili pasivna legitimacija nije isto, pa zbog ovakvog propusta osporavana presuda nije ni mogla da se ispituje, čime je učinjena bitna povreda parničnog postupka iz člana 336 stav 2 tačka 13 ranijeg ZPP-a. Rješenje Kantonalnog suda Opštinski sud je primio 14. februara 2001. godine. 11. Opštinski sud je u ponovljenom postupku zakazao ročište za 30. mart 2001. godine, koje je odloženo za 31. maj 2001. godine, jer nisu pristupili ni punomoćnik ni apelant, kao ni tuženi, a Opštinski sud je donio Rješenje broj P-677/99 od 30. marta 2001. godine, kojim je naložio apelantu da u roku 15 dana oda dana dostavljanja prepisa rješewa ispravi tužbu tako da će na strani tuženog Kantonalnog ministarstva unutrašwih poslova Unsko-sanskog kantona Bihać pravilno označiti tuženu po stranačkoj sposobnosti. Apelant je 11. aprila 2001. godine dostavio podnesak u kome je kao tuženog označio Unsko-sanski kanton – Kantonalno ministarstvo unutrašwih Broj 18 – Strana 145 poslova Bihać (u daqnjem tekstu: tuženi). Na ročištu održanom 31. maja 2001. godine, na koje su pristupili i apelant i tuženi, tuženi je predložio da se od Kantonalnog suda pribavi spis ranijeg Okružnog vojnog suda u Bihaću, broj IK-118/94, te da se kao svjedok pozove Kemal Rexić. Na novo ročište, koje je zakazano za 20. avgust 2001. godine, pristupili su i apelant i tuženi i na njemu su se saglasili da provede vještačenje vještak finansijske struke, a na ročištu od 12. septembra 2001. godine je naloženo apelantu da predujmi troškove vještačewa, što je apelant i učinio i o tome dostavio dokaz Opštinskom sudu 17. septembra 2001. godine. Rješenjem Opštinskog suda broj P-677/99 od 5. oktobra 2001. godine određeno je finansijsko vještačenje koje će provesti vještak Jasminko Dervišević. Naredno ročište, zakazano za 25. januar 2002. godine, odloženo je zbog odsutnosti sudije za 12. mart 2002. godine, kada je i održano i na njemu je zakqučena glavna rasprava. Međutim, Opštinski sud je donio Rješenje broj P-1029/01 od 12. marta 2002. godine, kojim je zakqučena glavna rasprava preotvorena, radi dopune dokaznog postupka. Sljedeće ročište je zakazano za 19. april 2002. godine i na njemu je donesena presuda. 12. Presudom Opštinskog suda broj P-1029/01 od 19. aprila 2002. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime štete novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je tužbeni zahtjev apelanta za isplatu kamata na odštetni zahtjev, računajući od dana izuzimawa stvari, odbijen. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u postupku utvrdio da je apelant u vrijeme oduzimawa predmeta za koje potražuje naknadu bio vlasnik kafe-bara "EM", što tuženi nije ni osporavao, a sud je utvrdio saslušanjem apelanta i uvidom u spis Okružnog vojnog suda u Bihaću broj K-118/94 u kome su se nalazile potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 12-2/02-249/93 i 22/02-248/93 od 28. decembra 1993. godine, kao i broj 22-2/02-SL/93 od 29. decembra 1993. godine. Utvrđeno je da je potvrdu izdala Stanica javne bezbjednosti Bihać, a to je potvrdio i svjedok Kemal Rexić, koji je i potpisao navedene potvrde. Navedene stvari su oduzete iz stana Anke i Huseina Bećirevića, te iz kafe-bara "EM", koji je u to vrijeme bio u apelantovom vlasništvu. 13. Protiv Presude Opštinskog suda broj P-1029/01 od 19. aprila 2002. godine tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. U žalbi je, između ostalog, istakao da u dispozitivu presude sud obavezuje Unsko-sanski kanton - Kantonalno ministarstvo unutrašwih poslova Bihać, koji nema svojstvo pravnog lica i ne može da budu stranka u postupku, da prvostepeni sud nije utvrdio da li je apelant bio vlasnik stvari koje su oduzete prema potvrdi od 28. decembra 1993. godine, te da je u postupku utvrđeno da su stvari oduzete 28. decembra 1993. godine, a tužba je podnesena 21. septembra 1999. godine, dakle nakon proteka opšteg roka zastarjelosti iz člana 376 st. 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO). 14. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-654/02 od 20. avgusta 2003. godine Presuda Opštinskog suda broj P-1029/01 od 19. aprila 2002. godine je u dosuđujućem dijelu ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je tuženi u žalbi istakao prigovor zastarjelosti potraživawa, te da prigovor zastarjelosti može da se ističe u žalbi i u tom slučaju prigovor zastarjelosti predstavlja novu činjenicu, ako nije isticana i cijenjena u prvostepenom postupku, kao u konkretnom slučaju (član 337 stav 2 ranijeg ZPP-a). Kantonalni sud je dalje istakao da je pozivanje tuženog na zastarjelost uslov da se o prigovoru zastarjelosti raspravlja (član 360 stav 3 ZOO), pa drugostepeni sud nije ovlašten da prigovor zastarjelosti potraživawa, istaknut tek u žalbi, sam ocjenjuje. Kantonalni sud je zakqučio da prigovor zastarjelosti koji je istaknut u žalbi predstavlja žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa, pa je zbog navedenog žalbu valjalo uvažiti, osporavanu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je predmetni spis 29. avgusta 2003. godine dostavio Opštinskom sudu. Broj 18 – Strana 146 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 15. U ponovljenom postupku Opštinski sud je zakazao osam ročišta (30. oktobra 2003. godine, 19. decembra 2003. godine, 3. juna 2004. godine, 28. juna 2004. godine, 23. septembra 2004. godine i 24. novembra 2004. godine, te 28. februara 2005. godine i 9. maja 2005. godine). Apelant je pristupio svim ročištima, a ročišta su odlagana radi pribavljanja spisa ranijeg Okružnog vojnog suda u Bihaću, broj IK-118/94, da bi se na ročištu od 9. juna 2005. godine apelant i tuženi saglasili da se kao dokaz prihvate neovjerene kopije pojedinih dokumenata koji su se nalazili u spisu broj IK-118/94. 16. Presudom Opštinskog suda broj P-739/03 od 9. juna 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživawa. Naime, Opštinski sud je naveo da su predmeti na koje se odnosio tužbeni zahtjev oduzeti u decembru 1993. godine, a tužba sudu je podnesena 21. septembra 1999. godine, nakon više od pet godina. Opštinski sud je dalje naveo da je apelantov punomoćnik naveo da su stvari oduzete u toku rata, da zbog ratnih dejstava nije bilo moguće da se pokrene postupak, da apelant tada nije imao zapisnik o oduzetim stvarima, te kada su se stekli uslovi apelant je odmah i pokrenuo postupak. Međutim, Opštinski sud je na osnovu zapisnika od 11. aprila 1994. godine iz spisa K-1l8/94, a koji je proveden na apelantov predlog, utvrdio da je apelant znao da su stvari oduzete od Anke i Huseina Bećirevića 1994. godine. Opštinski sud je naveo da činjenica da je apelant bio na izdržavanju kazne zatvora do 1997. godine, te činjenica da su stvari oduzete u ratnom periodu nisu razlog niti opravdanje da apelant blagovremeno ne podnese tužbu sudu. Opštinski sud je takođe naveo da je apelant tužbu mogao da podnese i u periodu rata, jer sud nije prekidao rad. S obzirom da je do dana podnošewa tužbe sudu prošlo više od pet godine, Opštinski sud je, na osnovu člana 376 ZOO, zakqučio da je nastupila zastara apelantovog potraživawa. 17. Iz spisa Opštinskog suda P-739/03, koji je Opštinski sud dostavio Ustavnom sudu 11. avgusta 2009. godine vidqivo je da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine, kojom je potvrđena Presuda Opštinskog suda broj P-739/03 od 9. juna 2005. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog dužine trajawa parničnog postupka pred nadležnim sudovima kojeg je pokrenuo tužbom 1999. godine. b) Odgovor na apelaciju 19. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je presude donosio u razumnim rokovima. 20. Kantonalni sud je umjesto odgovora na apelaciju dostavio informaciju da je 5. aprila 2007. godine donio odluku u navedenom predmetu i da će biti izrađena u zakonskom roku. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." Ponedjeljak, 5.4.2010. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što sudovi nisu u dužem vremenskom periodu donijeli konačnu odluku u njegovom predmetu. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum a) Relevantni principi 27. Ustavni sud, prije svega, ističe da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju zbog dužine trajawa postupka povodom njegovog tužbenog zahtjeva podnesenog 21. septembra 1999. godine. Osim toga, u vrijeme podnošewa apelacije postupak u konkretnom predmetu nije bio okončan, da bi Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1147/05 od 5. aprila 2007. godine postupak bio okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji u konkretnom slučaju mora da se uzme u obzir period od podnošewa tužbe pa do donošewa konačne odluke, dakle period od sedam godina i šest mjeseci. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 30. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je apelant pokrenuo radi predaje u posjed pokretnih stvari, odnosno radi isplate naknade za oduzete stvari. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi sa činjeničnim stanjem niti u vezi sa primjenom propisa posebno složen, stoga složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu 31. Dalje, Ustavni sud, na osnovu činjenica predmeta, zakqučuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini predmetnog parničnog postupka. Ponedjeljak, 5.4.2010. 32. Period na koji se apelant žali traje od 21. septembra 1999. godine do 5. aprila 2007. godine, tako da je ukupni parnični postupak radi predaje u posjed pokretnih stvari, odnosno radi naknade za oduzete stvari, trajao sedam godina i šest mjeseci. U tom periodu su donesene tri presude pred Opštinskim sudom i tri presude pred Kantonalnim sudom. 33. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajawa postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može da bude smatrana razumnom. Međutim, u obzir mora da se uzme postupak u cijelosti i dužina trajawa postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da ni stalno vraćanje drugostepenog organa na ponovno odlučivanje prvostepenom organu ne predstavlja uvijek najboqi način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti da se vodi postupak u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdawa za dužinu trajawa ovog postupka u sporu koji nije složen i u situaciji kada apelant nije ničim doprinio odugovlačenju postupka, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, prije svega pred Opštinskim sudom, taj postupak vrlo brzo okončan. 34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivawa osnovanosti tužbenog zahtjeva radi predaje u posjed pokretnih stvari odnosno radi isplate naknade za oduzete stvari traje više od sedam godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima može u cijelosti da se pripiše ponašanju nadležnih redovnih sudova. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 856/07, rješavajući apelaciju Udruženja dioničara "Grmeč" Drvar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 1 Broj 18 – Strana 147 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Udruženja dioničara "Grmeč" Drvar. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Livnu u predmetu pod brojem 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05). Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 68 0 Ps 002075 09, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Udruženju dioničara "Grmeč" Drvar iznos od 375 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu i Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Udruženje dioničara "Grmeč" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Brane Kecman, predsjednik Udruženja dioničara "Grmeč", podnio je 16. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu pred Općinskim sudom u Livnu, Odjeljenje u Drvaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mals:70/05-D. U vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom predmetni postupak je okončan Presudom Općinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 16. aprila 2009. godine, a predmet se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda nalazi na rješavanju o žalbi pred Kantonalnim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 27. augusta 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je ponovo 13. jula 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, kao i da dostavi spis na uvid. 3. Općinski sud je 27. jula 2009. godine dostavio odgovor u kojem je navedeno da je spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps dostavljen 10. jula 2009. godine Kantonalnom sudu radi donošenja odluke po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude od 17. aprila 2009. godine. 4. Od Kantonalnog suda je zatraženo 15. septembra 2009. godine da dostavi spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) na uvid. Kantonalni sud je 22. septembra 2009. godine dostavio sudski spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps. Broj 18 – Strana 148 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 5. Od Kantonalnog suda je zatraženo 17. novembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je 30. novembra 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantu 4. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelant je 20. maja 2005. godine podno tužbu Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Agencije za privatizaciju Kantona 10, Preduzeća "Finvest" i Općine Drvar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi "a) utvrđenja da su "tužioci dioničari preduzeća "Grmeč" koje je sada preimenovano u "Finvest Drvar", b) fizičke i pravne predaje i povrata preduzeća "Grmeč" odnosno sada u preduzeće "Finvest", c) poništenja privatizacije koja je fiktivno provedena 1995. godine u korist preduzeća "Finvest", i d) naknade štete apelantu kao udruženju, odnosno dioničarima zbog protivpravnog oduzimanja imovine". Pored toga, apelant je u tužbi istakao i zahtjev za hitno donošenje mjere osiguranja iz čl. 268. i 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koja se sastoji u naknadi već pričinjene štete i hitnom prestanku nanošenja daljnje štete vlasnicima tako što će ona biti oduzeta tuženim, kao i da se zabrani otuđenje opreme i drugih roba iz kruga "Grmeča", sada "Finvesta" do konačne odluke suda. 9. Rješenjem Općinskog suda broj Mals:70/05-D od 23. maja 2005. godine apelantu je vraćena tužba radi ispravke i dopune, jer je tužba bila nerazumljiva i nije sadržavala sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti. Općinski sud je, primjenom odredbe člana 336. stav 1. ZPP-a, pozvao apelanta da tužbu ispravi u roku od osam dana. 10. Apelant je 2. i 3. juna 2005. godine ispravio i dopunio svoju tužbu. U podnesku od 3. juna 2005. godine, kao svojim konačnim opredjeljenjem u pogledu tužbenog zahtjeva, apelant je tražio da sud utvrdi da su radnici preduzeća "Grmeč" dioničari, dakle vlasnici tog preduzeća, te da se tuženim naloži da izvrše fizičku i pravnu predaju i povrat preduzeća "Grmeč" sada "Finvest", sa svom svojom imovinom, dioničarima-vlasnicima "Grmeča". 11. Rješenjem Općinskog suda broj Mals:70/05-D od 6. septembra 2005. godine Općinski sud je pozvao tužene da u roku od 30 dana od dana prijema tužbe dostave sudu pismeni odgovor na tužbu. 12. Rješenjem Općinskog suda broj Mals:70/05-D od 6. septembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja od 20. maja 2005. godine. Općinski sud je naveo da, s obzirom da se u konkretnom predmetu tužbom traži da se utvrdi postojanje prava ili pravnog odnosa, po mišljenju suda, apelant nije učinio vjerovatnim postojanje zahtjeva kao uvjeta za određivanje mjere osiguranja u smislu člana 269. ZPP-a. Apelant je 9. septembra 2005. godine protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, pa je Općinski sud rješenjem od 12. septembra 2005. godine pozvao tužitelja da u roku od osam dana ispravi podnesenu žalbu. Općinski sud je 29. novembra 2005. godine Kantonalnom sudu dostavio na rješavanje predmetni spis sa ispravljenom apelantovom žalbom i odgovorom na žalbu. 13. Općinski sud je u prilogu dopisa broj Mals:70/05-D od 12. decembra 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu podnesak Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 9. decembra 2005. godine, kojim je taj sud tražio dostavljanje spisa broj Mals:70/05-D radi donošenja odluke o apelantovom prijedlogu za delegiranje drugog suda u navedenom predmetu. Naime, iz podneska Vrhovnog suda proizlazi da je apelant podneskom od 30. novembra 2005. godine predložio Vrhovnom sudu delegaciju Općinskog suda, odnosno da taj sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari odredi drugi nadležni sud u drugom kantonu. 14. Rješenjem Vrhovnog suda broj Gr-147/05 od 5. januara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za Ponedjeljak, 5.4.2010. delegiranje drugog suda u drugom kantonu. Naime, u obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je na osnovu stanja predmetnog postupka jasno utvrđeno da ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi u ovom predmetu trebao postupati stvarno nadležan prvostepeni sud iz drugog kantona. Nakon što je Vrhovni sud predmetni spis dostavio Općinskom sudu 3. februara 2006. godine, Općinski sud ga je ponovo 5. februara 2006. godine vratio Kantonalnom sudu na postupak po žalbi koju je apelant izjavio protiv rješenja Općinskog suda od 6. septembra 2005. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj 010-0-PŽ-06-000-007 od 28. februara 2006. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio, a potom 28. marta 2006. godine dostavio predmetni spis Općinskom sudu na daljnji postupak. 15. Rješenjem predsjednika Općinskog suda broj 068-0-Su-06-000 418 od 31. marta 2006. godine usvojen je zahtjev za izuzeće sudije u predmetu Mals:70/05-D. Navedeni predmet Općinski sud je zaveo pod novim brojem 68-0-Ps-0002075-06-Ps. 16. Rješenjem Općinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 3. decembra 2008. godine zakazano je pripremno ročište za 6. februar 2009. godine. 17. Općinski sud je 6. februara 2009. godine održao pripremno ročište na kojem je odlučeno da će se glavna rasprava održati 17. marta 2009. godine. Na ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 17. marta 2009. godine, Općinski sud je izveo sve predložene dokaze, te zaključio glavnu raspravu i odlučio da će presuda u ovoj pravnoj stvari biti donesena 16. aprila 2009. godine u 14 sati. 18. Presudom Općinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 16. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, kako je pobliže navedeno u izreci presude, uz naknadu troškova postupka. 19. Protiv Presude Općinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 16. aprila 2009. godine apelant je 1. maja 2009. godine izjavio žalbu. 20. Općinski sud je 10. jula 2009. godine dostavio spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps Kantonalnom sudu radi donošenja odluke o apelantovoj žalbi. Iz spisa broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D), koji je dostavljen Ustavnom sudu na uvid, proizlazi da je predmetni spis Kantonalni sud zaprimio 10. jula 2009. godine i zaveo pod brojem 68 0 Ps 002075 09 Pž. Postupak po žalbi je u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predložio je da mu se zbog povrede prava na pravično suđenje isplati iznos od 3.000,00 KM na ime obeštećenja. b) Odgovor na apelaciju 22. Kantonalni sud navodi da iz navoda apelacije tom sudu nije jasno u čemu je ovaj sud navodno kršio apelantova prava. Naime, Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis i apelantovu žalbu zaprimio 10. jula 2009. godine, te da je u toku odlučivanje o njoj. 23. Općinski sud je u odgovoru naveo da se kompletan spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) po izjavljenoj žalbi nalazi kod Kantonalnog suda, naglašavajući da se iz tih razloga sud ne može izjasniti na navode apelacije. V. Relevantni propisi 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 11. Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu." VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što Općinski sud u predmetu broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals: 70/05-D) nije u dužem vremenskom periodu donio odluku o apelantovoj tužbi. Iako je u međuvremenu Općinski sud donio odluku po apelantovoj tužbi, apelacija je bila dopustiva u vrijeme njenog podnošenja, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da, prema citiranom članu, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 29. Apelant smatra da je u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantni principi 30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 31. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). Broj 18 – Strana 149 b) Period koji se uzima u obzir 32. Apelant se žali zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom i nedonošenja odluke u razumnom roku po tužbi koju je podnio 20. maja 2005. godine. Prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio 16. aprila 2009. godine, te se predmet nalazi kod Kantonalnog suda radi donošenja odluke po apelantovoj žalbi. Taj postupak još nije okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će analizirati trajanje predmetnog postupka od 20. maja 2005. godine kada je postupak započeo pred Općinskim sudom podnošenjem tužbe, pa do donošenja ove odluke, budući da je postupak u toku pred Kantonalnim sudom. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku trebalo utvrditi da li su radnici preduzeća "Grmeč" sada "Finvest" Drvar okupljeni u udruženje dioničara postali dioničari u državnom preduzeću koje je poslovalo pod imenom "Grmeč" sa sjedištem u Sarajevu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može smatrati složenim sudskim postupkom. 34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe Općinski sud odmah uzeo u rad predmetni spis, te da je utvrđujući da tužba nije sastavljena u skladu sa članom 53. ZPP-u, 23. maja 2005. godine od apelanta zatražio da ispravi i dopuni sadržaj tužbe u skladu sa navedenim članom. Nakon što je apelant postupio po nalogu suda, Općinski sud je nastavio rad na predmetu, te je 6. septembra 2005. godine pozvao tužene da dostave svoj odgovor na tužbu i precizirani tužbeni zahtjev. Također, Općinski sud je rješenjem od 6. septembra 2005. godine odlučio o apelantovom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, koje je u vremenskom periodu od tri mjeseca potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 28. februara 2006. godine. Međutim, nakon što je Kantonalni sud 28. marta 2006. godine predmet vratio Općinskom sudu, Općinski sud je 31. marta 2006. godine poduzeo procesnu radnju u smislu da je rješenjem predsjednika Suda od 31. marta 2006. godine usvojen zahtjev sudije koji je bio zadužen sa predmetnim spisom da se izuzme u daljnjem radu po tom spisu. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi da je Općinski sud u ovom predmetu postupao van granica razumnog roka. 35. Dalje, iz spisa broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) koji je dostavljen Ustavnom sudu na uvid, proizlazi da, nakon što je 31. marta 2006. godine usvojen zahtjev sudije za izuzeće i predmet zadužio novi sudija, Općinski sud nije poduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 3. decembra 2008. godine kada je donio rješenje i zakazao pripremno ročište za 6. februar 2009. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se period od 31. marta 2006. godine do 3. decembra 2008. godine, dakle od dvije godine i osam mjeseci, koliko je prošlo od kada je predmetni spis zadužio novi sudija pa do poduzimanja prve procesne radnje - zakazivanja pripremnog ročišta, ne može smatrati razumnim i odgovornost za to u cijelosti se može pripisati Općinskom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, na jasan način propisani rokovi za postupanje prvostepenog suda u parničnom postupku. 36. Što se tiče daljnjeg toka postupka pred Općinskim sudom, Ustavni sud zapaža da je u tom dijelu postupka sud bio ažuran i u rokovima propisanim ZPP-om održao pripremno ročište 6. februara 2009. godine i glavnu raspravu 17. marta 2009. godine, a potom donio presudu 16. aprila 2009. godine. Nakon što je dalje proveo zakonom propisane radnje, Općinski sud je 10. jula 2009. godine predmetni spis sa apelantovom žalbom proslijedio Kantonalnom sudu na nadležno rješavanje po apelantovoj žalbi. 37. Konačno, posmatrajući postupak pred Općinskim sudom u cjelini, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, te samim tim nije ni pokušao opravdati neažurnost tog suda u apelantovom predmetu. Stoga Ustavni sud, u vezi sa postupanjem Općinskog suda, ne nalazi razloge koji bi Broj 18 – Strana 150 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH opravdavali potpunu neaktivnost i nepreduzimanje nijedne procesne radnje u periodu od 31. marta 2006. godine do 3. decembra 2008. godine, dakle u periodu od dvije godine i osam mjeseci. 38. U odnosu na postupak pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zapaža da je taj sud 10. jula 2009. godine primio predmetni spis prvostepenog suda i apelantovu žalbu. Iz stanja spisa proizlazi da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom u toku. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako Kantonalni sud odluku o apelantovoj žalbi nije donio u zakonom propisanim rokovima, dakle u roku od skoro pet mjeseci, nedonošenje odluke po žalbi u postupku koji je u toku, ne prelazi granice razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 39. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini parničnog postupka pred Općinskim sudom u periodu od 31. marta 2006. godine do 3. decembra 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Općinskim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 40. Iako nije utvrdio odgovornost Kantonalnog suda u pogledu dužine trajanja postupka koji se trenutačno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu. Razloga za to je što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odlaganja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 41. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da obaveže Vladu Kantona 10 da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 3.000 KM. 42. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 43. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Imajući u vidu da Općinski sud po apelantovoj tužbi nije poduzeo niti jednu procesnu radnju u cilju vođenja i okončanja predmetnog postupka, u periodu od dvije godine i osam mjeseci, apelantu se određuje naknada u visini od 375,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona 10, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 44. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada prvostepeni sud u periodu od dvije godine i osam mjeseci nije poduzeo niti jednu procesnu radnju u cilju vođenja i okončanja predmetnog postupka, te koji nije dao 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za takvo postupanje. 46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 856/07, rješavajući apelaciju Udruženja dioničara "Grmeč" Drvar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. prosinca 2009. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Udruženja dioničara "Grmeč" Drvar. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Livnu u predmetu pod brojem 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05). Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da po žurnom postupku donese odluku u predmetu broj 68 0 Ps 002075 09, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Udruženju dioničara "Grmeč" Drvar iznos od 375 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu i Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Udruženje dioničara "Grmeč" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojega zastupa Brane Kecman, predsjednik Udruženja dioničara "Grmeč", podnio je 16. ožujka 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu pred Općinskim sudom u Livnu, Odjeljenje u Drvaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mals:70/05-D. U vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom predmetni postupak je okončan Presudom Općinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 16. travnja 2009. godine, a predmet se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda nalazi na rješavanju o prizivu pred Kantonalnim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 27. kolovoza 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je ponovo 13. srpnja 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, kao i da dostavi spis na uvid. 3. Općinski sud je 27. srpnja 2009. godine dostavio odgovor u kojemu je navedeno da je spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps dostavljen 10. srpnja 2009. godine Kantonalnom sudu radi donošenja odluke po apelantovom prizivu izjavljenom protiv presude od 17. travnja 2009. godine. 4. Od Kantonalnog suda je zatraženo 15. rujna 2009. godine da dostavi spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) na uvid. Kantonalni sud je 22. rujna 2009. godine dostavio sudski spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps. 5. Od Kantonalnog suda je zatraženo 17. studenoga 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je 30. studenoga 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantu 4. prosinca 2009. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelant je 20. svibnja 2005. godine podno tužbu Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Agencije za privatizaciju Kantona 10, Poduzeća "Finvest" i Općine Drvar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi "a) utvrđenja da su "tužioci dioničari preduzeća "Grmeč" koje je sada preimenovano u "Finvest Drvar", b) fizičke i pravne predaje i povrata preduzeća "Grmeč" odnosno sada u preduzeće "Finvest", c) poništenja privatizacije koja je fiktivno provedena 1995. godine u korist preduzeća "Finvest", i d) naknade štete apelantu kao udruženju, odnosno dioničarima zbog protupravnog oduzimanja imovine". Pored toga, apelant je u tužbi istaknuo i zahtjev za žurno donošenje mjere osiguranja iz čl. 268. i 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koja se sastoji u naknadi već pričinjene štete i žurnom prestanku nanošenja daljnje štete vlasnicima tako što će ona biti oduzeta tuženima, kao i da se zabrani otuđenje opreme i drugih roba iz kruga "Grmeča", sada "Finvesta" do konačne odluke suda. 9. Rješenjem Općinskog suda broj Mals:70/05-D od 23. svibnja 2005. godine apelantu je vraćena tužba radi ispravke i dopune, jer je tužba bila nerazumljiva i nije sadržavala sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti. Općinski sud je, primjenom odredbe članka 336. stavak 1. ZPP-a, pozvao apelanta da tužbu ispravi u roku od osam dana. 10. Apelant je 2. i 3. lipnja 2005. godine ispravio i dopunio svoju tužbu. U podnesku od 3. lipnja 2005. godine, kao svojim konačnim opredjeljenjem glede tužbenoga zahtjeva, apelant je tražio da sud utvrdi da su djelatnici poduzeća "Grmeč" dioničari, dakle vlasnici toga poduzeća, te da se tuženima naloži da izvrše fizičku i pravnu predaju i povrat poduzeća "Grmeč" sada "Finvest", sa svom svojom imovinom, dioničarima-vlasnicima "Grmeča". 11. Rješenjem Općinskog suda broj Mals:70/05-D od 6. rujna 2005. godine Općinski sud je pozvao tužene da u roku od 30 dana od dana prijema tužbe dostave sudu pismeni odgovor na tužbu. 12. Rješenjem Općinskog suda broj Mals:70/05-D od 6. rujna 2005. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja od 20. svibnja 2005. godine. Općinski sud je naveo da, obzirom da se u konkretnom predmetu tužbom traži da se utvrdi postojanje prava ili pravnog odnosa, po mišljenju suda, apelant nije učinio vjerojatnim postojanje zahtjeva kao uvjeta za određivanje mjere osiguranja u smislu članka 269. ZPP-a. Apelant je 9. rujna 2005. godine protiv navedenoga rješenja izjavio priziv, pa je Općinski sud rješenjem od 12. rujna 2005. godine pozvao tužitelja da u roku od osam dana ispravi Broj 18 – Strana 151 podneseni priziv. Općinski sud je 29. studenoga 2005. godine Kantonalnom sudu dostavio na rješavanje predmetni spis sa ispravljenim apelantovim prizivom i odgovorom na priziv. 13. Općinski sud je u prilogu dopisa broj Mals:70/05-D od 12. prosinca 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu podnesak Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 9. prosinca 2005. godine, kojim je taj sud tražio dostavljanje spisa broj Mals:70/05-D radi donošenja odluke o apelantovom prijedlogu za delegiranje drugog suda u navedenom predmetu. Naime, iz podneska Vrhovnog suda proizlazi da je apelant podneskom od 30. studenoga 2005. godine predložio Vrhovnom sudu delegaciju Općinskog suda, odnosno da taj sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari odredi drugi nadležni sud u drugom kantonu. 14. Rješenjem Vrhovnog suda broj Gr-147/05 od 5. siječnja 2006. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov prijedlog za delegiranje drugog suda u drugom kantonu. Naime, u obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je na temelju stanja predmetnoga postupka razvidno utvrđeno da ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi u ovome predmetu trebao postupati stvarno mjerodavan prvostupanjski sud iz drugoga kantona. Nakon što je Vrhovni sud predmetni spis dostavio Općinskom sudu 3. veljače 2006. godine, Općinski sud ga je ponovo 5. veljače 2006. godine vratio Kantonalnom sudu na postupak po prizivu koji je apelant izjavio protiv rješenja Općinskog suda od 6. rujna 2005. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj 010-0-PŽ-06-000-007 od 28. veljače 2006. godine odbio apelantov priziv i prvostupanjsko rješenje potvrdio, a potom 28. ožujka 2006. godine dostavio predmetni spis Općinskom sudu na daljnji postupak. 15. Rješenjem predsjednika Općinskog suda broj 068-0-Su-06-000 418 od 31. ožujka 2006. godine usvojen je zahtjev za izuzeće suca u predmetu Mals:70/05-D. Navedeni predmet Općinski sud je zaveo pod novim brojem 68-0-Ps-0002075-06-Ps. 16. Rješenjem Općinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 3. prosinca 2008. godine zakazano je pripremno ročište za 6. veljače 2009. godine. 17. Općinski sud je 6. veljače 2009. godine održao pripremno ročište na kojemu je odlučeno da će se glavna rasprava održati 17. ožujka 2009. godine. Na ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 17. ožujka 2009. godine, Općinski sud je izveo sve predložene dokaze, te zaključio glavnu raspravu i odlučio da će presuda u ovoj pravnoj stvari biti donesena 16. travnja 2009. godine u 14 sati. 18. Presudom Općinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 16. travnja 2009. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev, kako je pobliže navedeno u izreci presude, uz naknadu troškova postupka. 19. Protiv Presude Općinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 16. travnja 2009. godine apelant je 1. svibnja 2009. godine izjavio priziv. 20. Općinski sud je 10. srpnja 2009. godine dostavio spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps Kantonalnom sudu radi donošenja odluke o apelantovom prizivu. Iz spisa broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D), koji je dostavljen Ustavnom sudu na uvid, proizlazi da je predmetni spis Kantonalni sud zaprimio 10. srpnja 2009. godine i zaveo pod brojem 68 0 Ps 002075 09 Pž. Postupak po prizivu je u tijeku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Predložio je da mu se zbog povrede prava na pravično suđenje isplati iznos od 3.000,00 KM na ime obeštećenja. Broj 18 – Strana 152 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) Odgovor na apelaciju 22. Kantonalni sud navodi da iz navoda apelacije tom sudu nije razvidno u čemu je ovaj sud navodno kršio apelantova prava. Naime, Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis i apelantov priziv zaprimio 10. srpnja 2009. godine, te da je u tijeku odlučivanje o njemu. 23. Općinski sud je u odgovoru naveo da se kompletan spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) po izjavljenom prizivu nalazi kod Kantonalnog suda, naglašavajući da se iz tih razloga sud ne može izjasniti na navode apelacije. V. Relevantni propisi 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu." VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 27. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što Općinski sud u predmetu broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) nije u duljem vremenskom razdoblju donio odluku o apelantovoj tužbi. Iako je u međuvremenu Općinski sud donio odluku po apelantovoj tužbi, apelacija je bila dopustiva u vrijeme njezinoga podnošenja, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, obzirom da, prema citiranom članku, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 29. Apelant smatra da je u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima Ponedjeljak, 5.4.2010. pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" c) Relevantna načela 30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 31. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). d) Razdoblje koji se uzima u obzir 32. Apelant se žali zbog duljine trajanja postupka pred Općinskim sudom i nedonošenja odluke u razumnom roku po tužbi koju je podnio 20. svibnja 2005. godine. Prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio 16. travnja 2009. godine, te se predmet nalazi kod Kantonalnog suda radi donošenja odluke po apelantovom prizivu. Taj postupak još nije okončan. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će analizirati trajanje predmetnoga postupka od 20. svibnja 2005. godine kada je postupak započeo pred Općinskim sudom podnošenjem tužbe, pa do donošenja ove odluke, budući da je postupak u tijeku pred Kantonalnim sudom. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 33. Ustavni sud opaža da je u predmetnom postupku trebalo utvrditi jesu li djelatnici poduzeća "Grmeč" sada "Finvest" Drvar okupljeni u udruženje dioničara postali dioničari u državnom poduzeću koje je poslovalo pod imenom "Grmeč" sa sjedištem u Sarajevu. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne može smatrati složenim sudskim postupkom. 34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe Općinski sud odmah uzeo u rad predmetni spis, te da je utvrđujući da tužba nije sastavljena sukladno članku 53. ZPP-u, 23. svibnja 2005. godine od apelanta zatražio da ispravi i dopuni sadržaj tužbe sukladno navedenom člankom. Nakon što je apelant postupio po nalogu suda, Općinski sud je nastavio rad na predmetu, te je 6. rujna 2005. godine pozvao tužene da dostave svoj odgovor na tužbu i precizirani tužbeni zahtjev. Također, Općinski sud je rješenjem od 6. rujna 2005. godine odlučio o apelantovom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, koje je u vremenskom razdoblju od tri mjeseca potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 28. veljače 2006. godine. Međutim, nakon što je Kantonalni sud 28. ožujka 2006. godine predmet vratio Općinskom sudu, Općinski sud je 31. ožujka 2006. godine poduzeo procesnu radnju u smislu da je rješenjem predsjednika Suda od 31. ožujka 2006. godine usvojen zahtjev suca koji je bio zadužen sa predmetnim spisom da se izuzme u daljnjem radu po tom spisu. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi da je Općinski sud u ovom predmetu postupao izvan granica razumnog roka. 35. Dalje, iz spisa broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) koji je dostavljen Ustavnom sudu na uvid, proizlazi da, nakon što je 31. ožujka 2006. godine usvojen zahtjev suca za izuzeće i predmet zadužio novi sudac, Općinski sud nije poduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 3. prosinca 2008. godine kada je donio rješenje i zakazao pripremno ročište za 6. veljače 2009. godine. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se razdoblje od 31. ožujka 2006. godine do 3. prosinca 2008. godine, dakle od dvije godine i osam mjeseci, koliko je prošlo od Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kada je predmetni spis zadužio novi sudac pa do poduzimanja prve procesne radnje - zakazivanja pripremnog ročišta, ne može smatrati razumnim i odgovornost za to u cijelosti se može pripisati Općinskom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud opaža da su Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003. godine, na razvidan način propisani rokovi za postupanje prvostupanjskoga suda u parničnom postupku. 36. Što se tiče daljnjeg tijeka postupka pred Općinskim sudom, Ustavni sud opaža da je u tom dijelu postupka sud bio ažuran i u rokovima propisanim ZPP-om održao pripremno ročište 6. veljače 2009. godine i glavnu raspravu 17. ožujka 2009. godine, a potom donio presudu 16. travnja 2009. godine. Nakon što je dalje proveo zakonom propisane radnje, Općinski sud je 10. srpnja 2009. godine predmetni spis sa apelantovim prizivom proslijedio Kantonalnom sudu na nadležno rješavanje po apelantovom prizivu. 37. Konačno, promatrajući postupak pred Općinskim sudom u cjelini, Ustavni sud opaža da Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, te samim tim nije ni pokušao opravdati neažurnost toga suda u apelantovom predmetu. Stoga Ustavni sud, u vezi sa postupanjem Općinskog suda, ne nalazi razloge koji bi opravdavali potpunu neaktivnost i nepoduzimanje nijedne procesne radnje u razdoblju od 31. ožujka 2006. godine do 3. prosinca 2008. godine, dakle u razdoblju od dvije godine i osam mjeseci. 38. U odnosu na postupak pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud opaža da je taj sud 10. srpnja 2009. godine primio predmetni spis prvostupanjskog suda i apelantov priziv. Iz stanja spisa proizlazi da je prizivni postupak pred Kantonalnim sudom u tijeku. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako Kantonalni sud odluku o apelantovom prizivu nije donio u zakonom propisanim rokovima, dakle u roku od skoro pet mjeseci, nedonošenje odluke po prizivu u postupku koji je u tijeku, ne prelazi granice razumnog roka u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 39. S druge strane, Ustavni sud opaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini parničnoga postupka pred Općinskim sudom u razdoblju od 31. ožujka 2006. godine do 3. prosinca 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina predmetnoga postupka pred Općinskim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 40. Iako nije utvrdio odgovornost Kantonalnog suda glede duljine trajanja postupka koji se trenutačno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Kantonalnom sudu da po žurnom postupku donese odluku u predmetu. Razlog tomu je što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odlaganja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnoga pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 41. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da obveže Vladu Kantona 10 da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 3.000 KM. 42. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 43. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 153 odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. Imajući u vidu da Općinski sud po apelantovoj tužbi nije poduzeo niti jednu procesnu radnju u cilju vođenja i okončanja predmetnoga postupka, u razdoblju od dvije godine i osam mjeseci, apelantu se određuje naknada u visini od 375,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona 10, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 44. Obzirom na zaključak glede povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada prvostupanjski sud u razdoblju od dvije godine i osam mjeseci nije poduzeo niti jednu procesnu radnju u cilju vođenja i okončanja predmetnoga postupka, te koji nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za takvo postupanje. 46. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 856/07, rješavajući apelaciju Udružewa dioničara "Grmeč" Drvar, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Udružewa dioničara "Grmeč" Drvar. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Livnu u predmetu pod brojem 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05). Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 68 0 Ps 002075 09, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Udruženju dioničara "Grmeč" Drvar iznos od 375 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Broj 18 – Strana 154 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu i Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Udruženje dioničara "Grmeč" (u daqnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kog zastupa Brane Kecman, predsjednik Udružewa dioničara "Grmeč", podnio je 16. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu pred Opštinskim sudom u Livnu, Odjeljenje u Drvaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), broj Mals:70/05-D. U vrijeme trajawa postupka pred Ustavnim sudom predmetni postupak je okončan Presudom Opštinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 16. aprila 2009. godine, a predmet se u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda nalazi na rješavanju o žalbi pred Kantonalnim sudom u Livnu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda u Livnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) zatraženo je 27. avgusta 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda je ponovo 13. jula 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, kao i da dostavi spis na uvid. 3. Opštinski sud je 27. jula 2009. godine dostavio odgovor u kom je navedeno da je spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps dostavljen 10. jula 2009. godine Kantonalnom sudu radi donošewa odluke po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude od 17. aprila 2009. godine. 4. Od Kantonalnog suda je zatraženo 15. septembra 2009. godine da dostavi spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) na uvid. Kantonalni sud je 22. septembra 2009. godine dostavio sudski spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps. 5. Od Kantonalnog suda je zatraženo 17. novembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je 30. novembra 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantu 4. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelant je 20. maja 2005. godine podno tužbu Opštinskom sudu u Livnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) protiv Agencije za privatizaciju Kantona 10, Preduzeća "Finvest" i Opštine Drvar (u daqnjem tekstu: tuženi) radi "a) utvrđewa da su "tužioci dioničari preduzeća "Grmeč" koje je sada preimenovano u "Finvest Drvar", b) fizičke i pravne predaje i povrata preduzeća "Grmeč" odnosno sada u preduzeće "Finvest", c) poništewa privatizacije koja je fiktivno provedena 1995. godine u korist preduzeća "Finvest", i d) naknade štete apelantu kao udruženju, odnosno dioničarima zbog protivpravnog oduzimawa imovine". Pored toga, apelant je u tužbi istakao i zahtjev za hitno donošenje mjere obezbeđewa iz čl. 268 i 269 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), koja se sastoji u naknadi već pričinjene štete i hitnom prestanku nanošewa daqnje štete vlasnicima tako što će ona biti oduzeta tuženim, kao i da se zabrani otuđenje opreme i drugih roba iz kruga "Grmeča", sada "Finvesta" do konačne odluke suda. Ponedjeljak, 5.4.2010. 9. Rješenjem Opštinskog suda broj Mals:70/05-D od 23. maja 2005. godine apelantu je vraćena tužba radi ispravke i dopune, jer je tužba bila nerazumqiva i nije sadržavala sve što je potrebno da bi po woj moglo da se postupi. Opštinski sud je, primjenom odredbe člana 336 stav 1 ZPP-a, pozvao apelanta da tužbu ispravi u roku od osam dana. 10. Apelant je 2. i 3. juna 2005. godine ispravio i dopunio svoju tužbu. U podnesku od 3. juna 2005. godine, kao svojim konačnim opredjeljenjem u pogledu tužbenog zahtjeva, apelant je tražio da sud utvrdi da su radnici preduzeća "Grmeč" dioničari, dakle vlasnici tog preduzeća, te da se tuženim naloži da izvrše fizičku i pravnu predaju i povraćaj preduzeća "Grmeč" sada "Finvest", sa svom svojom imovinom, dioničarima-vlasnicima "Grmeča". 11. Rješenjem Opštinskog suda broj Mals:70/05-D od 6. septembra 2005. godine Opštinski sud je pozvao tužene da u roku od 30 dana od dana prijema tužbe dostave sudu pismeni odgovor na tužbu. 12. Rješenjem Opštinskog suda broj Mals:70/05-D od 6. septembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov predlog da se odredi mjera osigurawa od 20. maja 2005. godine. Opštinski sud je naveo da, s obzirom da se u konkretnom predmetu tužbom traži da se utvrdi da li postoji pravo ili pravni odnos, po mišljenju suda, apelant nije učinio vjerovatnim postojanje zahtjeva kao uslova za određivanje mjere osigurawa u smislu člana 269 ZPP-a. Apelant je 9. septembra 2005. godine protiv navedenog rješewa izjavio žalbu, pa je Opštinski sud rješenjem od 12. septembra 2005. godine pozvao tužioca da u roku od osam dana ispravi podnesenu žalbu. Opštinski sud je 29. novembra 2005. godine Kantonalnom sudu dostavio na rješavanje predmetni spis sa ispravljenom apelantovom žalbom i odgovorom na žalbu. 13. Opštinski sud je u prilogu dopisa broj Mals:70/05-D od 12. decembra 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu podnesak Vrhovnog suda Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) od 9. decembra 2005. godine, kojim je taj sud tražio da mu se dostavi spis broj Mals:70/05-D radi donošewa odluke o apelantovom predlogu da se delegira drugi sud u navedenom predmetu. Naime, iz podneska Vrhovnog suda proizilazi da je apelant podneskom od 30. novembra 2005. godine predložio Vrhovnom sudu delegaciju Opštinskog suda, odnosno da taj sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari odredi drugi nadležni sud u drugom kantonu. 14. Rješenjem Vrhovnog suda broj Gr-147/05 od 5. januara 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov predlog da se delegira drugi sud u drugom kantonu. Naime, u obrazloženju rješewa Vrhovni sud je naveo da je na osnovu stawa predmetnog postupka jasno utvrđeno da ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi u ovom predmetu trebalo da postupa stvarno nadležan prvostepeni sud iz drugog kantona. Nakon što je Vrhovni sud predmetni spis dostavio Opštinskom sudu 3. februara 2006. godine, Opštinski sud ga je ponovo 5. februara 2006. godine vratio Kantonalnom sudu na postupak po žalbi koju je apelant izjavio protiv rješewa Opštinskog suda od 6. septembra 2005. godine. Kantonalni sud je Rješenjem broj 010-0-PŽ-06-000-007 od 28. februara 2006. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio, a potom 28. marta 2006. godine dostavio predmetni spis Opštinskom sudu na daqwi postupak. 15. Rješenjem predsjednika Opštinskog suda broj 068-0-Su-06-000 418 od 31. marta 2006. godine usvojen je zahtjev da se izuzme sudija u predmetu Mals:70/05-D. Navedeni predmet Opštinski sud je zaveo pod novim brojem 68-0-Ps-0002075-06-Ps. 16. Rješenjem Opštinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 3. decembra 2008. godine zakazano je pripremno ročište za 6. februar 2009. godine. 17. Opštinski sud je 6. februara 2009. godine održao pripremno ročište na kom je odlučeno da će se glavna rasprava održati 17. marta 2009. godine. Na ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 17. marta 2009. godine, Opštinski sud je izveo sve predložene dokaze, te zakqučio glavnu raspravu i odlučio da će Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH presuda u ovoj pravnoj stvari biti donesena 16. aprila 2009. godine u 14 časova. 18. Presudom Opštinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 16. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, kako je pobliže navedeno u izreci presude, uz naknadu troškova postupka. 19. Protiv Presude Opštinskog suda broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps od 16. aprila 2009. godine apelant je 1. maja 2009. godine izjavio žalbu. 20. Opštinski sud je 10. jula 2009. godine dostavio spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps Kantonalnom sudu radi donošewa odluke o apelantovoj žalbi. Iz spisa broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D), koji je dostavljen Ustavnom sudu na uvid, proizlazi da je predmetni spis Kantonalni sud zaprimio 10. jula 2009. godine i zaveo pod brojem 68 0 Ps 002075 09 Pž. Postupak po žalbi je u toku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predložio je da mu se zbog povrede prava na pravično suđenje isplati iznos od 3.000,00 KM na ime obeštećewa. b) Odgovor na apelaciju 22. Kantonalni sud navodi da iz navoda apelacije tom sudu nije jasno u čemu je ovaj sud navodno kršio apelantova prava. Naime, Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis i apelantovu žalbu zaprimio 10. jula 2009. godine, te da je u toku odlučivanje o woj. 23. Opštinski sud je u odgovoru naveo da se kompletan spis broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) po izjavljenoj žalbi nalazi kod Kantonalnog suda, naglašavajući da iz tih razloga sud ne može da se izjasni na navode apelacije. V. Relevantni propisi 24. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11 Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu." VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku" zato što Opštinski sud u predmetu broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) nije u dužem vremenskom periodu donio odluku o apelantovoj tužbi. Iako je u međuvremenu Opštinski sud donio odluku po apelantovoj tužbi, apelacija je bila dopustiva u vrijeme njenog podnošewa, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, s Broj 18 – Strana 155 obzirom da, prema citiranom članu, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 29. Apelant smatra da je u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" e) Relevantni principi 30. Ustavni sud, prije svega, ističe da prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 31. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). f) Period koji se uzima u obzir 32. Apelant se žali zbog dužine trajawa postupka pred Opštinskim sudom i nedonošewa odluke u razumnom roku po tužbi koju je podnio 20. maja 2005. godine. Shodno dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu Opštinski sud je donio 16. aprila 2009. godine, te se predmet nalazi kod Kantonalnog suda radi donošewa odluke po apelantovoj žalbi. Taj postupak još nije okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će analizirati trajanje predmetnog postupka od 20. maja 2005. godine kada je postupak započeo pred Opštinskim sudom podnošenjem tužbe, pa do donošewa ove odluke, budući da je postupak u toku pred Kantonalnim sudom. s) Analiza razumnosti trajawa postupka 33. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku trebalo da se utvrdi da li su radnici preduzeća "Grmeč" sada "Finvest" Drvar okupljeni u udruženje dioničara postali dioničari u državnom preduzeću koje je poslovalo pod imenom "Grmeč" sa sjedištem u Sarajevu. S obzirom na činjenična i pravna pitawa Broj 18 – Strana 156 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koja je u konkretnom slučaju trebalo da se riješe, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ne može da se smatra složenim sudskim postupkom. 34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošewa tužbe Opštinski sud odmah uzeo u rad predmetni spis, te da je utvrđujući da tužba nije sastavljena u skladu sa članom 53 ZPP-u, 23. maja 2005. godine od apelanta zatražio da ispravi i dopuni sadržaj tužbe u skladu sa navedenim članom. Nakon što je apelant postupio po nalogu suda, Opštinski sud je nastavio rad na predmetu, te je 6. septembra 2005. godine pozvao tužene da dostave svoj odgovor na tužbu i precizirani tužbeni zahtjev. Takođe, Opštinski sud je rješenjem od 6. septembra 2005. godine odlučio o apelantovom predlogu da se odrede mjere osigurawa, koje je u vremenskom periodu od tri mjeseca potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 28. februara 2006. godine. Međutim, nakon što je Kantonalni sud 28. marta 2006. godine predmet vratio Opštinskom sudu, Opštinski sud je 31. marta 2006. godine preduzeo procesnu radnju u smislu da je rješenjem predsjednika Suda od 31. marta 2006. godine usvojen zahtjev sudije koji je bio zadužen sa predmetnim spisom da se izuzme u daqnjem radu po tom spisu. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi da je Opštinski sud u ovom predmetu postupao van granica razumnog roka. 35. Dalje, iz spisa broj 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj Mals:70/05-D) koji je dostavljen Ustavnom sudu na uvid, proizilazi da, nakon što je 31. marta 2006. godine usvojen zahtjev sudije za izuzeće i predmet zadužio novi sudija, Opštinski sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 3. decembra 2008. godine kada je donio rješenje i zakazao pripremno ročište za 6. februar 2009. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da period od 31. marta 2006. godine do 3. decembra 2008. godine, dakle od dvije godine i osam mjeseci, koliko je prošlo od kada je predmetni spis zadužio novi sudija pa do preduzimawa prve procesne radnje - zakazivawa pripremnog ročišta, ne može da se smatra razumnim i odgovornost za to u cijelosti može da se pripiše Opštinskom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Zakonom o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine, na jasan način propisani rokovi za postupanje prvostepenog suda u parničnom postupku. 36. Što se tiče daqnjeg toka postupka pred Opštinskim sudom, Ustavni sud zapaža da je u tom dijelu postupka sud bio ažuran i u rokovima propisanim ZPP-om održao pripremno ročište 6. februara 2009. godine i glavnu raspravu 17. marta 2009. godine, a zatim donio presudu 16. aprila 2009. godine. Nakon što je dalje proveo zakonom propisane radnje, Opštinski sud je 10. jula 2009. godine predmetni spis sa apelantovom žalbom proslijedio Kantonalnom sudu na nadležno rješavanje po apelantovoj žalbi. 37. Na kraju, posmatrajući postupak pred Opštinskim sudom u cjelini, Ustavni sud zapaža da Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, te samim tim nije ni pokušao da opravda neažurnost tog suda u apelantovom predmetu. Stoga Ustavni sud, u vezi sa postupanjem Opštinskog suda, ne nalazi razloge koji bi opravdavali potpunu neaktivnost i nepreduzimanje nijedne procesne radnje u periodu od 31. marta 2006. godine do 3. decembra 2008. godine, dakle u periodu od dvije godine i osam mjeseci. 38. U odnosu na postupak pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zapaža da je taj sud 10. jula 2009. godine primio predmetni spis prvostepenog suda i apelantovu žalbu. Iz stawa spisa proizilazi da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom u toku. Međutim, Ustavni sud smatra da, iako Kantonalni sud odluku o apelantovoj žalbi nije donio u zakonom propisanim rokovima, dakle u roku od skoro pet mjeseci, nedonošenje odluke po žalbi u postupku koji je u toku, ne prelazi granice razumnog roka u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 39. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz stawa spisa ne proizilazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini parničnog postupka pred Opštinskim sudom u periodu od 31. marta 2006. godine do 3. decembra 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka Ponedjeljak, 5.4.2010. pred Opštinskim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 40. Iako nije utvrdio odgovornost Kantonalnog suda u pogledu dužine trajawa postupka koji se trenutno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu. Razloga za to je što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daqnjeg odlagawa donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 41. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da obaveže Vladu Kantona 10 da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 3.000 KM. 42. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 43. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Imajući u vidu da Opštinski sud po apelantovoj tužbi nije preduzeo niti jednu procesnu radnju s ciljem da vodi i okonča predmetni postupak, u periodu od dvije godine i osam mjeseci, apelantu se određuje naknada u visini od 375,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona 10, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 44. S obzirom na zakqučak u pogledu povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 45. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada prvostepeni sud u periodu od dvije godine i osam mjeseci nije preduzeo niti jednu procesnu radnju s ciljem da vodi i okonča predmetni postupak, te koji nije dao bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za takvo postupanje. 46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 918/07, rješavajući apelaciju Šefike Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Šefike Imamović. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na arbitrarnu primjenu materijalnog prava. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1465/04 od 23. novembra 2006. godine u dijelu kojim je Kantonalni sud preinačio Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-889/02 od 17. marta 2004. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da bez odgađanja donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Apelacija se odbija kao neosnovana u odnosu na ostale navodne povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šefika Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnijela je 27. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1465/04 od 23. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od Federacije Bosne i Hercegovine, Obavještajno-sigurnosne službe FBiH, koju je u redovnom postupku zastupalo Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 24. aprila 2007. godine. Federalno pravobranilaštvo, koje je u redovnom postupku zastupalo tuženog, dostavilo je dopis povodom apelacije 9. aprila 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 15. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantica je 11. oktobra 2002. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade razlike ličnog dohotka, regresa i toplog obroka. U tužbi je navela da je bila dugogodišnja radnica kod tuženog i da je radila na radnom mjestu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 157 administrativni radnik-daktilograf. Od 1994. godine je bila pripadnica organa unutrašnjih poslova BiH (rezervni sastav). Navela je da je radila u AID-u od njegovog formiranja, odnosno od 21. januara 1996. godine do 16. augusta 2002. godine, kada je formiranjem Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem broj 01-320 od 16. augusta 2002. godine stavljena na raspolaganje na period od šest mjeseci sa otkaznim rokom od tri mjeseca, počevši od 17. septembra 2002. godine. 7. Ročištu zakazanom za 8. januar 2003. godine pristupila je apelantica, a za tuženog nije niko pristupio iako je bio uredno obaviješten. Sud je donio rješenje da će se ročište provesti u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu je apelantica izjavila da će naknadno pismenim podneskom precizirati tužbeni zahtjev po godinama u vezi sa toplim obrokom, regresom i manje isplaćenim ličnim dohotkom. Ročište je odgođeno i novo je zakazano za 4. mart 2003. godine. 8. Ročištu zakazanom za 4. mart 2003. godine pristupila je apelantica lično, a tuženi nije iako je bio uredno obaviješten. Konstatirano je da je apelantica postupila po nalogu suda, te 20. februara 2003. godine dostavila podnesak kojim je uredila tužbeni zahtjev. Ročište je odgođeno i novo je zakazano za 24. mart 2003. godine. 9. Dopisom od 10. marta 2003. godine Federalno pravobranilaštvo je vratilo poziv za raspravu zakazanu za 24. mart 2003. godine, navodeći da u navedenom predmetu nisu nikada dobili tužbu i popratnu dokumentaciju. 10. Ročištu zakazanom za 24. mart 2003. godine pristupili su apelantica i tuženi. Naloženo je da se tužba i dokumentacija dostave Federalnom pravobranilaštvu, te da se do sljedećeg ročišta tuženi izjasni o tužbi i dokumentaciji. Naredno ročište je zakazano za 7. april 2003. godine. 11. Ročištu zakazanom za 7. april 2003. godine pristupili su apelantica i tuženi. Konstatirano je da je apelantici predat primjerak odgovora tuženog na tužbu. Apelantica je predložila da joj se ostavi rok kako bi se izjasnila o odgovoru na tužbu. Naredno ročište je zakazano za 8. maj 2003. godine. 12. Ročištu zakazanom za 8. maj 2003. godine pristupila je apelantica, a tuženi nije pristupio iako je bio uredno obaviješten. Sud je odlučio da će se ročište provesti u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Apelanticin opunomoćenik je izjavio da ostaje pri navodima iz podneska od 3. maja 2003. godine, te je predložio da se provede dokaz vještačenjenjem vještaka finansijske struke u vezi sa okolnostima koliko je apelantica manje primila ličnog dohotka za period iz tužbe, tj. 2001. godinu, te da utvrdi koliki je iznos trebalo da primi na ime toplog obroka i regresa za 1998, 1999, 2000. i 2001. godinu. Sud je rješenjem odredio vještačenje vještaka finansijske struke. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme. 13. Ročištu zakazanom za 8. novembar 2003. godine pristupili su apelantica i tuženi. Na navedenom ročištu apelantica je preinačila tužbeni zahtjev. Sud je zakazao glavnu raspravu za 8. januar 2004. godine. 14. Ročištu zakazanom za 8. januar 2004. godine pristupili su apelantica i tuženi. Apelanticin opunomoćenik je predložio da se vještak naknadno izjasni o apelanticinim primjedbama u vezi sa regresom za 1997. i druge godine. 15. Ročištu zakazanom za 17. februar 2004. godine pristupili su apelantica i tuženi. Apelantica je precizirala tužbeni zahtjev. Glavna rasprava na navedenom ročištu je zaključena, te su apelantica i tuženi obaviješteni da će presuda biti donesena 17. marta 2004. godine. 16. Presudom Općinskog suda broj Pr-889/02 od 17. marta 2004. godine tuženi je obavezan da apelantici na ime razlike plaće isplati iznos od 815,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. oktobra 2002. godine do isplate, na ime razlike isplate toplog obroka za 2000, 2001. i 2002. godinu ukupan iznos od 4.266,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 11. oktobra 2002. godine do isplate. Također, tuženi je obavezan da apelantici na ime neisplaćenog regresa isplati ukupan iznos od Broj 18 – Strana 158 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 684,82 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 11. oktobra 2002. godine do isplate i nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.084,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen. 17. U obrazloženju presude je navedeno da je tuženi pasivno legitimiran, jer, iako je AID formiran kao institucija RBiH, nastavio je djelovati nakon formiranja federalnih organa uprave, sve do gašenja ove službe u skladu sa odredbom člana 69. Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi, te da je navedena služba djelovala na prostorima FBiH prema propisima koji su se primjenjivali na teritoriji FBiH i da je, u skladu sa navedenim, vršila obračun, isplatu plaća, toplog obroka i drugih naknada iz plaća. Općinski sud je, dalje, naveo da se, u skladu sa odredbom člana 69. st. 5. i 7. Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi, Federacija obavezala da će osigurati sredstva u budžetu za izmirenje obaveza iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave BiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98) za zaposlenike koji ne budu primljeni u novu službu. Općinski sud je utvrdio da su ovom zakonskom odredbom obuhvaćena sva prava iz radnog odnosa (a ne samo otpremnine), pa tako i pravo na isplatu dospjelih, a neisplaćenih plaća. Općinski sud je naveo da je tuženi, iako nije formiran kao služba Federacije, finansiran iz sredstava Federacije, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Abida Hodžića, te se faktički prema navedenim zaposlenicima nalazio u položaju poslodavca, sve do momenta gašenja navedene službe na osnovu člana 69. Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi. Zbog toga je Općinski sud zaključio da je Federacija BiH dužna da isplati dospjele, a neisplaćene plaće i naknade plaća. 18. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi 10. maja 2004. godine. Predmetni spis Općinski sud je uputio Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi u julu 2004. godine. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1465/04 od 23. novembra 2006. godine žalbu tuženog djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike za topli obrok u iznosu od 4.266,00 KM, te neisplaćeni regres u iznosu od 684,82 KM sa zakonskim kamatama odbijen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. 19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u žalbi tuženog osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu potraživanja na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora, tj. regresa i naknade za topli obrok. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Zakonom o obavještajnoj službi u FBiH, u odredbi člana 70. stav 5, predviđeno da se u pogledu ostvarivanja prava primjenjuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a stavom 7. navedenog člana je propisano da se osiguravaju finansijska sredstva samo za izvršenje obaveze iz stava 5. navedenog člana. S obzirom na to da Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organe uprave u FBiH ne predviđa naknade na ime regresa i toplog obroka, a niti odredbe iz člana 70. st. 5. i 7. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj službi FBiH nemaju u vidu primjenu Zakona o radu i kolektivnog ugovora, niti bilo kog drugog federalnog propisa, Kantonalni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev za isplatu naknade na ime regresa i toplog obroka neosnovan zbog čega je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da sud u predmetnoj pravnoj stvari nije bio nezavisan i nepristran, niti je donio odluku u razumnom roku. Ističe da je Kantonalni sud donio nezakonitu presudu kada je odbio njen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok i regres zbog toga što ne postoje pozitivne regule koje predviđaju isplatu ovih naknada, smatrajući da joj je to pravo zajamčeno Ponedjeljak, 5.4.2010. Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 49/00, u daljnjem tekstu: Uredba) i Odlukom o ličnim primanjima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za funkcionere i rukovodeće radnike u Vladi FBiH, federalnim ministarstvima i drugim organima federalne uprave ("Službene novine FBiH" broj 10/97, u daljnjem tekstu: Odluka). b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, u suštini, ponovio razloge zbog kojih je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu toplog obroka i regresa. Kantonalni sud smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, te da prvostepeni sud svojim radnjama nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. U dopisu povodom predmetne apelacije Federalno pravobranilaštvo je navelo da je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu ("Službene novine FBiH" broj 61/06), te da je u članu 5. tog zakona, odnosno u izmijenjenom članu 8. stav 3. osnovnog zakona, regulirano da "Federalno pravobranilaštvo ne zastupa organe i tijela Federacije BiH u radnim sporovima". Stoga, pošto se u konkretnoj pravnoj stvari radi o radnom sporu-ostvarivanju prava iz radnog odnosa i isplati i pošto Federalno pravobranilaštvo više nema zakonska ovlaštenja da u konkretnoj pravnoj stvari-radnom sporu zastupa tuženog, odnosno da se izjašnjava o predmetnoj apelaciji, ona je vraćena Ustavnom sudu. V. Relevantni propisi 24. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 69. U vršenju svojih nadležnosti Služba primjenjuje propise koji se primjenjuju za ostale federalne organe uprave i federalne institucije ukoliko ovim zakonom nije drugačije uređeno. Civilne službe za obavještavanje i sigurnost, koje su bile osnovane prema propisima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju da rade u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. To se odnosi na Agenciju za istraživanje i dokumentaciju i Službu nacionalne sigurnosti. U Federaciji se ne mogu osnivati ili nastaviti da rade druge paralelne civilne sigurnosno-obavještajne službe. Ko svjesno nastavi rad i predstavlja bilo koje civilne obavještajno-sigurnosne službe poslije isteka roka propisanog u ovom zakonu kaznit će se kaznom zatvora za krivično djelo u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Najkasnije u periodu od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona osigurat će se odgovarajuće prostorije za potrebe Službe. Član 70. Službenici i namještenici u službama iz člana 69. stav 2. ovog zakona, koji su bili zaposleni u tim službama, na dan stupanja na snagu ovoga zakona neće biti automatski preuzeti u Službu. Službenici i namještenici iz stava 1. ovog člana mogu se prijaviti na odgovarajuća radna mjesta u Službi za koja ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Službe putem internog oglašavanja. Direktor Službe obrazovat će Komisiju koja se sastoji od tri člana i koja će utvrditi da li prijavljeni kandidati ispunjavaju uvjete za radna mjesta u Službi. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Komisija će pripremiti relevantne podatke za lica koja su se prijavila za radna mjesta u Službi, vodeći računa da se osigura nepolitički karakter Službe. Prema izabranim kandidatima neće se vršiti diskriminacija po bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, političko ili drugo mišljenje, imovina, rođenje ili drugi status. Prednost će imati ona lica koja imaju iskustvo na obavještajnim, odnosno kontraobavještajnim poslovima. Službenici službi iz člana 69. stav 2. ovog zakona koji ne dobiju posao u Službi, odnosno koji ne ispunjavaju uvjete u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, svoja prava ostvarivat će u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Službenici iz stava 5. ovog člana, dok ostvaruju prava u skladu sa zakonom iz prethodnog stava, ne mogu raditi u Službi, a razdužuju svu dokumentaciju, opremu i sredstva koja su do tada koristili danom uručenja rješenja o njihovom stavljanju na raspolaganje. Finansijska sredstva potrebna za izvršenje obaveze iz stava 5. ovog člana osigurat će se u budžetu Federacije. 25. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7. Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 162. Službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Uvjete za ostvarivanje naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuje Vlada Federacije na usaglašen prijedlog federalnog ministra finansija, federalnog ministra pravde i federalnog ministra za socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice. Član 164. Plaća se isplaćuje unatrag jedanput mjesečno, ako propisom Vlade Federacije nije drugačije određeno. Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. 26. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su: - da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; - da samostalni sindikati grana i djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata BiH (u daljnjem tekstu: Sindikat BiH) zaključuju kolektivne ugovore za granu u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH; Broj 18 – Strana 159 - da se kolektivnim ugovorima na nivou grana, pravilnicima o radu koje prema Zakonu o radu donosi poslodavac, kao ni ugovorima o radu za pitanja koja su regulirana ovim ugovorom ne može utvrditi manji nivo prava i obaveza za zaposlenika od nivoa utvrđenog ovim ugovorom; - da se prava i obaveze poslodavca iz ovog kolektivnog ugovora u državnim preduzećima odnose na direktore preduzeća ili lice koje on ovlasti da ga zastupa. Član 13. Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Član 17. Zaposlenik ima pravo na ishranu u toku rada. Ukoliko se ishrana ne osigurava kod poslodavca, zaposleniku se osigurava mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25% prosječne plaće isplaćene u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. 27. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze službenika (u daljnjem tekstu: službenik) iz rada i prema osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama službenika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim službama za upravu (u daljnjem tekstu: organi uprave) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija). c) Naknade na osnovu rada Član 29. Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor. Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovodilac organa uprave i Sindikat. Član 31. Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 25% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Član 32. Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu ako je to za službenika povoljnije. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog Broj 18 – Strana 160 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 34. U odnosu na apelanticine navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je osporenom presudom preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike za topli obrok i regres, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu ovih apelanticinih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 1797/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 13. maja 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 55/08), koja je donesena povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. Razlozi navedeni u spomenutoj odluci u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Naime, u spomenutoj odluci Ustavni sud je u vezi sa apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Kantonalnog suda ustanovio da je obrazloženje Kantonalnog suda u pogledu naknade na ime toplog obroka i regresa, prema mišljenju Ustavnog suda, potpuno proizvoljno i pravno neosnovano. Ustavni sud je ustanovio da član 70. stav 5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj službi upućuje na primjenu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, te da je članom 1. ovog zakona propisano da se ovim zakonom uređuju osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine i organima uprave kantona, odnosno u službama za upravu grada i općina i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Članom 7. istog zakona propisano je da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Dalje je Ustavni sud istakao da je članom 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika propisano da službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom, a članom 164. istog zakona propisano je da: Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Stoga, pošto pravo na regres i na topli obrok nije bilo definitivno uređeno Zakonom o radnim odnosima i plaćama, niti Zakonom o radu kao općim propisom o radu, nego su oba upućivala na kolektivni ugovor, Ustavni sud je ustanovio da je za konkretnu situaciju relevantan Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, koji je stupio na snagu 25. juna 2000. godine, u kojem je u članu 31. propisano da službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada najmanje u iznosu od 25% prosječne plaće u Federaciji prema posljednjem objavljenom Ponedjeljak, 5.4.2010. statističkom podatku, a članom 32. je propisano da službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Na osnovu navedenog je zaključeno da je preinačenjem odluke u pogledu naknade za topli obrok i regres Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 35. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u odnosu na apelanticine navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u pogledu isplate naknade za regres i topli obrok prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. U odnosu na apelanticine navode o povredi njenog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 37. Razmatrajući apelanticine navode u pogledu nerazumne dužine, Ustavni sud je ustanovio da je apelantica podnijela tužbu 11. oktobra 2002. godine, a predmetni postupak je okončan presudom Kantonalnog suda 23. novembra 2006. godine. Dakle, navedeni period u kojem je pokrenut ovaj postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak je trajao ukupno četiri godine i jedan mjesec. Također, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Dalje, Ustavni sud uvidom u predmetni spis smatra da je apelantica pristupila svakom od zakazanih ročišta, u toku postupka apelantica je precizirala svoj tužbeni zahtjev, predlagala da se izvedu dokazi zbog čega je prvostepeni sud morao preduzimati odgovarajuće procesne radnje. U predmetnom postupku Općinski sud je bio aktivan u zakazivanju ročišta i preduzimanju procesnih radnji, te je svoju odluku donio u roku od jedne godine i pet mjeseci. Navedeni period Ustavni sud ne smatra nerazumno dugim. Dalje, Ustavni sud nalazi da je postupak povodom žalbe trajao duže od dvije godine. Iako je navedeni period za rješavanje o žalbi, prema mišljenju Ustavnog suda, relativno dug, ipak, uzimajući u obzir da je predmetni postupak na dvije sudske instance okončan u roku od četiri godine, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u pogledu razumne dužine neosnovani i da u konkretnom slučaju nije prekršeno njeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 38. U odnosu na apelanticine navode da u konkretnom slučaju nije imala pravično suđenje zbog toga što sud nije bio nezavisan i nepristran, Ustavni sud smatra da apelantica, osim svojih paušalnih navoda, nije ponudila nikakve dokaze kojima bi potkrijepila navedene tvrdnje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u ovom dijelu neosnovani. 39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom materijalnog prava od Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. U vezi sa apelanticinim navodima o nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud je zaključio da nema povrede, te da su apelanticini navodi u pogledu navedenog Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH neosnovani. Također, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani i apelanticini navodi o nezavisnosti i nepristranosti suda u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava u dijelu u kojem je preinačio prvostepenu presudu Kantonalni sud povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom postupku nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je, posmatrajući postupak u cjelini, koji je proveden na dvije sudske instance, postupak okončan u periodu od četiri godine. Ustavni sud je zaključio da su apelanticini navodi o nezavisnosti i nepristranosti suda neosnovani, jer su paušalni i nisu ničim potkrijepljeni. 41. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 918/07, rješavajući apelaciju Šefike Imamović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Šefike Imamović. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na arbitrarnu primjenu materijalnog prava. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1465/04 od 23. studenog 2006. godine u dijelu kojim je Kantonalni sud preinačio Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-889/02 od 17. ožujka 2004. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan bez odgađanja donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Apelacija se odbija kao neutemeljena u odnosu na ostale navodne povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 161 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šefika Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Adin Buljubašić, odvjetnik iz Zenice, podnijela je 27. ožujka 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1465/04 od 23. studenog 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od Federacije Bosne i Hercegovine, Obavještajno-sigurnosne službe FBiH, koju je u redovitom postupku zastupalo Federalno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. travnja 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 24. travnja 2007. godine. Federalno pravobraniteljstvo, koje je u redovitom postupku zastupalo tuženog, dostavilo je dopis povodom apelacije 9. travnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 15. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantica je 11. listopada 2002. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade razlike osobnog dohotka, regresa i toplog obroka. U tužbi je navela da je bila dugogodišnja djelatnica kod tuženog i da je radila na radnom mjestu administrativni djelatnik-daktilograf. Od 1994. godine je bila pripadnica tijela unutarnjih poslova BiH (pričuvni sastav). Navela je da je radila u AID-u od njegovog formiranja, odnosno od 21. siječnja 1996. godine do 16. kolovoza 2002. godine, kada je formiranjem Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem broj 01-320 od 16. kolovoza 2002. godine stavljena na raspolaganje na razdoblje od šest mjeseci sa otkaznim rokom od tri mjeseca, počevši od 17. rujna 2002. godine. 7. Ročištu zakazanom za 8. siječanj 2003. godine pristupila je apelantica, a za tuženog nije nitko pristupio iako je bio uredno obaviješten. Sud je donio rješenje da će se ročište provesti u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu je apelantica izjavila da će naknadno pismenim podneskom precizirati tužbeni zahtjev po godinama u svezi sa toplim obrokom, regresom i manje isplaćenim osobnim dohotkom. Ročište je odgođeno i novo je zakazano za 4. ožujak 2003. godine. 8. Ročištu zakazanom za 4. ožujak 2003. godine pristupila je apelantica osobno, a tuženi nije iako je bio uredno obaviješten. Konstatirano je da je apelantica postupila po nalogu suda, te 20. veljače 2003. godine dostavila podnesak kojim je uredila tužbeni zahtjev. Ročište je odgođeno i novo je zakazano za 24. ožujak 2003. godine. 9. Dopisom od 10. ožujka 2003. godine Federalno pravobraniteljstvo je vratilo poziv za raspravu zakazanu za 24. ožujak 2003. godine, navodeći da u navedenom predmetu nisu nikada dobili tužbu i popratnu dokumentaciju. 10. Ročištu zakazanom za 24. ožujak 2003. godine pristupili su apelantica i tuženi. Naloženo je da se tužba i dokumentacija dostave Federalnom pravobraniteljstvu, te da se do sljedećeg ročišta tuženi izjasni o tužbi i dokumentaciji. Naredno ročište je zakazano za 7. travanj 2003. godine. 11. Ročištu zakazanom za 7. travanj 2003. godine pristupili su apelantica i tuženi. Konstatirano je da je apelantici predan Broj 18 – Strana 162 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH primjerak odgovora tuženog na tužbu. Apelantica je predložila da joj se ostavi rok kako bi se izjasnila o odgovoru na tužbu. Naredno ročište je zakazano za 8. svibanj 2003. godine. 12. Ročištu zakazanom za 8. svibanj 2003. godine pristupila je apelantica, a tuženi nije pristupio iako je bio uredno obaviješten. Sud je odlučio da će se ročište provesti u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Apelantičin opunomoćenik je izjavio da ostaje pri navodima iz podneska od 3. svibnja 2003. godine, te je predložio da se provede dokaz vještačenjenjem vještaka financijske struke u svezi sa okolnostima koliko je apelantica manje primila osobnog dohotka za razdoblje iz tužbe, tj. 2001. godinu, te da utvrdi koliki je iznos trebala primiti na ime toplog obroka i regresa za 1998, 1999, 2000. i 2001. godinu. Sud je rješenjem odredio vještačenje vještaka financijske struke. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme. 13. Ročištu zakazanom za 8. studeni 2003. godine pristupili su apelantica i tuženi. Na navedenom ročištu apelantica je preinačila tužbeni zahtjev. Sud je zakazao glavnu raspravu za 8. siječanj 2004. godine. 14. Ročištu zakazanom za 8. siječanj 2004. godine pristupili su apelantica i tuženi. Apelantičin opunomoćenik je predložio da se vještak naknadno izjasni o apelantičinim primjedbama u svezi sa regresom za 1997. i druge godine. 15. Ročištu zakazanom za 17. veljaču 2004. godine pristupili su apelantica i tuženi. Apelantica je precizirala tužbeni zahtjev. Glavna rasprava na navedenom ročištu je zaključena, te su apelantica i tuženi obaviješteni da će presuda biti donesena 17. ožujka 2004. godine. 16. Presudom Općinskog suda broj Pr-889/02 od 17. ožujka 2004. godine tuženi je obvezan apelantici na ime razlike plaće isplatiti iznos od 815,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. listopada 2002. godine do isplate, na ime razlike isplate toplog obroka za 2000, 2001. i 2002. godinu ukupan iznos od 4.266,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 11. listopada 2002. godine do isplate. Također, tuženi je obvezan apelantici na ime neisplaćenog regresa isplatiti ukupan iznos od 684,82 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 11. listopada 2002. godine do isplate i nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.084,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak apelantičinog tužbenog zahtjeva je odbijen. 17. U obrazloženju presude je navedeno da je tuženi pasivno legitimiran, jer, iako je AID formiran kao institucija RBiH, nastavio je djelovati nakon formiranja federalnih tijela uprave, sve do gašenja ove službe sukladno odredbi članka 69. Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi, te da je navedena služba djelovala na prostorima FBiH prema propisima koji su se primjenjivali na teritoriju FBiH i da je, sukladno navedenom, vršila obračun, isplatu plaća, toplog obroka i drugih naknada iz plaća. Općinski sud je, dalje, naveo da se, sukladno odredbi članka 69. st. 5. i 7. Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi, Federacija obvezala da će osigurati sredstva u proračunu za izmirenje obveza iz radnog odnosa sukladno Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave BiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98) za uposlenike koji ne budu primljeni u novu službu. Općinski sud je utvrdio da su ovom zakonskom odredbom obuhvaćena sva prava iz radnog odnosa (a ne samo otpremnine), pa tako i pravo na isplatu dospjelih, a neisplaćenih plaća. Općinski sud je naveo da je tuženi, iako nije formiran kao služba Federacije, financiran iz sredstava Federacije, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Abida Hodžića, te se faktički prema navedenim uposlenicima nalazio u položaju poslodavca, sve do momenta gašenja navedene službe na temelju članka 69. Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi. Zbog toga je Općinski sud zaključio da je Federacija BiH dužna isplatiti dospjele, a neisplaćene plaće i naknade plaća. 18. Protiv prvostupanjske presude priziv je podnio tuženi 10. svibnja 2004. godine. Predmetni spis Općinski sud je uputio Kantonalnom sudu na odlučivanje o prizivu u srpnju 2004. godine. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1465/04 od 23. studenog 2006. godine priziv tuženog djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu Ponedjeljak, 5.4.2010. razlike za topli obrok u iznosu od 4.266,00 KM, te neisplaćeni regres u iznosu od 684,82 KM sa zakonskim kamatama odbijen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u preostalom dijelu priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. 19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u prizivu tuženog osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede tražbina na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora, tj. regresa i naknade za topli obrok. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Zakonom o obavještajnoj službi u FBiH, u odredbi članka 70. stavak 5, predviđeno da se glede ostvarivanja prava primjenjuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH, a stavkom 7. navedenog članka je propisano da se osiguravaju financijska sredstva samo za izvršenje obveze iz stavka 5. navedenog članka. Obzirom na to da Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u FBiH ne predviđa naknade na ime regresa i toplog obroka, a niti odredbe iz članka 70. st. 5. i 7. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj službi FBiH nemaju u vidu primjenu Zakona o radu i kolektivnog ugovora, niti bilo kojeg drugog federalnog propisa, Kantonalni sud je zaključio da je apelantičin zahtjev za isplatu naknade na ime regresa i toplog obroka neutemeljen zbog čega je prvostupanjska presuda u tom dijelu preinačena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Smatra da sud u predmetnoj pravnoj stvari nije bio neovisan i nepristran, niti je donio odluku u razumnom roku. Ističe da je Kantonalni sud donio nezakonitu presudu kada je odbio njezin tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok i regres zbog toga što ne postoje pozitivne regule koje predviđaju isplatu ovih naknada, smatrajući da joj je to pravo zajamčeno Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih tijela vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 49/00, u daljnjem tekstu: Uredba) i Odlukom o osobnim primanjima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za dužnosnike i rukovodeće djelatnike u Vladi FBiH, federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine FBiH" broj 10/97, u daljnjem tekstu: Odluka). b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, u biti, ponovio razloge zbog kojih je odbio apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu toplog obroka i regresa. Kantonalni sud smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom vođen sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, te da prvostupanjski sud svojim radnjama nije povrijedio apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. U dopisu povodom predmetne apelacije Federalno pravobraniteljstvo je navelo da je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobraniteljstvu ("Službene novine FBiH" broj 61/06), te da je u članku 5. tog zakona, odnosno u izmijenjenom članku 8. stavak 3. osnovnog zakona, regulirano da "Federalno pravobraniteljstvo ne zastupa organe i tijela Federacije BiH u radnim sporovima". Stoga, pošto se u konkretnoj pravnoj stvari radi o radnom sporu-ostvarivanju prava iz radnog odnosa i isplati i pošto Federalno pravobraniteljstvo više nema zakonske ovlasti da u konkretnoj pravnoj stvari-radnom sporu zastupa tuženog, odnosno da se izjašnjava o predmetnoj apelaciji, ona je vraćena Ustavnom sudu. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V. Relevantni propisi 24. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/02) u relevantnom dijelu glasi: Članak 69. U vršenju svojih nadležnosti Služba primjenjuje propise koji se primjenjuju za ostala federalna tijela uprave i federalne institucije ukoliko ovim zakonom nije drugačije uređeno. Civilne službe za obavještavanje i sigurnost, koje su bile utemeljene prema propisima koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju raditi u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. To se odnosi na Agenciju za istraživanje i dokumentaciju i Službu nacionalne sigurnosti. U Federaciji se ne mogu osnivati ili nastaviti da rade druge paralelne civilne sigurnosno-obavještajne službe. Ko svjesno nastavi rad i predstavlja bilo koje civilne obavještajno-sigurnosne službe poslije isteka roka propisanog u ovom zakonu kaznit će se kaznom zatvora za kazneno djelo u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Najkasnije u razdoblju od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona osigurat će se odgovarajuće prostorije za potrebe Službe. Članak 70. Službenici i namještenici u službama iz članka 69. stavak 2. ovog zakona, koji su bili uposleni u tim službama, na dan stupanja na snagu ovoga zakona neće biti automatski preuzeti u Službu. Službenici i namještenici iz stavka 1. ovog članka mogu se prijaviti na odgovarajuća radna mjesta u Službi za koja ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji Službe putem internog oglašavanja. Ravnatelj Službe obrazovat će Povjerenstvo koje se sastoji od tri člana i koje će utvrditi ispunjavaju li prijavljeni kandidati uvjete za radna mjesta u Službi. Povjerenstvo će pripremiti relevantne podatke za osobe koje su se prijavile za radna mjesta u Službi, vodeći računa da se osigura nepolitički karakter Službe. Prema izabranim kandidatima neće se vršiti diskriminacija po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, političko ili drugo mišljenje, imovina, rođenje ili drugi status. Prednost će imati one osobe koje imaju iskustvo na obavještajnim, odnosno kontraobavještajnim poslovima. Službenici službi iz članka 69. stavak 2. ovog zakona koji ne dobiju posao u Službi, odnosno koji ne ispunjavaju uvjete sukladno Pravilniku o unutarnjoj organizaciji, svoja prava ostvarivat će sukladno Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Službenici iz stavka 5. ovog članka, dok ostvaruju prava sukladno zakonu iz prethodnog stavka, ne mogu raditi u Službi, a razdužuju svu dokumentaciju, opremu i sredstva koja su do tada koristili danom uručenja rješenja o njihovom stavljanju na raspolaganje. Financijska sredstva potrebna za izvršenje obveze iz stavka 5. ovog članka osigurat će se u proračunu Federacije. 25. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u tijelima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i tijelima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: tijela uprave i službe za upravu) i drugim tijelima i službama određenim ovim zakonom. Broj 18 – Strana 163 Članak 7. Na prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Članak 162. Službenicima pripada naknada troškova u svezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Uvjete za ostvarivanje naknada iz stavka 1. ovog članka utvrđuje Vlada Federacije na usuglašen prijedlog federalnog ministra financija, federalnog ministra pravde i federalnog ministra za socijalnu politiku, raseljene osobe i izbjeglice. Članak 164. Plaća se isplaćuje unatrag jedanput mjesečno, ako propisom Vlade Federacije nije drugačije određeno. Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovi rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. 26. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obveze uposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. Potpisnice kolektivnog ugovora suglasne su: - da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim poduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriju Federacije BiH; - da samostalni sindikati grana i djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata BiH (u daljnjem tekstu: Sindikat BiH) zaključuju kolektivne ugovore za granu u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH; - da se kolektivnim ugovorima na razini grana, pravilnicima o radu koje prema Zakonu o radu donosi poslodavac, kao ni ugovorima o radu za pitanja koja su regulirana ovim ugovorom ne može utvrditi manja razina prava i obveza za uposlenika od razine utvrđene ovim ugovorom; - da se prava i obveze poslodavca iz ovog kolektivnog ugovora u državnim poduzećima odnose na ravnatelje poduzeća ili osobu koju on ovlasti da ga zastupa. Članak 13. Uposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Članak 17. Uposlenik ima pravo na ishranu u tijeku rada. Ukoliko se ishrana ne osigurava kod poslodavca, uposleniku se osigurava mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25% prosječne plaće isplaćene u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. 27. Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze službenika (u daljnjem tekstu: službenik) iz rada i prema osnovi rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama službenika u federalnim tijelima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim tijelima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim službama za upravu (u daljnjem tekstu: tijela uprave) na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija). Broj 18 – Strana 164 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH c) Naknade na osnovi rada Članak 29. Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i s posla, ishrana u tijeku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor. Visinu naknada iz stavka 1. ovog članka utvrđuju rukovoditelj tijela uprave i Sindikat. Članak 31. Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u tijeku rada, najmanje u iznosu od 25% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Članak 32. Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu ako je to za službenika povoljnije. VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelantica je primila 2. veljače 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. ožujka 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 34. U odnosu na apelantičine navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je pobijanom presudom preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike za topli obrok i regres, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, glede ovih apelantičinih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 1797/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 13. svibnja 2008. Ponedjeljak, 5.4.2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 55/08), koja je donesena povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. Razlozi navedeni u spomenutoj odluci u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Naime, u spomenutoj odluci Ustavni sud je u svezi sa apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Kantonalnog suda ustanovio da je obrazloženje Kantonalnog suda glede naknade na ime toplog obroka i regresa, prema mišljenju Ustavnog suda, potpuno proizvoljno i pravno neutemeljeno. Ustavni sud je ustanovio da članak 70. stavak 5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj službi upućuje na primjenu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, te da je člankom 1. ovog zakona propisano da se ovim zakonom uređuju osnovna prava, obveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u tijelima uprave Federacije Bosne i Hercegovine i tijelima uprave kantona, odnosno u službama za upravu grada i općina i drugim tijelima i službama određenim ovim zakonom. Člankom 7. istog zakona propisano je da se na prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Dalje je Ustavni sud istaknuo da je člankom 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika propisano da službenicima pripada naknada troškova u svezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom, a člankom 164. istog zakona propisano je da: Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovi rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Stoga, pošto pravo na regres i na topli obrok nije bilo definitivno uređeno Zakonom o radnim odnosima i plaćama, niti Zakonom o radu kao općim propisom o radu, nego su oba upućivala na kolektivni ugovor, Ustavni sud je ustanovio da je za konkretnu situaciju relevantan Kolektivni ugovor za službenike tijela uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH, koji je stupio na snagu 25. lipnja 2000. godine, u kojem je u članku 31. propisano da službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u tijeku rada najmanje u iznosu od 25% prosječne plaće u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a člankom 32. je propisano da službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Na temelju navedenog je zaključeno da je preinačenjem odluke glede naknade za topli obrok i regres Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 35. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u odnosu na apelantičine navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda glede isplate naknade za regres i topli obrok prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. U odnosu na apelantičine navode o povredi njezinog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 37. Razmatrajući apelantičine navode glede nerazumne duljine, Ustavni sud je ustanovio da je apelantica podnijela tužbu 11. listopada 2002. godine, a predmetni postupak je okončan presudom Kantonalnog suda 23. studenog 2006. godine. Dakle, navedeno razdoblje u kojem je pokrenut ovaj postupak spada u nadležnost Ustavnog suda obzirom na to da je započeo nakon 14. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak je trajao ukupno četiri godine i jedan mjesec. Također, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene naravi kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Dalje, Ustavni sud uvidom u predmetni spis smatra da je apelantica pristupila svakom od zakazanih ročišta, u tijeku postupka apelantica je precizirala svoj tužbeni zahtjev, predlagala da se izvedu dokazi zbog čega je prvostupanjski sud morao poduzimati odgovarajuće procesne radnje. U predmetnom postupku Općinski sud je bio aktivan u zakazivanju ročišta i poduzimanju procesnih radnji, te je svoju odluku donio u roku od jedne godine i pet mjeseci. Navedeno razdoblje Ustavni sud ne smatra nerazumno dugim. Dalje, Ustavni sud nalazi da je postupak povodom priziva trajao dulje od dvije godine. Iako je navedeno razdoblje za rješavanje o prizivu, prema mišljenju Ustavnog suda, relativno dugo, ipak, uzimajući u obzir da je predmetni postupak na dvije sudbene instance okončan u roku od četiri godine, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi glede razumne duljine neutemeljeni i da u konkretnom slučaju nije prekršeno njezino pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 38. U odnosu na apelantičine navode da u konkretnom slučaju nije imala pravično suđenje zbog toga što sud nije bio neovisan i nepristran, Ustavni sud smatra da apelantica, osim svojih paušalnih navoda, nije ponudila nikakve dokaze kojima bi potkrijepila navedene tvrdnje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi u ovom dijelu neutemeljeni. 39. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom materijalnog prava od Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku presudu, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje. U svezi sa apelantičinim navodima o nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud je zaključio da nema povrede, te da su apelantičini navodi glede navedenog neutemeljeni. Također, Ustavni sud je zaključio da su neutemeljeni i apelantičini navodi o neovisnosti i nepristranosti suda u smislu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava u dijelu u kojem je preinačio prvostupanjsku presudu Kantonalni sud povrijedio apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom postupku nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku obzirom na to da je, promatrajući postupak u cjelini, koji je proveden na dvije sudbene instance, postupak okončan u razdoblju od četiri godine. Ustavni sud je zaključio da su apelantičini navodi o neovisnosti i nepristranosti suda neutemeljeni, jer su paušalni i nisu ničim potkrijepljeni. 41. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 918/07, rješavajući apelaciju Šefike Imamović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 165 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Šefike Imamović. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na arbitrarnu primjenu materijalnog prava. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1465/04 od 23. novembra 2006. godine u dijelu kojim je Kantonalni sud preinačio Presudu Opštinskog suda u Sarajevu broj Pr-889/02 od 17. marta 2004. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da bez odlagawa donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Apelacija se odbija kao neosnovana u odnosu na ostale navodne povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Šefika Imamović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Zenice, koju zastupa Adin Buqubašić, advokat iz Zenice, podnijela je 27. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1465/04 od 23. novembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), kao i od Federacije Bosne i Hercegovine, Obavještajno-sigurnosne službe FBiH, koju je u redovnom postupku zastupalo Federalno pravobranilaštvo (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 24. aprila 2007. godine. Federalno pravobranilaštvo, koje je u redovnom postupku zastupalo tuženog, dostavilo je dopis povodom apelacije 9. aprila 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 15. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelantkiwa je 11. oktobra 2002. godine Opštinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade razlike ličnog dohotka, regresa i toplog obroka. U tužbi je navela da je bila dugogodišwa radnica kod tuženog i da je radila na radnom Broj 18 – Strana 166 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH mjestu administrativni radnik-daktilograf. Od 1994. godine je bila pripadnica organa unutrašwih poslova BiH (rezervni sastav). Navela je da je radila u AID-u od njegovog formirawa, odnosno od 21. januara 1996. godine do 16. avgusta 2002. godine, kada je formiranjem Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem broj 01-320 od 16. avgusta 2002. godine stavljena na raspolaganje na period od šest mjeseci sa otkaznim rokom od tri mjeseca, počev od 17. septembra 2002. godine. 7. Ročištu zakazanom za 8. januar 2003. godine pristupila je apelantkiwa, a za tuženog nije niko pristupio iako je bio uredno obaviješten. Sud je donio rješenje da će se ročište sprovesti u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu je apelantkiwa izjavila da će naknadno pismenim podneskom precizirati tužbeni zahtjev po godinama u vezi sa toplim obrokom, regresom i manje isplaćenim ličnim dohotkom. Ročište je odloženo i novo je zakazano za 4. mart 2003. godine. 8. Ročištu zakazanom za 4. mart 2003. godine pristupila je apelantkiwa lično, a tuženi nije iako je bio uredno obaviješten. Konstatovano je da je apelantkiwa postupila po nalogu suda, te 20. februara 2003. godine dostavila podnesak kojim je uredila tužbeni zahtjev. Ročište je odloženo i novo je zakazano za 24. mart 2003. godine. 9. Dopisom od 10. marta 2003. godine Federalno pravobranilaštvo je vratilo poziv za raspravu zakazanu za 24. mart 2003. godine, navodeći da u navedenom predmetu nisu nikada dobili tužbu i popratnu dokumentaciju. 10. Ročištu zakazanom za 24. mart 2003. godine pristupili su apelantkiwa i tuženi. Naloženo je da se tužba i dokumentacija dostave Federalnom pravobranilaštvu, te da se do sljedećeg ročišta tuženi izjasni o tužbi i dokumentaciji. Naredno ročište je zakazano za 7. april 2003. godine. 11. Ročištu zakazanom za 7. april 2003. godine pristupili su apelantkiwa i tuženi. Konstatovano je da je apelantkiwi predat primjerak odgovora tuženog na tužbu. Apelantkiwa je predložila da joj se ostavi rok kako bi se izjasnila o odgovoru na tužbu. Naredno ročište je zakazano za 8. maj 2003. godine. 12. Ročištu zakazanom za 8. maj 2003. godine pristupila je apelantkiwa, a tuženi nije pristupio iako je bio uredno obaviješten. Sud je odlučio da će se ročište sprovesti u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Apelantkiwin punomoćnik je izjavio da ostaje pri navodima iz podneska od 3. maja 2003. godine, te je predložio da se sprovede dokaz vještačenjenjem vještaka finansijske struke u vezi sa okolnostima koliko je apelantkiwa manje primila ličnog dohotka za period iz tužbe, tj. 2001. godinu, te da utvrdi koliki je iznos trebalo da primi na ime toplog obroka i regresa za 1998, 1999, 2000. i 2001. godinu. Sud je rješenjem odredio vještačenje vještaka finansijske struke. Ročište je odloženo na neodređeno vrijeme. 13. Ročištu zakazanom za 8. novembar 2003. godine pristupili su apelantkiwa i tuženi. Na navedenom ročištu apelantkiwa je preinačila tužbeni zahtjev. Sud je zakazao glavnu raspravu za 8. januar 2004. godine. 14. Ročištu zakazanom za 8. januar 2004. godine pristupili su apelantkiwa i tuženi. Apelantkiwin punomoćnik je predložio da se vještak naknadno izjasni o apelantkiwinim primjedbama u vezi sa regresom za 1997. i druge godine. 15. Ročištu zakazanom za 17. februar 2004. godine pristupili su apelantkiwa i tuženi. Apelantkiwa je precizirala tužbeni zahtjev. Glavna rasprava na navedenom ročištu je zakqučena, te su apelantkiwa i tuženi obaviješteni da će presuda biti donesena 17. marta 2004. godine. 16. Presudom Opštinskog suda broj Pr-889/02 od 17. marta 2004. godine tuženi je obavezan da apelantkiwi na ime razlike plate isplati iznos od 815,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. oktobra 2002. godine do isplate, na ime razlike isplate toplog obroka za 2000, 2001. i 2002. godinu ukupan iznos od 4.266,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 11. oktobra 2002. godine do isplate. Takođe, tuženi je Ponedjeljak, 5.4.2010. obavezan da apelantkiwi na ime neisplaćenog regresa isplati ukupan iznos od 684,82 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 11. oktobra 2002. godine do isplate i nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.084,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetwom izvršewa. Višak apelantkiwinog tužbenog zahtjeva je odbijen. 17. U obrazloženju presude je navedeno da je tuženi pasivno legitimisan, jer, iako je AID formiran kao institucija RBiH, nastavio je da dejstvuje nakon formirawa federalnih organa uprave, sve do gašewa ove službe u skladu sa odredbom člana 69 Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi, te da je navedena služba dejstvovala na prostorima FBiH prema propisima koji su se primjewivali na teritoriji FBiH i da je, u skladu sa navedenim, vršila obračun, isplatu plata, toplog obroka i drugih naknada iz plata. Opštinski sud je, dalje, naveo da se, u skladu sa odredbom člana 69 st. 5 i 7 Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi, Federacija obavezala da će obezbijediti sredstva u buxetu za izmirenje obaveza iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i platama službenika organa uprave BiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98) za zaposlenike koji ne budu primljeni u novu službu. Opštinski sud je utvrdio da su ovom zakonskom odredbom obuhvaćena sva prava iz radnog odnosa (a ne samo otpremnine), pa tako i pravo na isplatu dospjelih, a neisplaćenih plata. Opštinski sud je naveo da je tuženi, iako nije formiran kao služba Federacije, finansiran iz sredstava Federacije, što proizilazi iz nalaza i mišljewa vještaka Abida Hoxića, te se faktički prema navedenim zaposlenicima nalazio u položaju poslodavca, sve do momenta gašewa navedene službe na osnovu člana 69 Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi. Zbog toga je Opštinski sud zakqučio da je Federacija BiH dužna da isplati dospjele, a neisplaćene plate i naknade plata. 18. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi 10. maja 2004. godine. Predmetni spis Opštinski sud je uputio Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi u julu 2004. godine. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1465/04 od 23. novembra 2006. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantkiwin tužbeni zahtjev za isplatu razlike za topli obrok u iznosu od 4.266,00 KM, te neisplaćeni regres u iznosu od 684,82 KM sa zakonskim kamatama odbijen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. 19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u žalbi tuženog osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu potraživawa na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora, tj. regresa i naknade za topli obrok. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Zakonom o obavještajnoj službi u FBiH, u odredbi člana 70 stav 5, predviđeno da se u pogledu ostvarivawa prava primjenjuje Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH, a stavom 7 navedenog člana je propisano da se obezbjeđuju finansijska sredstva samo za izvršenje obaveze iz stava 5 navedenog člana. S obzirom na to da Zakon o radnim odnosima i platama službenika organe uprave u FBiH ne predviđa naknade na ime regresa i toplog obroka, a niti odredbe iz člana 70 st. 5 i 7 Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj službi FBiH nemaju u vidu primjenu Zakona o radu i kolektivnog ugovora, niti bilo kog drugog federalnog propisa, Kantonalni sud je zakqučio da je apelantkiwin zahtjev za isplatu naknade na ime regresa i toplog obroka neosnovan zbog čega je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelantkiwa smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da sud u predmetnoj pravnoj stvari nije bio nezavisan i nepristrasan, niti je donio odluku u Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH razumnom roku. Ističe da je Kantonalni sud donio nezakonitu presudu kada je odbio njen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok i regres zbog toga što ne postoje pozitivne regule koje predviđaju isplatu ovih naknada, smatrajući da joj je to pravo zajemčeno Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 49/00, u daqnjem tekstu: Uredba) i Odlukom o ličnim primawima koja nemaju karakter plate i naknadi troškova smještaja za funkcionere i rukovodeće radnike u Vladi FBiH, federalnim ministarstvima i drugim organima federalne uprave ("Službene novine FBiH" broj 10/97, u daqnjem tekstu: Odluka). b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, u suštini, ponovio razloge zbog kojih je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev za isplatu toplog obroka i regresa. Kantonalni sud smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, te da prvostepeni sud svojim radwama nije povrijedio apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. U dopisu povodom predmetne apelacije Federalno pravobranilaštvo je navelo da je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu ("Službene novine FBiH" broj 61/06), te da je u članu 5 tog zakona, odnosno u izmijenjenom članu 8 stav 3 osnovnog zakona, regulisano da "Federalno pravobranilaštvo ne zastupa organe i tijela Federacije BiH u radnim sporovima". Stoga, pošto se u konkretnoj pravnoj stvari radi o radnom sporu-ostvarivanju prava iz radnog odnosa i isplati i pošto Federalno pravobranilaštvo više nema zakonska ovlašćewa da u konkretnoj pravnoj stvari-radnom sporu zastupa tuženog, odnosno da se izjašwava o predmetnoj apelaciji, ona je vraćena Ustavnom sudu. V. Relevantni propisi 24. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 69 U vršenju svojih nadležnosti Služba primjenjuje propise koji se primjenjuju za ostale federalne organe uprave i federalne institucije ukoliko ovim zakonom nije drugačije uređeno. Civilne službe za obavještavanje i bezbjednost, koje su bile osnovane prema propisima koji su se primjewivali na teritoriji Federacije do dana stupawa na snagu ovog zakona, prestaju da rade u roku od 60 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona. To se odnosi na Agenciju za istraživanje i dokumentaciju i Službu nacionalne bezbjednosti. U Federaciji ne mogu da se osnivaju ili nastave da rade druge paralelne civilne bezbjednosno-obavještajne službe. Ko svjesno nastavi rad i predstavlja bilo koje civilne obavještajno-bezbjednosne službe poslije isteka roka propisanog u ovom zakonu kazniće se kaznom zatvora za krivično djelo u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Najkasnije u periodu od šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona obezbijediće se odgovarajuće prostorije za potrebe Službe. Član 70 Službenici i namještenici u službama iz člana 69 stav 2 ovog zakona, koji su bili zaposleni u tim službama, na dan stupawa na snagu ovoga zakona neće biti automatski preuzeti u Službu. Broj 18 – Strana 167 Službenici i namještenici iz stava 1 ovog člana mogu da se prijave na odgovarajuća radna mjesta u Službi za koja ispuwavaju uslove propisane Pravilnikom o unutrašwoj organizaciji Službe putem internog oglašavawa. Direktor Službe obrazovaće Komisiju koja se sastoji od tri člana i koja će utvrditi da li prijavljeni kandidati ispuwavaju uslove za radna mjesta u Službi. Komisija će pripremiti relevantne podatke za lica koja su se prijavila za radna mjesta u Službi, vodeći računa da se obezbijedi nepolitički karakter Službe. Prema izabranim kandidatima neće se vršiti diskriminacija po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom mawinom, političko ili drugo mišljenje, imovina, rođenje ili drugi status. Prednost će imati ona lica koja imaju iskustvo na obavještajnim, odnosno kontraobavještajnim poslovima. Službenici službi iz člana 69 stav 2 ovog zakona koji ne dobiju posao u Službi, odnosno koji ne ispuwavaju uslove u skladu sa Pravilnikom o unutrašwoj organizaciji, svoja prava ostvarivaće u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Službenici iz stava 5 ovog člana, dok ostvaruju prava u skladu sa zakonom iz prethodnog stava, ne mogu da rade u Službi, a razdužuju svu dokumentaciju, opremu i sredstva koja su do tada koristili danom uručewa rješewa o wihovom stavljanju na raspolaganje. Finansijska sredstva potrebna za izvršenje obaveze iz stava 5 ovog člana obezbijediće se u buxetu Federacije. 25. Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plate i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona županija, odnosno u službama za upravu grada i opština (u daqnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 7 Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 162 Službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom. Uslove za ostvarivanje naknada iz stava 1 ovog člana utvrđuje Vlada Federacije na usaglašen predlog federalnog ministra finansija, federalnog ministra pravde i federalnog ministra za socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice. Član 164 Plata se isplaćuje unatrag jedanput mjesečno, ako propisom Vlade Federacije nije drugačije određeno. Na pitawa plata i drugih primawa i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. 26. Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Opštim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daqnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani Zakonom o radu. Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su: Broj 18 – Strana 168 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH; - da samostalni sindikati grana i djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata BiH (u daqnjem tekstu: Sindikat BiH) zakqučuju kolektivne ugovore za granu u kojoj dejstvuju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH; - da se kolektivnim ugovorima na nivou grana, pravilnicima o radu koje prema Zakonu o radu donosi poslodavac, kao ni ugovorima o radu za pitawa koja su regulisana ovim ugovorom ne može da utvrdi mawi nivo prava i obaveza za zaposlenika od nivoa utvrđenog ovim ugovorom; - da se prava i obaveze poslodavca iz ovog kolektivnog ugovora u državnim preduzećima odnose na direktore preduzeća ili lice koje on ovlasti da ga zastupa. Član 13 Zaposleniku pripada regres za korišćenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Član 17 Zaposlenik ima pravo na ishranu u toku rada. Ukoliko se ishrana ne obezbjeđuje kod poslodavca, zaposleniku se obezbjeđuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25% prosječne plate isplaćene u FBiH, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. 27. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze službenika (u daqnjem tekstu: službenik) iz rada i prema osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, platama i drugim naknadama službenika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno opštinskim službama za upravu (u daqnjem tekstu: organi uprave) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Federacija). c) Naknade na osnovu rada Član 29 Pored naknada na platu utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišwi odmor. Visinu naknada iz stava 1 ovog člana utvrđuju rukovodilac organa uprave i Sindikat. Član 31 Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 25% prosječne plate u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Član 32 Službeniku pripada naknada plate za korišćenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plate ili najmanje u visini prosječne plate isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošewa odluke o regresu ako je to za službenika povoqnije. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se Ponedjeljak, 5.4.2010. podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 2. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelantkiwa osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 34. U odnosu na apelantkiwine navode da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo, te da je osporenom presudom preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev za isplatu razlike za topli obrok i regres, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazložewa ove odluke, u pogledu ovih apelantkiwinih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 1797/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 13. maja 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 55/08), koja je donesena povodom istog činjeničnog i pravnog pitawa. Razlozi navedeni u pomenutoj odluci u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Naime, u pomenutoj odluci Ustavni sud je u vezi sa apelantovim navodima o proizvoqnoj primjeni materijalnog prava Kantonalnog suda ustanovio da je obrazloženje Kantonalnog suda u pogledu naknade na ime toplog obroka i regresa, prema mišljenju Ustavnog suda, potpuno proizvoqno i pravno neosnovano. Ustavni sud je ustanovio da član 70 stav 5 Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj službi upućuje na primjenu Zakona o radnim odnosima i platama službenika, te da je članom 1 ovog zakona propisano da se ovim zakonom uređuju osnovna prava, obaveze, odgovornost, plate i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine i organima uprave kantona, odnosno u službama za upravu grada i opština i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Članom 7 istog zakona propisano je da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju opšti propisi o radu i kolektivni ugovor. Dalje je Ustavni sud istakao da je članom 162 Zakona o radnim odnosima i platama službenika propisano da službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH utvrđena kolektivnim ugovorom, a članom 164 istog zakona propisano je da: Na pitawa plata i drugih primawa i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Stoga, pošto pravo na regres i na topli obrok nije bilo definitivno uređeno Zakonom o radnim odnosima i platama, niti Zakonom o radu kao opštim propisom o radu, nego su oba upućivala na kolektivni ugovor, Ustavni sud je ustanovio da je za konkretnu situaciju relevantan Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, koji je stupio na snagu 25. juna 2000. godine, u kom je u članu 31 propisano da službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada najmanje u iznosu od 25% prosječne plate u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a članom 32 je propisano da službeniku pripada naknada plate za korišćenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plate ili najmanje u visini prosječne plate isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošewa odluke o regresu, ako je to za službenika povoqnije. Na osnovu navedenog je zakqučeno da je preinačenjem odluke u pogledu naknade za topli obrok i regres Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 35. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u odnosu na apelantkiwine navode da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo, u dijelu u kom je preinačena presuda Opštinskog suda u pogledu isplate naknade za regres i topli obrok prekršeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. U odnosu na apelantkiwine navode o povredi njenog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 37. Razmatrajući apelantkiwine navode u pogledu nerazumne dužine, Ustavni sud je ustanovio da je apelantkiwa podnijela tužbu 11. oktobra 2002. godine, a predmetni postupak je okončan presudom Kantonalnog suda 23. novembra 2006. godine. Dakle, navedeni period u kom je pokrenut ovaj postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak je trajao ukupno četiri godine i jedan mjesec. Takođe, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. Dalje, Ustavni sud uvidom u predmetni spis smatra da je apelantkiwa pristupila svakom od zakazanih ročišta, u toku postupka apelantkiwa je precizirala svoj tužbeni zahtjev, predlagala da se izvedu dokazi zbog čega je prvostepeni sud morao da preduzme odgovarajuće procesne radnje. U predmetnom postupku Opštinski sud je bio aktivan u zakazivanju ročišta i preduzimanju procesnih radwi, te je svoju odluku donio u roku od jedne godine i pet mjeseci. Navedeni period Ustavni sud ne smatra nerazumno dugim. Dalje, Ustavni sud nalazi da je postupak povodom žalbe trajao duže od dvije godine. Iako je navedeni period za rješavanje o žalbi, prema mišljenju Ustavnog suda, relativno dug, ipak, uzimajući u obzir da je predmetni postupak na dvije sudske instance okončan u roku od četiri godine, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkiwini navodi u pogledu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 169 razumne dužine neosnovani i da u konkretnom slučaju nije prekršeno njeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. 38. U odnosu na apelantkiwine navode da u konkretnom slučaju nije imala pravično suđenje zbog toga što sud nije bio nezavisan i nepristrasan, Ustavni sud smatra da apelantkiwa, osim svojih paušalnih navoda, nije ponudila nikakve dokaze kojima bi potkrijepila navedene tvrdnje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkiwini navodi u ovom dijelu neosnovani. 39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju proizvoqnom primjenom materijalnog prava od Kantonalnog suda, u dijelu u kom je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje. U vezi sa apelantkiwinim navodima o nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud je zakqučio da nema povrede, te da su apelantkiwini navodi u pogledu navedenog neosnovani. Takođe, Ustavni sud je zakqučio da su neosnovani i apelantkiwini navodi o nezavisnosti i nepristrasnosti suda u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da je proizvoqnom primjenom materijalnog prava u dijelu u kom je preinačio prvostepenu presudu Kantonalni sud povrijedio apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zakqučio da u konkretnom postupku nije prekršeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je, posmatrajući postupak u cjelini, koji je sproveden na dvije sudske instance, postupak okončan u periodu od četiri godine. Ustavni sud je zakqučio da su apelantkiwini navodi o nezavisnosti i nepristrasnosti suda neosnovani, jer su paušalni i nisu ničim potkrijepljeni. 41. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2927/07, rješavajući apelaciju S.Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija S.Đ. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. augusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-K-06-000 180 od 15. juna 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Broj 18 – Strana 170 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. S.Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. augusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-06-000 180 od 15. juna 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 13. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud i Okružno tužilaštvo dostavili su odgovore 28. januara, a Osnovni sud 11. februara 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-K-06-000 180 od 15. juna 2006. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je primjenom čl. 37. i 35. KZRS izrečena novčana kazna u iznosu od 1.800 KM. Osim toga, navedeno je da će, ukoliko apelant ne plati izrečenu novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora i to tako što će se svakih započetih 50 KM novčane kazne zamijeniti jednim danom zatvora. Istovremeno, na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), oštećeni N.Đ. (u daljnjem tekstu: oštećeni) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Apelant je presudom obavezan da sudu plati troškove vještačenja i paušal. 7. Nakon provedenog dokaznog postupka koji se sastojao od saslušanja svjedoka, vještačenja vještaka medicinske struke i uvida u relevantnu dokumentaciju, u postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelant nakon verbalnog konflikta sa oštećenim na parking prostoru ispred objekta "Bingo Drava" udario oštećenog tupim predmetom oštrih ivica u predio glave iza lijevog uha. Pri tome je kod oštećenog nastala razderotina veličine do pola centimetra. Na osnovu iskaza oštećenog je utvrđeno da je predmet kojim ga je apelant udario pištolj. S tim u vezi, Osnovni sud je u presudi naveo da će "zanemariti činjenicu da pištolj nije pronađen" zbog vremenskog diskontinuiteta između samog događaja i vremena izvršenja uviđaja. Naime, apelant je imao dovoljno vremena da ukloni pištolj, odnosno da ga, u krajnjem slučaju, proslijedi i svojoj kući. Osim toga, sud je naveo da ni sam apelant nije opovrgao da posjeduje pištolj. Dalje, u postupku je utvrđeno da je do verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog došlo zbog toga što je apelant prethodno supruzi oštećenog poslao poruku da joj ostavlja rok od dva dana za izmirenje dugovanja koje je ona imala prema apelantu. Osnovni sud je zaključio da je takva poruka bila prijetećeg karaktera, da je bilo neminovno da će oštećeni, kao suprug, zaštititi svoju suprugu i utvrditi stvarne okolnosti, te da se s tom namjerom i sastao sa apelantom. Osnovni sud je, također, zaključio da konflikt u vezi sa potraživanjima i dugovanjima koji je postojao između apelanta i oštećenog ne može biti ozbiljan razlog za napad na "tijelo oštećenog kao zaštićeni objekt". 8. Dalje, Osnovni sud je zaključio da je apelant, prilikom nanošenja povrede oštećenom, bio u potpunosti svjestan svoga Ponedjeljak, 5.4.2010. djela i da je postupajući na taj način oštećenom želio dati do znanja kakve je vrste poruka koju je prethodno uputio njegovoj supruzi. Osim toga, u presudi je navedeno da apelant nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza u toku postupka osim što je predložio da se kao svjedoci saslušaju dva službena lica Policijske stanice 1 Banja Luka koja su izvršila uviđaj. Međutim, Osnovni sud je ovaj prijedlog odbio uz obrazloženje da je službena zabilješka sa uviđaja koji su ova lica izvršila već pročitana kao i da ta lica nisu bili svjedoci događaja, pa da, stoga, nema razloga za njihovo pozivanje i saslušanje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant u smislu člana 15. stav 2. KZRS postupao sa direktnim umišljajem i da je počinio krivično djelo tjelesne povrede, te mu je uz primjenu odredaba o olakšavajućim i otežavajućim okolnostima (koje su navedene u presudi) izrekao novčanu kaznu. 9. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. augusta 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu jer je smatrao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju navedene presude je istaknuto da postojanje verbalnog sukoba koji je prethodio nanošenju tjelesne povrede nije odlučna činjenica u konkretnom slučaju niti je bitno za obilježje krivičnog djela tjelesne povrede. Stoga, Okružni sud smatra da je neosnovan apelantov žalbeni navod da se iz dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim sudom ne može zaključiti da je došlo do verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog. Dalje, Okružni sud je naveo da je neprihvatljiv i apelantov žalbeni navod da je vrijednost nalaza vještaka umanjena. Naime, apelant je istakao da je vještak saslušan u vezi sa njegovim nalazom i mišljenjem prije nego što su saslušani apelant i oštećeni. Okružni sud smatra da je ovaj apelantov žalbeni navod neprihvatljiv zato što, prema mišljenju suda, nalaz vještaka ne zavisi od ispitivanja na glavnoj raspravi, te je istakao da je vještak dao nalaz i mišljenje prvenstveno na osnovu medicinske dokumentacije i opisane povrede. Pri tome je vještak kategorički naveo da takva vrsta povrede može nastati samo tupim predmetom oštrih ivica, kakav je i pištolj, a nikako pesnicom ili uslijed odguravanja, kako je tvrdio apelant. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da: "...nije bitno što predmetni pištolj nije pronađen jer sam mehanizam nastanka povrede nije od odlučujućeg značaja budući da je bitno obilježje ovog krivičnog djela – tjelesna povreda i radnje apelanta koje je preduzeo kao i da je povreda rezultat njegovog ponašanja, što je pravilno konstatirao i Osnovni sud". 10. U vezi sa žalbenim navodom o tome da je prvostepeni sud tokom glavnog pretresa odbio apelantov prijedlog da se saslušaju službena lica koja su izvršila uviđaj, Okružni sud je naveo da je na osnovu odredaba člana 270. stav 2. ZKPRS sud ovlašten "da odbije prijedlog za izvođenje nekog dokaza ukoliko smatra da izvođenje tog dokaza nema značaj za taj predmet ili je njegovo provođenje nepotrebno ili se tim provođenjem ne može doći do nekih bitnih spoznaja ili činjenica". S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud obrazložio zašto nije prihvatio ovaj apelantov prijedlog. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je neosnovan i žalbeni navod da je prvostepeni sud bio obavezan da, u smislu odredaba člana 268. ZKPRS, izvede dokaz i naloži prezentiranje pištolja kojim je, navodno, apelant udario oštećenog. Naime, Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge zašto nije tako postupio. Konačno, Okružni sud je istakao da su neosnovani i apelantov žalbeni navod i prigovor vezani za pravnu kvalifikaciju djela. Naime, apelant smatra da je povreda koja je nanesena oštećenom mogla nastati slučajno i nakon što je apelant odgurnuo oštećenog ili od sata ili prstena. Okružni sud je ovakav stav obrazložio time što je prvostepeni sud na nesumnjiv način utvrdio da je apelant zadao udarac oštećenom pištoljem u predio glave i da je prvostepeni sud o tome dao potpuno jasno i uvjerljivo obrazloženje. Pri tome je Okružni sud naveo i da je prvostepeni sud potpuno vjerovao iskazu oštećenog, te da taj iskaz nije bio suprotan nalazu vještaka medicinske struke. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što su sudovi prihvatili kao nesumnjivo utvrđeno da je apelant udario oštećenog drškom pištolja, a upotrebu pištolja potvrdio je jedino oštećeni, dok su svjedoci optužbe izjavili da je apelant oštećenog samo odgurnuo. Apelant smatra da ovu dilemu nije otklonio ni nalaz vještaka medicinske struke, te da ju je moguće otkloniti jedino prezentiranjem predmetnog pištolja. S tim u vezi, apelant smatra da je ocjena dokaza bila očigledno proizvoljna, da su zbog toga dokazi protivrječni jedan drugom i međusobno suprotstavljeni, da mu je uskraćeno pravo da prilikom ispitivanja oštećenog koristi njegovu izjavu datu u istrazi, te da je nepravilno odbijen njegov prijedlog za saslušanje policajaca koji su izvršili uviđaj. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je ovakvim ponašanjem sudova dovedeno u pitanje postojanje krivičnog djela, te da nema dokaza koji nesumnjivo pokazuju da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, već da je do povrede oštećenog došlo slučajno. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da apelacija treba da se odbije. 13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u toku postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da je apelacija neosnovana. 14. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da u postupku donošenja osporenih odluka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da zbog toga apelacija nije osnovana. Osim toga, Okružno tužilaštvo je navelo da smatra da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje utvrđeno u postupku pred redovnim sudovima, te da apelant u apelaciji ističe navode i činjenice koje je već prezentirao u prvostepenom i drugostepenom postupku. V. Relevantni propisi 15. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase: Član 15. stav 2. Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svoga djela i htio je njegovo izvršenje. Član 155. stav 2. Š...Ć Ko drugog tjelesno povrijedi ili mu zdravlje naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. 16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) relevantne odredbe glase: Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 172. Vještačenje tjelesnih povreda vrši se, po pravilu, pregledom povrijeđenog, a ako to nije moguće ili nije potrebno, na osnovu medicinske dokumentacije ili drugih podataka u spisu. Pošto tačno opiše povrede, vještak će dati mišljenje, naročito o vrsti i težini svake pojedine povrede i njihovom ukupnom djelovanju s obzirom na njihovu prirodu ili posebne okolnosti slučaja, kakvo djelovanje te povrede obično proizvode, a kakvo su u konkretnom slučaju proizvele i čime su povrede izvršene i na koji način. Član 270. stav 2. Š...Ć Broj 18 – Strana 171 Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća, zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza. Član 280. st. 1. i 2. (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili osporavanja iznesenih navoda ili u odgovoru na osporavanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili ospori svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga. Član 296. stav 2. Š...Ć Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 1. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Suština navoda o povredi prava na pravično suđenje sastoji se u apelantovom mišljenju da sudovi nisu sa jednakom pažnjom ispitali činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj odbrani, da su prihvaćeni dokazi kontradiktorni, da su prihvaćeni svi dokazi optužbe a da je njegov prijedlog za saslušanje policajaca koji su izvršili uviđaj odbijen. S tim u vezi, apelant smatra da se Broj 18 – Strana 172 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH protiv njega vodio krivični postupak za radnje koje i ne predstavljaju krivično djelo i da bi se moglo raditi o slučaju za koji se ne odgovara. 25. U vezi sa navodima o tome kako je utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Dalje, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 26. Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, kao ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. 27. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova da nisu imali obavezu da traže provođenje dokaznog postupka u smislu prezentacije pištolja kojim je oštećenom nanesena povreda, jer za ostvarenje bića krivičnog djela tjelesne povrede nije bitno sredstvo izvršenja, u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, sudovi su u obrazloženjima svojih presuda naveli da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđen i razlog verbalnog konflikta između apelanta i oštećenog, koji je prethodio nanošenju tjelesne povrede, kao i da je apelant postupao sa direktnim umišljajem. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da ovi zaključci prvostepenog suda ni u toku tog postupka a ni nakon toga, odnosno u drugostepenom postupku, nisu dovedeni u pitanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih presuda. Ti stavovi ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, s ciljem da se utvrdi pravo činjenično stanje, izveo mnogobrojne dokaze koje je, suprotno apelantovim tvrdnjama, ocijenio prilikom donošenja osporene odluke. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti, a koji ne, kako je to i propisano čl. 270. stav 2. i 280. st. 1. i 2. ZKPRS. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da je prvostepeni sud imao zakonsko ovlaštenje da odbije apelantov prijedlog za saslušanje policajaca koji su izvršili uviđaj, budući da je nadležni sud detaljno obrazložio zašto smatra da je izvođenje ovog dokaza nepotrebno, Ponedjeljak, 5.4.2010. te je naglasio da je službena zabilješka koju su ti policajci sačinili prilikom uviđaja prethodno korištena kao dokazni materijal, a da policajci nisu bili očevici događaja, već su zabilješku napravili naknadno. Osim toga, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno obrazložili i razloge za odbijanje apelantovog zahtjeva da na glavnoj raspravi koristi iskaz oštećenog dat u istrazi i da su se pri tome pozvali na relevantne odredbe člana 280. st. 1. i 2. ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). 28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazložili svoje odluke, odnosno dali jasne razloge zašto su prihvatili izvođenje određenih dokaza, a nekih ne, te su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani. Osim toga, svi apelantovi navodi iz apelacije su identični žalbenim prigovorima protiv prvostepene presude, te su bili predmet ocjene drugostepenog suda. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u tom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise, a osporene presude u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju, pa se ne može zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna. 29. Na osnovu navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, sudovi su u provedenom postupku utvrdili da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela tjelesne povrede i pri tom su dali jasne razloge i obrazloženja za svoje odluke. Također, ne može se utvrditi da su u postupku napravljene procesne greške ili da je materijalno pravo primijenjeno na apelantovu štetu, a što bi rezultiralo povredom prava na pravično suđenje. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2927/07, rješavajući apelaciju S.Đ., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija S.Đ. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. kolovoza 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-K-06-000 180 od 15. lipnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. S.Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vitomir D. Gajić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 1. studenoga 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. kolovoza 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-06-000 180 od 15. lipnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužiteljstva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) zatražena je 13. siječnja 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni sud i Okružno tužiteljstvo dostavili su odgovore 28. siječnja, a Osnovni sud 11. veljače 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-K-06-000 180 od 15. lipnja 2006. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo tjelesne povrede iz članka 155. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je primjenom čl. 37. i 35. KZRS izrečena novčana kazna u iznosu od 1.800 KM. Osim toga, navedeno je da će, ukoliko apelant ne plati izrečenu novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora i to tako što će se svakih započetih 50 KM novčane kazne zamijeniti jednim danom zatvora. Istodobno, na temelju članka 108. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), oštećeni N.Đ. (u daljnjem tekstu: oštećeni) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Apelant je presudom obvezan sudu platiti troškove vještačenja i paušal. 7. Nakon provedenog dokaznog postupka koji se sastojao od saslušanja svjedoka, vještačenja vještaka medicinske struke i uvida u relevantnu dokumentaciju, u postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelant nakon verbalnog konflikta sa oštećenim na parking prostoru ispred objekta "Bingo Drava" udario oštećenog tupim predmetom oštrih ivica u predio glave iza lijevog uha. Pri tome je kod oštećenog nastala razderotina veličine do pola centimetra. Na temelju iskaza oštećenog je utvrđeno da je predmet kojim ga je apelant udario pištolj. S tim u svezi, Osnovni sud je u presudi naveo da će "zanemariti činjenicu da pištolj nije pronađen" zbog vremenskog diskontinuiteta između samog događaja i vremena izvršenja uviđaja. Naime, apelant je imao dovoljno vremena da ukloni pištolj, odnosno da ga, u krajnjem slučaju, proslijedi i svojoj kući. Osim toga, sud je naveo da ni sam apelant nije opovrgao da posjeduje pištolj. Dalje, u postupku je utvrđeno da je do verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog došlo zbog toga što je apelant prethodno supruzi oštećenog poslao poruku da joj ostavlja rok od dva dana za izmirenje dugovanja koje je ona imala prema apelantu. Osnovni sud je zaključio da je takva 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 173 poruka bila prijetećeg karaktera, da je bilo neminovno da će oštećeni, kao suprug, zaštititi svoju suprugu i utvrditi stvarne okolnosti, te da se s tom namjerom i sastao sa apelantom. Osnovni sud je, također, zaključio da konflikt u svezi sa potraživanjima i dugovanjima koji je postojao između apelanta i oštećenog ne može biti ozbiljan razlog za napad na "tijelo oštećenog kao zaštićeni objekt". 8. Dalje, Osnovni sud je zaključio da je apelant, prilikom nanošenja povrede oštećenom, bio u potpunosti svjestan svoga djela i da je postupajući na taj način oštećenom želio dati do znanja kakve je vrste poruka koju je prethodno uputio njegovoj supruzi. Osim toga, u presudi je navedeno da apelant nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza u tijeku postupka osim što je predložio da se kao svjedoci saslušaju dvije službene osobe Policijske stanice 1 Banjaluka koje su izvršile uviđaj. Međutim, Osnovni sud je ovaj prijedlog odbio uz obrazloženje da je službena zabilješka sa uviđaja koji su ove osobe izvršile već pročitana kao i da te osobe nisu bili svjedoci događaja, pa da, stoga, nema razloga za njihovo pozivanje i saslušanje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant u smislu članka 15. stavak 2. KZRS postupao sa direktnim umišljajem i da je počinio kazneno djelo tjelesne povrede, te mu je uz primjenu odredaba o olakšavajućim i otežavajućim okolnostima (koje su navedene u presudi) izrekao novčanu kaznu. 9. Protiv navedene presude apelant je izjavio priziv Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. kolovoza 2007. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu jer je smatrao da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju navedene presude je istaknuto da postojanje verbalnog sukoba koji je prethodio nanošenju tjelesne povrede nije odlučna činjenica u konkretnom slučaju niti je bitno za obilježje kaznenog djela tjelesne povrede. Stoga, Okružni sud smatra da je neutemeljen apelantov prizivni navod da se iz dokaza provedenih u postupku pred prvostupanjskim sudom ne može zaključiti da je došlo do verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog. Dalje, Okružni sud je naveo da je neprihvatljiv i apelantov prizivni navod da je vrijednost nalaza vještaka umanjena. Naime, apelant je istakao da je vještak saslušan u svezi sa njegovim nalazom i mišljenjem prije nego što su saslušani apelant i oštećeni. Okružni sud smatra da je ovaj apelantov prizivni navod neprihvatljiv zato što, prema mišljenju suda, nalaz vještaka ne ovisi o ispitivanju na glavnoj raspravi, te je istakao da je vještak dao nalaz i mišljenje prvenstveno na temelju medicinske dokumentacije i opisane povrede. Pri tome je vještak kategorički naveo da takva vrsta povrede može nastati samo tupim predmetom oštrih ivica, kakav je i pištolj, a nikako pesnicom ili uslijed odguravanja, kako je tvrdio apelant. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da: "...nije bitno što predmetni pištolj nije pronađen jer sam mehanizam nastanka povrede nije od odlučujućeg značaja budući da je bitno obilježje ovog krivičnog djela – tjelesna povreda i radnje apelanta koje je preduzeo kao i da je povreda rezultat njegovog ponašanja, što je pravilno konstatirao i Osnovni sud". 10. U svezi sa prizivnim navodom o tome da je prvostupanjski sud tijekom glavnog pretresa odbio apelantov prijedlog da se saslušaju službene osobe koje su izvršila uviđaj, Okružni sud je naveo da je na temelju odredaba članka 270. stavak 2. ZKPRS sud ovlašten "odbiti prijedlog za izvođenje nekog dokaza ukoliko smatra da izvođenje tog dokaza nema značaj za taj predmet ili je njegovo provođenje nepotrebno ili se tim provođenjem ne može doći do nekih bitnih spoznaja ili činjenica". S tim u svezi, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud obrazložio zašto nije prihvatio ovaj apelantov prijedlog. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je neutemeljen i prizivni navod da je prvostupanjski sud bio obvezan, u smislu odredaba članka 268. ZKPRS, izvesti dokaz i naložiti prezentiranje pištolja kojim je, navodno, apelant udario oštećenog. Naime, Okružni sud je smatrao da je prvostupanjski sud dao jasne i konkretne razloge zašto nije tako postupio. Konačno, Okružni sud je istakao da su Broj 18 – Strana 174 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH neutemeljeni i apelantov prizivni navod i prigovor vezani za pravnu kvalifikaciju djela. Naime, apelant smatra da je povreda koja je nanesena oštećenom mogla nastati slučajno i nakon što je apelant odgurnuo oštećenog ili od sata ili prstena. Okružni sud je ovakav stav obrazložio time što je prvostupanjski sud na nesumnjiv način utvrdio da je apelant zadao udarac oštećenom pištoljem u predio glave i da je prvostupanjski sud o tome dao potpuno jasno i uvjerljivo obrazloženje. Pri tome je Okružni sud naveo i da je prvostupanjski sud potpuno vjerovao iskazu oštećenog, te da taj iskaz nije bio suprotan nalazu vještaka medicinske struke. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što su sudovi prihvatili kao nesumnjivo utvrđeno da je apelant udario oštećenog drškom pištolja, a upotrebu pištolja potvrdio je jedino oštećeni, dok su svjedoci optužbe izjavili da je apelant oštećenog samo odgurnuo. Apelant smatra da ovu dilemu nije otklonio ni nalaz vještaka medicinske struke, te da ju je moguće otkloniti jedino prezentiranjem predmetnog pištolja. S tim u svezi, apelant smatra da je ocjena dokaza bila očigledno proizvoljna, da su zbog toga dokazi proturječni jedan drugom i međusobno suprotstavljeni, da mu je uskraćeno pravo da prilikom ispitivanja oštećenog koristi njegovu izjavu datu u istrazi, te da je nepravilno odbijen njegov prijedlog za saslušanjem policajaca koji su izvršili uviđaj. Obzirom na navedeno, apelant smatra da je ovakvim ponašanjem sudova dovedeno u pitanje postojanje kaznenog djela, te da nema dokaza koji nesumnjivo pokazuju da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, već da je do povrede oštećenog došlo slučajno. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni i da apelaciju treba odbiti. 13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u tijeku postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da je apelacija neutemeljena. 14. Okružno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da u postupku donošenja pobijanih odluka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da zbog toga apelacija nije utemeljena. Osim toga, Okružno tužiteljstvo je navelo da smatra da Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje utvrđeno u postupku pred redovnim sudovima, te da apelant u apelaciji ističe navode i činjenice koje je već prezentirao u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku. V. Relevantni propisi 15. U Kaznenom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase: Članak 15. stavak 2. Kazneno djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinitelj bio svjestan svoga djela i htio je njegovo izvršenje. Članak 155. stavak 2. Š...Ć Tko drugog tjelesno povrijedi ili mu zdravlje naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. 16. U Zakonu o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) relevantne odredbe glase: Članak 15. Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Ponedjeljak, 5.4.2010. Članak 172. Vještačenje tjelesnih povreda vrši se, po pravilu, pregledom povrijeđenog, a ako to nije moguće ili nije potrebno, na temelju medicinske dokumentacije ili drugih podataka u spisu. Pošto točno opiše povrede, vještak će dati mišljenje, naročito o vrsti i težini svake pojedine povrede i njihovom ukupnom djelovanju obzirom na njihovu narav ili posebne okolnosti slučaja, kakvo djelovanje te povrede obično proizvode, a kakvo su u konkretnom slučaju proizvele i čime su povrede izvršene i na koji način. Članak 270. stavak 2. Š...Ć Ako sudac, odnosno predsjednik vijeća, zaključi da okolnosti koje stranka ili branitelj želi dokazati nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza. Članak 280. st. 1. i 2. (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stavka 1. ovog članka, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci suca, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle ili trajno duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga. Članak 296. stavak 2. Š...Ć Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. kolovoza 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 5. rujna 2009. godine, a apelacija je podnesena 1. studenoga 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. 22. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Suština navoda o povredi prava na pravično suđenje sastoji se u apelantovom mišljenju da sudovi nisu sa jednakom pozornošću ispitali činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj obrani, da su prihvaćeni dokazi kontradiktorni, da su prihvaćeni svi dokazi optužbe a da je njegov prijedlog za saslušanjem policajaca koji su izvršili uviđaj odbijen. S tim u svezi, apelant smatra da se protiv njega vodio kazneni postupak za radnje koje i ne predstavljaju kazneno djelo i da bi se moglo raditi o slučaju za koji se ne odgovara. 25. U svezi sa navodima o tome kako je utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske mjerodavnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Dalje, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 26. Ustavni sud navodi da je izvan njegove mjerodavnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, kao ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na temelju sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, nužnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, obzirom na to da to omogućava apelantu da učinkovito koristi raspoložive pravne lijekove. 27. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da obrazloženja mjerodavnih sudova da nisu imali obvezu tražiti provođenje dokaznog postupka u smislu prezentacije pištolja kojim je oštećenom nanesena povreda, jer za ostvarenje bića kaznenog djela tjelesne povrede nije bitno sredstvo izvršenja, u potpunosti zadovoljavaju standarde članka 6. Europske konvencije. Osim toga, sudovi su u obrazloženjima svojih presuda naveli da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđen i razlog verbalnog konflikta između apelanta i oštećenog, koji je prethodio nanošenju tjelesne povrede, kao i da je apelant postupao sa direktnim umišljajem. Ustavni sud zapaža da iz pobijanih presuda proizlazi da ovi zaključci prvostupanjskog suda ni u tijeku tog postupka a ni nakon toga, odnosno u drugostupanjskom postupku, nisu dovedeni u pitanje. Imajući u vidu navedeno, Broj 18 – Strana 175 Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih presuda. Ti stavovi ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud, s ciljem da se utvrdi pravo činjenično stanje, izveo mnogobrojne dokaze koje je, suprotno apelantovim tvrdnjama, ocijenio prilikom donošenja pobijane odluke. Navedena činjenica se mora dovesti u svezu sa zakonskom ovlašću redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti, a koji ne, kako je to i propisano čl. 270. stavak 2. i 280. st. 1. i 2. ZKPRS. S tim u svezi, Ustavni sud je zaključio da je prvostupanjski sud imao zakonsku ovlast odbiti apelantov prijedlog za saslušanjem policajaca koji su izvršili uviđaj, budući da je mjerodavni sud detaljno obrazložio zašto smatra da je izvođenje ovog dokaza nepotrebno, te je naglasio da je službena zabilješka koju su ti policajci sačinili prilikom uviđaja prethodno korištena kao dokazni materijal, a da policajci nisu bili očevici događaja, već su zabilješku napravili naknadno. Osim toga, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno obrazložili i razloge za odbijanje apelantovog zahtjeva da na glavnoj raspravi koristi iskaz oštećenog dat u istrazi i da su se pri tome pozvali na relevantne odredbe članka 280. st. 1. i 2. ZKPRS. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). 28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazložili svoje odluke, odnosno dali jasne razloge zašto su prihvatili izvođenje određenih dokaza, a nekih ne, te su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neutemeljeni. Osim toga, svi apelantovi navodi iz apelacije su identični prizivnim prigovorima protiv prvostupanjske presude, te su bili predmet ocjene drugostupanjskoga suda. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno sudjelovanje u predmetnom kaznenom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u tom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise, a pobijane presude u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se temelje, pa se ne može zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna. 29. Na temelju navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, sudovi su u provedenom postupku utvrdili da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja kaznenoga djela tjelesne povrede i pri tom su dali jasne razloge i obrazloženja za svoje odluke. Također, ne može se utvrditi da su u postupku napravljene procesne greške ili da je materijalno pravo primijenjeno na apelantovu štetu, a što bi rezultiralo povredom prava na pravično suđenje. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Broj 18 – Strana 176 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2927/07, rješavajući apelaciju S.Đ., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija S.Đ. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. avgusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj 071-0-K-06-000 180 od 15. juna 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. S.Đ. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. avgusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-06-000 180 od 15. juna 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 13. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud i Okružno tužilaštvo dostavili su odgovore 28. januara, a Osnovni sud 11. februara 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-K-06-000 180 od 15. juna 2006. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daqnjem tekstu: KZRS), te mu je primjenom čl. 37 i 35 KZRS izrečena novčana kazna u iznosu od 1.800 KM. Sem toga, navedeno je da će, ukoliko apelant ne plati izrečenu novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud bez odlagawa da donese odluku da se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora i to tako što će svakih započetih 50 KM novčane kazne da se zamijeni jednim danom zatvora. Istovremeno, na osnovu člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daqnjem tekstu: ZKPRS), oštećeni N.Đ. (u daqnjem tekstu: oštećeni) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Apelant je presudom obavezan da sudu plati troškove vještačewa i paušal. 7. Nakon sprovedenog dokaznog postupka koji se sastojao od saslušawa svjedoka, vještačewa vještaka medicinske struke i uvida u relevantnu dokumentaciju, u postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelant nakon verbalnog konflikta sa oštećenim na parking prostoru ispred objekta "Bingo Drava" 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. udario oštećenog tupim predmetom oštrih ivica u predio glave iza lijevog uha. Pri tome je kod oštećenog nastala razderotina veličine do pola centimetra. Na osnovu iskaza oštećenog je utvrđeno da je predmet kojim ga je apelant udario pištoq. S tim u vezi, Osnovni sud je u presudi naveo da će "da zanemari činjenicu da pištoq nije pronađen" zbog vremenskog diskontinuiteta između samog događaja i vremena izvršewa uviđaja. Naime, apelant je imao dovoqno vremena da ukloni pištoq, odnosno da ga, u krajnjem slučaju, proslijedi i svojoj kući. Sem toga, sud je naveo da ni sam apelant nije opovrgnuo da posjeduje pištoq. Dalje, u postupku je utvrđeno da je do verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog došlo zbog toga što je apelant prethodno supruzi oštećenog poslao poruku da joj ostavlja rok od dva dana za izmirenje dugovawa koje je ona imala prema apelantu. Osnovni sud je zakqučio da je takva poruka bila prijetećeg karaktera, da je bilo neminovno da će oštećeni, kao suprug, da zaštiti svoju suprugu i utvrdi stvarne okolnosti, te da se s tom namjerom i sastao sa apelantom. Osnovni sud je, takođe, zakqučio da konflikt u vezi sa potraživawima i dugovawima koji je postojao između apelanta i oštećenog ne može da bude ozbiljan razlog za napad na "tijelo oštećenog kao zaštićeni objekt". 8. Dalje, Osnovni sud je zakqučio da je apelant, prilikom nanošewa povrede oštećenom, bio u potpunosti svjestan svog djela i da je postupajući na taj način oštećenom želio dati do znawa kakve je vrste poruka koju je prethodno uputio njegovoj supruzi. Sem toga, u presudi je navedeno da apelant nije predložio da se izvedu bilo kakvi dokazi u toku postupka sem što je predložio da se kao svjedoci saslušaju dva službena lica Policijske stanice 1 Bawa Luka koja su izvršila uviđaj. Međutim, Osnovni sud je ovaj predlog odbio uz obrazloženje da je službena zabilješka sa uviđaja koji su ova lica izvršila već pročitana kao i da ta lica nisu bili svjedoci događaja, pa da, stoga, nema razloga za wihovo pozivanje i saslušanje. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zakqučio da je apelant u smislu člana 15 stav 2 KZRS postupao sa direktnim umišljajem i da je počinio krivično djelo tjelesne povrede, te mu je uz primjenu odredbi o olakšavajućim i otežavajućim okolnostima (koje su navedene u presudi) izrekao novčanu kaznu. 9. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. avgusta 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu jer je smatrao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju navedene presude je istaknuto da postojanje verbalnog sukoba koji je prethodio nanošenju tjelesne povrede nije odlučna činjenica u konkretnom slučaju niti je bitno za obilježje krivičnog djela tjelesne povrede. Stoga, Okružni sud smatra da je neosnovan apelantov žalbeni navod da iz dokaza sprovedenih u postupku pred prvostepenim sudom ne može da se zakquči da je došlo do verbalnog sukoba između apelanta i oštećenog. Dalje, Okružni sud je naveo da je neprihvatqiv i apelantov žalbeni navod da je vrijednost nalaza vještaka umanjena. Naime, apelant je istakao da je vještak saslušan u vezi sa njegovim nalazom i mišljenjem prije nego što su saslušani apelant i oštećeni. Okružni sud smatra da je ovaj apelantov žalbeni navod neprihvatqiv zato što, shodno mišljenju suda, nalaz vještaka ne zavisi od ispitivawa na glavnoj raspravi, te je istakao da je vještak dao nalaz i mišljenje prvenstveno na osnovu medicinske dokumentacije i opisane povrede. Pri tome je vještak kategorički naveo da takva vrsta povrede može da nastane samo tupim predmetom oštrih ivica, kakav je i pištoq, a nikako pesnicom ili uslijed odguravawa, kako je tvrdio apelant. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da: "...nije bitno što predmetni pištoq nije pronađen jer sam mehanizam nastanka povrede nije od odlučujućeg značaja budući da je bitno obilježje ovog krivičnog djela – tjelesna povreda i radnje apelanta koje je Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH preduzeo kao i da je povreda rezultat njegovog ponašawa, što je pravilno konstatirao i Osnovni sud". 10. U vezi sa žalbenim navodom o tome da je prvostepeni sud tokom glavnog pretresa odbio apelantov predlog da se saslušaju službena lica koja su izvršila uviđaj, Okružni sud je naveo da je na osnovu odredbi člana 270 stav 2 ZKPRS sud ovlašćen "da odbije predlog za izvođenje nekog dokaza ukoliko smatra da izvođenje tog dokaza nema značaj za taj predmet ili je njegovo sprovođenje nepotrebno ili tim sprovođenjem ne može da se dođe do nekih bitnih spoznaja ili činjenica". S tim u vezi, Okružni sud je zakqučio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud obrazložio zašto nije prihvatio ovaj apelantov predlog. Sem toga, Okružni sud je zakqučio da je neosnovan i žalbeni navod da je prvostepeni sud bio obavezan da, u smislu odredbi člana 268 ZKPRS, izvede dokaz i naloži prezentovanje pištolja kojim je, navodno, apelant udario oštećenog. Naime, Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge zašto nije tako postupio. Konačno, Okružni sud je istakao da su neosnovani i apelantov žalbeni navod i prigovor vezani za pravnu kvalifikaciju djela. Naime, apelant smatra da je povreda koja je nanesena oštećenom mogla da nastane slučajno i nakon što je apelant odgurnuo oštećenog ili od sata ili prstena. Okružni sud je ovakav stav obrazložio time što je prvostepeni sud na nesumwiv način utvrdio da je apelant zadao udarac oštećenom pištoljem u predio glave i da je prvostepeni sud o tome dao potpuno jasno i uvjerqivo obrazloženje. Pri tome je Okružni sud naveo i da je prvostepeni sud potpuno vjerovao iskazu oštećenog, te da taj iskaz nije bio suprotan nalazu vještaka medicinske struke. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što su sudovi prihvatili kao nesumwivo utvrđeno da je apelant udario oštećenog drškom pištolja, a upotrebu pištolja potvrdio je jedino oštećeni, dok su svjedoci optužbe izjavili da je apelant oštećenog samo odgurnuo. Apelant smatra da ovu dilemu nije otklonio ni nalaz vještaka medicinske struke, te da je moguće da se ona otkloni jedino prezentovanjem predmetnog pištolja. S tim u vezi, apelant smatra da je ocjena dokaza bila očigledno proizvoqna, da su zbog toga dokazi protivrječni jedan drugom i međusobno suprotstavljeni, da mu je uskraćeno pravo da prilikom ispitivawa oštećenog koristi njegovu izjavu datu u istrazi, te da je nepravilno odbijen njegov predlog za saslušanje policajaca koji su izvršili uviđaj. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je ovakvim ponašanjem sudova dovedeno u pitanje postojanje krivičnog djela, te da nema dokaza koji nesumwivo pokazuju da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, već da je do povrede oštećenog došlo slučajno. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da apelacija treba da se odbije. 13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u toku postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da je apelacija neosnovana. 14. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da u postupku donošewa osporenih odluka nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da zbog toga apelacija nije osnovana. Sem toga, Okružno tužilaštvo je navelo da smatra da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje utvrđeno u postupku pred redovnim sudovima, te da apelant u apelaciji ističe navode i činjenice koje je već prezentovao u prvostepenom i drugostepenom postupku. V. Relevantni propisi 15. U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase: Broj 18 – Strana 177 Član 15 stav 2 Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje. Član 155 stav 2 Š...Ć Ko drugog tjelesno povrijedi ili mu zdravlje naruši, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine. 16. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) relevantne odredbe glase: Član 15 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 172 Vještačenje tjelesnih povreda vrši se, po pravilu, pregledom povrijeđenog, a ako to nije moguće ili nije potrebno, na osnovu medicinske dokumentacije ili drugih podataka u spisu. Pošto tačno opiše povrede, vještak će dati mišljenje, naročito o vrsti i težini svake pojedine povrede i wihovom ukupnom djelovanju s obzirom na wihovu prirodu ili posebne okolnosti slučaja, kakvo djelovanje te povrede obično proizvode, a kakvo su u konkretnom slučaju proizvele i čime su povrede izvršene i na koji način. Član 270 stav 2 Š...Ć Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća, zakquči da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza. Član 280 st. 1 i 2 (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu da budu korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivawa ili osporavawa iznesenih navoda ili u odgovoru na osporavanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili ospori svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stava 1 ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu da se po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitaju i koriste kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili ne mogu da se pronađu, ili je wihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga. Član 296 stav 2 Š...Ć Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-KŽ-07-000 186 od 21. avgusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 1. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je Broj 18 – Strana 178 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 22. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 24. Suština navoda o povredi prava na pravično suđenje sastoji se u apelantovom mišljenju da sudovi nisu sa jednakom pažwom ispitali činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj odbrani, da su prihvaćeni dokazi kontradiktorni, da su prihvaćeni svi dokazi optužbe a da je njegov predlog za saslušanje policajaca koji su izvršili uviđaj odbijen. S tim u vezi, apelant smatra da se protiv njega vodio krivični postupak za radnje koje i ne predstavljaju krivično djelo i da bi moglo da se radi o slučaju za koji se ne odgovara. 25. U vezi sa navodima o tome kako je utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Dalje, Ustavni sud će u konkretnom slučaju da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 26. Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Takođe, Ustavni sud neće da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, kao ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna Ponedjeljak, 5.4.2010. drugoj (vidi Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje ukqučuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. 27. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da obrazložewa nadležnih sudova da nisu imali obavezu da traže sprovođenje dokaznog postupka u smislu prezentacije pištolja kojim je oštećenom nanesena povreda, jer za ostvarenje bića krivičnog djela tjelesne povrede nije bitno sredstvo izvršewa, u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6 Evropske konvencije. Sem toga, sudovi su u obrazložewima svojih presuda naveli da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđen i razlog verbalnog konflikta između apelanta i oštećenog, koji je prethodio nanošenju tjelesne povrede, kao i da je apelant postupao sa direktnim umišljajem. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizilazi da ovi zakqučci prvostepenog suda ni u toku tog postupka a ni nakon toga, odnosno u drugostepenom postupku, nisu dovedeni u pitanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih presuda. Ti stavovi ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoqno ili neprihvatqivo. Takođe, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, s ciljem da se utvrdi pravo činjenično stanje, izveo mnogobrojne dokaze koje je, suprotno apelantovim tvrdwama, ocijenio prilikom donošewa osporene odluke. Navedena činjenica mora da se dovede u vezu sa zakonskim ovlašćenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa wihovim pravom da izvrše wihovu procjenu u smislu koji će dokaz da prihvate, a koji ne, kako je to i propisano čl. 270 stav 2 i 280 st. 1 i 2 ZKPRS. S tim u vezi, Ustavni sud je zakqučio da je prvostepeni sud imao zakonsko ovlašćenje da odbije apelantov predlog za saslušanje policajaca koji su izvršili uviđaj, budući da je nadležni sud detaqno obrazložio zašto smatra da je izvođenje ovog dokaza nepotrebno, te je naglasio da je službena zabilješka koju su ti policajci sačinili prilikom uviđaja prethodno korišćena kao dokazni materijal, a da policajci nisu bili očevici događaja, već su zabilješku napravili naknadno. Sem toga, Ustavni sud smatra da su sudovi detaqno obrazložili i razloge za odbijanje apelantovog zahtjeva da na glavnoj raspravi koristi iskaz oštećenog dat u istrazi i da su se pri tome pozvali na relevantne odredbe člana 280 st. 1 i 2 ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). 28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazložili svoje odluke, odnosno dali jasne razloge zašto su prihvatili izvođenje određenih dokaza, a nekih ne, te su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani. Sem toga, svi apelantovi navodi iz apelacije su identični žalbenim prigovorima protiv prvostepene presude, te su bili predmet ocjene drugostepenog suda. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, te iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može da se zakquči da su u tom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošewa presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise, a osporene presude u obrazložewima sadrže jasne i detaqne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju, pa ne može da se zakquči da je primjena tih propisa bila proizvoqna. 29. Na osnovu navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 30. Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, sudovi su u sprovedenom postupku utvrdili da su se u apelantovim radwama stekla obilježja krivičnog djela tjelesne povrede i pri tom su dali jasne razloge i obrazložewa za svoje odluke. Takođe, ne može da se utvrdi da su u postupku napravljene procesne greške ili da je materijalno pravo primijenjeno na apelantovu štetu, a što bi rezultovalo povredom prava na pravično suđenje. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3334/07, rješavajući apelaciju Ismeta Rizvića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-07-000 322. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da po hitnom postupku donese konačnu odluku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Unsko-sanskom kantonu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati Ismetu Rizviću, Hasanu Rizviću i Hakiji Rizviću iznos od po 300,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku. Na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši i Unsko-sanskom kantonu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića podnesena zbog nerazumno dugog trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj O-112/00 koji je okončan Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj O-112/00 od 10. marta 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Broj 18 – Strana 179 Odbacuje se apelacija Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ismet Rizvić, Hasan Rizvić i Hakija Rizvić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Male Kladuše i iz Zagreba podnijeli su 5. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-904/97, predmetu broj 023-0-P-07-000 322 i ostavinskom predmetu broj O-112/00. Predmeti se vode u Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Također su podnijeli apelaciju i protiv Rješenja Općinskog suda broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 28. decembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 14. maja 2009. godine je zatraženo da dostavi predmetne sudske spise. 3. Općinski sud je dostavio odgovor 3. januara 2008. godine, a sudske spise 22. maja 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 6. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. I. Činjenice u vezi sa predmetom Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 322 6. Apelanti su 11. februara 1982. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbu protiv Huseina Rizvića i Ibrahima Rizvića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi diobe i predaje u posjed nekretnina. Podnošenjem te tužbe oformljen je sudski spis broj P-169/82. Činjenični osnov tužbenog zahtjeva apelanti su zasnivali na ugovoru o darovanju kojim je otac apelanata sve svoje nekretnine poklonio u vlasništvo apelantima i tuženim u jednakim dijelovima. 7. U toku postupka doneseno je nekoliko prvostepenih i drugostepenih odluka. Rješenjem tadašnjeg Vrhovnog suda RBiH broj Rev-716/89 od 25. januara 1990. godine usvojena je revizija protiv Odluke tadašnjeg Višeg suda u Doboju broj Gž-399/89 od 12. juna 1989. godine i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku sud je Presudom broj P-258/90 od 14. septembra 1990. godine odredio dijelove nekretnina. Međutim, odlučujući o žalbi tuženih, Viši sud u Bihaću je Presudom broj Gž-338/91 od 30. jula 1990. godine uvažio žalbe tuženih i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U daljnjem toku postupka Osnovni sud je u istom predmetu, Rješenjem broj P-473/91 od 24. marta 1992. godine, odredio privremenu mjeru kojom je zabranio tuženim raspolaganje nekretninama. Nakon toga sud nije dalje postupao u ovom predmetu. 8. Nakon rata je uspostavljen Općinski sud u Velikoj Kladuši i navedeni predmet je zaveden pod brojem P-904/07. Apelanti su podnijeli pismene urgencije za postupanje u predmetu 26. decembra 2006. godine i 28. marta 2007. godine. 9. Općinski sud je Rješenjem broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine tužbu apelanata u konkretnoj pravnoj stvari odbacio. Također je ukinuo privremenu mjeru određenu Rješenjem broj P-473/91 od 24. marta 1992. godine kojom je tuženima bilo zabranjeno da raspolažu predmetnim nekretninama. Broj 18 – Strana 180 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 10. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je sud nakon pismene urgencije apelanata od 26. decembra 2006. godine konkretni predmet uzeo u rad. Dalje je navedeno da je sud, imajući u vidu Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), u toku prethodnog ispitivanja utvrdio da je tužba neuredna i nepotpuna, tj. da ne sadrži sve obavezne elemente tužbe propisane članom 53. stav 2. tač. 1, 2. i 5. ZPP. Sud je utvrdio i da je tužbeni zahtjev neodređen, da je tuženi Ibrahim Rizvić umro, te da su njegovi zakonski nasljednici, koji su preuzeli postupak, za zastupanje opunomoćili advokata Tomaša Dragovića koji više ne obavlja taj posao. 11. Zbog toga je sud Rješenjem broj P-904/07 od 22. februara 2007. godine apelantima vratio tužbu od 11. februara 1982. godine na ispravku i dopunu. Istim rješenjem je određeno u čemu se ispravka i dopuna trebaju sastojati, a to su: "Osnov za stvarnu i mjesnu nadležnost konkretnog suda, određen tužbeni zahtjev, imajući u vidu ranije donijete odluke u parnici (presude prvostepenog, drugostepenog i revizijskog suda), vrijednost spora predmeta izražen u važećoj valuti u BiH, KM, pravni osnov tužbenog zahtjeva, u tužbi kao tužene navesti zakonske nasljednike tuženog Ibrahima Rizvića, te tužbu i materijalne dokaze dostaviti u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku". Također je određen rok za ispravku-dopunu tužbe od osam dana od dana prijema rješenja, uz upozorenje propisano članom 336. st. 2, 3. i 4. ZPP. 12. Općinski sud je, nakon što je zaprimio dopunu tužbe apelanata, ocijenio da je predmetna dopuna vraćena bez ispravke i dopune svih elemenata tužbe, kako je sud tražio. Sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u vraćenoj tužbi neodređen, pa je tužbu apelanata odbacio na osnovu člana 67. stav 1. tačka 8. ZPP. 13. Apelanti nisu koristili pravni lijek protiv Rješenja Općinskog suda broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine, kojim je odbačena njihova tužba. Međutim, oni su 21. juna 2007. godine, pozivom na broj P-904/07, ponovo podnijeli tužbu radi diobe i predaje u posjed pozivajući se na ranije donesene presude. 14. Nova tužba koju su apelanti podnijeli zavedena je pod brojem 023-0-P-07-000 322. Prema stanju navedenog spisa, Općinski sud, iako su apelanti podnijeli više urgencija (podnesci od 8. oktobra 2007. godine, 3. marta, 26. maja, 18. jula, 21. augusta 2008. godine), nije preduzeo ni jednu radnju propisanu u ZPP. 15. Apelanti su pismenom urgencijom od 5. juna 2009. godine obavijestili Ustavni sud da Općinski sud u predmetu broj 023-0-P-07-000322 još nije odredio niti jednu raspravu. II. Činjenice u predmetu Općinskog suda broj O-112/00 16. U predmetu Općinskog suda broj O-112/00 ostavinski postupak iza umrlog Mehmeda Rizvića pokrenut je na osnovu smrtovnice koju je izdala matična služba Općine Velika Kladuša broj 04/2-13-1-883/00 od 24. jula 2000. godine. Ta je smrtovnica obnovljena smrtovnicom iste općine broj 04/2-13-1-994/03 od 30. septembra 2003. godine. U konkretnom predmetu prvo ročište je održano 18. septembra 2000. godine, te 12. oktobra 2000. godine kada je sud proglasio testament ostavioca. Sud je podneskom broj O-112/00 od 12. oktobra 2000. godine od Službe socijalne zaštite Velika Kladuša zatražio postavljanje staraoca za poseban slučaj zakonskim nasljednicima koji su nepoznatog boravišta. Sud je 20. jula 2001. godine održao ročište. U 2002. godini sud nije imao aktivnosti jer mu nisu dostavljene adrese zakonskih nasljednika. U toku 2003. godine sud je održao tri ročišta (20. jula, 12. novembra i 17. decembra). Tada je donio rješenje o odlaganju rasprave na neodređeno vrijeme dok sudu ne pristupi 11 nasljednika, uključujući i apelante Ismeta Rizvića i Hakiju Rizvića. Sud je, nakon što je obaviješten o adresama određenih zakonskih nasljednika, 7. septembra 2004. godine dopis sa širim obrazloženjem predmeta uputio nasljednicima koji žive u inostranstvu, kako bi dali nasljedničke izjave. Sud je u 2004. godini održao ročišta 7, 21. i 27. septembra, odnosno uzeo je nasljedničke izjave na zapisnik, te održao ročište 16. novembra 2004. godine. Na navedeno ročište ponovo nisu pristupili svi Ponedjeljak, 5.4.2010. nasljednici, a apelanti su se odazvali i u cijelosti priznali punovaljanost testamenta testatora Mehmeda Rizvića. 17. Nakon što je sud dopisom od 27. septembra 2004. godine od Centra za socijalni rad ponovo zatražio postupanje povodom ranije zamolnice, Centar za socijalni rad je dopisom broj 04-11-120-1/04 od 6. oktobra 2004. godine obavijestio Općinski sud da niko od zaposlenih u Centru ne želi da bude postavljen za staraoca za poseban slučaj za pet nasljednika u konkretnom predmetu. U toku 2005. godine su uslijedile urgencije nasljednika koji su dali svoje nasljedničke izjave. Međutim, kako je i dalje stanje bilo nepromijenjeno, na prijedlog apelanta Ismeta Rizvića od 29. augusta 2006. godine o postavljanju privremenog zastupnika nasljednicima čije je boravište nepoznato, sud je 12. decembra 2006. godine izdao oglas u skladu sa članom 131. u vezi sa članom 225. Zakona o nasljeđivanju. Sud je tim oglasom pozvao sva lica koja polažu pravo na naslijeđe, u smislu člana 125. Zakona o vanparničnom postupku, da se u roku od godinu dana od dana objavljivanja oglasa u "Službenim novinama Federacije BiH" prijave Općinskom sudu. U oglasu je navedeno da će sud, nakon isteka roka od godinu dana, raspraviti zaostavštinu na osnovu podataka kojim raspolaže. 18. Rješenjem Općinskog suda broj O-112/00 od 10. marta 2008. godine apelanti su, kao i ostali nasljednici, proglašeni testamentarnim nasljednicima na zaostavštini iza umrlog Mehmeda Rizvića. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelanti se žale da im je zbog nedonošenja odluke povodom njihove tužbe za diobu i predaju u posjed nekretnina povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su objasnili redoslijed događanja u konkretnom slučaju navodeći da su na osnovu darovnog ugovora od 14. oktobra 1964. godine sva braća suvlasnici predmetnih nekretnina sa po 1/5 dijela, kako tuženi, tako i apelanti. Međutim, kako su tuženi odmah ušli u posjed, budući da su bili punoljetni, naknadno je osporen njihov dio nekretnina, te su bili prisiljeni podići tužbu početkom 1982. godine. Apelanti su istakli da je predmet nakon okončanja rata zaveden pod novi broj: P-904/07, te da je sud, bez održavanja rasprave i nakon više njihovih pismenih i usmenih urgencija, donio Rješenje broj P-904/07 od 29. maja 2007. godine. Tim je rješenjem sud odbacio njihovu tužbu iako su 7. marta 2007. godine dostavili traženu dopunu tužbe. Dalje su naveli da "kako je dopuna tužbe bila odbačena, bili ŠsuĆ prisiljeni podići novu tužbu 21. juna 2007. godine, posredstvom punomoćnika, koja je zaprimljena pod brojem 023-0-P-07-000322, na osnovu koje sud do danas nije reagirao niti preduzimao bilo kakve radnje". Apelanti smatraju da im pripada pravo na kompenzaciju na ime nematerijalne štete navodeći da postupak traje 26 godina i da još uvijek nije završen. Apelanti su, također, u apelaciji označili predmet broj O-112/00. Naime, taj predmet se tiče ostavinskog postupka, te se apelanti žale na dužinu postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju povodom predmeta broj P-904/07 istakao da je ranijom posljednjom drugostepenom presudom bilo naloženo da se tužba apelanata ispravi i dopuni u određenom dijelu i da je predmet vraćen sudu 1991. godine. Sud je naveo da se u konkretnom predmetu nije postupalo sve dok se apelanti nisu obratili urgencijom od 26. decembra 2006. godine. Sud smatra da su apelanti odgovorni u tom smislu što nisu postupili u skladu sa rješenjem suda od 22. februara 2007. godine, kojim je bilo određeno šta je sve potrebno dopuniti. Naime, sud je nakon prijema dopune, koju su apelanti podnijeli, donio Rješenje broj P-904/07 od 29. maja 2007. godine kojim je odbacio njihovu tužbu. 21. Sud je naveo da je u odnosu na tužbu koju su apelanti podnijeli 26. juna 2007. godine, a u vezi sa nekretninama čija je podjela i predaja u posjed tražena u ranijem postupku, oformljen Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH novi predmet pod brojem 023-0-P-07-000 322. Također je navedeno da je tim predmetom zadužen sudija koji već ima zaduženo 8.000 predmeta, a od 15. novembra 2007. godine obavlja i poslove predsjednika suda. Dalje je obrazloženo da sud nema dovoljan broj sudija i sekretara suda, te da se u konkretnom predmetu još nije postupilo i zbog činjenice što se ne radi o predmetu hitne prirode. 22. U odnosu na ostavinski predmet broj O-112/00, sud je istakao da odugovlačenje u postupku nije prouzrokovao sud nego zakonski nasljednici koji nisu znali adrese ostalih zakonskih nasljednika ostavioca. Tek je 29. augusta 2006. godine, na prijedlog jednog od nasljednika, tj. apelanta Ismeta Rizvića, da se odredi privremenim zastupnikom nasljednicima čije je boravište nepoznato, sud u smislu člana 125. Zakona o vanparničnom postupku pozvao sva lica koja polažu pravo na naslijeđe da se prijave sudu u roku od godinu dana od objavljivanja oglasa. Sud je, dalje, istakao da je oglas objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 80/06 od 20. decembra 2006. godine i da je 21. decembra 2007. godine istekao rok od godinu dana kada sud tek može nastaviti postupak. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Nakon prijema tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. 25. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: Član 125. st. 1. i 3. Ako se ne zna da li umrli ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na naslijeđe da se prijave sudu u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa u "Službenim novinama Federacije BiH. Po odredbama st. 1. i 2. ovog člana sud će postupiti i ako je nasljedniku postavljen privremeni zastupnik zbog toga što je boravište nasljednika nepoznato, a nasljednik nema punomoćnika ili zbog toga što se nasljednik ili njegov zakonski punomoćnik, koji nemaju punomoćnika, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo izvršiti prema odredbama Zakona o parničnom postupku. Broj 18 – Strana 181 Član 132. stav 1. Kada sud utvrdi kojim licima pripada pravo na naslijeđe proglasit će ta lica za nasljednike rješenjem o nasljeđivanju. VI. Dopustivost 26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Apelanti se žale da im je osporenim Rješenjem broj P-904/07 od 20. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku. 29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je, u odnosu na navedeno rješenje, pošao od odredaba člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije. 30. Apelantima je 31. maja 2007. godine uručeno Rješenje Općinskog suda broj P-904/07 od 20. maja 2007. godine. Tim je rješenjem okončan postupak i ono je postalo pravosnažno 20. septembra 2007. godine. Apelanti su apelaciju Ustavnom sudu podnijeli 5. decembra 2007. godine. Na osnovu navedenog, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je apelacija protiv navedenog rješenja podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporeno rješenje. 31. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na Rješenje broj P-904/07 od 20. maja 2007. godine odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 33. Imajući u vidu navedenu odredbu Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da dio apelacije koji se odnosi na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322, koji u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još nije okončan, i u predmetu broj O-112/00, koji je okončan nakon podnošenja apelacije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 34. Apelanti se žale zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom tužbe koju su naknadno podnijeli 21. juna 2007. godine, a u vezi sa ranijim istim pravnim pitanjima, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u ostavinskom predmetu. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz Broj 18 – Strana 182 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 5.4.2010. člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. I. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322 Pravo na pravično suđenje 35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 37. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o dva postupka: a) parničnom postupku radi diobe i predaje u posjed nekretnina i b) ostavinskom postupku u kojem se određuju zakonski nasljednici i njihovi nasljedni dijelovi na nekretninama ostavioca. Ustavni sud će prvo ispitati da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u odnosu na ove postupke. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "građanskih prava i obaveza" ne treba tumačiti isključivo pozivom na domaće pravo tužene države. Član 6. stav 1. se primjenjuje bez obzira na status stranaka, prirodu propisa koji uređuju način na koji se donosi odluka o sporu i karakter vlasti koja je nadležna u toj stvari. Dovoljno je da ishod postupka bude odlučan za privatna prava i obaveze (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prva, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. oktobra 2006. godine). Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu praksu, Ustavni sud je zaključio da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na postupak koji se tiče diobe nekretnina jer "odluka u ovom sporu može imati odlučujući utjecaj na neka druga građanska prava apelanata" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 264/07 od 3. jula 2009. godine). Zatim, navedene garancije se primjenjuju i u ostavinskom postupku zato što je ishod ostavinskog postupka, u kojem se apelantima kao nasljednicima određuju tačni vlasnički dijelovi na nekretninama, "odlučujući za građanska prava i obaveze" apelanata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 512/07 od 3. jula 2009. godine). Period koji se uzima u obzir 41. Predmetni postupak vezan za diobu nekretnina i predaju u posjed pokrenut je 21. juna 2007. godine kada su apelanti ponovo podnijeli tužbu. Prema stanju dokaza konkretnog spisa i informacija dostavljenih Ustavnom sudu, u predmetu još nije preduzeta ni jedna radnja propisana zakonom. Dakle, postupak povodom navedene tužbe apelanata traje nešto duže od dvije godine i još nije okončan. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 39. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, nego to može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 40. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). Analiza razumnosti trajanja postupka 42. Što se tiče složenosti postupka, Ustavni sud ukazuje na to da se ovo pitanje mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. U konkretnom slučaju sud treba da, nakon tužbe apelanata, utvrdi, odnosno podijeli njihovu imovinu koja je predmet ugovora o darovanju kojim je otac apelanata određene nekretnine poklonio na jednake dijelove u vlasništvo apelantima i tuženim, tj. braći apelanata. Iako se Općinski sud nije izjasnio o složenosti predmeta, Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak može okarakterizirati kao relativno složen. 43. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se u konkretnom predmetu ne radi o postupku hitne prirode. Međutim, iz navoda apelanata i iz cjelokupnog spisa proizlazi da apelanti traže da se što prije odluči o njihovoj tužbi, kako bi konačno riješili pitanje svog vlasništva, dakle, za apelante je bitno da se predmet što prije riješi. 44. Dalje, Općinski sud se pravda velikim brojem neriješenih predmeta i malim brojem sudija. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). 45. Ustavni sud smatra da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje budući da su države ugovornice Evropske konvencije, kako je već rečeno, dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; i Ustavni sud, odluke br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio da li je preduzeo konkretne mjere s ciljem poboljšanja rješavanja velikog broja predmeta. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da pri tom ne uoči namjeru i konkretan rad nadležnog organa u rješavanju navedenih problema. 46. Ustavni sud je na osnovu podataka iz spisa i odgovora na apelaciju zaključio da Općinski sud nakon podnošenja tužbe apelanata, dakle, period duži od dvije godine, nije proveo ni jednu radnju koja je propisana ZPP, tako da je konkretan postupak još uvijek u toku pred Općinskim sudom. Ustavni sud smatra da je dužini postupka isključivo doprinio sud, jer nije proveo ni početne propisane radnje usprkos eksplicitnim odredbama zakona koje propisuju postupanje sa tužbama, te usprkos pismenim zahtjevima apelanata da se predmet uzme u rad. 47. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje Općinskog suda. Također, Ustavni sud ističe da se period odlučivanja u postupku povodom prijedloga za diobu nekretnina i predaju u posjed koji traje duže od dvije godine, a da pri tom nije preduzeta ni jedna radnja koja je propisana zakonom, posebno kada se ima u Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vidu da se radi o predmetu koji od ranije nije meritorno riješen, ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 48. Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju nisu doprinijeli dužini konkretnog postupka, te da su oni svojim intervencijama i dopisima pokušavali da ishode što hitnije rješavanje predmeta. 49. S obzirom na činjenicu da postupak povodom tužbe apelanata radi diobe nekretnina i predaje u posjed nakon podnošenja nove tužbe traje više od dvije godine i to bez ijedne aktivnosti suda propisane ZPP i da se za to trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati Općinskom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 50. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja konkretnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 51. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da u postupku povodom tužbe apelanata više od dvije godine nije preduzeta niti jedna radnja koja je zakonom propisana, Ustavni sud svakom apelantu određuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o tome da je do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku došlo zbog propusta Općinskog suda, ovaj iznos apelantima je dužan da isplati Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. II. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu broj O-112/00 Period koji se uzima u obzir 52. Konkretni predmet je vezan za ostavinski postupak koji je pokrenut 24. jula 2000. godine i okončan donošenjem Rješenja broj O-112/00 od 10. marta 2008. godine. Dakle, postupak u navedenom predmetu je trajao više od sedam godina. Analiza razumnosti trajanja postupka 53. U odnosu na činjenice koje je sud trebalo da utvrdi i procijeni u okviru pravne prirode konkretnog predmeta, sud je bio obavezan da u postupku raspravljanja zaostavštine utvrdi ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima. Općinski sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, imajući u vidu konkretan predmet i postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da se u suštini radi o jednostavnom predmetu, ali utvrđivanje relevantnih činjenica vezanih za odlučivanje suda ukazuje na elemente složenosti. 54. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odugovlačenje postupka nije prouzrokovao sud nego zakonski nasljednici koji nisu znali adrese drugih zakonskih nasljednika. 55. Ustavni sud uočava da je Općinski sud, nakon podizanja smrtovnice od 24. jula 2000. godine, preduzeo aktivnosti na njezinoj izmjeni zbog nepotpunosti, da je zakazivao ročišta (prvo ročište je održano 18. septembra 2000. godine, zatim 12. oktobra 2000. godine, 21. jula 2001. godine, u 2002. godini sud nije imao Broj 18 – Strana 183 aktivnosti jer mu nisu dostavljene adrese zakonskih nasljednika, u 2003. godini sud je zakazao tri ročišta i 17. decembra 2003. godine je donio rješenje o odlaganju rasprave na neodređeno vrijeme dok sudu ne pristupi 11 nasljednika). S ciljem dobijanja nasljedničkih izjava sud je dostavljao pismena obavještenja licima na adrese koje su sudu bile dostavljene, te se zamolnicom obraćao i nadležnom organu s namjerom da se postupak ubrza. Kako je boravište određenih nasljednika ipak ostalo nepoznato, sud je na zahtjev apelanta I.R. postavio njega za privremenog zastupnika u smislu člana 125. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku. Također je objavio oglas, kako to zakon predviđa, te nakon isteka zakonskog roka donio rješenje kojim je ostavinski postupak okončan. 56. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, D.R. 70). 57. U konkretnom slučaju Ustavni sud na osnovu dokaza spisa i odgovora na apelaciju uočava da je nadležni sud preduzimao mjere na rješavanju pitanja predmetnog ostavinskog postupka, te da je imao razumne i objektivne razloge zbog kojih se ostavinski postupak nije mogao ranije završiti. S druge strane, apelanti su ostali pasivni ne koristeći zakonsku mogućnost u slučaju kada je boravište ostalih nasljednika nepoznato, a nasljednici nemaju punomoćnika, te im se takvo ponašanje može staviti na teret. 58. Prema tome, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu odlučivanja u razumnom roku. VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, povreda ovog prava se ogleda u tome što Općinski sud u parničnom postupku u periodu dužem od dvije godine nije preduzeo niti jednu radnju propisanu Zakonom o parničnom postupku, a za takvo nepostupanje nisu ponuđeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim opravdanjem. 60. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada ostavinski postupak traje duže od sedam godina, a odgovornost za nedonošenje odluke je na strani apelanata. 61. Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 62. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3334/07, rješavajući apelaciju Ismeta Rizvića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 4, članka 59. stavak 2. alineja 1. i 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2009. godine donio je Broj 18 – Strana 184 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-07-000 322. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da po hitnom postupku donese konačnu odluku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na temelju članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Unsko-sanskom kantonu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke isplati Ismetu Rizviću, Hasanu Rizviću i Hakiji Rizviću iznos od po 300,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku. Na temelju članka 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši i Unsko-sanskom kantonu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića podnesena zbog nerazumno dugog trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj O-112/00 koji je okončan Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj O-112/00 od 10. ožujka 2008. godine. Odbacuje se apelacija Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-904/97 od 29. svibnja 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ismet Rizvić, Hasan Rizvić i Hakija Rizvić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Male Kladuše i iz Zagreba podnijeli su 5. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-904/97, predmetu broj 023-0-P-07-000 322 i ostavinskom predmetu broj O-112/00. Predmeti se vode u Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Također su podnijeli apelaciju i protiv Rješenja Općinskog suda broj P-904/97 od 29. svibnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatražena 28. prosinca 2007. godine dostava odgovora na apelaciju, a 14. svibnja 2009. godine je zatražena dostava predmetnih sudskih spisa. 3. Općinski sud je dostavio odgovor 3. siječnja 2008. godine, a sudske spise 22. svibnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 6. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. I. Činjenice u svezi sa predmetom Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 322 6. Apelanti su 11. veljače 1982. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbu protiv Huseina Rizvića i Ibrahima Rizvića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi diobe i predaje u posjed nekretnina. Podnošenjem te tužbe oformljen je sudski spis broj P-169/82. Činjenični temelj tužbenog zahtjeva apelanti su temeljili na ugovoru o darovanju kojim je otac apelanata sve svoje nekretnine poklonio u vlasništvo apelantima i tuženim u jednakim dijelovima. 7. U tijeku postupka doneseno je nekoliko prvostupanjskih i drugostupanjskih odluka. Rješenjem tadašnjeg Vrhovnog suda RBiH broj Rev-716/89 od 25. siječnja 1990. godine usvojena je revizija protiv Odluke tadašnjeg Višeg suda u Doboju broj Gž-399/89 od 12. lipnja 1989. godine i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku sud je Presudom broj P-258/90 od 14. rujna 1990. godine odredio dijelove nekretnina. Međutim, odlučujući o prizivu tuženih, Viši sud u Bihaću je Presudom broj Gž-338/91 od 30. srpnja 1990. godine uvažio prizive tuženih i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U daljnjem tijeku postupka Osnovni sud je u istom predmetu, Rješenjem broj P-473/91 od 24. ožujka 1992. godine, odredio privremenu mjeru kojom je zabranio tuženim raspolaganje nekretninama. Nakon toga sud nije dalje postupao u ovom predmetu. 8. Nakon rata je uspostavljen Općinski sud u Velikoj Kladuši i navedeni predmet je zaveden pod brojem P-904/07. Apelanti su podnijeli pismene urgencije za postupanje u predmetu 26. prosinca 2006. godine i 28. ožujka 2007. godine. 9. Općinski sud je Rješenjem broj P-904/97 od 29. svibnja 2007. godine tužbu apelanata u konkretnoj pravnoj stvari odbacio. Također je ukinuo privremenu mjeru određenu Rješenjem broj P-473/91 od 24. ožujka 1992. godine kojom je tuženima bilo zabranjeno raspolaganje predmetnim nekretninama. 10. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je sud nakon pismene urgencije apelanata od 26. prosinca 2006. godine konkretni predmet uzeo u rad. Dalje je navedeno da je sud, imajući u vidu Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), u tijeku prethodnog ispitivanja utvrdio da je tužba neuredna i nepotpuna, tj. da ne sadrži sve obvezne elemente tužbe propisane člankom 53. stavak 2. toč. 1, 2. i 5. ZPP. Sud je utvrdio i da je tužbeni zahtjev neodređen, da je tuženi Ibrahim Rizvić umro, te da su njegovi zakonski nasljednici, koji su preuzeli postupak, za zastupanje opunomoćili odvjetnika Tomaša Dragovića koji više ne obavlja taj posao. 11. Zbog toga je sud Rješenjem broj P-904/07 od 22. veljače 2007. godine apelantima vratio tužbu od 11. veljače 1982. godine na ispravku i dopunu. Istim rješenjem je određeno u čemu se ispravka i dopuna trebaju sastojati, a to su: "Osnov za stvarnu i mjesnu nadležnost konkretnog suda, određen tužbeni zahtjev, imajući u vidu ranije donijete odluke u parnici (presude prvostepenog, drugostepenog i revizijskog suda), vrijednost spora predmeta izražen u važećoj valuti u BiH, KM, pravni osnov tužbenog zahtjeva, u tužbi kao tužene navesti zakonske nasljednike tuženog Ibrahima Rizvića, te tužbu i materijalne dokaze dostaviti u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku". Također je određen rok za ispravku-dopunu tužbe od osam dana od dana prijema rješenja, uz upozorenje propisano člankom 336. st. 2, 3. i 4. ZPP. 12. Općinski sud je, nakon što je zaprimio dopunu tužbe apelanata, ocijenio da je predmetna dopuna vraćena bez ispravke i dopune svih elemenata tužbe, kako je sud tražio. Sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u vraćenoj tužbi neodređen, pa je tužbu apelanata odbacio na temelju članka 67. stavak 1. točka 8. ZPP. 13. Apelanti nisu koristili pravni lijek protiv Rješenja Općinskog suda broj P-904/97 od 29. svibnja 2007. godine, kojim je odbačena njihova tužba. Međutim, oni su 21. lipnja 2007. Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, pozivom na broj P-904/07, ponovno podnijeli tužbu radi diobe i predaje u posjed pozivajući se na ranije donesene presude. 14. Nova tužba koju su apelanti podnijeli zavedena je pod brojem 023-0-P-07-000 322. Prema stanju navedenog spisa, Općinski sud, iako su apelanti podnijeli više urgencija (podnesci od 8. listopada 2007. godine, 3. ožujka, 26. svibnja, 18. srpnja, 21. kolovoza 2008. godine), nije poduzeo ni jednu radnju propisanu u ZPP. 15. Apelanti su pismenom urgencijom od 5. lipnja 2009. godine obavijestili Ustavni sud da Općinski sud u predmetu broj 023-0-P-07-000322 još nije odredio niti jednu raspravu. II. Činjenice u predmetu Općinskog suda broj O-112/00 16. U predmetu Općinskog suda broj O-112/00 ostavinski postupak iza umrlog Mehmeda Rizvića pokrenut je na temelju smrtovnice koju je izdala matična služba Općine Velika Kladuša broj 04/2-13-1-883/00 od 24. srpnja 2000. godine. Ta je smrtovnica obnovljena smrtovnicom iste općine broj 04/2-13-1-994/03 od 30. rujna 2003. godine. U konkretnom predmetu prvo ročište je održano 18. rujna 2000. godine, te 12. listopada 2000. godine kada je sud proglasio testament ostavitelja. Sud je podneskom broj O-112/00 od 12. listopada 2000. godine od Službe socijalne zaštite Velika Kladuša zatražio postavljanje staratelja za poseban slučaj zakonskim nasljednicima koji su nepoznatog boravišta. Sud je 20. srpnja 2001. godine održao ročište. U 2002. godini sud nije imao aktivnosti jer mu nisu dostavljene adrese zakonskih nasljednika. U tijeku 2003. godine sud je održao tri ročišta (20. srpnja, 12. studenoga i 17. prosinca). Tada je donio rješenje o odlaganju rasprave na neodređeno vrijeme dok sudu ne pristupi 11 nasljednika, uključujući i apelante Ismeta Rizvića i Hakiju Rizvića. Sud je, nakon što je obaviješten o adresama određenih zakonskih nasljednika, 7. rujna 2004. godine dopis sa širim obrazloženjem predmeta uputio nasljednicima koji žive u inozemstvu, kako bi dali nasljedničke izjave. Sud je u 2004. godini održao ročišta 7, 21. i 27. rujna, odnosno uzeo je nasljedničke izjave na zapisnik, te održao ročište 16. studenoga 2004. godine. Na navedeno ročište ponovno nisu pristupili svi nasljednici, a apelanti su se odazvali i u cijelosti priznali punovaljanost testamenta testatora Mehmeda Rizvića. 17. Nakon što je sud dopisom od 27. rujna 2004. godine od Centra za socijalni rad ponovno zatražio postupanje povodom ranije zamolnice, Centar za socijalni rad je dopisom broj 04-11-120-1/04 od 6. listopada 2004. godine obavijestio Općinski sud da nitko od uposlenih u Centru ne želi biti postavljen za staratelja za poseban slučaj za pet nasljednika u konkretnom predmetu. U tijeku 2005. godine su uslijedile urgencije nasljednika koji su dali svoje nasljedničke izjave. Međutim, kako je i dalje stanje bilo nepromijenjeno, na prijedlog apelanta Ismeta Rizvića od 29. kolovoza 2006. godine o postavljanju privremenog zastupnika nasljednicima čije je boravište nepoznato, sud je 12. prosinca 2006. godine izdao oglas sukladno članku 131. u svezi sa člankom 225. Zakona o nasljeđivanju. Sud je tim oglasom pozvao sve osobe koje polažu pravo na naslijeđe, u smislu članka 125. Zakona o vanparničnom postupku, da se u roku od godinu dana od dana objave oglasa u "Službenim novinama Federacije BiH" prijave Općinskom sudu. U oglasu je navedeno da će sud, nakon isteka roka od godinu dana, raspraviti zaostavštinu na temelju podataka kojim raspolaže. 18. Rješenjem Općinskog suda broj O-112/00 od 10. ožujka 2008. godine apelanti su, kao i ostali nasljednici, proglašeni testamentarnim nasljednicima na zaostavštini iza umrlog Mehmeda Rizvića. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelanti se žale da im je zbog nedonošenja odluke povodom njihove tužbe za diobu i predaju u posjed nekretnina povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti su objasnili redoslijed događanja u konkretnom slučaju Broj 18 – Strana 185 navodeći da su na temelju darovnog ugovora od 14. listopada 1964. godine sva braća suvlasnici predmetnih nekretnina sa po 1/5 dijela, kako tuženi, tako i apelanti. Međutim, kako su tuženi odmah ušli u posjed, budući da su bili punoljetni, naknadno je pobijen njihov dio nekretnina, te su bili prisiljeni podići tužbu početkom 1982. godine. Apelanti su istakli da je predmet nakon okončanja rata zaveden pod novi broj: P-904/07, te da je sud, bez održavanja rasprave i nakon više njihovih pismenih i usmenih urgencija, donio Rješenje broj P-904/07 od 29. svibnja 2007. godine. Tim je rješenjem sud odbacio njihovu tužbu iako su 7. ožujka 2007. godine dostavili traženu dopunu tužbe. Dalje su naveli da "kako je dopuna tužbe bila odbačena, bili ŠsuĆ prisiljeni podići novu tužbu 21. lipnja 2007. godine, posredstvom punomoćnika, koja je zaprimljena pod brojem 023-0-P-07-000322, na temelju koje sud do danas nije reagirao niti poduzimao bilo kakve radnje". Apelanti smatraju da im pripada pravo na kompenzaciju na ime nematerijalne štete navodeći da postupak traje 26 godina i da još uvijek nije završen. Apelanti su, također, u apelaciji označili predmet broj O-112/00. Naime, taj predmet se tiče ostavinskog postupka, te se apelanti žale na dužinu postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju povodom predmeta broj P-904/07 istakao da je ranijom posljednjom drugostupanjskom presudom bilo naloženo da se tužba apelanata ispravi i dopuni u određenom dijelu i da je predmet vraćen sudu 1991. godine. Sud je naveo da se u konkretnom predmetu nije postupalo sve dok se apelanti nisu obratili urgencijom od 26. prosinca 2006. godine. Sud smatra da su apelanti odgovorni u tom smislu što nisu postupili sukladno rješenju suda od 22. veljače 2007. godine, kojim je bilo određeno što je sve potrebno dopuniti. Naime, sud je nakon prijema dopune, koju su apelanti podnijeli, donio Rješenje broj P-904/07 od 29. svibnja 2007. godine kojim je odbacio njihovu tužbu. 21. Sud je naveo da je u odnosu na tužbu koju su apelanti podnijeli 26. lipnja 2007. godine, a u svezi sa nekretninama čija je podjela i predaja u posjed tražena u ranijem postupku, oformljen novi predmet pod brojem 023-0-P-07-000 322. Također je navedeno da je tim predmetom zadužen sudac koji već ima zaduženo 8.000 predmeta, a od 15. studenoga 2007. godine obavlja i poslove predsjednika suda. Dalje je obrazloženo da sud nema dovoljan broj sudaca i tajnika suda, te da se u konkretnom predmetu još nije postupilo i zbog činjenice što se ne radi o predmetu hitne naravi. 22. U odnosu na ostavinski predmet broj O-112/00, sud je istakao da odugovlačenje u postupku nije prouzrokovao sud nego zakonski nasljednici koji nisu znali adrese ostalih zakonskih nasljednika ostavitelja. Tek je 29. kolovoza 2006. godine, na prijedlog jednog od nasljednika, tj. apelanta Ismeta Rizvića, da se odredi privremenim zastupnikom nasljednicima čije je boravište nepoznato, sud u smislu članka 125. Zakona o vanparničnom postupku pozvao sve osobe koje polažu pravo na naslijeđe da se prijave sudu u roku od godinu dana od objave oglasa. Sud je, dalje, istakao da je oglas objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 80/06 od 20. prosinca 2006. godine i da je 21. prosinca 2007. godine istekao rok od godinu dana kada sud tek može nastaviti postupak. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Broj 18 – Strana 186 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. stavak 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Nakon prijema tužbe sa prilozima tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. 25. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: Članak 125. st. 1. i 3. Ako se ne zna ima li umrli nasljednika, sud će oglasom pozvati osobe koje polažu pravo na naslijeđe da se prijave sudu u roku od jedne godine od dana objave oglasa u "Službenim novinama Federacije BiH. Po odredbama st. 1. i 2. ovog članka sud će postupiti i ako je nasljedniku postavljen privremeni zastupnik zbog toga što je boravište nasljednika nepoznato, a nasljednik nema punomoćnika ili zbog toga što se nasljednik ili njegov zakonski punomoćnik, koji nemaju punomoćnika, nalaze u inozemstvu, a dostava se nije mogla izvršiti prema odredbama Zakona o parničnom postupku. Članak 132. stavak 1. Kada sud utvrdi kojim osobama pripada pravo na naslijeđe proglasit će te osobe za nasljednike rješenjem o nasljeđivanju. VI. Dopustivost 26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Apelanti se žale da im je pobijanim Rješenjem broj P-904/07 od 20. svibnja 2007. godine povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku. 29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je, u odnosu na navedeno rješenje, pošao od odredaba članka 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda. Članak 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije. 30. Apelantima je 31. svibnja 2007. godine uručeno Rješenje Općinskog suda broj P-904/07 od 20. svibnja 2007. godine. Tim je Ponedjeljak, 5.4.2010. rješenjem okončan postupak i ono je postalo pravomoćno 20. rujna 2007. godine. Apelanti su apelaciju Ustavnom sudu podnijeli 5. prosinca 2007. godine. Na temelju navedenog, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je apelacija protiv navedenog rješenja podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili pobijano rješenje. 31. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na Rješenje broj P-904/07 od 20. svibnja 2007. godine odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 33. Imajući u vidu navedenu odredbu Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da dio apelacije koji se odnosi na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322, koji u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još nije okončan, i u predmetu broj O-112/00, koji je okončan nakon podnošenja apelacije, ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 34. Apelanti se žale zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom tužbe koju su naknadno podnijeli 21. lipnja 2007. godine, a u svezi sa ranijim istim pravnim pitanjima, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u ostavinskom predmetu. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 37. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o dva postupka: a) parničnom postupku radi diobe i predaje u posjed nekretnina i b) ostavinskom postupku u kojem se određuju zakonski nasljednici i njihovi nasljedni dijelovi na nekretninama ostavitelja. Ustavni sud će prvo ispitati je li članak 6. Europske konvencije primjenjiv u odnosu na ove postupke. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, koncept "građanskih prava i obveza" ne treba tumačiti isključivo pozivom na domaće pravo tužene države. Članak 6. stavak 1. se primjenjuje bez obzira na status stranaka, narav propisa koji uređuju način na koji se donosi odluka o sporu i karakter vlasti koja je mjerodavna u toj stvari. Dovoljno je da ishod postupka bude odlučan za privatna prava i obveze (vidi, inter alia, Europski sud za ljudska prva, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. listopada 2006. godine). Uzimajući u obzir navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava i vlastitu praksu, Ustavni sud je zaključio da se garancije članka 6. Europske konvencije primjenjuju na postupak koji se tiče diobe nekretnina jer "odluka u ovom sporu može imati odlučujući utjecaj na neka druga građanska prava apelanata" (vidi Ustavni Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 264/07 od 3. srpnja 2009. godine). Zatim, navedene garancije se primjenjuju i u ostavinskom postupku zato što je ishod ostavinskog postupka, u kojem se apelantima kao nasljednicima određuju točni vlasnički dijelovi na nekretninama, "odlučujući za građanska prava i obveze" apelanata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 512/07 od 3. srpnja 2009. godine). Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantna načela 38. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 39. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, nego to može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 40. Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). I. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322 Razdoblje koje se uzima u obzir 41. Predmetni postupak vezan za diobu nekretnina i predaju u posjed pokrenut je 21. lipnja 2007. godine kada su apelanti ponovno podnijeli tužbu. Prema stanju dokaza konkretnog spisa i informacija dostavljenih Ustavnom sudu, u predmetu još nije poduzeta ni jedna radnja propisana zakonom. Dakle, postupak povodom navedene tužbe apelanata traje nešto duže od dvije godine i još nije okončan. Analiza razumnosti trajanja postupka 42. Što se tiče složenosti postupka, Ustavni sud ukazuje na to da se ovo pitanje mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje mjerodavni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. U konkretnom slučaju sud treba, nakon tužbe apelanata, utvrditi, odnosno podijeliti njihovu imovinu koja je predmet ugovora o darovanju kojim je otac apelanata određene nekretnine poklonio na jednake dijelove u vlasništvo apelantima i tuženim, tj. braći apelanata. Iako se Općinski sud nije izjasnio o složenosti predmeta, Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak može okarakterizirati kao relativno složen. 43. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se u konkretnom predmetu ne radi o postupku hitne naravi. Međutim, iz navoda apelanata i iz cjelokupnog spisa proizlazi da apelanti traže da se što prije odluči o njihovoj tužbi, kako bi konačno riješili pitanje svog vlasništva, dakle, za apelante je bitno da se predmet što prije riješi. 44. Dalje, Općinski sud se pravda velikim brojem neriješenih predmeta i malim brojem sudaca. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Broj 18 – Strana 187 45. Ustavni sud smatra da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje budući da su države ugovornice Europske konvencije, kako je već rečeno, dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije. Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi Europski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; i Ustavni sud, odluke br. AP 600/04 od 17. veljače 2005. godine, točka 25; i AP 505/04 od 15. lipnja 2005. godine, točka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio je li poduzeo konkretne mjere s ciljem poboljšanja rješavanja velikog broja predmeta. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da pri tom ne uoči namjeru i konkretan rad mjerodavnog tijela u rješavanju navedenih problema. 46. Ustavni sud je na temelju podataka iz spisa i odgovora na apelaciju zaključio da Općinski sud nakon podnošenja tužbe apelanata, dakle, razdoblje duže od dvije godine, nije proveo ni jednu radnju koja je propisana ZPP, tako da je konkretan postupak još uvijek u tijeku pred Općinskim sudom. Ustavni sud smatra da je dužini postupka isključivo doprinio sud, jer nije proveo ni početne propisane radnje unatoč eksplicitnim odredbama zakona koje propisuju postupanje sa tužbama, te unatoč pismenim zahtjevima apelanata da se predmet uzme u rad. 47. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje Općinskog suda. Također, Ustavni sud ističe da se razdoblje odlučivanja u postupku povodom prijedloga za diobu nekretnina i predaju u posjed koji traje duže od dvije godine, a da pri tom nije poduzeta ni jedna radnja koja je propisana zakonom, posebno kada se ima u vidu da se radi o predmetu koji od ranije nije meritorno riješen, ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 48. Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju nisu doprinijeli dužini konkretnog postupka, te da su oni svojim intervencijama i dopisima pokušavali ishoditi što hitnije rješavanje predmeta. 49. Obzirom na činjenicu da postupak povodom tužbe apelanata radi diobe nekretnina i predaje u posjed nakon podnošenja nove tužbe traje više od dvije godine i to bez ijedne aktivnosti suda propisane ZPP i da se za to trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati Općinskom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud, također, smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 50. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja konkretnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 51. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da u postupku povodom tužbe apelanata više od dvije godine nije poduzeta niti jedna radnja koja je zakonom propisana, Ustavni sud Broj 18 – Strana 188 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH svakom apelantu određuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM. Obzirom na zaključak Ustavnog suda o tome da je do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku došlo zbog propusta Općinskog suda, ovaj iznos apelantima je dužan isplatiti Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. II. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu broj O-112/00 Razdoblje koje se uzima u obzir 52. Konkretni predmet je vezan za ostavinski postupak koji je pokrenut 24. srpnja 2000. godine i okončan donošenjem Rješenja broj O-112/00 od 10. ožujka 2008. godine. Dakle, postupak u navedenom predmetu je trajao više od sedam godina. Analiza razumnosti trajanja postupka 53. U odnosu na činjenice koje je sud trebao utvrditi i procijeniti u okviru pravne naravi konkretnog predmeta, sud je bio obvezan u postupku raspravljanja zaostavštine utvrditi tko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama. Općinski sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, imajući u vidu konkretan predmet i postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da se u suštini radi o jednostavnom predmetu, ali utvrđivanje relevantnih činjenica vezanih za odlučivanje suda ukazuje na elemente složenosti. 54. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odugovlačenje postupka nije prouzrokovao sud nego zakonski nasljednici koji nisu znali adrese drugih zakonskih nasljednika. 55. Ustavni sud uočava da je Općinski sud, nakon podizanja smrtovnice od 24. srpnja 2000. godine, poduzeo aktivnosti na njezinoj izmjeni zbog nepotpunosti, da je zakazivao ročišta (prvo ročište je održano 18. rujna 2000. godine, zatim 12. listopada 2000. godine, 21. srpnja 2001. godine, u 2002. godini sud nije imao aktivnosti jer mu nisu dostavljene adrese zakonskih nasljednika, u 2003. godini sud je zakazao tri ročišta i 17. prosinca 2003. godine je donio rješenje o odlaganju rasprave na neodređeno vrijeme dok sudu ne pristupi 11 nasljednika). S ciljem dobivanja nasljedničkih izjava sud je dostavljao pismena obavještenja osobama na adrese koje su sudu bile dostavljene, te se zamolnicom obraćao i mjerodavnome tijelu s namjerom da se postupak ubrza. Kako je boravište određenih nasljednika ipak ostalo nepoznato, sud je na zahtjev apelanta I.R. postavio njega za privremenog zastupnika u smislu članka 125. stavak 3. Zakona o vanparničnom postupku. Također je objavio oglas, kako to zakon predviđa, te nakon isteka zakonskog roka donio rješenje kojim je ostavinski postupak okončan. 56. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, No. 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, D.R. 70). 57. U konkretnom slučaju Ustavni sud na temelju dokaza spisa i odgovora na apelaciju uočava da je mjerodavni sud poduzimao mjere na rješavanju pitanja predmetnog ostavinskog postupka, te da je imao razumne i objektivne razloge zbog kojih se ostavinski postupak nije mogao ranije završiti. S druge strane, apelanti su ostali pasivni ne koristeći zakonsku mogućnost u slučaju kada je boravište ostalih nasljednika nepoznato, a nasljednici nemaju punomoćnika, te im se takvo ponašanje može staviti na teret. 58. Prema tome, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije glede odlučivanja u razumnom roku. VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, povreda ovog prava se ogleda u tome što Općinski sud u parničnom postupku u razdoblju dužem od dvije godine nije 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/10 Ponedjeljak, 5.4.2010. poduzeo niti jednu radnju propisanu Zakonom o parničnom postupku, a za takvo nepostupanje nisu ponuđeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim opravdanjem. 60. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada ostavinski postupak traje duže od sedam godina, a odgovornost za nedonošenje odluke je na strani apelanata. 61. Na temelju članka 16. st. 1. i 4. točka 4, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 62. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3334/07, rješavajući apelaciju Ismeta Rizvića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 4, člana 59 stav 2 alineja 1 i 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-07-000 322. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da po hitnom postupku donese konačnu odluku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Na osnovu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Unsko-sanskom kantonu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati Ismetu Rizviću, Hasanu Rizviću i Hakiji Rizviću iznos od po 300,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku. Na osnovu člana 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši i Unsko-sanskom kantonu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem da se izvrši ova odluka. Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića podnesena zbog nerazumno dugog trajawa postupka u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj O-112/00 koji je okončan Rješenjem Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj O-112/00 od 10. marta 2008. godine. Odbacuje se apelacija Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića podnesena protiv Rješewa Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine, zbog toga što je protekao rok da se podnese apelacija. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ismet Rizvić, Hasan Rizvić i Hakija Rizvić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Male Kladuše i iz Zagreba podnijeli su 5. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu broj P-904/97, predmetu broj 023-0-P-07-000 322 i ostavinskom predmetu broj O-112/00. Predmeti se vode u Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud). Takođe su podnijeli apelaciju i protiv Rješewa Opštinskog suda broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 28. decembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 14. maja 2009. godine je zatraženo da dostavi predmetne sudske spise. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor 3. januara 2008. godine, a sudske spise 22. maja 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 6. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. I. Činjenice u vezi sa predmetom Opštinskog suda broj 023-0-P-07-000 322 6. Apelanti su 11. februara 1982. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbu protiv Huseina Rizvića i Ibrahima Rizvića (u daqnjem tekstu: tuženi) radi diobe i predaje u posjed nepokretnosti. Podnošenjem te tužbe oformljen je sudski spis broj P-169/82. Činjenični osnov tužbenog zahtjeva apelanti su zasnivali na ugovoru o darovanju kojim je otac apelanata sve svoje nepokretnosti poklonio u svojinu apelantima i tuženim u jednakim dijelovima. 7. U toku postupka doneseno je nekoliko prvostepenih i drugostepenih odluka. Rješenjem tadašnjeg Vrhovnog suda RBiH broj Rev-716/89 od 25. januara 1990. godine usvojena je revizija protiv Odluke tadašnjeg Višeg suda u Doboju broj Gž-399/89 od 12. juna 1989. godine i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku sud je Presudom broj P-258/90 od 14. septembra 1990. godine odredio dijelove nepokretnosti. Međutim, odlučujući o žalbi tuženih, Viši sud u Bihaću je Presudom broj Gž-338/91 od 30. jula 1990. godine uvažio žalbe tuženih i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U daqnjem toku postupka Osnovni sud je u istom predmetu, Rješenjem broj P-473/91 od 24. marta 1992. godine, odredio privremenu mjeru kojom je zabranio tuženim da raspolažu nepokretnostima. Nakon toga sud nije dalje postupao u ovom predmetu. 8. Nakon rata je uspostavljen Opštinski sud u Velikoj Kladuši i navedeni predmet je zaveden pod brojem P-904/07. Apelanti su podnijeli pismene urgencije za postupanje u predmetu 26. decembra 2006. godine i 28. marta 2007. godine. 9. Opštinski sud je Rješenjem broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine tužbu apelanata u konkretnoj pravnoj stvari odbacio. Takođe je ukinuo privremenu mjeru određenu Rješenjem broj P-473/91 od 24. marta 1992. godine kojom je tuženima bilo zabranjeno da raspolažu predmetnim nepokretnostima. 10. U obrazloženju rješewa je, između ostalog, navedeno da je sud nakon pismene urgencije apelanata od 26. decembra 2006. godine konkretni predmet uzeo u rad. Dalje je navedeno da je sud, imajući u vidu Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03; u daqnjem tekstu: ZPP), u toku prethodnog ispitivawa utvrdio da je tužba neuredna i nepotpuna, tj. da ne sadrži sve obavezne elemente tužbe Broj 18 – Strana 189 propisane članom 53 stav 2 tač. 1, 2 i 5 ZPP. Sud je utvrdio i da je tužbeni zahtjev neodređen, da je tuženi Ibrahim Rizvić umro, te da su njegovi zakonski nasljednici, koji su preuzeli postupak, za zastupanje opunomoćili advokata Tomaša Dragovića koji više ne obavlja taj posao. 11. Zbog toga je sud Rješenjem broj P-904/07 od 22. februara 2007. godine apelantima vratio tužbu od 11. februara 1982. godine na ispravku i dopunu. Istim rješenjem je određeno u čemu ispravka i dopuna treba da se sastoje, a to su: "Osnov za stvarnu i mjesnu nadležnost konkretnog suda, određen tužbeni zahtjev, imajući u vidu ranije donijete odluke u parnici (presude prvostepenog, drugostepenog i revizijskog suda), vrijednost spora predmeta izražen u važećoj valuti u BiH, KM, pravni osnov tužbenog zahtjeva, u tužbi kao tužene navesti zakonske nasljednike tuženog Ibrahima Rizvića, te tužbu i materijalne dokaze dostaviti u dovoqnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku". Takođe je određen rok za ispravku-dopunu tužbe od osam dana od dana prijema rješewa, uz upozorenje propisano članom 336 st. 2, 3 i 4 ZPP. 12. Opštinski sud je, nakon što je zaprimio dopunu tužbe apelanata, ocijenio da je predmetna dopuna vraćena bez ispravke i dopune svih elemenata tužbe, kako je sud tražio. Sud je zakqučio da je tužbeni zahtjev u vraćenoj tužbi neodređen, pa je tužbu apelanata odbacio na osnovu člana 67 stav 1 tačka 8 ZPP. 13. Apelanti nisu koristili pravni lijek protiv Rješewa Opštinskog suda broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine, kojim je odbačena wihova tužba. Međutim, oni su 21. juna 2007. godine, pozivom na broj P-904/07, ponovo podnijeli tužbu radi diobe i predaje u posjed pozivajući se na ranije donesene presude. 14. Nova tužba koju su apelanti podnijeli zavedena je pod brojem 023-0-P-07-000 322. Shodno stanju navedenog spisa, Opštinski sud, iako su apelanti podnijeli više urgencija (podnesci od 8. oktobra 2007. godine, 3. marta, 26. maja, 18. jula, 21. avgusta 2008. godine), nije preduzeo ni jednu radnju propisanu u ZPP. 15. Apelanti su pismenom urgencijom od 5. juna 2009. godine obavijestili Ustavni sud da Opštinski sud u predmetu broj 023-0-P-07-000322 još nije odredio niti jednu raspravu. II. Činjenice u predmetu Opštinskog suda broj O-112/00 16. U predmetu Opštinskog suda broj O-112/00 ostavinski postupak iza umrlog Mehmeda Rizvića pokrenut je na osnovu smrtovnice koju je izdala matična služba Opštine Velika Kladuša broj 04/2-13-1-883/00 od 24. jula 2000. godine. Ta je smrtovnica obnovljena smrtovnicom iste opštine broj 04/2-13-1-994/03 od 30. septembra 2003. godine. U konkretnom predmetu prvo ročište je održano 18. septembra 2000. godine, te 12. oktobra 2000. godine kada je sud proglasio testament ostavioca. Sud je podneskom broj O-112/00 od 12. oktobra 2000. godine od Službe socijalne zaštite Velika Kladuša zatražio postavljanje staraoca za poseban slučaj zakonskim nasljednicima koji su nepoznatog boravišta. Sud je 20. jula 2001. godine održao ročište. U 2002. godini sud nije imao aktivnosti jer mu nisu dostavljene adrese zakonskih nasljednika. U toku 2003. godine sud je održao tri ročišta (20. jula, 12. novembra i 17. decembra). Tada je donio rješenje o odlaganju rasprave na neodređeno vrijeme dok sudu ne pristupi 11 nasljednika, ukqučujući i apelante Ismeta Rizvića i Hakiju Rizvića. Sud je, nakon što je obaviješten o adresama određenih zakonskih nasljednika, 7. septembra 2004. godine dopis sa širim obrazloženjem predmeta uputio nasljednicima koji žive u inostranstvu, kako bi dali nasljedničke izjave. Sud je u 2004. godini održao ročišta 7, 21. i 27. septembra, odnosno uzeo je nasljedničke izjave na zapisnik, te održao ročište 16. novembra 2004. godine. Na navedeno ročište ponovo nisu pristupili svi nasljednici, a apelanti su se odazvali i u cijelosti priznali punovažnost testamenta testatora Mehmeda Rizvića. 17. Nakon što je sud dopisom od 27. septembra 2004. godine od Centra za socijalni rad ponovo zatražio postupanje povodom ranije zamolnice, Centar za socijalni rad je dopisom broj Broj 18 – Strana 190 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 04-11-120-1/04 od 6. oktobra 2004. godine obavijestio Opštinski sud da niko od zaposlenih u Centru ne želi da bude postavljen za staraoca za poseban slučaj za pet nasljednika u konkretnom predmetu. U toku 2005. godine su uslijedile urgencije nasljednika koji su dali svoje nasljedničke izjave. Međutim, kako je i dalje stanje bilo nepromijenjeno, na predlog apelanta Ismeta Rizvića od 29. avgusta 2006. godine o postavljanju privremenog zastupnika nasljednicima čije je boravište nepoznato, sud je 12. decembra 2006. godine izdao oglas u skladu sa članom 131 u vezi sa članom 225 Zakona o nasljeđivanju. Sud je tim oglasom pozvao sva lica koja polažu pravo na nasljeđe, u smislu člana 125 Zakona o vanparničnom postupku, da se u roku od godinu dana od dana objavqivawa oglasa u "Službenim novinama Federacije BiH" prijave Opštinskom sudu. U oglasu je navedeno da će sud, nakon isteka roka od godinu dana, da raspravi zaostavštinu na osnovu podataka kojim raspolaže. 18. Rješenjem Opštinskog suda broj O-112/00 od 10. marta 2008. godine apelanti su, kao i ostali nasljednici, proglašeni testamentarnim nasljednicima na zaostavštini iza umrlog Mehmeda Rizvića. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelanti se žale da im je zbog toga što nije donesena odluka povodom wihove tužbe za diobu i predaju u posjed nepokretnosti povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su objasnili redoslijed događawa u konkretnom slučaju navodeći da su na osnovu darovnog ugovora od 14. oktobra 1964. godine sva braća susopstvenici predmetnih nepokretnosti sa po 1/5 dijela, kako tuženi, tako i apelanti. Međutim, kako su tuženi odmah ušli u posjed, budući da su bili punoljetni, naknadno je osporen wihov dio nepokretnosti, te su bili prisiljeni da podignu tužbu početkom 1982. godine. Apelanti su istakli da je predmet nakon okončawa rata zaveden pod novi broj: P-904/07, te da je sud, bez održavawa rasprave i nakon više wihovih pismenih i usmenih urgencija, donio Rješenje broj P-904/07 od 29. maja 2007. godine. Tim je rješenjem sud odbacio wihovu tužbu iako su 7. marta 2007. godine dostavili traženu dopunu tužbe. Dalje su naveli da "kako je dopuna tužbe bila odbačena, bili ŠsuĆ prisiljeni podići novu tužbu 21. juna 2007. godine, posredstvom punomoćnika, koja je zaprimljena pod brojem 023-0-P-07-000322, na osnovu koje sud do danas nije reagovao niti preduzimao bilo kakve radnje". Apelanti smatraju da im pripada pravo na kompenzaciju na ime nematerijalne štete navodeći da postupak traje 26 godina i da još uvijek nije završen. Apelanti su, takođe, u apelaciji označili predmet broj O-112/00. Naime, taj predmet se tiče ostavinskog postupka, te se apelanti žale na dužinu postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 20. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju povodom predmeta broj P-904/07 istakao da je ranijom posljedwom drugostepenom presudom bilo naloženo da se tužba apelanata ispravi i dopuni u određenom dijelu i da je predmet vraćen sudu 1991. godine. Sud je naveo da se u konkretnom predmetu nije postupalo sve dok se apelanti nisu obratili urgencijom od 26. decembra 2006. godine. Sud smatra da su apelanti odgovorni u tom smislu što nisu postupili u skladu sa rješenjem suda od 22. februara 2007. godine, kojim je bilo određeno šta je sve potrebno da se dopuni. Naime, sud je nakon prijema dopune, koju su apelanti podnijeli, donio Rješenje broj P-904/07 od 29. maja 2007. godine kojim je odbacio wihovu tužbu. 21. Sud je naveo da je u odnosu na tužbu koju su apelanti podnijeli 26. juna 2007. godine, a u vezi sa nepokretnostima čija je podjela i predaja u posjed tražena u ranijem postupku, oformljen novi predmet pod brojem 023-0-P-07-000 322. Takođe je navedeno da je tim predmetom zadužen sudija koji već ima zaduženo 8.000 predmeta, a od 15. novembra 2007. godine obavlja i poslove predsjednika suda. Dalje je obrazloženo da sud nema Ponedjeljak, 5.4.2010. dovoljan broj sudija i sekretara suda, te da se u konkretnom predmetu još nije postupilo i zbog činjenice što se ne radi o predmetu hitne prirode. 22. U odnosu na ostavinski predmet broj O-112/00, sud je istakao da odugovlačenje u postupku nije prouzrokovao sud nego zakonski nasljednici koji nisu znali adrese ostalih zakonskih nasljednika ostavioca. Tek je 29. avgusta 2006. godine, na predlog jednog od nasljednika, tj. apelanta Ismeta Rizvića, da se odredi privremenim zastupnikom nasljednicima čije je boravište nepoznato, sud u smislu člana 125 Zakona o vanparničnom postupku pozvao sva lica koja polažu pravo na nasljeđe da se prijave sudu u roku od godinu dana od objavqivawa oglasa. Sud je, dalje, istakao da je oglas objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 80/06 od 20. decembra 2006. godine i da je 21. decembra 2007. godine istekao rok od godinu dana kada sud tek može da nastavi postupak. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Nakon prijema tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava će u pravilu da se održi najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. 25. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase: Član 125 st. 1 i 3 Ako se ne zna da li umrli ima nasljednika, sud će oglasom da pozove lica koja polažu pravo na nasljeđe da se prijave sudu u roku od jedne godine od dana objavqivawa oglasa u "Službenim novinama Federacije BiH. Po odredbama st. 1 i 2 ovog člana sud će da postupi i ako je nasljedniku postavljen privremeni zastupnik zbog toga što je boravište nasljednika nepoznato, a nasljednik nema punomoćnika ili zbog toga što se nasljednik ili njegov zakonski punomoćnik, koji nemaju punomoćnika, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje nije moglo da se izvrši prema odredbama Zakona o parničnom postupku. Član 132 stav 1 Kada sud utvrdi kojim licima pripada pravo na nasljeđe proglasiće ta lica za nasljednike rješenjem o nasljeđivanju. VI. Dopustivost 26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. Apelanti se žale da im je osporenim Rješenjem broj P-904/07 od 20. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajawa postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku. 29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je, u odnosu na navedeno rješenje, pošao od odredbi člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda. Član 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok da se podnese apelacija. 30. Apelantima je 31. maja 2007. godine uručeno Rješenje Opštinskog suda broj P-904/07 od 20. maja 2007. godine. Tim rješenjem je okončan postupak i ono je postalo pravosnažno 20. septembra 2007. godine. Apelanti su apelaciju Ustavnom sudu podnijeli 5. decembra 2007. godine. Na osnovu navedenog, proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija protiv navedenog rješewa podnesena neblagovremeno, odnosno nakon što je protekao rok od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporeno rješenje. 31. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon što protekne rok za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na Rješenje broj P-904/07 od 20. maja 2007. godine odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 33. Imajući u vidu navedenu odredbu Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da dio apelacije koji se odnosi na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322, koji u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda još nije okončan, i u predmetu broj O-112/00, koji je okončan nakon podnošewa apelacije, ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 34. Apelanti se žale zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku povodom tužbe koju su naknadno podnijeli 21. juna 2007. godine, a u vezi sa ranijim istim pravnim pitawima, kao i zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u ostavinskom predmetu. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Broj 18 – Strana 191 Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 37. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o dva postupka: a) parničnom postupku radi diobe i predaje u posjed nepokretnosti i b) ostavinskom postupku u kom se određuju zakonski nasljednici i wihovi nasljedni dijelovi na nepokretnostima ostavioca. Ustavni sud će prvo da ispita da li je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u odnosu na ove postupke. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, koncept "građanskih prava i obaveza" ne treba da se tumači iskqučivo pozivom na domaće pravo tužene države. Član 6 stav 1 se primjenjuje bez obzira na status stranaka, prirodu propisa koji uređuju način na koji se donosi odluka o sporu i karakter vlasti koja je nadležna u toj stvari. Dovoqno je da ishod postupka bude odlučan za privatna prava i obaveze (vidi, inter alia, Evropski sud za qudska prva, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. oktobra 2006. godine). Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava i sopstvenu praksu, Ustavni sud je zakqučio da se garancije člana 6 Evropske konvencije primjenjuju na postupak koji se tiče diobe nepokretnosti jer "odluka u ovom sporu može da ima odlučujući uticaj na neka druga građanska prava apelanata" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 264/07 od 3. jula 2009. godine). Zatim, navedene garancije se primjenjuju i u ostavinskom postupku zato što je ishod ostavinskog postupka, u kom se apelantima kao nasljednicima određuju tačni sopstvenički dijelovi na nepokretnostima, "odlučujući za građanska prava i obaveze" apelanata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 512/07 od 3. jula 2009. godine). Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 38. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 39. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, nego to može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 40. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). I. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322 Period koji se uzima u obzir 41. Predmetni postupak vezan za diobu nepokretnosti i predaju u posjed pokrenut je 21. juna 2007. godine kada su apelanti Broj 18 – Strana 192 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ponovo podnijeli tužbu. Shodno stanju dokaza konkretnog spisa i informacija dostavljenih Ustavnom sudu, u predmetu još nije preduzeta ni jedna radwa propisana zakonom. Dakle, postupak povodom navedene tužbe apelanata traje nešto duže od dvije godine i još nije okončan. Analiza razumnosti trajawa postupka 42. Što se tiče složenosti postupka, Ustavni sud ukazuje na to da ovo pitanje mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. U konkretnom slučaju sud treba da, nakon tužbe apelanata, utvrdi, odnosno podijeli wihovu imovinu koja je predmet ugovora o darovanju kojim je otac apelanata određene nepokretnosti poklonio na jednake dijelove u svojinu apelantima i tuženim, tj. braći apelanata. Iako se Opštinski sud nije izjasnio o složenosti predmeta, Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da konkretni postupak može da se okarakteriše kao relativno složen. 43. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se u konkretnom predmetu ne radi o postupku hitne prirode. Međutim, iz navoda apelanata i iz cjelokupnog spisa proizilazi da apelanti traže da se što prije odluči o wihovoj tužbi, kako bi konačno riješili pitanje svoje svojine, dakle, za apelante je bitno da se predmet što prije riješi. 44. Dalje, Opštinski sud se pravda velikim brojem neriješenih predmeta i malim brojem sudija. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). 45. Ustavni sud smatra da preopterećenost sudstva, generalno, ne može da se prihvati kao opravdanje budući da su države ugovornice Evropske konvencije, kako je već rečeno, dužne da organizuju administriranje pravde na takav način da sudovi ispuwavanju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Međutim, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za qudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; i Ustavni sud, odluke br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio da li je preduzeo konkretne mjere s ciljem da poboqša rješavawa velikog broja predmeta. Stoga, Ustavni sud ne može da prihvati paušalan navod o velikom broju predmeta, a da pri tom ne uoči namjeru i konkretan rad nadležnog organa u rješavanju navedenih problema. 46. Ustavni sud je na osnovu podataka iz spisa i odgovora na apelaciju zakqučio da Opštinski sud nakon podnošewa tužbe apelanata, dakle, period duži od dvije godine, nije sproveo ni jednu radnju koja je propisana ZPP, tako da je konkretan postupak još uvijek u toku pred Opštinskim sudom. Ustavni sud smatra da je dužini postupka iskqučivo doprinio sud, jer nije sproveo ni početne propisane radnje uprkos eksplicitnim odredbama zakona koje propisuju postupanje sa tužbama, te uprkos pismenim zahtjevima apelanata da se predmet uzme u rad. 47. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje Opštinskog suda. Takođe, Ustavni sud ističe da period odlučivawa u postupku povodom predloga za diobu nepokretnosti i predaju u posjed koji traje duže od dvije godine, a da pri tom nije preduzeta ni jedna radwa koja je propisana zakonom, posebno kada se ima u vidu da se radi o predmetu koji od ranije nije meritorno riješen, ne može da se smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ponedjeljak, 5.4.2010. 48. Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju nisu doprinijeli dužini konkretnog postupka, te da su oni svojim intervencijama i dopisima pokušavali da ishode što hitnije rješavanje predmeta. 49. S obzirom na činjenicu da postupak povodom tužbe apelanata radi diobe nepokretnosti i predaje u posjed nakon podnošewa nove tužbe traje više od dvije godine i to bez ijedne aktivnosti suda propisane ZPP i da za to trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, da se pripiše Opštinskom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 50. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajawa konkretnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 51. Prilikom odlučivawa o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da u postupku povodom tužbe apelanata više od dvije godine nije preduzeta niti jedna radwa koja je zakonom propisana, Ustavni sud svakom apelantu određuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda o tome da je do kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku došlo zbog propusta Opštinskog suda, ovaj iznos apelantima je dužan da isplati Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. II. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu broj O-112/00 Period koji se uzima u obzir 52. Konkretni predmet je vezan za ostavinski postupak koji je pokrenut 24. jula 2000. godine i okončan donošenjem Rješewa broj O-112/00 od 10. marta 2008. godine. Dakle, postupak u navedenom predmetu je trajao više od sedam godina. Analiza razumnosti trajawa postupka 53. U odnosu na činjenice koje je sud trebalo da utvrdi i procijeni u okviru pravne prirode konkretnog predmeta, sud je bio obavezan da u postupku raspravljanja zaostavštine utvrdi ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačiwava njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima. Opštinski sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, imajući u vidu konkretan predmet i postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da se u suštini radi o jednostavnom predmetu, ali utvrđivanje relevantnih činjenica vezanih za odlučivanje suda ukazuje na elemente složenosti. 54. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odugovlačenje postupka nije prouzrokovao sud nego zakonski nasljednici koji nisu znali adrese drugih zakonskih nasljednika. 55. Ustavni sud uočava da je Opštinski sud, nakon podizawa smrtovnice od 24. jula 2000. godine, preduzeo aktivnosti na njenoj izmjeni zbog nepotpunosti, da je zakazivao ročišta (prvo ročište je održano 18. septembra 2000. godine, zatim 12. oktobra 2000. godine, 21. jula 2001. godine, u 2002. godini sud nije imao aktivnosti jer mu nisu dostavljene adrese zakonskih Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 193 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nasljednika, u 2003. godini sud je zakazao tri ročišta i 17. decembra 2003. godine je donio rješenje o odlaganju rasprave na neodređeno vrijeme dok sudu ne pristupi 11 nasljednika). S ciljem da dobije nasljedničke izjave sud je dostavljao pismena obavještewa licima na adrese koje su sudu bile dostavljene, te se zamolnicom obraćao i nadležnom organu s namjerom da se postupak ubrza. Kako je boravište određenih nasljednika ipak ostalo nepoznato, sud je na zahtjev apelanta I.R. postavio njega za privremenog zastupnika u smislu člana 125 stav 3 Zakona o vanparničnom postupku. Takođe je objavio oglas, kako to zakon predviđa, te nakon isteka zakonskog roka donio rješenje kojim je ostavinski postupak okončan. 56. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, No. 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, D.R. 70). 57. U konkretnom slučaju Ustavni sud na osnovu dokaza spisa i odgovora na apelaciju uočava da je nadležni sud preduzimao mjere na rješavanju pitawa predmetnog ostavinskog postupka, te da je imao razumne i objektivne razloge zbog kojih ostavinski postupak nije mogao ranije da se završi. S druge strane, apelanti su ostali pasivni ne koristeći zakonsku mogućnost u slučaju kada je boravište ostalih nasljednika nepoznato, a nasljednici nemaju punomoćnika, te takvo ponašanje može da im se stavi na teret. 58. Shodno tome, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu odlučivawa u razumnom roku. VIII. Zakqučak 59. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, povreda ovog prava se ogleda u tome što Opštinski sud u parničnom postupku u periodu dužem od dvije godine nije preduzeo niti jednu radnju propisanu Zakonom o parničnom postupku, a za takvo nepostupanje nisu ponuđeni razlozi koji bi mogli da se smatraju razumnim opravdanjem. RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "PRVA GIMNAZIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Prva gimnazija" imenuju se: 1. ZLATKO SAHADŽIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. JASMINA MELKIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. MARINA TIRO - član, predstavnik uposlenika 4. OSMAN DELIĆ - član, predstavnik roditelja 5. HARIS BEŠLAGIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Prva gimnazija". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.67/09 12. novembra/studenog 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je 60. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada ostavinski postupak traje duže od sedam godina, a odgovornost za nedonošenje odluke je na strani apelanata. RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "DRUGA GIMNAZIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Druga gimnazija" imenuju 61. Na osnovu člana 16 st. 1 i 4 tačka 4, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 62. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. VLADA KANTONA SARAJEVO Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je se: 1. MIRSADA BARAKOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. TARIK HADŽIAHMETOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SMAJO HALILOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. DULJKO HASIĆ - član, predstavnik roditelja 5. HAJRA BOROVINA - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Druga gimnazija". Broj 18 – Strana 194 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.68/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "TREĆA GIMNAZIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Treća gimnazija" imenuju se: 1. 2. RANKO ČOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva VLASTA BOGDANOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SUADA KREZIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. ŽELJKA MILIČEVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MUHIDIN DŽANKO - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Treća gimnazija". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.69/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "ČETVRTA GIMNAZIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Četvrta gimnazija" imenuju se: 1. OMER POPOVAC - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ANITA VOJVODIĆ - član, predstavnik uposlenika Ponedjeljak, 5.4.2010. 3. 4. 5. MIRSADA PRLJAČA - član, predstavnik uposlenika HANA KORAĆ - član, predstavnik roditelja VELIDA MEMIĆ - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Četvrta gimnazija". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.70/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "PETA GIMNAZIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Peta gimnazija" imenuju se: 1. ZULFO ARUKOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. MELIHA KREČO - član, predstavnik uposlenika 3. ISLAM ZULOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. RASIM MUMINOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MIROSLAV PAVLOVIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05- 23451-25.71/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 195 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Prva bošnjačka gimnazija". O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "GIMNAZIJA DOBRINJA" IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". I. U Školski odbor Javne ustanove "Gimnazija Dobrinja" imenuju se: 1. TOMISLAV GRIZELJ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. AZRA ŠEHOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. MEDIHA BRODOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SENAD TURKOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. FARIDA MUSA - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Gimnazija Dobrinja". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05- 23451-25.72/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "PRVA BOŠNJAČKA GIMNAZIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Prva bošnjačka gimnazija" imenuju se: 1. MUHAMED SALKIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. LEILA HAMZAGIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. AMER SOFRADŽIJA - član, predstavnik uposlenika 4. SANIDA LJALJEVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MARIJANA DINEK - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. Broj 02-05-23451-25.73/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "KATOLIČKI ŠKOLSKI CENTAR - OPĆA REALNA GIMNAZIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Katolički školski centar Opća realna gimnazija" imenuju se: 1. ZDENKO SPAJIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. DAJANA LEKIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SNJEŽANA SMOLJO - član, predstavnik uposlenika 4. GORAN GAJIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MEHMED ZEČIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Katolički školski centar - Opća realna gimnazija". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.74/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je Broj 18 – Strana 196 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "GIMNAZIJA OBALA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Gimnazija Obala" imenuju se: 1. JAKUF SUBAŠIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. MELIKA BRODOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ANKICA LIPOVAČA - član, predstavnik uposlenika 4. HATIDŽA ČOLAKOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. FAHIRA KALAJDŽISALIHOVIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.75/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA MUZIČKA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja muzička škola" imenuju se: 1. VESNA ALIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. NERMIN SARAJČIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. TIJANA VIGNJEVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. NERMINA DŽANOVIĆ - član, predstavnik roditelja II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Srednja muzička škola". Ponedjeljak, 5.4.2010. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.76/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA ŠKOLA PRIMIJENJENIH UMJETNOSTI" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja škola primijenjenih umjetnosti" imenuju se: 1. FIKRET LUKAČ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SENAD HOTA - član, predstavnik uposlenika 3. BORIS ČISTOPOLJSKI - član, predstavnik uposlenika 4. MERIMA ŽMIRIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MIRKO BLAŽEVIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Srednja škola primijenjenih umjetnosti". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.77/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA MEDICINSKA ŠKOLA " I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja medicinska škola" imenuju se: 1. HIBA SIKIRIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ERNA ČENGIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. MIRJANA JOVANOVIĆ-HALILOVIĆ - član, predstavnik uposlenika Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 197 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4. 5. EMIR ZALIHIĆ - član, predstavnik roditelja JASENKA PUJO - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Srednja medicinska škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.78/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA MEDICINSKA ŠKOLA - JEZERO" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja medicinska škola Jezero" imenuju se: 1. RANKO ČOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. JASMINKA KULIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. RADMILA MALEŠIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. EJUB BAŠIĆ - član, predstavnik roditelja II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.79/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA ZUBOTEHNIČKA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja zubotehnička škola" imenuju se: 1. SEAD REDŽEPAGIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. GORDANA ANDRIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. LEJLA ČIKIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SAFET ŽGALJ - član, predstavnik roditelja 5. ADIL KATICA - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Srednja zubotehnička škola ". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.80/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "KATOLIČKI ŠKOLSKI CENTAR - SREDNJA MEDICINSKA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Katolički školski centar Srednja medicinska škola" imenuju se: 1. ANTE MEŠTROVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. VERICA MIŠANOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. VESNA KRISTE-ZOVKO - član, predstavnik uposlenika 4. LJILJANA PETKOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. EMIRA HRELJA - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Katolički školski centar - Srednja medicinska škola". Broj 18 – Strana 198 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.81/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA EKONOMSKA ŠKOLA " I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja ekonomska škola" imenuju se: 1. SEID ALIBEGOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. RAHIMA KADIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. DRAGA ČIČIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. NERMIN HODŽIĆ - član, predstavnik roditelja 5. SEMIR SEFIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Srednja ekonomska škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.82/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "ELEKTROTEHNIČKA ŠKOLA ZA ENERGETIKU" I. U Školski odbor Javne ustanove "Elektrotehnička škola za energetiku" imenuju se: 1. TOMISLAV GRIZELJ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SAMIRA KARAMEHIĆ - član, predstavnik uposlenika Ponedjeljak, 5.4.2010. 3. 4. 5. FIKRET RADONČIĆ - član, predstavnik uposlenika SANELA DOGAN - član, predstavnik roditelja HAŠA MUSIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.83/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE " SREDNJA ELEKTROTEHNIČKA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja elektrotehnička škola" imenuju se: 1. SALEM SPAHIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. MARINA CVITANOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ARMIN DAGUDA - član, predstavnik uposlenika 4. ŠEFIK KOLDŽIĆ - član, predstavnik roditelja 5. ABDULAH AKŠAMOVIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.84/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 199 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA MAŠINSKA TEHNIČKA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja mašinska tehnička škola" imenuju se: 1. NEDŽAD NUMIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. HAJRUDIN GRANULO - član, predstavnik uposlenika 3. KEMAL MAHIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. EDINA SARIĆ - član, predstavnik roditelja II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.85/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA ŠKOLA ZA SAOBRAĆAJ I KOMUNIKACIJE" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja škola za saobraćaj i komunikacije" imenuju se: 1. ŠEVAL KOVAČEVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. NUSRET REDŽEPAGIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. MERSID DŽINOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. MIRALEM MUSLIĆ - član, predstavnik roditelja 5. KIKA KADRIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.86/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA ŠKOLA METALSKIH ZANIMANJA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja škola metalskih zanimanja" imenuju se: 1. FARIS RAŠIDAGIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. IRMA BEHLULOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. DIJANA HABIBOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. RIZAD SAMOUK - član, predstavnik roditelja 5. MURAD DŽEKO - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Srednja škola metalskih zanimanja". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.87/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "ŽELJEZNIČKI ŠKOLSKI CENTAR" I. U Školski odbor Javne ustanove "Željeznički školski centar" imenuju se: 1. SMAIL VESNIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. MLADEN KARAČIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. NERMINA ZUBČEVIĆ - član, predstavnik uposlenika Broj 18 – Strana 200 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4. 5. SAMIR SUĆESKA - član, predstvanik roditelja ZLATA IMAMOVIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Željeznički školski centar". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.88/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA GRAĐEVINSKO- GEODETSKA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja građevinskogeodetska škola" imenuju se: 1. IBRAHIM IBRAHIMPAŠIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. AZRA JAHIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SILVANA DUGALIĆ- član, predstavnik uposlenika 4. MIRSAD SENDO - član, predstavnik roditelja 5. ELVIR SINANOVIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.89/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Ponedjeljak, 5.4.2010. Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA ŠKOLA GRAFIČKIH TEHNOLOGIJA, DIZAJNA I MULTIMEDIJE" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja škola grafičkih tehnologija, dizajna i multimedije" imenuju se: 1. SAMIR KURTOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ŠUĆRIJA AVDIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SONJA PAPO - član, predstavnik uposlenika 4. ENES ČORBO - član, predstavnik roditelja 5. NERMINA MUJEZINOVIĆ - član, predstavnik Općine Ilidža. II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke i ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.90/09 12. novembra/studenoga 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA ŠKOLA ZA OKOLIŠ I DRVNI DIZAJN" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja škola za okoliš i drvni dizajn" imenuju se: 1. MUNIBA PAJEVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SABINA ŠEHOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. MUAMET MURATOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. HASENA BRKO - član, predstavnik roditelja II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 201 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.91/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA ŠKOLA POLJOPRIVREDE, PREHRANE, VETERINE I USLUŽNIH DJELATNOSTI" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja škola poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti" imenuju se: 1. BEHUDIN ROVČANIN - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. VILDANA ŠAPČANIN - član, predstavnik uposlenika 3. SUAD ALIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. RADMILA ZILIĆ - član, predstavnik roditelja 5. ZLATAN SARIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.92/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA ŠKOLA ZA TEKSTIL, KOŽU I DIZAJN" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja škola za tekstil, kožu i dizajn" imenuju se: 1. FERIHA GALIJATOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. EMINA MEŠANOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. MIRNES ZEC - član, predstavnik uposlenika 4. MIRSAD HRBAT - član, predstavnik roditelja 5. IBRO PAJEVIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.93/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA UGOSTITELJSKO- TURISTIČKA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja ugostiteljskoturistička škola" imenuju se: 1. ŠEMSUDIN DŽEKO - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ZORICA MUMINOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ENSAR KOKOR - član, predstavnik uposlenika 4. FAHRUDIN SULJAGIĆ - član, predstavnik roditelja 5. SLOBODAN KAKUĆA - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. Broj 18 – Strana 202 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.94/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJA TRGOVAČKA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednja trgovačka škola" imenuju se: 1. NUSRETA SLINIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SUPHIJA TABAKOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. BEHIJA SELIMAGIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. NIHRA JUSUPOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. SEAD AKŠAMIJA - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.95/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJOŠKOLSKI CENTAR VOGOŠĆA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednjoškolski centar Vogošća" imenuju se: 1. NIJAZ ŠTITKOVAC - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. MUBERA HAFIZOVIĆ - član, predstavnik uposlenika Ponedjeljak, 5.4.2010. 3. 4. 5. ĆAMIL CVRK - član, predstavnik uposlenika KADEFA OSMANOVIĆ - član, predstavnik roditelja MINKA SKENDEROVIĆ - član, predstavnik Općine Vogošća II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.96/09 12. novembra/studenog 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednjoškolski centar Hadžići" imenuju se: 1. IFETA BAJRAKTAREVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. KEMAL FEJZIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. STANISLAVA MATIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. NUSRET KALETA - član, predstavnik roditelja 5. ALMA IZMIRLIJA - član, predstavnik Općine Hadžići II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.97/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 203 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SREDNJOŠKOLSKI CENTAR ILIJAŠ" I. U Školski odbor Javne ustanove "Srednjoškolski centar Ilijaš" imenuju se: 1. SAMIR SULEJMANOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SANJA FILIPOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. AMIR DŽAFO - član, predstavnik uposlenika 4. FADILA FAZLIĆ - član, predstavnik roditelja 5. ISMET FAZLIĆ - član, predstavnik Općine Ilijaš II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.98/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "ŠKOLA ZA SREDNJE STRUČNO OBRAZOVANJE I RADNO OSPOSOBLJAVANJE" I. U Školski odbor Javne ustanove "Škola za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje" imenuju se: 1. ZIJO ĆATIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. INGA IBRALIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. JASNA DURGUT - član, predstavnik uposlenika 4. SULEJMAN SAKOTA- član, predstavnik roditelja 5. DŽENANA PAČO - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Škola za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.99/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "CENTAR ZA SLIJEPU I SLABOVIDNU DJECU I OMLADINU" I. U Školski odbor Javne ustanove "Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu" imenuju se: 1. HAMZA AJANOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. JASMINKA KALAUZOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. AZUR KUDUZOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. ENISA ZIMIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MIDHAT BJELOŠEVIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.100/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je Broj 18 – Strana 204 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "CENTAR ZA SLUŠNU I GOVORNU REHABILITACIJU" I. U Školski odbor Javne ustanove "Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju" imenuju se: 1. BERKA KLINIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. NAIM SALKIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ELVIRA ČEKIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. HASAN KUJAN - član, predstavnik roditelja 5. MEDIHA FAKO - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.101/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 131. Zakona o srednjem obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 34/07), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU VRŠIOCA DUŽNOSTI PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "GAZI HUSREV - BEGOVA MEDRESA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Gazi Husrev - begova medresa" imenuju se: 1. ISMET SPAHIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ALIJA MULIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. MUNIR AHMETSPAHIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. DŽEVAD PLEH - član, predstavnik roditelja 5. RAMIZA SMAJIĆ - član, predstavnik Grada II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Gazi Husrevbegova medresa". Ponedjeljak, 5.4.2010. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.102/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNE ŠKOLE "6. MART" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "6. mart" imenuju se: 1. KEMAL MUŠIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. MIRSADA TUFO - član, predstavnik uposlenika 3. AIDA KULENOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SANID MUSIĆ - član, predstavnik roditelja 5. SABINA ĐELILOVIĆ - član, predstavnik Općine Hadžići II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "6 mart". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.1/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNE ŠKOLE "9. MAJ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "9. maj" imenuju se: 1. RAZIJA KAZAZOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 2. MIRHETA ZELIĆ - član, predstavnik uposlenika Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 205 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. SMAJL RAHMANOVIĆ - član, predstavnik roditelja II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "9. maj". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.2/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "HILMI EF. ŠARIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Hilmi ef. Šarić" imenuju se: 1. SABAHUDIN KAZIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. AISA SADIKOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. AZEMINA KASUM - član, predstavnik uposlenika 4. RAHIMA TUFO - član, predstavnik roditelja 5. ŠEFKIJA DŽEKO - član, predstavnik Općine Hadžići II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hilmi ef. Šarić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.4/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "HAŠIM SPAHIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Hašim Spahić" imenuju se: 1. HARIS ALIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. AMELA DELJKIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ENVER MUHIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. MIRSAD HAMZIĆ - član, predstavnik roditelja 5. SENAD ČUSTOVIĆ- član, predstavnik Općine Ilijaš II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Hašim Spahić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.5/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "PODLUGOVI" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Podlugovi" imenuju se: 1. SAFET ADEMOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ENVERA GURDA - član, predstavnik uposlenika 3. SAFIJA BEŠIREVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. HAJRUDIN MUSIĆ - član, predstavnik roditelja 5. NAJIL JUSUPOVIĆ - član, predstavnik Općine Ilijaš II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. Broj 18 – Strana 206 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Podlugovi". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.6/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "SREDNJE" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Srednje" imenuju se: 1. AZEMINA BOGDANOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. AZRA SPAHIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. FARUK SOFTIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. HANKA HIDO - član, predstavnik roditelja 5. FAHIR HASANOVIĆ - član, predstavnik Općine Ilijaš II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Srednje". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.7/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je Ponedjeljak, 5.4.2010. RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "ISAK SAMOKOVLIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Isak Samokovlija" imenuju se: 1. FAHRUDIN SOLAK - predsjednik, predstavnik Ministarstva 6. ALEN PODGORICA - član, predstavnik uposlenika 7. MARINA MEŠANOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 8. DIKA MUSTAFIĆ-COKOJA - član, predstavnik roditelja 9. AZEMINA OSMANAGIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Isak Samokovlija". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.8/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "VLADISLAV SKARIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Vladislav Skarić" imenuju se: 1. AIDA HODŽIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. EDIN SMAJIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. MESUD MARTINOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. DŽENITA POLIĆ - član, predstavnik roditelja 5. HIMZO ORUČ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Vladislav Skarić". Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 207 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.9/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "HASAN KIKIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Hasan Kikić" imenuju se: 1. NURA HUSKIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ALMIR PLEH - član, predstavnik uposlenika 3. LEJLA SMAJOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. AIDA MUSEMIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MIRELA ŠEČIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hasan Kikić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.10/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "ALIJA NAMETAK" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Alija Nametak" imenuju se: 1. EDINA SMAJKIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. 3. 4. EDINA MARČETA - član, predstavnik uposlenika ŠAĆIR ČUSTOVIĆ - član, predstavnik uposlenika SAMRA FILIPOVIĆ-HADŽIABDIĆ - član, predstavnik roditelja 5. VILDANA SELIMBEGOVIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Alija Nametak". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.11/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "MUSA ĆAZIM ĆATIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Musa Ćazim Ćatić" imenuju se: 1. EDINA SMAJKIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ARMINA TABAK - član, predstavnik uposlenika 3. SAMIRA NUMIĆ-OKANOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SENIDA ČELJO - član, predstavnik roditelja 5. FARUK ARSLANAGIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Musa Ćazim Ćatić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.12/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Broj 18 – Strana 208 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 5.4.2010. 5. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "SAFVET BEG-BAŠAGIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Safvet beg-Bašagić" imenuju se: 1. LEJLA KADRIBAŠIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. NAMIR IBRAHIMOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. DIJANA DORFER-GALIJAŠEVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. OSMAN SADOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. VANJA SMAJIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Safvet beg-Bašagić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.13/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Silvije Strahimir Kranjčević" imenuju se: 1. MINA PLEH - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. DELILA HUKIĆ-TABUČIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. EDISA GERIN-ĆOROVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. NERMINA BEGOVIĆ - član, predstavnik roditelja LEJLA OMERAGIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Silvije Strahimir Kranjčević". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.14/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "MEHMED BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Mehmed beg Kapetanović Ljubušak" imenuju se: 1. SAMIR KREŠTALICA - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. EDIN SMAJIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ZIJAD ŠKAMO - član, predstavnik roditelja 4. EDHEM MIRVIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Mehmed beg Kapetanović Ljubušak". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.15/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 209 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "NAFIJA SARAJLIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Nafija Sarajlić " imenuju se: 1. SEAD SOFTIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SANELA MURATOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SANELA BALIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. JASMINA ĐOKIĆ- član, predstavnik roditelja 5. HASAN ZEMANIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Nafija Sarajlić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.16/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "HASAN KAIMIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Hasan Kaimija" imenuju se: 1. FARUK KURTOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. MERSIJA ĐOGIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SABINA PINDŽO - član, predstavnik uposlenika 4. DŽELALUDINA OMERIKA - član, predstavnik roditelja 5. SENAD HAMZIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hasan Kaimija". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.17/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE KATOLIČKI ŠKOLSKI CENTAR - OSNOVNA ŠKOLA I. U Školski odbor Javne ustanove Katolički školski centar osnovna škola imenuju se: 1. JOSIP LEBO - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SANJA CIGIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. LEONARD VALENTA - član, predstavnik uposlenika 4. SANDRA KASALO-FAZLIĆ - član, predstavnik roditelja 5. VESNA TVRTKOVIĆ - član, predstavnik Općine Centar II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Katolički školski centar - osnovna škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.18/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je Broj 18 – Strana 210 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "PRVA OSNOVNA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Prva osnovna škola" imenuju se: 1. AIDA GODINJAK - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SABERA HADŽOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ENVER PODŽIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. MUNEVERA TRNKA - član, predstavnik roditelja 5. ARMIN NEZIĆ - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Prva osnovna škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.19/09 12. novembra/studenoga 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "DRUGA OSNOVNA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Druga osnovna škola" imenuju se: 1. ELDIN JELEŠKOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ALMIR ĆESKO - član, predstavnik uposlenika 3. SANELA MUZUR - član, predstavnik uposlenika 4. SENAD UZUNOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. VAHID MEMIĆ - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Druga osnovna škola". Ponedjeljak, 5.4.2010. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.20/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "TREĆA OSNOVNA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Treća osnovna škola" imenuju se: 1. HAMDIJA ČIVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. FATIMA HABOTA- član, predstavnik uposlenika 3. ALIJA ADEMOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. ĐEMO SUBAŠIĆ - član, predstavnik roditelja 5. SALEM ZAZAN - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Treća osnovna škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.21/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "ČETVRTA OSNOVNA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Četvrta osnovna škola" imenuju se: 1. NUSRETA HAJDAREVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 211 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2. 3. 4. 5. NERMA METILJEVIĆ - član, predstavnik uposlenika NERMIN VATRIĆ - član, predstavnik uposlenika ANITA OVČINA - član, predstavnik roditelja MIRZA HADŽIĆ - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Četvrta osnovna škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.22/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "PETA OSNOVNA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Peta osnovna škola" imenuju se: 1. HIKMETA VELJOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. DERVA DAMADŽIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. HASAN DURGUT - član, predstavnik uposlenika 4. HARIS HADŽIĆ - član, predstavnik roditelja 5. ESAD MULAHASANOVIĆ - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Peta osnovna škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.23/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "ŠESTA OSNOVNA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Šesta osnovna škola" imenuju se: 1. MULIJA BRANKOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SABINA RASTODER - član, predstavnik uposlenika 3. ADNAN HERCO - član, predstavnik uposlenika 4. AZRA LUČIĆ - član, predstavnik roditelja 5. DŽEMAL HABIBIJA - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Šesta osnovna škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.24/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "SEDMA OSNOVNA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Sedma osnovna škola" imenuju se: 1. SEMEDIN MESIHOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. BAJRO TVRTKOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. BEDRO TVRTOVAC - član, predstavnik uposlenika 4. NUSRETA KALTAK - član, predstavnik roditelja 5. SANEL BAJROVIĆ - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. Broj 18 – Strana 212 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Sedma osnovna škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.25/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "OSMA OSNOVNA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Osma osnovna škola" imenuju se: 1. DŽENANA ĆENANOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ENESA BOROVINA - član, predstavnik uposlenika 3. OMER LAVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. ZIJAD MUJANOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. DŽEMKO BAŠOVIĆ - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Osma osnovna škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.26/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je Ponedjeljak, 5.4.2010. RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "DEVETA OSNOVNA ŠKOLA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Deveta osnovna škola" imenuju se: 1. MUSTAFA SINANOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ŠEFIKA OSMANSPAHIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ALMIRA HRELJA - član, predstavnik uposlenika 4. HUSO DELIĆ - član, predstavnik roditelja 5. FAHIRA KLISURA - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Deveta osnovna škola". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.27/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE "OSNOVNA MUZIČKA ŠKOLA ILIDŽA" I. U Školski odbor Javne ustanove "Osnovna muzička škola Ilidža" imenuju se: 1. EMIR NUHANOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ALMA ŽILIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ADISA TAFRO - član, predstavnik uposlenika 4. SEAD BAJRIĆ - član, predstavnik roditelja 5. INDIRA BULJUBAŠIĆ - član, predstavnik Općine Ilidža II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove "Osnovna muzička škola Ilidža". Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 213 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.28/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "ČENGIĆ VILA I" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Čengić Vila I" imenuju se: 1. VESNA ALIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. DRAGAN MALIŠ - član, predstavnik uposlenika 3. SENADA ZAMETICA - član, predstavnik uposlenika 4. ALEKSANDRA MARINČIĆ - član, predstavnik roditelja 5. HADIS KUSTURA - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Čengić Vila I". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.29/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "MALTA" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Malta" imenuju se: 1. 2. 3. 4. 5. ADNAN ČOBIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva HATIDŽA ŠALJIĆ - član, predstavnik uposlenika IVANKA RAGUŽ - član, predstavnik uposlenika NADŽIJA SELIMOVIĆ - član, predstavnik roditelja SANJA TOPLAN - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Malta". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.30/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "HRASNO" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Hrasno" imenuju se: 1. EDIN MIRVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. HAFIJA KUDIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. BERINA HASANEFENDIĆ - član, predstavnik roditelja 4. RAMO KASUMOVIĆ - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hrasno". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.31/09 12. novembra/studenoga 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. Broj 18 – Strana 214 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "GRBAVICA I" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Grbavica I" imenuju se: 1. RAMIZ ĆUTUK - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SAMIRA ŠLJIVO - član, predstavnik uposlenika 3. FAHRETA SIJERČIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SAKIB PLEH - član, predstavnik roditelja 5. FAHRUDIN ZOLOTA - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Grbavica I ". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.32/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "GRBAVICA II" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Grbavica II" imenuju se: 1. MIDHAT MEKIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. JASNA ŠLJIVLJAK - član, predstavnik uposlenika 3. NERMINA ŠIŠIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. DIANA ŠEHIĆ - član, predstavnik roditelja 5. NURKO ČAUŠEVIĆ - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. Ponedjeljak, 5.4.2010. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Grbavica II". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.33/09 12. novembra/studenoga 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "POFALIĆI" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Pofalići" imenuju se: 1. HAMDO RADONJA - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ZDENKA VUKADIN - član, predstavnik uposlenika 3. ESMINA HUSOMANOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SABINA REDŽOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. HABIB IDRIZOVIĆ - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Pofalići". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.34/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 215 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "VELEŠIĆKI HEROJI" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Velešićki heroji" imenuju se: 1. EMINA ROVČANIN - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ALMA PRIJOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. MIRSADA HADŽIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. DŽEMO EMINOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MIRSAD LJUBOVIĆ - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Velešićki heroji". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.35/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "KOVAČIĆI" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Kovačići" imenuju se: 1. MUHEDIN HODŽIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. AMELA NUHBEGOVIĆ-KULINA - član, predstavnik uposlenika 3. IBRAHIM DEDIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SELMA HANJALIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MUNIB FAZLIĆ - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Kovačići". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.36/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA MUZIČKA I BALETSKA ŠKOLA "NOVO SARAJEVO" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna muzička i baletska škola "Novo Sarajevo" imenuju se: 1. SANJA ARNAUTOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. NUSRET STRUJIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. AFRODITA OBUČINA - član, predstavnik uposlenika 4. NELA GEC - član, predstavnik roditelja 5. AZRA ČEHAJIĆ - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.37/09 12. novembra/studenoga 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je Broj 18 – Strana 216 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE CENTRA ZA OBRAZOVANJE, VASPITANJE, RADNO OSPOSOBLJAVANJE I ZAPOŠLJAVANJE MENTALNO RETARDIRANE DJECE, DJECE OBOLJELE OD AUTIZMA I CEREBRALNE PARALIZE "VLADIMIR NAZOR" I. U Školski odbor Javne ustanove Centar za obrazovanje, vaspitanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje mentalno retardirane djece, djece oboljele od autizma i cerebralne paralize "Vladimir Nazor" imenuju se: 1. LAMIJA HUSIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ANGELINA STAVRIĆ- MARAUS - član, predstavnik uposlenika 3. MILOSAVA PETKOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SAFET RASTODER - član, predstavnik roditelja 5. SUADA PAŠIĆ - član, predstavnik Općine Novo Sarajevo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Centar za obrazovanje, vaspitanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje mentalno retardirane djece, djece oboljele od autizma i cerebralne paralize "Vladimir Nazor". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.38/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "MIRSAD PRNJAVORAC" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Mirsad Prnjavorac" imenuju se: 1. AMIR MUSTAFIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. DIJANA BRIGA - član, predstavnik uposlenika 3. AIŠA HALILOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. ELVIR CRVENJAK - član, predstavnik roditelja 5. ŠABAN HADŽALIĆ - član, predstavnik Općine Vogošća Ponedjeljak, 5.4.2010. II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Mirsad Prnjavorac". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.39/09 12. novembra/studenoga 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "ZAHID BARUČIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Zahid Baručija" imenuju se: 1. ALIJA GRABOVICA - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. FUAD GLUHIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. HAMDIJA KUČEVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. ALAGA MUJIČIĆ - član, predstavnik roditelja 5. SABIHA SALČIN - član, predstavnik Općine Vogošća II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Zahid Baručija". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.40/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 217 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "ZAJKO DELIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Zajko Delić" imenuju se: 1. FETAH KADRIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. EMIR GARAGIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SEAD MALKIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. ENISA AHMIĆ - član, predstavnik roditelja 5. KEMAL KURTALIĆ - član, predstavnik Općine Vogošća II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Zajko Delić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.41/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "IZET ŠABIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Izet Šabić" imenuju se: 1. BAHRA ZORLAK - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. AMIR TORLAK - član, predstavnik uposlenika 3. SAMIR ARAPČIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. AMER VELJAN - član, predstavnik roditelja 5. IBRAHIM KOBILICA - član, predstavnik Općine Vogošća II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Izet Šabić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.42/09 12. novembra/studenoga 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04 i 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "PORODICE EF. RAMIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Porodice ef. Ramić" imenuju se: 1. MERSIDA SPAHIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. HALIDA HERCO - član, predstavnik uposlenika 3. AIDA KARIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. ZAKIR HALAČ - član, predstavnik roditelja 5. BILAL HASANOVIĆ - član, predstavnik Općine Vogošća II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Porodice ef. Ramić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.43/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je Broj 18 – Strana 218 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "ZAIM KOLAR" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Zaim Kolar" imenuju se: 1. MELIHA HUSIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ZEJNIL LEKA - član, predstavnik uposlenika 3. RAMIZA SUŠIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SAKIB MULAOSMANOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. NERMINA KEREŠ - član, predstavnik Općine Trnovo II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Zaim Kolar". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.44/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "OSMAN NAKAŠ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Osman Nakaš" imenuju se: 1. SANEL KASAPOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. AMINA JABUČAR - član, predstavnik uposlenika 3. ANITA SUŠA - član, predstavnik uposlenika 4. MESUD ĐOZIĆ - član, predstavnik roditelja 5. SANITA NUKIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Osman Nakaš". Ponedjeljak, 5.4.2010. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.45/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "MEHMEDALIJA MAK DIZDAR" I. U Školski odbor Javne ustanove "Mehmedalija Mak Dizdar" imenuju se: - Osnovna predsjednik, škola 1. ŠUĆRO BAVČIĆ Ministarstva predstavnik 2. AZRA MISTRIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SILVANA DŽUBUR - član, predstavnik uposlenika 4. SENADA DŽAKA - član, predstavnik roditelja 5. MIRALEM MUHIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Mehmedalija Mak Dizdar". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.46/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 219 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "BEHAUDIN SELMANOVIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Behaudin Selmanović" imenuju se: 1. KEMAL AVDAGIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SANELA DUČIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ENESA MULAHMETOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SAMID KAHRIMAN - član, predstavnik roditelja 5. SEJDALIJA POJATA - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Behaudin Selmanović". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.47/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Džemaludin Čaušević" imenuju se: 1. MELIHA HUSIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SELMA DEMIDŽIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. VAHIDA KUNOVAC - član, predstavnik uposlenika 4. SNJEŽANA HUSAKOVIĆ-ĆEVRIZ - član, predstavnik roditelja 5. SUAD TUPKOVIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Džemaludin Čaušević". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.48/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "MEŠA SELIMOVIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Meša Selimović" imenuju se: 1. IDRIZ HODŽIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. MEDIHA MUSIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ALEM KUKIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SUADA MULAHASANOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. ALMEDINA ALENDAR - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Meša Selimović". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.49/09 12. novembra/studenoga 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je Broj 18 – Strana 220 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "FATIMA GUNIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Fatima Gunić" imenuju se: 1. AHMET ZEĆO - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ARIJANA ĐIDELIJA - član, predstavnik uposlenika 3. MARA SINANOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. MIRALEM PENAVA - član, predstavnik roditelja 5. ADNAN ZEKOVIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Fatima Gunić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.50/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "ALEKSA ŠANTIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Aleksa Šantić" imenuju se: 1. REMZIJA ADEMOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. HAJRULAH ŠIŠIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. NERMINA KAPO - član, predstavnik uposlenika 4. NIJAZ KOVAČ - član, predstavnik roditelja 5. GABRIJELA HRGA - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Aleksa Šantić". Ponedjeljak, 5.4.2010. IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.51/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "SKENDER KULENOVIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Skender Kulenović" imenuju se: 1. ALEM AVDIBAŠIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ESAT EROVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ISMETA KULENOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. AMELA PENAVA - član, predstavnik roditelja 5. SAMIR BRODOVIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Skender Kulenović". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.52/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "ĆAMIL SIJARIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Ćamil Sijarić" imenuju se: Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 221 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1. 2. SADIK HOTA - predsjednik, predstavnik Ministarstva ALEKSANDRA JUNUZOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ELVIRA SALČIN - član, predstavnik uposlenika 4. MUNIR JAŠAREVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. JASMIN HAMZA - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Ćamil Sijarić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.53/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "OSMAN NURI HADŽIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Osman Nuri Hadžić" imenuju se: 1. GORAN HAŠIMBEGOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. JASMINA HASANOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ĐULAGA GRBO - član, predstavnik uposlenika 4. BEGO JUSUFOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. DŽEVAD SELIMOVIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Osman Nuri Hadžić". IV. Ovo Rešenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.54/09 29. oktobra/listopada 2010. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "UMIHANA ČUVIDINA" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Umihana Čuvidina" imenuju se: 1. MERSA KUSTURA - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. BEGO ZIMIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. HASO HASANBEGOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. HAJRUDIN SRNA - član, predstavnik roditelja 5. SMAJO BIBIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Umihana Čuvidina". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.55/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "AVDO SMAJLOVIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Avdo Smajlović" imenuju se: 1. FAHRA ZVIZDIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. JUSO DREKOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. JASMINA BEŠIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. MUHAMED ŠABANOVIĆ - član, predstavnik roditelja Broj 18 – Strana 222 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 5. RAMELA SELIMOVIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Avdo Smajlović". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.56/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "DOBROŠEVIĆI" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Dobroševići" imenuju se: 1. HIDO SULJEVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ESAT LJAJIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. EDINA BAŠIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SADIK EĆO - član, predstavnik roditelja 5. JASMIN BRAJLOVIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Dobroševići". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.57/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Ponedjeljak, 5.4.2010. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "SOKOLJE" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Sokolje" imenuju se: 1. TAJIB DELALIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. LEJLA PODBIĆANIN - član, predstavnik uposlenika 3. NERMINA OGLEČEVAC - član, predstavnik uposlenika 4. ADIL DŽANO - član, predstavnik roditelja 5. SEAD MURATOVIĆ - član, predstavnik Općine Novi Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Sokolje". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.58/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "EDHEM MULABDIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Edhem Mulabdić" imenuju se: 1. HIBA SIKIRIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. DALILA POTOGIJA - član, predstavnik uposlenika 3. MAHIRA HOŠIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SANDRA ŠMALCELJ-MISIMOVIĆ - član, predstavnik roditelja 5. NIJAZ BAŠIĆ - član, predstavnik Općine Stari Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 223 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Edhem Mulabdić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.59/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "MULA MUSTAFA BAŠESKIJA" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Mula Mustafa Bašeskija" imenuju se: 1. SANELA AZIROVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. ELVIRA BORIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. DŽEVAD BABIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. EN-DŽEJNA HUJDUR - član, predstavnik roditelja 5. MENSUD HANDŽIĆ - član, predstavnik Općine Stari Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Mula Mustafa Bašeskija". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.60/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "SABURINA" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Saburina" imenuju se: 1. SELIM ŠKALJIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. MIRSADA TUKULIJA - član, predstavnik uposlenika 3. MELIHA PARLA - član, predstavnik uposlenika 4. ALMA HADŽIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MURIS TUNJA - član, predstavnik Općine Stari Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Saburina". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.61/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "ŠEJH MUHAMED EF. HADŽIJAMAKOVIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Šejh Muhamed ef. Hadžijamaković" imenuju se: 1. AZEMINA BOGDANOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. NERMINA KURTOVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. ELVEDINA SRNA - član, predstavnik uposlenika 4. NEJRA HUKELIĆ - član, predstavnik roditelja 5. MEHMED DŽINO - član, predstavnik Općine Stari Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Šejh Muhamed ef. Hadžijamaković. Broj 18 – Strana 224 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.62/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 12. novembra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Hamdija Kreševljaković" imenuju se: 1. SEAD SOFTIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. SALKO HUSKIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. EDINA MUHAREMAGIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SULEJMAN BUGARI - član, predstavnik roditelja 5. DŽAVID KATICA - član, predstavnik Općine Stari Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hamdija Kreševljaković". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.63/09 12. novembra/studenoga 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA ŠKOLA "VRHBOSNA" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna škola "Vrhbosna" imenuju se: Ponedjeljak, 5.4.2010. 1. 2. 3. 4. 5. SAMIR SAHAČIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva SANELA DIZDAR - član, predstavnik uposlenika IZUDIN BOTIĆ - član, predstavnik uposlenika EMINA MUJAN - član, predstavnik roditelja MIRSAD HAFIZOVIĆ - član, predstavnik Općine Stari Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Vrhbosna". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.64/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE OSNOVNA MUZIČKA ŠKOLA "MLADEN POZAJIĆ" I. U Školski odbor Javne ustanove Osnovna muzička škola "Mladen Pozajić" imenuju se: 1. EDIN ARNAUTOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. LARISA TALAM - član, predstavnik uposlenika 3. AJLA MANDRA - član, predstavnik uposlenika 4. MAJA BARALIĆ - član, predstavnik roditelja 5. SAFIJA ŠEHOVIĆ - član, predstavnik Općine Stari Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Osnovna muzička škola "Mladen Pozajić". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.65/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Premijer Sarajevo Besim Mehmedić, s. r. Ponedjeljak, 5.4.2010. Broj 18 – Strana 225 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Na osnovu člana 1. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 22. i 24. stav 3. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 24/03 - Prečišćeni tekst), člana 89. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 10/04, 21/06 i 26/08), Vlada Kantona Sarajevo, na 28. sjednici održanoj 29. oktobra 2009. godine, donijela je RJEŠENJE O IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA JAVNE USTANOVE ZAVOD ZA SPECIJALNO OBRAZOVANJE I ODGOJ DJECE "MJEDENICA" I. U Školski odbor Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece "Mjedenica" imenuju se: 1. ISMETA BRAJLOVIĆ - predsjednik, predstavnik Ministarstva 2. HARIS MEMIŠEVIĆ - član, predstavnik uposlenika 3. SELMIR HADŽIĆ - član, predstavnik uposlenika 4. SEMINA MILADIN - član, predstavnik roditelja 5. FERID HADŽIĆ - član, predstavnik Općine Stari Grad II. Mandat predsjednika i članova Školskog odbora traje četiri godine. U slučajevima prijevremenog razrješenja predsjednika ili pojedinih članova Školskog odbora, nova imenovanja će trajati do isteka mandata ovog Školskog odbora. III. Danom imenovanja Školskog odbora iz tačke I. ovog Rješenja prestaje mandat dosadašnjim članovima Školskog odbora Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece"Mjedenica". IV. Ovo Rješenje će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Broj 02-05-23451-25.66/09 29. oktobra/listopada 2009. godine Sarajevo Premijer Besim Mehmedić, s. r. OPĆINA PROZOR/RAMA Na temelju članka 104. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju HNŽ ("Narodne novine Hercegovačko-neretvanske županije/kantona", broj 5/00, 4/04, 5/04) a u svezi sa člankom 10. Naputka o izboru i imenovanju školskih odbora osnovnih i srednjih škola ("Narodne novine HNŽ/K" broj 2/05 i 7/07) i članka 19. Statuta općine Prozor/Rama - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik općine Prozor-Rama", broj 3/01), Općinsko vijeće Prozora/Rama, na sjednici održanoj 25. ožujka 2010. godine, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKOG ODBORA O.Š. "MARKO MARULIĆ" PROZOR IZ REDA DJELATNIKA ŠKOLE I. Za članove Školskog odbora Osnovne škole "Marko Marulić" Prozor iz reda djelatnika škole imenuju se: 1. SLAVKO BILIĆ 2. BILJANA GLIBO II. Mandat članova Školskog odbora iz točke 1. ovog Rješenja traje do isteka mandata Školskog odbora Osnovne škole Marka Marulića u Prozoru. III. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenom glasilu općine Prozor/Rama", i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-06-451/10 26. ožujka/marta 2010. godine Predsjednik Prozor-Rama Zajko Čorbadžić, v. r. JKP "KOMB" DOO BUŽIM Na osnovu člana 5. Zakona o javnim preduzećima ("Službene novine Federacije BiH", broj 8/05, 81/08 i 22/09) i Statuta JKP "Komb" d.o.o. Bužim, Skupština javnog preduzeća je na 3. sjednici, održanoj 22. marta 2010. godine, donijela ODLUKU O IMENOVANJU NADZORNOG ODBORA JKP "KOMB" D.O.O. BUŽIM I. Imenuje se Nadzorni odbor JKP "Komb" d.o.o. Bužim (u daljnjem tekstu: Nadzorni odbor) u slijedećem sastavu: 1. EMIR VELADŽIĆ, predsjednik 2. MIRELA VUKALIĆ, član 3. AMRA DURIĆ, član 4. NERMIN ŠAHINOVIĆ, član i 5. HAZEMA MUMINOVIĆ, član II. Predsjednik i članovi Nadzornog odbora imenuju se na period od 4 (četiri) godine. III. Predsjednik i članovi Nadzornog odbora sa Društvom će zaključiti ugovor o angažmanu za rad u Nadzornom odboru. IV. Članovima Nadzornog odbora pripada naknada za svoj rad iz sredstava Društva, čiju visinu određuje Skupština. V. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 08/10 Predsjednik Skupštine 22. marta/ožujka 2010. godine Suvad Durić, s. r. Broj 18 – Strana 226 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 5.4.2010. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 313 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) 314 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka O prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) 315 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) 316 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za 1 317 1 2 2 318 2 3 3 319 4 4 320 4 raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o preventivnom arheološkom istraživanju i zaštiti arheoloških lokaliteta na trasi autoputa Koridor Vc (bosanski jezik) Odluka o preventivnom arheološkom istraživanju i zaštiti arheoloških lokaliteta na trasi autoputa Koridor Vc (hrvatski jezik) Odluka o preventivnom arheološkom istraživanju i zaštiti arheoloških lokaliteta na trasi autoputa Koridor Vc (srpski jezik) Odluka o utvrđivanju interesa Federacije Bosne i Hercegovine za obavljanje usluga željezničkog putničkog saobraćaja (bosanski jezik) Odluka o utvrđivanju interesa Federacije Bosne i Hercegovine za obavljanje usluga željezničkog putničkog prometa (hrvatski jezik) Odluka o utvrđivanju interesa Federacije Bosne i Hercegovine za obavljanje usluga željezničkog putničkog saobraćaja (srpski jezik) 5 5 6 6 6 7 7 7 8 8 9 9 10 10 Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 321 Odluka o davanju saglasnosti na Ugovor o upravljanju željezničkom infrastrukturom, obavljanju i finansiranju poslova željezničke infrastrukture između JP Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo i Federalnog ministarstva prometa i komunikacija (bosanski jezik) Odluka o davanju suglasnosti na Ugovor o upravljanju željezničkom infrastrukturom, obavljanju i financiranju poslova željezničke infrastrukture između JP Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo i Federalnog ministarstva prometa i komunikacija (hrvatski jezik) Odluka o davanju saglasnosti na Ugovor o upravljanju željezničkom infrastrukturom, obavljanju i finansiranju poslova željezničke infrastrukture između JP Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo i Federalnog ministarstva prometa i komunikacija (srpski jezik) 322 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) 323 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) 324 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonima - podrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) 10 11 11 11 12 12 12 13 13 14 14 14 Broj 18 – Strana 227 325 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) 326 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) 327 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) 328 Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonima- 15 15 15 16 16 17 17 17 18 18 18 Broj 18 – Strana 228 329 330 331 332 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH podrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju programa' utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" 19 333 19 334 20 20 335 20 21 336 337 21 21 22 338 22 23 Ponedjeljak, 5.4.2010. utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o kriterijima za imenovanje direktora Federalnog zavoda za zapošljavanje (bosanski jezik) Odluka o kriterijima za imenovanje ravnatelja Federalnog zavoda za upošljavanje (hrvatski jezik) Odluka o kriterijima za imenovanje direktora Federalnog zavoda za zapošljavanje (srpski jezik) Odluka o davanju saglasnosti Gender centru Federacije Bosne i Hercegovine na zaključenje ugovora o zakupu poslovnog prostora (bosanski jezik) Odluka o davanju suglasnosti Gender centru Federacije Bosne i Hercegovine na zaključenje ugovora o zakupu poslovnog prostora (hrvatski jezik) Odluka o davanju saglasnosti Gender centru Federacije Bosne i Hercegovine na zakqučenje ugovora o zakupu poslovnog prostora (srpski jezik) Odluka o utrošku sredstava tekućeg granta "Ekonomskosocijalno vijeće" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike (bosanski jezik) Odluka o utrošku sredstava tekućeg granta "Ekonomskosocijalno vijeće" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike (hrvatski jezik) Odluka o utrošku sredstava tekućeg granta "Ekonomsko-socijalno vijeće" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike (srpski jezik) Odluka o odobravanju utroška sredstava sa podračuna evidentiranih na jedinstvenom računu Trezora-Riznice Federalnog ministarstva finansija-financija Zavodu za javno zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za 23 23 24 24 25 25 25 26 26 26 27 27 28 28 29 29 30 Ponedjeljak, 5.4.2010. 339 340 341 342 343 344 345 346 347 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o prijenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) Odluka o prenosu okončanog projekta iz Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava i kriterijima za raspodjelu sredstava "Kapitalni grant kantonimapodrška Vlade Federacije Bosne i Hercegovine rekonstrukciji regionalnih i lokalnih cesta u F BiH" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (srpski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfer za zavod za transfuzijsku medicinu" utvrđenih budžetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (bosanski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfer za zavod za transfuzijsku medicinu" utvrđenih proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (hrvatski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfer za zavod za transfuzijsku medicinu" utvrđenih buxetom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (srpski jezik) Odluka o davanju saglasnosti za pokretanje postupka javnog oglasa - tendera za izbor najpovoljnijeg ponuđača za izvođenje radova na rušenju-uklanjanju devastiranih objekata i ograđivanju lokacije za izgradnju zgrade Vlade Federacije Bosne i Hercegovine u Mostaru Rješenje o izmjeni Rješenja o imenovanju članova Savjeta za praćenje cijena (bosanski jezik) Rješenje o izmjeni Rješenja o imenovanju članova Povjerenstva za praćenje cijena (hrvatski jezik) Rješenje o izmjeni Rješewa o imenovanju članova Savjeta za praćenje cijena (srpski jezik) Rješenje o izmjenama Rješenja o imenovanju predsjednika i članova Odbora za nadzor nad implementacijom Zakona o porezu na dohodak (bosanski jezik) Rješenje o izmjenama Rješenja o imenovanju predsjednika i članova Odbora za nadzor nad implementacijom Zakona o porezu na dohodak (hrvatski jezik) Rješenje o izmjenama Rješewa o imenovanju predsjednika i članova Odbora za nadzor nad implementacijom Zakona o porezu na dohodak (srpski jezik) Plan poslova premjera i uspostavljanja katastra nekretnina za 2010. godinu (bosanski jezik) Plan poslova izmjere i uspostavljanja katastra nekretnina za 2010. godinu (hrvatski jezik) Plan poslova premjera i uspostavljanja katastra nekretnina za 2010. godinu (srpski jezik) Zaključak V broj 245/10 Zaključci V broj 255/10 Zaključak V broj 131/10 30 349 Rješenje o imenovanju Povjerenstva za izradu prijedloga za dodjelu sredstava na temelju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfera udruženjima građana i drugim organizacijama" utvrđenog proračunom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu 39 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ ZRAKOPLOVSTVO 30 Rješenje o imenovanju Komisije za proces provođenja pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci 39 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE 31 31 31 32 33 33 33 34 34 Odluka broj AP 68/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 68/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 68/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 298/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 298/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 298/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 469/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 469/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 469/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 519/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 519/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 519/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 524/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 524/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 524/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 672/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 672/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 672/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 726/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 726/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 726/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 757/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 757/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 757/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 856/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 856/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 856/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 918/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 918/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 918/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2927/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2927/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2927/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 3334/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 3334/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 3334/07 (srpski jezik) 40 43 47 51 55 58 62 65 69 72 83 93 104 109 113 118 122 126 130 133 135 138 141 144 147 150 153 156 161 165 169 172 176 179 183 188 VLADA KANTONA SARAJEVO 34 34 34 35 35 35 37 37 38 FEDERALNO MINISTARSTVO PRAVDE 348 Rješenje o imenovanju Povjerenstva za sprovođenje postupka javne nabave za izradu projektne dokumentacije za uvezivanje kazneno-popravnih zavoda i Federalnog ministarstva pravde i izbor najpovoljnijeg ponuđača za realiziranje projektnog zadatka Broj 18 – Strana 229 38 Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Prva gimnazija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Druga gimnazija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Treća gimnazija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Četvrta gimnazija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Peta gimnazija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Gimnazija Dobrinja" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Prva bošnjačka gimnazija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Katolički školski centar - Opća realna gimnazija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Gimnazija Obala" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja muzička škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja škola primijenjenih umjetnosti" 193 193 194 194 194 194 195 195 195 196 196 Broj 18 – Strana 230 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja medicinska škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja medicinska škola Jezero" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja zubotehnička škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Katolički školski centar Srednja medicinska škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja ekonomska škola " Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Elektrotehnička škola za energetiku" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja elektrotehnička škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja mašinska tehnička škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja škola za saobraćaj i komunikacije" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja škola metalskih zanimanja" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Željeznički školski centar" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja građevinskogeodetska škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja škola grafičkih tehnologija, dizajna i multimedije" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja škola za okoliš i drvni dizajn" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja škola poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja škola za tekstil, kožu i dizajn" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja ugostiteljskoturistička škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednja trgovačka škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednjoškolski centar Vogošća" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednjoškolski centar Hadžići" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Srednjoškolski centar Ilijaš" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Škola za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju" rješenje o imenovanju vršioca dužnosti predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Gazi Husrev begova medresa" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovne škole "6. mart" Rješenje o imenovanju članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovne škole "9. maj" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hilmi ef. Šarić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hašim Spahić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Podlugovi" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Srednje" 196 197 197 197 198 198 198 198 199 199 199 200 200 200 201 201 201 202 202 202 202 203 203 204 204 204 204 205 205 205 206 Ponedjeljak, 5.4.2010. Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Isak Samokovlija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Vladislav Skarić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hasan Kikić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Alija Nametak" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Musa Ćazim Ćatić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Safvet beg-Bašagić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Silvije Strahimir Kranjčević" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Mehmed beg Kapetanović Ljubušak" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Nafija Sarajlić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hasan Kaimija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Katolički školski centar Osnovna škola Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Prva osnovna škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Druga osnovna škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Treća osnovna škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Četvrta osnovna škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Peta osnovna škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Šesta osnovna škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Sedma osnovna škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Osma osnovna škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Deveta osnovna škola" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove "Osnovna muzička škola Ilidža" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Čengić Vila I" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Malta" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hrasno" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Grbavica I" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Grbavica II" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Pofalići" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Velešićki heroji" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Kovačići" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna muzička i baletska škola "Novo Sarajevo" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Centra za obrazovanje, vaspitanje, radno osposobljavanje i zapošljavanje mentalno retardirane djece, djece oboljele od autizma i cerebralne paralize "Vladimir Nazor" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Mirsad Prnjavorac" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Zahid Baručija" 206 206 207 207 207 208 208 208 208 209 209 209 210 210 210 211 211 211 212 212 212 213 213 213 213 214 214 214 215 215 215 216 216 Ponedjeljak, 5.4.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Zajko Delić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Izet Šabić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Porodice ef. Ramić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Zaim Kolar" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Osman Nakaš" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Mehmedalija Mak Dizdar" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Behaudin Selmanović" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Džemaludin Čaušević" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Meša Selimović" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Fatima Gunić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Aleksa Šantić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Skender Kulenović" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Ćamil Sijarić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Osman Nuri Hadžić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Umihana Čuvidina" 216 217 217 217 218 218 218 219 219 219 220 220 220 Broj 18 – Strana 231 Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Avdo Smajlović" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Dobroševići" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Sokolje" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Edhem Mulabdić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Mula Mustafa Bašeskija" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Saburina" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Šejh Muhamed ef. Hadžijamaković" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Hamdija Kreševljaković" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna škola "Vrhbosna" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Osnovna muzička škola "Mladen Pozajić" Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Školskog odbora Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece "Mjedenica" 221 222 222 222 223 223 223 224 224 224 225 OPĆINA PROZOR/RAMA Rješenje o imenovanju članova Školskog odbora O.Š. "Marko Marulić" Prozor iz reda djelatnika škole 225 221 221 JKP "KOMB" DOO BUŽIM Odluka o imenovanju Nadzornog odbora JKP "Komb" d.o.o. Bužim 225 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK d.d. 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za štampariju: Fehim Škaljić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2010. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2010. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku