Aktio

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine

Odluka o usvajanju Okvirne Strategije za provedbu Konvencije o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici u Bosni i Hercegovni za period 2015-2018.

Na osnovu člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 i 24/08), na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na 16. sjednici održanoj 23.07.2015. godine, donijelo je

ODLUKU
O USVAJANJU OKVIRNE STRATEGIJE ZA PROVEDBU KONVENCIJE O PREVENCIJI I BORBI PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U PORODICI U BOSNI I HERCEGOVNI ZA PERIOD 2015-2018.

Član 1.Predmet Odluke

Ovom odlukom usvaja se Okvirna strategija za provedbu Konvencije o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini za period 2015-2018., koja je sastavni dio ove odluke.

Član 2.Izvještavanje

Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine će izvještavati o provedbi Okvirne strategije za provedbu Konvencije o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici u Bosni i Hercegovni za period 2015-2018., Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i nadležne komisije Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovne.

Član 3.Stupanje na snagu

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH".

VM broj 126/15
23. jula 2015. godine
Sarajevo

Predsjedavajući
Vijeća ministara BiH
Dr. Denis Zvizdić, s. r.

OKVIRNA STRATEGIJA ZA PROVEDBU
KONVENCIJE O PREVENCIJI I BORBI PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U PORODICI U BOSNI I HERCEGOVINI ZA PERIOD 2015. - 2018.

uvod

Okvirna Strategija za provedbu Konvencije Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (u daljnjem tekstu: Strategija) ima za cilj da osigura dosljednu, kvalitetnu i djelotvornu provedbu ove Konvencije Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (u daljnjem tekstu: Konvencija) u Bosni i Hercegovini (BiH). Konvencija je usvojena 11. maja 2011. godine u Istanbulu. Naime, nakon niza preporuka Vijeća Evrope o zabrani diskriminacije na osnovu spola i zaštiti od nasilja, koje su imale za cilj postavljanja zajedničkih ciljeva i minimuma zajedničkih standarda za države članice, ali nisu imale pravno obavezujući efekt, Konvencija predstavlja prvi pravno obavezujući akt Vijeća Evrope u oblasti sprečavanja i borbe protiv nasilja nad ženama. Po svojoj prirodi, ovaj akt ne mora biti direktno primjenjiv u državama potpisnicama, ali zahtijeva posebno prilagođavanje zakonskih i institucionalnih okvira država potpisnica radi njene uspješne implementacije.
BiH je 07. novembra 2013. godine postala 6. zemlja članica Vijeća Evrope koja je ratificirala Konvenciju. Ovim se BiH obavezala na poduzimanje zakonodavnih i drugih mjera radi osiguranja pravnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju nasilja nad ženama, zaštitu žrtava nasilja te kažnjavanje počinilaca nasilja. Strategija predstavlja sveobuhvatan okvir kojim se definira način provedbe Konvencije u BiH i usklađivanja pravnog i institucionalnog okvira sa odredbama Konvencije, prioriteti u oblasti prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, odgovorne institucije, kao i okvir za praćenje provedbe i izvještavanje o provedbi Strategije, a samim tim i Konvencije.
BiH, Republika Srpska (RS) i Federacija BiH (FBiH) su do sad poduzele niz mjera za uspostavljanje zakonodavnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici, što predstavlja jednu od najčešćih i najrasprostranjenijih vrsta nasilja nad ženama. Ovi napori su rezultirali ne samo donošenjem posebnog zakonskog okvira za prevenciju i suzbijanje nasilja u porodici, već i novih institucionalnih i organizacionih aranžmana kojima se nastoji osigurati multidisciplinarni pristup zaštiti žrtava nasilja, te efikasno kažnjavanje počinilaca. Ovo je rezultiralo i većim stepenom šire društvene svijesti o problemu nasilja, te boljim shvatanjem nasilja u porodici kao društvenog, a ne privatnog problema. Ipak, relevantne analize i istraživanja su pokazali da su razmjere nasilja nad ženama i nasilja u porodici i dalje velike u BiH. Prema istraživanju o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u BiH, čak 47,2 posto žena je tokom odraslog života bilo bar jednom izloženo bar jednom obliku nasilja, dok je u toku 12 mjeseci koji su prethodili istraživanju u takvoj situaciji bilo 11,9 posto žena. 1 Ovo istraživanje je također pokazalo da nasilje ima različite, većinom nevidljive forme, da žrtve nasilja ni same ne prepoznaju različite vrste nasilja, niti sebe kao žrtve, te da veoma slabo poznaju mehanizme zaštite, a još manje im se obraćaju, najčešće zbog manjka povjerenja u subjekte zaštite.
Iz ovih razloga, neophodno je poduzimati daljnje strateške mjere za osiguranje prevencije nasilja, kako nasilja u porodici, tako i nasilja nad ženama u širem smislu, te osigurati kvalitetne, djelotvorne i kredibilne mehanizme zaštite žrtava nasilja i efikasnog gonjenja počinilaca u cilju smanjenja tolerancije nasilja kako od pojedinaca, bilo da su počinioci ili žrtve, relevantnih institucija, tako i od društva u cjelini. Ova Strategija definira spomenute strateške mjere i određuje opredjeljenje institucija u BiH za strateško djelovanje na prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

METODOLOGIJA IZRADE STRATEGIJE

Metodologija izrade Okvirne Strategije za provedbu Konvencije Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici 2015-2018 sastoji se iz nekoliko ključnih segmenata:
1. Analiza stanja
2. Analiza zainteresiranih strana
3. Definiranje strateškog okvira
4. Utvrđivanje strateških pitanja, ciljeva, programa i aktivnosti
5. Kreiranje okvira za praćenje i evaluaciju.

ANALIZA SITUACIJE

Analiza situacije je početni korak u svakom procesu strateškog planiranja. Ona ima za cilj da identificira kontekst u kojem se odvija strateško planiranje. Ovaj kontekst uključuje vanjsko okruženje i unutrašnje resurse za definiranje, ali i provođenje strateškog plana ili strategije. Obično se za potrebe analize situacije provodi SWOT (strengths, weaknesses, opportunities, threats) analiza i PESTLE (political, economic, social, technological, legal, environmental) analiza. Dok se SWOT analiza odnosi i na unutrašnje i vanjske faktore koji mogu utjecati na strateško planiranje i provedbu strategije, PESTLE analiza je "alat za analizu vanjskih trendova." 2 Pored ove dvije metode, može se primijeniti i "Analiza resursa" 3 koja kombinira metode SWOT i PESTLE.
Za potrebu izrade analize situacije u procesu koji prethodi izradi Okvirne Strategije Konvencije Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici 2015-2018 bilo je potrebno provesti sveukupnu Analizu resursa. Izbor ove metode je naročito značajan jer je u oblasti sprečavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici provedeno mnogo aktivnosti i postignuti su značajni rezultati. Resursi se u ovom kontekstu odnose na zakonske, političke, institucionalne, organizacione, ljudske, materijalne i tehničke resurse. Treba imati u vidu da ova oblast ne zahtijeva rad ispočetka, već u najvećoj mjeri nadogradnju i sistematizaciju već postojećih procesa i resursa, kao i njihovo usklađivanje sa standardima koje nalaže Konvencija.
Za potrebu izrade Strategije provedena je SWOT analiza među institucijama koje raspolažu sa najviše informacija o postignutim rezultatima, izazovima, te resursima u oblasti sprečavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, konkretnije Agencijom za ravnopravnost spolova BiH, Gender Centrom FBiH i Gender centrom Republike Srpske. Ovom analizom su identificirane ključne snage i slabosti, te prilike i izazovi, a koja je obuhvatila i Analizu resursa. SWOT analiza je dopunjena okvirnom analizom obaveza koje proizilaze iz Konvencije i definiranjem ključnih oblasti obaveza prema poglavljima Konvencije. Obaveze su precizirane uz pomoć Obrazloženja koje služi za tumačenje Konvencije 4 te su one uzete kao parametri za preliminarnu ocjenu usklađenosti zakona, institucija i praksi u BiH sa standardima koje definira Konvencija. Ova analiza je urađena na osnovu dostupnih izvještaja Agencije za ravnopravnost spolova i gender centara FBiH i Republike Srpske, te relevantnih izvještaja i analiza nevladinih organizacija. Analiza stanja po relevantnim oblastima slijedi dalje u tekstu.

ANALIZA ZAINTERESIRANIH STRANA

Radi definiranja članstva u stručnom timu/Radnoj grupi za izradu Strategije, kao i radi planiranja provedbe i praćenja Strategije, provedena je analiza zainteresiranih strana. Zainteresirane strane su one koje imaju interes za i utjecaj na određenu politiku. Njihov interes i utjecaj mogu biti različiti i njima se treba upravljati u svrhu uspješne provedbe Strategije, a radi formiranja savezništva, okupljanja oko zajedničkih ciljeva, preuzimanja konkretnih aktivnosti i smanjenja rizika od neispunjenja definiranih ciljeva.
Analiza zainteresiranih strana radi izrade, ali i praćenja Strategije je rezultirala formiranjem Radne grupe sa slijedećim članstvom:
- Agencija za ravnopravnost spolova BiH
- Gender Centar FBiH
- Gender centar Republike Srpske
- Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske
- Ministarstvo pravde BiH
- Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH
- Ministarstvo vanjskih poslova BiH
- Agencija za statistiku BiH
- Ministarstvo sigurnosti BiH
- Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH
- Parlamentarna skupština BiH.

DEFINIRANJE STRATEŠKOG OKVIRA

Strateški okvir čine ključni dokumenti u oblasti ravnopravnosti spolova i sprečavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Strateški okvir osigurava da se strateško planiranje odvija u sklopu ustavnih, zakonskih i političkih okvira, nadležnosti i obaveza BiH.

UTVRĐIVANJE STRATEŠKIH PITANJA, CILJEVA, PROGRAMA I AKTIVNOSTI

Strateška pitanja su definirana na osnovu nalaza analize resursa, odnosno SWOT analize, a u odnosu na vrijednosti kojima se stremi, odnosno obaveza koje proizilaze iz Konvencije Vijeća Evrope. U tom smislu, strateška pitanja proizilaze iz definiranih nedostataka ili neadekvatnosti u postojećem sistemu, a u odnosu na postavljeni standard. U ovoj fazi planiranja definiran je i vremenski okvir za postizanje strateških ciljeva.
U slučaju planiranja Strategije, standard i vrijednosti su postavljene samom Konvencijom. Ove vrijednosti su okvirno definirane ključnim ciljevima Konvencije, te su ove vrijednosti definirane i kao vizija Strategije te individualni strateški ciljevi. Radna grupa je koristila strateška pitanja da ih putem pozitivnih formulacija 5 transformira u strateške ciljeve, vodeći se također principom SMART (specific - konretno, measureable - mjerljivo, achievable - moguće postići, realistic - realno, and time bound - vremenski ograničeno) kod definiranja četiri strateška cilja.

KREIRANJE OKVIRA ZA PRAĆENJE I EVALUACIJU

Praćenje dinamike i uspješnosti realizacije se vrši na osnovu definiranih indikatora provedbe. Indikatori su definirani na nivou strateških programa i strateških ciljeva i kvalitativni su, najvećim dijelom, po svojoj prirodi. Indikatori na nivou aktivnosti, uz indikatore za strateške programe, mogu biti definirani u pojedinačnim operativnim planovima institucija. Ovi indikatori su dobri pokazatelji dinamike rada i eventualnih prepreka u radu. Međutim, u svrhu praćenja suštinske primjene Strategije i izvještavanja prema Vijeću Evrope, indikatori na nivou strateških programa i strateških ciljeva će pokazati nivo promjene koji je postignut provedbom Strategije.
Koordinacija, provođenje, praćenje i procjena politika i mjera predviđenih Strategijom vršit će se u skladu sa nadležnostima utvrđenim Ustavom BiH, te članom 10. Konvencije.
Vlada Republike Srpske, odnosno Vlada Federacije Bosne i Hercegovine će odrediti koordinaciona tijela za teritoriju Republike Srpske, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine. Ova koordinaciona tijela će biti zadužena i za pripremu izvještaja o provedenim mjerama i politikama iz Strategije na teritoriji entiteta, koji će biti sadržani u Izvještaju o zakonodavnim i drugim mjerama, koji Bosna i Hercegovina podnosi nezavisnom međunarodnom mehanizmu za praćenje provođenja Konvencije (GREVIO i Komitet članica). Izvještaj koji Bosna i Hercegovina podnosi međunarodnom mehanizmu za praćenje provođenja Konvencije bit će dostavljen na prethodnu saglasnost Vladi Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Republiku Srpsku, odnosno Vladi Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na Federaciju Bosne i Hercegovine.

KLJUČNI PRINCIPI STRATEGIJE

Ključni principi Strategije za provedbu Konvencije Vijeća Evrope za prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama

  • -
    Dužna pažnja i obaveze države
  • -
    Suštinska ravnopravnost spolova i ukidanje diskriminacije nad ženama po svim osnovama
  • -
    Integrirane i rodnosjetljive politike prevencije, zaštite i kažnjavanja
    Konvencija Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici predstavlja okvir za kreiranje Strategije za njenu provedbu u BiH. Strategija, kao takva, preuzima i njene ključne principe, te ih definira kao svoja temeljna polazišta, stavove i vrijednosti. Ovi principi proizilaze iz dokazane prirode nasilja nad ženama i nasilja u porodici, njihovih uzroka i posljedica, te implikacija i cijene koju društva plaćaju zbog ove vrste nasilja. Naime, iako nije ograničeno samo na jedan spol, rodnozasnovano nasilje nesrazmjerno više pogađa djevojčice i žene i ono je "manifestacija historijskih nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije i diskriminacije muškaraca nad ženama, kao i do sprečavanja napredovanja žena u punoj mjeri". 6 Pored toga, nasilje nad ženama i djevojčicama predstavlja kršenje njihovih ljudskih prava, a djeca su često i žrtve i svjedoci nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
    Uzimajući u obzir koliku štetu nasilje nad ženama i nasilje u porodici donosi društvu, naročito uzimajući u obzir nasilje kao rezultat međugeneracijskog prijenosa i faktor kriminogenog ponašanja, te cijene nasilja u smislu gubitka radne snage i društvenog kapitala, povećanih troškova zdravstvene i socijalne zaštite, ulaganja u agencije za provođenje zakona i troškove sudskih postupaka, te troškove izvršenja sankcija protiv počinilaca, kao logično se nameće preuzimanje obaveza od strane BiH i svih nadležnih institucija za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici, te odgovornosti za kreiranje adekvatnog zakonodavnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
    Posmatrajući nasilje nad ženama i nasilje u porodici na ovaj način, dolazi se do neizbježnog zaključka da je rodnozasnovano nasilje rezultat društvenih odnosa i samim tim i društveni problem, tako da društvo, odnosno država treba da preuzme odgovornost za njegovo rješavanje. Pored toga, nasilje nad ženama predstavlja oblik kršenja ljudskih prava, pa, prema Obrazloženju Konvencije, "Članice su obavezne da organiziraju svoj odgovor na sve oblike nasilja obuhvaćene ovom konvencijom tako da nadležni organi mogu prilježno da sprečavaju, istražuju, kažnjavaju i osiguraju reparaciju za takva djela nasilja. Ako u tome ne uspiju, država je odgovorna za čin koji bi inače bio isključiva odgovornost aktera koji ne istupa u ime države". 7 Ovim se dužna pažnja i obaveze države (BiH i nadležnih institucija) u smislu prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici definiraju kao prvi ključni princip kojim će se voditi Okvirna Strategija za provedbu Konvencije.
    Neravnopravnost spolova je i uzrok i posljedica nasilja nad ženama, te je kao takvu potrebno posebno adresirati. Ovaj kompleksni društveni problem proistječe prvenstveno iz tradicionalnih rodnih nejednakosti, nejednakih šansi za muškarce i žene u obrazovnim, poslovnim i drugim sferama života, patrijarhalnog poimanja uloge žene u porodici i društvu, te diskriminatornih politika i praksi. Potrebno je, međutim, posebno naglasiti da Konvencija insistira na nizu nediskriminirajućih osnova za prevenciju nasilja, zaštitu žrtava od nasilja, te kažnjavanje počinilaca, uključujući spol, rod, rasu, boju kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili neko drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinu, rođenje, seksualno opredjeljenje, rodni identitet, uzrast, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje, status migranta ili izbjeglice, ili neki drugi status. 8 Osiguranje suštinske ravnopravnosti spolova i ukidanje diskriminacije nad ženama po svim osnovama je drugi ključni princip ove Strategije.
    Manifestacije i posljedice nasilja su višedimenzionalne, sa zdravstvenim, socijalnim, ekonomskim i kaznenim implikacijama za žrtvu i počinioca. One trebaju biti posmatrane kroz prizmu rodnih nejednakosti, kao posljedice diskriminacije žena, te njihovog nejednakog pristupa obrazovanju i zaposlenju, te nizu drugih privilegija. Iz tog razloga je ovom problemu neophodno pristupiti na holistički, interdisciplinaran i rodnoosjetljiv način, uključujući opće i specijalizirane usluge iz različitih oblasti radi zaštite žrtve (obrazovanje, zdravstvo, socijalna zaštita) te procesuiranja i gonjenja počinioca i njegovog daljnjeg tretmana (policija, pravosuđe, zavodi za izvršenje krivičnih sankcija, zdravstvene ustanove). Ostvarenje ovakvog sveobuhvatnog pristupa, kakvog nalažu odredbe Konvencije, zavisi u najvećem dijelu od kreiranja integriranih i rodnoosjetljivih politika prevencije, zaštite i kažnjavanja, što je treći ključni princip ove Strategije. Integrirane politike su one koje su zasnovane na relevantnim podacima i dokazima, koje se razvijaju uz široke konsultacije sa stručnjacima, nevladinim organizacijama i javnosti, te one koje garantiraju interdisciplinarni i koordiniran pristup prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici sa osiguranim finansijskim sredstvima za provedbu. Rodnoosjetljive politike, kao neophodnost u sklopu integriranih politika o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, podrazumijevaju one koje su bazirane na shvatanju da muškarci i žene nisu jednaki, pa zbog toga imaju različite potrebe, ali i šanse, mada im, u suštini, kao ljudskim bićima pripadaju jednaka prava, uz mogućnost afirmativne akcije za one kojima je, zbog dokazane diskriminacije ili neravnopravnosti, potrebna.

OPSEG STRATEGIJE

KLJUČNI CILJEVI

KONVENCIJE VIJEĆA EVROPE ZA PREVENCIJU I BORBU PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U PORODICI

  • -
    Zaštita od nasilja i sprečavanje, procesuiranje i eliminiranje svih vidova nasilja nad ženama i nasilja u porodici
  • -
    Doprinos suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promoviranje suštinske jednakosti žena i muškaraca, uključujući osnaživanje žena
  • -
    Izrada sveobuhvatnog okvira, politika i mjera zaštite i pomoći svim žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u porodici
  • -
    Unapređenje međunarodne saradnje u eliminiranju svih vidova nasilja nad ženama i nasilja u porodici
  • -
    Pružanje podrške i pomoći svim uključenim organizacijama i organima unutrašnjih poslova radi djelotvornije saradnje i sveobuhvatnog pristupa pitanju eliminiranja nasilja nad ženama i nasilja u porodici
    Okvirna Strategija za provedbu Konvencije Vijeća Evrope za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici se donosi za period od četiri godine - od 2015. do 2018. godine. Vremenski okvir ove Strategije se djelomično podudara sa entitetskim strategijama za borbu protiv nasilja u porodici, imajući u vidu da je Strategija FBiH za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici donesena za period 2013. - 2017. g., da je Strategija za borbu protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj za period 2009. - 2013. istekla a da je u planu usvajanje nove Strategije za suzbijanje nasilja u porodici 2014. - 2019. godina do kraja 2014. godine. Strateškim dokumentima Republike Srpske i FBiH će se pratiti provođenje Konvencije o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici, u dijelu nasilja u porodici. U vezi s tim, namjera ove Strategije je da posluži kao platforma i za kreiranje i implementaciju entitetskih strategija, sa kojima će biti osigurana međusobna harmonizacija. Na taj način, ova Strategija pruža sveobuhvatan okvir koji uključuje i strateške prioritete koji odgovaraju onima koji su definirani entitetskim strategijama, ali i strateške programe za koje su odgovorne institucije na nivou BiH.
    Posebna dodana vrijednost ove Strategije je njena sveobuhvatnost i različiti segmenti prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama koje ona obuhvata, uzimajući u obzir da se strategije Republike Srpske i FBiH za sprečavanje i borbu protiv nasilja odnose samo na nasilje u porodici, a ne na nasilje nad ženama u širem smislu. Neophodno je, međutim, naglasiti da je Strategija kreirana u suglasju sa drugim strateškim dokumentima i akcionim planovima koji se u svojim pojedinim dijelovima bave pitanjem sprečavanja i suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
    Ključna ciljna grupa ove Strategije su potencijalne i stvarne žrtve nasilja nad ženama i nasilja u porodici, a one obuhvataju sve žrtve različitih vrsta nasilja nad ženama i nasilja u porodici, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku pripadnost ili neki drugi status.
    Okvir za donošenje i implementaciju Strategije čini Konvencija Vijeća Evrope za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. U tom kontekstu, neophodno je sagledati ključne ciljeve ove Konvencije: 9
    Konvencija obuhvata sve neophodne aspekte prevencije nasilja nad ženama, zaštite žrtava nasilja, procesuiranje počinilaca, te osiguranja naknade štete oštećenima. Kroz ova četiri ključna aspekta Konvencije prožeti su opći principi dužne pažnje i obaveza BiH i nadležnih institucija, zabrana diskriminacije, integrirane i rodnoosjetljive politike, dok se specifični dijelovi vezani za migracije i azil mogu povezati sa aspektom zaštite žrtava nasilja, a međunarodna pravna pomoć i zaštita tajnih podataka sa dijelovima koji se tiču efikasnog procesuiranja počinilaca i osiguranja naknade štete oštećenima.
    Iz tog razloga, Okvirna Strategija za provedbu Konvencije definira četiri strateška pitanja, u skladu sa četiri ključna elementa dužne pažnje, na taj način stavljajući poseban naglasak na obaveze BiH i nadležnih institucija u ove četiri oblasti, ali uz poštivanje ključnih principa Strategije, te osiguranja mehanizama za praćenje provođenja Strategije na osnovu relevantnih podataka i za izvještavanje generalnom sekretaru Vijeća Evrope u saradnji sa Ekspertnom grupom za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici - GREVIO.

Ključni segmenti Konvencije

  • -
    Integriranje politika i prikupljanje podataka
  • -
    Prevencija
  • -
    Zaštita i podrška
  • -
    Materijalno krivično pravo
  • -
    Migracije i azil
  • -
    Međunarodna saradnja

ANALIZA SITUACIJE U OBLASTI PREVENCIJE I BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U PORODICI U BiH

S obzirom da su institucije BiH, Republike Srpske i FBiH, te nevladine organizacije uložile značajne napore u kreiranje zakonodavnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama, iako sa naglaskom na nasilje u porodici, te da su u odnosu na odredbe Konvencije postignuti značajni rezultati u kreiranju pretpostavki za sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici, izradi ove Strategije prethodila je detaljna analiza postignutih rezultata, ali i značajnih problema koji još uvijek ili nisu adresirani, ili pokušaji njihovog rješavanja još uvijek nisu dali željene rezultate.
Analiza snaga i slabosti, ali i prilika i prijetnji, koja je činila sastavni dio metodologije za izradu ove Strategije, ukazala je na niz dosadašnjih rezultata rada nadležnih institucija u BiH, koji po svojoj prirodi već predstavljaju ispunjenje zahtjeva Konvencije, odnosno primjenu njenih odredbi, ali je identificirala i oblasti gdje je potrebno uložiti dodatne napore radi dostizanja standarda koje postavlja Konvencija. Nalazi analize su poslužili za definiranje strateških pitanja, a nakon toga i strateških ciljeva i programa.
Analiza koja slijedi je urađena prema strateškim oblastima.

SVEOBUHVATNA, DJELOTVORNA I INKLUZIVNA PREVENCIJA NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U PORODICI

BiH raspolaže kvalitetnim pravnim, međunarodnim i domaćim, okvirom kojim se kreiraju pretpostavke za prevenciju nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Pored međunarodnih pravnih dokumenata, koji su sadržani u Ustavu BiH i čine njegov sastavni dio, pa su tako i direktno primjenjivi, uključujući naročito dokumente o zaštiti ljudskih prava, a u ovom kontekstu i posebno bitnu Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), potpisani su i ratificirani i drugi međunarodni pravni akti i dokumenti kojima se stvara zakonska osnova kao vid opće prevencije nasilja nad ženama i nasilja u porodici (više u Poglavlju "Strateški okvir" za iscrpnu listu međunarodnih dokumenata).
Domaći pravni okvir je sveobuhvatan. Ustavi BiH, Republike Srpske i FBiH garantiraju zabranu diskriminacije na osnovu spola, između ostalih osnova, kao preduvjet za prevenciju nasilja nad ženama i nasilja u porodici na nivou jednog od ključnih uzroka i posljedica ovih vrsta nasilja. Pored toga, BiH, Republike Srpska i FBiH su usvojile niz zakonskih akata koji zabranjuju diskriminaciju na osnovu spola, inkriminiraju različite oblike nasilja nad ženama i nasilja u porodici te posebno propisuju zaštitu od diskriminacije i nasilja u porodici. U ovom smislu je naročito važno uzeti u obzir Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, 10 koji zabranjuje diskriminaciju na osnovu spola i spolne orijentacije u svim sferama života, te daje definiciju diskriminacije na osnovu spola kao "svako stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe ili grupe osoba, zasnovano na spolu, zbog kojeg se osobama ili grupi osoba otežava ili negira priznavanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava ili sloboda." 11 U ovom kontekstu, i različite vrste nasilja po osnovu spola se smatraju oblicima diskriminacije, odnosno kršenjem ljudskih prava. Zakon o zabrani diskriminacije u BiH 12 također nadograđuje okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim osobama u BiH i uređuje sistem zaštite od diskriminacije, između ostalog, na osnovu spola. Pored ovih zakona, porodični zakoni FBiH i Republike Srpske 13 zabranjuju nasilje u porodici, a krivični zakoni BiH, Republike Srpske, FBiH i Distrikta Brčko 14 inkriminiraju nasilje u porodici, kao i niz drugih krivičnih djela, koja jesu definirana na rodno neutralan način, osim onih djela koja se po svojoj prirodi mogu odnositi samo na žene kao oštećene, ali daju osnovu i za procesuiranje počinilaca i zaštitu oštećenih u smislu nasilja na osnovu spola. Ovim se stvara okvir za opću prevenciju nasilja nad ženama, između ostalih krivičnih djela. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH 15 i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske 16 definiraju mjere i mehanizme zaštite u slučajevima nasilja u porodici.
Pored ustavnog i zakonskog okvira, institucije BiH i entiteta su donijele i niz politika u vidu strateških dokumenata koji su usmjereni isključivo ili indirektno na prevenciju nasilja nad ženama. Ovdje je naročito značajno spomenuti Strategiju za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici u FBiH i Strategiju za borbu protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj za, kao usko specijalizirane dokumente za ovu oblast, kojima se definira pravac djelovanja u prevenciji nasilja, te zaštiti žrtava i procesuiranju počinilaca. Pored ovih posebnih dokumenata, doneseni i šire definirani i sveobuhvatni strateški dokumenti kojima se određuje strateški pravac u prevenciji nasilja nad ženama kroz ostvarivanje ravnopravnosti spolova (Gender akcioni plan BiH), ulogu žena u miru i sigurnosti (Akcioni plan za implementaciju UNSCR 1325), te niz strateških dokumenata koji su u cijelosti ili svojim pojedinim dijelovima usmjereni na promociju ravnopravnosti spolova i osnaživanje žena, kao preduvjeta za prevenciju nasilja, kroz razvoj, zapošljavanje i socijalnu inkluziju (sveobuhvatni Strateški okvir je sadržan u Poglavlju "Strateški okvir" dalje u tekstu). Nekima od ovih politika su obuhvaćene i pojedine višestruko ranjive grupe, kao što su žene koje pripadaju etničkim manjinama ili su u kategoriji populacije sa posebnim potrebama.
Pored zakonskog okvira, u BiH uspostavljeni su i mjerodavni institucionalni mehanizmi za osiguranje ravnopravnosti spolova, zabranu diskriminacije i prevenciju nasilja nad ženama, uključujući gender institucionalne mehanizme na svim nivoima izvršne i zakonodavne vlasti, instituciju Ombudsmena za ljudska prava, mrežu nevladinih organizacija koje se bave zagovaranjem rodnoosjetljivih politika, zabrane diskriminacije, ravnopravnosti spolova i prevencije nasilja nad ženama, i pružanjem zaštite i podrške ženama žrtvama nasilja, te obrazovne, zdravstvene, ustanove socijalne zaštite, pravosudne institucije i policijske agencije, kao subjekte koji po prirodi svog posla i svojim djelovanjem u skladu sa relevantnim zakonodavstvom treba da osiguravaju prevenciju nasilja nad ženama.
U izvršnoj vlasti, u okviru Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, djeluje Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, a kao institucije Vlade FBiH i Vlade Republike Srpske su uspostavljeni Gender Centar Federacije BiH i Gender centar-Centar za jednakost i ravnopravnost polova Vlade Republike Srpske. Na kantonalnom nivou Federacije Bosne i Hercegovine, nisu u svim kantonima uspostavljeni kantonalni odbori za ravnopravnost spolova. Pri kabinetima načelnika općina su, također, osnovane komisije za ravnopravnost spolova. U zakonodavnoj vlasti na nivou BiH djeluje Komisija za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Parlamentarne skupštine BiH, a na nivou entiteta komisije za ravnopravnost spolova Doma naroda i Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, te Odbor jednakih mogućnosti Narodne skupštine Republike Srpske. Osnovane su i komisije za ravnopravnost spolova kantonalnih skupština u Federaciji BiH. Na lokalnom nivou djeluju komisije u okviru općinskih vijeća/skupština općina u skoro svim općinama u BiH. Ove institucije imaju, između ostalog, i mandat za gender mainstreaming i kreiranje rodnoosjetljivih politika kao polaznih osnova za sprečavanje diskriminacije i prevenciju nasilja na osnovu spola. U tom smislu su gender institucionalni mehanizmi preuzeli aktivnu ulogu u davanju mišljenja na akte vlada o njihovoj usklađenosti sa Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH, te predlaganju posebnih politika kojima se nastoji utjecati na poboljšanje položaja žena u bh. društvu.
Edukacija o postojećem pravnom okviru koja bi osigurala kreiranje rodnosjetljivih politika i praksi se pokazala neophodnom. U tom smislu su Agencija za ravnopravnost spolova BiH i gender centri FBiH i Republike Srpske organizirali brojne obuke za nominovane osobe za ravnopravnost spolova u ministarstvima na svim nivoima vlasti, a u cilju unapređenja institucionalnih kapaciteta za primjenu standarda ravnopravnosti spolova. Poduzete su aktivnosti na nivou BiH, FBiH i Republike Srpske da bi moduli edukacije o ravnopravnosti spolova postali sastavnim dijelovima programa redovne obuke državnih službenika, pa i integralni dijelovi programa polaganja ispita općeg znanja i stručnog ispita za državne službenike.
U smislu edukacije kao preventivne aktivnosti, sistematizirana je edukacija o ravnopravnosti spolova, zabrani diskriminacije i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici za sudije i tužioce u centrima za edukaciju sudija i tužilaca FBiH i Republike Srpske u okviru tema koje se tiču krivičnog prava, porodičnog prava i ljudskih prava. Također su definirani i posebni moduli vezani za sprečavanje i suzbijanje rodnozasnovanog nasilja u sklopu institucija za policijsko obrazovanje u FBiH i Republici Srpskoj. Izrađeni su ili su u izradi i programi kontinuiranog profesionalnog usavršavanja zdravstvenih i socijalnih radnika za sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici, te programi obuke za pedagoško osoblje. Pored toga, u sklopu Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, uspostavljen je postdiplomski studij "Rodne studije", iz kojeg je do danas izašlo nekoliko generacija stručnjaka u oblasti ravnopravnosti spolova te se očekuje da će i oni, između ostalih, doprinijeti kreiranju rodnosjetljivih politika i praksi u BiH kao temelja za prevenciju nasilja nad ženama.
Gender institucionalni mehanizmi i nevladine organizacije kontinuirano provode kampanje podizanja svijesti i smanjenja tolerancije na nasilje. U ovom smislu se naročito izdvaja "16 dana aktivizma protiv nasilja na osnovu spola", ali i niz drugih medijskih i građanskih kampanja za podizanje svijesti o nasilju kao kršenju ljudskih prava i promociji mehanizama zaštite. U ovim aktivnostima je zapažena značajna saradnja i pomoć medija, a Kodeks za štampu i Kodeks o emitovanju radio i TV programa sadrže odredbe koje zabranjuju diskriminaciju na osnovu spola te podstiču ravnopravnost spolova. Gender centar Vlade Republike Srpske kontinuirano od 2008. godine provodi kampanju "Porodica bez nasilja", a od 2009. "Bijela vrpca - Muško ne nasilju nad ženama" i to sa najjačim intenzitetom provođenja u periodu od 25.11. do 10.12, širom svijeta poznatog kao 16 dana aktivizma. Obje kampanje su veoma značajne, a posebno je zanimljiva kampanja "Bijela vrpca" iz razloga što ima za cilj mobiliziranje muškaraca i izgradnju muško-ženskog partnerstva u borbi protiv nasilja nad ženama. Kampanju "Bijela vrpca" provodi i Gender Centar Federacije BiH svake godine, a kampanji se odazivaju i predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti, svih nivoa vlasti, muškarci, koji tokom trajanja ove kampanje nose vrpcu i na taj način daju podršku nenasilnom ponašanju. Potvrđen je velik odaziv ovoj kampanji, što se može primijetiti i na televizijskim prilozima. Također, kroz obavještenja za javnost, TV, radio, i novinske članke daje se dodatna podrška promociji nenasilnog ponašanja. Također, tokom cijele godine, radi se i promocija SOS telefona 1265 za teritoriju Federacije BiH.
Posmatrajući pravni i institucionalni okvir za prevenciju nasilja nad ženama i nasilja u porodici u BiH, može se zaključiti da u formalnom smislu BiH, FBiH i Republika Srpska poduzimaju značajne mjere i aktivnosti na osiguranju poštivanja principa dužne pažnje, te ispunjavanju odredbi Konvencije koje se odnose na zabranu diskriminacije na osnovu spola i manjinskih statusa, osiguranje zakonskog i institucionalnog okvira za prevenciju nasilja, edukaciju organa uprave, policije, pravosuđa, zdravstvenih, socijalnih i obrazovnih ustanova za provođenje rodnoosjetljivih politika i osiguranje rodnoosjetljivih praksi, kao i podizanje društvene svijesti o problemu nasilja nad ženama kao akta kršenja ljudskih prava i važećih zakonskih normi u BiH.
Međutim, bez obzira na postignuti napredak u formalnom smislu i definiranim politikama, i dalje postoje problemi, koji su s jedne strane vezani za neusaglašenost zakona u različitim jurisdikcijama, u smislu inkriminacije nasilja i zaštite žrtava, ali većim dijelom za njihovu nedosljednu implementaciju i prepreke efikasnoj prevenciji nasilja nad ženama. Riječ je najvećim dijelom o preovladavajućem neprepoznavanju nasilja nad ženama kao akta kršenja ljudskih prava te kao šireg i alarmantnog društvenog problema. Nisu također poznate ni tačne razmjere, ni posljedice, niti cijena nasilja za društvo, a patrijarhalni i tradicionalni stavovi kod pojedinaca, uključujući profesionalce u nadležnim institucijama i subjektima zaštite, preovladavaju u odnosu na eventualne efekte proklamovane politike i edukacije službenika o prepoznavanju, sprečavanju i suzbijanju rodnozasnovanog nasilja. Ovo ukazuje na i dalje nedovoljnu edukaciju svih relevantnih službenika, uključujući i one koji bi, kao vid tercijarne prevencije, trebali raditi sa počiniocima nasilja radi sprečavanja ponovnog činjenja krivičnih djela. Naime, profesionalci mjerodavni za izvršenje krivičnih sankcija u nadležnim ustanovama nisu obučeni, niti su do sada bili u prilici da primjenjuju savremene metode tretmana počinilaca nasilja u porodici i seksualnih prijestupnika. Ovdje je također prisutna i odgovornost sudova, koji veoma rijetko izriču mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana za počinioce nasilja, tako da ni obučeni profesionalci koji imaju kapacitet za ovaj rad nisu iskorišteni. 17 Ipak, postoje značajne pilot inicijative za rad sa počiniocima nasilja. Naprimjer, Udruženje građana Vive Žene Tuzla i Udruženje građana Budućnost Modriča su u okviru partnerskog projekta finansiranog od strane IAMANEH iz Švicarske organizirali edukaciju službenika za provođenje psihosocijalnog tretmana počinilaca nasilja. Edukaciju su proveli stručnjaci iz Društva za psihološku pomoć iz Zagreba, Republike Hrvatske, a završilo ju je ukupno 25 službenika iz Tuzlanskog kantona i Dobojske regije. Radi se o prvoj takvoj edukaciji provedenoj u Bosni i Hercegovini, koja se konkretno odnosi na psihosocijalni tretman počinilaca nasilja. Edukacijom su bili obuhvaćeni različiti stručni profili i to: socijalni radnici, ljekari-neuropsihijatri, psiholozi, pedagozi-psiholozi.
Ovi nedostaci u sistemu prevencije nasilja nad ženama se manifestiraju prvenstveno u razmjerama nasilja nad ženama, koje je najvećim dijelom ostalo nevidljivo. Naime, prema istraživanju o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u BiH, čak 47,2 posto žena je tokom odraslog života bilo bar u nekom trenutku izloženo nekom od oblika nasilja (fizičkom, psihičkom, seksualnom ili ekonomskom), dok je u toku 12 mjeseci koji su prethodili istraživanju, u takvoj situaciji bilo 11,9 posto žena, odnosno jedna od 10 žena. 18 Ipak, samo 5,5 posto žena sa iskustvom nasilja se obratilo određenoj instituciji za pomoć. 19 Ovaj podatak potvrđuje, između ostalog, da su žene smatrale da im pomoć nije potrebna (u 62,5 posto slučajeva), najvećim dijelom zbog neprepoznavanja sebe kao žrtve, neprepoznavanja određene vrste nasilja (naročito seksualnog i ekonomskog u partnerskim odnosima), te različitih, mahom tradicionalnih i patrijarhalnih opravdanja za nasilje. Ovakva poimanja od strane počinilaca i žrtava, ali i onih pojedinaca koji bi trebali predstavljati subjekte zaštite, 20 predstavljaju jedan od ključnih uzroka nasilja i tolerancije nasilja nad ženama, te ih je kroz preventivne aktivnosti potrebno i dalje intenzivno tretirati. U tom smislu, šira društvena zajednica, nadležne institucije, vjerske zajednice, lideri manjih etničkih zajednica, udruženja osoba sa posebnim potrebama, udruženja koja štite prava seksualnih manjina treba da preuzmu veću i djelotvorniju ulogu u prevenciji nasilja nad ženama, i to svih vrsta nasilja nad ženama i nasilja nad različitim kategorijama ženske populacije.
Preovladavajuće neshvatanje problema nasilja nad ženama je jednim dijelom i posljedica nesveobuhvatnog gender mainstreaminga u zakonima, politikama i praksama koje se ne odnose direktno na prevenciju nasilja. Ovakav zaključak se može prvenstveno donijeti u vezi sa obrazovanjem, jer zakonodavstvo o obrazovanju predviđa principe nediskriminacije po svim osnovama, ali nastavni planovi i programi, te udžbenička politika nisu usmjereni na promoviranje ravnopravnosti spolova, zabranu diskriminacije, nenasilnu komunikaciju i rješavanje sporova, već su i dalje opterećeni rodnim stereotipima i nisu iskorišteni za podsticanje uloge dječaka i mladića u osiguranju ravnopravnosti spolova, niti kao resurs za odgoj novih generacija koje bi mogle živjeti bez nasilja, ili barem suštinski prepoznavati rodnozasnovano nasilje i boriti se protiv njega. S druge strane, Istraživanje o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u BiH je identificiralo nivo obrazovanja žena, ali i muškaraca, kao jedan od najznačajnijih prediktora nasilja, barem u kontekstu partnerskih odnosa, 21 čime se stavlja naglasak na važnost obrazovanja djevojčica, djevojaka i žena, ali i dječaka i muškaraca. Ovo se posebno odnosi na grupe sa određenim manjinskim statusima, npr. etničke manjine i osobe sa posebnim potrebama, kojima prijeti višestruka diskriminacija i neravnopravan pristup obrazovanju, kako na osnovu spola, tako i na osnovu njihovih manjinskih statusa.
Nadalje, tradicionalna poimanja rodnih uloga se u BiH manifestiraju kao prijetnja za veće učešće žena u procesima odlučivanja u političkim, društvenim, i ekonomskim sferama života. Naime, u zakonodavnim tijelima na nivou BiH, FBiH i Republike Srpske, zastupljeno je između 17 i 22 posto žena, dok je broj žena u izvršnoj vlasti još manji. 22 Ipak, u Republici Srpskoj žene učestvuju sa 31 posto u Vladi, predsjednica Vlade Republike Srpske je žena, potpredsjednica Vlade je žena, a od 16 ministarstava, na čelu pet ministarstava su ministrice. 23 Zastupljenost žena u pravosudnoj vlasti je veća, gdje doseže čak 64 posto na nekim nivoima vlastima, a manji procenat se odnosi na žene na rukovodećim pozicijama u pravosuđu (35 posto za sudove, te 16,6 posto za tužilaštva). 24 Pored toga, žene su u malom procentu zastupljene na mjestima odlučivanja u oružanim i policijskim snagama, a nešto više na mjestima službenica i zaposlenih. 25 U ekonomskoj sferi, pored činjenice da žene čine 51,7 posto ukupno procijenjenog broja radno sposobnog stanovništva, samo 35,6 posto zaposlenih su žene. 26 Stope aktivnosti i zaposlenosti su značajno više za muškarce nego za žene, a žene čine i najveći dio neplaćenih pomažućih članova porodice. Mnoge žene nisu u mogućnosti da se bave sopstvenim biznisom, zbog stereotipnih poimanja rodnih uloga i tradicionalne podjele zanimanja, brige za porodicu i djecu, ili nedostatka samopouzdanja koje je opet rezultat stereotipima opterećenog i patrijarhalnog odgoja i obrazovanja. Radi ilustracije, prema podacima Poreske uprave Republike Srpske iz 2008. godine, procenat muškaraca vlasnika/preduzetnika je bio 62 posto, a među vlasnicima nekretnina 73 posto su muškarci. 27
Nedostatak gender mainstreaminga se također ogleda i u činjenici da rodnoosjetljivo budžetiranje još uvijek nije u potpunosti zaživjelo u praksi, iako bi moglo, između ostalog, biti usmjereno na politike i programe prevencija nasilja nad ženama, obrazovanje žena i djevojčica radi postizanja veće ravnopravnosti, njihovo ekonomsko osnaživanje, te druge vidove prevencije. Nedostatak budžetskih sredstava i smanjenje donatorske pomoći koja bi eventualno mogla biti uložena u prevenciju nasilja nad ženama su objektivni problemi. Ipak, kada bi cijena nasilja nad ženama bila poznata, što do sada nije istraženo u BiH, postalo bi očigledno da nasilje košta društvo mnogo više nego što bi koštali suštinski programi prevencije nasilja kroz rodnoosjetljivo budžetiranje. Dodatni problem predstavlja nepoznavanje efekata dosadašnjih programa prevencije, a zbog nepostojanja instrumenata procjene uspješnosti prevencije u odnosu na procijenjenu cijenu nasilja.

MULTIDISCIPLINARNI I KOORDINIRANI SISTEM ZAŠTITE ŽRTAVA NASILJA NAD ŽENAMA I NASILJA U PORODICI

U oblasti zaštite i podrške žrtvama nasilja, BiH je također zabilježila značajne rezultate kao ishod rada vladinih institucija, u saradnji sa nevladinim organizacijama, na uspostavljanju relevantnog zakonodavnog, institucionalnog i organizacionog okvira. Ključne pretpostavke za pružanje zaštite i podrške žrtvama su kreirane usvajanjem zakona o zaštiti od nasilja u porodici u FBiH i Republici Srpskoj, koji predviđaju multidisciplinarni pristup pružanju zaštite žrtvama nasilja kroz slijedeće mjere: 1) udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, 2) zabrana približavanja i kontaktiranja sa žrtvom nasilja, 3) zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, 4) obavezni psihosocijalni tretman, 5) obavezno liječenje od ovisnosti, 6) privremeno lišenje slobode i zadržavanje.
Zakoni o socijalnoj zaštiti u nekim jurisdikcijama stvaraju pretpostavke za pružanje općih usluga podrške. Konkretnije, u FBiH, žrtva nasilja u porodici kao kategorija korisnika socijalne zaštite prepoznaje se u četiri kantonalna zakona o socijalnoj zaštiti 28 (Kanton Sarajevo, Tuzlanski kanton, Zeničko-dobojski kanton, Zapadnohercegovački kanton). Ovim se samo u ova četiri kantona žrtve nasilja uvode u pravo na korištenje propisanih oblika i mjera zaštite. Međutim, jedino u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Zeničko-dobojskog kantona članom 6., 29 te članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji sa djecom Zapadnohercegovačkog kantona 30, kao pravo iz socijalne zaštite uvodi se i privremeni smještaj i zbrinjavanje u sigurnoj kući. 31Zakon o socijalnoj zaštiti Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 37/12).
U smislu pristupa zdravstvenoj zaštiti, Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH propisuje da su zdravstvenom zaštitom obuhvaćene, između ostalog, i žrtve nasilja u zajednici koje nisu zdravstveno osigurane po nekom drugom osnovu (član 12.). 32 Nadalje, Strategija primarne zdravstvene zaštite u Republici Srpskoj nalaže sveobuhvatnost pristupa pružanja zdravstvene zaštite, uzimajući u obzir sve faktore koji utječu na zdravlje populacije te aktivno djelovanje na otkrivanju nasilja u porodici i pružanju pomoći i podrške žrtvama.
Za pružanje općih usluga zaštite nadležne su zdravstvene ustanove i ustanove socijalne zaštite, čija mreža u BiH čini institucionalni okvir za pružanje zaštite i podrške žrtvama, koja može obuhvatati novčanu pomoć, dodatak za pomoć i njegu druge osobe, podršku u izjednačavanju mogućnosti djece i omladine sa smetnjama u razvoju, smještaj u ustanovu, zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu, pomoć i njegu u kući, dnevno zbrinjavanje, jednokratnu novčanu pomoć i savjetovanje. U Republici Srpskoj prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici žrtve nasilja imaju pravo na besplatnu pravnu pomoć, pravo na zdravstvenu zaštitu, psihosocijalnu pomoć i socijalnu i medicinsku zaštitu u skladu sa zakonima koji reguliraju ove oblasti. Pored mreže zdravstvenih ustanova koje pružaju usluge porodične medicine i specijalističke medicinske usluge, neophodno je spomenuti i centre za mentalno zdravlje, koji imaju ulogu u liječenju bolesti ovisnosti, a što je naročito važno zato što je alkoholizam partnera, prema Istraživanju o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u BiH, identificiran kao značajan prediktor nasilja nad ženama u partnerskim odnosima. 33
U BiH se pruža i niz specijaliziranih usluga podrške žrtvama nasilja. Ove vrste usluga su uspostavljene radi pružanja pomoći i podrške žrtvama nasilja kroz implementaciju zakona o zaštiti od nasilja u porodici, i odnose se na žrtve ove posebne vrste nasilja. Imajući u vidu nalaze istraživanja o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u BiH, kojima se indicira partnersko, odnosno porodično nasilje kao najčešće, formalno definirane zaštitne mjere za žrtve nasilja u porodici odgovaraju sadašnjim trendovima u smislu vrste nasilja nad ženama. Za provođenje zaštitnih mjera koje se tiču udaljenja počinioca iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrane vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, zabrane približavanja žrtvi nasilja, zabrane uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, te privremeno lišenje slobode i zadržavanja zaduženi su organi unutrašnjih poslova, koji za ovu svrhu imaju posebno definirane pravilnike o mjestu i načinu provođenja zaštitnih mjera. Zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite – centri za mentalno zdravlje (centri za mentalnu rehabilitaciju) ili specijalističko–konsultativne psihijatrijske službe pri zdravstvenim ustanovama provode zaštitnu mjeru obaveznog psihosocijalnog tretmana, u saradnji sa organima starateljstva. Zaštitne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, opojnim drogama ili drugim psihotropnim supstancama počinilaca nasilja u porodici provode zavodi za liječenje bolesti ovisnosti, centri za mentalno zdravlje i/ili terapijske zajednice/komune. Zakoni Republike Srpske i FBiH obezbjeđuju i mogućnost osiguranja zaštite osobe izložene nasilju u vidu privremenog smještaja u sigurne kuće. Prema zakonu FBiH, žrtva može biti zbrinuta u sigurnu kuću, drugu porodicu ili drugu odgovarajuću ustanovu, dok prema zakonu Republike Srpske, sigurna kuća predstavlja posebnu mjeru podrške kojom se obezbjeđuje siguran smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici, koju može realizirati pravno lice. Na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća sa 173 raspoloživa mjesta. Na području Federacije BiH ima šest sigurnih kuća sa 126 raspoloživih mjesta za smještaj žrtava nasilja u porodici. One djeluju u okviru nevladinih organizacija Fondacija lokalne demokratije-Sarajevo, Medica-Zenica, Vive Žene-Tuzla, Žene sa Une-Bihać, Žena BiH-Mostar i Caritas-Mostar. U isto vrijeme u Republici Srpskoj djeluju tri sigurne kuće pri nevladinim organizacijama Budućnost-Modriča, Udružene žene-Banja Luka i Lara-Bijeljina. Njihov ukupni kapacitet je 52 mjesta. Osnivanje i finansiranje sigurnih kuća je propisano zakonskim i podzakonskim aktima. 34
Još jedan vid specijaliziranih usluga podrške žrtvama nasilja u BiH su SOS telefoni - 1264 u Republici Srpskoj i 1265 u Federaciji. Telefonska SOS linija 1264 za žene i djecu žrtve nasilja u porodici u Republici Srpskoj postoji kontinuirano od 2005. godine. Uspostavljena je uz podršku Gender centra Republike Srpske, koji je spomenuti kratki broj, dobijen od Regulatorne agencije za komunikacije BiH, ustupio na korištenje nevladinim organizacijama Udružene žene-Banjaluka, Budućnost-Modriča, OŽ Lara-Bijeljina i Ženski centar-Trebinje. Pozivi prema SOS liniji 1264 se tehnički preusmjeravaju na fiksne brojeve navedenih nevladinih organizacija u zavisnosti od toga iz kojeg geografskog područja je poziv upućen. Od osnivanja do danas zabilježeno je ukupno 28.206 poziva na liniju 1264, od kojih su u 98% slučajeva žrtve nasilja bile žene. U FBiH je krajem 2008. godine potpisan Memorandum o saradnji koji regulira način funkcioniranja SOS linije između Gender Centra FBiH, Centra za socijalni rad-Jajce, Fondacije lokalne demokratije-Sarajevo, nevladinih organizacija Medica-Zenica, Vive Žene-Tuzla, Žena BiH-Mostar i Žene sa Une-Bihać. Od 2009. pa do kraja 2012. godine na besplatan broj SOS telefona 1265 upućen je 7.501 poziv.
Iskustvo i najbolje prakse su pokazale da je za uspješnu zaštitu žrtava nasilja i njihove djece neophodan multiresorni, integriran i sveobuhvatan sistem zaštite i podrške žrtvama nasilja koordiniran formalnim ili neformalnim mehanizmima. U BiH se intenzivno radi na uspostavi referalnih mehanizama za pružanje zaštite žrtvama nasilja u porodici. Referalni mehanizmi se još uvijek ne odnose na žrtve nasilja nad ženama u širem smislu, već na žrtve nasilja u porodici, te služe kao instrumenti za kvalitetnu implementaciju zakona o zaštiti od nasilja u porodici u oba entiteta kroz usku saradnju i koordinaciju između svih subjekata zaštite. Multidisciplinarni pristup podrazumijeva zajedničke intervencije različitih institucija i profesija u rješavanju problema nasilja u porodici, a kooordinacija multidisciplinarnog rada se uređuje kroz protokole o saradnji.
U Federaciji Bosne i Hercegovine potpisano je osam kantonalnih protokola o međusobnoj saradnji kantonalnih institucija u pružanju pojedinih vidova pomoći žrtvama nasilja u porodici. Tim protokolima pristupilo je 72 % općina u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok u jednom broju općina postoje i lokalni protokoli. Uspostavljena međusobna saradnja i propisane procedure u postupanju svih institucija u pružanju pomoći žrtvama nasilja (policija, zdravstveni radnici, socijalni radnici, obrazovne ustanove i sudstvo i nevladine organizacije) su garant adekvatnije zaštite svake žrtve nasilja u porodici, uključujući i djecu.
U lokalnim zajednicama koje su uključene u protokole potpisane na kantonalnom i lokalnom nivou između nadležnih organa vlasti i nevladinih organizacija koje u svom sastavu imaju i sigurnu kuću, ostvareni su značajniji rezultati u podršci žrtvama nasilja koji se ogledaju i u redovnom planiranju i izdvajanju sredstava u općinskim budžetima za podršku radu sigurnih kuća.
Neophodno je napomenuti da protokoli o saradnji predstavljaju zakonsku obavezu predviđenu Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, čime se zdravstveni i socijalni radnici, nastavnici, odgajatelji, medicinske, obrazovne i druge ustanove i organi, kao i nevladine organizacije, obavezuju "za područje jedne ili više općina potpisati protokol o saradnji kojim će se utvrditi međusobna prava i obaveze u postupku prijavljivanja slučajeva nasilja u porodici, pružanja zaštite žrtvama nasilja u porodici, kao i u radu s nasilnim osobama". 35
U Republici Srpskoj, multisektorski timovi su uspostavljeni u lokalnim zajednicama (npr. "banjalučki model", "modrički model") te su postali održivi i predstavljaju regionalne primjere dobre prakse, a svoja iskustva i prakse prenose na druge lokalne zajednice. Uspostavljeni su ili su u fazi uspostavljanja novi lokalni protokoli o saradnji i referalni mehanizmi za postupanje u slučajevima nasilja u porodici u općinama/gradovima Banja Luka, Prijedor, Bijeljina, Modriča, Lopare, Ugljevik, Trebinje, Novi Grad, Doboj, Derventa, Brod, Šamac, Grad Istočno Sarajevo (sa svim općinama: Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo, Istočni Stari Grad, Pale, Sokolac, Trnovo), Višegrad, Novo Goražde, Foča, Rogatica, Čajniče, Vukosavlje, Nevesinje, Berkovići, Gacko, Vlasenica, Zvornik, Kozarska Dubica, Bratunac, Milići, Srebrenica i Šekovići. Očekuje se da se poveća broj općina koje uspostavljaju ove protokole. Iako Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske ne propisuje zakonsku obavezu protokola o saradnji, on predviđa osnivanje stručnog tima sastavljenog od predstavnika centara za socijalni rad, organa i službi jedinice lokalne samouprave, policije, nevladinih organizacija i stručnjaka koji se bave pitanjima porodice i nasilja u porodici, "radi utvrđivanja plana pomoći žrtvi i koordinacije aktivnosti u procesu pomoći žrtvi, u skladu sa njenim potrebama i izborom". Pored ovoga, potpisan je Opći protokol o postupanju u slučajevima nasilja u porodici u Republici Srpskoj. Protokol je potpisan 25.11.2013. godine, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Protokol su potpisali Ministarstvo pravde, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, Ministarstvo prosvjete i kulture i Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske, a svrha protokola je da se osigura koordiniran, efikasan i sveobuhvatan rad potpisnika Protokola u cilju trenutne pomoći, podrške i zaštite žrtava nasilja u porodici, suzbijanja i sprečavanja ponavljanja nasilja.
Evidentno je da su u BiH poduzeti značajni napori na osiguranju općih i specijaliziranih usluga zaštite i podrške za žrtve nasilja nad ženama ili barem nasilja u porodici i partnerskim odnosima. Postojeći zakonski i institucionalni okvir, iako još uvijek nekompletan, predstavlja dobru osnovu za nadgradnju i obuhvatanje svih žrtava nasilja pravima na zaštitu i podršku. Ipak, identificirane su i određene slabosti u sistemu zaštite, te prostor za daljnje unapređenje. Naime, žrtve nasilja u FBiH nemaju na čitavoj teritoriji ovog entiteta status korisnika socijalne zaštite, već samo u četiri kantona. Trenutno je u zakonskoj proceduri novi federalni okvirni zakon o socijalnoj zaštiti koji predviđa žrtve nasilja kao korisnice socijalne zaštite, čime će se stvoriti uvjeti za harmonizaciju zakonodavstva i u svim kantonima.
I pored postojećeg zakonskog okvira, postoje problemi u njegovoj implementaciji vezano za pružanje zaštite i podrške žrtvama nasilja. Naime, subjekti zaštite su izloženi nizu problema u implementaciji zakona i pružanju podrške. Ovi problemi se jednim dijelom odnose na njihovo finansiranje, koje je općenito nedovoljno, ne garantira dovoljnu opremljenost, educiranje, te brigu o zaposlenima u smislu sprečavanja i adresiranja tzv. profesionalnog sagorijevanja, a što se ponovo može povezati sa rodnoosjetljivim budžetiranjem, odnosno nealociranjem dovoljno ciljanih budžetskih sredstava za obavljanje specifičnih dužnosti zaštite i podrške žrtvama nasilja. Ovim se, naime, dovode u pitanje i posebno identificirane pozicije za bavljenje ovom specifičnom problematikom u ustanovama koje se inače bave nizom drugih društvenih problema. Prema članu 35. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, sredstva za finansiranje privremenog zbrinjavanja žrtve nasilja u sigurnoj kući, drugoj odgovarajućoj instituciji ili kod druge porodice osiguravaju se u skladu sa propisima Federacije Bosne i Hercegovine u postotcima od: 1) budžeta kantona u visini 30% i 2) budžeta Federacije Bosne i Hercegovine u visini 70%. U toku je izrada podzakonskog akta kojim će se regulirati kriteriji za finansiranje privremenog smještaja žrtava porodičnog nasilja u sigurne kuće.
Finansiranje je usko povezano i sa kvalitetom pružanja usluga zaštite, kako općih, tako i specijaliziranih. Zakoni o zaštiti od nasilja u porodici predviđaju standarde i kriterije za osnivanje i rad sigurnih kuća u pogledu prostora, opreme i kadra, koji će biti ili su, u slučaju Republike Srpske, već propisani posebnim podzakonskim aktima. Ovim zakonima se sigurne kuće institucionaliziraju kao pravna lica koja se mogu registrirati za izvršenje posebne mjere podrške koja podrazumijeva smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici. Ipak, posmatrajući standarde koje nalaže Konvencija, usklađenost zakonskog i institucionalnog okvira u BiH sa ovim standardima tek treba da bude predmetom analize, naročito u smislu osiguranja dovoljnog broja sigurnih kuća, kao i servisa za žene žrtve seksualnog nasilja, te standarda sigurnosti ovih objekata i kvaliteta usluga koje se pružaju.
Šest je ključnih kriterija koje definira Konvencija, a koji se odnose na kvalitet mjera zaštite i podrške žrtava od strane svih subjekata zaštite, a to su: 1. da su zasnovane na razumijevanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici iz rodne perspektive i da su usmjerene na ljudska prava i sigurnost žrtve, 2. da su zasnovane na integriranom pristupu koji uzima u obzir odnos između žrtava, počinilaca, djece i njihovog šireg društvenog okruženja, 3. da imaju za cilj izbjegavanje sekundarne viktimizacije, 4. da imaju za cilj osnaživanje i ekonomsku nezavisnost žena žrtava nasilja, 5. da, tamo gdje je to prikladno, različite službe za zaštitu i podršku žrtava budu u istim prostorijama (tzv. one stop shops), te 6. da odgovaraju na specifične potrebe ugroženih osoba, uključujući i djecu žrtve, i da su im dostupne. I u ovom, širem smislu pružanja zaštite i podrške je potrebno provesti detaljnu analizu usklađenosti standarda rada subjekata zaštite u BiH sa onima koje propisuje Konvencija, a radi daljnjeg usklađivanja i poboljšanja sistema.
Poseban izazov je dostupnost informacija o mehanizmima zaštite žrtava nasilja. Naime, istraživanje o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u BiH je ukazalo na nepoznavanje mogućnosti zaštite kod žrtava nasilja. "One zapravo ni ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri različite institucije koje mogu da im pruže podršku", 36 a razlog je, između ostalog, i nedovoljna informiranost o mogućnostima zaštite. Prema nalazima ovog istraživanja, "ako se obraćaju institucijama za podršku, to je najčešće policija, za slučajeve fizičkog nasilja ili zdravstvene ustanove u slučaju zadobijenih povreda, dok su druge institucije, poput CSR, manje zastupljene. Žene se najmanje obraćaju nevladinim organizacijama i specijaliziranim službama podrške, poput SOS telefona i sigurne kuće". 37 Ovi nalazi ukazuju na nedovoljno informiranje šireg društva o mogućnostima i dostupnosti zaštite za žrtve.