EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA ČETVRTO ODJELJENJE
(Aplikacija br. 17224/11) PRESUDA
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA VELIKO VIJEĆE PREDMET MEDŽLIS ISLAMSKE ZAJEDNICE BRČKO I DRUGI Protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 17224/11)
PRESUDA
STRASBOURG
27.6.2017.
Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće redakcijske izmjene.
U predmetu Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava, zasjedajući kao Veliko vijeće u sljedećem sastavu:
András Sajó, predsjednik,
Işıl Karakaş,
Angelika Nußberger,
Khanlar Hajiyev,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Nebojša Vučinić,
Vincent A. De Gaetano,
André Potocki,
Paul Mahoney,
Faris Vehabović,
Egidijus Kūris,
Iulia Motoc,
Jon Fridrik Kjølbro,
Mārtiņš Mits,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Gabriele Kucsko-Stadlmayer, sudije,
i Søren Prebensen, zamjenik registrara Velikog vijeća,
Nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 31.8.2016. i 16.3.2017.,
donio je sljedeću presudu koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:
POSTUPAK
- 1.Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije (br. 17224/11) protiv Bosne i Hercegovine koju su, prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija), Sudu podnijeli Medžlis Islamske zajednice Bosne i Hercegovine u Brčkom (Medžlis Islamske zajednice Brčko), Bošnjačka zajednica kulture "Preporod", "Merhamet" Humanitarno udruženje građana Bošnjaka Brčko Distrikta BiH i Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: aplikanti) dana 21.1.2011. Kako ističu aplikanti, prvi aplikant je vjerska zajednica muslimana u Brčko Distriktu BiH (u daljnjem tekstu: BD), 1 dok su ostali aplikanti nevladine organizacije etničkih Bošnjaka 2 u BD.
- 2.Aplikante je zastupao gosp. O. Mulahalilović, advokat iz BD. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: vlada) zastupala je njena tadašnja agentica gđa M. Mijić.
- 3.Aplikanti posebno navode da je povrijeđeno njihovo pravo na slobodu izražavanja kao rezultat sudskih odluka donesenih u postupku koji je protiv njih pokrenut zbog klevete.
- 4.Aplikacija je dodijeljena Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52. stav 1. Pravila Suda). U presudi donesenoj 13.10.2015. vijeće tog odjela aplikaciju je jednoglasno proglasilo dopuštenom, i većinom glasova utvrdilo da nije došlo do povrede člana 10. Konvencije. To vijeće bilo je u sljedećem sastavu: Guido Raimondi, predsjednik, Päivi Hirvelä, George Nicolaou, Ledi Bianku, Nona Tsotsoria, Krzysztof Wojtyczek, Faris Vehabović, sudije, te Françoise Elens-Passos, kao sekretar Odjela. Troje sudija (George Nicolaou, Nona Tsotsoria i Faris Vehabović) izrazili su zajedničko izdvojeno mišljenje. Dana 8.1.2016., prema članu 43. Konvencije, aplikanti su zatražili da se predmet ustupi Velikom vijeću. Panel Velikog vijeća je prihvatio taj zahtjev 14.3.2016.
- 5.Sastav Velikog vijeća određen je naknadno, u skladu s odredbama člana 26. tačke 4. i 5. Konvencije i pravilom 24. Pravila suda.
- 6.I aplikanti i vlada podnijeli su pismena izjašnjenja o meritumu (pravilo 59. stav 1). Osim toga, primljeni su i komentari umješača od Centra za istraživanje i studije osnovnih prava (Centre de recherche et d"études sur les droits fondamentaux" - CREDOF) s Univerziteta Paris West Nanterre la Défense, te od organizacije "Plan za slobodu govora" (Blueprint for Free Speech) koji su dobili odobrenje predsjednika da interveniraju u pisanoj formi (član 36. stav 2. Konvencije i pravilo 44. stav 3).
- 7.Rasprava je održana u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu 31.8.2016. (pravilo 59. stav 3).
- 8.Pred Sudom su se pojavili:
(a) u ime vlade
|
gđa M. Mijić, |
agentica, |
|
gđa S. Malešić, |
pomoćnica agentice, |
|
gosp. P. Đurasović, |
|
|
gđa D.Tešić, |
savjetnici; |
(b) u ime aplikanata
|
gosp. O. Mulahalilović, |
advokat, |
|
gosp. L. Murselović, |
|
|
gosp. I. Šadić, |
|
|
gosp. E. Fazlić, |
savjetnici |
|
gosp. S. Ravkić, |
predstavnik aplikanta. |
- 9.Sud je saslušao obraćanja gđe Mijić i gosp. Murselovića, kao i njihove odgovore na pitanja koja su im postavile sudije.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
A. Pismo koje su aplikanti uputili najvišim organima vlasti u Brčko Distriktu BiH
- 10.U maju 2003. godine aplikanti su poslali dopis najvišim organima vlasti u Brčko Distriktu BiH, odnosno međunarodnom supervizoru za BD, predsjedniku Skupštine BD i gradonačelniku BD, dok je još trajao postupak imenovanja direktora multietničke javne radiostanice BD. U tom pismu oni su izrazili zabrinutost u pogledu postupka imenovanja direktora multietničke javne radiostanice BD. Oni su kritizirali vlasti zbog zanemarivanja principa proporcionalne zastupljenosti etničkih zajednica u javnom servisu BD koje je utvrđeno u Statutu BD 3. U vezi s tim oni su istakli:
"...Cijenimo sve napore i podršku projektu formiranja multietničkog radija...Nažalost, čini nam se da je na samom početku ovog veoma važnog posla napravljen veliki propust. Prilikom formiranja panela zaduženog za izbor i imenovanje direktora [radija] grubo je narušen Statut Brčko Distrikta BiH. Panel je sastavljen od tri člana iz srpskog 4 po jednog iz hrvatskog 5 i bošnjačkog naroda. I ovaj put se odstupilo od Statuta Brčko Distrikta BiH kojim se predviđa proporcionalna zastupljenost tri naroda u javnim institucijama. Skupština je u više navrata konstatirala da je od ovog principa odstupano pri izboru zaposlenika u javnom sektoru na štetu Bošnjaka i Hrvata pa i u Radiju Brčko Distrikta BiH, te svojim odlukama obavezala gradonačelnika da se ovaj debalans ispravi. Nažalost, po tom pitanju ništa se nije uradilo. Da je prethodna teza potpuno tačna, potvrđuje i nezvanična informacija prema kojoj se za direktora predlaže gđa M.S. insistiranjem članova panela iz srpskog naroda koji su u većini, mada je dosadašnji direktor bio Bošnjak. Ovaj prijedlog je neprihvatljiv tim više što se radi o osobi koja ne posjeduje sve stručne i etičke kvalitete potrebne za uspješno obavljanje ove dužnosti."
- 11.U pismu je dalje navedeno:
"Prema našim informacijama, dotična gospođa je:
(1) u nedjeljniku NIN, kao komentar na rušenje džamija u Brčkom izjavila da Muslimani nisu narod, da ne posjeduju kulturu, te da samim tim rušenje džamija ne može biti kulturocid,
(2) u poslovnim prostorijama demonstrativno je kidala kalendar s rasporedom vjerskih obreda u toku ramazana,
(3) u poslovnim prostorijama radija preko zvaničnog grba Bosne i Hercegovine postavila je grb Republike Srpske,
(4) kao urednica kulturno-zabavnog programa zabranila je emitiranje sevdalinki uz tvrdnju da ta vrsta pjesme nema nikakve kulturne ni muzičke vrijednosti.
Čvrsto stojimo na stanovištu da ovakvi postupci gđu M.S. apsolutno diskvalificiraju kao kandidata za dužnost direktora multietničkog radija i televizije Brčko Distrikta, te da na tu dužnost treba imenovati Bošnjaka, što je u skladu sa Statutom Brčko Distrikta i potrebom ispravljanja nacionalnog debalansa zaposlenih u javnom sektoru.
Nadamo se da će naše pismo naići na vašu odgovarajuću reakciju...
Ukoliko vaša reakcija izostane, bit ćemo primorani obratiti se javnosti te drugim relevantnim međunarodnim i drugim predstavnicima."
- 12.Ubrzo nakon toga, također u maju 2003, pismo je objavljeno u tri različita dnevna lista.
B. Postupak protiv aplikanata zbog klevete
- 1.Prvostepeni sud
- 13.Dana 29.5.2003. M.S. je pokrenula parnični postupak zbog klevete tvrdeći da su je u navedenom pismu aplikanti oklevetali, što je narušilo njen ugled i diskreditiralo je kao osobu i profesionalnog novinara.
- 14.Na suđenju je prvostepeni sud izveo značajan broj dokaza, uključujući i usmene izjave sedmoro svjedoka (kako izgleda, svi zaposlenici javnog radija BD) u pogledu istinitosti četiri navoda sadržana u pismu aplikanata; sud je također uzeo usmene izjave od tužiteljice, te od O.H. i S.C., članova i zakonskih zastupnika dva aplikanta.
- 15.Kako je opisano u presudi od 29.9.2004. (vidjeti tačku 18. u tekstu), M.S. je navela da je saznala za pismo ubrzo nakon što su ga aplikanti poslali, ali da ne zna ko ga je dao medijima. Potvrdila je da je skinula sa zida u prostorijama radiostanice kalendar s rasporedom vjerske službe za vrijeme mjeseca ramazana, ali je objasnila da je taj zid korišten samo za oglase vezane za posao. Kazala je da nije pocijepala kalendar. Vezano za grb Bosne i Hercegovine, navela je da je pozivnicu s grbom Republike Srpske 6 stavila na ugao grba Bosne i Hercegovine, ali da ga nije pokrila. Konačno, osporila je da je zabranila emitiranje sevdalinki. Tvrdi da su sve te stvari izvađene iz konteksta, da je njena novinarska karijera uništena i da je zabrinuta za svoju profesionalnu budućnost.
- 16.O.H. je potvrdio da je učestvovao u pripremi pisma i izjavio da je za informacije koje su u njemu navedene saznao od zaposlenih na radiostanici koji su od njega zatražili pomoć. Nije bilo namjere da se pismo objavi. Iz tog razloga je poslano predstavnicima organa vlasti lično. Ne zna kako je pismo dospjelo u medije.
- 17.S.C. je izjavio da je većinu informacija dobio od O.H. Pismo je dostavljeno lično predstavnicima organa vlasti. Njihova namjera nije bila da se pismo objavi u medijima. Zbog toga su u pismu naznačili da je riječ o navodima, a ne o utvrđenim činjenicama. Njihov cilj bio je da skrenu pažnju predstavnika organa vlasti na greške M.S., koja je bila ozbiljan kandidat za mjesto direktora radija BD.
- 18.Presudom od 29.9.2004. prvostepeni sud BD odbio je tužbeni zahtjev M.S. i naredio joj da o vlastitom trošku objavi presudu, te da aplikantima nadoknadi troškove postupka. Taj sud utvrdio je da se aplikanti ne mogu smatrati odgovornima jer nema dokaza da su oni objavili pismo u medijima. Relevantni dio te presude glasi:
"Iz pisama koje su tuženi uputili sud je utvrdio da su pisma upućena na ruke gradonačelniku, predsjedniku Skupštine i supervizoru za Brčko Distrikt...da pisma nisu dostavljena sredstvima javnog informiranja... Cilj ovih pisama je bio da se nosioci vlasti upoznaju s ovim informacijama, da ih provjere, te da na osnovu provjerenih informacija donesu određene zaključke, a ne da neprovjerene informacije objave u javnosti.
Uvidom u sve članke koji su kao dokaz priloženi u spisu, sud je utvrdio da nijedan od članaka nije objavljen od strane tuženih [aplikanata]."
- 2.Apelacioni sud
- 19.Po žalbi M.S., Apelacioni sud BD ukinuo je presudu od 16.5.2005. i odlučio održati novu raspravu.
- 20.Na glavnoj raspravi pred Apelacionim sudom M.S. je ponovila da četiri navedene tvrdnje (vidjeti tačku 11. u tekstu) sadrže netačne i klevetničke navode kako bi je predstavili kao nacionalistu, te je tako diskvalificirali za mjesto na koje se prijavila. Ne samo da nije izabrana na tu dužnost, nego je to pismo za nju imalo i druge dugoročne negativne posljedice.
- 21.Aplikanti su naveli da nemaju pasivnu legitimaciju u sporu jer oni nisu poslali pismo medijima, dakle nisu iznosili i pronosili javno izjave štetne po ugled tužiteljice. Pismo je upućeno na ruke predstavnicima organa vlasti. Presudom od 11.7.2007. Apelacioni sud BD odbio je taj argument i utvrdio da se:
"... povreda ugleda osobe može izvršiti ako neko drugim osobama iznosi ili prenosi neistinite činjenice, odnosno navode o prošlosti, znanju, sposobnostima ili čemu drugom (a zna ili bi morao znati da izneseno ili preneseno nije istinito). Stoga nije osnovano ukazivanje tuženih da kleveta, da bi se za nju odgovaralo, mora biti učinjena javnim saopćenjem ili upućivanjem i nadalje objavljivanjem (takvog) izražavanja u sredstvima javnog informiranja."
- 22.Aplikanti su dalje tvrdili da je M.S. javni službenik, te da je učešćem na konkursu za mjesto direktora radija postala javna ličnost. Pozivajući se na član 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete (vidjeti tačku 41. u tekstu), sud je utvrdio sljedeće:
"... i ako se radi o oštećenoj osobi koja je javni službenik ili kandidat za dužnost u javnom organu i ako prema općem shvatanju ima značajan uticaj na pitanja od političkog javnog interesa,... (tuženi) odgovara za štetu izazvanu iznošenjem-pronošenjem ako je znao da je izražavanje neistinito ili ako je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja."
- 23.Pozivajući se na prvi dio pisma (vidjeti tačku 10. u tekstu), Apelacioni sud BD nije išao dalje od napomene da ono sadrži vrijednosne sudove za koje se, prema Zakonu o zaštiti od klevete, aplikantima ne može pripisati odgovornost. Sud je dalje citirao četiri navoda sadržana u pismu (vidjeti tačku 11. u tekstu) i istakao da su to "informacije odnosno činjenice čije su postojanje tuženi morali dokazati." U vezi s tim sud je ponovo saslušao O.H., S.C. i svjedoke koji su već dali usmeni iskaz pred prvostepenim sudom (vidjeti tačku 14. u tekstu).
- 24.Apelacioni sud također je napomenuo da su R.S. i O.S., oboje zaposleni u javnom radiju BD, posjetili jednog od aplikanata kako bi razgovarali o ponašanju M.S. na radnom mjestu. Tada je R.S. rekla O.H. da je M.S. kidala kalendar s rasporedom vjerskih obreda tokom mjeseca ramazana u prostorijama radija. Sud je napomenuo da je taj zid korišten za obavještenja vezana za posao. Također je ukazao na to da je u predmetno vrijeme još jedan tekst koji nije bio vezan za posao bio istaknut na zidu. O.S. (tonski realizator na radiju) rekao je O.H. da je jednom prilikom M.S. od njega tražila objašnjenje zašto je emitirana sevdalinka u terminu koji je u programu bio određen za drugu vrstu muzike. On je potvrdio da je ona skinula sa zida vjerski kalendar za ramazan.
- 25.Na sastanku koji je održan ubrzo nakon toga O.H. je ostalim tuženima prenio informacije koje je dobio od R.S. i O.S. Tom prilikom jedan od tuženih se pozvao na jedan novinski članak i navodnu izjavu M.S. o Muslimanima i rušenju džamija. Također je navedeno da je M.S. pokrila grb Bosne i Hercegovine grbom Republike Srpske. S.C. je potvrdio da je čuo da ljudi govore o tome u gradu.
- 26.Nakon što je analizirao izjave svjedoka i tuženih, sud je utvrdio da su činjenice koje su navedene u pismu u vezi s kalendarom vjerskih obreda u mjesecu ramazanu i emitiranjem sevdalinke neistinite, budući da "u tekstu pisma očigledno nije preneseno ono što su (R.S. i O.S.) rekli za tužiteljicu i njeno ponašanje vezano za vaktiju i emitiranje sevdalinki". Napominjući da je netačan navod da je M.S. autorica izjave objavljene u novinama, sud je kazao:
"... iz iskaza S.C. [sud je utvrdio] da je na sastanku koji je prethodio sačinjavanju teksta pisma saopćeno prisutnima od uglednog člana jedne institucije da je tužiteljica dala tom nedjeljniku komentar sadržaja kakav je u pismu naveden, a da je naknadnom provjerom on [S.C.] utvrdio da je tekst objavljen ali da tužiteljica nije autor..."
- 27.Sud je dalje utvrdio da:
"Istinitost činjenice da je tužiteljica u svojoj kancelariji grb Bosne i Hercegovine pokrila grbom RS tuženi također nisu dokazali, jer je iz iskaza svjedoka saslušanih u dokaznom postupku (B.S., D.N. i K.P.), [od strane suda] utvrđeno da je tužiteljica u ugao grba Bosne i Hercegovine stavila pozivnicu na kojoj je bio grb Republike Srpske..."
- 28.Sud je zaključio:
"..dostavljanjem pisma OHR-u BD, supervizoru za BD, predsjedniku Skupštine BD i gradonačelniku BD, tuženi su povrijedili čast i ugled tužiteljice u sredini u kojoj živi i radi, jer su navedenim osobama iznijeli, odnosno pronijeli činjenice o ponašanju, postupcima i izjavama tužiteljice za koje su znali ili morali znati da nisu istinite..."
- 29.Apelacioni sud naredio je aplikantima da informiraju međunarodnog supervizora za BD, predsjednika Skupštine BD i gradonačelnika BD u roku od 15 dana da povlače pismo ili da M.S. na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos ekvivalentan iznosu od 1.280 eura. Dalje im je naređeno da o svom trošku objave presudu na radiju i televiziji BD i u dvoje novina. Kada je riječ o utvrđivanju iznosa nematerijalne štete, sud je istakao:
"Kod utvrđivanja visine naknade, odnosno obeštećenja cijenjena je i činjenica da je objavljen članak u sredstvima javnog informiranja u kojem su navedene sporne činjenice..."
- 30.Dana 15.11.2007. M.S. je podnijela prijedlog prvostepenom sudu BD za izvršenje navedene presude. Dana 5.12.2007. Osnovi sud donio je rješenje o izvršenju.
- 31.Dana 12.12.2007. aplikanti su platili iznos ekvivalentan iznosu od 1.445 eura (u koji je uključena kamata i troškovi izvršnog postupka) čime je izvršena presuda od 11.7.2007. Dana 27.3.2009. prvostepeni sud je zaključio postupak izvršenja.
C. Postupak pred Ustavnim sudom
- 32.Dana 15.10.2007. aplikanti su se obratili Ustavnom sudu BiH zahtijevajući zaštitu svojih prava iz člana 10. Konvencije.
- 33.Dana 13.5.2010. Ustavni sud utvrdio je da je uplitanje u pravo izražavanja aplikanata bilo "neophodno u demokratskom društvu" i zaključio da nije došlo do povrede člana II/3.h) Ustava BiH ni člana 10. Konvencije. Relevantni dio odluke glasi:
"34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti nisu osporili da je navedena presuda donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, te da je stoga miješanje u njihovo pravo [na slobodu izražavanja] iz člana 10. Evropske konvencije bilo propisano tim zakonom...
- 35.Osporena presuda donesena je u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelanata zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih".
- 36.Ustavni sud mora utvrditi da li je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu.".......
- 37.U vezi s pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču pisma koje su apelanti poslali institucijama vlasti Brčko Distrikta i supervizoru za Brčko, u kojem se tužiteljica spominje u negativnom kontekstu, zbog čega je Apelacioni sud zaključio da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost....može utvrđivati....Ustavni sud zapaža da je sporne navode iz pisma apelanata Apelacioni sud okvalificirao kao činjenične navode, a ne kao vrijednosne sudove. Ustavni sud također smatra da su ovo činjenični navodi koje je bilo neophodno dokazivati, a što apelanti nisu učinili, odnosno nisu uložili razumne napore da prethodno provjere iznesene činjenice, nego su takve činjenice i iznijeli.
- 38.Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud nesumnjivo utvrdio da su apelanti iznijeli neistinite činjenice o tužiteljici, tj. oklevetali je, te da je opravdano zaključio da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud na osnovu izjava dva svjedoka koje je neposredno saslušao, a na čije izjave su se pozvali apelanti u pismu iznoseći informacije o tužiteljici, utvrdio da je ono što su ova dva lica prenijela apelantima o tužiteljici i ono što je u pismu na osnovu toga napisano očigledno u nesaglasnosti. Dalje, navode iz pisma o članku objavljenom u NIN-u, kojima je tužiteljica označena kao njegov autor, demantirao je također saslušani svjedok koji je izjavio da je naknadnom provjerom utvrđeno da tužiteljica nije autor članka. Najzad, nedokazani su ostali i navodi iz pisma da je tužiteljica prekrila grb Bosne i Hercegovine stavljanjem grba Republike Srpske preko njega. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju, opći interes koji dozvoljava pokretanje pitanja o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju obavljaju. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud donošenjem osporene presude pravilno ocijenio da postoji "hitna društvena potreba" [za uplitanje u pravo na slobodu izražavanja apelanata].
- 39.Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda koji predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijom ugleda koji je sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti....
...
- 43.Apelanti...prethodno nisu ni pokušali provjeriti sporne informacije, što je bila njihova obaveza. Apelacioni sud ocijenio je da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužiteljicu, odnosno da su apelanti počinili klevetu čime su narušili tužiteljičin ugled, zbog čega je tužiteljica trpjela duševne bolove... Apelacioni sud je, obrazlažući visinu dosuđenog iznosa naknade, imao u vidu cilj kojem ova naknada služi kao i obavezu da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s prirodom ovog načina naknade.
- 44.Ustavni sud smatra da mjera koja je preduzeta zbog zaštite tužiteljičinog ugleda... proporcionalna težini povrede njenog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud nije prekoračio granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete..., o čemu su dati obrazloženja i razlozi koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoljne u smislu člana 10. Evropske konvencije...
- 45.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja apelanata bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije."
- 34.Dana 21.9.2010. odluka Ustavnog suda dostavljena je aplikantima.
D. Ostale relevantne informacije
- 35.Prema zapisniku sa sastanka Upravnog odbora radija BD od 9.5. 2003., bila su dva kandidata za mjesto direktora radija, od kojih je jedan bila M.S. Upravni odbor odlučio je da produži mandat vršioca dužnosti direktora radija s obzirom na to da se "zbog političkog pritiska i ponavljanja glasanja" nije mogla donijeti odluka u pogledu bilo kojeg kandidata.
II. OPĆI OKVIRNI SPORAZUM ZA MIR U BOSNI I HERCEGOVINI IZ 1995. (DEJTONSKI SPORAZUM)
- 36.Dejtonski sporazum, koji je parafiran u Zračnoj bazi Rajt-Paterson u blizini Dejtona (Sjedinjene Američke Države) 21.11.1995. i potpisan u Parizu (Francuska) dana 14.12.1995., bio je kulminacija pregovora koji su se s prekidima odvijali u periodu od oko 44 mjeseca pod pokroviteljstvom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i Kontakt-grupe. Sporazum je stupio na snagu posljednjeg od ova dva datuma, a sadrži 12 aneksa.
- 37.Aneks 2. Sporazuma odnosi se na Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja i povezanim pitanjima. Relevantni dio ovog aneksa glasi:
"Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska (u daljnjem tekstu: strane) saglasile su se o sljedećem:
...
Član V. Arbitraža za područje Brčkog
- 1.Strane su saglasne s obavezujućom arbitražom o spornom dijelu međuentitetske linije razgraničenja u oblasti Brčkog, prema karti priloženoj u Dodatku.
- 2.Najkasnije šest mjeseci od stupanja na snagu ovoga sporazuma, Federacija će imenovati jednog arbitra i Republika Srpska imenovat će jednog arbitra. Treći arbitar bit će odabran sporazumom između osoba koje su imenovale strane, u roku od 30 dana nakon toga. Ako se strane ne saglase, trećeg arbitra imenovat će predsjednik Međunarodnog suda pravde. Treći arbitar bit će predsjedavajući Arbitražnog vijeća.
- 3.Ako se strane ne dogovore drugačije, postupak će se voditi u skladu s pravilima UNCITRAL-a. Arbitri će primjenjivati relevantne pravne principe i principe pravičnosti.
- 4.Ako se ne postigne drugačiji sporazum, područjem koje je naznačeno u stavu (1) upravljat će se kao i sada.
- 5.Arbitri će objaviti svoju odluku najkasnije godinu dana od dana stupanja na snagu ovog sporazuma. Odluka će biti konačna i obavezujuća, a strane će je provesti bez odgađanja."
- 38.Aneks 4. Sporazuma utvrđuje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine (vidjeti tačku 39. u tekstu).
III. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO
A. Ustav Bosne i Hercegovine
- 39.Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir) stupio je na snagu 14.12.1995. Član II. Ustava u relevantnom dijelu glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
- h)Slobodu izražavanja.
... "
- 40.U martu 2009. godine Parlamentarna skupština BiH usvojila je Amandman I. na Ustav (objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 25/09) koji u relevantnom dijelu glasi:
"U Ustavu Bosne i Hercegovine iza člana VI.3. dodaje se novi član VI.4. koji glasi:
- 4.Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine
Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, koji postoji pod suverenitetom Bosne i Hercegovine i spada pod nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine onako kako te nadležnosti proizilaze iz ovog ustava, čija je teritorija u zajedničkoj svojini (kondominiju) entiteta, jedinica je lokalne samouprave s vlastitim institucijama, zakonima i propisima i s ovlaštenjima i statusom konačno propisanim odlukama Arbitražnog tribunala za spor u vezi s međuentitetskom linijom razgraničenja u oblasti Brčkog. Odnos između Brčko Distrikta BiH i institucija Bosne i Hercegovine i entiteta može se dalje urediti zakonom koji donosi Parlamentarna skupština BiH."
B. Zakon o zaštiti od klevete iz 2003. godine (Zakon o zaštiti od klevete Brčko Distrikta BiH, "Službeni glasnik BD", broj 14/03)
- 41.Relevantne odredbe Zakona Brčko Distrikta BiH o zaštiti od klevete iz 2003. glase:
Član 2.
"...
(a) pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99), Ustavom BiH, Statutom Brčko Distrikta BiH i predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
(b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen..
....
Član 6.
Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.
Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su: autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način provodilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog.
Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu...
Član 7.
Izuzeci od odgovornosti
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
- a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
....
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
...."
C. Zakon o obligacijama iz 1978. (Zakon o obligacionim odnosima, "Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije", br. 29/78, 39/85 i 57/8, te "Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/92, 13/93 i 13/94)
- 42.Relevantna odredba Zakona o obligacijama iz 1978. godine glasi:
Član 200.
Novčana naknada
"Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom."
IV. RELEVANTNI MEĐUNRODNI KOMPARATIVNI MATERIJALI
A. Rezolucija 1729 (2010.), Zaštita uzbunjivača, Parlamentarna skupština Vijeća Evrope, 29. 4. 2010.
- 43.Relevantni dio Rezolucije glasi:
"6.3. U pogledu tereta dokazivanja, na poslodavcu je da dokaže izvan razumne sumnje da je svaka mjera preduzeta na štetu uzbinjivača motivirana razlozima koji nisu povezani s činom uzbunjivanja."
B. Preporuka CM/Rec(2014)7, Zaštita uzbunjivača, Komitet ministara Vijeća Evrope, 30.4.2014.
- 44.Relevantni dio Preporuke glasi:
"II. Personalno polje primjene
- 3.Personalno polje primjene u nacionalnom okviru treba uključivati sve osobe koje rade bilo u javnom, bilo u privatnom sektoru, bez obzira na prirodu njihovog radnog odnosa, te jesu li plaćene ili ne.
- 4.Nacionalni okvir također treba uključivati osobe čiji je radni odnos okončan, kao i onda kada on eventualno tek treba da počne, u slučajevima u kojima je informacija koja se tiče prijetnje ili nanošenja štete javnom interesu stečena za vrijeme procedure primanja na posao ili u drugoj predugovornoj fazi pregovaranja."
C. Osnovni princip o statusu nevladinih organizacija u Evropi, Strasbourg, 13.11.2002., Vijeće Evrope, usvojen na multilateralnim sastancima održanim u Strasbourgu između 19.11.2001. i 5.7.2002.
- 45.Relevantni dijelovi ovog dokumenta glase:
"Budući da nevladine organizacije (u daljnjem tekstu: NVO) daju bitan doprinos razvoju, realizaciji i kontinuiranom opstanku demokratskih društava, naročito promoviranjem javne svijesti i uključivanja građana u res publica, te da one daju jednako važan doprinos kulturnom životu i društvenom blagostanju takvih društava;
...
S obzirom na to da one daju svoj doprinos putem niza veoma različitih aktivnosti, od toga da djeluju kao posrednik u komunikaciji između različitih segmenata društva i državnih organa...
Potvrđujući da rad NVO podrazumijeva kako prava, tako i obaveze,
...
- 74.Potrebno je ohrabrivati NVO da učestvuju u vladinim i kvazivladinim mehanizmima dijaloga, konsultacija i razmjene, s ciljem pronalaženja rješenja za potrebe društva."
D. Etički kodeks i kodeks ponašanja za NVO, Svjetska asocijacija nevladinih organizacija (WANGO), 2004.
- 46.Relevantni dijelovi Kodeksa glase:
"C. Ljudska prava i dostojanstvo
NVO ne smije nikome povrijediti osnovna ljudska prava koja pripadaju svakoj osobi.
...
F. Istinitost i zakonitost
NVO treba iznositi tačne informacije, bilo da je riječ o njoj samoj i njenim projektima, ili o bilo kojem pojedincu, organizaciji, projektu, ili o propisu kojem se protivi ili o kojem raspravlja.
VI. Povjerenje javnosti
B. Javno zastupanje
- 1.Tačnost i stavljanje u kontekst
Informacije koje organizacija odluči dostaviti medijima, kreatorima politika ili javnosti moraju biti tačne i prezentirane u odgovarajućem kontekstu. Ovo se odnosi i na informacije koje NVO prezentira u pogledu bilo kojeg zakona, politike, pojedinca, organizacije, ili projekta kojem se protivi, koji podržava ili o kojem raspravlja...
- 2.Usmena i pisana saopćenja
Organizacija mora imati jasne smjernice i procedure odobravanja u pogledu izdavanja usmenih i pisanih saopćenja.
- 3.Objavljivanje pristrasnosti
Organizacija će prezentirati informacije na realan i nepristrasan način. Ako je potencijalna pristrasnost neizbježna ili sama po sebi implicitna, ona se mora obznaniti."
PRAVO
I. OBIM PREDMETA PRED VELIKIM VIJEĆEM
- 47.U svojim podnescima Sudu i usmenim izlaganjima pred Velikim vijećem aplikanti su istakli pritužbe prema članovima 6., 9., 10., 13. i 14. Konvencije.
- 48.Vlada tvrdi da se u predmetnom slučaju može govoriti samo o pritužbi aplikanata prema članu 10. Konvencije, a da druga pitanja koja aplikanti ističu ne mogu biti predmet razmatranja Suda.
- 49.Sud ponavlja da "predmet" ustupljen Velikom vijeću predstavlja aplikacija koju je vijeće Suda proglasilo dopuštenom (vidjeti K. i T. protiv Finske [GC], br. 25702/94, tačke 140.-41., ESLJP 2001VII; Janowski proiv Poljske [GC], br. 25716/94, tačke 19. i 20., ESLJP 1999I; Pentikäinen protiv Finske [GC], br. 11882/10, tačka 81., ESLJP 2015; i Murray protiv Holandije [GC], br. 10511/10, tačka 88., ESLJP 2016.).
- 50.U predmetnom slučaju Sud primjećuje da pritužbe prema članovima 6., 9., 13. i 14. nisu bile dio aplikacije koju je vijeće proglasilo dopuštenom u presudi od 13.10.2015. Prema tome, Sud će ograničiti svoje razmatranje na pritužbu aplikanata koja se odnosi na član 10. Konvencije.
II. NAVODNA POVREDA ČLANA 10. KONVENCIJE
- 51.Aplikanti su se žalili da njihovo kažnjavanje u kontekstu građanske odgovornosti za klevetu predstavlja povredu njihovog prava na slobodu izražavanja utvrđenu članom 10. Konvencije koji glasi:
"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
- 2.Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva."
A. Presuda vijeća
- 52.Vijeće je utvrdilo da su odluke domaćih sudova predstavljale "uplitanje javnih vlasti" u pravo na slobodu izražavanja aplikanata iz člana 10. Konvencije, te da je to uplitanje bilo "propisano zakonom" i imalo legitiman cilj, odnosno zaštitu ugleda M.S.
- 53.Vijeće je bilo uvjereno da su u predmetnom slučaju domaći sudovi pravili razliku između činjeničnih navoda i vrijednosnih sudova, te da su, na osnovu raspoloživih dokaza, ispravno zaključili da su aplikanti postupili nemarno prilikom prijavljivanja navodno neprimjerenog ponašanja M.S. bez ulaganja razumnog napora da provjere tačnost tih navoda. Nadalje, vijeće je utvrdilo da dodijeljena odšteta protiv aplikanata nije bila neproporcionalna. Stoga je zaključilo da su domaći sudovi uspostavili pravičnu ravnotežu između interesa M.S. za zaštitu ugleda i prava aplikanata da prijave nepravilnosti u ponašanju javnog službenika organu nadležnom da se bavi takvim pritužbama, kao i da su razlozi koji su dati kao obrazloženje njihovih odluka "relevantni i dovoljni" te da su ispunili "nužnu društvenu potrebu". Prema tome, vijeće je utvrdilo da nije došlo do povrede člana 10. Konvencije.
B. Navodi strana
- 1.Aplikanti
- 54.Aplikanti su ostali pri tvrdnji da je sporni dopis predstavljao privatno i povjerljivo pismo upućeno nadležnim organima vlasti koji su imali neposredan institucionalni interes u toj stvari. Ono se odnosilo na navode o mogućem kandidatu za mjesto direktora javne radiostanice BD, koji se trebao smatrati javnim službenikom. Imenovanje direktora javne radiostanice BD pitanje je od javnog interesa. S obzirom na to da su granice prihvatljive kritike šire kada je riječ o javnim službenicima, M.S. je trebala pokazati veći stepen tolerancije. Štaviše, pismo nije sadržavalo definitivne činjenične navode. Vlasti su bile dužne ocijeniti "nezvanične informacije" sadržane u pismu i postupiti shodno tome.
- 55.U svom usmenom izlaganju pred Velikim vijećem aplikanti su tvrdili da član 6. Zakona o zaštiti od klevete nije dovoljno precizan kako bi oni mogli predvidjeti da se taj član primjenjuje na njihov slučaj koji se odnosi na prijavljivanje nepravilnosti nadležnim organima. Domaći sudovi nisu uspostavili pravičnu ravnotežu između prava M.S. na ugled i njihovog prava na slobodu izražavanja. Prema mišljenju aplikanata, ljudi imaju pravo, u obavljanju svojih građanskih dužnosti, saopćiti relevantne informacije organima vlasti, te koristiti čak i grub i uznemirujući jezik kako bi ih podstakli da provjere takve informacije i osiguraju dobru upravu. Vlasti moraju održavati povjerenje u javnu upravu tako što će ohrabrivati građane da djeluju u rješavanju problema u društvu. Njihovo pismo sadržavalo je vrijednosne sudove o profesionalnim i moralnim kvalitetima M.S. za posao za koji se prijavila.
- 56.Oni dalje tvrde da M.S. nije pretrpjela štetu. Pismo nije bilo namijenjeno široj javnosti i oni ga nisu poslali sredstvima informiranja. Svaku odgovornost u tom smislu treba pripisati ili primateljima pisma, ili M.S.
- 57.Apelacioni sud nije ni spomenuo činjenicu da u to vrijeme M.S. nije bila direktorica, te prema tome nije imala ovlaštenje da uklanja kalendar vjerskih obreda sa zida u prostorijama radiostanice. Nadalje, ta presuda se nije osvrnula na njihove argumente da Statut BD ne dozvoljava isticanje zvaničnih simbola (grba) jednog entiteta Bosne i Hercegovine (u ovom slučaju Republike Srpske) u prostorijama javnih institucija.
- 2.Vlada
- 58.Vlada je istakla da sporno pismo ne sadrži bilo kakvu naznaku povjerljivosti. Nijedan od organa kojima su se aplikanti žalili nije imao bilo kakvu nadležnost u proceduri imenovanja direktora radija BD. Prema zakonu koji je bio u primjeni u to vrijeme, upravni odbor radija BD bio je nadležan da odlučuje o imenovanju i razrješenju direktora radija.
- 59.Vlada je nadalje istakla da su aplikanti u spornom pismu iznijeli veoma ozbiljne optužbe protiv M.S., javnog službenika čija je vjerska i etnička pripadnost drugačija od pripadnosti aplikanata. Aplikanti predstavljaju udruženja koja su uživala ugled, a od njihovih istaknutih članova se očekivalo da će uložiti određeni napor da provjere istinitost svojih izjava. Odsustvo takvog nastojanja s njihove strane pokazuje nedostatak društvene odgovornosti. Ovo se posebno odnosi na njihov propust da provjere da li je M.S. bila autor intervjua koji se navodi u njihovom pismu. Naročite okolnosti, u vrijeme kada je najveći interes u poslijeratnom, multietničkom društvu Bosne i Hercegovine održanje mira i izgradnja međusobnog povjerenja, zahtijevaju da aplikanti budu oprezniji kada iznose tako ozbiljne optužbe. Budući da je izgradnja povjerenja u javne institucije i javne službenike od posebne važnosti u multietničkom postkonfliktnom društvu kakvo je Bosna i Hercegovina bila u to vrijeme, svi građani treba da se suzdrže od iznošenja neistinitih tvrdnji, bilo namjerno ili iz nemara, a posebno onih vezanih za nečiju vjersku ili etničku pripadnost. Aplikanti, kao bošnjačke nevladine organizacije, djelovali su kao lobisti bošnjačkog kandidata za mjesto direktora radija. Pismo je u to vrijeme poslužilo kao sredstvo političkog pritiska, što je upravni odbor navelo da ne imenuje ni jednog od mogućih kandidata, odnosno ni M.S., kao predstavnika Srba, ni drugog kandidata, koji je bio Bošnjak.
- 60.Vlada je potvrdila da se domaći sudovi nisu pozvali na objavljivanje pisma u medijima kada su utvrdili odgovornost aplikanata za klevetu. Budući da je pismo procurilo u javnost, šteta koja je nanesena ugledu M.S. prenošenjem neprovjerenih i lažnih informacija organima vlasti još je uvećana. Domaći sudovi pozvali su se na objavljivanje pisma prilikom određivanja iznosa nematerijalne štete koji je dosuđen M.S. Vlada je istakla da su pisma upućena vlastima u tuženoj državi često znala procuriti u javnost prije nego što bi vlasti stigle preduzeti bilo kakvu mjeru u pogledu primljenih informacija. S obzirom na to da medijski izvori informacija uživaju visok nivo pravne zaštite, identitet osoba koje dostave "privatne i povjerljive informacije" medijima ostaje neotkriven.
- 61.Vlada je zaključila da su domaći sudovi, time što su odlučili u korist M.S., uspostavili pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih prava i sloboda, kao i između legitimnog cilja i sredstava koja su primijenjena.
- 3.Umješači
- 62.U zajedničkom podnesku CREDOF i udruženje "Blue Print for Free Speech" ističu da je ovaj slučaj prikladan za dopunu relevantnih kriterija za zaštitu slobode govora uzbunjivača, utvrđenih u praksi Suda. Oni ističu da uzbunjivači koji "prijave" informacije nadležnim vlastima trebaju uživati jednaku zaštitu kao i uzbunjivači koji "otkriju" informacije javnosti. Uzbunjivači koji prijave navodne nepravilnosti organima vlasti putem privatne prepiske, kao što je to slučaj u ovom predmetu, ne bi trebali snositi pretjeran teret dokazivanja u pogledu istinitosti dostavljenih informacija. Relevantni pravni dokumenti Vijeća Evrope i praksa Suda zahtijevaju niži standard dokazivanja činjenica koje prijave uzbunjivači, s ciljem ohrabrivanja objelodanjivanja činjenica od općeg interesa, te ispitivanja tih činjenica od strane države. Prema njihovom mišljenju, umjesto da teret dokazivanja istinitosti prijavljenih činjenica bude na uzbunjivačima, potrebno je omogućiti državi da ispita saopćene činjenice. U vezi s tim oni navode da je uzbunjivaštvo mehanizam za unapređenje demokratske odgovornosti čija je svrha da ohrabri primanje i obradu prijava od osoba koje su najpozvanije da riješe problem o kojem je riječ.
- 63.Traženi standard dokazivanja u slučajevima javnog objelodanjivanja informacija od uzbunjivača nije ništa više od postojanja "dovoljne činjenične osnove" koja se ocjenjuje u svjetlu ličnog iskustva uzbunjivača. U slučajevima u kojima je informacija prijavljena nadležnim organima vlasti, šteta koja je osobama ili institucijama nanesena potencijalno uvredljivim navodima bila je manja nego u slučajevima javnog objelodanjivanja, s obzirom na ograničeniji krug primalaca. Ograničeniji učinak takvih saopćenja predstavlja osnov za blaži zahtjev za umjerenošću u izražavanju. Pružanje nižeg nivoa zaštite građanima koji prijavljuju informacije vlastima imalo bi poguban učinak na slobodu izražavanja i ohrabrilo bi curenje informacija u javnost nauštrb prijavljivanja nadležnim organima vlasti.
- 64.Umješači dalje ističu da obaveza vlasti da istraže informaciju koja im je otkrivena proizilazi iz principa nedjeljivosti ljudskih prava i pozitivnih obaveza države. Svi aspekti problema kojem uzbunjivač općenito ima samo djelimičan pristup mogu se osvijetliti jedino kada organi vlasti ispitaju istinitost navoda koje otkriju uzbunjivači.
- 65.Konačno, umješači naglašavaju da je šteta po ugled javnih službenika koja nastane prilikom javnog objelodanjivanja informacija veća nego u slučaju kada se one prijave nadležnim organima vlasti. Prema tome, Sud bi trebalo da bude pažljiviji prilikom ocjene proporcionalnosti kazni nametnutih uzbunjivačima koji su se ograničili na prijavljivanje informacija nadležnim organima vlasti putem privatne prepiske.
B. Ocjena Suda
- 1.Postojanje uplitanja
- 66.Sud smatra da sporna odluka Apelacionog suda BD, kojom su aplikanti proglašeni odgovornima za klevetu i kojom im je naređeno da povuku pismo ili da u suprotnom isplate nematerijalnu štetu M.S., predstavlja uplitanje u njihovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. stav (1) Konvencije.
- 67.Takvo uplitanje, da bi bilo dopušteno prema članu 10. stav (2), mora biti "propisano zakonom", slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva, te u tom cilju, odnosno ciljevima, biti "neophodno u demokratskom društvu".
- 2.Da li je uplitanje bilo propisano zakonom
- 68.Izraz "propisano zakonom" iz člana 10. stav (2) ne samo da zahtijeva da sporna mjera mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, nego se također poziva i na kvalitet dotičnog zakona, koji mora biti dostupan osobi o kojoj je riječ i predvidiv u pogledu njegovih učinaka (vidjeti Rotaru protiv Rumunije [GC], br. 28341/95, tačka 52., ESLJP 2000-V, and Maestri protiv Italije [GC], br. 39748/98, tačka 30., ESLJP 2004-I).
- 69.Među stranama nije bilo sporno da je uplitanje u slobodu izražavanja aplikanata imalo pravni osnov u domaćem zakonu - u članu 6. Zakona o zaštiti od klevete iz 2003. (vidjeti tačku 41. u tekstu) - i da je relevantni zakon bio dostupan. Međutim, u svom usmenom izlaganju pred Velikim vijećem aplikanti su tvrdili da primjena člana 6. Zakona o zaštiti od klevete na njihov slučaj nije bila dovoljno predvidiva u smislu člana 10. stav 2. Konvencije.
- 70.U tom pogledu Sud ponavlja da se norma ne može smatrati "zakonom" u smislu člana 10. stav 2. ako nije formulirana dovoljno precizno da omogući građaninu da regulira svoje ponašanje; on ili ona mora biti u mogućnosti - ako je to potrebno uz odgovarajući savjet - da predvidi, u razumnoj mjeri u datim okolnostima, posljedice koje može imati određena radnja. Te posljedice ne moraju biti predvidive s apsolutnom izvjesnošću. Iako je izvjesnost poželjna, ona može donijeti i pretjeranu krutost, a zakon mora biti u stanju da održi korak s okolnostima koje se mijenjaju. Prema tome, mnogi zakoni su neizbježno formulirani terminima koji su u manjoj ili većoj mjeri neodređeni, i čije tumačenje i primjena predstavljaju pitanje prakse (vidjeti Karácsony i drugi protiv Mađarske [GC], no. 42461/13, tačka 124., ESLJP 2016 (izvaci) i Delfi AS protiv Estonije [GC], br. 64569/09, tačka 121., ESLJP 2015).
- 71.Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud ne vidi potrebu da se izjašnjava o zakašnjelosti tvrdnje aplikanata kojom osporavaju predvidivost relevantnog domaćeg zakona, budući da ona u svakom slučaju nije osnovana iz sljedećih razloga. Sud primjećuje da aplikanti nisu iznijeli pravne argumente, zasnovane na domaćim zakonskim odredbama ili na domaćoj sudskoj praksi, da njihov slučaj ne spada u oblast primjene općeg pravila iz člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete iz 2003. godine kojim se utvrđuju okolnosti pod kojima se osoba može smatrati odgovornom za klevetu (vidjeti tačku 41. u tekstu). Apelacioni sud BD je u svojoj presudi od 11.7.2007. utvrdio da četiri sporna navoda sadržana u pismu aplikanata (vidjeti tačku 11. u tekstu) predstavljaju izražavanje ili pronošenje koje je rezultiralo tužbenim zahtjevom zbog klevete za koju se može odgovarati (vidjeti tačku 21. u tekstu). Ustavni sud BiH je također prihvatio da se član 6. Zakona o zaštiti od klevete iz 2003. godine primjenjuje na privatnu prepisku aplikanata s vlastima BD (vidjeti tačku 33. u teksu). Ovi sudovi su, dakle, prihvatili da pronošenje nije nužno podrazumijevalo i širenje putem medija. Iako je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da tumače i primjenjuju domaći zakon (vidjeti, među drugim izvorima, Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [GC], br. 38433/09, tačka 140., ESLJP 2012; Korbely protiv Mađarske [GC], br. 9174/02, tačke 72.-73., ESLJP 2008; te Waite i Kennedy protiv Njemačke [GC], br. 26083/94, tačka 54., ESLJP 1999I), Sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da aplikanti nisu bili u poziciji u razumnoj mjeri predvidjeti tumačenje i primjenu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete iz 2003. godine od strane domaćeg apelacionog suda na njihov slučaj.
- 72.S obzirom na navedeno, Sud je uvjeren da član 6. Zakona o zaštiti od klevete iz 2003. godine zadovoljava potrebni nivo preciznosti i da je, prema tome, uplitanje bilo "propisano zakonom".
- 3.Da li je uplitanje slijedilo legitiman cilj
- 73.Među stranama nije bilo sporno da je uplitanje na koje se aplikanti žale slijedilo legitiman cilj, odnosno "zaštitu ugleda ili prava drugih". Sud ne nalazi bilo kakav razlog za drugačiji zaključak o ovom pitanju.
- 4.Neophodno u demokratskom društvu
- 74.Ostaje da se utvrdi da li je uplitanje koje je predmet pritužbe bilo "neophodno u demokratskom društvu", što predstavlja glavno pitanje u ovom predmetu. Da bi to uradio, Sud mora ispitati da li su domaći sudovi uspostavili pravičnu ravnotežu između prava aplikanata na slobodu izražavanja utvrđenog članom 10. Konvencije i interesa M.S. za zaštitu njenog ugleda.
(a) Opći principi
i. O primjeni zahtjeva iz člana 10. stav 2. Konvencije da uplitanje mora biti "neophodno u demokratskom društvu"
- 75.Sažetak općih principa za ocjenu neophodnosti uplitanja u ostvarivanje slobode izražavanja nedavno je dat u predmetu Bédat protiv Švicarske [GC] (br. 56925/08, tačka 48., ESLJP 2016.) kako slijedi:
"(i) Sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i samopotvrđivanja svakog pojedinca. Prema članu 10. stav 2., ona se primjenjuje ne samo na "informacije" ili "ideje" koje se primaju s odobravanjem ili se smatraju neuvredljivima ili se doživljavaju s ravnodušnošću, nego i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nem"demokratskog društva". Kako se utvrđuje u članu 10., ova sloboda podliježe izuzecima, koji se... moraju, međutim, striktno tumačiti, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora se ubjedljivo dokazati...
(ii) Pridjev "neophodno", u smislu člana 10. stav 2, podrazumijeva postojanje "nužne društvene potrebe". Države potpisnice imaju određeno polje slobodne procjene u ocjeni da li takva potreba postoji, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom koji obuhvata kako zakon, tako i odluke u kojima je primijenjen, čak i one koje je donio nezavisni sud. Sud je stoga ovlašten da daje konačnu odluku o tome da li je "ograničenje" u skladu sa slobodom izražavanja koja je zaštićena članom 10.
(iii) Zadatak Suda u obavljanju njegove nadzorne nadležnosti nije da zauzme mjesto nadležnih domaćih organa vlasti, nego da ispita prema članu 10. odluke koje su oni donijeli u skladu s njihovom slobodom procjene. Ovo ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje da li je tužena država razumno, s pažnjom i u dobroj vjeri, izvršila svoju diskrecionu nadležnost; ono što Sud mora uraditi jeste da sagleda uplitanje koje je predmet pritužbe u svjetlu slučaja u cjelini, te da utvrdi da li je ono bilo "srazmjerno legitimnom cilju koji se želio postići" i da li su razlozi koje su domaći organi vlasti naveli kako bi ga opravdali "relevantni i dovoljni"... Pri tome, Sud se mora uvjeriti da su domaći organi primijenili standarde koji su u skladu s principima sadržanim u članu 10. te, isto tako, da su se oslonili na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica..."
ii. Zaštita ugleda iz člana 8. Konvencije
- 76.Nadalje, može se ponoviti da pravo na zaštitu ugleda predstavlja pravo koje je zaštićeno članom 8. Konvencije kao dio prava na poštivanje privatnog života. Koncept "privatnog života" je širok pojam koji nije podložan iscrpnoj definiciji, a koji također uključuje fizički i psihološki integritet osobe. Međutim, da bi bio primijenjen član 8., napad na ugled osobe mora dostići određeni nivo ozbiljnosti, i to tako da nanosi štetu ličnom uživanju prava na poštivanje privatnog života (vidjeti Axel Springer AG protiv Njemačke [GC], br. 39954/08, tačka 83., 7.02.2012, i A. protiv Norveške, br. 28070/06, tačka 64., 9.4.2009). S druge strane, nije moguće pozivanje na član 8. u pritužbi za gubitak ugleda ako on predstavlja predvidivu posljedicu vlastitih postupaka osobe, kao što je, naprimjer, počinjenje krivičnog djela (vidjeti Axel Springer, citiran gore, tačka 83. i Sidabras i Džiautas protiv Litvanije, br. 55480/00 i 59330/00, tačka 49., ESLJP 2004VIII).
iii. O ravnoteži između člana 10. i člana 8. Konvencije
- 77.U slučajevima u kojima, u skladu s navedenim kriterijima, interesi "zaštite ugleda ili prava drugih" dovode primjene člana 8., može biti potrebno da Sud provjeri da li su domaći organi uspostavili pravičnu ravnotežu kada su štitili dvije vrijednosti koje garantira Konvencija, odnosno, s jedne strane, slobodu izražavanja zaštićenu članom 10. i s druge strane, pravo na poštivanje privatnog života sadržano u članu 8. Opći principi koji se primjenjuju prilikom uspostave ravnoteže između ova dva prava prvi put su utvrđena u predmetima Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [GC] (br. 40660/08 i 60641/08, tačke 104.-07., ESLJP 2012) i Axel Springer AG (citiran gore, tačke 85.-88.), a potom detaljnije razrađena u predmetu Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [GC] (br. 40454/07, tačke 90.-93., ESLJP 2015 (izvaci)), te u skorije vrijeme sumirana u predmetu Perinçek protiv Švicarske [GC] (br. 27510/08, tačka 198., ESLJP 2015. (izvaci)) kako slijedi: