Aktio

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine

Odluka o obliku i sadržaju obavijesti o opasnom proizvodu

Na osnovu člana 11. stav (3). Zakona o općoj sigurnosti proizvoda ("Službeni glasnik BiH", broj 102/09) i člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 i 24/08), Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na 121. sjednici održanoj 20. maja 2010. godine, donijelo je

ODLUKU
O OBLIKU I SADRŽAJU OBAVIJESTI O OPASNOM PROIZVODU

Član 1.Predmet Odluke

Ovom Odlukom propisuje se oblik i sadržaj obavijesti o opasnom proizvodu koje su Agenciji za nadzor nad tržištem Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) dužni dostaviti proizvođač i distributer, ukoliko, obzirom na informacije kojima raspolažu i profesionalno znanje i iskustvo, znaju ili bi trebali znati da proizvod koji su stavili na tržište predstavlja rizik za potrošače i koji nije u skladu sa zahtjevom za opću sigurnost.

Član 2.Obrazac obavijesti

(1) Obavijest iz člana 1. ove Odluke se podnosi na obrascu iz Aneksa II, koji čini njen sastavni dio.

(2) Obrazac je dostupan na internet adresi Agencije. Popunjen obrazac može se dostaviti običnom ili elektronskom poštom.

Član 3.Utvrđivanje postojanja rizika

Prilikom utvrđivanja postojanja rizika iz člana 1. ove Odluke, pri obavještavanju i popunjavanju obrasca obavijesti iz člana 2. ove Odluke, proizvođači i distributeri su dužni pridržavati se smjernica iz Aneksa I, koji čini njen sastavni dio.

Član 4.Metodološki okvir

Metodološki okvir za olakšavanje dosljedne procjene i vrjednovanja rizika iz Aneksa III, koji čini sastavni dio ove Odluke dat je s ciljem da pomogne proizvođačima i distributerima u procjenjivanju nivoa rizika i u donošenju odluke o obavještavanju.

Član 5.Prestanak važenja ranije Odluke

Stupanjem na snagu ove Odluke prestaje važiti Odluka o obliku i sadržaju obavijesti o opasnom proizvodu ("Službeni glasnik BiH", broj 45/08).

Član 6.Stupanje na snagu Odluke

Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH".

ANEKS I

Smjernice proizvođačima i distributerima za obavještavanje nadležnih organa o opasnim potrošačkim proizvodima u Bosni i Hercegovini, u skladu s članom 11. stav 1. Zakona o općoj sigurnosti proizvoda ("Službeni glasnik BiH", broj 102/09)

VM broj 129/10
20. maja 2010.godine
Sarajevo

Predsjedavajući
Vijeća ministara BiH
Dr. Nikola Špirić, s. r.

1. UVOD

1.1. Osnov i ciljevi smjernica

Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (u daljnjem tekstu: Zakon) ima za cilj osigurati da neprehrambeni potrošački proizvodi stavljeni na tržište Bosne i Hercegovine budu sigurni. Potrošački proizvod predstavlja svaki proizvod koji je namijenjen potrošačima ili koji bi u razumno predvidljivim uslovima mogao biti upotrijebljen od potrošača, čak iako im nije namijenjen. Zakon propisuje obavezu za proizvođače i distributere da pružaju informacije nadležnim organima o saznanjima i mjerama koje se odnose na opasne proizvode.

U skladu sa Zakonom, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) donosi vodič koji definira jednostavne i jasne kriterije da bi se olakšala djelotvorna primjena obaveze obavještavanja. Pored toga, vodič treba pojednostaviti rad poslovnih subjekata i nadležnih organa definiranjem određenih uslova, posebno izoliranih okolnosti ili proizvoda, za koje obavještavanje nije obavezno. Vodič također treba definirati sadržaj i izgled standardnog obrasca za obavještavanje koji proizvođači i distributeri dostavljaju nadležnim organima.

Agencija za nadzor nad tržištem Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) je naročito odgovorna za osiguranje efikasnog i pravilnog funkcioniranja postupka obavještavanja.

Prema tome, ciljevi ovih smjernica su:

(a) razjasniti obim obaveza proizvođača i distributera s operativnog gledišta na takav način da se dostavljaju samo informacije relevantne za upravljanje rizikom, i da se spriječe sve suvišne informacije;

(b) uputiti na odgovarajuće kriterije za primjenu pojma "opasni proizvodi";

(c) odrediti kriterije za identificiranje "izoliranih okolnosti ili proizvoda" za koje obavještavanje nije obavezno;

(d) definirati sadržaj obavijesti, posebno informacija i potrebnih podataka, kao i obrazac koji će se koristiti;

(e) utvrditi kome i kako treba dostaviti obavijest;

(f) definirati prateće mjere koje se poduzimaju u Bosni i Hercegovini po prijemu prijave, kao i informacije o tim pratećim mjerama.

1.2. Status i daljnji razvoj smjernica

Status

Ovo su operativne smjernice koje je usvojilo Vijeće ministara.

Smjernice predstavljaju referentni dokument za primjenu odredbi Zakona koje se odnose na obavještavanje nadležnih organa Bosne i Hercegovine o opasnim potrošačkim proizvodima od strane proizvođača i distributera.

Daljnji razvoj

Ove smjernice prilagođavat će se ovisno od novih iskustava i razvoja. Vijeće ministara će ih po potrebi dopunjavati ili mijenjati.

1.3. Kome su smjernice upućene

Smjernice služe za usmjeravanje proizvođača i distributera potrošačkih proizvoda, kao i državnih organa koji su imenovani kao kontaktne tačke za prijem informacija od proizvođača i distributera, kako bi se osigurala efikasna i dosljedna primjena obaveze obavještavanja.

2. SAŽETAK ODREDBI ZAKONA O OPĆOJ SIGURNOSTI PROIZVODA O OBAVJEŠTAVANJU OD STRANE PROIZVOĐAČA I DISTRIBUTERA

2.1 Obaveza obavještavanja nadležnih organa u Bosni i Hercegovini

U skladu sa Zakonom, proizvođači i distributeri moraju obavijestiti nadležne organe ako znaju ili bi trebali znati, na osnovu informacija kojima raspolažu i kao profesionalci, da je proizvod koji su oni stavili na tržište opasan (u skladu s definicijama i kriterijima iz Zakona).

Obaveza obavještavanja ne primjenjuje se na "izolirane" okolnosti ili proizvode.

Proizvođači i distributeri mogu nadležnim organima dati preliminarne informacije o potencijalno rizičnom proizvodu čim saznaju za iste. Ove informacije omogućavaju nadležnim organima da pomognu proizvođačima i distributerima da ispravno izvrše svoju obavezu obavještavanja. Osim toga, oni se podstiču da kontaktiraju nadležne organe ukoliko sumnjaju da postoji rizik od proizvoda.

2.2. Razlozi i ciljevi odredbe o obavještavanju

Obaveza obavještavanja nadležnih organa o opasnim proizvodima je važan element za poboljšan nadzor nad tržištem i upravljanje rizikom.

Proizvođači i distributeri, u okviru svojih aktivnosti, su u prvom stepenu odgovorni za sprječavanje rizika od opasnih proizvoda. Postoji mogućnost da proizvođači i distributeri nisu poduzeli sve neophodne mjere (ili nisu bili u mogućnosti da ih poduzmu). Pored toga, drugi proizvodi istog tipa mogu predstavljati rizike slične onima vezanim za razmatrane proizvode.

Svrha postupka obavještavanja je omogućiti nadležnim organima da prate da li su poslovni subjekti poduzeli odgovarajuće mjere protiv rizika koje je izazvao proizvod koji je već stavljen na tržište i da, ukoliko je neophodno, narede ili poduzmu dodatne mjere za sprječavanje rizika. Obavijest također omogućava nadležnim organima da ocijene da li trebaju provjeriti druge slične proizvode na tržištu. Prema tome, nadležni organi moraju primati odgovarajuće informacije koje će im omogućiti da ocijene da li je poslovni subjekt poduzeo odgovarajuće mjere obzirom na opasan proizvod. Vezano za to, potrebno je napomenuti da Zakon o nadzoru nad tržištem u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 45/04, 44/07 i 102/09) ovlašćuje nadležne organe da zahtijevaju dodatne informacije ukoliko smatraju da ne mogu ocijeniti da li je neki poslovni subjekt poduzeo odgovarajuće mjere obzirom na opasni proizvod.

3. KRITERIJI ZA OBAVJEŠTAVANJE

3.1 Područje primjene

Prvi zahtjev za obavještavanje prema Zakonu je da proizvod mora biti u okviru područja primjene ovog Zakona, te da su uslovi iz člana 11. stav 1. ispunjeni.

Potrebno je napomenuti da su odvojeni zahtjevi za obavještavanje o opasnim prehrambenim proizvodima utvrđeni Zakonom o hrani ("Službeni glasnik BiH", broj 50/04).

Ako tehnički propisi o sigurnosti proizvoda koji se donose na osnovu Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanju usklađenosti ("Službeni glasnik BiH", broj 45/04) utvrde obavezu obavještavanja s jednakim ciljevima, isključuje se primjena obaveze obavještavanja iz Zakona o općoj sigurnosti proizvoda na kategorije proizvoda obuhvaćene zahtjevima iz tehničkih propisa.

Pored toga, važno je naglasiti da se ove smjernice ne odnose, niti ometaju primjenu zahtjeva koji se odnose na "zaštitne klauzule" ili druge postupke o obavještavanju koji su utvrđeni tehničkim propisima o sigurnosti proizvoda.

Važni kriteriji za obavještavanje su:

  • -
    proizvod je u okviru člana 2. tačka a) Zakona: proizvod namijenjen za upotrebu ili bi ga potrošači vjerovatno mogli koristiti (uključujući proizvode u okviru pružanja usluga i polovne proizvode);
  • -
    članovi 9., 10. i 11. Zakona su primjenjivi (tj. ne postoji slična obaveza koja je utvrđena drugim tehničkim propisima Bosne i Hercegovine, vidi član 1. Zakona);
  • -
    proizvod je na tržištu;
  • -
    proizvođač ili distributer ima dokaz (dobijen praćenjem sigurnosti proizvoda na tržištu, testiranjem, kontrolom kvaliteta ili iz drugih izvora) da je proizvod opasan kako je to definirano Zakonom (ne zadovoljava zahtjev o općoj sigurnosti, uzimajući u obzir kriterij sigurnosti iz Zakona) ili ne zadovoljava zahtjeve sigurnosti odgovarajućih tehničkih propisa Bosne i Hercegovine primjenjive na dotični proizvod;
  • -
    rizici su takvi da proizvod ne može ostati na tržištu i proizvođači (i distributeri) imaju obavezu poduzeti odgovarajuću preventivnu i korektivnu mjeru (modificiranje proizvoda, upozorenja, sprječavanje distribucije, povlačenje proizvoda, itd. ovisno od specifičnih okolnosti).

3.2 Zahtjev o općoj sigurnosti i kriteriji usklađenosti

Proizvođači i distributeri moraju informirati nadležne organe ako proizvod koji su oni stavili na tržište predstavlja rizik za potrošače "koji nije u skladu sa zahtjevom opće sigurnosti". Proizvođači su obavezni staviti na tržište samo "sigurne" proizvode. Član 2. tačka b) Zakona definira siguran proizvod, kao onaj koji u uobičajenim ili razumno predvidljivim uslovima upotrebe, uključujući trajanje i, po potrebi, stavljanje u upotrebu i zahtjeve za ugradnju i održavanje, ne predstavlja nikakav rizik ili samo najmanji rizik spojiv s upotrebom proizvoda, a koji se smatra prihvatljivim i saglasnim s visokim nivoom zaštite sigurnosti i zdravlja ljudi, posebno uzimajući u obzir slijedeće elemente:

  • 1)
    karakteristike proizvoda, posebno njegov sastav, pakiranje, upute za sklapanje, te, po potrebi, ugradnju i održavanje,
  • 2)
    uticaj proizvoda na druge proizvode u slučaju kad se razumno može predvidjeti da će se on upotrebljavati s drugim proizvodima,
  • 3)
    predstavljanje proizvoda, njegovo označavanje, upozorenja i upute za njegovu upotrebu i odlaganje nakon upotrebe i sve druge oznake ili obavijesti koje se odnose na taj proizvod,
  • 4)
    kategorije potrošača izloženih riziku kad upotrebljavaju određeni proizvod, posebno djecu i starije osobe.

Mogućnost da se kod proizvoda postigne viši nivo sigurnosti ili dostupnost proizvoda koji predstavljaju niži stepen rizika, ne može biti osnov da bi se proizvod smatrao "opasnim".

Svaki proizvod koji nije u skladu s ovom definicijom smatra se opasnim (član 2. tačka c) Zakona). Drugim riječima, proizvod je "opasan" kada ne ispunjava zahtjev opće sigurnosti (proizvodi na tržištu moraju biti sigurni).

Član 5. Zakona propisuje kako se ocjenjuje usklađenost u odnosu na tehničke propise i BAS standarde. Gdje ne postoje odgovarajući BAS standardi, kojima se preuzimaju evropski standardi, član 6. Zakona dopušta uzimanje u obzir drugih elemenata za ocjenu sigurnosti proizvoda: druge BAS standarde, kodekse dobre prakse, itd.

Pored gore navedenog, Zakon se također primjenjuje na ozbiljan rizik koji je definiran u članu 2. tačka d) kao "svaki rizik koji zahtijeva brzo djelovanje nadležnih organa u Bosni i Hercegovini, uključujući i rizik čije posljedice nisu trenutne".

Nivo rizika može ovisiti o mnoštvu faktora kao što je na primjer tip i osjetljivost korisnika, kao i do kojeg je stepena proizvođač poduzeo mjere predostrožnosti da zaštiti korisnika od opasnosti i da ga upozori. Smatra se da se ovi faktori također trebaju uzeti u obzir pri određivanju nivoa rizika koji se smatra opasnim i koji zahtijeva od proizvođača da o tome obavijesti nadležne organe.

Rizik može biti rezultat greške u izradi i proizvodnji proizvoda ili može rezultirati iz dizajna proizvoda ili materijala upotrijebljenih za proizvod. Rizik također može nastati iz sadržaja proizvoda, konstrukcije, završne obrade, pakiranja, upozorenja ili upute.

Pri određivanju da li se proizvod smatra opasnim u skladu sa Zakonom treba se analizirati nekoliko pitanja: korištenje proizvoda, priroda rizika, grupe stanovništva izložene uticaju proizvoda, prethodno iskustvo sa sličnim proizvodima, itd. Siguran proizvod ne smije predstavljati nikakav rizik ili samo najmanji rizik spojiv s upotrebom proizvoda i neophodan da bi se osigurao koristan rad - funkcija proizvoda.

Od proizvođača se očekuje da izvrše procjenu rizika svojih proizvoda prije njihovog stavljanja na tržište. Ovo će činiti i osnov za donošenje zaključka da proizvod zadovoljava obavezu opće sigurnosti i da može biti stavljen na tržište, a također pruža osnov za slijedeću naknadnu procjenu daljnjih informacija o riziku i da li proizvod i dalje zadovoljava definiciju o "sigurnom proizvodu" ili je potrebno obavještavanje.

Ako proizvođači ili distributeri saznaju za informacije ili nove dokaze koji pokazuju da proizvod može biti opasan, oni moraju utvrditi da li takve informacije dovode do zaključka da je proizvod stvarno opasan.

Uputa iz Aneksa III je data kako bi pomogla proizvođačima i distributerima da odluče da li određena situacija koju izazove potrošački proizvod opravdava obavještavanje nadležnih organa. Uputa predstavlja metodološki okvir namijenjen za promoviranje dosljednosti i ne uzima u obzir sve moguće faktore, ali treba da olakša dosljedne, razumne, stručne procjene o rizicima koje izazivaju određeni potrošački proizvodi. Međutim, ako proizvođači ili distributeri smatraju da, na osnovu različitih razmatranja, imaju jasan dokaz o potrebi za obavještavanjem, oni to moraju izvršiti.

Proizvođači ili distributeri moraju analizirati prikupljene informacije i odlučiti da li se nadležni organi moraju obavijestiti o određenoj opasnoj situaciji, uzimajući u obzir slijedeće:

  • -
    Težinu ishoda opasnosti, ovisno o ozbiljnosti i vjerovatnoći moguće štetnosti po zdravlje/sigurnost. Kombinacijom ozbiljnosti i vjerovatnoće dobija se procjena težine rizika. Tačnost ove procjene ovisit će o kvalitetu informacija koje su dostupne proizvođaču ili distributeru.

Ozbiljnost štetnosti po zdravlje/sigurnost za datu opasnost treba biti ona za koju postoji utemeljen dokaz da predviđena upotreba proizvoda može izazvati oštećenje po zdravlje/sigurnost potrošača. Ovo bi predstavljalo najgori slučaj oštećenja po zdravlje/sigurnost koji se dogodio sa sličnim proizvodima.

Vjerovatnoća štetnosti po zdravlje/sigurnost za običnog korisnika koji je izložen pri namijenjenom ili razumno očekivanom korištenju neispravnog proizvoda također se mora razmotriti, kao i vjerovatnoća da je proizvod neispravan ili će takav postati.

Na odluku o obavještavanju ne smije uticati broj proizvoda na tržištu ili broj ljudi na koje bi opasan proizvod mogao štetno djelovati. Ovi faktori mogu se uzeti u obzir pri donošenju odluke o tome koje mjere treba poduzeti da bi se riješio problem.

  • -
    Faktore koji utiču na nivo rizika kao što je vrsta korisnika i, za manje osjetljiva odrasla lica, da li proizvod ima odgovarajuća upozorenja i zaštitu, te da li je opasnost dovoljno očigledna.

Društvo prihvata više nivoe rizika u nekim okolnostima (npr. automobilizam), nego u drugim (npr. dječije igračke). Smatra se da među važnim faktorima koji utiču na nivo rizika su osjetljivost tipa osobe na koju proizvod može štetno djelovati, i za manje osjetljive odrasle osobe poznavanje rizika i mogućnost poduzimanja mjera predostrožnosti protiv rizika.

Također, mora se uzeti u obzir i tip osobe koja koristi proizvod. Ako postoji vjerovatnoća da će proizvod koristiti osjetljive osobe (kao što su djeca, starija lica), obavještavanje je potrebno i za niži nivo rizika.

Za manje osjetljive odrasle osobe nivo rizika koji je dovoljno visok da zahtijeva obavještavanje, mora da ovisi od toga da li je opasnost očigledna i neophodna za funkcioniranje proizvoda, te da li je proizvođač poduzeo odgovarajuće korake za pružanje zaštite i upozorenja, posebno ako opasnost nije očigledna.

Aneks III daje više detalja o procjeni rizika i metodi vrjednovanja (evaluacije). Druge metode mogu biti pogodne i izbor metode može ovisiti o izvorima i dostupnim informacijama.

Proizvođači i distributeri moraju se poticati da kontaktiraju nadležne organe ukoliko imaju dokaz o mogućem problemu kako bi prodiskutirali da li je obavještenje prikladno. Nadležni organi su dužni pružati podršku i pomoć proizvođačima i distributerima da ispravno ispunjavaju obavezu obavještavanja.

3.3. Kriteriji za neobavještavanje

Poslovni subjekti i nadležni organi moraju imati mogućnost upravljanja protokom informacija. Postupak obavještavanja se vrši samo u opravdanim slučajevima, uzimajući u obzir gore navedene kriterije, i treba izbjegavati preopterećenje sistema nevažnim obavijestima.

Da bi se procijenila opravdanost obavijesti koje upućuje proizvođač ili distributer nadležnim organima, također je potrebno znati pod kojim uslovima obavijest nije potrebna.

Cilj je spriječiti moguće neočekivano povećanje broja obavijesti o mjerama, djelovanjima ili odlukama koje se odnose na "izolirane okolnosti ili proizvode" koji ne zahtijevaju nikakvu provjeru, praćenje ili mjeru od strane nadležnih organa i ne pružaju korisne informacije za procjenu rizika i zaštitu potrošača. Ovo se može dogoditi kada je jasno da se rizik odnosi samo na ograničen broj dobro identificiranih proizvoda (ili njihovih grupa), i proizvođač ili distributer ima čvrst dokaz da zaključi da je rizik potpuno pod kontrolom, i njegov uzrok je takav da spoznaja o incidentu ne predstavlja korisnu informaciju nadležnim organima (npr. kvar na proizvodnoj liniji, greške u rukovanju ili pakiranju, itd.).

U skladu sa Zakonom, proizvođači i distributeri ne trebaju obavještavati o:

  • -
    proizvodima koji nisu obuhvaćeni članovima 1. i 2. tačka a) Zakona kao: antikviteti, proizvodi koji nisu namijenjeni za upotrebu od strane potrošača i koji vjerovatno potrošači neće koristiti, polovni proizvodi dati na prepravak;
  • -
    proizvodima koji nisu obuhvaćeni članom 11. stav 1. Zakona, kao što su: proizvodi koji su obuhvaćeni posebnim postupcima obavještavanja iz drugih propisa;
  • -
    proizvodima za koje je proizvođač bio u mogućnosti poduzeti trenutne korektivne radnje na svim dotičnim proizvodima. Nedostatak je ograničen na dobro identificirane proizvode ili grupe proizvoda i proizvođač je spriječio distribuciju dotičnog proizvoda;
  • -
    problemima koji se odnose na kvalitet funkcioniranja proizvoda, a ne na njegovu sigurnost;
  • -
    problemima koji se odnose na neusaglašenost s primjenjivim pravilima, a koji ne utiču na sigurnost na takav način da bi se proizvod mogao smatrati "opasnim";
  • -
    kada proizvođač/distributer zna da su nadležni organi već informirani i raspolažu svim potrebnim elementima informacije. Posebno ako trgovci na malo dobiju informacije o opasnom proizvodu od svog proizvođača/distributera ili od profesionalne organizacije koja širi informacije dobijene od proizvođača/distributera, oni ne moraju informirati nadležne organe ako znaju da su ih o tome već informirali proizvođači ili distributeri.

4. POSTUPAK OBAVJEŠTAVANJA

4.1. Ko mora obavještavati

Obaveza obavještavanja se odnosi na proizvođače i distributere, u okviru njihovih aktivnosti i srazmjerno njihovim odgovornostima.

Mogu postojati sumnje u pogledu toga ko prvi treba dati informaciju. Zbog toga, bit će korisno za sve koji su uključeni u lanac isporuke da diskutiraju o praktičnim aranžmanima koji se odnose na odgovornost za obavještavanje prije nego se ukaže potreba. Zatim, ukoliko obavještavanje postane neophodno, razni subjekti će znati šta da urade i time će se izbjeći nepotrebna dupla obavještavanja. Osim toga, jako je važan neposredni kontakt između nadležnih organa i poslovnih subjekata, ukoliko poslovni subjekti imaju sumnju o ispunjenju njihove obaveze obavještavanja.

Ako je proizvođač ili uvoznik proizvoda prvi koji ima dokaz da je proizvod opasan, on mora obavijestiti nadležni organ i proslijediti kopiju informacije trgovcima na malo i distributerima. Distributer ili trgovac na malo koji zaprima informacije o opasnom proizvodu od proizvođača ili uvoznika mora obavijestiti nadležne organe, osim ako zna da su proizvođači ili neki drugi organi već obavijestili nadležni organ.

Ako su trgovci na malo ili distributeri proizvoda prvi koji imaju dokaz da je proizvod opasan, oni moraju obavijestiti nadležni organ i proslijediti kopiju informacije proizvođaču ili uvozniku. Proizvođač ili uvoznik koji zaprima informacije o opasnom proizvodu od trgovca na malo ili od distributera mora upotpuniti dobijene informacije, tako što će nadležnom organu proslijediti sve informacije vezane za opasni proizvod, a posebno identificirati druge distributere ili trgovce na malo dotičnog proizvoda kako bi se osigurala sljedivost proizvoda.

Distributeri koji imaju sumnje o sigurnosti proizvoda ili da li opasan proizvod predstavlja "izoliran slučaj" moraju prenijeti proizvođaču informacije koje posjeduju. Oni također mogu kontaktirati nadležne organe za savjet o tome kako postupiti dalje.

Proizvođači prepoznaju mnoge opasne situacije samo kao rezultat grupne procjene pojedinačnih informacija zaprimljenih od različitih trgovaca na malo ili distributera. Proizvođač ima odgovornost da procjenjuje informacije kako bi odredio tačno porijeklo mogućeg rizika i kako bi poduzeo neophodne mjere, uključujući obavještavanje nadležnih organa.

Poslovni subjekt treba odrediti odgovorno lice za informacije koje se dostavljaju. To lice treba posjedovati dovoljno znanja o proizvodu.

4.2. Kome se obavijest dostavlja

Prema članu 1. Odluke proizvođači i distributeri su dužni dostaviti obavijest Agenciji.

Proizvođač ili distributer mora uvijek dostaviti i sve raspoložive informacije o drugim zemljama gdje je proizvod stavljen na tržište.

Ako nadležni organi iz člana 7. tačka b) Zakona o nadzoru nad tržištem u Bosni i Hercegovini zaključe ili dobiju dokaz da je proizvod koji je stavljen na tržište opasan, a o tome proizvođači ili distributeri nisu informirali Agenciju, oni moraju ispitati da li su i kada relevantni subjekti trebali dostaviti obavijest i odrediti odgovarajuću radnju, uključujući i moguće sankcije.

4.3. Kako obavještavati

Poslovni subjekt mora obavijestiti o proizvodu popunjavanjem obrasca iz Aneksa II i dostaviti ga bez odlaganja Agenciji. Subjekt koji obavještava mora pružiti informacije zahtijevane u obrascu. Međutim, nijedan poslovni subjekt ne može odlagati dostavljanje obavijesti zato što dio informacija još uvijek nije dostupan.

Može biti od pomoći da se obrazac podijeli na dva dijela. Prvi dio se mora ispuniti odmah (odjeljci 1. do 5.), a drugi dio (odjeljak 6.) kada se prikupe informacije (rok za dostavu informacija koje nedostaju treba biti naznačen), i onda kada postoji ozbiljan rizik. Dostava obavijesti se ne smije odlagati iz razloga što se neka polja u odjeljcima ne mogu ispuniti.

U skladu sa Zakonom i Odlukom poslovni subjekt mora odmah obavijestiti Agenciju, i to čim relevantne informacije budu dostupne, a u svakom slučaju u roku od 8 dana od dana prijema potrebne informacije kojom se ukazuje na postojanje opasnog proizvoda, čak iako se postupak ispitivanja nastavlja.

Kada postoji ozbiljan rizik, od poslovnih subjekata se zahtijeva da odmah obavijeste Agenciju, a najkasnije u roku od tri dana od dana prijema informacije za obavijest.

U hitnoj situaciji, kao što je ona kada poslovni subjekt poduzima hitne mjere, poslovni subjekt mora obavijestiti Agenciju odmah i na najbrži mogući način.

5. SADRŽAJ OBAVIJESTI

5.1 Osnov obavijesti (obaveza praćenja proizvoda nakon stavljanja na tržište)

Pored obaveze da ispune zahtjeve opće sigurnosti za svoje proizvode, proizvođači i distributeri imaju obavezu, kao profesionalci i u okviru svojih aktivnosti, osigurati odgovarajuće praćenje sigurnosti proizvoda koje isporučuju. Obaveze za proizvođače i distributere, propisane Zakonom, pored ostalih su i informiranje potrošača, praćenje rizika nakon stavljanja proizvoda na tržište, povlačenje opasnih proizvoda, itd. Obaveze za proizvođače se također odnose i na sve druge u lancu isporuke koji mogu uticati na sigurnosne karakteristike proizvoda.

Različite vrste dokaza mogu postati dostupne subjektima, u okviru njihovih odgovornosti, nakon stavljanja proizvoda na tržište, a koje dovode do obavještavanja, kao što su:

  • -
    izvještaji ili druge informacije o nesrećama vezanim za proizvode poslovnog subjekta;
  • -
    žalbe zaprimljene od potrošača vezane za sigurnost, direktno ili preko distributera ili udruženja potrošača;
  • -
    odštete osiguranja ili pokretanje sudskog postupka vezan za opasne proizvode;
  • -
    neusklađenost vezana za sigurnost koju je otkrio poslovni subjekt pomoću njegovih postupaka kontrole kvaliteta;
  • -
    sve informacije relevantne za identificiranje neusklađenosti sa sigurnosnim zahtjevima koje su poslovnom subjektu ukazale druge organizacije, kao što su organi nadležni za nadzor nad tržištem, udruženja potrošača ili drugi poslovni subjekti;
  • -
    informacije o odgovarajućim naučnim dostignućima o sigurnosti proizvoda.

5.2. Obrazac obavijesti

Zahtijevane informacije se klasificiraju prema slijedećim odjeljcima:

  • 1.
    Podaci o nadležnom organu i poslovnim subjektima koji zaprimaju obrazac obavijesti: lice koje ispunjava obrazac je dužno identificirati nadležni organ i poslovne subjekte koji će zaprimiti obavijest i ulogu koju ovi poslovni subjekti imaju u stavljanju proizvoda na tržište.
  • 2.
    Podaci o proizvođaču (u skladu s definicijom iz člana 2. tačka e) Zakona)/distributeru koji ispunjava obrazac obavijesti: lice koje ispunjava obrazac mora unijeti potpune podatke o svom identitetu, o poslovnom subjektu i njegovoj ulozi u stavljanju proizvoda na tržište.
  • 3.
    Podaci o dotičnom proizvodu: potrebna je precizna identifikacija proizvoda, uključujući njegovu robnu marku (brend), model, itd., uz fotografije kako bi se izbjegla zabuna.
  • 4.
    Podaci o opasnosti (vrsta i karakteristike) uključujući nesreće i učinak na zdravlje/sigurnost i zaključke o procjeni i vrjednovanju rizika koji su izvršeni u skladu s Poglavljem 3 (Kriteriji za obavještavanje) i na osnovu Aneksa III (Metodološki okvir).
  • 5.
    Podaci o korektivnim radnjama koje su poduzete ili planirane kako bi se smanjio ili eliminirao rizik za potrošače, npr. povrat proizvoda od potrošača ili povlačenje proizvoda s tržišta, modifikacija, informiranje potrošača, itd., kao i podaci o poslovnom subjektu odgovornom za njih.
  • 6.
    Podaci o svim poslovnim subjektima u lancu isporuke koji imaju predmetne proizvode, te podatak o približnom broju proizvoda koji su u posjedu drugih poslovnih subjekata, kao i potrošača (ovaj odjeljak se primjenjuje u slučajevima ozbiljnog rizika).

U slučaju ozbiljnog rizika, proizvođači i distributeri dužni su navesti sve dostupne informacije relevantne za praćenje proizvoda. Prikupljanje zahtijevanih informacija za odjeljak 6 obrasca (vidi Aneks II) može zahtijevati duže vremena nego za druge odjeljke, jer može biti neophodno da se informacije prikupe od nekoliko organizacija. Poslovni subjekti, što je prije moguće, moraju popuniti i poslati podatke iz odjeljaka 1 do 5, a odjeljak 6 poslati čim informacija bude dostupna i u situaciji kada postoji ozbiljan rizik.

6. PRAĆENJE OBAVIJESTI

Nakon što se pošalje obavijest, mogući su različiti razvoji događaja, a posebno:

  • -
    po prijemu obavijesti Agencija po potrebi treba odgovoriti na obavijest tako što će zatražiti dodatne informacije ili zahtijevati od proizvođača ili distributera da poduzme daljnje radnje ili mjere;
  • -
    proizvođači i distributeri morat će možda dostaviti dodatne informacije na vlastitu inicijativu ili na zahtjev Agencije o bilo kakvom novom razvoju događaja ili saznanju i/ili uspjehu ili problemima s bilo kojom poduzetom radnjom;
  • -
    Agencija i nadležni inspekcijski organi, kada je primjereno, trebaju odlučiti da poduzmu provedbene radnje i/ili zahtijevati od proizvođača i distributera da osiguraju saradnju u nadzoru nad tržištem ili da informiraju javnost o identificiranju proizvoda, prirodi rizika i poduzetim mjerama, uzimajući u obzir čuvanje profesionalne tajne.