Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine
PREDMET DAMJANOVIĆ I EUROMAG d.o.o. protiv BOSNE I HERCEGOVINE (Aplikacija br. 17248/11)
ČETVRTI ODJEL
PREDMET DAMJANOVIĆ I EUROMAG d.o.o. protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 17248/11)
PRESUDA
STRASBOURG
31.10.2017. godine
Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće redakcijske izmjene
U predmetu Damjanović i Euromag d.o.o. protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu:
Carlo Ranzoni, predsjednik,
Faris Vehabović,
Péter Paczolay, sudije,
i Andrea Tamietti, zamjenik registrara Odjela,
nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 10.10.2017. godine,
donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:
POSTUPAK
- 1.Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije protiv Bosne i Hercegovine (br. 17248/11) koju je, prema članu 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija"), Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine i Srbije B. Damjanović ("prvi aplikant") i preduzeće registrirano u Bosni i Hercegovini Euromag d.o.o. ("drugi aplikant") dana 30.12.2010. godine.
- 2.Aplikante je zastupao Lj. Živadinović, advokat iz Beograda. Vladu Bosne i Hercegovine ("vlada") zastupala je njena tadašnja zastupnica, gđa M. Mijić.
- 3.Dana 31.1.2015. godine aplikacija je dostavljena vladi.
- 4.Vlada Srbije također je obaviještena o aplikaciji, ali nije iskoristila svoje pravo iz člana 36. stav 1. Konvencije i pravila 44. Pravila Suda da intervenira u postupku.
ČINJENICE
- 5.Prvi aplikant, rođen 1955. godine, živi u Beogradu, u Srbiji. Drugi aplikant je preduzeće u privatnom vlasništvu, koje je osnovao prvi aplikant 1990. godine, s registriranim sjedištem u Ilijašu - Podlugovi, Bosna i Hercegovina.
- 6.Dana 19.12.2001. godine drugi aplikant zatražio je odobrenje da izgradi benzinsku pumpu na glavnom autoputu u Bosni i Hercegovini.
- 7.Dana 21.10.2002. godine Direkcija cesta Federacije Bosne i Hercegovine ("direkcija") odbila je taj zahtjev. Drugi aplikant žalio se 31.10.2002 godine.
- 8.Dana 28.2.2003. godine Federalno ministarstvo potvrdilo je to rješenje.
- 9.Dana 28.3.2003. godine drugi aplikant pokrenuo je postupak za sudsko preispitivanje pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Vrhovni sud").
- 10.Dana 25.8.2005. i 24.8.2006. godine drugi aplikant podnio je urgencije Vrhovnom sudu za ubrzanje postupka.
- 11.Dana 22.11.2006. godine Vrhovni sud poništio je rješenja od 21.10. 2002. i 28.2.2003. godine (vidjeti tačke 7. i 8. u tekstu) iz procesnih razloga, a predmet je vraćen na ponovno odlučivanje direkciji.
- 12.Dana 9.5.2007. godine drugi aplikant obavijestio je Vrhovni sud da presuda od 22.11.2006. godine još uvijek nije izvršena.
13 Dana 16.8.2007. godine direkcija je odbila zahtjev drugog aplikanta. Dana 30.8.2007. godine drugi aplikant se žalio.
- 14.Dana 8.11.2007. godine drugi aplikant se žalio Upravnom inspektoratu Federalnog ministarstva pravde zbog šutnje administracije.
- 15.Dana 12.11.2007. godine Federalno ministarstvo potvrdilo je rješenje od 16.8.2007. (vidjeti tačku 13. u tekstu). Rješenje je dostavljeno drugom aplikantu dana 18.4.2008. godine.
- 16.Dana 30.5.2008. godine drugi aplikant pokrenuo je postupak za sudsko preispitivanje kod Vrhovnog suda sa zahtjevom da se ponište rješenja od 16.8.2007. i 12.11.2007. godine (vidjeti tačke 13. i 15. u tekstu). Dana 31.8.2009. godine Vrhovni sud ustupio je zahtjev Kantonalnom sudu u Mostaru kao nadležnom sudu.
- 17.Dana 27.11.2009. godine Kantonalni sud u Mostaru odbio je zahtjev za sudsko preispitivanje.
- 18.Dana 6.1.2010. godine aplikant je podnio zahtjev Vrhovnom sudu za vanredno preispitivanje odluke od 27.11.2009. godine koji je odbijen kao neosnovan 12.05.2010. Ta odluka dostavljena je drugom aplikantu 9.7.2010. godine.
- 19.Dana 6. 9. 2010. godine drugi aplikant podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) žaleći se naročito zbog dužine upravnog postupka.
- 20.Dana 23.12.2013. godine Ustavni sud odbio je apelaciju kao neosnovanu. Ustavni sud naveo je da je relevantni postupak trajao ukupno osam godina i pet mjeseci, da su nadležni organi donijeli sedam raznih odluka, te da, stoga, postupak nije trajao pretjerano dugo.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. stav 1. KONVENCIJE
- 21.Aplikanti su se žalili da dužina upravnog postupka o kojem je riječ nije bila spojiva sa zahtjevom sadržanim u članu 6. stav 1. Konvencije koji se odnosi na "razuman rok", a koji glasi:
"Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama... svako ima pravo na...suđenje u razumnom roku....pred...sudom..."
- 22.Sud zapaža da je postupak počeo 31.10.2002. godine kada se drugi aplikant žalio na rješenje od 21.10.2002. godine (vidjeti tačku 7. u tekstu), te da je završen 9.7.2010. godine kada je posljednja odluka u upravnom postupku dostavljena drugom aplikantu (vidjeti tačku 18. u tekstu). Tako je postupak trajao više od sedam godina i osam mjeseci pred dva nivoa nadležnosti (vidjeti, npr., i mutatis mutandis, Dumanovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, br. 13898/02, tačka 35, 8.12.2005.).
A. Dopuštenost
- 1.Prvi aplikant
- 23.Iako tužena država nije prigovorila u pogledu nadležnosti Suda ratione personae, ovo pitanje zahtijeva da ga Sud razmotri ex officio (vidjeti, npr., Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 27., ESLJP 2009.).
- 24.Sud podsjeća na to da je zanemarivanje pravnog subjektiviteta opravdano samo u izuzetnim okolnostima, odnosno kada je jasno utvrđena nemogućnost preduzeća da se obrati Sudu putem organa uspostavljenih prema njegovom statutu ili - u slučaju likvidacije - putem njegovih likvidatora (vidjeti Agrotexim i drugi protiv Grčke, 24.10.1995., tačka 66., Serija A br. 330-A, i Samardžić i AD Plastika protiv Srbije, br. 28443/05, tačka 30, 17.7.2007.).
- 25.U predmetnom slučaju drugi aplikant obratio se Sudu preko njegovog direktora, dok prvi aplikant, iako jedan od osnivača preduzeća, nije bio strana u postupku pred domaćim organima.
- 26.Prema tome, prvi aplikant ne može tvrditi da je "žrtva" povrede zahtjeva koji se odnosi na "razuman rok" u smislu člana 34. Konvencije, do koje je navodno došlo u postupku o kojem je riječ. Slijedi da je ovaj aspekt predmeta nespojiv ratione personae s odredbama Konvencije, u smislu člana 35. tačka 3., te se mora odbaciti u skladu s članom 35. stav 4.
- 2.Drugi aplikant
- 27.Sud zapaža da pritužba drugog aplikanta nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Konvencije. Sud nadalje zapaža da ona nije nedopuštena ni po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se ona mora proglasiti dopuštenom.
B. Meritum
- 28.Sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta te u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje aplikanta i nadležnih vlasti, te šta je za aplikanta bilo u pitanju u samom sporu (vidjeti, među mnogim drugim izvorima, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, tačka 43., ESLJP 2000-VII).
- 29.Sud je često utvrđivao povrede člana 6. stav 1. Konvencije u predmetima u kojima su pokretana slična pitanja poput onog u predmetnom slučaju (vidjeti Frydlender, citiran gore u tekstu).
- 30.Nakon što je pregledao sve materijale koji su mu podneseni, Sud smatra da vlada nije iznijela bilo kakve činjenice ili argumente koji bi ga mogli ubijediti da donese drugačiji zaključak u predmetnom slučaju. Imajući u vidu svoju sudsku praksu u vezi s ovim pitanjem, Sud smatra da je u ovom predmetu dužina postupka bila pretjerana i nije ispunila zahtjev koji se odnosi na "razuman rok".
Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije u odnosu na drugog aplikanta.
II. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
- 31.Član 41. Konvencije propisuje:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ako zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je riječ omogućava samo djelimično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani."
A. Odšteta
- 32.Drugi aplikant zahtijevao je 1.000.000 eura na ime nematerijalne štete.
- 33.Vlada je istakla da je potraživani iznos pretjerano visok.
- 34.Sud podsjeća da ne može isključiti mogućnost da komercijalnom preduzeću može biti dosuđena naknada nematerijalne štete (vidjeti Comingersoll S.A. protiv Portugala [VV], br. 35382/97, tačka 35., ESLJP 2000-IV). Imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja, Sud smatra da je drugi aplikant, iako pravno lice, morao pretrpjeti takvu štetu. Stoga mu Sud dosuđuje 2.100 eura za tu stavku, kao i svaki porez koji mu se može zaračunati.
B. Troškovi i izdaci
- 35.Drugi aplikant zahtijevao je 2.847 eura na ime troškova i izdataka u postupcima pred domaćim sudovima, te 3.197 eura za troškove i izdatke u postupku pred Sudom.
- 36.Vlada je osporila taj zahtjev.
- 37.Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je pokazano da su oni stvarno nastali, da su bili neophodni i da je njihov iznos opravdan. To znači da ih je aplikant platio ili da ih je dužan platiti u skladu s pravnom ili ugovornom obavezom, te da su oni bili neizbježni kako bi se spriječile utvrđene povrede ili da bi se dobilo obeštećenje. Sud zahtijeva podnošenje računa i faktura sa stavkama troškova koje sadrže dovoljno detalja kako bi Sud mogao utvrditi u kojoj mjeri su navedeni uslovi ispunjeni (vidjeti Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 2312/08 i 34179/08, tačka 94., ESLJP 2013. (izvaci)). U predmetnom slučaju, imajući u vidu dokumente u posjedu Suda i navedene kriterije, Sud smatra da je opravdano dosuditi iznos od 500 eura, kao i svaki porez koji se može zaračunati drugom aplikantu, za naknadu troškova po ovoj stavci.
C. Zatezna kamata
- 38.Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,
- 1.Proglašava aplikaciju dopuštenom u odnosu na drugog aplikanta, a preostali dio aplikacije nedopuštenim;
- 2.Utvrđuje da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije;
- 3.Utvrđuje
(a) da tužena država mora drugom aplikantu isplatiti, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose koji će se pretvoriti u valutu tužene države prema kursu na dan izmirenja:
(i) 2.100 eura (dvije hiljade i sto eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;
(ii) 500 eura (pet stotina eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati drugom aplikantu, na ime troškova i izdataka;
(b) da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja na navedene iznose plaćati obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
- 4.Odbija preostali dio zahtjeva drugog aplikanta za pravičnu naknadu.
Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 31.10. 2017. godine, u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3 Pravila Suda.
Andrea Tamietti
Zamjenik registrara
Carlo Ranzoni
Predsjednik