MINISTARSTVO ZA LJUDSKA PRAVA I IZBJEGLICE BOSNE I HERCEGOVINE
PREDMET DORIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE (Aplikacija br. 68811/13)
ČETVRTI ODJEL
PREDMET DORIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 68811/13)
PRESUDA
STRASBOURG
7.11.2017. godine
Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće redakcijske izmjene.
U predmetu Dorić v. Bosna i Hercegovina,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu:
Carlo Ranzoni, predsjednik,
Faris Vehabović,
Péter Paczolay, sudije,
i Andrea Tamietti, zamjenik registrara Odjela,
nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 17.10.2017. godine,
donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:
POSTUPAK
- 1.Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije protiv Bosne i Hercegovine (br. 68811/13) koju je prema članu 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija") Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine J. Dorić ("aplikant") dana 14.10.2013. godine.
- 2.Aplikanta su zastupali A. Nakić i A. Jusić, advokati iz Sarajeva. Vladu Bosne i Hercegovine ("vlada") zastupala je njena tadašnja agentica, gđa M. Mijić.
- 3.Dana 31.1.2015. godine aplikacija je dostavljena vladi.
ČINJENICE
- 4.Aplikant je rođen 1952. godine, a živi u Sarajevu.
- 5.Godine 1999. aplikant je pokrenuo parnični postupak protiv svog poslodavca, lokalne policije, tražeći povratak na posao i naknadu štete. Njegov zahtjev na kraju je odbijen.
- 6.Prvostepenu presudu donio je Općinski sud u Sarajevu dana 17.4.2006. godine.
- 7.Drugostepenu presudu donio je Kantonalni sud u Sarajevu dana 27.3.2008. godine.
- 8.Presudu je u trećem stepenu donio Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine dana 26.1.2010. godine.
- 9.Dana 19.4.2010. godine aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u kojoj se žalio prema članu 6. stav 1. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1 zbog ishoda i dužine radnopravnog spora.
- 10.Dana 10.4.2013. godine Ustavni sud utvrdio je povredu prava aplikanta na suđenje u razumnom roku i odbio preostali dio njegovog zahtjeva. Ustavni sud nije dosudio odštetu.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. stav 1. KONVENCIJE
- 11.Aplikant se žalio da je dužina postupka bila nespojiva sa zahtjevom koji se odnosi na "suđenje u razumnom roku". On se pozvao na član 6. stav 1. Konvencije koji u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama... svako ima pravo na...suđenje u razumnom roku....pred...sudom..."
- 12.Period koji je potrebno uzeti u razmatranje počeo je 12.7.2002. godine kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, u ocjeni opravdanosti vremenskog perioda koji je protekao nakon tog datuma, mora se uzeti u obzir stanje postupka u to vrijeme (vidjeti Simić protiv Srbije, br. 29908/05, tačka 15., 24.11.2009.).
Period o kojem je riječ završen je 26.1.2010. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu (vidjeti tačku 8. u tekstu). Prema tome, on je trajao više od sedam godina i šest mjeseci na tri nivoa nadležnosti.
A. Dopuštenost
- 1.Sud zapaža da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3.(a) Konvencije. Sud također primjećuje da ona nije nedopuštena ni po bilo kojem drugom osnovu, te se stoga mora proglasiti dopuštenom.
B. Meritum
- 14.Sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta, te u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje aplikanta i nadležnih vlasti, te šta je za aplikanta bilo u pitanju u samom sporu (vidjeti, među mnogim drugim izvorima, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, tačka 43., ESLJP 2000-VII). Sud također ponavlja da je u radnopravnim sporovima neophodna posebna revnost u postupanju (Ruotolo protiv Italije, 27.2.1992., tačka 17., Serija A br. 230-D).
- 15.Sud je često utvrđivao povrede člana 6. stav 1. Konvencije u predmetima u kojima su pokretana slična pitanja poput onog u predmetnom slučaju (vidjeti Frydlender, citiran gore u tekstu).
- 16.Nakon što je pregledao sve materijale koji su mu podneseni, Sud smatra da vlada nije iznijela bilo kakve činjenice ili argumente koji bi ga mogli ubijediti da donese drugačiji zaključak u predmetnom slučaju. Imajući u vidu svoju sudsku praksu po ovom pitanju, Sud smatra da je u ovom predmetu dužina postupka bila pretjerana i nije ispunila zahtjev koji se odnosi na "razuman rok".
Stoga je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.
II. OSTALE NAVODNE POVREDE
- 17.Pozivajući se na član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, aplikant se dalje žalio zbog ishoda radnopravnog spora. Međutim, u svjetlu svih materijala koji su u njegovom posjedu, te u mjeri u kojoj je stvar koja je predmet pritužbe u njegovoj nadležnosti, Sud zaključuje da ova pritužba ne otkriva bilo kakve naznake povrede prava i sloboda utvrđenih u Konvenciji ili njenim Protokolima. Slijedi da je ovaj dio aplikacije očigledno neosnovan te se mora odbiti u skladu s članom 35. tačke 3.(a) i 4. Konvencije.
III. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
- 18.Član 41. Konvencije propisuje:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ako zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je riječ omogućava samo djelimično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani."
A. Odšteta
- 19.Aplikant je potraživao 3.500 eura na ime nematerijalne štete, te 84.589,59 eura na ime materijalne štete.
- 20.Vlada je osporila te zahtjeve.
- 21.Sud smatra da aplikant nije pokazao postojanje uzročno-posljedične veze između utvrđene povrede i materijalne štete koju navodi; Sud stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane, Sud dosuđuje aplikantu 1.600 eura na ime nematerijalne štete.
B. Troškovi i izdaci
- 22.Aplikant je također zahtijevao 2.000 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom.
- 2.Vlada je osporila taj zahtjev.
- 3.Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je pokazano da su oni stvarno nastali, da su bili neophodni i da je njihov iznos opravdan. To znači da ih je aplikant platio ili da ih je dužan platiti u skladu sa zakonskom ili ugovornom obavezom, te da su oni bili neizbježni kako bi se spriječile utvrđene povrede ili da bi se dobilo obeštećenje. Sud zahtijeva podnošenje računa i faktura sa stavkama troškova koje sadrže dovoljno detalja kako bi Sud mogao utvrditi u kojoj mjeri su navedeni uslovi ispunjeni (vidjeti Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 2312/08 i 34179/08, tačka 94., ESLJP 2013. (izvaci)). U predmetnom slučaju, imajući u vidu dokumente u posjedu Suda i navedene kriterije, Sud smatra da je opravdano dosuditi iznos od 500 eura po ovoj stavci.
C. Zatezna kamata
- 25.Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,
- 1.Proglašava pritužbu u pogledu dužine postupka dopuštenom, a preostali dio aplikacije nedopuštenim;
- 2.Utvrđuje da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije;
- 3.Utvrđuje
(a) da tužena država mora aplikantu isplatiti, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose koji će se pretvoriti u valutu tužene države prema kursu na dan izmirenja:
(i) 1.600 eura (hiljadu šest stotina eura), kao i svaki porez koji se može zaračunati, na ime nematerijalne štete;
(ii) 500 eura (pet stotina eura), kao i svaki porez koji se aplikantu može zaračunati, na ime troškova i izdataka;
(b) da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedene iznose plaćati obična kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
- 4.Odbija preostali dio zahtjeva aplikanta za pravičnu naknadu.
Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 7.11.2017. godine, u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Pravila Suda.
Andrea Tamietti
zamjenik registrara
Carlo Ranzoni
predsjednik