O imenovanju Privremenog nadzornog
1532 Na osnovu člana 56. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) i člana 19. Odluke o preuzimanju prava osnivača Javnog preduzeća JP Geodetski zavod Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 56/11), federalni ministar prostornog uređenja donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU PRIVREMENOG NADZORNOG ODBORA JAVNOG PREDUZEĆA JP ZAVOD ZA GEODEZIJU I KARTOGRAFIJU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE D.O.O. I. Za članove Privremenog nadzornog odbora Javnog preduzeća JP Zavod za geodeziju i kartografiju Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o. imenuju se: 1. JAGODA SMAJIŠ, dipl. pravnik, predsjednik 2. MINKA DAUTBAŠIĆ, dipl. ing. arh., član 3. PERO IVOŠEVIĆ, dipl. ecc., član 4. DRAGOSLAV ČAJIĆ, grafičar, član 5. REMZA HAMZIĆ, geodetski inžinjer, član. II. Privremeni nadzorni odbor imenuje se na period od šest mjeseci. III. Ovo rješenje stupa na snagu danom donošenja i bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05/02-1494/11 14. oktobra/listopada 2011. godine Sarajevo Ministar Mr. sci.Desnica Radivojević,s.r. (Sl-1121/11-F) FEDERALNA UPRAVA ZA INSPEKCIJSKE POSLOVE Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 49/04, 19/05, 52/05, 92/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09 i 60/l0), čl. 5. i 6. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama ("Službeni glasnik BiH", broj 3/05) i tačke II Odluke o provedbi postupka javne nabavke roba-vozila po principu "staro za novo" broj 01-02-03064-1/11 od 29. septembra 2011. godine, direktor Federalne uprave za inspekcijske poslove donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA PROVEDBU POSTUPKA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje postupka javne nabavke putničkih automobila (u daljnjem tekstu: Komisija) u sastavu: 1) DRAGAN SOLDO, predsjednik 2) LJUBISAV TERZIĆ, član 3) ĐEMO ĆAR, član Za sekretra Komisije imenuje se: HODŽIĆ SANELA Član 2. Zadatak Komisije je da: 1. Pripremi tendersku dokumentaciju, shodno Odluci Vlade Federacije BiH o odobravanju prodaje/nabavke po principu "staro za novo" putničkih automobila, broj V 885/11 od 05.09.2011. godine. 2. Sačini za objavu Obavještenje o javnoj nabavci roba-putničkih automobila, provede postupak prodaje 10 (deset) putničkih automobila koja su predmet prodaje i u skladu sa ukupno raspoloživim sredstvima pribavi ponude i utvrdi Prijedlog odluke o dodjeli ugovora najpovoljnijem ponuđaču na način propisan Zakonom o javnim nabavkama BiH, provedbenim propisima i općim aktima iz oblasti javnih nabavki. Član 3. Članovi i sekretar Komisije iz tačke I. ovog Rješenja, dužni su potpisati i izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače, koja je sastavni dio ovog Rješenja. Član 4. Komisija ima pravo na naknadu koja će se utvrditi posebnim rješenjem. Član 5. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-03064-2/11 30. septembra/rujna 2011. godine Sarajevo Direktor Ibrahim Tirak,s.r. (Sl-1110/11-F) USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2300/08, rješavajući apelacijuSuada Orlića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaSuada Orlića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. svibnja 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Suad Orlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, odvjetnica iz Cazina, podnio je 26. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. svibnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-79/05 od 20. prosinca 2005. godine. Apelant je 18. ožujka 2009. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od JP BH Pošte (u daljnjem tekstu: tuženik) je zatraženo 31. srpnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. kolovoza 2008. godine, a Općinski sud 4. rujna 2008. godine. Tuženik nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog i Općinskog suda dostavljen je apelantu 10. prosinca 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda broj RS-79/05 od 20. prosinca 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. svibnja 2008. godine, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženik JP BH Pošta (u daljnjem tekstu: tuženik) da mu na ime jubilarne nagrade za 20 godina rada isplati iznos od 1.935,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada 2002. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Prvostupanjskom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 7. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelant ovom sudu podnio tužbu 5. travnja 2005. godine. Apelant je u tužbi naveo da je uposlenik tuženog i da radi u Pošti Cazin, te da je u rujnu 2002. godine navršio 20 godina neprekidnog rada kod tuženog. Apelant smatra da ima pravo na jubilarnu nagradu sukladno važećem Kolektivnom ugovoru za uposlenike u poštanskom prometu (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) u visini prosječne plaće ostvarene kod tuženog u kolovozu 2002. godine, kao mjesecu koji je prethodio mjesecu u kojem je apelant navršio 20 godina neprekidnog rada. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare potraživanja, kao i da je u vrijeme kada je apelant navršio 20 godina neprekidnog rada, bio na snazi Kolektivni ugovor za uposlenike u PTT prometu koji nije predviđao jubilarnu nagradu za 20 godina rada, već za 15 i 30 godina rada. Tuženik je potvrdio da je u vrijeme podnošenja tužbe važeći bio Kolektivni ugovor koji predviđa jubilarnu nagradu za 20 godina neprekidnog rada, ali smatra da se on ne može retroaktivno primijeniti, pa je predložio da se apelantov tužbeni zahtjev odbije kao neutemeljen. 8. Općinski sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neutemeljen, jer jubilarna nagrada predstavlja novčano potraživanje iz radnog odnosa za koje, prema odredbi članka 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), apsolutna zastarjelost nastupa protekom roka od tri godine. U konkretnom slučaju potraživanje je nastalo u rujnu 2002. godine, a tužba je podnesena 5. travnja 2005. godine, odnosno prije isteka roka od tri godine. Dalje, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelant bio uposlenik tuženika. Međutim, u to vrijeme, odnosno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 u rujnu 2002. godine, na snazi je bio Kolektivni ugovor za uposlenike u PTT prometu zaključen 11. listopada 2000. godine, kojim je u članku 52. bilo predviđeno pravo na jubilarnu nagradu nakon 15 i 30 godina neprekidnog rada kod poslodavca. Obzirom na navedeno, apelant, koji je u rujnu 2002. godine navršio 20 godina neprekidnog rada, nije tada imao pravo na jubilarnu nagradu. Novim, sada važećim Granskim kolektivnim ugovorom ("Službene novine FBiH" broj 5/04), koji je stupio na snagu 31. siječnja 2004. godine, u članku 56. predviđeno je da pravo na jubilarnu nagradu ima uposlenik nakon 10, 20 i 30 godina neprekidnog rada kod poslodavca, i to za 20 godina u visini od dvije prosječne plaće isplaćene kod poslodavca za prethodni mjesec. Prema stanovištu Općinskog suda, pravna pravila, u načelu, vrijede samo za one odnose koji nastanu nakon stupanja na snagu tih pravila, odnosno pravnih akata koji sadrže pravna pravila. Takvo reguliranje osigurava zakonitost i stabilnost pravnog poretka i pravnu sigurnost. Općinski sud je naglasio da pravni akti i pravna pravila sadržana u njima nemaju povratnu snagu (retroaktivnost), te da to znači da se pravni akti odnose samo na slučajeve koji će nastati nakon njihova stupanja na snagu, a ne odnose se na slučajeve koji su nastali prije, pogotovo kada su ti odnosi bili regulirani tada važećim pravnim aktom. Prema tome, pošto jubilarna nagrada za 20 godina rada navršenih u rujnu 2002. godine nije bila predviđena važećim Kolektivnim ugovorom, a sada važeći Kolektivni ugovor se ne može primijeniti na osnove koji su nastali prije njegova stupanja na snagu, tužbeni zahtjev je odbijen kao neutemeljen. 9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi prizivni navodi kojima tvrdi da mu je presudom Općinskog suda uskraćeno pravo na jubilarnu nagradu, te da mu je time povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio na način kao u izreci presude, te je razloge iz prvostupanjske presude prihvatio kao svoje, jer su oni valjani, jasni i potpuni. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu prava na imovinu apelant vidi u uskraćivanju njegova prava na jubilarnu nagradu. Apelant smatra da ga je, i pod uvjetom da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalni propis pozivajući se na neretroaktivnost primjene propisa, drugostupanjski sud neutemeljeno lišio imovine obzirom na to da je propustio primijeniti odredbu članka 58. stavak 2. Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog prometa ("Službene novine FBiH" broj 1/07) koja ga je kao uposlenika JP BH Pošte dodatno zaštitila. Naime, relevantnom odredbom je propisano da "uposleniciŠ...Ć, koji nisu ostvarili pravo na jubilarnu nagradu ni po kojem temelju, ni za 10, ni za 15, ni za 20, ni za 30 godina neprekidnog rada kod poslodavca u razdoblju od 1. siječnja 1992. godine do 17. rujna 2004. godine zbog transformacije poduzeća i promjena Kolektivnog ugovora, imaju pravo na jednokratnu isplatu jubilarne nagradeŠ...Ć". Apelant je istaknuo da je navedeni Kolektivni ugovor stupio na snagu 11. siječnja 2007. godine, a drugostupanjska presuda je donesena nakon stupanja na snagu tog kolektivnog ugovora. Apelant, također, smatra da je Kantonalni sud bio dužan paziti na pravilnu primjenu materijalnih propisa, te preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu da poslodavca obveže da mu isplati jubilarnu nagradu za 20 godina rada, zateznu kamatu i troškove postupka, u smislu odredbe članka 229. stavak 4. Zakona o parničnom postupku. U dopuni apelacije apelant je naveo da je Kantonalni sud osporenu odluku donio 13. svibnja 2008. godine pri čemu je zanemario činjenicu da je još u siječnju 2007. godine došlo do izmjena odredaba Kolektivnog ugovora koje su regulirale uvjete i kriterije u ostvarivanju prava uposlenika na jubilarnu nagradu. Smatra da je na ovaj način osporena odluka Kantonalnog suda, ne primjenjujući važeći propis, uskratila apelantu pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant ističe da je drugim uposlenicima po izmijenjenom propisu isplaćena ova naknada, to je prema njemu učinjena i povreda prava na jednakost pred zakonom, zagarantirana člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Općinski sud ističu da u cijelosti ostaju pri razlozima koje su dali u osporenim odlukama i smatraju da tim odlukama nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u podnesenoj apelaciji. V. Relevantni propisi 12.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 211. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Članak 221. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Članak 229. stav 1. tačka 4. Drugostupanjski sud će na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š...Ć Ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. 13.Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 1/07, stupio na snagu 11. siječnja 2007. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 58. Zaposlenik ima pravo na jubilarnu nagradu nakon 10, 20 i 30 godina neprekidnog rada kod Poslodavca i to u iznosu od: -za 10 godina jedna prosječna plaća isplaćane kod Poslodavca za prethodni mjesec, -za 20 godina dvije prosječne plaće isplaćane kod Poslodavca za prethodni mjesec, -za 30 godina tri prosječne plaće isplaćane kod Poslodavca za prethodni mjesec, Zaposlenici JP BH Pošta d.o.o Sarajevo, koji nisu ostvarili pravo na jubilarnu nagradu ni po kojem osnovu, ni za 10, ni za 15, ni za 20, ni za 30 godina neprekidnog rada kod Poslodavca u periodu od 1. januara 1992. godine do 17. septembra 2004. godine zbog transformacije Preduzeća i promjena Kolektivnog ugovora, imaju pravo na jednokratnu isplatu jubilarne nagrade u skladu sa stavom 1. ovog člana, samo po jednom osnovu i to onom koji je povoljniji za zaposlenika. Š...Ć. VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. svibnja 2008. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 2. lipnja 2008. godine a apelacija je podnesena 26. srpnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 20. Ustavni sud, prije svega, treba utvrditi je li rezultat predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava i obveza u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Predmetni postupak apelant je vodio radi naplate potraživanja iz radnog odnosa. Stoga je rezultat ovog postupka bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 21. U konkretnom slučaju apelant se žali da je Kantonalni sud arbitrarnom primjenom materijalnog prava povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Navodi da je Kantonalni sud, odlučujući o njegovom prizivu, propustio primijeniti važeći propis, koji je bio dužan primijeniti, odnosno da je odbio njegov priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu na temelju propisa koji nije bio na pravnoj snazi u vrijeme rješavanja povodom priziva. 22. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, pošto apelant ukazuje upravo na to da je u konkretnom slučaju bila proizvoljna primjena zakona, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u ovom slučaju. 23. Ustavni sud konstatira da 11. siječnja 2007. godine, kada je stupio na snagu novi Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog prometa, Kantonalni sud još nije bio odlučio o apelantovom prizivu protiv Presude Općinskog suda broj RS-79/05 od 20. prosinca 2005. godine. 24. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je, sukladno članku 221. ZPP, bio dužan (po službenoj dužnosti) paziti na primjenu materijalnog prava, te primijeniti Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog prometa koji je bio na snazi u vrijeme donošenja drugostupanjske presude. Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu da odredba članka 58. Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog prometa koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke Kantonalnog suda propisuje nove uvjete i kriterije u ostvarivanju prava uposlenika na jubilarnu nagradu. Za razliku od odredbi Kolektivnog ugovora koji je primijenio prvostupanjski sud, odredbe novog Kolektivnog ugovora, u okolnostima konkretnog slučaja, eksplicitno upućuju na obvezu poslodavca, odnosno tuženika na isplatu jubilarne nagrade apelantu. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje Kantonalnog suda je arbitrarno, te ugrožava pravnu sigurnost i stabilnost pravnog poretka i ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. 25. Ustavni sud je u svojoj praksi u predmetu broj U 65/01 (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 65/01 od 25. srpnja 2003. godine, točka 45, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03) zaključio da svaka osoba ima pravo na to da se njezin pravni problem tretira sukladno relevantnim pravnim odredbama koje su na snazi u vrijeme donošenja odluke. Isto, u načelu, važi i ukoliko se u tijeku postupka promijeni i pravni temelj za donošenje odluke, kao što je bio slučaj u predmetu broj AP 1293/05 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 35, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 7/07; dostupna na: www.ccbih.ba). Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je, zbog propusta redovitih sudova da primijene važeće propise, došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje. 26. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i vlastitu praksu koja se tiče istog ustavnopravnog pitanja, Ustavni sud zaključuje da je, zbog propusta Kantonalnog suda da primijeni važeći propis, a što je bio dužan po službenoj dužnosti uraditi, došlo do povrede apelantova prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantova prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 28. Obzirom na zaključak glede povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada Kantonalni sud propusti primijeniti važeći propis koji je primjenjiv na konkretan slučaj, a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke. 30. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2300/08, rješavajući apelacijuSuada Orlića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaSuada Orlića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. maja 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Suad Orlić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 26. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. maja 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Cazinu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj RS-79/05 od 20. decembra 2005. godine. Apelant je 18. marta 2009. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda, te od JP BH Pošte (u daqnjem tekstu: tuženik) je zatraženo 31. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. avgusta 2008. godine, a Opštinski sud 4. septembra 2008. godine. Tuženik nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog i Opštinskog suda dostavljen je apelantu 10. decembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Opštinskog suda broj RS-79/05 od 20. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. maja 2008. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženik JP BH Pošta (u daqnjem tekstu: tuženik) da mu na ime jubilarne nagrade za 20 godina rada isplati iznos od 1.935,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. oktobra 2002. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Prvostepenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 7. U obrazloženju presude Opštinskog suda je navedeno da je apelant ovom sudu podnio tužbu 5. aprila 2005. godine. Apelant je u tužbi naveo da je zaposlenik tuženog i da radi u Pošti Cazin, te da je u septembru 2002. godine navršio 20 godina neprekidnog rada kod tuženog. Apelant smatra da ima pravo na jubilarnu nagradu u skladu sa važećim Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u poštanskom saobraćaju (u daqnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) u visini prosječne plate ostvarene kod tuženog u avgustu 2002. godine, kao mjesecu koji je prethodio mjesecu u kojem je apelant navršio 20 godina neprekidnog rada. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare potraživawa, kao i da je u vrijeme kada je apelant navršio 20 godina neprekidnog rada, bio na snazi Kolektivni ugovor za zaposlenike u PTT saobraćaju koji nije predviđao jubilarnu nagradu za 20 godina rada, već za 15 i 30 godina rada. Tuženik je potvrdio da je u vrijeme podnošewa tužbe važeći bio Kolektivniugovor koji predviđa jubilarnu nagradu za 20 godina neprekidnog rada, ali smatra da on ne može da se retroaktivno primijeni, pa je predložio da se apelantov tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. 8. Opštinski sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan, jer jubilarna nagrada predstavlja novčano potraživanje iz radnog odnosa za koje, prema odredbi člana 106 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: ZOR), apsolutna zastarjelost nastupa protekom roka od tri godine. U konkretnom slučaju potraživanje je nastalo u septembru 2002. godine, a tužba je podnesena 5. aprila 2005. godine, odnosno prije isteka roka od tri godine. Dalje, Opštinski sud je naveo da je nesporno da je apelant bio zaposlenik tuženika. Međutim, u to vrijeme, odnosno u septembru 2002. godine, na snazi je bio Kolektivni ugovor za zaposlenike u PTT saobraćaju zakqučen 11. oktobra 2000. godine, kojim je u članu 52 bilo predviđeno pravo na jubilarnu nagradu nakon 15 i 30 godina neprekidnog rada kod poslodavca. S obzirom na navedeno, apelant, koji je u septembru 2002. godine navršio 20 godina neprekidnog rada, nije tada imao pravo na jubilarnu nagradu. Novim, sada važećim Granskim kolektivnim ugovorom("Službene novine FBiH" broj 5/04), koji je stupio na snagu 31. januara 2004. godine, u članu 56 predviđeno je da pravo na jubilarnu nagradu ima zaposlenik nakon 10, 20 i 30 godina neprekidnog rada kod poslodavca, i to za 20 godina u visini od dvije prosječne plate isplaćene kod poslodavca za prethodni mjesec. Prema stanovištu Opštin- skog suda, pravna pravila, u principu, vrijede samo za one odnose koji nastanu nakon stupawa na snagu tih pravila, odnosno pravnih akata koji sadrže pravna pravila. Takvo regulisanje obezbjeđuje zakonitost i stabilnost pravnog poretka i pravnu sigurnost. Opštinski sud je naglasio da pravni akti i pravna pravila sadržana u wima nemaju povratnu snagu (retroaktivnost), te da to znači da se pravni akti odnose samo na slučajeve koji će nastati nakon wihovog stupawa na snagu, a ne odnose se na slučajeve koji su nastali prije, pogotovo kada su ti odnosi bili regulisani tada važećim pravnim aktom. Prema tome, pošto jubilarna nagrada za 20 godina rada navršenih u septembru 2002. godine nije bila predviđena važećim Kolektivnim ugovorom, a sada važeći Kolektivni ugovor ne može da se primijeni na osnove koji su nastali prije njegovog stupawa na snagu, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. 9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima tvrdi da mu je presudom Opštinskog suda uskraćeno pravo na jubilarnu nagradu, te da mu je time povrijeđeno i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio na način kao u izreci presude, teje razloge iz prvostepene presude prihvatio kao svoje, jer su oni valjani, jasni i potpuni. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu prava na imovinu apelant vidi u uskraćivanju njegovog prava na jubilarnu nagradu. Apelant smatra da ga je, i pod uslovom da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis pozivajući se na neretroaktivnost primjene propisa, drugostepeni sud neosnovano lišio imovine s obzirom na to da je propustio da primijeni odredbu člana 58 stav 2 Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja ("Službene novine FBiH" broj1/07) koja ga je kao zaposlenika JP BH Pošte dodatno zaštitila. Naime, relevantnom odredbom je propisano da "zaposleniciŠ...Ć, koji nisu ostvarili pravo na jubilarnu nagradu ni po kojem osnovu, ni za 10, ni za 15, ni za 20, ni za 30 godina neprekidnog rada kod poslodavca u periodu od 1. januara 1992. godine do 17. septembra 2004. godine zbog transformacije preduzeća i promjena Kolektivnog ugovora, imaju pravo na jednokratnu isplatu jubilarne nagradeŠ...Ć". Apelant je istaknuo da je navedeni Kolektivni ugovor stupio na snagu 11. januara 2007. godine, a drugostepena presuda je donesena nakon stupawa na snagu tog kolektivnog ugovora. Apelant, takođe, smatra da je Kantonalni sud bio dužan da pazi na pravilnu primjenu materijalnih propisa, te da preinači prvostepenu presudu u smislu da poslodavca obaveže da mu isplati jubilarnu nagradu za 20 godina rada, zateznu kamatu i troškove postupka, u smislu odredbe člana 229 stav 4 Zakona o parničnom postupku. U dopuni apelacije apelant je naveo da je Kantonalni sud osporenu odluku donio 13. maja 2008. godine pri čemu je zanemario činjenicu da je još u januaru 2007. godine došlo do izmjena odredaba Kolektivnogugovora koje su regulisale uslove i kriterijume u ostvarivanju prava zaposlenika na jubilarnu nagradu. Smatra da je na ovaj način osporena odluka Kantonalnog suda, ne primjenjujući važeći propis, uskratila apelantu pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant ističe da je drugim zaposlenicima po izmijenjenom propisu isplaćena ova naknada, to je prema njemu učinjena i povreda prava na jednakost pred zakonom, zagarantovana članomII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Opštinski sud ističu da u cijelosti ostajupri razlozima koje su dali u osporenim odlukama i smatraju da tim odlukama nisu povrije- đena prava na koja apelant ukazuje u podnesenoj apelaciji. V. Relevantni propisi 12.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 211. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 221. Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 229. stav 1. tačka 4. Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š...Ć Ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da jeprvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. 13.Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 1/07, stupio na snagu 11. januara 2007. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 58. Zaposlenik ima pravo na jubilarnu nagradu nakon 10, 20 i 30 godina neprekidnog rada kod Poslodavca i to u iznosu od: -za 10 godina jedna prosječna plaća isplaćane kod Poslodavca za prethodni mjesec, -za 20 godina dvije prosječne plaće isplaćane kod Poslodavca za prethodni mjesec, - za 30 godina tri prosječne plaće isplaćane kod Poslodavca za prethodni mjesec, Zaposlenici JP BH Pošta d.o.o Sarajevo, koji nisu ostvarili pravo na jubilarnu nagradu ni po kojem osnovu, ni za 10, ni za 15, ni za 20, ni za 30 godina neprekidnog rada kod Poslodavca u periodu od 1. januara 1992. godine do 17. septembra 2004. godine zbog transformacije Preduzeća i promjena Kolektivnog ugovora, imaju pravo na jednokratnu isplatu jubilarne nagrade u skladu sa stavom 1. ovog člana, samo po jednom osnovu i to onom koji je povoqniji za zaposlenika. Š...Ć. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. juna 2008. godine a apelacija je podnesena 26. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne i proizvoqne primjene materijalnog prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 19. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 20. Ustavni sud, prije svega, treba da utvrdi da li je rezultat predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Predmetni postupak apelant je vodio radi naplate potraživawa iz radnog odnosa. Stoga je rezultat ovog postupka bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv. 21. U konkretnom slučaju apelant se žali da je Kantonalni sud arbitrarnom primjenom materijalnog prava povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Navodi da je Kantonalni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, propustio da primijeni važeći propis, koji je bio dužan primijeniti, odnosno da je odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu na osnovu propisa koji nije bio na pravnoj snazi u vrijeme rješavawa povodom žalbe. 22. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda,zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Proninaprotiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, pošto apelant ukazuje upravo na to da je u konkretnom slučaju bila proizvoqna primjena zakona, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak da ispita pravilnost primjene materijalnog prava u ovom slučaju. 23. Ustavni sud konstatuje da 11. januara 2007. godine, kada je stupio na snagu novi Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja, Kantonalni sud još nije bio odlučio o apelantovoj žalbi protiv Presude Opštinskog suda broj RS-79/05 od 20. decembra 2005. godine. 24. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je, u skladu sa članom 221 ZPP, bio dužan (po službenoj dužnosti) da pazi na primjenu materijalnog prava, te da primijeni Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja koji je bio na snazi u vrijeme donošewa drugoste- pene presude. Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu da odredba člana 58 Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja koji je bio na snazi u vrijeme donošewa odluke Kantonalnog suda propisuje nove uslove i kriterijume u ostvarivanju prava zaposlenika na jubilarnu nagradu. Za razliku od odredbi Kolektivnog ugovora koji je primijenio prvostepeni sud, odredbe novog Kolektivnog ugovora, u okolnostima konkretnog slučaja, eksplicitno upućuju na obavezu poslodavca, odnosnotuženika na isplatu jubilarne nagrade apelantu. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje Kantonalnog suda je arbitrarno, te ugrožava pravnu sigurnost i stabilnost pravnog poretka i ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. 25. Ustavni sud je u svojoj praksi u predmetu broj U 65/01 (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 65/01 od 25. jula 2003. godine, tačka 45, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine" broj 38/03) zakqučio da svako lice ima pravo na to da se njegov pravni problem tretira u skladu sa relevantnim pravnim odredbama koje su na snazi u vrijeme donošewa odluke. Isto, u principu, važi i ukoliko se u toku postupka promijeni i pravni osnov za donošenje odluke, kao što je bio slučaj u predmetu broj AP 1293/05 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 35, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 7/07; dostupna na:www.ccbih.ba). Ustavni sud je u navedenim predmetima zakqučio da je, zbog propusta redovnih sudova da primijene važeće propise, došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje. 26. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i sopstvenu praksu koja se tičeistog ustavnopravnog pitawa, Ustavni sud zakqučuje da je, zbog propusta Kantonalnog suda da primijeni važeći propis, a što je bio dužan po službenoj dužnosti da uradi, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 28. S obzirom na zakqučak u pogledu povrede članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konven- cije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 29. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada Kantonalni sud propusti da primijeni važeći propis koji je primjewiv na konkretan slučaj, a koji je bio na snazi u vrijeme donošewa odluke. 30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2300/08, rješavajući apelacijuSuada Orlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaSuada Orlića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. maja 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Suad Orlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 26. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-79/05 od 20. decembra 2005. godine. Apelant je 18. marta 2009. godine dopunio apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od JP BH Pošte (u daljnjem tekstu: tuženik) je zatraženo 31. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. augusta 2008. godine, a Općinski sud 4. septembra 2008. godine. Tuženik nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog i Općinskog suda dostavljen je apelantu 10. decembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda broj RS-79/05 od 20. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. maja 2008. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženik JP BH Pošta (u daljnjem tekstu: tuženik) da mu na ime jubilarne nagrade za 20 godina rada isplati iznos od 1.935,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. oktobra 2002. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Prvostepenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 7. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelant ovom sudu podnio tužbu 5. aprila 2005. godine. Apelant je u tužbi naveo da je zaposlenik tuženog i da radi u Pošti Cazin, te da je u septembru 2002. godine navršio 20 godina neprekidnog rada kod tuženog. Apelant smatra da ima pravo na jubilarnu nagradu u skladu sa važećim Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u poštanskom saobraćaju (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) u visini prosječne plaće ostvarene kod tuženog u augustu 2002. godine, kao mjesecu koji je prethodio mjesecu u kojem je apelant navršio 20 godina neprekidnog rada. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare potraživanja, kao i da je u vrijeme kada je apelant navršio 20 godina neprekidnog rada, bio na snazi Kolektivni ugovor za zaposlenike u PTT saobraćaju koji nije predviđao jubilarnu nagradu za 20 godina rada, već za 15 i 30 godina rada. Tuženik je potvrdio da je u vrijeme podnošenja tužbe važeći bio Kolektivni ugovor koji predviđa jubilarnu nagradu za 20 godina neprekidnog rada, ali smatra da se on ne može retroaktivno primijeniti, pa je predložio da se apelantov tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. 8. Općinski sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan, jer jubilarna nagrada predstavlja novčano potraži- vanje iz radnog odnosa za koje, prema odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), apsolutna zastarjelost nastupa protekom roka od tri godine. U konkretnom slučaju potraživanje je nastalo u septembru 2002. godine, a tužba je podnesena 5. aprila 2005. godine, odnosno prije isteka roka od tri godine. Dalje, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelant bio zaposlenik tuženika. Međutim, u to vrijeme, odnosno u septembru 2002. godine, na snazi je bio Kolektivni ugovor za zaposlenike u PTT saobraćaju zaključen 11. oktobra 2000. godine, kojim je u članu 52. bilo predviđeno pravo na jubilarnu nagradu nakon 15 i 30 godina neprekidnog rada kod poslodavca. S obzirom na navedeno, apelant, koji je u septembru 2002. godine navršio 20 godina neprekidnog rada, nije tada imao pravo na jubilarnu nagradu. Novim, sada važećim Granskim kolektivnim ugovorom ("Službene novine FBiH" broj 5/04), koji je stupio na snagu 31. januara 2004. godine, u članu 56. predviđeno je da pravo na jubilarnu nagradu ima zaposlenik nakon 10, 20 i 30 godina neprekidnog rada kod poslodavca, i to za 20 godina u visini od dvije prosječne plaće isplaćene kod poslodavca za prethodni mjesec. Prema stanovištu Općinskog suda, pravna pravila, u načelu, vrijede samo za one odnose koji nastanu nakon stupanja na snagu tih pravila, odnosno pravnih akata koji sadrže pravna pravila. Takvo reguliranje osigurava zakonitost i stabilnost pravnog poretka i pravnu sigurnost. Općinski sud je naglasio da pravni akti i pravna pravila sadržana u njima nemaju povratnu snagu (retroaktivnost), te da to znači da se pravni akti odnose samo na slučajeve koji će nastati nakon njihovog stupanja na snagu, a ne odnose se na slučajeve koji su nastali prije, pogotovo kada su ti odnosi bili regulirani tada važećim pravnim aktom. Prema tome, pošto jubilarna nagrada za 20 godina rada navršenih u septembru 2002. godine nije bila predviđena važećim Kolektivnim ugovorom, a sada važeći Kolektivni ugovor se ne može primijeniti na osnove koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. 9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima tvrdi da mu je presudom Općinskog suda uskraćeno pravo na jubilarnu nagradu, te da mu je time povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio na način kao u izreci presude, te je razloge iz prvostepene presude prihvatio kao svoje, jer su oni valjani, jasni i potpuni. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na imovinu apelant vidi u uskraćivanju njegovog prava na jubilarnu nagradu. Apelant smatra da ga je, i pod uvjetom da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis pozivajući se na neretroaktivnost primjene propisa, drugostepeni sud neosnovano lišio imovine s obzirom na to da je propustio primijeniti odredbu člana 58. stav 2. Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja ("Službene novine FBiH" broj 1/07) koja ga je kao zaposlenika JP BH Pošte dodatno zaštitila. Naime, relevantnom odredbom je propisano da "zaposleniciŠ...Ć, koji nisu ostvarili pravo na jubilarnu nagradu ni po kojem osnovu, ni za 10, ni za 15, ni za 20, ni za 30 godina neprekidnog rada kod poslodavca u periodu od 1. januara 1992. godine do 17. septembra 2004. godine zbog transformacije preduzeća i promjena Kolektivnog ugovora, imaju pravo na jednokratnu isplatu jubilarne nagradeŠ...Ć". Apelant je istaknuo da je navedeni Kolektivni ugovor stupio na snagu 11. januara 2007. godine, a drugostepena presuda je donesena nakon stupanja na snagu tog kolektivnog ugovora. Apelant, također, smatra da je Kantonalni sud bio dužan da pazi na pravilnu primjenu materijalnih propisa, te da preinači prvostepenu presudu u smislu da poslodavca obaveže da mu isplati jubilarnu nagradu za 20 godina rada, zateznu kamatu i troškove postupka, u smislu odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku. U dopuni apelacije apelant je naveo da je Kantonalni sud osporenu odluku donio 13. maja 2008. godine pri čemu je zanemario činjenicu da je još u januaru 2007. godine došlo do izmjena odredaba Kolektivnog ugovora koje su regulirale uvjete i kriterije u ostvarivanju prava zaposlenika na jubilarnu nagradu. Smatra da je na ovaj način osporena odluka Kantonalnog suda, ne primjenjujući važeći propis, uskratila apelantu pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant ističe da je drugim zaposlenicima po izmijenjenom propisu isplaćena ova naknada, to je prema njemu učinjena i povreda prava na jednakost pred zakonom, zagarantirana članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Općinski sud ističu da u cijelosti ostaju pri razlozima koje su dali u osporenim odlukama i smatraju da tim odlukama nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u podnesenoj apelaciji. V. Relevantni propisi 12.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 211. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. Član 221. Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 229. stav 1. tačka 4. Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: Š...Ć Ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. 13.Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 1/07, stupio na snagu 11. januara 2007. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 58. Zaposlenik ima pravo na jubilarnu nagradu nakon 10, 20 i 30 godina neprekidnog rada kod Poslodavca i to u iznosu od: -za 10 godina jedna prosječna plaća isplaćane kod Poslodavca za prethodni mjesec, -za 20 godina dvije prosječne plaće isplaćane kod Poslodavca za prethodni mjesec, -za 30 godina tri prosječne plaće isplaćane kod Poslodavca za prethodni mjesec, Zaposlenici JP BH Pošta d.o.o Sarajevo, koji nisu ostvarili pravo na jubilarnu nagradu ni po kojem osnovu, ni za 10, ni za 15, ni za 20, ni za 30 godina neprekidnog rada kod Poslodavca u periodu od 1. januara 1992. godine do 17. septembra 2004. godine zbog transformacije Preduzeća i promjena Kolektivnog ugovora, imaju pravo na jednokratnu isplatu jubilarne nagrade u skladu sa stavom 1. ovog člana, samo po jednom osnovu i to onom koji je povoljniji za zaposlenika. Š...Ć. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000 085 od 13. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. juna 2008. godine a apelacija je podnesena 26. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 20. Ustavni sud, prije svega, treba utvrditi da li je rezultat predmetnog postupka u kojem su donesene osporene odluke bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Predmetni postupak apelant je vodio radi naplate potraživanja iz radnog odnosa. Stoga je rezultat ovog postupka bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 21. U konkretnom slučaju apelant se žali da je Kantonalni sud arbitrarnom primjenom materijalnog prava povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Navodi da je Kantonalni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, propustio da primijeni važeći propis, koji je bio dužan primijeniti, odnosno da je odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu na osnovu propisa koji nije bio na pravnoj snazi u vrijeme rješavanja povodom žalbe. 22. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, pošto apelant ukazuje upravo na to da je u konkretnom slučaju bila proizvoljna primjena zakona, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u ovomzadatak ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u ovom slučaju. 23. Ustavni sud konstatira da 11. januara 2007. godine, kada je stupio na snagu novi Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja, Kantonalni sud još nije bio odlučio o apelantovoj žalbi protiv Presude Općinskog suda broj RS-79/05 od 20. decembra 2005. godine. 24. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je, u skladu sa članom 221. ZPP, bio dužan (po službenoj dužnosti) da pazi na primjenu materijalnog prava, te da primijeni Kolektivni ugovor za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja koji je bio na snazi u vrijeme donošenja drugostepene presude. Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu da odredba člana 58. Kolektivnog ugovora za područje djelatnosti poštanskog saobraćaja koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke Kantonalnog suda propisuje nove uvjete i kriterije u ostvarivanju prava zaposlenika na jubilarnu nagradu. Za razliku od odredbi Kolektivnog ugovora koji je primijenio prvostepeni sud, odredbe novog Kolektivnog ugovora, u okolnostima konkretnog slučaja, eksplicitno upućuju na obavezu poslodavca, odnosno tuženika na isplatu jubilarne nagrade apelantu. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje Kantonalnog suda je arbitrarno, te ugrožava pravnu sigurnost i stabilnost pravnog poretka i ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. 25. Ustavni sud je u svojoj praksi u predmetu broj U 65/01 (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 65/01 od 25. jula 2003. godine, tačka 45, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03) zaključio da svako lice ima pravo na to da se njegov pravni problem tretira u skladu sa relevantnim pravnim odredbama koje su na snazi u vrijeme donošenja odluke. Isto, u principu, važi i ukoliko se u toku postupka promijeni i pravni osnov za donošenje odluke, kao što je bio slučaj u predmetu broj AP 1293/05 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 35, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 7/07; dostupna na: www.ccbih.ba). Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je, zbog propusta redovnih sudova da primijene važeće propise, došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje. 26. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i vlastitu praksu koja se tiče istog ustavnopravnog pitanja, Ustavni sud zaključuje da je, zbog propusta Kantonalnog suda da primijeni važeći propis, a što je bio dužan po službenoj dužnosti da uradi, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 28. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Kantonalni sud propusti da primijeni važeći propis koji je primjenjiv na konkretan slučaj, a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke. 30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2335/10, rješavajući apelacijuAmera Grcića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 14, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 20. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaAmera Grcića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. travnja 2010. godine u dijelu odluke o roditeljskoj skrbi u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaAmera Grcića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. travnja 2010. godine u dijelu odluke kojom je ukinuta Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65-0-P-053810-08-P od 14. prosinca 2009. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Amer Grcić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 15. lipnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. travnja 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. rujna 2010. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnice upostupku Maje Klisara-Grcić, koju zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: učesnica u postupku), zatraženo je 20. rujna 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. listopada 2010. godine. Učesnica u postupku nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnositelju apelacije 28. listopada 2010. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Maja Klisara-Grcić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 16. srpnja 2008. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi ostvarivanja roditeljskog prava tražeći provedbu postupka i donošenje odluke prema kojoj će zajednički malodobni sin živjeti sa majkom. Osim navedenog, tužiteljica je tražila da sud obveže oca da iznosom od 200,00 KM doprinosi mjesečnom uzdržavanju malodobnog djeteta uz obvezu i pravo oca da sa malodobnim djetetom ostvaruje osobne odnose i neposredne kontakte u prisutnosti majke a prema dogovoru roditelja. 7. Nakon što je proveo postupak povodom tužbe, saslušavši stranke i izvršivši uvid u druge dokaze, Općinski sud je donio Presudu broj 65-0-P-053810-08-P od 14. prosinca 2009. godine kojom je utvrdio da će dijete parničnih stranaka živjeti sa ocem, zakonskim zastupnikom, a da je majka dužna, po pravomoćnosti presude, omogućiti ocu preuzimanje malodobnog djeteta. Istom presudom je utvrđen i način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata između malodobnog djeteta i tužiteljice. Također je, stavkom 4. dispozitiva navedene presude, tužiteljica obvezana na ime izdržavanja malodobnog sina doprinositi tako što će mjesečno plaćati iznos od 200,00 KM na račun oca, zakonskog zastupnika, i to računajući od mjeseca preuzimanja malodobnog djeteta pa ubuduće dok za to postoje zakonski uvjeti, najkasnije do desetog u mjesecu za tekući mjesec, u roku od 15 dana. 8. Obrazlažući prvostupanjsku presudu, Općinski sud je naveo da je tužiteljica svojim ponašanjem povrijedila odredbe Obiteljskog zakona koje se odnose na obiteljsku skrb, onemogućavajući ocu da se brine o djetetu. Sud je ocijenio da nezadovoljstvo određivanjem imena djetetu nije razlog napuštanja zemlje niti drugih postupaka kojim se ne dopušta i onemogućava ocu da kontaktira sa djetetom. Dalje, činjenica da je brak između tužiteljice i djetetovog oca razveden i da tužiteljica ne želi imati nikakav kontakt sa djetetovim ocem nije razlog za takvo tužiteljičino ponašanje, koje joj, prema ocjeni prvostupanjskog suda, pobija pravo da dijete i dalje bude kod nje. Prvostupanjski sud je svoju presudu utemeljio na mišljenju Centra za socijalnu zaštitu Općine Ilidža (u daljnjem tekstu: Centar za socijalnu zaštitu), zaključujući da je u interesu malodobnog Damira da živi sa ocem zato što je on spremniji omogućiti kontakt sa drugim roditeljem, a što je od utjecaja na djetetov psihički razvoj. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice, provedene dokaze i mišljenje Centra za socijalnu zaštitu, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu. 9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. travnja 2010. godine tužiteljičina žalba je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o skrbništvu tako da je određeno da malodobni sin živi sa majkom i zakonskom zastupnicom Majom Klisara-Grcić. U preostalom dijelu prvostupanjske presude, kojom je određeno održavanje međusobnih kontakata između malodobnog djeteta i majke, kao i o uzdržavanju, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. 10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stanja spisa proizlazi da je brak između Maje Klisara i Amera Grcića pravomoćno razveden Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 037335 08 P od 25. travnja 2009. godine. Malodobni sin je rođen 16. srpnja 2008. godine i majka je izvršila upis rođenja u Matičnu knjigu Centar pod imenom D. K. sa označavanjem djetetovog oca. Apelant je pokrenuo postupak promjene imena malodobnog sina i postupak je okončan Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo broj UP-2-03/3-I-13-3-118/08 od 30. lipnja 2009. godine tako da je djetetovo ime promijenjeno u D. G. Kako je zaključio Kantonalni sud, predmet tužbenog zahtjeva je određivanje roditeljske skrbi nad malodobnim sinom, a sukladno odredbi članka 142. Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obiteljski zakon). 11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je odlučujući o žalbi u prvom redu imao u vidu odredbe Konvencije o pravima djeteta (1989), a koja je usvojena kao Dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini, tj. da se svi postupci koji se tiču djeteta poduzimaju sukladno najboljim interesima djeteta. I Obiteljski zakon je odredbama čl. 129-141. propisao prava i obveze oba roditelja u pogledu skrbi o djetetu, prvenstveno u interesu samog djeteta. Dakle, ocjenjujući starosnu dob malodobnog Damira i činjenicu da je u momentu podnošenja tužbe imao manje od dva mjeseca, a da sada ima dvije godine i da je stalno sa majkom i da je ona preuzela brigu o djetetu, Kantonalni sud je utvrdio da bi odvajanje djeteta od majke sa kojom živi od rođenja i upućivanje u novu sredinu sa kojom se dosad nije susretao štetno utjecalo na psihički razvoj ličnosti djeteta, zaključivši da je u većem interesu djeteta da i dalje ostane u istoj obitelji, sa majkom i sestrom uz redovno kontaktiranje sa ocem. I konačno, iz nalaza psihijatra proizlazi da je majka pokazala više odgovornosti, vještine i posvećenosti djetetu, iako su oba roditelja sposobna i da budu dobri roditelji u svim aspektima roditeljskih prava i obveza. Kantonalni sud je zaključio da sama činjenica da je otac malodobnog sina spremniji omogućiti kontakt malodobnom sinu sa drugim roditeljem ne može biti osnovni razlog da se dijete povjeri ocu, kako je zaključio prvostupanjski sud. Stoga, Kantonalni sud je na temelju članka 229. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine izmijenio prvostupanjsku presudu o određivanju roditeljske skrbi nad malodobnim sinom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da su mu pobijanom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant se slaže sa činjenicom da se prilikom odlučivanja o roditeljskim pravima treba voditi računa o djetetovim interesima, ali smatra da to u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije uvažio. Apelant smatra da iz svih dokaza konkretnog slučaja proizlazi da je majka od rođenja djeteta pa do danas preuzela i poduzima sve dopuštene i nedopuštene radnje kako bi onemogućila viđanje oca sa djetetom. Radi se o navodno lažnoj prijavi djeteta u matične knjige rođenih, odvođenje djeteta iz zemlje i sakrivanje djeteta u drugim državama, neodazivanje na pozive suda niti pristupanje sudu sa ili bez djece. Kada se imaju u vidu sve ove činjenice, onda je, prema apelantovom mišljenju, stav Kantonalnog suda da je "majka preuzela brigu u cijelosti nad maloljetnim sinom" više nego poguban. Apelant postavlja pitanje kakav je to "društveni interes" da on kao otac do danas nije vidio svoje dijete, da nije u mogućnosti da ga vidi i da u drugim državama vodi postupke radi povrata djeteta u Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na pobijanu presudu Kantonalnog suda, sve utvrđene činjenice i provedene dokaze ovog spora, apelant smatra da je Kantonalni sud povrijedio materijalne propise. S druge strane, Kantonalni sud u pobijanoj presudi zanemaruje sve odluke i mišljenja Centra za socijalnu zaštitu i sam zaključuje da je majka preuzela brigu o djetetu. S obzirom na sve navedeno, apelant smatra da su mu pobijanom presudom povrijeđena zagarantirana prava pa predlaže da se njegova apelacija usvoji i prvostupanjska presuda ostavi na snazi. Imajući u vidu teško poremećene obiteljske odnose i članak 272. Obiteljskog zakona, apelant traži hitnost pri odlučivanju. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su prihvatljivi razlozi izneseni u pobijanoj presudi, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 14. UObiteljskom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/05) relevantne odredbe glase: 2. Roditeljska skrb Članak 129. (1) Roditeljska skrb je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa. (2) Roditeljska skrb se ostvaruje u najboljem interesu djeteta. Članak 130. (1) Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta. (2) Roditelji trebaju osigurati zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit. Članak 131. (1) Ograničenje i oduzimanje roditeljske skrbi je moguće odlukom mjerodavnog organa, iz razloga i na način propisan ovim zakonom. (2) Roditelj se ne može odreći roditeljske skrbi. Članak 132. Roditelji su obvezni i odgovorni upoznati dijete s njegovim pravima i omogućiti mu njihovo ostvarenje. Članak 133. (1) Roditelji sporazumno određuju ime i prezime djeteta. (2) Ako ne postignu sporazum iz stavka 1. ovog članka, o imenu i prezimenu djeteta odlučit će organ skrbništva. Članak 137. (1) Dužnost i pravo roditelja je zastupanje djeteta, osim ako je ovim zakonom drukčije određeno. (2) Malodobnik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojima stječe prava, ako zakon ne odredi drukčije. Pravne poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obveze malodobnik može sklapati samo uz suglasnost roditelja. (3) Malodobnik koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenim osobnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan doprinositi za svoje uzdržavanje, odgoj i obrazovanje. (4) Ako malodobnom djetetu treba nešto uručiti ili saopćiti, to se može punovažno učiniti jednom ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onom roditelju s kojim dijete živi. Članak 138. (1) Roditelji imaju dužnost i pravo uzdržavati dijete, sukladno odredbama ovog zakona. (2) Dužnost je roditelja djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj. Članak 139. Dužnost i pravo roditelja je da, sukladno odredbama ovog zakona, upravljaju imovinom djeteta do njegovog punoljetstva. Članak 140. (1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. (2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja su dužna održavati osobne odnose i neposredne kontakte s djetetom i poštovati veze djeteta s drugim roditeljem, ukoliko sud ne odredi drukčije. Članak 141. (1) Roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno skrbe o djetetu, osim ako je drukčije uređeno ovim zakonom. (2) O djetetu skrbi samo jedan roditelj ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen skrbiti, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeta roditeljska skrb, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost. (3) U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljske skrbi, odluku donosi sud u izvanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, ili organa skrbništva na čijem području dijete ima prebivalište. Članak 142. (2) Odluku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti donosi sud. (3) U odluci iz stavka 2. ovog članka sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti s interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da skrbi o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da sudjeluje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom. (4) Roditelj sa kojim dijete ne živi, i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavku 3. ovog članka, ima pravo biti informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže s nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu, koji će u izvanparničnom postupku odlučiti o prigovoru. (5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena skrbiti o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu. (6) U odluci iz stavka 5. ovog članka, sud odlučuje o odgovornostima, pojedinim dužnostima i pravima svakog roditelja prema djetetu. (7) U donošenju odluke iz stavka 2. ovog članka sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlaštenoj za posredovanje. (8) Roditelj s kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta, koja utječe na obavljanje dužnosti drugog roditelja sukladno stavku 3. ovog članka. Aneks I Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini 15.Konvencija o pravima djeteta(1989) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. st. 1. i 2. 1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja. 2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere. VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. Sukladno članku 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda: 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; (...) 19. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 20. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije koji se odnosi na dio izreke Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. travnja 2010. godine, kojom je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu u kojem je određen međusobni kontakt između majke i djeteta i odluke o izdržavanju, u tijeku je pred Općinskim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena. 21. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. 22. Međutim, u ostalom dijelu predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. travnja 2010. godine u dijelu odluke o roditeljskoj skrbi, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 30. travnja 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. lipnja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant smatra da su mu pobijanom odlukom u dijelu u kojem je odlučeno o roditeljskoj skrbi povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. 26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 27. Ustavni sud najprije treba odgovoriti na pitanje da li se utvrđivanje prava roditeljske skrbi tiče apelantovih "građanskih prava i obveza". S obzirom na to da se pitanje roditeljske skrbi tiče apelantovog osobnog i obiteljskog statusa, a budući da se pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života ubraja u krug građanskih prava i obveza, Ustavni sud zaključuje da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. 28. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se temelje isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 29. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne propise Obiteljskog zakona i Konvencije o pravima djece, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud obrazložio zašto smatra da je u interesu malodobnog djeteta da se povjeri na skrbništvo majci, ističući da je u vrijeme podnošenja tužbe dijete imalo dva mjeseca a u vrijeme donošenja drugostupanjske presude dvije godine i da bi odvajanje od poznate obiteljske sredine štetno utjecalo na psihički razvoj ličnosti djeteta, zaključivši da je u većem interesu djeteta da i dalje ostane u istoj obitelji, sa majkom i sestrom uz redovno kontaktiranje sa ocem, budući da je od rođenja s majkom. Dalje, za razliku od navoda apelacije da je Kantonalni sud zanemario mišljenje Centra za socijalnu zaštitu, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud uzeo u obzir navedeno mišljenje i preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući da veća spremnost oca da omogući majci kao drugom roditelju nesmetan kontakt sa djetetom ne može biti osnovni razlog za odluku o povjeravanju djeteta na roditeljsku skrb, te se pozvao i na nalaz psihijatra iz kojeg proizlazi da je majka pokazala više odgovornosti, vještine i posvećenosti djetetu, iako su oba roditelja sposobna i da budu dobri roditelji u svim aspektima roditeljskih prava i obveza. Dakle, suprotno navodima apelacije, Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nisu povrijeđeni članak 6. stavak 1. Europske konvencije i članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na obiteljski život 30. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. 31. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 32. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava u pogledu primjene članka 8. Europske konvencije koja uključuje sljedeća načela: a) garantiranje prava na poštivanje obiteljskog života, članak 8. Europske konvencije pretpostavlja postojanje obitelji (vidi presudu u predmetu Marckx, serija A, broj 31, stavak 31); b) članak 8. Europske konvencije je primjenjiv na "obiteljski život", "nelegalne" obitelji kao i na slučajeve koji se tiču "legalne" obiteljske zajednice; c) iako je suštinski objekt članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja državnih vlasti, također postoji pozitivna obveza tih vlasti da efektivno "poštuju" obiteljski život. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na to da vlasti imaju široko polje procjene u određivanju toga koji koraci trebaju biti poduzeti u pogledu potreba zajednice i potreba pojedinaca (vidiAbdulaziz, Cabales i Balkaandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. svibnja 1985. godine, serija A, broj 94, stavak 67). 33. Članak 8. Europske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba dobiti skrbništvo nad djetetom. Ako se obiteljska zajednica raspadne razvodom, to je, u načelu, ostavljeno nacionalnim organima vlasti na temelju relevantnog domaćeg zakona. Iz članka 8, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja skrbništva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje obiteljskog života jednog ili oba roditelja. 34. Da bi "miješanje" bilo opravdano, ono mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava,Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49). 35. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" sukladno zakonu, i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr., Europski sud za ljudska prava,Niemietz protiv Njemačke,presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251). 36. Imajući u vidu navedena načela, Ustavni sud smatra da odluka o povjeravanju malodobnog djeteta na skrbništvo majci predstavlja miješanje u pravo na poštivanje obiteljskog života apelanta kao djetetovog oca. 37. Sljedeće pitanje na koje prema navedenim načelima Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li to miješanje sukladno zakonu. Ustavni sud zapaža da je odluka donesena na temelju odredbe članka 142. Obiteljskog zakona, pa stoga Ustavni sud zaključuje da je miješanje bilo na temelju zakona. 38. Razmatrajući je li ovo miješanje sukladno načelima stavka 2. članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je riječ o miješanju radi zaštite interesa malodobnog djeteta, što odgovara načelu "zaštite prava i sloboda drugih" iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da je riječ o neophodnom miješanju u apelantovo pravo na poštivanje obiteljskog života iz razloga sprječavanja nepovoljnih posljedica na psihički razvoj malodobnog djeteta, tako da odluka o povjeravanju djeteta na skrbništvo majci predstavlja miješanje koje je neophodno u demokratskom društvu i kojim je uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog prava na poštivanje obiteljskog života i zaštite javnog interesa, a to je zaštita prava i interesa malodobnog djeteta. 39. Kako je Ustavni sud već zaključio, u konkretnom slučaju je odluka o povjeravanju djeteta donesena na temelju stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djeteta, uz uvažavanje i primjenu pozitivnih zakonskih odredaba. Ova odluka ne ometa pravo pristupa djetetu, pravo koje ima otac, s obzirom na to da će se o tome kao i o izdržavanju djeteta tek odlučivati, niti prekida autentičnost njihovih obiteljskih veza, što je suština ustavnopravne zaštite koja se u konkretnom slučaju može pružiti. U interesu društvene zajednice jeste da se, ako već roditelji ne mogu postići sporazum, djeci omoguće najbolji uvjeti za zaštitu i odgoj, pa slijedi da nema kršenja prava iz članka 8. Europske konvencije i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine. Nediskriminacija 40. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status. 41. Članak 14. Europske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 42. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članaka Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava,Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979. godine, serija A, broj 31, stavak 32). 43. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava,Marckx protiv Belgije,stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67,Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. siječnja 1999. godine, točka 120, odluke siječanj-srpanj 1999. godine; CH/9750,Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. travnja 2000. godine, točka 53, odluke siječanj-lipanj 2000. godine; CH/98/1309 i drugi,Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. rujna 2001. godine, točka 154). 44. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima temelji svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede čl. 6. i 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede članka 14. u vezi sa čl. 6. i 8. Europske konvencije, kao ni povrede članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je Kantonalni sud, uvažavajući sve okolnosti slučaja, preinačio odluku o roditeljskoj skrbi, te brigu o malodobnom djetetu, uvažavajući njegovu dob i druge okolnosti slučaja, povjerio majci dajući za to valjane i na zakonu utemeljene razloge za primjenu Obiteljskog zakona koji uvažavaju prvenstveno interes djeteta. 46. Također, nije povrijeđeno pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada je Kantonalni sud odluku o povjeravanju brige o malodobnom djetetu donio primjenom materijalnih propisa Obiteljskog zakona jer je miješanje u apelantov privatni i obiteljski život bilo utemeljeno na zakonu i kad postoji razuman odnos proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. 47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na privatan život ukoliko apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji. 48. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 14. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2335/10, rješavajući apelacijuAmera Grcića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaAmera Grcića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine u dijelu odluke o roditeqskom staranju u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na privatni život iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaAmera Grcića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine u dijelu odluke kojom je ukinuta Presuda Opštinskog suda u Sarajevu broj 65-0-P-053810-08-P od 14. decembra 2009. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Amer Grcić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Kolxo, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. septembra 2010. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnice upostupku Maje Klisara-Grcić, koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva (u daqnjem tekstu: učesnica u postupku), zatraženo je 20. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. oktobra 2010. godine. Učesnica u postupku nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 28. oktobra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Maja Klisara-Grcić (u daqnjem tekstu: tužiteqka) je 16. jula 2008. godine Opštinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi ostvarivawa roditeqskog prava tražeći sprovođenje postupka i donošenje odluke prema kojoj će zajednički maloljetni sin živjeti sa majkom. Sem navedenog, tužiteqka je tražila da sud obaveže oca da iznosom od 200,00 KM doprinosi mjesečnom uzdržavanju maloljetnog djeteta uz obavezu i pravo oca da sa maloljetnim djetetom ostvaruje lične odnose i neposredne kontakte u prisustvu majke a prema dogovoru roditelja. 7. Nakon što je sproveo postupak povodom tužbe, saslušavši stranke i izvršivši uvid u druge dokaze, Opštinski sud je donio Presudu broj 65-0-P-053810-08-P od 14. decembra 2009. godine kojom je utvrdio da će dijete parničnih stranaka živjeti sa ocem, zakonskim zastupnikom, a da je majka dužna, po pravosnažnosti presude, omogućiti ocu preuzimanje maloljetnog djeteta. Istom presudom je utvrđen i način održavawa ličnih odnosa i neposrednih kontakata između maloljetnog djeteta i tužiteqke. Takođe je, stavom 4 dispozitiva navedene presude, tužiteqka obavezana da na ime izdržavawa maloljetnog sinadoprinosi tako što će mjesečno plaćati iznos od 200,00 KM na račun oca, zakonskog zastupnika, i to računajući od mjeseca preuzimawa maloljetnog djeteta pa ubuduće dok za to postoje zakonski uslovi, najkasnije do desetog u mjesecu za tekući mjesec, u roku od 15 dana. 8. Obrazlažući prvostepenu presudu, Opštinski sud je naveo da je tužiteqka svojim ponašanjem povrijedila odredbe Porodičnog zakona koje se odnose na porodično staranje, onemogućavajući ocu da se brine o djetetu. Sud je ocijenio da nezadovoqstvo određivanjem imena djetetu nije razlog napuštawa zemlje niti drugih postupaka kojim se ne dozvoljava i onemogućava ocu da kontaktira sa djetetom. Dalje, činjenica da je brak između tužiteqke i djetetovog oca razveden i da tužiteqka ne želi imati nikakav kontakt sa djetetovim ocem nije razlog za takvo tužiteqkino ponašanje, koje joj, prema ocjeni prvostepenog suda, osporava pravo da dijete i dalje bude kod nje. Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na mišljenju Centra za socijalnu zaštitu Opštine Ilixa (u daqnjem tekstu: Centar za socijalnu zaštitu), zakqučujući da je u interesu maloljetnog Damira da živi sa ocem zato što je on spremniji da omogući kontakt sa drugim roditeljem, a što je od uticaja na djetetov psihički razvoj. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice, sprovedene dokaze i mišljenje Centra za socijalnu zaštitu, Opštinski sud je donio odluku kao u dispozitivu. 9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine tužiteqkina žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o staranju tako da je određeno da maloljetni sin živi sa majkom i zakonskom zastupnicom Majom Klisara-Grcić. U preostalom dijelu prvostepene presude, kojom jeodređeno održavanje međusobnih kontakata između maloljetnog djeteta i majke, kao i o izdržavanju, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. 10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stawa spisa proizilazi da je brak između Maje Klisara i Amera Grcića pravosnažno razveden Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 037335 08 P od 25. aprila 2009. godine. Maloljetni sin je rođen 16. jula 2008. godine i majka je izvršila upis rođewa u Matičnu kwigu Centar pod imenom D. K. sa označavanjem djetetovog oca. Apelant je pokrenuo postupak promjene imena maloljetnog sina i postupak je okončan Rješenjem 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Ministarstva unutrašwih poslova Kantona Sarajevo broj UP-2-03/3-I-13-3-118/08 od 30. juna 2009. godine tako da je djetetovo ime promijenjeno u D. G. Kako je zakqučio Kantonalni sud, predmet tužbenog zahtjeva je određivanje roditeqskog starawa nad maloljetnim sinom,auskladusa odredbom člana 142 Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Porodični zakon). 11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je odlučujući o žalbi u prvom redu imao u vidu odredbe Konvencije o pravima djeteta (1989), a koja je usvojena kao Dodatni sporazum o qudskim pravima koji će se primjewivati u Bosni Hercegovini, tj. da se svi postupci koji se tiču djeteta preduzimaju u skladu sa najboqim interesima djeteta. I Porodični zakon je odredbama čl. 129-141 propisao prava i obaveze oba roditelja u pogledu starawa o djetetu, prvenstveno u interesu samog djeteta. Dakle, ocjenjujući starosnu dob maloljetnog Damira i činjenicu da je u momentu podnošewa tužbe imao manje od dva mjeseca, a da sada ima dvije godine i da je stalno sa majkom i da je ona preuzela brigu o djetetu, Kantonalni sud je utvrdio da bi odvajanje djeteta od majke sa kojom živi od rođewa i upućivanje u novu sredinu sa kojom se dosad nije susretao štetno uticalo na psihički razvoj ličnosti djeteta, zakqučivši da je u većem interesu djeteta da i dalje ostane u istoj porodici, sa majkom i sestrom uz redovno kontaktiranje sa ocem. I konačno, iz nalaza psihijatra proizilazi da je majka pokazala više odgovornosti, vještine i posvećenosti djetetu, iako su oba roditelja sposobna i da budu dobri roditeqi u svim aspektima roditeqskih prava i obaveza. Kantonalni sud je zakqučio da sama činjenica da je otac maloljetnog sina spremniji da omogući kontakt maloljetnom sinu sa drugim roditeljem ne može biti osnovni razlog da se dijete povjeri ocu, kako je zakqučio prvostepeni sud. Stoga, Kantonalni sud je na osnovu člana 229 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine izmijenio prvostepenu presuduo određivanju roditeqskog starawa nad maloljetnim sinom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant se slaže sa činjenicom da se prilikom odlučivawa o roditeqskim pravima treba voditi računa o djetetovim interesima, ali smatra da to u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije uvažio. Apelant smatra da iz svih dokaza konkretnog slučaja proizilazi da je majka od rođewa djeteta pa do danas preuzela i preduzima sve dozvoljene i nedozvoljene radnje kako bi onemogućila viđanje oca sa djetetom. Radi se o navodno lažnoj prijavi djeteta u matične kwige rođenih, odvođenje djeteta iz zemlje i sakrivanje djeteta u drugim državama, neodazivanje na pozive suda niti pristupanje sudu sa ili bez djece. Kada se imaju u vidu sve ove činjenice, onda je, prema apelantovom mišljenju, stav Kantonalnog suda da je "majka preuzela brigu u cijelosti nad maloljetnim sinom" više nego poguban. Apelant postavlja pitanje kakav je to "društveni interes" da on kao otac do danas nije vidio svoje dijete, da nije u mogućnosti da ga vidi i da u drugim državama vodi postupke radi povrata djeteta u Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na osporenu presudu Kantonalnog suda, sve utvrđene činjenice i sprovedene dokaze ovog spora, apelant smatra da je Kantonalni sud povrijedio materijalne propise. S druge strane, Kantonalni sud u osporenoj presudi zanemaruje sve odluke i mišljewa Centra za socijalnu zaštitu i sam zakqučuje da je majka preuzela brigu o djetetu. S obzirom na sve navedeno, apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena zagarantovana prava pa predlaže da se njegova apelacija usvoji i prvostepena presuda ostavi na snazi. Imajući u vidu teško poremećene porodične odnose i član 272 Porodičnog zakona, apelant traži hitnost pri odlučivanju. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su prihvatqivi razlozi izneseni uosporenoj presudi, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 14. UPorodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/05) relevantne odredbe glase: 2. Roditeqsko staranje Član 129. (1) Roditeqsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za ciq zaštitu ličnih i imovinskih prava i interesa. (2) Roditeqsko staranje se ostvaruje u najboljem interesu djeteta. Član 130. (1) Roditeqi su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i vaspitanje djeteta. (2) Roditeqi treba da obezbijede zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit. Član 131. (1) Ograničenje i oduzimanje roditeqskog starawa je moguće odlukom nadležnog organa iz razloga i na način propisan ovim zakonom. (2) Roditeq se ne može odreći roditeqskog starawa. Član 132. Roditeqi su obavezni i odgovorni upoznati dijete s njegovim pravima i omogućiti mu wihovo ostvarenje. Član 133. (1) Roditeqi sporazumno određuju ime i prezime djeteta. (2) Ako ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, o imenu i prezimenu djeteta odlučiće organ starateqstva. Član 137. (1) Dužnost i pravo roditelja je zastupanje djeteta, osim ako je ovim zakonom drugačije određeno. (2) Maloljetnik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojima stiče prava, ako zakon ne odredi drugačije. Pravne poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze maloljetnik može sklapati samo uz saglasnost roditelja. (3) Maloljetnik koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenim ličnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje. (4) Ako maloljetnom djetetu treba nešto uručiti ili saopštiti, to se može punovažno učiniti jednom ili drugom roditequ, a ako roditeqi ne žive zajedno, onom roditequ sa kojim dijete živi. Član 138. (1) Roditeqi imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog zakona. (2) Dužnost je roditelja djetetu obezbijede životne uslove potrebne za njegov razvoj. Član 139. Dužnost i pravo roditelja je da, u skladu sa odredbama ovog zakona, upravljaju imovinom djeteta do njegovog punoljetstva. Član 140. (1) Roditeqi imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. (2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati lične odnose i neposrednekontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije. Član 141. (1) Roditeqi zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju se o djetetu, osim ako je drugačije uređeno ovim zakonom. (2) O djetetu se stara samo jedan roditeq ako je drugi roditeq umro, proglašen umrlim, spriječen starawa, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeqsko staranje, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost. (3) U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeqskog starawa, odluku donosi sud u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja,djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravneposljedice svojih radwi, ili organa starateqstva na čijem području dijete ima prebivalište. Član 142. (2) Odluku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti donosi sud. (3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti s interesom djeteta da roditeq s kojim dijete ne živi obavljapojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravqu djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom. (4) Roditeq s kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informisan od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu, koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru. (5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod drugog lica ili u ustanovu. (6) U odluci iz stava 5. ovog člana sud odlučuje o odgovornostima, pojedinim dužnostima i pravima svakog roditelja prema djetetu. (7) U donošenju odluke iz stava 2. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditeqi nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti licu ovlašćenom za posredovanje. (8) Roditeq s kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta koja utiče na obavljanje dužnosti drugog roditelja u skladu sa stavom 3. ovog člana. AneksI Dodatni sporazumi o qudskim pravima koji će se primjewivati u Bosni Hercegovini 15.Konvencija o pravima djeteta(1989) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. st. 1. i 2. 1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najboqi interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja. 2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U skladu sa članom 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda: 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; (...) 19. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 20. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije koji se odnosi na dio izreke Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine, kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu u kom je određen međusobni kontakt između majke i djeteta i odluke o izdržavanju, u toku je pred Opštinskim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena. 21. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. 22. Međutim, u ostalom dijelu predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine u dijelu odluke o roditeqskom staranju, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ostalom dijelu ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom u dijelu u kom je odlučeno o roditeqskom staranju povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. 26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 27. Ustavni sud najprije treba da odgovori na pitanje da li se utvrđivanje prava roditeqskog starawa tiče apelantovih "građanskih prava i obaveza". S obzirom na to da se pitanje roditeqskog starawa tiče apelantovog ličnog i porodičnog statusa, a budući da se pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života ubraja u krug građanskih prava i obaveza, Ustavni sud zakqučuje da je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju. 28. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju iskqučivo na tvrdwi o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog sudai Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 29. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoqno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne propise Porodičnog zakona i Konvencije o pravima djece, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Naime, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud obrazložio zašto smatra da je u interesu maloljetnog djeteta da se povjeri na staranje majci, ističući da je u vrijeme podnošewa tužbe dijete imalo dva mjeseca a u vrijeme donošewa drugostepene presude dvije godine i da bi odvajanje od poznate porodične sredine štetno uticalo na psihički razvoj ličnosti djeteta, zakqučivši da je u većem interesu djeteta da i dalje ostane u istoj porodici, sa majkom i sestrom uz redovno kontaktiranje sa ocem, budući da je od rođewa s majkom. Dalje, za razliku od navoda apelacije da je Kantonalni sud zanemario mišljenje Centra za socijalnu zaštitu, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud uzeo u obzir navedeno mišljenje i preinačio prvostepenu presudu smatrajući da veća spremnost oca da omogući majci kao drugom roditequ nesmetan kontakt sa djetetom ne može biti osnovni razlog za odluku o povjeravanju djeteta na roditeqsko staranje, te se pozvao i na nalaz psihijatra iz kog proizilazi da je majka pokazala više odgovornosti, vještine i posvećenosti djetetu, iako su oba roditelja sposobna i da budu dobri roditeqi u svim aspektima roditeqskih prava i obaveza. Dakle, suprotno navodima apelacije, Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nisu povrijeđeni član 6 stav 1 Evropske konvencije i članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na porodični život 30. ČlanII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 31. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 32. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za qudska prava u pogledu primjene člana 8 Evropske konvencije koja ukqučuje sljedeće principe: a) garantovanje prava na poštovanje porodičnog života, član 8 Evropske konvencije pretpostavlja postojanje porodice (vidi presudu u predmetu Marckx, serija A, broj 31, stav 31); b) član 8 Evropske konvencije je primjenqiv na "porodični život", "nelegalne" porodice kao i na slučajeve koji se tiču "legalne" porodične zajednice; c) iako je suštinski objekt člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješawa državnih vlasti, takođe postoji pozitivna obaveza tih vlasti da efektivno "poštuju" porodični život. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na to da vlasti imaju široko polje procjene u određivanju toga koji koraci trebaju biti preduzeti u pogledu potreba zajednicei potreba pojedinaca (vidi Abdulaziz, CabalesiBalkaandaliprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 94, stav 67). 33. Član 8 Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitawa koji roditeq treba da dobije staranje nad djetetom. Ako se porodična zajednica raspadne razvodom, to je, u principu, ostavljeno nacionalnim organima vlasti na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kog od dva roditelja. Svaka odluka oko davawa starateqstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja. 34. Da bi "miješanje" bilo opravdano, ono mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; c) zakon, takođe, mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Timesprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 35. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kom se teži (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava,Niemietzprotiv Wemačke,presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 36. Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud smatra da odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta na staranje majci predstavlja miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života apelanta kao djetetovog oca. 37. Sljedeće pitanje na koje prema navedenim principima Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je to miješanje u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da je odluka donesena na osnovu odredbe člana 142 Porodičnog zakona, pa stoga Ustavni sud zakqučuje da je miješanje bilo na osnovu zakona. 38. Razmatrajući da li je ovo miješanje u skladu sa principima stava 2 člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je riječ o miješanju radi zaštite interesa maloljetnog djeteta, što odgovara principu "zaštite prava i sloboda drugih" iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da je riječ o neophodnom miješanju u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života iz razloga sprečavawa nepovoqnih posljedica na psihički razvoj maloljetnog djeteta, tako da odluka o povjeravanju djeteta na staranje majci predstavlja miješanje koje je neophodno u demokratskom društvu i kojim je uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog prava na poštovanje porodičnog života i zaštite javnog interesa, a to je zaštita prava i interesa maloljetnog djeteta. 39. Kako je Ustavni sud već zakqučio, u konkretnom slučaju je odluka o povjeravanju djeteta donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djeteta, uz uvažavanje i primjenu pozitivnih zakonskih odredbi. Ova odluka ne ometa pravo pristupa djetetu, pravo koje ima otac, s obzirom na to da će se o tome kaoioizdržavanju djeteta tek odlučivati, niti prekida autentičnost wihovih porodičnih veza, što je suština ustavnopravne zaštite koja se u konkretnom slučaju može pružiti. U interesu društvene zajednice jeste da se, ako već roditeqi ne mogu postići sporazum, djeci omoguće najboqi uslovi za zaštitu i vaspitanje, pa slijedi da nema kršewa prava iz člana 8 Evropske konvencije i članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine. Nediskriminacija 40. ČlanII/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumimanavedenim u AneksuIovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest,političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status. 41. Član 14 Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 42. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitawima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava,Marckxprotiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). 43. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom ciqu, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za qudska prava,Marckxprotiv Belgije,stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom ciqu ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za qudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine; CH/9750,Rajić, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar-juni 2000. godine; CH/98/1309 i drugi,Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154). 44. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zakqučak do kog je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede čl. 6 i 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14 u vezi sa čl. 6 i 8 Evropske konvencije, kao ni povrede članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine. VIII. Zakqučak 45. Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, uvažavajući sve okolnosti slučaja, preinačio odluku o roditeqskom staranju, te brigu o maloljetnom djetetu, uvažavajući njegovu dob i druge okolnosti slučaja, povjerio majci dajući za to valjane i na zakonu zasnovane razloge za primjenu Porodičnog zakona koji uvažavaju prvenstveno interes djeteta. 46. Takođe, nije povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je Kantonalni sud odluku o povjeravanju brige o maloljetnom djetetu donio primjenom materijalnih propisa Porodičnog zakona jer je miješanje u apelantov privatni i porodični život bilo zasnovano na zakonu i kad postoji razuman odnosproporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kom se teži. 47. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na privatan život ukoliko apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji. 48. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2335/10, rješavajući apelacijuAmera Grcića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaAmera Grcića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine u dijelu odluke o roditeljskom staranju u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaAmera Grcića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine u dijelu odluke kojom je ukinuta Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65-0-P-053810-08-P od 14. decembra 2009. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje, zbog toga što je preuranjena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Amer Grcić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. septembra 2010. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnice upostupku Maje Klisara-Grcić, koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: učesnica u postupku), zatraženo je 20. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. oktobra 2010. godine. Učesnica u postupku nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 28. oktobra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Maja Klisara-Grcić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 16. jula 2008. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv apelanta radi ostvarivanja roditeljskog prava tražeći provođenje postupka i donošenje odluke prema kojoj će zajednički maloljetni sin živjeti sa majkom. Osim navedenog, tužiteljica je tražila da sud obaveže oca da iznosom od 200,00 KM doprinosi mjesečnom uzdržavanju maloljetnog djeteta uz obavezu i pravo oca da sa maloljetnim djetetom ostvaruje lične odnose i neposredne kontakte u prisustvu majke a prema dogovoru roditelja. 7. Nakon što je proveo postupak povodom tužbe, saslušavši stranke i izvršivši uvid u druge dokaze, Općinski sud je donio Presudu broj 65-0-P-053810-08-P od 14. decembra 2009. godine kojom je utvrdio da će dijete parničnih stranaka živjeti sa ocem, zakonskim zastupnikom, a da je majka dužna, po pravosnažnosti presude, omogućiti ocu preuzimanje maloljetnog djeteta. Istom presudom je utvrđen i način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata između maloljetnog djeteta i tužiteljice. Također je, stavom 4. dispozitiva navedene presude, tužiteljica obavezana da na ime izdržavanja maloljetnog sina doprinosi tako što će mjesečno plaćati iznos od 200,00 KM na račun oca, zakonskog zastupnika, i to računajući od mjeseca preuzimanja maloljetnog djeteta pa ubuduće dok za to postoje zakonski uvjeti, najkasnije do desetog u mjesecu za tekući mjesec, u roku od 15 dana. 8. Obrazlažući prvostepenu presudu, Općinski sud je naveo da je tužiteljica svojim ponašanjem povrijedila odredbe Porodičnog zakona koje se odnose na porodično staranje, onemogućavajući ocu da se brine o djetetu. Sud je ocijenio da nezadovoljstvo određivanjem imena djetetu nije razlog napuštanja zemlje niti drugih postupaka kojim se ne dopušta i onemogućava ocu da kontaktira sa djetetom. Dalje, činjenica da je brak između tužiteljice i djetetovog oca razveden i da tužiteljica ne želi imati nikakav kontakt sa djetetovim ocem nije razlog za takvo tužiteljicino ponašanje, koje joj, prema ocjeni prvostepenog suda, osporava pravo da dijete i dalje bude kod nje. Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na mišljenju Centra za socijalnu zaštitu Općine Ilidža (u daljnjem tekstu: Centar za socijalnu zaštitu), zaključujući da je u interesu maloljetnog Damira da živi sa ocem zato što je on spremniji omogućiti kontakt sa drugim roditeljem, a što je od utjecaja na djetetov psihički razvoj. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice, provedene dokaze i mišljenje Centra za socijalnu zaštitu, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu. 9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine tužiteljicina žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o staranju tako da je određeno da maloljetni sin živi sa majkom i zakonskom zastupnicom Majom Klisara-Grcić. U preostalom dijelu prvostepene presude, kojom je određeno održavanje međusobnih kontakata između maloljetnog djeteta i majke, kao i o izdržavanju, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. 10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stanja spisa proizlazi da je brak između Maje Klisara i Amera Grcića pravosnažno razvedenPresudom Općinskog suda broj 65 0 P 037335 08 P od 25. aprila 2009. godine. Maloljetni sin je rođen 16. jula 2008. godine i majka je izvršila upis rođenja u Matičnu knjigu Centar pod imenom D. K. sa označavanjem djetetovog oca. Apelant je pokrenuo postupak promjene imena maloljetnog sina i postupak je okončan Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo broj UP-2-03/3-I-13-3-118/08 od 30. juna 2009. godine tako da je djetetovo ime promijenjeno u D. G. Kako je zaključio Kantonalni sud, predmet tužbenog zahtjeva je određivanje roditeljskog staranja nad maloljetnim sinom, a u skladu sa odredbom člana 142. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). 11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je odlučujući o žalbi u prvom redu imao u vidu odredbe Konvencije o pravima djeteta (1989), a koja je usvojena kao Dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini, tj. da se svi postupci koji se tiču djeteta preduzimaju u skladu sa najboljim interesima djeteta. I Porodični zakon je odredbama čl. 129-141. propisao prava i obaveze oba roditelja u pogledu staranja o djetetu, prvenstveno u interesu samog djeteta. Dakle, ocjenjujući starosnu dob maloljetnog Damira i činjenicu da je u momentu podnošenja tužbe imao manje od dva mjeseca, a da sada ima dvije godine i da je stalno sa majkom i da je ona preuzela brigu o djetetu, Kantonalni sud je utvrdio da bi odvajanje djeteta od majke sa kojom živi od rođenja i upućivanje u novu sredinu sa kojom se dosad nije susretao štetno utjecalo na psihički razvoj ličnosti djeteta, zaključivši da je u većem interesu djeteta da i dalje ostane u istoj porodici, sa majkom i sestrom uz redovno kontaktiranje sa ocem. I konačno, iz nalaza psihijatra proizlazi da je majka pokazala više odgovornosti, vještine i posvećenosti djetetu, iako su oba roditelja sposobna i da budu dobri roditelji u svim aspektima roditeljskih prava i obaveza. Kantonalni sud je zaključio da sama činjenica da je otac maloljetnog sina spremniji omogućiti kontakt maloljetnom sinu sa drugim roditeljem ne može biti osnovni razlog da se dijete povjeri ocu, kako je zaključio prvostepeni sud. Stoga, Kantonalni sud je na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine izmijenio prvostepenu presudu o određivanju roditeljskog staranja nad maloljetnim sinom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se slaže sa činjenicom da se prilikom odlučivanja o roditeljskim pravima treba voditi računa o djetetovim interesima, ali smatra da to u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije uvažio. Apelant smatra da iz svih dokaza konkretnog slučaja proizlazi da je majka od rođenja djeteta pa do danas preuzela i preduzima sve dopuštene i nedopuštene radnje kako bi onemogućila viđanje oca sa djetetom. Radi se o navodno lažnoj prijavi djeteta u matične knjige rođenih, odvođenje djeteta iz zemlje i sakrivanje djeteta u drugim državama, neodazivanje na pozive suda niti pristupanje sudu sa ili bez djece. Kada se imaju u vidu sve ove činjenice, onda je, prema apelantovom mišljenju, stav Kantonalnog suda da je "majka preuzela brigu u cijelosti nad maloljetnim sinom" više nego poguban. Apelant postavlja pitanje kakav je to "društveni interes" da on kao otac do danas nije vidio svoje dijete, da nije u mogućnosti da ga vidi i da u drugim državama vodi postupke radi povrata djeteta u Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na osporenu presudu Kantonalnog suda, sve utvrđene činjenice i provedene dokaze ovog spora, apelant smatra da je Kantonalni sud povrijedio materijalne propise. S druge strane, Kantonalni sud u osporenoj presudi zanemaruje sve odluke i mišljenja Centra za socijalnu zaštitu i sam zaključuje da je majka preuzela brigu o djetetu. S obzirom na sve navedeno, apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena zagarantirana prava pa predlaže da se njegova apelacija usvoji i prvostepena presuda ostavi na snazi. Imajući u vidu teško poremećene porodične odnose i član 272. Porodičnog zakona, apelant traži hitnost pri odlučivanju. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su prihvatljivi razlozi izneseni u osporenoj presudi, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 14. UPorodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/05) relevantne odredbe glase: 2. Roditeljsko staranje Član 129. (1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa. (2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta. Član 130. (1) Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta. (2) Roditelji treba da osiguraju zaštitu djeteta koja je nužna za njegovu dobrobit. Član 131. (1) Ograničenje i oduzimanje roditeljskog staranja moguće je odlukom nadležnog organa iz razloga i na način propisan ovim Zakonom. (2) Roditelj se ne može odreći roditeljskog staranja. Član 132. Roditelji su obavezni i odgovorni upoznati dijete sa njegovim pravima i omogućiti mu njihovo ostvarenje. Član 133. (1) Roditelji sporazumno određuju ime i prezime djeteta. (2) Ako ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, o imenu i prezimenu djeteta odlučit će organ starateljstva. Član 137. (1) Dužnost i pravo roditelja je zastupanje djeteta, osim ako je ovim Zakonom drukčije određeno. (2) Maloljetnik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne poslove kojima stiče prava, ako zakon ne odredi drukčije. Pravne poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze maloljetnik može sklapati samo uz saglasnost roditelja. (3) Maloljetnik koji radom ostvaruje prihode može raspolagati ostvarenim osobnim dohotkom i zaradom. Pri tome je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, odgoj i obrazovanje. (4) Ako maloljetnom djetetu treba nešto uručiti ili saopćiti, to se može punovažno učiniti jednom ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onom roditelju sa kojim dijete živi. Član 138. (1) Roditelji imaju dužnost i pravo izdržavati dijete u skladu sa odredbama ovog Zakona. (2) Dužnost roditelja je djetetu osigurati životne uvjete potrebne za njegov razvoj. Član 139. Dužnost i pravo roditelja je da, u skladu sa odredbama ovog Zakona, upravljaju imovinom djeteta do njegovog punoljetstva. Član 140. (1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. (2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije. Član 141. (1) Roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju se o djetetu, osim ako je drukčije uređeno ovim Zakonom. (2) O djetetu se stara samo jedan roditelj ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen da se stara, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeljsko staranje, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost. (3) U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljskog staranja, odluku donosi sud u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, ili organa starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište. Član 142. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud. (3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom. (4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru. (5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu. (6) U odluci iz stava 5. ovog člana sud odlučuje o odgovornostima, pojedinim dužnostima i pravima svakog roditelja prema djetetu. (7) U donošenju odluke iz stava 2. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlašćenoj za posredovanje. (8) Roditelj sa kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta koja utiče na obavljanje dužnosti drugog roditelja u skladu sa stavom 3. ovog člana. Aneks I Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini 15.Konvencija o pravima djeteta(1989) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. st. 1. i 2. 1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja. 2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U skladu sa članom 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda: 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; (...) 19. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. 20. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije koji se odnosi na dio izreke Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine, kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje u dijelu u kojem je određen međusobni kontakt između majke i djeteta i odluke o izdržavanju, u toku je pred Općinskim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena. 21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. 22. Međutim, u ostalom dijelu predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P-053810 10 Gž od 21. aprila 2010. godine u dijelu odluke o roditeljskom staranju, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom u dijelu u kojem je odlučeno o roditeljskom staranju povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 27. Ustavni sud najprije treba da odgovori na pitanje da li se utvrđivanje prava roditeljskog staranja tiče apelantovih "građanskih prava i obaveza". S obzirom na to da se pitanje roditeljskog staranja tiče apelantovog ličnog i porodičnog statusa, a budući da se pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života ubraja u krug građanskih prava i obaveza, Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. 28. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 29. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne propise Porodičnog zakona i Konvencije o pravima djece, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud obrazložio zašto smatra da je u interesu maloljetnog djeteta da se povjeri na staranje majci, ističući da je u vrijeme podnošenja tužbe dijete imalo dva mjeseca a u vrijeme donošenja drugostepene presude dvije godine i da bi odvajanje od poznate porodične sredine štetno utjecalo na psihički razvoj ličnosti djeteta, zaključivši da je u većem interesu djeteta da i dalje ostane u istoj porodici, sa majkom i sestrom uz redovno kontaktiranje sa ocem, budući da je od rođenja s majkom. Dalje, za razliku od navoda apelacije da je Kantonalni sud zanemario mišljenje Centra za socijalnu zaštitu, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud uzeo u obzir navedeno mišljenje i preinačio prvostepenu presudu smatrajući da veća spremnost oca da omogući majci kao drugom roditelju nesmetan kontakt sa djetetom ne može biti osnovni razlog za odluku o povjeravanju djeteta na roditeljsko staranje, te se pozvao i na nalaz psihijatra iz kojeg proizlazi da je majka pokazala više odgovornosti, vještine i posvećenosti djetetu, iako su oba roditelja sposobna i da budu dobri roditelji u svim aspektima roditeljskih prava i obaveza. Dakle, suprotno navodima apelacije, Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nisu povrijeđeni član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na porodični život 30. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 31. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 32. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava u pogledu primjene člana 8. Evropske konvencije koja uključuje sljedeće principe: a) garantiranje prava na poštivanje porodičnog života, član 8. Evropske konvencije pretpostavlja postojanje porodice (vidi presudu u predmetu Marckx, serija A, broj 31, stav 31); b) član 8. Evropske konvencije je primjenjiv na "porodični život", "nelegalne" porodice kao i na slučajeve koji se tiču "legalne" porodične zajednice; c) iako je suštinski objekt člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja državnih vlasti, također postoji pozitivna obaveza tih vlasti da efektivno "poštuju" porodični život. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na to da vlasti imaju široko polje procjene u određivanju toga koji koraci trebaju biti preduzeti u pogledu potreba zajednice i potreba pojedinaca (vidiAbdulaziz, Cabales i Balkaandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 94, stav 67). 33. Član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ako se porodična zajednica raspadne razvodom, to je, u principu, ostavljeno nacionalnim organima vlasti na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja. 34. Da bi "miješanje" bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava,Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 35. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava,Niemietz protiv Njemačke,presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 36. Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud smatra da odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta na staranje majci predstavlja miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života apelanta kao djetetovog oca. 37. Sljedeće pitanje na koje prema navedenim principima Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je to miješanje u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da je odluka donesena na osnovu odredbe člana 142. Porodičnog zakona, pa stoga Ustavni sud zaključuje da je miješanje bilo na osnovu zakona. 38. Razmatrajući da li je ovo miješanje u skladu sa principima stava 2. člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je riječ o miješanju radi zaštite interesa maloljetnog djeteta, što odgovara principu "zaštite prava i sloboda drugih" iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da je riječ o neophodnom miješanju u apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života iz razloga sprječavanja nepovoljnih posljedica na psihički razvoj maloljetnog djeteta, tako da odluka o povjeravanju djeteta na staranje majci predstavlja miješanje koje je neophodno u demokratskom društvu i kojim je uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između apelantovog prava na poštivanje porodičnog života i zaštite javnog interesa, a to je zaštita prava i interesa maloljetnog djeteta. 39. Kako je Ustavni sud već zaključio, u konkretnom slučaju je odluka o povjeravanju djeteta donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djeteta, uz uvažavanje i primjenu pozitivnih zakonskih odredbi. Ova odluka ne ometa pravo pristupa djetetu, pravo koje ima otac, s obzirom na to da će se o tome kao i o izdržavanju djeteta tek odlučivati, niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza, što je suština ustavnopravne zaštite koja se u konkretnom slučaju može pružiti. U interesu društvene zajednice jeste da se, ako već roditelji ne mogu postići sporazum, djeci omoguće najbolji uvjeti za zaštitu i odgoj, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Nediskriminacija 40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. 41. Član 14. Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 42. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). 43. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava,Marckx protiv Belgije,stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67,Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine; CH/9750,Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar-juni 2000. godine; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154). 44. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede čl. 6. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. u vezi sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije, kao ni povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, uvažavajući sve okolnosti slučaja, preinačio odluku o roditeljskom staranju, te brigu o maloljetnom djetetu, uvažavajući njegovu dob i druge okolnosti slučaja, povjerio majci dajući za to valjane i na zakonu zasnovane razloge za primjenu Porodičnog zakona koji uvažavaju prvenstveno interes djeteta. 46. Također, nije povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud odluku o povjeravanju brige o maloljetnom djetetu donio primjenom materijalnih propisa Porodičnog zakona jer je miješanje u apelantov privatni i porodični život bilo zasnovano na zakonu i kad postoji razuman odnos proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. 47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na privatan život ukoliko apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji. 48. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2339/08, rješavajući apelacijuDuška Pavličevića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDuška Pavličevića, Svjetlane Pavličević, mldb. Dragane Pavličević, mldb. Miloša Pavličevića i Milana Pavličevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. prosinca 2010. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke Dušku Pavličeviću isplati iznos od 1.950,00 KM, a Svjetlani Pavličević, mldb. Dragani Pavličević, mldb. Milošu Pavličeviću i Milanu Pavličeviću iznos od po 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Duško Pavličević, Svjetlana Pavličević, mldb. Dragana Pavličević, mldb. Miloš Pavličević i Milan Pavličević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mladenova, općina Teslić, koje zastupa Slobodanka Stajnić, odvjetnica iz Doboja, podnijeli su 26. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) (raniji brojevi P-139/97, P-99/00, P-28/01 i P-1/02), novi broj 87 0 P 004305 97 P, koji se odnosi na naknadu štete temeljem povrede na radu. Prvoapelant je dopunio apelaciju 16. srpnja 2010. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je zatražena 19. ožujka 2009. godine, a od Osnovnog suda 12. veljače 2009. godine, dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. ožujka 2009. godine. 4. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, navodeći da se predmet nalazi na Vrhovnom sudu radi odlučivanja u reviziji. 5. Na traženje Ustavnog suda Okružni sud je 19. listopada 2010. godine dostavio na uvid sudski spis Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P koji je radi odlučivanja o prizivu kod Okružnog suda vođen pod brojem 87 0 P 004305 10 Gž. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantima 23. travnja 2009. godine. 7. Na temelju članka 33. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda je zatražena 7. ožujka 2011. godine, a od Osnovnog suda 8. ožujka 2011. godine, dostava podataka na okolnosti donošenja odluke Okružnog suda o prizivu prvoapelanta protiv prvostupanjske Presude Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. lipnja 2010. godine, kao i na okolnosti prvoapelantovog daljnjeg korištenja pravnih lijekova. 8. Okružni sud je 11. ožujka 2011. godine dostavio presliku Presude Okružnog suda broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. prosinca 2010. godine, a Osnovni sud je dostavio presliku dostavnice o uručenju navedene presude prvoapelantovom punomoćniku, kao i potvrdu broj 87 0 P 004305 97 P od 22. veljače 2011. godine. III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 10. Apelanti su 4. srpnja 1997. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv DD Hemijska industrija "Destilacija" Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete temeljem teške tjelesne povrede koju je zadobio apelant Duško Pavličević na radnome mjestu polukvalificiranog cirkulariste kod tuženoga, kojom je prilikom apelantu gumeni transporter otkinuo desnu ruku. Apelant Duško Pavličević je zahtijevao da mu tuženi naknadi materijalnu i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 nematerijalnu štetu koju je pretrpio na radu, dok su ostali apelanti tražili da im tuženi naknadi nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova prouzročenih teškim invaliditetom prvoapelanta kao srodnika (supruga, oca i sina). Predmetna tužba je zavedena pod brojem P-137/97. 11. Osnovni sud je u konkretnom predmetu do donošenja prvostupanjske presude zakazao jedanaest ročišta od kojih je sedam odloženo, dok su četiri održana. Prva ročišta zakazana za 23. listopad i 8. prosinac 1997. godine su održana, a ročište određeno za 12. siječanj 1998. godine je odloženo, jer su apelanti podnijeli zahtjev za izuzeće suca koji je rješenjem predsjednika Osnovnog suda broj R 9/98 od 26. veljače 1998. godine odbijen kao neutemeljen. Ročište zakazano za 19. ožujak 1998. godine također je odloženo zbog toga što sudsko vijeće nije bilo u punom sastavu. Ročište od 8. travnja 1998. godine je održano, na njemu su izvedeni određeni dokazi, između kojih saslušanje i suočenje više svjedoka. Međutim, zbog nužnosti izvođenja i drugih dokaza iz oblasti zaštite na radu, ročište je odloženo na neodređeno vrijeme. Nakon što su apelanti 3. srpnja 1998. godine dostavili svoja izjašnjenja na nalaze i mišljenja određenih vještaka, daljnja ročišta zakazana za 1. rujan 1998. godine i 28. svibanj 1999. godine su odložena zbog toga što nije bio završen izbor suca porotnika. 12. Osnovni sud je dopisom broj P-139/97 od 7. lipnja 1999. godine, koji je dostavio Okružnom sudu, zatražio da se konkretan predmet ustupi drugom mjesno nadležnom sudu u svrhu bržeg postupanja, obrazlažući da je "sud ostao bez sudija porotnika kojima je istekao mandat". Međutim, Okružni sud je Rješenjem broj R-59/99 od 9. lipnja 1999. godine odbio zahtjev Osnovnog suda za promjenu mjesne nadležnosti u ovoj pravnoj stvari. 13. Ročišta za glavni pretres zakazana za 30. rujan, 29. listopad 1999. godine i 21. siječanj 2000. godine su odložena zbog neodazivanja vještaka određenih struka, dok je održano naredno ročište zakazano za 7. veljaču 2000. godine. 14. Presudom Osnovnog suda broj P-139/97 od 7. veljače 2000. godine odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata protiv tuženog radi naknade štete. 15. Okružni sud je Rješenjem broj GŽ-101/00 od 24. svibnja 2000. godine, odlučujući o prizivu apelanata protiv navedene presude Osnovnog suda, priziv uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je ocijenio da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da su dati razlozi nepotpuni i da se ne zasnivaju na provedenim dokazima, a da je zaključak prvostupanjskog suda o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva preuranjen, budući da se pobijana presuda ne može ispitati, što predstavlja bitnu povredu članka 354. stavak 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, Okružni sud je, imajući u vidu da se radi o zahtjevu za naknadu štete na temelju članka 173. i 176. stavak 4. Zakona o obligacionim odnosima, naglasio da prvostupanjski sud nije imao u vidu ni relevantne odredbe Zakona o zaštiti na radu, Pravilnika o općim mjerilima i normativima zaštite na radu, te je odredio koje će konkretne radnje poduzeti prvostupanjski sud i koje će činjenice utvrditi u odnosu na uzrok nastanka štetnog događaja. 16. Osnovni sud je, nakon što je 31. svibnja 2000. godine od Okružnog suda zaprimio sudski spis, Rješenjem broj 128/2000 od 27. lipnja 2000. godine odbio kao neutemeljen zahtjev apelanata za izuzeće postupajućeg suca iz predmetnog suđenja. 17. Osnovni sud je na glavnom, usmenom i javnom ročištu, donio djelomičnu Presudu broj P-99/2000 od 10. listopada 2000. godine kojom je obvezao tuženog da isplati prvoapelantu Dušku Pavličeviću, na ime naknade neimovinske štete, iznos od 15.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, iznose od po 3.000,00 KM za pretrpljene tjelesne bolove, za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 3.000,00 KM, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe tj. od 4. srpnja 1997. godine pa do dana isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva o ovim vidovima štete za prvoapelanta je odbijen kao neutemeljen. Istom presudom je određeno da će sud naknadno odlučivati u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime prvoapelantove izgubljene dodatne zarade, kao i naknade nematerijalne štete ostalih apelanata. 18. Okružni sud je, nakon što je 15. prosinca 2000. godine zaprimio konkretan spis o prizivima apelanata i tuženog protiv navedene djelomične presude prvostupanjskog suda, Rješenjem broj Gž-1/01 od 17. siječnja 2001. godine prizive uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je dio prvostupanjske presude o utvrđivanju visine štete zasnovan na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 13. ZPP, da nisu utvrđene odlučne činjenice, zbog čega nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost pobijane presude. Okružni sud je posebno naglasio da nije jasno zašto je prvostupanjski sud donio djelomičnu presudu budući da o tome nisu navedeni bilo kakvi razlozi. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, u svrhu otklanjanja nedostataka u suđenju, ponovo naveo konkretne upute za postupanje prvostupanjskog suda u ponovnom postupku. 19. Osnovni sud je, postupajući po uputama Okružnog suda, Presudom broj P 28/01 od 19. rujna 2001. godine, nakon što je zakazao tri ročišta za glavnu raspravu (31. srpnja, 28. kolovoza 2001. godine koja su odložena, i 6. rujna 2001. godine koje je održano), obvezao tuženoga da apelantima isplati štetu temeljem povrede na radu za prvoapelanta Duška Pavličevića iznos od 5.000,00 KM na ime pretrpljenih tjelesnih bolova, 6.000,00 KM na ime pretrpljenog straha, 10.000,00 KM na ime naruženosti i 40.000,00 KM na ime umanjenja opće životne i radne aktivnosti. Nadalje, sud je obvezao tuženoga da ostalim apelantima isplati iznose od po 3.000,00 KM na ime duševnoga bola zbog osobito teškog invaliditeta bliskog srodnika (supruga, odnosno oca, odnosno sina), sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Istom je presudom odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražen mjesečni iznos od po 200,00 KM na ime izgubljene dodatne zarade od 20. kolovoza 1996. godine, pa ubuduće. Također je određeno da je tuženi dužan apelantima naknaditi troškove postupka u iznosu od 11.729,42 KM. 20. Okružni sud je Presudom broj Gž-459/01 od 13. prosinca 2001. godine, odlučujući o prizivima apelanata i tuženog protiv navedene prvostupanjske presude, prizive djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je prvoapelantu dosuđenu naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha od 6.000,00 KM smanjio na iznos od 3.000,00 KM, a za naruženost iznos od 10.000,00 KM smanjio na iznos od 5.000,00 KM, te dosuđene naknade nematerijalne štete ostalim apelantima iznos od po 3.000,00 KM smanjio na iznos od po 1.000,00 KM. Istom presudom prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu kojim je prvoapelantu na ime naknade za umanjenje opće životne i radne aktivnosti dosuđena naknada od 40.000,00 KM, i u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio mjesečni iznos od 200,00 KM na ime izgubljene dodatne zarade, te odluke o zakonskoj zateznoj kamati kao i odluke o troškovima parničnog postupka. Predmet je u tome ukinutom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 21. Apelanti su podneskom, koji je Osnovni sud zaprimio 21. ožujka 2002. godine, zatražili žurno postupanje u konkretnom predmetu. 22. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-151/02 od 12. prosinca 2003. godine, odlučujući o reviziji apelanata i tuženog protiv navedene presude Okružnog suda, reviziju apelanata djelomično uvažio i preinačio Presudu Okružnog suda broj Gž-459/01 od 13. prosinca 2001. godine, tako što je dosuđene naknade apelantima - supruzi, malodobnoj djeci i ocu prvoapelanta za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe povećao s iznosa od po 1.000,00 KM na iznose od po 1.500,00 KM za svakog ovog apelanta. Istom je presudom ukinuta pobijana presuda u dijelu kojim je odbijen višak tužbenog zahtjeva apelanta Duška Pavličevića za naknadu štete za pretrpljeni strah preko iznosa od 3.000,00 KM i za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naruženosti preko iznosa od 5.000,00 KM, kao i dio kojim su odbijeni zahtjevi ostalih apelanata za naknadu štete za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe preko iznosa od po 1.500,00 KM, te je Vrhovni sud predmet u tom dijelu vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 23. Revizija tuženog je također djelomično uvažena, pa je pobijana presuda Okružnog suda ukinuta u dijelu kojim je prvoapelantu dosuđena naknada štete za pretrpljenu tjelesnu bol preko iznosa od 3.000,00 KM, za pretrpljeni strah preko iznosa od 2.500,00 KM i za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naruženosti preko iznosa od 4.000,00 KM, i u tom je dijelu predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija tuženoga odbijena. 24. Vrhovni sud je odredio da drugostupanjski sud u nastavku postupka otkloni nedostatke na koje je ukazao ovaj sud i uz provedbu potrebnih i dostupnih dokaza utvrdi sve sporne činjenice na koje je ukazano, te u okviru njih i one činjenice koje se tiču okolnosti pod kojima je apelant započeo rad na transporteru, koja ga je osoba uvela u posao i objasnila mu rad na cirkularu, na koji način je stavljao u pogon gumeni transporter, te nakon toga donese odgovarajuću odluku u granicama ukinutoga dijela presude. 25. Okružni sud je, nakon što mu je 16. siječnja 2004. godine dostavljena navedena presuda Vrhovnog suda, Presudom broj Gž-74/04 od 29. studenoga 2006. godine, postupajući po uputama Presude Vrhovnog suda broj Rev-151/02 od 12. prosinca 2003. godine i odlučujući o prizivima apelanàta i tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj P-28/01 od 19. rujna 2001. godine, nakon održanih rasprava pred drugostupanjskim sudom 5. listopada i 8. studenoga 2006. godine, priziv apelanata djelomično uvažio i pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio, tako što je tuženoga obvezao da pored već pravomoćno dosuđenih iznosa u Presudi Vrhovnog suda broj Rev 151/02 od 12. prosinca 2003. godine prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrpljene tjelesne bolove, pored dosuđenog iznosa od 3.000,00 KM, iznos od 1.200,00 KM; za pretrpljeni strah, pored dosuđenog iznosa od 2.500,00 KM, iznos od 1.000,00 KM; za duševne bolove zbog naruženosti, pored dosuđenog iznosa od 4.000,00 KM iznos od 1.600,00 KM; a svim ostalim apelantima za duševne bolove zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe isplati pored dosuđenih iznosa od po 1.500,00 KM iznose od po 600,00 KM sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude pod prijetnjom izvršenja. Višak tužbenih zahtjeva apelanata je odbijen. 26. Osnovni sud je navedenu presudu Okružnog suda s kompletnim spisom zaprimio 30. studenoga 2006. godine. 27. Apelanti su 15. prosinca 2006. godine ponovno dostavili podnesak kojim su urgirali rješavanje predmeta zbog duljine trajanja predmetnoga spora naglašavajući da su izbjeglice i raseljene osobe, te da su teškog ekonomskog stanja, da su djeca školskog uzrasta i da se "svi izdržavaju isključivo od malog iznosa penzije prvotužioca". 28. Prvoapelant je 16. veljače 2007. godine, pozivajući se na čl. 56. i 57. ZPP-a, dostavio Osnovnom sudu preinačenu tužbu, te od tuženoga zatražio da prvoapelantu isplati iznos od 100.000,00 KM, na ime nematerijalne štete zbog trajnog gubitka radne sposobnosti od 100%, nastale od posljedica povrede na radnom mjestu 20. kolovoza 1996. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 4. srpnja 1997. godine do konačne isplate, kao i iznos od 200,00 KM mjesečno na ime izgubljene dodatne zarade, sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadom troškova spora. 29. Osnovni sud je 7. ožujka 2007. godine, nakon što je pribavio odgovore na podnesene revizije protiv Presude Okružnog suda broj Gž 74/04 od 29. studenoga 2006. godine, dostavio Vrhovnom sudu sudski spis na odlučivanje o reviziji. 30. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 282 od 26. veljače 2009. godine, odlučujući o reviziji apelanata i tuženoga protiv Presude Okružnog suda broj Gž-74/04 od 29. studenoga 2006. godine, odbio kao neutemeljene obje revizije. Vrhovni sud je 27. ožujka 2009. godine Osnovnom sudu dostavio predmetni sudski spis. 31. Prvoapelant je dostavljanjem podneska od 27. kolovoza 2009. godine predsjedniku Osnovnog suda ponovo urgirao rad u predmetu, naglašavajući da prvostupanjski sud nije nastavio parnični postupak prema Presudi Okružnog suda broj Gž -459/01 od 13. prosinca 2001. godine, tj. ponovno suđenje u ukinutom dijelu pobijane presude (naknade za umanjenje opće životne i radne aktivnosti te naknada mjesečnih iznosa na ime izgubljene dodatne zarade). 32. Osnovni sud je 24. rujna 2009. godine tuženom dostavio preinačenu tužbu apelanata od 16. veljače 2007. godine, te zatražio postupanje sukladno ZPP-u, tj. dostavu pismenoga odgovora u roku od 30 dana. Dalje, Osnovni sud je nakon što je 20. listopada 2009. godine zaprimio odgovor tuženoga, prvo pripremno ročište zakazao za 21. siječanj 2010. godine, koje je održano, ali zbog obimnosti prijedloga za provedbu dokaza ročište je odloženo za 12. veljaču 2010. godine. 33. Apelant je 29. siječnja 2010. godine zatražio izuzeće postupajućeg suca u predmetu Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P, koje je Rješenjem predsjednika suda broj 087-0-Su 10 -000 054 od 2. veljače 2010. godine odbijeno kao neutemeljeno. 34. Ročište od 12. veljače 2010. godine je održano, kao i glavna rasprava zakazana za 7. travanj koja je nastavljena 19. svibnja 2010. godine. 35. Osnovni sud je Presudom broj 87 0 P 004305 97 P od 15. lipnja 2010. godine predmetni tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen, te obvezao prvoapelanta da tuženome naknadi troškove postupka u iznosu od 16.683,75 KM. 36. Prvoapelant je 14. srpnja 2010. godine podnio priziv protiv navedene presude Osnovnog suda. 37. Okružni sud je svojim dopisom broj 013-0-Su-Ap-10-000 055 od 19. listopada 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je konkretan predmet po prizivu prvoapelanta na rješavanju kod Okružnog suda, i da ga treba žurno riješiti. 38. Okružni sud je Presudom broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. prosinca 2010. godine priziv prvoapelanta protiv prvostupanjske presude Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. lipnja 2010. godine odbio kao neutemeljen i pobijanu presudu potvrdio. Prvoapelant je predmetnu presudu primio 18. siječnja 2011. godine. 39. Osnovni sud je izdao potvrdu broj 87 0 P 004305 97 P od 22. veljače 2011. godine da prvoapelant "sa 22. februarom 2011. godine nije uložio reviziju Vrhovnom sudu na presudu Okružnog suda broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine." U potvrdi je navedeno da se ona izdaje na osobni zahtjev prvoapelanta Duška Pavličića radi sklapanja izvansudskog poravnanja s tuženim. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti su naveli da su 4. srpnja 1997. godine protiv tuženoga podnijeli tužbu Osnovnom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete, temeljem pretrpljene teške tjelesne povrede prvoapelanta Duška Pavličevića na radnom mjestu kod tuženog, te istaknuli redoslijed postupanja nadležnih sudova, naglašavajući da su Okružnom sudu podnijeli sedam urgencija i molbi za uzimanje konkretnog predmeta u rad, dok su Osnovnom sudu podnijeli pet urgencija i molbi u tom smislu, kao i uredu Ombudsmana u Doboju. Također, apelanti su naglasili da "predmetni postupak pred sudovima Republike Srpske traje više od dvanaest godina bez okončanja, za koji period tužitelji trpe štetu". Apelanti su ukazali na aspekt nepravilne primjene materijal- nog prava kao posljedice pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeni- čnog stanja, počinjene u predmetnom postupku, kroz koje je i došlo do neutemeljenog ponavljanja postupka i dugotrajnog suđenja. Apelanti su u konačnici predložili da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, da utvrdi povredu "čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo za donošenje odluke u razum- nom roku", da naloži Osnovnom sudu, Okružnom sudu i Vrhovnom sudu da u roku od tri mjeseca odluče o tužbenom zahtjevu apelanata, te da naloži Republici Srpskoj da svim apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati iznos od 6.000,00 KM. U dopuni apelacije od 16. srpnja 2010. godine prvoapelant je dostavio Ustavnom sudu Presudu Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. lipnja 2010. godine kao i presliku priziva koju je podnio protiv te presude. b) Odgovori na apelaciju 41. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju detaljno naveo kako je svojom Presudom broj Rev-151/02 od 12. prosinca 2003. godine odlučio o reviziji apelanata, s tim što je naglasio da nema saznanja u kojoj fazi je predmet koji se rješava kod Osnovnog suda. 42. Okružni sud je, prilikom dostave spisa Osnovnog suda, naveo da mu uz podnesak nije dostavljena apelacija, pa iz tih razloga nije u mogućnosti izjasniti se na navode apelacije glede kršenja apelantovih prava. Nadalje, Okružni sud je u svome dopisu broj 013-0-Su-Ap-10-000 055 od 19. listopada 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je konkretan predmet po prizivu apelanta protiv prvostupanjske Presude Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. lipnja 2010. godine na rješavanju kod Okružnog suda, naglašavajući da će ga žurno riješiti, nakon što Ustavni sud izvrši uvid u predmetni spis Osnovnog suda i predmet žurno vrati Okružnom sudu na daljnje postupanje. S obzirom da se u ovom postupku apelant žalio zbog povrede prava na "suđenje u razumnom roku", Ustavni sud je ovo izjašnjenje Okružnog suda, tretirao kao odgovor na apelaciju. V. Relevantni propisi 43. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 354. stav 2. tačka 13. Bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji: 13) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako protivrječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi. 44. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostupanjski postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta–jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 62. Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obvezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70.stav 1. Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 228. Prvostupanjski sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostupanjskog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koja će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostupanjskog organa, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. VI. Dopustivost 45. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 46. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 47. Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 48. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 49. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 50. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog članka, što uključuje: Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 51. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 52. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 53. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskoga sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 54. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva (...) (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18. b) Razdoblje koje se uzima u obzir 55. Parnični postupak je pokrenut 4. srpnja 1997. godine, kada su apelanti Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete temeljem teške tjelesne povrede prvoaapelanta Duška Pavličevića koju je pretrpio na radu. Prvoapelant je 16. veljače 2007. godine Osnovnom sudu dostavio preinačenu tužbu glede dijela tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog trajnoga gubitka radne sposobnosti i naknadu izgubljene zarade. Ustavni sud opaža da je u konkretnom predmetu doneseno više odluka, i da je predmetni postupak u odnosu na prvoapelanta okončan Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. prosinca 2010. godine, koji se odnosio na dio tužbenoga zahtjeva (kojim prvoapelant potražuje određeni iznos na ime umanjenja radne aktivnosti te mjesečne iznose na ime izmakle koristi). Cjelokupan postupak je trajao od 4. srpnja 1997. godine, dakle, dulje od trinaest godina i pet mjeseci, i Ustavni sud će ispitati razdoblje u konkretnom slučaju u odnosu na prvoapelanta. S druge strane, predmetni postupak je u odnosu na ostale apelante okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 282 od 26. veljače 2009. godine, kojom su odbijene revizije apelanata i tuženog pa odluka revizijskog suda predstavlja konačnu odluku o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete. Stoga je razdoblje koje će Ustavni sud cijeniti u predmetnome postupku u odnosu na ostale apelante (osim prvoapelanta) nešto kraći i iznosi jedanaest godina, sedam mjeseci i dvadeset dva dana c) Analiza razumnosti trajanja postupka 56. U predmetnom postupku je trebalo riješiti pitanje utemeljenosti i visine naknade materijalne i nematerijalne štete nastale kao posljedice teške tjelesne povrede kod jednoga apelanta, koju je pretrpio na radu, kao i utemeljenosti i visini nematerijalne štete za ostale apelante na ime pretrpljenih duševnih bolova prouzročenih teškim invaliditetom bliske osobe. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni spor može okarakterizirati kao relativno složen. 57. U svezi s ponašanjem apelanata, Ustavni sud opaža da nije mogao utvrditi da su apelanti na bilo koji način doprinijeli duljini predmetnoga postupka. Naprotiv, apelanti su pismenim podnescima pokušavali ishoditi okončanje postupka u razumnome roku. 58. S druge strane, Ustavni sud naglašava da Osnovni sud uopće nije dostavio odgovor na navode apelacije, a samim tim dakle nije dao nikakve argumente koji bi opravdali duljinu konkretnog postupka koja jeapriorinerazumna i mogla bi se opravdati samo u iznimnim okolnostima. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnoga predmeta, okolnost da je u predmetnom parničnom postupku svaki od sudova postupao više puta i donio više odluka (Osnovni sud četiri presude, Okružni sud pet odluka –dva rješenja i tri presude, Vrhovni sud dvije presude), Ustavni sud smatra da predmetni postupak zahtijeva globalnu ocjenu. U kontekstu navedenoga, imajući u vidu da je prvoapelantu trebalo više od trinaest godina a ostalim apelantima više od jedanaest godina da dođu do konačne odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnome roku. Tako je i pored činjenice da su u pojedinim fazama postupka redoviti sudovi iskazivali primjerenu ažurnost jer su stalnim vraćanje predmeta na ponovno suđenje nesporno i doveli do toga da je predmetni postupak ovako dugo trajao. U ovome kontekstu Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta sudu na ponovni postupak, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji doprinos sve tri sudske instance konačnoj duljini postupka. 59. Konačno, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano, te da bi se moglo opravdati samo u iznimnim okolnostima. Kako sudovi nisu ukazali na postojanje iznimnih okolnosti koje su spriječile brže postupanje u konkretnom predmetu, Ustavni sud zaključuje da sveukupna duljina konkretnoga postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 60. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Kompenzacija 61. Apelanti su zatražili da im se naknadi nematerijalna šteta zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 62. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04,objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantima bi za svaku godinu odgode donošenja odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak u odnosu na prvoapelanta trajao dulje od trinaest godina i šest mjeseci, te da je okončan 10. prosinca 2010. godine, prvoapelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM. S druge strane ostalim apelantima, u odnosu na koje je predmetni postupak trajao preko jedanaest godina i sedam mjeseci se određuje naknada u visini od po 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, zbog propusta navedenih sudova. VIII. Zaključak 63. Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda navedenog prava se ogleda u tome što je postupak u predmetu koji se tiče građanskopravnog spora - naknade materijalne i nematerijalne štete temeljem teške povrede na radu, trajao u razdoblju duljem od trinaest godina i pet mjeseci, odnosno što je postupak naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova prouzročenih teškim invaliditetom bliske osobe trajao preko jedanaest godina i sedam mjeseci, a ta duljina postupka jeapriori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u iznimnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju redoviti sudovi nisu ponudili, niti ih je Ustavni sud prepoznao. 64. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 65. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2339/08, rješavajući apelacijuDuška Pavličevića i drugih, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDuška Pavličevića, Svjetlane Pavličević, mldb. Dragane Pavličević, mldb. Miloša Pavličevića i Milana Pavličevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke Dušku Pavličeviću isplati iznos od 1.950,00 KM, a Svjetlani Pavličević, mldb. Dragani Pavličević, mldb. Milošu Pavličeviću i Milanu Pavličeviću iznos od po 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Duško Pavličević, Svjetlana Pavličević, mldb. Dragana Pavličević, mldb. Miloš Pavličević i Milan Pavličević (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Mladenova, opština Teslić, koje zastupa Slobodanka Stajnić, advokat iz Doboja, podnijeli su 26. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Tesliću (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) (raniji brojevi P-139/97, P-99/00, P-28/01 i P-1/02), novi broj 87 0 P 004305 97 P, koji se odnosi na naknadu štete po osnovu povrede na radu. Prvoapelant je dopunio apelaciju 16. jula 2010. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) zatraženo je 19. marta 2009. godine, a od Osnovnog suda 12. februara 2009. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. marta 2009. godine. 4. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, navodeći da se predmet nalazi na Vrhovnom sudu radi odlučivawa u reviziji. 5. Na traženje Ustavnog suda Okružni sud je 19. oktobra 2010. godine dostavio na uvid sudski spis Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P koji je radi odlučivawa o žalbi kod Okružnog suda vođen pod brojem 87 0 P 004305 10 Gž. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 23. aprila 2009. godine. 7. Na osnovu člana 33 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 7. marta 2011. godine, a od Osnovnog suda 8. marta 2011. godine, da dostave podatke na okolnosti donošewa odluke Okružnog suda o žalbi prvoapelanta protiv prvostepene Presude Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine, kao i na okolnosti prvoapelantovog daqnjeg korišćewa pravnih lijekova. 8. Okružni sud je 11. marta 2011. godine dostavio kopiju Presude Okružnog suda broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine, a Osnovni sud je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju navedene presude prvoapelantovom punomoćniku, kao i potvrdu broj 87 0 P 004305 97 P od 22. februara 2011. godine. III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, kao i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 10. Apelanti su 4. jula 1997. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv DD Hemijska industrija "Destilacija" Teslić (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete po osnovu teške fizičke povrede koju je zadobio apelant Duško Pavličević na radnom mjestu polukvalifikovanog cirkulariste kod tuženog, kojom prilikom je apelantu gumeni transporter otkinuo desnu ruku. Apelant Duško Pavličević je zahtijevao da mu tuženi naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpio na radu, dok su ostali apelanti tražili da im tuženi naknadi nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih teškim invaliditetom prvoapelanta kao srodnika (supruga, oca i sina). Predmetna tužba je zavedena pod brojem P-137/97. 11. Osnovni sud je u konkretnom predmetu do donošewa prvostepene presude zakazao jedanaest ročišta od kojih je sedam odloženo, dok su četiri održana. Prva ročišta zakazana za 23. oktobar i 8. decembar 1997. godine su održana, a ročište određeno za 12. januar 1998. godine je odloženo, jer su apelanti podnijeli zahtjev za izuzeće sudije koji je rješenjem predsjednika Osnovnog suda broj R 9/98 od 26. februara 1998. godine odbijen kao neosnovan. Ročište zakazano za 19. mart 1998. godine takođe je odloženo zbog toga što sudsko vijeće nije bilo u punom sastavu. Ročište od 8. aprila 1998. godine je održano, na njemu su izvedeni određeni dokazi, između kojih saslušanje i suočenje više svjedoka. Međutim, zbog neophodnosti da se izvedu i drugi dokazi iz oblasti zaštite na radu, ročište je odloženo na neodređeno vrijeme. Nakon što su apelanti 3. jula 1998. godine dostavili svoja izjašnjenja na nalaze i mišljewa određenih vještaka, daqwa ročišta zakazana za 1. septembar 1998. godine i 28. maj 1999. godine su odložena zbog toga što nije bio završen izbor sudija porotnika. 12. Osnovni sud je dopisom broj P-139/97 od 7. juna 1999. godine, koji je dostavio Okružnom sudu, zatražio da se konkretan predmet ustupi drugom mjesno nadležnom sudu s ciljem da se brže postupa, obrazlažući da je "sud ostao bez sudija porotnika kojima je istekao mandat". Međutim, Okružni sud je Rješenjem broj R-59/99 od 9. juna 1999. godine 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 odbio zahtjev Osnovnog suda za promjenu mjesne nadležnosti u ovoj pravnoj stvari. 13. Ročišta za glavni pretres zakazana za 30. septembar, 29. oktobar 1999. godine i 21. januar 2000. godine odložena su zbog neodazivawa vještaka određenih struka, dok je održano naredno ročište zakazano za 7. februar 2000. godine. 14. Presudom Osnovnog suda broj P-139/97 od 7. februara 2000. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata protiv tuženog radi naknade štete. 15. Okružni sud je Rješenjem broj GŽ-101/00 od 24. maja 2000. godine odlučujući o žalbi apelanata protiv navedene presude Osnovnog suda žalbuuvažio, osporavanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je ocijenio da osporavana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da su dati razlozi nepotpuni i da se ne zasnivaju na dokazima koji su provedeni, a da je zakqučak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva preuranjen, budući da osporavana presuda ne može da se ispita, što predstavlja bitnu povredu člana 354 stav 2 tačka 13 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). Dalje, Okružni sud je, imajući u vidu da se radi o zahtjevu za naknadu štete na osnovu člana 173 i 176 stav 4 Zakona o obligacionim odnosima, naglasio da prvostepeni sud nije imao u vidu ni relevantne odredbe Zakona o zaštiti na radu, Pravilnika o opštim mjerilima i normativima zaštite na radu, te je odredio koje će konkretne radnje preduzeti prvostepeni sud i koje će činjenice utvrditi u odnosu na uzrok nastanka štetnog događaja. 16. Osnovni sud je, nakon što je 31. maja 2000. godine od Okružnog suda zaprimio sudski spis, Rješenjem broj 128/2000 od 27. juna 2000. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za izuzeće postupajućeg sudije iz predmetnog suđewa. 17. Osnovni sud je na glavnom, usmenom i javnom ročištu, donio djelimičnu Presudu broj P-99/2000 od 10. oktobra 2000. godine kojom je obavezao tuženog da isplati prvoapelantu Dušku Pavličeviću, na ime naknade neimovinske štete, iznos od 15.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, iznose od po 3.000,00 KM za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti iznosod 3.000,00KM, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od podnošewa tužbe tj. od 4. jula 1997. godine pa do dana isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva o ovim vidovima štete za prvoapelanta je odbijen kao neosnovan. Istom presudom je određeno da će sud naknadno odlučivati u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime prvoapelantove izgubljene dodatne zarade, kao i naknade nematerijalne štete ostalih apelanata. 18. Okružni sud je, nakon što je 15. decembra 2000. godine zaprimio konkretan spis o žalbama apelanata i tuženog protiv navedene djelimične presude prvostepenog suda, Rješenjem broj Gž-1/01 od 17. januara 2001. godine žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je dio prvostepene presude o utvrđivanju visine štete zasnovan na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz člana 354 stav 2 tačka 13 ZPP, da nisu utvrđene odlučne činjenice, zbog čega nije moguće da se ispita pravilnost i zakonitost osporavane presude. Okružni sud je posebno naglasio da nije jasnozašto je prvostepeni sud donio djelimičnu presudu budući da o tome nisu navedeni bilo kakvi razlozi. Okružni sud je u obrazloženju rješewa, s ciljem da otkloni nedostatke u suđenju, ponovo naveo konkretna uputstva za postupanje prvostepenogsuda u ponovnom postupku. 19. Osnovni sud je, postupajući po uputstvima Okružnog suda, Presudom broj P 28/01 od 19. septembra 2001. godine, nakon što je zakazao tri ročišta za glavnu raspravu (31. jula, 28. avgusta 2001. godine koja su odložena, i 6. septembra 2001. godine koje je održano), obavezao tuženog da apelantima isplati štetu po osnovu povrede na radu za prvoapelanta Duška Pavličevića iznos od 5.000,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova, 6.000,00 KM na ime pretrpljenog straha, 10.000,00 KM na ime naruženosti i 40.000,00 KM na ime umanjenja opšte životne i radne aktivnosti. Dalje, sud je obavezao tuženog da ostalim apelantima isplati iznose od po 3.000,00 KM na ime duševnog bola zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika (supruga, odnosno oca, odnosno sina), sa zateznom kamatom od podnošewa tužbe do isplate. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražen mjesečni iznos od po 200,00 KM na ime izgubljene dodatne zarade od 20. avgusta 1996. godine, pa ubuduće. Takođe je određeno da je tuženi dužan da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 11.729,42 KM. 20. Okružni sud je Presudom broj Gž-459/01 od 13. decembra 2001. godine, odlučujući o žalbama apelanata i tuženog protiv navedene prvostepene presude, žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je prvoapelantu dosuđenu naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha od 6.000,00 KM smawio na iznos od 3.000,00 KM, a za naruženost iznos od 10.000,00 KM smawio na iznos od 5.000,00 KM, te dosuđene naknade nematerijalne štete ostalim apelantima iznos od po 3.000,00 KM smawio na iznos od po 1.000,00 KM. Istom presudom prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je prvoapelantu na ime naknade za umanjenje opšte životne i radne aktivnosti dosuđena naknada od 40.000,00 KM, i u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio mjesečni iznos od 200,00 KM na ime izgubljene dodatne zarade, te odluke o zakonskoj zateznoj kamati kao i odluke o troškovima parničnog postupka. Predmet je u tom ukinutom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 21. Apelanti su podneskom, koji je Osnovni sud zaprimio 21. marta 2002. godine, zatražili da se u konkretnom predmetu postupa hitno. 22. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-151/02 od 12. decembra 2003. godine, odlučujući o reviziji apelanata i tuženog protiv navedene presude Okružnog suda, reviziju apelanata djelimično uvažio i preinačio Presudu Okružnog suda broj Gž-459/01 od 13. decembra 2001. godine, tako što je dosuđene naknade apelantima - supruzi, maloljetnoj djeci i ocu prvoapelanta za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica povećao s iznosa od po 1.000,00 KM na iznose od po 1.500,00 KM za svakog ovog apelanta. Istom presudom je ukinuta osporavana presuda u dijelu kojim je odbijen višak tužbenog zahtjeva apelanta Duška Pavličevića za naknadu štete za pretrpljeni strah preko iznosa od 3.000,00 KM i za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naruženosti preko iznosa od 5.000,00 KM, kao i dio kojim su odbijeni zahtjevi ostalih apelanata za naknadu štete za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica preko iznosa od po 1.500,00 KM, te je Vrhovni sud predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. 23. Revizija tuženog je takođe djelimično uvažena, pa je osporavana presuda Okružnog suda ukinuta u dijelu kojim je prvoapelantu dosuđena naknada štete za pretrpljenu fizičku bol preko iznosa od 3.000,00 KM, za pretrpljeni strah preko iznosa od 2.500,00 KM i za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naruženosti preko iznosa od 4.000,00 KM, i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija tuženog odbijena. 24. Vrhovni sud je odredio da drugostepeni sud u nastavku postupka otkloni nedostatke na koje je ukazao ovaj sud i uz provođenje potrebnih i dostupnih dokaza utvrdi sve sporne činjenice na koje je ukazano, te u okviru wih i one činjenice koje se tiču okolnosti pod kojima je apelant započeo rad na transporteru, koje ga je lice uvelo u posao i objasnilo mu rad na cirkularu, na koji način je stavljao u pogon gumeni trans- porter, te nakon toga donese odgovarajuću odluku u granicama ukinutog dijela presude. 25. Okružni sud je, nakon što mu je 16. januara 2004. godine dostavljena navedena presuda Vrhovnog suda, Presudom broj Gž-74/04 od 29. novembra 2006. godine, postupajući po uputstvima Presude Vrhovnog suda broj Rev-151/02 od 12. decembra 2003. godine i odlučujući o žalbama apelanata i tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj P-28/01 od 19. septembra 2001. godine, nakon održanih rasprava pred drugostepenim sudom 5. oktobra i 8. novembra 2006. godine, žalbu apelanata djelimično uvažio i osporavanu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio, tako što je tuženog obavezao da pored već pravosnažno dosuđenih iznosa u Presudi Vrhovnog suda broj Rev 151/02 od 12. decembra 2003. godine prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrpljene fizičke bolove, pored dosuđenog iznosa od 3.000,00 KM, iznos od 1.200,00 KM; za pretrpljeni strah, pored dosuđenog iznosa od 2.500,00 KM, iznos od 1.000,00 KM; za duševne bolove zbog naruženosti, pored dosuđenog iznosa od 4.000,00 KM iznos od 1.600,00 KM; a svim ostalim apelantima za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica isplati pored dosuđenih iznosa od po 1.500,00 KM iznose od po 600,00 KM sve u roku od 30 dana od dana donošewa ove presude pod prijetwom izvršewa. Višak tužbenih zahtjeva apelanata je odbijen. 26. Osnovni sud je navedenu presudu Okružnog suda s kompletnim spisom zaprimio 30. novembra 2006. godine. 27. Apelanti su 15. decembra 2006. godine ponovo dostavili podnesak kojim su urgirali da se rješava predmet zbog dužine trajawa predmetnog spora naglašavajući da su izbjeglice i raseljena lica, te da su teškog ekonomskog stawa, da su djeca školskog uzrasta i da se "svi izdržavaju iskqučivo od malog iznosa penzije prvotužioca". 28. Prvoapelant je 16. februara 2007. godine, pozivajući se na čl. 56 i 57 ZPP-a, dostavio Osnovnom sudu preinačenu tužbu, te od tuženog zatražioda prvoapelantu isplati iznos od 100.000,00 KM, na ime nematerijalne štete zbog trajnog gubitka radne sposobnosti od 100%, nastale od posljedica povrede na radnom mjestu 20. avgusta 1996. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 4. jula 1997. godine do konačne isplate, kao i iznos od 200,00 KM mjesečno na ime izgubljene dodatne zarade, sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadom troškova spora. 29. Osnovni sud je 7. marta 2007. godine, nakon što je pribavio odgovore na podnesene revizije protiv Presude Okružnog suda broj Gž 74/04 od 29. novembra 2006. godine, dostavio Vrhovnom sudu sudski spis na odlučivanje o reviziji. 30. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 282 od 26. februara 2009. godine, odlučujući o reviziji apelanata i tuženog protiv Presude Okružnog suda broj Gž-74/04 od 29. novembra 2006. godine, odbio kao neosnovane obje revizije. Vrhovni sud je 27. marta 2009. godine Osnovnom sudu dostavio predmetni sudski spis. 31. Prvoapelant je dostavljanjem podneska od 27. avgusta 2009. godine predsjedniku Osnovnog suda ponovo urgirao rad u predmetu, naglašavajući da prvostepeni sud nije nastavio parnični postupak shodno Presudi Okružnog suda broj Gž -459/01 od 13. decembra 2001. godine, tj. ponovno suđenje u ukinutom dijelu osporavane presude (naknade za umanjenje opšte životne i radne aktivnosti te naknada mjesečnih iznosa na ime izgubljene dodatne zarade). 32. Osnovni sud je 24. septembra 2009. godine tuženom dostavio preinačenu tužbu apelanata od 16. februara 2007. godine, te zatražio da se postupa u skladu sa ZPP-om, tj. Da se dostavi pismeni odgovor u roku od 30 dana. Dalje, Osnovni sud je, nakon što je 20. oktobra 2009. godine zaprimio odgovor tuženog, prvo pripremno ročište zakazao za 21. januar 2010. godine, koje je održano, ali zbog obimnosti prijedloga za provođenje dokaza ročište je odloženo za 12. februar 2010. godine. 33. Apelant je 29. januara 2010. godine zatražio izuzeće postupajućeg sudije u predmetu Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P, koje je Rješenjem predsjednika suda broj 087-0-Su 10 -000 054 od 2. februara 2010. godine odbijeno kao neosnovano. 34. Ročište od 12. februara 2010. godine je održano, kao i glavna rasprava zakazana za 7. april, koja je nastavljena 19. maja 2010. godine. 35. Osnovni sud je Presudom broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine predmetni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, te obavezao prvoapelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 16.683,75 KM. 36. Prvoapelant je 14. jula 2010. godine podnio žalbu protiv navedene presude Osnovnog suda. 37. Okružni sud je svojim dopisom broj 013-0-Su-Ap-10-000 055 od 19. oktobra 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je konkretan predmet po žalbi prvoapelanta na rješavanju kod Okružnog suda, i da ga treba hitno riješiti. 38. Okružni sud je Presudom broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine žalbu prvoapelanta protiv prvostepene presude Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine odbio kao neosnovanu i osporenu presudu potvrdio. Prvoapelant je predmetnu presudu primio 18. januara 2011. godine. 39. Osnovni sud je izdao potvrdu broj 87 0 P 004305 97 P od 22. februara 2011. godine da prvoapelant "sa 22. februarom 2011. godine nije uložio reviziju Vrhovnom sudu na presudu Okružnog suda broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine." U potvrdi je navedeno da se ona izdaje na lični zahtjev prvoapelanta Duška Pavličića radi sklapawa vansudskog poravnawa s tuženim. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošewa konačne odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da su 4. jula 1997. godine protiv tuženog podnijeli tužbu Osnovnom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete, po osnovu pretrpljene teške fizičke povrede prvoapelanta Duška Pavličevića na radnom mjestu kod tuženog, te istakli redosljed postupawa nadležnih sudova, naglašavajući da su Okružnom sudu podnijeli sedam urgencija i molbi za uzimanje konkretnog predmeta u rad, dok su Osnovnom sudu podnijeli pet urgencija i molbi u tom smislu, kao i kancelariji Ombudsmena u Doboju. Takođe, apelanti su naglasili da "predmetni postupak pred sudovima Republike Srpske traje više od dvanaest godina bez okončawa, za koji pe- riod tužiteqi trpe štetu". Apelanti su ukazali na aspekt nepravilne primjene materijalnog prava kao posljedice pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa, počinjene u predmetnom postupku, kroz koje je i došlo do neosnovanog ponavljanja postupka i dugotrajnog suđewa. Apelanti su na kraju predložili da Ustavni sud usvoji wihovu apelaciju, da utvrdi povredu "čl.II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo za donošenje odluke u razumnom roku", da naloži Osnovnom sudu, Okružnom sudu i Vrhovnom sudu da u roku od tri mjeseca odluče o tužbenom zahtjevu apelanata, te da naloži Republici Srpskoj da svim apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku isplati iznos od 6.000,00 KM. U dopuni apelacije od 16. jula 2010. godine prvoapelant je dostavio Ustavnom sudu Presudu Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine kao i kopiju žalbe koju je podnio protiv te presude. b) Odgovori na apelaciju 41. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju detaqno naveo kako je svojom Presudom broj Rev-151/02 od 12. decembra 2003. godine odlučio o reviziji apelanata, s tim što je naglasio da nema saznawa u kojoj fazi je predmet koji se rješava kod Osnovnog suda. 42. Okružni sud je, prilikom dostavljanja spisa Osnovnog suda, naveo da mu uz podnesak nije dostavljena apelacija, pa iz tih razloga nije u mogućnosti da se izjasni na navode apelacije u pogledu kršewa apelantovih prava. Dalje, Okružni sud je u svom dopisu broj 013-0-Su-Ap-10-000 055 od 19. oktobra 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je konkretan predmet po žalbi apelanta protiv prvostepene Presude Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine na rješavanju kod Okružnog suda, naglašavajući da će ga hitno riješiti, nakon što Ustavni sud izvrši uvid u predmetni spis Osnovnog suda i predmet hitno vrati Okružnom sudu na daqnje postupanje. S obzirom da se u ovom postupku apelant žalio zbog povrede prava na "suđenje u razumnom roku", Ustavni sud je ovo izjašnjenje Okružnog suda, tretirao kao odgovor na apelaciju. V. Relevantni propisi 43. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 354. stav 2. tačka 13. Bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji: 13) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a naročito ako je izreka presude nerazumqiva, ako protivrječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopšte razloga ili u wojnisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi. 44. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta–jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 62. Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 228. Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješewa drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koja će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješewa drugostepenog organa, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitawa na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. VI. Dopustivost 45. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 46. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 47. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 48. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 49. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošewa odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 50. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 51. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 52. Ustavni sud prije svega ističe da se, shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka moracijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksomEvropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 53. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 54. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (...) (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. b) Period koji se uzima u obzir 55. Parnični postupak pokrenut je 4. jula 1997. godine, kada su apelanti Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete po osnovu teške fizičke povrede prvoaapelanta Duška Pavličevića koju je pretrpio na radu. Prvoapelant je 16. februara 2007. godine Osnovnom sudu dostavio preinačenu tužbu u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog trajnog gubitka radne sposobnosti i naknadu izgubljene zarade. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu doneseno više odluka, i da je predmetni postupak u odnosu na prvoapelanta okončan Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine, koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva (kojim prvoapelant potražuje određeni iznos na ime umanjenja radne aktivnosti te mjesečneiznose na ime izmakle koristi). Cjelokupan postupak je trajao od 4. jula 1997. godine, dakle, duže od trinaest godina i pet mjeseci, i Ustavni sud će ispitati period u konkretnom slučaju u odnosu na prvoapelanta. S druge strane predmetni postupak je u odnosu na ostale apelante okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 282 od 26. februara 2009. godine, kojom su odbijene revizije apelanata i tuženog pa odluka revizionog suda predstavlja konačnu odluku o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete. Stoga je period koji će Ustavni sud cijeniti u predmetnom postupku u odnosu na ostale apelante (osim prvoapelanta) nešto kraći i iznosi jedanaest godina, sedam mjeseci i dvadeset dva dana s) Analiza razumnosti trajawa postupka 56. U predmetnom postupku trebalo je da se riješi pitanje osnovanosti i visine naknadematerijalne i nematerijalne štete nastale kao posljedice teške fizičke povrede kod jednog apelanta, koju je pretrpio na radu, kao i osnovanosti i visini nematerijalne štete za ostale apelante na ime pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih teškim invaliditetom bliskog lica. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo da se riješe, Ustavni sud smatra da predmetni spor može da se okarakteriše kao relativno složen. 57. U vezi s ponašanjem apelanata, Ustavni sud zapaža da nije mogao da utvrdi da su apelanti na bilo koji način doprinijeli dužini predmetnog postupka. Naprotiv, apelanti su pismenim podnescima pokušavali da ishode okončanje postupka u razumnom roku. 58. S druge strane, Ustavni sud naglašava da Osnovni sud uopšte nije dostavio odgovor na navode apelacije, a samim tim dakle nije dao nikakve argumente koji bi opravdali dužinu konkretnog postupka koja jeapriorinerazumnaimoglabidase opravda samo u izuzetnim okolnostima. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, okolnost da je u predmetnom parničnom postupku svaki od sudova postupao više puta i donio više odluka (Osnovni sud četiri presude, Okružni sud pet odluka–dva rješewa i tri presude, Vrhovni sud dvije presude), Ustavni sud smatra da predmetni postupak zahtijeva globalnu ocjenu. U kontekstu navedenog, imajući u vidu da je prvoapelantu trebalo više od trinaest godina a ostalim apelantima više od jedanaest godina da dođu do konačne odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku. Tako je i pored činjenice da su u pojedinim fazama postupka redovni sudovi iskazivali primjerenu ažurnost jer su stalnim vraćanje predmeta na ponovno suđenje nesporno i doveli do toga da je predmetni postupak ovako dugo trajao. U ovom kontekstu Ustavni sud podsjeća da shodno praksi Evropskog suda stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta sudu na ponovni postupak, često dovodi do,de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji doprinos sve tri sudske instance konačnoj dužini postupka. 59. Na kraju, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano, te da bi moglo da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. Kako sudovi nisu ukazali da postoje izuzetne okolnosti koje su spriječile da se brže postupa u konkretnom predmetu, Ustavni sud zakqučuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 60. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Kompenzacija 61. Apelanti su zatražili da im se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 62. Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak u odnosu na prvoapelanta trajao duže od trinaest godina i šest mjeseci, te da je okončan 10. decembra 2010. godine, prvoapelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM. S druge strane ostalim apelantima, u odnosu na koje je predmetni postupak trajao preko jedanaest godina i sedam mjeseci, određuje se naknada u visini od po 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, na ime nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku, zbog propusta navedenih sudova. VIII. Zakqučak 63. Ustavni sud je zakqučio da postoji kršenje prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda navedenog prava se ogleda u tome što je postupak u predmetu koji se tiče građanskopravnog spora - naknade materijalne i nematerijalne štete po osnovu teške povrede na radu, trajao u periodu dužem od trinaest godina i pet mjeseci, odnosno što je postupak naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih teškim invaliditetom bliskog lica trajao preko jedanaest godina i sedam mjeseci, a ta dužina postupka jeapriori nerazumna i mogla bi da se opravda samo u izuzetnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu ponudili, niti ih je Ustavni sud prepoznao. 64. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 65. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2339/08, rješavajući apelacijuDuška Pavličevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDuška Pavličevića, Svjetlane Pavličević, mldb. Dragane Pavličević, mldb. Miloša Pavličevića i Milana Pavličevića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke Dušku Pavličeviću isplati iznos od 1.950,00 KM, a Svjetlani Pavličević, mldb. Dragani Pavličević, mldb. Milošu Pavličeviću i Milanu Pavličeviću iznos od po 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Duško Pavličević, Svjetlana Pavličević, mldb. Dragana Pavličević, mldb. Miloš Pavličević i Milan Pavličević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mladenova, općina Teslić, koje zastupa Slobodanka Stajnić, advokatica iz Doboja, podnijeli su 26. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) (raniji brojevi P-139/97, P-99/00, P-28/01 i P-1/02), novi broj 87 0 P 004305 97 P, koji se odnosi na naknadu štete po osnovu povrede na radu. Prvoapelant je dopunio apelaciju 16. jula 2010. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zatraženo je 19. marta 2009. godine, a od Osnovnog suda 12. februara 2009. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. marta 2009. godine. 4. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, navodeći da se predmet nalazi na Vrhovnom sudu radi odlučivanja u reviziji. 5. Na traženje Ustavnog suda Okružni sud je 19. oktobra 2010. godine dostavio na uvid sudski spis Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P koji je radi odlučivanja o žalbi kod Okružnog suda vođen pod brojem 87 0 P 004305 10 Gž. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 23. aprila 2009. godine. 7. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 7. marta 2011. godine, a od Osnovnog suda 8. marta 2011. godine, da dostave podatke na okolnosti donošenja odluke Okružnog suda o žalbi prvoapelanta protiv prvostepene Presude Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine, kao i na okolnosti prvoapelantovog daljnjeg korištenja pravnih lijekova. 8. Okružni sud je 11. marta 2011. godine dostavio kopiju Presude Okružnog suda broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine, a Osnovni sud je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju navedene presude prvoapelantovom punomoćniku, kao i potvrdu broj 87 0 P 004305 97 P od 22. februara 2011. godine. III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 10. Apelanti su 4. jula 1997. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv DD Hemijska industrija "Destilacija" Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete po osnovu teške tjelesne povrede koju je zadobio apelant Duško Pavličević na radnom mjestu polukvalificiranog cirkulariste kod tuženog, kojom prilikom je apelantu gumeni transporter otkinuo desnu ruku. Apelant Duško Pavličević je zahtijevao da mu tuženi naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpio na radu, dok su ostali apelanti tražili da im tuženi naknadi nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih teškim invaliditetom prvoapelanta kao srodnika (supruga, oca i sina). Predmetna tužba je zavedena pod brojem P-137/97. 11. Osnovni sud je u konkretnom predmetu do donošenja prvostepene presude zakazao jedanaest ročišta od kojih je sedam odloženo, dok su četiri održana. Prva ročišta zakazana za 23. oktobar i 8. decembar 1997. godine su održana, a ročište određeno za 12. januar 1998. godine je odloženo, jer su apelanti podnijeli zahtjev za izuzeće sudije koji je rješenjem predsjednika Osnovnog suda broj R 9/98 od 26. februara 1998. godine odbijen kao neosnovan. Ročište zakazano za 19. mart 1998. godine također je odloženo zbog toga što sudsko vijeće nije bilo u punom sastavu. Ročište od 8. aprila 1998. godine je održano, na njemu su izvedeni određeni dokazi, između kojih saslušanje i suočenje više svjedoka. Međutim, zbog neophodnosti da se izvedu i drugi dokazi iz oblasti zaštite na radu, ročište je odloženo na neodređeno vrijeme. Nakon što su apelanti 3. jula 1998. godine dostavili svoja izjašnjenja na nalaze i mišljenja određenih vještaka, daljnja ročišta zakazana za 1. septembar 1998. godine i 28. maj 1999. godine su odložena zbog toga što nije bio završen izbor sudija porotnika. 12. Osnovni sud je dopisom broj P-139/97 od 7. juna 1999. godine, koji je dostavio Okružnom sudu, zatražio da se konkretan predmet ustupi drugom mjesno nadležnom sudu s ciljem da se brže postupa, obrazlažući da je "sud ostao bez sudija porotnika kojima je istekao mandat". Međutim, Okružni sud je Rješenjem broj R-59/99 od 9. juna 1999. godine odbio zahtjev Osnovnog suda za promjenu mjesne nadležnosti u ovoj pravnoj stvari. 13. Ročišta za glavni pretres zakazana za 30. septembar, 29. oktobar 1999. godine i 21. januar 2000. godine su odložena zbog neodazivanja vještaka određenih struka, dok je održano naredno ročište zakazano za 7. februar 2000. godine. 14. Presudom Osnovnog suda broj P-139/97 od 7. februara 2000. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata protiv tuženog radi naknade štete. 15. Okružni sud je Rješenjem broj GŽ-101/00 od 24. maja 2000. godine odlučujući o žalbi apelanata protiv navedene presude Osnovnog suda žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je ocijenio da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da su dati razlozi nepotpuni i da se ne zasnivaju na provedenim dokazima, a da je zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva preuranjen, budući da se pobijana presuda ne može ispitati, što predstavlja bitnu povredu člana 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku (u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, Okružni sud je, imajući u vidu da se radi o zahtjevu za naknadu štete na osnovu člana 173. i 176. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, naglasio da prvostepeni sud nije imao u vidu ni relevantne odredbe Zakona o zaštiti na radu, Pravilnika o općim mjerilima i normativima zaštite na radu, te je odredio koje će konkretne radnje poduzeti prvostepeni sud i koje će činjenice utvrditi u odnosu na uzrok nastanka štetnog događaja. 16. Osnovni sud je, nakon što je 31. maja 2000. godine od Okružnog suda zaprimio sudski spis, Rješenjem broj 128/2000 od 27. juna 2000. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za izuzeće postupajućeg sudije iz predmetnog suđenja. 17. Osnovni sud je na glavnom, usmenom i javnom ročištu, donio djelomičnu Presudu broj P-99/2000 od 10. oktobra 2000. godine kojom je obavezao tuženog da isplati prvoapelantu Dušku Pavličeviću, na ime naknade neimovinske štete, iznos od 15.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, iznose od po 3.000,00 KM za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 3.000,00 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe tj. od 4. jula 1997. godine pa do dana isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva o ovim vidovima štete za prvoapelanta je odbijen kao neosnovan. Istom presudom je određeno da će sud naknadno odlučivati u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime prvoapelantove izgubljene dodatne zarade, kao i naknade nematerijalne štete ostalih apelanata. 18. Okružni sud je, nakon što je 15. decembra 2000. godine zaprimio konkretan spis o žalbama apelanata i tuženog protiv navedene djelomične presude prvostepenog suda, Rješenjem broj Gž-1/01 od 17. januara 2001. godine žalbe uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je dio prvostepene presude o utvrđivanju visine štete zasnovan na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. ZPP, da nisu utvrđene odlučne činjenice, zbog čega nije moguće ispitati pravilnost i zakonitost pobijane presude. Okružni sud je posebno naglasio da nije jasno zašto je prvostepeni sud donio djelomičnu presudu budući da o tome nisu navedeni bilo kakvi razlozi. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, s ciljem da otkloni nedostatke u suđenju, ponovo naveo konkretne upute za postupanje prvostepenog suda u ponovnom postupku. 19. Osnovni sud je, postupajući po uputama Okružnog suda, Presudom broj P 28/01 od 19. septembra 2001. godine, nakon što je zakazao tri ročišta za glavnu raspravu (31. jula, 28. augusta 2001. godine koja su odložena, i 6. septembra 2001. godine koje je održano), obavezao tuženog da apelantima isplati štetu po osnovu povrede na radu za prvoapelanta Duška Pavličevića iznos od 5.000,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova, 6.000,00 KM na ime pretrpljenog straha, 10.000,00 KM na ime naruženosti i 40.000,00 KM na ime umanjenja opće životne i radne aktivnosti. Nadalje, sud je obavezao tuženog da ostalim apelantima isplati iznose od po 3.000,00 KM na ime duševnog bola zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika (supruga, odnosno oca, odnosno sina), sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražen mjesečni iznos od po 200,00 KM na ime izgubljene dodatne zarade od 20. augusta 1996. godine, pa ubuduće. Također je određeno da je tuženi dužan da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 11.729,42 KM. 20. Okružni sud je Presudom broj Gž-459/01 od 13. decembra 2001. godine, odlučujući o žalbama apelanata i tuženog protiv navedene prvostepene presude, žalbe djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je prvoapelantu dosuđenu naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha od 6.000,00 KM smanjio na iznos od 3.000,00 KM, a za naruženost iznos od 10.000,00 KM smanjio na iznos od 5.000,00 KM, te dosuđene naknade nematerijalne štete ostalim apelantima iznos od po 3.000,00 KM smanjio na iznos od po 1.000,00 KM. Istom presudom prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je prvoapelantu na ime naknade za umanjenje opće životne i radne aktivnosti dosuđena naknada od 40.000,00 KM, i u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio mjesečni iznos od 200,00 KM na ime izgubljene dodatne zarade, te odluke o zakonskoj zateznoj kamati kao i odluke o troškovima parničnog postupka. Predmet je u tom ukinutom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 21. Apelanti su podneskom, koji je Osnovni sud zaprimio 21. marta 2002. godine, zatražili hitno postupanje u konkretnom predmetu. 22. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-151/02 od 12. decembra 2003. godine, odlučujući o reviziji apelanata i tuženog protiv navedene presude Okružnog suda, reviziju apelanata djelomično uvažio i preinačio Presudu Okružnog suda broj Gž-459/01 od 13. decembra 2001. godine, tako što je dosuđene naknade apelantima - supruzi, malodobnoj djeci i ocu prvoapelanta za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica povećao s iznosa od po 1.000,00 KM na iznose od po 1.500,00 KM za svakog ovog apelanta. Istom presudom je ukinuta pobijana presuda u dijelu kojim je odbijen višak tužbenog zahtjeva apelanta Duška Pavličevića za naknadu štete za pretrpljeni strah preko iznosa od 3.000,00 KM i za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naruženosti preko iznosa od 5.000,00 KM, kao i dio kojim su odbijeni zahtjevi ostalih apelanata za naknadu štete za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica preko iznosa od po 1.500,00 KM, te je Vrhovni sud predmet u tom dijelu vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. 23. Revizija tuženog je također djelomično uvažena, pa je pobijana presuda Okružnog suda ukinuta u dijelu kojim je prvoapelantu dosuđena naknada štete za pretrpljenu fizičku bol preko iznosa od 3.000,00 KM, za pretrpljeni strah preko iznosa od 2.500,00 KM i za pretrpljene i buduće duševne bolove zbog naruženosti preko iznosa od 4.000,00 KM, i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija tuženog odbijena. 24. Vrhovni sud je odredio da drugostepeni sud u nastavku postupka otkloni nedostatke na koje je ukazao ovaj sud i uz provođenje potrebnih i dostupnih dokaza utvrdi sve sporne činjenice na koje je ukazano, te u okviru njih i one činjenice koje se tiču okolnosti pod kojima je apelant započeo rad na transporteru, koje ga je lice uvelo u posao i objasnilo mu rad na cirkularu, na koji način je stavljao u pogon gumeni transporter, te nakon toga donese odgovarajuću odluku u granicama ukinutog dijela presude. 25. Okružni sud je, nakon što mu je 16. januara 2004. godine dostavljena navedena presuda Vrhovnog suda, Presudom broj Gž-74/04 od 29. novembra 2006. godine, postupajući po uputama Presude Vrhovnog suda broj Rev-151/02 od 12. decembra 2003. godine i odlučujući o žalbama apelanàta i tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj P-28/01 od 19. septembra 2001. godine, nakon održanih rasprava pred drugostepenim sudom 5. oktobra i 8. novembra 2006. godine, žalbu apelanata djelomično uvažio i pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio, tako što je tuženog obavezao da pored već pravosnažno dosuđenih iznosa u Presudi Vrhovnog suda broj Rev 151/02 od 12. decembra 2003. godine prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrpljene fizičke bolove, pored dosuđenog iznosa od 3.000,00 KM, iznos od 1.200,00 KM; za pretrpljeni strah, pored dosuđenog iznosa od 2.500,00 KM, iznos od 1.000,00 KM; za duševne bolove zbog naruženosti, pored dosuđenog iznosa od 4.000,00 KM iznos od 1.600,00 KM; a svim ostalim apelantima za duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica isplati pored dosuđenih iznosa od po 1.500,00 KM iznose od po 600,00 KM sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude pod prijetnjom izvršenja. Višak tužbenih zahtjeva apelanata je odbijen. 26. Osnovni sud je navedenu presudu Okružnog suda sa kompletnim spisom zaprimio 30. novembra 2006. godine. 27. Apelanti su 15. decembra 2006. godine ponovo dostavili podnesak kojim su urgirali rješavanje predmeta zbog dužine trajanja predmetnog spora naglašavajući da su izbjeglice i raseljena lica, te da su teškog ekonomskog stanja, da su djeca školskog uzrasta i da se "svi izdržavaju isključivo od malog iznosa penzije prvotužioca". 28. Prvoapelant je 16. februara 2007. godine, pozivajući se na čl. 56. i 57. ZPP-a, dostavio Osnovnom sudu preinačenu tužbu, te od tuženog zatražio da prvoapelantu isplati iznos od 100.000,00 KM, na ime nematerijalne štete zbog trajnog gubitka radne sposobnosti od 100%, nastale od posljedica povrede na radnom mjestu 20. augusta 1996. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 4. jula 1997. godine do konačne isplate, kao i iznos od 200,00 KM mjesečno na ime izgubljene dodatne zarade, sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadom troškova spora. 29. Osnovni sud je 7. marta 2007. godine, nakon što je pribavio odgovore na podnesene revizije protiv Presude Okružnog suda broj Gž 74/04 od 29. novembra 2006. godine, dostavio Vrhovnom sudu sudski spis na odlučivanje o reviziji. 30. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 282 od 26. februara 2009. godine, odlučujući o reviziji apelanata i tuženog protiv Presude Okružnog suda broj Gž-74/04 od 29. novembra 2006. godine, odbio kao neosnovane obje revizije. Vrhovni sud je 27. marta 2009. godine Osnovnom sudu dostavio predmetni sudski spis. 31. Prvoapelant je dostavljanjem podneska od 27. augusta 2009. godine predsjedniku Osnovnog suda ponovo urgirao rad u predmetu, naglašavajući da prvostepeni sud nije nastavio parnični postupak prema Presudi Okružnog suda broj Gž -459/01 od 13. decembra 2001. godine, tj. ponovno suđenje u ukinutom dijelu pobijane presude (naknade za umanjenje opće životne i radne aktivnosti te naknada mjesečnih iznosa na ime izgubljene dodatne zarade). 32. Osnovni sud je 24. septembra 2009. godine tuženom dostavio preinačenu tužbu apelanata od 16. februara 2007. godine, te zatražio postupanje u skladu sa ZPP-om, tj. dostavu pismenog odgovora u roku od 30 dana. Dalje, Osnovni sud je, nakon što je 20. oktobra 2009. godine zaprimio odgovor tuženog, prvo pripremno ročište zakazao za 21. januar 2010. godine, koje je održano, ali zbog obimnosti prijedloga za provođenje dokaza ročište je odloženo za 12. februar 2010. godine. 33. Apelant je 29. januara 2010. godine zatražio izuzeće postupajućeg sudije u predmetu Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P, koje je Rješenjem predsjednika suda broj 087-0-Su 10 -000 054 od 2. februara 2010. godine odbijeno kao neosnovano. 34. Ročište od 12. februara 2010. godine je održano, kao i glavna rasprava zakazana za 7. april koja je nastavljena 19. maja 2010. godine. 35. Osnovni sud je Presudom broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine predmetni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, te obavezao prvoapelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 16.683,75 KM. 36. Prvoapelant je 14. jula 2010. godine podnio žalbu protiv navedene presude Osnovnog suda. 37. Okružni sud je svojim dopisom broj 013-0-Su-Ap-10-000 055 od 19. oktobra 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je konkretan predmet po žalbi prvoapelanta na rješavanju kod Okružnog suda, i da ga treba hitno riješiti. 38. Okružni sud je Presudom broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine žalbu prvoapelanta protiv prvostepene presude Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine odbio kao neosnovanu i osporenu presudu potvrdio. Prvoapelant je predmetnu presudu primio 18. januara 2011. godine. 39. Osnovni sud je izdao potvrdu broj 87 0 P 004305 97 P od 22. februara 2011. godine da prvoapelant "sa 22. februarom 2011. godine nije uložio reviziju Vrhovnom sudu na presudu Okružnog suda broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine." U potvrdi je navedeno da se ona izdaje na lični zahtjev prvoapelanta Duška Pavličića radi sklapanja vansudskog poravnanja s tuženim. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da su 4. jula 1997. godine protiv tuženog podnijeli tužbu Osnovnom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete, po osnovu pretrpljene teške tjelesne povredeprvoapelanta Duška Pavličevića na radnom mjestu kod tuženog, te istakli redoslijed postupanja nadležnih sudova, naglašavajući da su Okružnom sudu podnijeli sedam urgencija i molbi za uzimanje konkretnog predmeta u rad, dok su Osnovnom sudu podnijeli pet urgencija i molbi u tom smislu, kao i kancelariji Ombudsmana u Doboju. Također, apelanti su naglasili da "predmetni postupak pred sudovima Republike Srpske traje više od dvanaest godina bez okončanja, za koji period tužitelji trpe štetu". Apelanti su ukazali na aspekt nepravilne primjene materijalnog prava kao posljedice pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, počinjene u predmetnom postupku, kroz koje je i došlo do neosnovanog ponavljanja postupka i dugotrajnog suđenja. Apelanti su u konačnici predložili da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, da utvrdi povredu "čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo za donošenje odluke u razumnom roku", da naloži Osnovnom sudu, Okružnom sudu i Vrhovnom sudu da u roku od tri mjeseca odluče o tužbenom zahtjevu apelanata, te da naloži Republici Srpskoj da svim apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati iznos od 6.000,00 KM. U dopuni apelacije od 16. jula 2010. godine prvoapelant je dostavio Ustavnom sudu Presudu Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine kao i kopiju žalbe koju je podnio protiv te presude. b) Odgovori na apelaciju 41. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju detaljno naveo kako je svojom Presudom broj Rev-151/02 od 12. decembra 2003. godine odlučio o reviziji apelanata, s tim što je naglasio da nema saznanja u kojoj fazi je predmet koji se rješava kod Osnovnog suda. 42. Okružni sud je, prilikom dostave spisa Osnovnog suda, naveo da mu uz podnesak nije dostavljena apelacija, pa iz tih razloga nije u mogućnosti da se izjasni na navode apelacije u pogledu kršenja apelantovih prava. Nadalje, Okružni sud je u svom dopisu broj 013-0-Su-Ap-10-000 055 od 19. oktobra 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je konkretan predmet po žalbi apelanta protiv prvostepene Presude Osnovnog suda broj 87 0 P 004305 97 P od 15. juna 2010. godine na rješavanju kod Okružnog suda, naglašavajući da će ga hitno riješiti, nakon što Ustavni sud izvrši uvid u predmetni spis Osnovnog suda i predmet hitno vrati Okružnom sudu na daljnje postupanje. S obzirom da se u ovom postupku apelant žalio zbog povrede prava na "suđenje u razumnom roku", Ustavni sud je ovo izjašnjenje Okružnog suda, tretirao kao odgovor na apelaciju. V. Relevantni propisi 43. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 354. stav 2. tačka 13. Bitna povreda parničnog postupka uvijek postoji: 13) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a naročito ako je izreka presude nerazumljiva, ako protivrječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili protivrječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi. 44. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta–jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 62. Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70.stav 1. Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 228. Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koja će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog organa, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. VI. Dopustivost 45. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 46. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 47. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 49. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 50. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 51. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 52. Ustavni sud prije svega ističe da se, shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 53. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 54. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (...) (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija Abroj 228-B, stav 18. b) Period koji se uzima u obzir 55. Parnični postupak pokrenut je 4. jula 1997. godine, kada su apelanti Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete po osnovu teške tjelesne povrede prvoaapelanta Duška Pavličevića koju je pretrpio na radu. Prvoapelant je 16. februara 2007. godine Osnovnom sudu dostavio preinačenu tužbu u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog trajnog gubitka radne sposobnosti i naknadu izgubljene zarade. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu doneseno više odluka, i da je predmetni postupak u odnosu na prvoapelanta okončan Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 004305 10 Gž od 10. decembra 2010. godine, koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva (kojim prvoapelant potražuje određeni iznos na ime umanjenja radne aktivnosti te mjesečne iznose na ime izmakle koristi). Cjelokupan postupak je trajao od 4. jula 1997. godine, dakle, duže od trinaest godina i pet mjeseci, i Ustavni sud će ispitati period u konkretnom slučaju u odnosu na prvoapelanta. S druge strane predmetni postupak je u odnosu na ostale apelante okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 282 od 26. februara 2009. godine, kojom su odbijene revizije apelanata i tuženog pa odluka revizijskog suda predstavlja konačnu odluku o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete. Stoga je period koji će Ustavni sud cijeniti u predmetnom postupku u odnosu na ostale apelante (osim prvoapelanta) nešto kraći i iznosi jedanaest godina, sedam mjeseci i dvadeset dva dana. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 56. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanje osnovanosti i visine naknade materijalne i nematerijalne štete nastale kao posljedice teške tjelesne povrede kod jednog apelanta, koju je pretrpio na radu, kao i osnovanosti i visini nematerijalne štete za ostale apelante na ime pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih teškim invaliditetom bliskog lica. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni spor može okarakterisati kao relativno složen. 57. U vezi s ponašanjem apelanata, Ustavni sud zapaža da nije mogao utvrditi da su apelanti na bilo koji način doprinijeli dužini predmetnog postupka. Naprotiv, apelanti su pismenim podnescima pokušavali ishoditi okončanje postupka u razumnom roku. 58. S druge strane, Ustavni sud naglašava da Osnovni sud uopće nije dostavio odgovor na navode apelacije, a samim tim dakle nije dao nikakve argumente koji bi opravdali dužinu konkretnog postupka koja jeapriorinerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, okolnost da je u predmetnom parničnom postupku svaki od sudova postupao više puta i donio više odluka (Osnovni sud četiri presude, Okružni sud pet odluka –dva rješenja i tri presude, Vrhovni sud dvije presude), Ustavni sud smatra da predmetni postupak zahtijeva globalnu ocjenu. U kontekstu navedenog, imajući u vidu da je prvoapelantu trebalo više od trinaest godina a ostalim apelantima više od jedanaest godina da dođu do konačne odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku. Tako je i pored činjenice da su u pojedinim fazama postupka redovni sudovi iskazivali primjerenu ažurnost jer su stalnim vraćanje predmeta na ponovno suđenje nesporno i doveli do toga da je predmetni postupak ovako dugo trajao. U ovom kontekstu Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta sudu na ponovni postupak, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji doprinos sve tri sudske instance konačnoj dužini postupka. 59. Konačno, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano, te da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Kako sudovi nisu ukazali na postojanje izuzetnih okolnosti koje su spriječile brže postupanje u konkretnom predmetu, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 60. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Kompenzacija 61. Apelanti su zatražili da im se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 62. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04,objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak u odnosu na prvoapelanta trajao duže od trinaest godina i šest mjeseci, te da je okončan 10. decembra 2010. godine, prvoapelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM. S druge strane ostalim apelantima, u odnosu na koje je predmetni postupak trajao preko jedanaest godina i sedam mjeseci se određuje naknada u visini od po 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, zbog propusta navedenih sudova. VIII. Zaključak 63. Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda navedenog prava se ogleda u tome što je postupak u predmetu koji se tiče građanskopravnog spora - naknade materijalne i nematerijalne štete po osnovu teške povrede na radu, trajao u periodu dužem od trinaest godina i pet mjeseci, odnosno što je postupak naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih teškim invaliditetom bliskog lica trajao preko jedanaest godina i sedam mjeseci, a ta dužina postupka jeapriorinerazumnaimoglabiseopravdati samo u izuzetnim okolnostima, koje u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu ponudili, niti ih je Ustavni sud prepoznao. 64. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1455 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz "Tekuće pričuve Vlade Federacije" Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Generalnom sekretarijatu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 1 Odluka o odobravanju izdvajawa sredstava iz "Tekuće rezerve Vlade Federacije" Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Generalnom sekretarijatu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik)1 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz "Tekuće rezerve Vlade Federacije" Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Generalnom sekretarijatu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik)2 1456 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija ceste Domaljevac - Brvnik - Grebnice iz Programa investi- ranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 2 1457 Odluka o prijenosu okončanog projekta Izgradnja ceste: Orašje-Ugljara-Kostrč-Matići iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 2 1458 Odluka o prijenosu okončanog projekta Modernizacija puta Njuhe-Zebina Šuma-Obadi l=5280 m i puta Njuhe (Ječmište) - Ljubuša l=2190 m iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 3 1459 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija ceste Garež-Delijaš, Općina Trnovo iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 3 1460 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta Međugorje, dionica raskršće R425-Osnovna škola; Lokalna cesta Čitluk - Sutivan iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 3 1461 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija Lokalnih cesta u Općini stolac iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 3 1462 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija ceste Lokve - Počitelj iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 4 1463 Odluka o prijenosu okončanog projekta put Sanacija lokalnih puteva u Opštini Bosansko Grahovo i to: lok. put MZ Pečenci i lok. put MZ Crni Lug iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 4 1464 Odluka o prijenosu okončanog projekta put Rekonstrukcija i sanacija lokalnih puteva Pilana - Novo Selo i Glamoč - Malkočevci iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 4 1465 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija lok. cesta, i to: Mokronoge-Oplećani l=6525 m i Lipa-Kongora-Crvenice-Mesihovina l=13500 m iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 5 1466 Odluka o prijenosu okončanog projekta Izgradnja ceste Livno-Prolog-Vaganj-Sinj iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 5 1467 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija lokalnog puta Vinac iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 5 1468 Odluka o prijenosu okončanog projekta Izrada asfaltnog sloja na lokalnom putu u Pavicama, MZ Odžak iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu6 1469 Odluka o prijenosu okončanog projekta Izrada asfaltnog sloja na lokalnom putu Jasika - Garačići, MZ Vesela iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 6 1470 Odluka o prijenosu okončanog projekta Izrada asfaltnog sloja na lokalnom putu Mlive - Ivkovići, MZ Bristovi iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 6 1471 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta Solun - Martinovići i regionalni put Olovo - Zavidovići iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvaja- njem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 7 1472 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta Staro Kraševo, Tešanjka iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 7 1473 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta Kapiči - Čizmići (MZ Čoralići) iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 7 1474 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta Podgredina - Krehići - Tromeđa (MZ Stijena) iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 8 1475 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta T. Lukavac - Bistarac iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 8 1476 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta Stjepan Polje - Malešići iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 8 1477 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta u MZ Kraljevići i MZ Sapna iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 9 1478 Odluka o prijenosu okončanog projekta Izgradnja pješačkih staza u Kladnju iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 9 1479 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta Duje - Hodžići iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 9 1480 Odluka o prijenosu okončanog projekta Tehničko opremanje Tuzlanskog aerodroma iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 10 1481 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta u MZ Brdo i MZ Ratkovići iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 10 1482 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija i rekonstrukcija lokalnih puteva i cesta u Općini Vogošća iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 10 1483 Odluka o prijenosu okončanog projekta Lokalna cesta Prača - Čemerničko Vrelo i Hrenovica - Ćetaništa iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 11 1484 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija lokalnih puteva u MZ Jabuka iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 11 1485 Odluka o prijenosu okončanog projekta Borota - Novi Grad iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 11 1486 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija lokalnih puteva u Općini Srebrenik iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 12 1487 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija lokalnog puta Vražići centar - Velino selo iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 12 1488 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija reg. puta Previle - Šibošnica R 456, dionica Lisovići - Jasenica iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 12 1489 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija lok. puta Mjesna zajednica Požarike - Gradačac u dužini od 1000 m iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 13 1490 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija i Sanacija kolovoza reg. puta R465a Kerep - Zelinja iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 13 1491 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija i Sanacija kolovoza reg. puta R469 Kalesija (Medjaš) - Živinice iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 13 1492 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija ulica u naselju Bililo i Odvode iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 13 1493 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija lok. puta Kaćuni-Hadrovice l=1,5 km iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 14 1494 Odluka o prijenosu okončanog projekta Izrada projektne dokumentacije reg. puta Visoko - Buci (Kralupi - Goduša) - Rakovica - raskršće Mostarska petlja iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 14 1495 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Biljani - Čehići, Ključ iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 14 1496 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Emirići, Put Kozarice - Tromeđa u MZ Mahmić Selo, Bosanska Krupa iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 15 1497 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Murići u MZ Liskovac, općina Cazin iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 15 1498 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Harbaši u MZ Mutnik, općina Cazin iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 15 1499 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Čajići - Gorica u MZ Liskovac iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 16 1500 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Purići, ul. Hasana Musića iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 16 1501 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Elkasova rijeka - Trostruki Klanci - Lipa iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 16 1502 Odluka o prijenosu okončanog projekta Ul. Stari Grad, Ključ iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 17 1503 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Pudin Han - Velagići iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 17 1504 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Džananovići - Softići - Šarići u MZ Šturlić, Cazin iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 17 1505 Odluka o prijenosu okončanog projekta Put Grošića Most - Grabovac u MZ Vrnograč iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 18 1506 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija kolovoza reg. puta R460 Srnice - Gračanica iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2008. i dijela sredstava za 2009. godinu 18 1507 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija lok. cesta Glama-Malkočevci iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 18 1508 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija lok. cesta u Općini Posušje iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 19 1509 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija lok. cesta u Općini Ljubuški iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 19 1510 Odluka o prijenosu okončanog projekta Rekonstrukcija Lokalnih cesta iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 19 1511 Odluka o prijenosu okončanog projekta Tehničko opremanje Aerodroma Mostar iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 20 1512 Odluka o prijenosu okončanog projekta Sanacija ceste do repetitora "PISVIR" iz Programa investiranja sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence za 2009. i dijela sredstava za 2010. godinu 20 1513 Odluka o utvrđivanju javnog interesa za izgradnju magistralne ceste Neum - Stolac (hrvatski jezik) 20 Odluka o utvrđivanju javnog interesa za izgradnju magistralne ceste Neum - Stolac (srpski jezik)21 Odluka o utvrđivanju javnog interesa za izgradnju magistralne ceste Neum - Stolac (bosanski jezik)21 1514 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzornom odboru JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar za donošenje Odluke o imenovanju izvršnog direktora za ekonomsko-finansijske poslove u JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar 21 1515 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzornom odboru JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar za donošenje Odluke o imenovanju izvršnog direktora za projektovanje i izgradnju u JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar 22 1516 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzornom odboru JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar za donošenje Odluke o imenovanju izvršnog direktora za upravljanje i održavanje u JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar (bosanski jezik) 22 1517 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzornom odboru JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar za donošenje Odluke o imenovanju direktora u JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar 22 1518 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora JP ceste FBiH d.o.o. Sarajevo o dopunama Statuta JP Ceste Federacije Bosne i Hercegovine društvo sa ograničenom odgovornošću Sarajevo 22 1519 Odluka o izmjenama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava s kriterijima raspodjele sredstava tekućih transfera utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Federalnog ministarstva obrazovanja i znanosti (hrvatski jezik) 23 Odluka o izmjenama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava s kriterijima raspodjele sredstava tekućih transfera utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Federalnog ministarstva obrazovawa i nauke (srpski jezik)23 Odluka o izmjenama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava s kriterijima raspodjele sredstava tekućih transfera utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke (bosanski jezik) 23 1520 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz "Tekuće pričuve Vlade Federacije" Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 24 Odluka o odobravanju izdvajawa sredstava iz "Tekuće rezerve Vlade Federacije" Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercego- vine (srpski jezik) 24 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz "Tekuće rezerve Vlade Federacije" Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Službi za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 24 1521 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz "Tekuće pričuve Vlade Federacije" Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Federalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (hrvatski jezik) 25 Odluka o odobravanju izdvajawa sredstava iz "Tekuće rezerve Vlade Federacije" Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Federalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (srpski jezik)25 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz "Tekuće rezerve Vlade Federacije" Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2011. godinu Federalnoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (bosanski jezik) 25 1522 Odluka o davanju saglasnosti na prijedlog za privremeno imenovanje članova Nadzornog odbora JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar 26 1523 Rješenje oimenovanju Radne grupe za analizu relevantne dokumentacije u svezi upisa dionica i dioničara "Aluminij" d.d. Mostar kod Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 26 Rješenje o imenovanju Radne grupe za analizu relevantne dokumentacije u vezi upisa dionica i dioničara "Aluminij" d.d. Mostar kod Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik)26 Rješenje o imenovanju Radne grupe za analizu relevantne dokumentacije u vezi upisa dionica i dioničara "Aluminij" d.d. Mostar kod Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 27 1524 Rješenje o imenovanju Radne grupe za ocjenu prijedloga za zaključenje vansudske nagodbe u postupku izmirenja potraživanja uposlenika gospodarskog društva "Zrak" d.d. Sarajevo (hrvatski jezik) 27 Rješenje o imenovanju Radne grupe za ocjenu prijedloga za zakqučenje vansudske nagodbe u postupku izmirewa potraživawa zaposlenika privrednog društva "Zrak" d.d. Sarajevo (srpski jezik) 27 Rješenje o imenovanju Radne grupe za ocjenu prijedloga za zaključenje vansudske nagodbe u postupku izmirenja potraživanja zaposlenika privrednog društva "Zrak" d.d. Sarajevo (bosanski jezik) 28 1525 Rješenje o imenovanju Komisije za utvrđivanje mjera i aktivnosti radi unapređenja provođenja Zakona o finansijskoj konsolidaciji Javnog preduzeća Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo za period 1. 1. 2008. do 31. 12. 2012. godine 28 1526 Rješenje o razrješenju sekretara Vlade Federacije Bosne i Hercegovine 29 1527 Rješenje o privremenom imenovanju sekretara Vlade Federacije Bosne i Hercegovine 29 1528 Rješenje broj 03/05-31-1051-1/2011 29 1529 Rješenje broj 03/05-31-1051/2011 29 FEDERALNO MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐENJA 1530 Rješenje o izmjeni Rješenja o imenovanju Komisije za provođenje postupka javnih nabavki Federalnog ministarstva prostornog uređenja za budžetsku 2011. godinu 30 1531 Rješenje o imenovanju vršioca dužnosti direktora Javnog preduzeća JP Zavod za geodeziju i kartografiju Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o. 30 1532 Rješenje o imenovanju privremenog Nadzornog odbora Javnog preduzeća JP Zavod za geodeziju i kartografiju Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o. 30 FEDERALNA UPRAVA ZA INSPEKCIJSKE POSLOVE Rješenje o imenovanju Komisije za provedbu postupka javne nabavke 30 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 2300/08 (hrvatski jezik) 31 Odluka broj AP 2300/08 (srpski jezik) 34 Odluka broj AP 2300/08 (bosanski jezik) 36 Odluka broj AP 2335/10 (hrvatski jezik) 39 Odluka broj AP 2335/10 (srpski jezik) 44 Odluka broj AP 2335/10 (bosanski jezik) 48 Odluka broj AP 2339/08 (hrvatski jezik) 53 Odluka broj AP 2339/08 (srpski jezik) 58 Odluka broj AP 2339/08 (bosanski jezik) 62 U skladu sa Uputstvom o načinu objavljivanja obavještenja u postupcima javnih nabavki ("Službeni glasnik BiH", broj 43/11), dostavljanje obavještenja JPNIO Službenom listu BiH vršit će se putem Informacionog sistema za elektronsko objavljivanje obavještenja - sistema Go-Pro- cure počev od 01.09.2011. godine. Agencija za javne nabavke BiH i JP NIO Službeni list BiH pozivaju sve ugovorne organe u Bosni i Hercegovini da izvrše registraciju u sistem što je prije moguće, kako bi spremni dočekali početak primjene Uputstva i Informacionog sistema. Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Džemala Bijedića 39/III - Poštanski fah 3 - Ravnatelji odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 722-061 - Pretplata: 722-054, fax: 722-071 - Oglasni odjel: 722-049, 722-050, fax: 722-074- Služba za pravne i opće poslove: 722-051 - Računovodstvo: 722-044, 722-046 - Komercijala: 722-042 - Centrala: 722-030 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za tiskaru: Mevludin Hamzić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2011. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2011. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku