O imenovanju Komisije za izbor
805 Na osnovu člana 9. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 12/03 i 34/03), a u skladu sa odredbama Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 14/11), federalni ministar kulture i sporta donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA IZBOR PREDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA FONDACIJE ZA KINEMATOGRAFIJU 1. Imenuje se Komisija za izbor predsjednika i članova Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju (u daljnjem tekstu: Komisija), u slijedećem sastavu: 1. MUNEVERA BEČIROVIĆ, predsjednik (Federalno ministarstvo kulture i sporta) 2. ADIS SALKIĆ, član (Federalno ministarstvo kulture i sporta) 3. NUSRET ČOLO, član (Federalno ministarstvo kulture i sporta) 4. AMRA BAKŠIĆ-ČAMO, član 5. PJER ŽALICA, član 2. Komisija iz tačke 1. ovog Rješenja ima zadatak da provede proceduru predlaganja kandidata na pozicije predsjednika i članova Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju. 3. Zadatak iz tačke 2. ovog Rješenja Komisija će obavljati poslije radnog vremena. 4. Rok za izvršenje zadatka iz tačke 2. ovog Rješenja je do 60 dana od dana donošenja Rješenja. 5. Komisija iz tačke 1. ovog Rješenja dužna je po izvršenju zadatka sačini izvještaj o svom radu i isti dostaviti federalnom ministru kulture i sporta. 6. Naknada za rad u Komisiji utvrdit će se posebnim rješenjem. 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-14-5-1886/11 1. juna/lipnja 2011. godine Sarajevo Ministar Salmir Kaplan,s.r. (Sl-621/11-F) AGENCIJA ZA DRŽAVNU SLUŽBU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 7. stav 1. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09 i 60/10) i člana 5. i 6. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 3/05), direktor Agencije za državnu službu Federacije BiH donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANOVA KOMISIJE ZA PROVOĐENJE POSTUPKA JAVNIH NABAVKI U Komisiju za provođenje otvorenog postupka javne nabavke usluga edukacije državnih službenika (iz engleskog jezika i normiranja-tehnike izrade pravnih propisa) imenuje se: 1. EDMA GRCIĆ - predsjedavajuća, 2. SAMRA LJUCA - član, 3. VJEKOSLAV TOMAS - član, 4. SUVAD HURKO - sekretar. Komisija je ovlaštena za provođenje postupka nabavke roba od dana donošenja odluke o njenom formiranju do okončanja svih poslova vezanih za nabavku prethodno navedenih usluga, a u skladu sa članom 7. stav 1. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06 i 12/09) i člana 5. i 6. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 3/05). Komisija je dužna da nakon okončanja postupka dostavi direktoru Agencije preporuku za izbor najpovoljnijeg ponuđača, zajedno sa izvještajem o radu i razlozima davanja takve preporuke. Za rad i angažovanje na navedenim poslovima, predsjeda- vajućoj, članovima Komisije i sekretaru isplatit će se novčana naknada. Visina novčane naknade utvrditi će se posebnim rješenjem. Ovo rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-14-2-229-1/11 6. maja/svibnja 2011. godine Sarajevo Direktor Sead Maslo,s.r. (Sl-628/11-F) KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Temeljem članka 13. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 36/99 i 33/04), članka 15. st. (2) Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Službene novine Federacije BiH", br. 7/06), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, rješavajući po zahtjevu društva ADRIS GRUPA dioničko društvo za upravljanje i ulaganje Rovinj, na 316. sjednici održanoj 1. lipnja 2011. godine, je donijela RJEŠENJE ODOBRAVA se tender ponuda za preuzimanje Dioničkog društva za unutrašnju i vanjsku trgovinu "OPRESA" Sarajevo, sa podacima: – Naziv emitenta: Dioničko društvo za unutrašnju i vanjsku trgovinu "OPRESA" Sarajevo, – Sjedište emitenta: Džemala Bijedića 185, Sarajevo; – Registarski broj emitenta u registru kod Komisije: 01-09; – Iznos temeljnog kapitala emitenta: 12.231.490,00 KM; – Nominalna vrijednost dionice emitenta: 10,00 KM; –Broj dionica emitenta: 1.223.149 redovnih (običnih) dionica; –Naziv ponuditelja: ADRIS GRUPA dioničko društvo za upravljanje i ulaganje Rovinj; –Adresa ponuditelja: Vladimira Nazora 1, Rovinj, Hrvatska; –Broj dionica emitenta koje ponuditelj posjeduje: 1.187.727 ili 97,10% redovnih (običnih) dionica; –Broj dionica emitenta koje su predmet tender ponude: 35.422 ili 2,90% redovnih (običnih) dionica; –Ponuditeljeva cijena po jednoj dionici: 15.42 KM ili 154,20% nominalne vrijednosti dionice; –Društvo ovlašteno za prikupljanje ponuda: Raiffeisen Bank dd BiH Sarajevo; –Mjesto prikupljanja ponuda: kod brokerskog društva Raiffeisen Bank dd BiH Sarajevo; –Rok trajanja javnog poziva: 30 dana od dana objave ten- der ponude. Broj 04/1-19-166/11 1. lipnja/juna 2011. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Mr.Hasan Ćelam,v.r. Temeljem čl. 13. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 36/99 i 33/04) i čl. 15. st. (2) Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Službene novine Federacije BiH", br. 7/06), Komisija za vrijednosne papire Federacije BiH, rješavajući po zahtjevu za odobrenje ten- der ponude za preuzimanje Dioničkog društva Vemal dd Tešanj, podnesenom od društva AS d.o.o. Jelah-Tešanj društvo za proizvodnju, trgovinu i transport, na 315. sjednici održanoj 24. svibnja 2011. godine, je donijela RJEŠENJE 1. ODOBRAVA se tender ponuda za preuzimanje Dioničkog društva "Vemal" dd Tešanj, sa podacima: –Naziv emitenta: Dioničko društvo Vemal dd Tešanj; –Sjedište emitenta: N. Mešića 1., Tešanj; –Registarski broj emitenta u registru kod Komisije: 01-436; –Iznos temeljnog kapitalaemitenta: 3.667.280,00KM; –Nominalna vrijednost dionice emitenta: 40,00 KM; –Broj dionica emitenta: 91.682 redovnih (običnih) dionica; –Naziv ponuditelja i iznos dionica koje ima: AS d.o.o. Jelah-Tešanj društvo za proizvodnju, trgovinu i trans- port, sa iznosom od 32.127 ili 35,0418% redovnih (običnih) dionica; –Naziv osobe sa kojom ponuditelj zajednički djeluje i iznos dionica koje ima: Rusmir Hrvić iz Tešnja, 12.527 ili 13,6635% redovnih (običnih) dionica; –Broj dionica emitenta koje su predmet tender ponude: 47.028 ili 51,2947% redovnih (običnih) dionica; –Ponuditeljeva cijena po jednoj dionici: 14,54 KM/dionica ili 36,35 % nominalne vrijednosti dionice; –Društvo ovlašteno za prikupljanje ponuda: VGT Broker dd Visoko; –Mjesto prikupljanja ponuda: putem brokerske kuće VGT Broker dd Visoko; – Rok trajanja javnog poziva: 30 dana od dana objave ten- der ponude. 2. Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04/1-19-153/11 24. svibnja/maja 2011. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Mr.Hasan Ćelam,v.r. BOSNA I HERCEGOVINA UPRAVA ZA NEIZRAVNO/INDIREKTNO OPOREZIVANJE Temeljem članka 36. stavak (1) Zakona o trošarinama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 49/09), a u svezi sa člankom 14. stavak (1) alineja vii) Zakona o sustavu neizravnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 44/03, 52/04, 34/07, 4/08 i 49/09), Upravni odbor Uprave za neizravno oporezivanje, na prijedlog Vlade Republike Srpske, o mjesečnim količinama dizel goriva na koje se ne plaća cestarina, na 113. sjednici održanoj 10. svibnja 2011. godine, donio je ODLUKU 1 O IZMJENI I DOPUNI ODLUKE O KOLIČINAMA DIZEL - GORIVA NA KOJE SE NE PLAĆA CESTARINA ZA 2011. GODINU I. U Odluci o količinama dizel - goriva na koje se ne plaća cestarina za 2011. godinu ("Službeni glasnik BiH", broj 3/11) u točki II podtočka a) poslije alineje 8. dodaje se nova alineja 9. koja glasi: "9. "EFT Rudnik i Termoelektrana Stanari" d.o.o. Stanari 191.666,67" II. U istoj točki i podtočki umjesto broja 32.603,834, upisuje se broj 34.903,834. III. Za realizaciju ove Odluke zadužuje se Uprava za neizravno oporezivanje. IV. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja, a bit će objavljena u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Broj UO 1005/134/11 10. svibnja 2011. godine Sarajevo Predsjedavajući UO UNO Dragan Vrankić,v.r. Na osnovu člana 36. stav (1) Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 49/09),auvezisa članom 14. stav (1) alinejavii) Zakona o sistemu indirektnog oporezivawa u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 44/03, 52/04, 34/07, 4/08 i 49/09), Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje, na prijedlog Vlade Republike Srpske, o mjesečnim količinama dizel goriva na koje se ne plaća putarina, na 113. sjednici održanoj 10. maja 2011. godine, donio je ODLUKU 2 O IZMJENI I DOPUNI ODLUKE O KOLIČINAMA DIZEL - GORIVA NA KOJE SE NE PLAĆA PUTARINA ZA 2011. GODINU I U Odluci o količinama dizel - goriva na koje se ne plaća putarina za 2011. godinu ("Službeni glasnik BiH", broj 3/11) u tačkiIIpodtačka a) poslije alineje 8. dodaje se nova alineja 9. koja glasi: "9. "EFT Rudnik i Termoelektrana Stanari" d.o.o. Stanari 191.666,67" II U istoj tački i podtački umjesto broja 32.603,834, upisuje se broj 34.903,834. III Za realizaciju ove Odluke zadužuje se Uprava za indirektno oporezivanje. IV Ova Odluka stupa na snagu danom donošewa, a biće objav- ljena u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Broj UO 1005/134/11 10. maja 2011. godine Sarajevo Predsjedavajući UO UIO Dragan Vrankić,s.r. Na osnovu člana 36. stav (1) Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 49/09), a u vezi sa članom 14. stav (1) alineja vii) Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 44/03, 52/04, 34/07, 4/08 i 49/09), Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje, na prijedlog Vlade Republike Srpske, o mjesečnim količinama dizel goriva na koje se ne plaća putarina, na 113. sjednici održanoj 10. maja 2011. godine, donio je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 ODLUKU 1 O IZMJENI I DOPUNI ODLUKE O KOLIČINAMA DIZEL - GORIVA NA KOJE SE NE PLAĆA PUTARINA ZA 2011. GODINU I. U Odluci o količinama dizel - goriva na koje se ne plaća putarina za 2011. godinu ("Službeni glasnik BiH", broj 3/11) u tački II podtačka a) poslije alineje 8. dodaje se nova alineja 9. koja glasi: "9. "EFT Rudnik i Termoelektrana Stanari" d.o.o. Stanari 191.666,67" II. U istoj tački i podtački umjesto broja 32.603,834, upisuje se broj 34.903,834. III. Za realizaciju ove Odluke zadužuje se Uprava za indirektno oporezivanje. IV. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja, a bit će objavljena u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Broj UO 1005/134/11 10. maja 2011. godine Sarajevo Predsjedavajući UO UIO Dragan Vrankić,s.r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 14/08 i dr., rješavajući apelacijuMarije Ostojić i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. toč. 5, 8. i 10, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 2 Djelomično se usvaja apelacijaMarije Ostojić. Utvrđuje se povreda apelantičinog prava glede ostvarivanja potraživanja temeljem stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna podružnica Sarajevo, u odnosu na pozitivnu obvezu Bosne i Hercegovine, te se utvrđuje povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ova se odluka dostavlja Vijeću ministara Bosne i Hercegovine kako bi se osigurala ustavna prava sukladno ovoj odluci. Odbija se kao neutemeljena apelacijaMarije Ostojićglede ostvarivanja potraživanja temeljem stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna podružnica Sarajevo, podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMarije Ostojić, podnesena protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja temeljem stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriju Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očevidno(prima facie) neutemeljena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMarije Ostojić, podnesena protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja temeljem stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriju Bosne i Hercegovine u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMarije Ostojić, podnesena protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine glede ostvarivanja potraživanja u odnosu na gotovinsku isplatu temeljem stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna podružnica Sarajevo, zbog toga što suratione personaeinkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuju se kao nedopuštene apelacijeSande Ćorić i Omera Humačkića,podnesene radi isplate stare devizne štednje, u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što su ih podnijele neovlaštene osobe. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Marija Ostojić, Sanda Ćorić i Omer Humačkić (u daljnjem tekstu: apelanti) su u razdoblju od 4. siječnja do 14. siječnja 2008. godine podnijeli apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje. Apelacija Marije Ostojić je zavedena pod brojem AP 14/08 i podnijeta je radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, kao i u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna podružnica Sarajevo. Apelacije AP59/08 apelantice Sandre Ćorić i AP190/08 apelanta Omera Humačkića su podnijete Ustavnom sudu protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje, položene isključivo u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 14/08, AP 59/08 i AP 190/08 spoji u jedan predmet pod brojem AP 14/08, zbog toga što se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojega Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. S obzirom na to da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetu Ustavnog suda brojAP 1391/06u kojemu je Ustavni sud donio odluku 4. rujna 2008. godine, te u predmetu brojAP 164/04u kojemu je Ustavni sud donio odluku 1. travnja 2006. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovor od relevantnih institucija na predmetne apelacije, već je uzeo u obzir odgovore koji su Ustavnom sudu ranije dostavljeni u predmetima koji se odnose na istovrsna potraživanja stare devizne štednje. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelanti su građani Bosne i Hercegovine. Prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ) apelanti su ulagali devize u bivšim komercijalnim bankama u SFRJ. Također, apelantica Marija Ostojić je ulagala devize i u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana (odnosno njezin suprug koji je umro), odnosno u njenoj podružnici koja se nalazi na teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. 6. Neposredno pred početak, kao i u tijeku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, apelanti nisu bili u mogućnosti podizati novac sa štednih računa. Također, svi njihovi pokušaji da podignu novac u poslijeratnom razdoblju bili su odbijeni bez obrazloženja ili pozivanja na zakone koje su usvojile SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina ili Federacija Bosne i Hercegovine. 7. Nitko od apelanata nije pokrenuo sudski postupak kako bi ostvario svoja potraživanja temeljem stare devizne štednje. Kao razlog za nepokretanje sudskih postupaka apelanti su naveli kako su se redoviti sudovi u predmetima koji se tiču povrata "stare devizne štednje" redovito proglašavali nenadležnim, te da se, prema tome, ne radi o učinkovitom pravnom lijeku. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 8. Predmetne apelacije se odnose na zahtjeve apelanata da ostvare svoja potraživanja temeljem stare devizne štednje deponirane u bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine, kao i na zahtjev apelantice Marije Ostojić da ostvari svoja potraživanja temeljem stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, odnosno u njezinim podružnicama koje su se nalazile na teritoriju Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Apelanti traže da im se isplati cjelokupna devizna štednja. 9. Svi apelanti se žale na povredu prava na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i na povredu prava na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. V. Dopustivost i meritum 10. Iz sadržaja apelacija proizlazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelantica Marija Ostojić se žali kako ne može ostvariti svoja novčana potraživanja temeljem stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci u njenim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 11. U svezi s apelacijom Marije Ostojić Ustavni sud primjećuje kako je apelacija identična apelacijama u predmetu AP 11/08od 12. siječnja 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) i predmetuAP 16/08, od 21. srpnja 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U predmetuAP 16/08, pozivajući se na svoju praksu, kao i praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), Ustavni sud je zaključio kako je Bosna i Hercegovina odgovorna što je propustila učinkovito zaštititi prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine glede stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, čime je prekršila svoje pozitivne obveze prema članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je već ranije dostavio svoju odluku u navedenim predmetima Vijeću ministara da u određenom roku poduzme mjere radi otklanjanja posljedica kršenja navedenih ljudskih prava. 12. Međutim, Ustavni sud je zaključio kako se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine i nisu povrijedile članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, Ustavni sud je zaključio kako nema odgovornosti Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske glede isplate stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna podružnica Sarajevo, te kako su apelacijeratione personaeinkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud smatra kako nema razloga odustati od svoje prakse, pa se umjesto posebnog obrazloženja o ovome pitanju poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 16/08. 13. Ustavni sud primjećuje kako su apelanti Sanda Ćorić i Omer Humačkić podnijeli apelaciju Ustavnom sudu radi zaštite prava tvrdeći da su oni vlasnici devizne štednje. Međutim, iz preslike deviznih štednih knjižica proizlazi da su druge osobe vlasnici, zbog čega je Ustavni sud pozvao apelante da dostave dokaz o vlasništvu. Apelanti su propustili u ostavljenome roku dostaviti dokaze o vlasništvu na deviznim štednim knjižicama temeljem kojih traže isplate i navode povrede prava. Imajući u vidu navedeno proizlazi kako apelanti Sanda Ćorić i Omer Humačkić nisu osobe koje imaju pravo u konkretnom slučaju pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom, te je Ustavni sud odlučio apelacije odbaciti kao nedopuštene jer su ih podnijele neovlaštene osobe. 14. Glede isplate stare devizne štednje deponirane u komercijalnim bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriju današnje Federacije Bosne i Hercegovine Ustavni sud se u predmetuAP 11/08iAP 16/08 pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,aplikacija broj 27912/02 od 3. studenoga 2009. godine, te je zaključio kako je došlo do izmjene relevantnih pravnih okolnosti u svezi s pravom na imovinu s obzirom na to da je navedenom presudom Europskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će osigurati implementaciju zakonskih odredbi kojima je regulirano pitanje isplate stare devizne štednje. Stoga je Ustavni sud, imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda, zbog utvrđenih promijenjenih pravnih okolnosti, odlučio apelacije u ovome dijelu odbaciti kao nedopuštene. Dalje, Ustavni sud se poziva na najnoviju praksu Europskog suda (vidi Europski sud, odlukaJosip Zadrić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 18804/04 od 16. studenoga 2010. godine), u kojoj je Europski sud na temelju utvrđenja Komiteta ministara Vijeća Europe zaključio kako su poduzete mjere koje je Europski sud naložio u gore navedenoj presudi Suljagić i drugi, te je slučaj prema mišljenju Europskog suda riješen. Potom, Europski sud je naveo da, iako je aplikant pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama, u predmetuSuljagićje već utvrđeno da nije nužno dosuditi adekvatnu naknadu svim osobama koje su ovim pogođene. S tim u svezi, Europski sud je naveo kako, s obzirom na svrhu ranije spomenute procedure pilot presude, uloga Europskog suda se nakon donošenja pilot presude i nakon što dotična država implementira glavne mjere sukladno Europskoj konvenciji, ne može pretvoriti u dosuđivanje pojedinačne novčane naknade u repetitivnim slučajevima koji rezultiraju iz istog sistemskog problema. Slijedom navedenoga, Europski sud je zaključio kako dodatno razmatranje predmetne aplikacije nije više opravdano i nije našao nikakve posebne okolnosti u svezi sa zaštitom ljudskih prava kako je to definirano Europskom konvencijom i njezinim protokolima, koje bi zahtijevale daljnje razmatranje konkretnog predmeta kao i stotina sličnih aplikacija koje se nalaze pred Europskim sudom, pa je zaključio da predmet briše s popisa slučajeva. Slijedeći praksu Europskog suda, te s obzirom na ranije utvrđenje kako je zakonodavstvo sukladno Europskoj konvenciji i Ustavu Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je i implementacija zakona usklađena s Europskom konvencijom, a imajući u vidu činjenicu da je predmetna apelacija identična apelacijama u predmetuAP 11/08 i AP 16/08, uz navedenu izmjenu, umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud se poziva na svoje obrazloženje dato u navedenim odlukama koje se u potpunosti može primijeniti na apelaciju Marije Ostojić. 15. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud je naveo kako nema razloga da promijeni svoj stav iznijet u navedenoj odluciAP 1391/06(vidi OdlukaAP 1391/06od 4. rujna 2008. godine, objavljena u "Službeni glasnik BiH" broj 91/08). VI. Zaključak 16. Ustavni sud zaključuje kako je Bosna i Hercegovina odgovorna što je propustila učinkovito zaštititi prava apelantice Marije Ostojić na mirno uživanje njene imovine glede stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, čime je prekršila svoje pozitivne obveze prema članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zaključuje kako se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u pravo apelantice Marije Ostojić na mirno uživanje njezine imovine i nisu povrijedile članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 17. Na temelju članka 16. st. 2. i 4. točke 5, 8. i 10, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 14/08 i dr., rješavajući apelacijuMarije Ostojić i dr., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i 4 tač. 5, 8 i 10, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaMarije Ostojić. Utvrđuje se povreda apelantkiwinog prava u pogledu ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, u odnosu na pozitivnuobavezu Bosne i Hercegovine, te se utvrđuje povreda prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka dostavlja se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da bi se obezbijedila ustavna prava u skladu s ovom odlukom. Odbija se kao neosnovana apelacijaMarije Ostojiću pogledu ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na članII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMarije Ostojić, podnesena protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno(prima fa- cie)neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMarije Ostojić, podnesena protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa po osnovu stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na članII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMarije Ostojić, podnesena protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivawa potraživawa u odnosu na gotovinsku isplatu po osnovu stare devizne štednje položene u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što suratione personaeinkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuju se kao nedopuštene apelacijeSande Ćorić i Omera Humačkića,podnesene radi isplate stare devizne štednje, u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su ih podnijela neovlašćena lica. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Marija Ostojić, Sanda Ćorić i Omer Humačkić (u daqnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 4. januara do 14. januara 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa stare devizne štednje. Apelacija Marije Ostojić zavedena je pod brojem AP 14/08 i podnijeta je radi ostvarivawa potraživawa stare devizne štednje položene u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo. Apelacije AP 59/08 apelantkinje Sandre Ćorić i AP 190/08 apelanta Omera Humačkića podnesene su Ustavnom sudu protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivawa potraživawa stare devizne štednje, položene iskqučivo u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu s članom 31 Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 14/08, AP 59/08 i AP 190/08 spoji u jedan predmet pod brojem AP 14/08, zbog toga što se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može da vodi jedan postupak i donese jednu odluku. 3. S obzirom na to da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetu Ustavnog suda brojAP 1391/06u kom je Ustavni sud donio odluku 4. septembra 2008. godine, te u predmetu brojAP 164/04u kom je Ustavni sud donio odluku 1. aprila 2006. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovorod relevantnih institucija na predmetne apelacije, već je uzeo u obzir odgovore koji su 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Ustavnom sudu ranije dostavljeni u predmetima koji se odnose na istovrsna potraživawa stare devizne štednje. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Apelanti su građani Bosne i Hercegovine. Prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daqnjem tekstu: SFRJ) apelanti su ulagali devize u bivšim komercijalnim bankama u SFRJ.Takođe, apelantkiwa Marija Ostojić je ulagala devize i u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana (odnosno njen suprug koji je umro), odnosno u njenoj filijali koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. 6. Neposredno pred početak, kao i u toku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, apelanti nisu bili u mogućnosti da podižu novac sa štednih računa. Takođe, svi wihovi pokušaji da podignu novac u poslijeratnom periodu bili su odbijeni bez obrazložewa ili pozivawa na zakone koje su usvojile SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina ili Federacija Bosne i Hercegovine. 7. Niko od apelanata nije pokrenuo sudski postupak kako bi ostvario svoja potraživawa po osnovu stare devizne štednje. Kao razlog za nepokretanje sudskih postupaka apelanti su naveli da su se redovni sudovi u predmetima koji se tiču povraćaja "stare devizne štednje" redovno proglašavali nenadležnim, te da se, shodno tome, ne radi o djelotvornom pravnom lijeku. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 8. Predmetne apelacije se odnose na zahtjeve apelanata da ostvare svoja potraživawa po osnovu stare devizne štednje deponovane u bankama Bosne i Hercegovine i wihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, kao i na zahtjev apelantkinje Marije Ostojić da ostvari svoja potraživawa po osnovu stare devizne štednje deponovane u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, odnosno u njenim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Apelanti traže da im se isplati cjelokupna devizna štedwa. 9. Svi apelanti se žale na povredu prava na mirno uživanje imovine iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. V. Dopustivost i meritum 10. Iz sadržaja apelacija proizilazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelantkiwa Marija Ostojić se žali da ne može da ostvari svoja novčana potraživawa po osnovu stare devizne štednje deponovane u Qubljanskoj banci u njenim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 11. U vezi s apelacijom Marije Ostojić Ustavni sud primjećuje da je apelacija identična apelacijama u predmetu AP 11/08od 12. januara 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) i predmetuAP 16/08, od 21. jula 2010. godine (dostupna nawww.ustavnisud.ba). U predmetuAP 16/08, pozivajući se na svoju praksu, kao i praksu Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), Ustavni sud je zakqučio da je Bosna i Hercegovina odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine u pogledu stare devizne štednje u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, čime je prekršila svoje pozitivne obaveze prema članuII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je već ranije dostavio svoju odluku u navedenim predmetima Savjetu ministara da u određenom roku preduzme mjere radi otklawawa posljedica kršewa navedenih qudskih prava. 12. Međutim, Ustavni sud je zakqučio da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje wihove imovine i nisu povrijedile član 1 Protokola broj1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Ustavni sud je zakqučio da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u pogledu isplate stare devizne štednje deponovane u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, Glavna filijala Sarajevo, te da su apelacijeratione personaeinkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud smatra da nema razloga da odustane od svoje prakse, pa se umjesto posebnog obrazložewa o ovom pitanju poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 16/08. 13. Ustavni sud primjećuje da su apelanti Sanda Ćorić i Omer Humačkić podnijeli apelaciju Ustavnom sudu radi zaštite prava tvrdeći da su oni vlasnici devizne štednje. Međutim, iz fotokopije deviznih štednih kwižica proizilazi da su druga lica vlasnici, zbog čega je Ustavni sud pozvao apelante da dostave dokaz o vlasništvu. Apelanti su propustili da u ostavljenom roku dostave dokaze o vlasništvu na deviznim štednim kwižicama po osnovu kojih traže isplate i navode povrede prava. Imajući u vidu navedeno proizilazi da apelanti Sanda Ćorić i Omer Humačkić nisu lica koja imaju pravo da u konkretnom slučaju pokrenu postupak pred Ustavnim sudom, te je Ustavni sud odlučio da apelacije odbaci kao nedopuštene jer su ih podnijela neovlašćena lica. 14. U pogledu isplate stare devizne štednje deponovane u komercijalnim bankama Bosne i Hercegovine i wihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine Ustavni sud se u predmetuAP 11/08iAP 16/08pozvao na praksu Evropskog suda za qudska prava u predmetuSuljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 27912/02 od 3. novembra 2009. godine, te je zakqučio da je došlo do izmjene relevantnih pravnih okolnosti u vezi s pravom na imovinu s obzirom na to da je navedenom presudom Evropskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će obezbijediti implementaciju zakonskih odredaba kojima je regulisano pitanje isplate stare devizne štednje. Stoga je Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda, zbog utvrđenih promijenjenih pravnih okolnosti, odlučio da apelacije u ovom dijelu odbaci kao nedopuštene. Dalje, Ustavni sud se poziva na najnoviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, odlukaJosip Zadrić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 18804/04 od 16. novembra 2010. godine), u kojoj je Evropski sud na osnovu utvrđewa Komiteta ministara Savjeta Evrope zakqučio da su preduzete mjere koje je Evropski sud naložio u gore navedenoj presudiSuljagić i drugi, te je slučaj prema mišljenju Evropskog suda riješen. Zatim, Evropski sud je naveo da, iako je aplikant pretrpio izvjesnunematerijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama, u predmetuSuljagićje već utvrđeno da nije neophodno da se dosudi adekvatna naknada svim licima koja su ovim pogođena. S tim u vezi, Evropski sud je naveo da, s obzirom na svrhu ranije spomenute procedure pilot presude, uloga Evropskog suda se nakon donošewa pilot presude i nakon što dotična država implementira generalne mjere u skladu s Evropskom konvencijom, ne može pretvoriti u dosuđivanje pojedinačne novčane naknade u repetitivnim slučajevima koji rezultiraju iz istog sistemskog problema. Slijedom navedenog, Evropski sud je zakqučio da dodatno razmatranje predmetne aplikacije nije više opravdano i nije našao nikakve posebne okolnosti u vezi sa zaštitom qudskih prava kako je to definisano Evropskom konvencijom i njenim protokolima, koje bi zahtijevale daqnje razmatranje konkretnog predmeta kao i stotina sličnih aplikacija koje se nalaze pred Evropskim sudom, pa je zakqučio da predmet briše s popisa slučajeva. Slijedeći praksu Evropskog suda, te s obzirom na ranije utvrđenje da je zakonodavstvo u skladu s Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je i implementacija zakona usklađena s Evropskom konvencijom, a imajući u vidu činjenicu da je predmetna apelacija identična apelacijama u predmetuAP 11/08 i AP 16/08,uz navedenu izmjenu, umjesto posebnog obrazložewa Ustavni sud se poziva na svoje obrazloženje dato u navedenim odlukama koje u potpunosti može da se primijeni na apelaciju Marije Ostojić. 15. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je naveo da nema razloga da promijeni svoj stav iznesen u navedenoj odluciAP 1391/06(vidi Odluka AP 1391/06od 4. septembra 2008. godine, objavljena u "Službeni glasnik BiH" broj 91/08). VI. Zakqučak 16. Ustavni sud zakqučuje da je Bosna i Hercegovina odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelantkinje Marije Ostojić na mirno uživanje njene imovine u pogledu stare devizne štednje u Qubljanskoj banci d.d. Qubljana, čime je prekršila svoje pozitivne obaveze prema članuII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zakqučuje da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u pravo apelantkinje Marije Ostojić na mirno uživanje njene imovine i nisu povrijedile član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 17. Na osnovu člana 16 st. 2 i 4 tačke 5, 8 i 10, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 18. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 14/08 i dr., rješavajući apelacijuMarije Ostojić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 5, 8. i 10, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaMarije Ostojić. Utvrđuje se povreda apelanticinog prava u pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, u odnosu na pozitivnu obavezu Bosne i Hercegovine, te se utvrđuje povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava u skladu s ovom odlukom. Odbija se kao neosnovana apelacijaMarije Ostojiću pogledu ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, podnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMarije Ostojić, podnesena protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno(prima fa- cie)neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMarije Ostojić, podnesena protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja po osnovu stare devizne štednje položene u domaćim bankama na teritoriji Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaMarije Ostojić, podnesena protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu ostvarivanja potraživanja u odnosu na gotovinsku isplatu po osnovu stare devizne štednje položene u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, zbog toga što suratione personaeinkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuju se kao nedopuštene apelacijeSande Ćorić i Omera Humačkića,podnesene radi isplate stare devizne štednje, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su ih podnijela neovlaštena lica. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Marija Ostojić, Sanda Ćorić i Omer Humačkić (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 4. januara do 14. januara 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje. Apelacija Marija Ostojić zavedena je pod brojem AP 14/08 i podnijeta je radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje položene u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kao i u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Apelacije AP 59/08 apelantice Sandre Ćorić i AP 190/08 apelanta Omera Humačkića podnijete su Ustavnom sudu protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi ostvarivanja potraživanja stare devizne štednje, položene isključivo u komercijalnim bankama sa sjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu s članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 14/08, AP 59/08 i AP 190/08 spoji u jedan predmet pod brojem AP 14/08, zbog toga što se radi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. S obzirom na to da se u navedenim predmetima radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u predmetu Ustavnog suda brojAP 1391/06u kojem je Ustavni sud donio odluku 4. septembra 2008. godine, te u predmetu brojAP 164/04u kojem je Ustavni sud donio odluku 1. aprila 2006. godine, Ustavni sud je odlučio da ne zatraži odgovor od relevantnih institucija na predmetne apelacije, već je uzeo u obzir odgovore koji su Ustavnom sudu ranije dostavljeni u predmetima koji se odnose na istovrsna potraživanja stare devizne štednje. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelanti su građani Bosne i Hercegovine. Prije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ) apelanti su ulagali devize u bivšim komercijalnim bankama u SFRJ. Također, apelantica Marija Ostojić je ulagala devize i u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana (odnosno njen suprug koji je umro), odnosno u njenoj filijali koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. 6. Neposredno pred početak, kao i u toku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, apelanti nisu bili u mogućnosti da podižu novac sa štednih računa. Također, svi njihovi pokušaji da podignu novac u poslijeratnom periodu bili su odbijeni bez obrazloženja ili pozivanja na zakone koje su usvojile SFRJ, Republika Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina ili Federacija Bosne i Hercegovine. 7. Niko od apelanata nije pokrenuo sudski postupak kako bi ostvario svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje. Kao razlog za nepokretanje sudskih postupaka apelanti su naveli da su se redovni sudovi u predmetima koji se tiču povrata "stare devizne štednje" redovno proglašavali nenadležnim, te da se, prema tome, ne radi o djelotvornom pravnom lijeku. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 8. Predmetne apelacije se odnose na zahtjeve apelanata da ostvare svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje deponirane u bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, kao i na zahtjev apelantice Marije Ostojić da ostvari svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, odnosno u njenim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Apelanti traže da im se isplati cjelokupna devizna štednja. 9. Svi apelanti se žale na povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i na povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. V. Dopustivost i meritum 10. Iz sadržaja apelacija proizlazi da se apelanti žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica Marija Ostojić se žali da ne može ostvariti svoja novčana potraživanja po osnovu stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci u njenim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine. 11. U vezi s apelacijom Marije Ostojić Ustavni sud primjećuje da je apelacija identična apelacijama u predmetuAP 11/08od 12. januara 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) i predmetuAP 16/08, od 21. jula 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U predmetuAP 16/08, pozivajući se na svoju praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Ustavni sud je zaključio da je Bosna i Hercegovina odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine u pogledu stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, čime je prekršila svoje pozitivne obaveze prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je već ranije dostavio svoju odluku u navedenim predmetima Vijeću ministara da u određenom roku preduzme mjere radi otklanjanja posljedica kršenja navedenih ljudskih prava. 12. Međutim, Ustavni sud je zaključio da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine i nisu povrijedile član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud je zaključio da nema odgovornosti Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u pogledu isplate stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, te da su apelacijeratione per- sonaeinkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine. Budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud smatra da nema razloga odustati od svoje prakse, pa se umjesto posebnog obrazloženja o ovom pitanju poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 16/08. 13. Ustavni sud primjećuje da su apelanti Sanda Ćorić i Omer Humačkić podnijeli apelaciju Ustavnom sudu radi zaštite prava tvrdeći da su oni vlasnici devizne štednje. Međutim, iz fotokopije deviznih štednih knjižica proizlazi da su druga lica vlasnici, zbog čega je Ustavni sud pozvao apelante da dostave dokaz o vlasništvu. Apelanti su propustili da u ostavljenom roku dostave dokaze o vlasništvu na deviznim štednim knjižicama po osnovu kojih traže isplate i navode povrede prava. Imajući u vidu navedeno proizlazi da apelanti Sanda Ćorić i Omer Humačkić nisu lica koja imaju pravo da u konkretnom slučaju pokrenu postupak pred Ustavnim sudom, te je Ustavni sud odlučio da apelacije odbaci kao nedopuštene jer su ih podnijele neovlaštene osobe. 14. U pogledu isplate stare devizne štednje deponirane u komercijalnim bankama Bosne i Hercegovine i njihovim poslovnim jedinicama na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine Ustavni sud se u predmetuAP 11/08iAP 16/08 pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,aplikacija broj 27912/02 od 3. novembra 2009. godine, te je zaključio da je došlo do izmjene relevantnih pravnih okolnosti u vezi s pravom na imovinu s obzirom na to da je navedenom presudom Evropskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će osigurati implementaciju zakonskih odredbi kojima je regulirano pitanje isplate stare devizne štednje. Stoga je Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, zbog utvrđenih promijenjenih pravnih okolnosti, odlučio da apelacije u ovom dijelu odbaci kao nedopuštene. Dalje, Ustavni sud se poziva na najnoviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, odlukaJosip Zadrić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 18804/04 od 16. novembra 2010. godine), u kojoj je Evropski sud na osnovu utvrđenja Komiteta ministara Vijeća Evrope zaključio da su preduzete mjere koje je Evropski sud naložio u gore navedenoj presudi Suljagić i drugi, te je slučaj prema mišljenju Evropskog suda riješen. Zatim, Evropski sud je naveo da, iako je aplikant pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama, u predmetuSuljagićje već utvrđeno da nije neophodno dosuditi adekvatnu naknadu svim licima koja su ovim pogođena. S tim u vezi, Evropski sud je naveo da, s obzirom na svrhu ranije spomenute procedure pilot presude, uloga Evropskog suda se nakon donošenja pilot presude i nakon što dotična država implementira generalne mjere u skladu s Evropskom konvencijom, ne može pretvoriti u dosuđivanje pojedinačne novčane naknade u repetitivnim slučajevima koji rezultiraju iz istog sistemskog problema. Slijedom navedenog, Evropski sud je zaključio da dodatno razmatranje predmetne aplikacije nije više opravdano i nije našao nikakve posebne okolnosti u vezi sa zaštitom ljudskih prava kako je to definirano Evropskom konvencijom i njenim protokolima, koje bi zahtijevale daljnje razmatranje konkretnog predmeta kao i stotina sličnih aplikacija koje se nalaze pred Evropskim sudom, pa je zaključio da predmet briše s popisa slučajeva. Slijedeći praksu Evropskog suda, te s obzirom na ranije utvrđenje da je zakonodavstvo u skladu s Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, te činjenicu da je i implementacija zakona usklađena s Evropskom konvencijom, a imajući u vidu činjenicu da je predmetna apelacija identična apelacijama u predmetuAP 11/08 i AP 16/08, uz navedenu izmjenu, umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud se poziva na svoje obrazloženje dato u navedenim odlukama koje se u potpunosti može primijeniti na apelaciju Marije Ostojić. 15. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je naveo da nema razloga da promijeni svoj stav iznijet u navedenoj odluciAP 1391/06(vidi OdlukaAP 1391/06od 4. septembra 2008. godine, objavljena u "Službeni glasnik BiH" broj 91/08). VI. Zaključak 16. Ustavni sud zaključuje da je Bosna i Hercegovina odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelantice Marije Ostojić na mirno uživanje njene imovine u pogledu stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, čime je prekršila svoje pozitivne obaveze prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zaključuje da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u pravo apelantice Marije Ostojić na mirno uživanje njene imovine i nisu povrijedile član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 17. Na osnovu člana 16. st. 2. i 4. tačke 5, 8. i 10, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 63/09, rješavajući apelacijuSanele Husremović i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 22. veljače 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacijeSanele Husremović, Džemaila Šabanovića, Vejsila Žutića, Jasenka Muzaferije, Mensure Neimarlija, Mevlide Karamuratović, Fatime Mufić, Aiše Kolak, Zejnila Kljajića, Rame Zukića, Nermine Pivić, Salke Begića i Šaćira Hadžiahmetovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Zenici, i to: br. 004-0-Gž-08-000 156 od 3. prosinca 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 425 od 17. studenoga 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 334 od 27. studenoga 2008. godine, 004-0-Gž-08-000 150 od 24. veljače 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 157 od 8. siječnja 2009. godine, 41 0 I 000 458 09 Gž od 17. veljače 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 686 od 19. ožujka 2009. godine i 41 0 I 003 332 09 Gž od 2. lipnja 2009. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan po žurnom postupku donijeti nove odluke, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sanela Husremović i drugi (ukupno 13 osoba navedenih u izreci ove odluke, u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Fuad Karamehić, Nedim Begović, Nermina Pivić i Razija Huseinagić, odvjetnici iz Visokog, odnosno Zenice, podnijeli su u razdoblju od 12. siječnja do 15. srpnja 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), i to: br. 004-0-Gž-08-000 156 od 3. prosinca 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 425 od 17. prosinca 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 334 od 27. prosinca 2008. godine, 004-0-Gž-08-000 150 od 24. veljače 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 157 od 8. siječnja 2009. godine, 41 0 I 000 458 09 Gž od 17. veljače 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 686 od 19. ožujka 2009. godine i 41 0 I 003 332 09 Gž od 2. lipnja 2009. godine. 2. Apelanti su u predmetima br. AP 63/09 i AP 706/09 podnijeli i zahtjeve za donošenje privremenih mjera kojim bi Ustavni sud naložio Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: Zeničko-dobojski kanton), Ministarstvu financija, da izvrši isplatu sukladno rješenjima o izvršenju Općinskog suda Visoko (u daljnjem tekstu: Općinski sud), i to: br. 041-0-I-07-001 410 od 25. rujna 2007. godine i 041-0-I-07-001 403 od 25. rujna 2007. godine, s računa izvršenika Mješovite srednje škole "Hazim Šabanović" Visoko (u daljnjem tekstu: izvršenik). 3. Apelanti su u apelacijama i u dopunama apelacija (izuzev u predmetu broj AP 859/09) dostavili izvadak iz Odluke Europskog suda u predmetu:Zhovner protiv Ukrajine,App 56848/00 od 29. rujna 2004. godine, te naveli da je spomenutom odlukom zaključeno da se države ne mogu pravdati nedostatkom novca u proračunu, već da su dužne osigurati ta sredstva iz bilo kojeg drugog izvora kojim raspolažu da bi presuda bila izvršena bez eventualnog odgađanja. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, a sve se odnose na isti činjenični i pravni temelj, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 63/09, AP 161/09, AP 284/09, AP 706/09, AP 792/09, AP 859/09, AP 1480/09 i AP 2286/09, u kojima će voditi jedan 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 63/09. Spojeno je ukupno 8 predmeta. 5. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Mješovite srednje škole "Hazim Šabanović" Visoko, Mješovite srednje škole "Nordbat-2" Vareš, Mješovite srednje škole "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i Mješovite srednje škole "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, odnosno od Kantonalnog pravobraniteljstva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobraniteljstvo), zatraženo je u razdoblju od 11. ožujka 2009. godine do 3. veljače 2011. godine da dostave odgovore na predmetne apelacije. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva na apelacije su dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Presudama Općinskog suda, i to: br. P-1306/04 od 10. listopada 2005. godine, P-1306/04 od 10. listopada 2005. godine, P-440/05 od 16. prosinca 2005. godine, P-1306/04 od 10. listopada 2005. godine, P-1306/04 od 10. listopada 2005. godine, 041-1-P-06-000 034 od 27. ožujka 2007. godine, 043-0-P-05-000798 od 21. siječnja 2007. godine i 041-0-P-07-000 259 od 15. veljače 2008. godine obvezan je tuženi (izvršenik), odnosno Zeničko-dobojski kanton da, zajedno sa MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko (izvršenici), solidarno apelantima isplati novčane iznose precizirane prvostupanjskim presudama na ime naknade plaće, naknade za topli obrok, naknade za prijevoz, naknade za regres za godišnji odmor, naknade za prekovremeni rad i naknade za programe sa zakonskim zateznim kamatama. 9. Odlučujući o prizivima apelanata, Zeničko-dobojskog kantona, te izvršenika, Kantonalni sud je presudama br. 004-0-Gž-07-001 076 od 27. lipnja 2007. godine, 004-0-Gž-06-000312 od 4. siječnja 2007. godine i 004-0-Gž-07-001 445 od 12. kolovoza 2008. godine prvostupanjske presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o obvezi naknade troškova postupka apelantima, te u dijelu u kojem je Zeničko-dobojski kanton obvezan na solidarnu isplatu, i to tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata i ujedno obvezani da solidarno Zeničko-dobojskom kantonu naknade troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, odnosno Presudom broj 004-0-Gž-07-000427 od 6. rujna 2007. godine prvostupanjsku presudu preinačio tako da je MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko obvezana isplatiti apelantu iznos od 12.492,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškovima postupka u iznosu od 2.986,00 KM, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjana. 10. Odlučujući o prijedlozima apelanata za izvršenje na temelju navedenih presuda, Općinski sud je donio rješenja o izvršenju, i to: br. 041-0-I-07-001 402 od 25. rujna 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 396 od 25. rujna 2007. godine, br. 041-0-I-07-000 532 od 20. ožujka 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 403 od 25. rujna 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 433 od 25. rujna 2007. godine, br. 41 0 I 07 000 458 08 I od 19. rujna 2008. godine, br. 041-0-I-07-001 568 od 29. listopada 2007. godine i br. 041-0-I-08-002 134 od 12. studenoga 2007. godine, kojima je dopustio predložena izvršenja. 11. Izvršenici i Zeničko-dobojski kanton su kao treće osobe uložili prigovore na rješenja o izvršenju (precizirana u prethodnoj točki ove odluke), koji su rješenjima Općinskog suda, i to: br. 041-0-I-07-001 402 od 5. studenoga 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 439 od 12. studenoga 2007. godine, br. 041-0-I-07-000 532 od 13. rujna 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 403 od 5. studenoga 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 433 od 16. studenoga 2007. godine, br. 41 0 I 000 458 08 I od 20. studenoga 2008. godine, br. 041-0-I-07-001 568 od 7. siječnja 2008. godine i br. 41 0 I 003 332 08 I od 18. veljače 2009. godine usvojeni, te je obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na potraživanje po računu Zeničko-dobojskog kantona kod IK banke d.d. Zenica, te su ukinute provedene radnje, odnosno obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na Zeničko-dobojski kanton, kao treća osoba (AP 284/09, AP 859/09, AP 1480/09 i AP 2286/09). U obrazloženjima rješenja Općinski sud je naveo da je prigovor osnovan jer su u prijedlogu za izvršenje, kao izvršenici, označene MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, a da je naveden transakcijski račun Zeničko-dobojskog kantona kod IK banke d.d. Zenica, koji nije označen kao izvršenik. Dalje, da se, sukladno članku 47. stavak 1. točka 6. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), prigovor na izvršenje može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a osobito ako tražitelj nije ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika, te da je odredbom članka 30. točka 2. ZIP-a propisano da se izvršenje određuje i protiv treće osobe, ako se dokaže da je ta treća osoba preuzela dug. Općinski sud je zaključio da apelanti nemaju osnovu tražiti izvršenje na sredstvima Zeničko-dobojskog kantona, jer je izvršenik javna ustanova-pravna osoba, što znači da samostalno odgovara za svoje obveze, bez obzira na to što je proračunski korisnik, koji je dužan od Ministarstva financija Zeničko-dobojskog kantona tražiti da se ta sredstva planiraju u proračunu ili kroz eventualni rebalans proračuna, kao što to radi i za plaće. 12. Odlučujući o prizivima apelanata, Kantonalni sud je rješenjima (bliže označenim u izreci ove odluke) prizive odbio i potvrdio prvostupanjska rješenja. Obrazlažući svoju odluku, Kantonalni sud je naveo da su odredbama članka 47. toč. 1-10. ZIP-a propisani razlozi za prigovor među kojim je i razlog ako tražitelj izvršenja nije ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu ovlašteni tražiti izvršenje na temelju izvršne isprave, ovrhom novčanih sredstava s transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona. Dalje, da su kao izvršenik označene MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, koje potpuno samostalno odgovaraju za svoje obveze, dok Zeničko-dobojski kanton nije stranka navedena u izvršnoj ispravi. S tim u svezi, Kantonalni sud je i zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je usvojio prigovore izvršenika i Zeničko-dobojskog kantona kao treće osobe. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na rad. Povredu ovih prava apelanti vide u tomu što su, na temelju presuda kojima su obvezani tuženi, odnosno poslodavci na izmirenje novčanog iznosa, pokrenuli izvršni postupak u kojem su kao izvršenike označili svoje poslodavce, koji nemaju svoj žiro račun, a da Zeničko-dobojski kanton u konkretnom slučaju ima ulogu banke, koja ima obvezu po nalogu suda obaviti izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika. Apelanti, također, ističu da je, u smislu odredaba Zakona o trezoru FBiH, formiran jedinstveni račun trezora (u daljnjem tekstu: JRT), kojim je propisano da se svi računi proračunskih korisnika zatvaraju, te da će njihova salda biti prebačena na JRT. Apelanti navode da su izvršenici proračunski korisnici Zeničko-dobojskog kantona koji nemaju svoj posebni žiro-račun, jer je ukinut Odlukom o ukidanju transakcijskih računa i podračuna proračunskih korisnika. Istovremeno ističu da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a propisano da će se izvršenje na teret sredstava proračuna FBiH i Kantona provoditi u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna i sukladno Zakonu o izvršenju proračuna, čime je narušeno načelo proporcionalnosti u odnosu na temeljna prava i slobode, jer je izvršeniku omogućeno da sasvim slobodnom voljom odluči i prijavi svoje dugovanje prema uposlenicima, kojima je u obvezi isplatiti novac zbog nepoštivanja kolektivnog ugovora. b) Odgovor na apelaciju 14. Općinski sud je u svojim odgovorima na prethodno navedene apelacije (točka 4. ove odluke) naveo da se na temelju propisa o izvršenju proračuna raspodjela proračunskih sredstava s jedinstvenog računa između korisnika vrši na bazi kriterija, a korisnici proračuna prave financijske planove svojih potreba, koji se nakon odobrenja od nadležnih tijela uklapaju u proračun tako da dobivena i označena sredstva, u koja mogu biti uračunata i ova sredstva izvršenika kao korisnika proračuna, tražitelj izvršenja može tražiti, ali ne izravno sa sredstava transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona. Općinski sud je, prema navedenom, predložio da se apelacije odbiju kao neutemeljene. 15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelacije, između ostalog, istaknuo da smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno niti jedno pravo apelanata zagarantirano međunarodnim aktima i propisima Bosne i Hercegovine, pa tako ni pravo iz radnog odnosa, pravo na imovinu, niti su apelanti dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud odbije apelacije kao neutemeljene. 16. Kantonalno pravobraniteljstvo je u odgovoru na apelacije (AP 284/09, AP 706/09 i AP 1480/09) istaknulo da su pogrešni i neutemeljeni navodi iz apelacija da je pobijanim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S tim u svezi, Kantonalno pravobraniteljstvo je istaknulo da je tražbina apelanata neupitna, upitni su samo postupak i način njezine realizacije na način kako su to apelanti kao tražitelji izvršenja predložili, a nižestupanjski sudovi iz zakonom propisanih razloga nisu prihvatili. Imajući u vidu navedeno, Kantonalno pravobraniteljstvo je predložilo da Ustavni sud odbije apelacije kao neutemeljene. V. Relevantni propisi 17.Zakon o radu("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizička ili pravna osoba koja uposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obveze prema uposleniku, sukladno ovom zakonu, propisu kantona, kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu. 18.Zakon o riznici u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 2. Definicije i izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja: a) Riznica - je osnovna organizaciona jedinica unutar Federalnog ministarstva financija i ministarstava financija županija, u kojima se u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima obavljaju poslovi koji se odnose na planiranje izvršenja i izvršenje proračuna Federacije, kao i proračuna županija; vođenje računovodstva i računovodstvenih politika; upravljanja novcem i vođenje jedinstvenog računa riznice; otplate duga, izdavanja garancija, nova zaduživanja, upravljanje neangažovanim sredstvima i imovinom. Š...Ć i) Proračunski korisnici - su nadležna ministarstva i ostala tijela uprave koji se financiraju iz proračuna. Nadležno ministarstvo koje u svom proračunskom razdjelu sadrži potrošačke jedinice, koje su u proračunu označene kao proračunske glave, proračunski je za njih nadležno. Š...Ć g) Jedinstveni račun riznice (u daljnjem tekstu: JRT) - se sastoji od depozitnog računa otvorenog u komercijalnoj banci, računa za ulaganje i zaštitu sredstava, jednog ili više tranzakcijskih računa, i po potrebi, tranzakcijskih računa za gotovinu. Svi ovi računi se moraju držati u ime ministarstava financija. Svrha JRT-a je da se centralizira kontrola nad svim javnim prihodima u ministarstvima financija. Federalno ministarstvo će pripremiti sve neophodne procedure i odredbe kojima se uspostavlja sistem JRT-a. Kada sistem JRT-a postane efektivan, svi pojedinačni računi proračunskih korisnika će biti zatvoreni i njihova salda će biti prebačena na JRT. Š...Ć o) Tranzakcijski računi - su bankovni računi otvoreni od strane riznice u poslovnim bankama, a koji se drže u ime ministarstava financija i preko kojih se vrše svakodnevne tranzakcije vezane za troškoveproračunskih korisnika. Š...Ć Članak 8. Riznice vrše centralizovanu isplatu plaća za nadležna ministarstva i proračunske korisnike, na način da: a) uspostave i održavaju centralizirani sistem obračuna plaća, b) procjenjuju potrebna sredstva bazirana na utvrđenom nivou plaća i ostalim neophodnim informacijama koje obezbijede proračunski korisnici, kao i iznosima obaveza po osnovu poreza i doprinosa i c) izvršavaju isplatu plaća i obaveza po osnovu poreza i doprinosa. Nadležna ministarstva i proračunski korisnici su dužni da riznici, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnesu dokaz o zasnivanju i prestanku radnog odnosa svih zaposlenih za koje plaće osiguravaju u proračunu. Dodatne procedure bit će propisane od strane ministarstva financija. Članak 24. Š...Ć JRT se nalazi pod isključivim pravom ministarstava financija. Nijedna druga osoba ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva financija. Članak 26. Ministarstva financija otvaraju tranzakcijske račune u poslovnim bankama. Tranzakcijski račun se koristi za plaćanje svih izdataka. Stanje na ovim tranzakcijskim računima se smatra i vodi kao sastavni dio JRT. 19.Zakon o ustanovama("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 39. Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta... Član 41. Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove dužan je da: - pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. 20.Zakon o srednjoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Š...Ć Srednja škola ima svojstvo pravne osobe. Član 10. Srednju školu kao javnu ustanovu u državnom vlasništvu osniva Skupština Kantona uz prethodno pribavljeno mišljenje općinskog vijeća. Š...Ć Prava i obveze osnivača i srednje škole utvrđuju se ugovorom, u skladu sa aktom o osnivanju. Ako je osnivač srednje škole Skupština Kantona, obaveze iz prethodnog stava ovog člana u ime Skupštine vrši Vlada Kantona. Član 11. Š...Ć Osnivač srednje škole osigurava sredstva potrebna za osnivanje i rad srednje škole u skladu sa Pedagoškim standardima i Normativima. 21.Zakon o ovršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 30. Prijelaz tražbine ili obveze Š...Ć (2)Ovrha se određuje i protiv treće osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao ovršenik ako tražitelj ovrhe javnom ili po zakonu ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz ovršne isprave ili je taj dug po zakonu obvezna izmiriti. Ako se obveza treće osobe na ispunjenje duga ospori, stranke prije ovrhe to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Članak 138. Ograničenje ovrhe Š...Ć (3)Ovrha na teret sredstava proračuna Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna i sukladno Zakonu o izvršavanju proračuna. (4)Ovrha na teret sredstava proračuna grada i općine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna i sukladno Odluci o izvršavanju proračuna. (5)Više povjeritelja koji ostvaruju svoje novčane tražbine iz proračuna namiruju se onim redom kojim su stekli pravo namirivanja iz proračuna, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja tražbine iz sudske odluke. (6)Sve razine vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kantoni, gradovi i općine) koje imaju ovršne sudske presude dužne su u svojim proračunima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih ovršnih rješenja na teret tih proračuna u iznosu od najmanje 5% od ukupnog proračuna. VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda (bliže precizirana u izreci ove odluke) protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, pobijana rješenja apelanti su primili u razdoblju od 21. studenoga 2008. godine do 8. lipnja 2009. godine, a apelacije su podnesene u razdoblju od 12. siječnja do 15. srpnja 2009. godine. Sve apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelanti pobijaju navedena rješenja Kantonalnog suda smatrajući da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava, i to: pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na rad. a) Pravo na pravično suđenje 27. Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, predmetni slučajevi isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća su građanskopravne naravi, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi, Europski sud za ljudska prava,Darnell v. VB, presuda od 26. listopada 1993. godine, serija A broj 272). Postupak se odnosi na izvršenje pravomoćne presude u izvršnom postupku, dakle, na nastavak predmeta koji je građanskopravne naravi. Na temelju navedenog članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tomu, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 29. U konkretnom slučaju apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su onemogućeni ostvariti izvršenje pravomoćnih sudbenih odluka zbog stava redovitih sudova da apelanti nisu ovlašteni tražiti izvršenje na temelju izvršne isprave, ovrhom novčanih sredstava s transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona u situaciji kada je kao izvršenik označena javna ustanova koja kod njega ima otvoren transakcijski račun, dok Zeničko-dobojski kanton nije stranka navedena u izvršnoj ispravi. 30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/07 od 22. listopada 2009. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrao identična pravna pitanja koja su relevantna i u ovom predmetu. Naime, u predmetu iz citirane odluke radilo se o parničnom postupku koji je pokrenuo Zeničko-dobojski kanton protiv djelatnika Opće gimnazije Zavidovići, kojima su u izvršnom postupku sa njegovog transakcijskog računa, a na temelju pravomoćnih sudbenih odluka, isplaćena sredstva na ime naknade plaće, toplog obroka i regresa, kako bi se utvrdilo da je predmetno izvršenje nedopušteno, te da se tražitelji izvršenja obvežu tužitelju vratiti na ovaj način isplaćena sredstva sa zakonskom zateznom kamatom. 31. Općinski, odnosno Kantonalni sud ovaj zahtjev Zeničko-dobojskog kantona je odbio. Međutim, Vrhovni sud je reviziju djelomično uvažio, presudu Kantonalnog suda preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih tražbina na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Zeničko-dobojskog kantona. Ovakav stav Vrhovni sud je obrazložio tako što je naveo da Zeničko-dobojski kanton nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je Opća gimnazija Zavidovići obvezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima. Obzirom na to da tražitelji izvršenja nisu bili u radnom odnosu sa Zeničko-dobojskim kantonom, nego sa Općom gimnazijom Zavidovići, koja je javna ustanova, odnosno pravna osoba, koja samostalno odgovara za svoje obveze, nije mogla postojati obveza izvršenja sa računa Zeničko-dobojskog kantona. Vrhovni sud je naveo da na ovakav zaključak ne utječe činjenica da Zeničko-dobojski kanton financira javne ustanove, te se pozvao na stajalište koje je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. siječnja 2004. godine. 32. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je u citiranoj odluci konstatirao da je neutemeljeno pozivanje Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 384/03, jer je u toj odluci definirano načelo i usvojeno stajalište prema kojem javna ustanova, kao pravna osoba, samostalno odgovara za svoje obveze, te da na takav zaključak ne utječe činjenica da kanton financira javne ustanove, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između djelatnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravomoćnoj presudi. Dalje, Ustavni sud je konstatirao da je Odlukom o preuzimanju Zeničko-dobojskog kantona prava i obveza osnivača nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. srpnja 2004. godine Zeničko-dobojski kanton preuzeo sva prava i obveze srednjih škola koje su nastale nakon stupanja na snagu ove odluke. S tim u svezi, Ustavni sud je uočio da je, sukladno odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o srednjoj školi, glede načina financiranja i odgovornosti osnivača za obveze ustanove koju su osnovali, pravilan stav sudova koji je osporio Vrhovni sud ukinutom presudom, tj. da čak i u slučaju da su sredstva na JRT sredstva treće osobe, tj. Zeničko-dobojskog kantona, a ne tužene, odnosno izvršenika, prema članku 30. stavak 2. ZIP-a, a Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bio bi odgovoran za izvršenje obveze tužene Opće gimnazije Zavidovići, odnosno izvršenika. 33. U predmetnoj odluci Ustavni sud je zaključio da je arbitrarno obrazloženje presude Vrhovnog suda, prema kojem Zeničko-dobojski kanton u vođenim postupcima nije bio pasivno legitimiran, te da je zbog toga izvršenje na njegovu transakcijskom računu nezakonito, jer je time učinjeno iluzornim izvršenje sudbene odluke koje predstavlja integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. 34. Također, Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje, odnosno situaciju kada je usvajanjem prigovora Zeničko-dobojskog kantona u izvršnom postupku, zato što u prijedlogu za izvršenje kao izvršenik nije naveden Zeničko-dobojski kanton, nego pravna osoba koja kod njega ima otvoren transakcijski račun, onemogućeno izvršenje sudbene odluke, već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1603/08od 13. listopada 2010. godine (do objave dostupna i na www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, glede navoda apelanata, Ustavni sud poziva na cjelokupno obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. 35. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da je Zeničko-dobojski kanton Odlukom o preuzimanju prava i obveza osnivača nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. srpnja 2004. godine preuzeo sva prava i obveze srednjih škola koje su nastale nakon stupanja na snagu ove odluke. S tim u svezi, Ustavni sud je uočio da, sukladno odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o srednjoj školi, glede načina financiranja i odgovornosti osnivača za obveze ustanove koju su osnovali, čak i u slučaju da su sredstva na JRT sredstva treće osobe, tj. konkretno Zeničko-dobojskog kantona, a ne tuženih MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, odnosno izvršenika, prema članku 30. stavak 2. ZIP-a, Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bi bio odgovoran za izvršenje obveza tuženih, odnosno izvršenika, te je zaključio da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između djelatnika i ustanove, ne može jednostavno oglušiti i zanemariti neophodnost njegove intervencije da bi se zaštitila prava utvrđena u pravomoćnoj presudi. 36. Imajući u vidu navedeno, odnosno zaključke i obrazloženja iz prethodno navedene odluke, koji su u cijelosti primjenjivi i na predmetni slučaj, Ustavni sud navode apelanata ocjenjuje kao utemeljene, zbog čega zaključuje da je i u konkretnom slučaju učinjeno iluzornim izvršenje pravomoćne presude, koje predstavlja integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ostali navodi 37. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi s povredom prava garantiranih člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati i ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i prava na rad. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u slučaju kada su redoviti sudovi usvojili prigovore u izvršnom postupku, zato što u prijedlogu za izvršenje nije naveden Zeničko-dobojski kanton, nego pravna osoba koja kod njega ima otvoren transakcijski račun, učinjeno iluzornim izvršenje sudbene odluke, koje predstavlja integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. 39. Obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud neće posebice razmatrati prijedloge apelanata za donošenje privremenih mjera u predmetima br. AP 63/09 i AP 706/09. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 63/09, rješavajući apelacijuSanele Husremović i drugih, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacijeSanele Husremović, Xemaila Šabanovića, Vejsila Žutića, Jasenka Muzaferije, Mensure Neimarlija, Mevlide Karamuratović, Fatime Mufić, Aiše Kolak, Zejnila Kljajića, Rame Zukića, Nermine Pivić, Salke Begića i Šaćira Haxiahmetovića. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se rješewa Kantonalnog suda u Zenici, i to: br. 004-0-Gž-08-000 156 od 3. decembra 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 425 od 17. novembra 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 334 od 27. novembra 2008. godine, 004-0-Gž-08-000 150 od 24. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 157 od 8. januara 2009. godine, 41 0I 000 458 09 Gž od 17. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 686 od 19. marta 2009. godine i 41 0I003 332 09 Gž od 2. juna 2009. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan po hitnom postupku donijeti nove odluke, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sanela Husremović i drugi (ukupno 13 lica navedenih u izreci ove odluke, u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Fuad Karamehić, Nedim Begović, Nermina Pivić i Razija Huseinagić, advokati iz Visokog, odnosno Zenice, podnijeli su u periodu od 12. januara do 15. jula 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješewâKantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), i to: br. 004-0-Gž-08-000 156 od 3. decembra 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 425 od 17. novembra 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 334 od 27. novembra 2008. godine, 004-0-Gž-08-000 150 od 24. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 157 od 8. januara 2009. godine, 41 0I000 458 09 Gž od 17. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 686 od 19. marta 2009. godine i 41 0I003 332 09 Gž od 2. juna 2009. godine. 2. Apelanti su u predmetima br. AP 63/09 i AP 706/09 podnijeli i zahtjeve za donošenje privremenih mjera kojim bi Ustavni sud naložio Zeničko-dobojskom kantonu (u daqnjem tekstu: Zeničko-dobojski kanton), Ministarstvu finansija, da izvrši isplatu u skladu s rješewima o izvršenju Opštinskog suda Visoko (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), i to: br. 041-0-I-07-001 410 od 25. septembra 2007. godine i 041-0-I-07-001 403 od 25. septembra 2007. godine, s računa izvršenika Mješovite srednje škole "Hazim Šabanović" Visoko (u daqnjem tekstu: izvršenik). 3. Apelanti su u apelacijama i u dopunama apelacija (izuzev u predmetu broj AP 859/09) dostavili izvod iz Odluke Evropskog suda u predmetu:Zhovnerprotiv Ukrajine,App 56848/00 od 29. septembra 2004. godine, te naveli da je pomenutom odlukom zakqučeno da države ne mogu da se pravdaju nedostatkom novca u buxetu, već da su dužne da obezbijede ta sredstva iz bilo kojeg drugog izvora kojim raspolažu da bi presuda bila izvršena bez eventualnog odlagawa. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, a sve se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 63/09, AP 161/09, AP 284/09, AP 706/09, AP 792/09, AP 859/09, AP 1480/09 i AP 2286/09, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 63/09. Spojeno je ukupno 8 predmeta. 5. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda, te Mješovite srednje škole "Hazim Šabanović" Visoko, Mješovite srednje škole " Nordbat-2" Vareš, Mješovite srednje škole "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i Mješovite srednje škole "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, odnosno od Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daqnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), zatraženo je u periodu od 11. marta 2009. godine do 3. februara 2011. godine da dostave odgovore na predmetne apelacije. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva na apelacije su dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 8. Presudama Opštinskog suda, i to: br. P-1306/04 od 10. oktobra 2005. godine, P-1306/04 od 10. oktobra 2005. godine, P-440/05 od 16. decembra 2005. godine, P-1306/04 od 10. oktobra 2005. godine, P-1306/04 od 10. oktobra 2005. godine, 041-1-P-06-000 034 od 27. marta 2007. godine, 043-0-P-05-000798 od 21. januara 2007. godine i 041-0-P-07-000 259 od 15. februara 2008. godine obavezan je tuženi (izvršenik), odnosno Zeničko-dobojski kanton da, zajedno sa MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko (izvršenici), solidarno apelantima isplati novčane iznose precizirane prvostepenim presudama na ime naknade plate, naknade za topli obrok, naknade za prevoz, naknade za regres za godišwi odmor, naknade za prekovremeni rad i naknade za programe sa zakonskim zateznim kamatama. 9. Odlučujući o žalbama apelanata, Zeničko-dobojskog kantona, te izvršenika, Kantonalni sud je presudama br. 004-0-Gž-07-001 076 od 27. juna 2007. godine, 004-0-Gž-06-000312 od 4. januara 2007. godine i 004-0-Gž-07-001 445 od 12. avgusta 2008. godine prvostepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o obavezi naknade troškova postupka apelantima, te u dijelu u kojem je Zeničko-dobojski kanton obavezan na solidarnu isplatu, i to tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata i ujedno obavezani da solidarno Zeničko-dobojskom kantonu naknade troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa, odnosno Presudom broj 004-0-Gž-07-000427 od 6. septembra 2007. godine prvostepenu presudu preinačio tako da je MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko obavezana da isplati apelantu iznos od 12.492,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškovima postupka u iznosu od 2.986,00 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijewana. 10. Odlučujući o predlozima apelanata za izvršenje na osnovu navedenih presuda, Opštinski sud je donio rješewa o izvršenju, i to: br. 041-0-I-07-001 402 od 25. septembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 396 od 25. septembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-000 532 od 20. marta 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 403 od 25. septembra 2007. godine, br. 041-0- I-07-001 433 od 25. septembra 2007. godine, br. 41 0I07 000 458 08Iod 19. septembra 2008. godine, br. 041-0-I-07-001 568 od 29. oktobra 2007. godine i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 br. 041-0-I-08-002 134 od 12. novembra 2007. godine, kojima je dopustio predložena izvršewa. 11. Izvršenici i Zeničko-dobojski kanton su kao treće lice uložili prigovore na rješewa o izvršenju (precizirana u prethodnoj tački ove odluke), koji su rješewima Opštinskog suda, i to: br. 041-0-I-07-001 402 od 5. novembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 439 od 12. novembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-000 532 od 13. septembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 403 od 5. novembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 433 od 16. novembra 2007. godine, br. 41 0I000 458 08Iod 20. novembra 2008. godine, br. 041-0-I-07-001 568 od 7. januara 2008. godine i br. 41 0I003 332 08Iod 18. februara 2009. godine usvojeni, te je obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na potraživanje po računu Zeničko-dobojskog kantona kod IK banke d.d. Zenica, te su ukinute sprovedene radnje, odnosno obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na Zeničko-dobojski kanton, kao treće lice (AP 284/09, AP 859/09, AP 1480/09 i AP 2286/09). U obrazložewima rješewa Opštinski sud je naveo da je prigovor osnovan jer su u predlogu za izvršenje, kao izvršenici, označene MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, a da je naveden transakcijski račun Zeničko-dobojskog kantona kod IK banke d.d. Zenica, koji nije označen kao izvršenik. Dalje, da se, u skladu sa članom 47 stav 1 tačka 6 Zakona o izvršnom postupku (u daqnjem tekstu: ZIP), prigovor na izvršenje može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako tražilac nije ovlašćen da traži izvršenje protiv izvršenika, te da je odredbom člana 30 tačka 2 ZIP-a propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica, ako se dokaže da je to treće lice preuzelo dug. Opštinski sud je zakqučio da apelanti nemaju osnova tražiti izvršenje na sredstvima Zeničko-dobojskog kantona, jer je izvršenik javna ustanova-pravno lice, što znači da samostalno odgovara za svoje obaveze, bez obzira na tošto je buxetski korisnik, koji je dužan od Ministarstva finansija Zeničko-dobojskog kantona tražiti da se ta sredstva planiraju u buxetu ili kroz eventualni rebalans buxeta, kao što to radi i za plate. 12. Odlučujući o žalbama apelanata, Kantonalni sud je rješewima (bliže označenim u izreci ove odluke) žalbe odbio i potvrdio prvostepena rješewa. Obrazlažući svoju odluku, Kantonalni sud je naveo da su odredbama člana 47 tač. 1-10 ZIP-a propisani razlozi za prigovor među kojim je i razlog ako tražilac izvršewa nije ovlašćen da traži izvršenje protiv izvršenika. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu ovlašćeni da traže izvršenje na osnovu izvršne isprave, zapljenom novčanih sredstava s transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona. Dalje, da su kao izvršenik označene MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, koje potpuno samostalno odgovaraju za svoje obaveze, dok Zeničko-dobojski kanton nije stranka navedena u izvršnoj ispravi. S tim u vezi, Kantonalni sud je i zakqučio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio prigovore izvršenika i Zeničko-dobojskog kantona kao trećeg lica. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na rad. Povredu ovih prava apelanti vide u tome što su, na osnovu presuda kojima su obavezani tuženi, odnosno poslodavci na izmirenje novčanog iznosa, pokrenuli izvršni postupak u kojem su kao izvršenike označili svoje poslodavce, koji nemaju svoj žiro-račun, a da Zeničko-dobojski kanton u konkretnom slučaju ima ulogu banke, koja ima obavezu da po nalogu suda obavi izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika. Apelanti, takođe, ističu da je, u smislu odredaba Zakona o trezoru FBiH, formiran jedinstveni račun trezora (u daqnjem tekstu: JRT), kojim je propisano da se svi računi buxetskih korisnika zatvaraju, te da će wihova salda biti prebačena na JRT. Apelanti navode da su izvršenici buxetski korisniciZeničko-dobojskog kantona koji nemaju svoj posebni žiro-račun, jer je ukinut Odlukom o ukidanju transakcijskih računa i podračuna buxetskih korisnika. Istovremeno ističu da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a propisano da će se izvršenje na teret sredstava buxeta FBiH i Kantonasprovoditi u visini predviđenoj na određenoj poziciji buxeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju buxeta, čime je narušen princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava i slobode, jer je izvršeniku omogućeno da sasvim slobodnom voqom odluči i prijavi svoje dugovanje prema zaposlenicima, kojima je u obavezi isplatiti novac zbog nepoštivawa kolektivnog ugovora. b) Odgovor na apelaciju 14. Opštinski sud je u svojim odgovorima na prethodno navedene apelacije (tačka 4 ove odluke) naveo da se na osnovu propisa o izvršenju buxeta raspodjela buxetskih sredstava s jedinstvenog računa između korisnika vrši na bazi kriterijuma, a korisnici buxetaprave finansijske planove svojih potreba, koji se nakon odobrewa od nadležnih organa uklapaju u buxet tako da dobijena i označena sredstva, u koja mogu biti uračunata i ova sredstva izvršenika kao korisnika buxeta, tražilac izvršewa može da traži, ali ne direktno sa sredstava transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona. Opštinski sud je, prema navedenom, predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane. 15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelacije, između ostalog, istakao da smatra da osporenim rješewima nije povrijeđeno niti jedno pravo apelanata zagarantovano međunarodnim aktima i propisima Bosne i Hercegovine, pa tako ni pravo iz radnog odnosa, pravo na imovinu, niti su apelanti dovedeni u nepovoqniji položaj u odnosu na druge. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud odbije apelacije kao neosnovane. 16. Kantonalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelacije (AP 284/09, AP 706/09 i AP 1480/09) istaklo da su pogrešni i neosnovani navodi iz apelacija da je osporenim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S tim u vezi, Kantonalno pravobranilaštvo je istaklo da je potraživanje apelanata neupitno, upitni su samo postupak i način njegove realizacije na način kako su to apelanti kao tražioci izvršewa predložili, a nižestepeni sudovi iz zakonom propisanih razloga nisu prihvatili. Imajući u vidu navedeno, Kantonalno pravobranilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije apelacije kao neosnovane. V . Relevantni propisi 17.Zakonoradu("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku, u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 18.Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. Definicije i izrazi koji sekoriste u ovom zakonu imaju sljedeća značewa: a) Trezor - je osnovna organizaciona jedinica unutar Federalnog ministarstva finansija i ministarstava finansija kantona, u kojima se u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima obavljajuposlovi koji se odnose na planiranje izvršewa i izvršenje buxeta Federacije, kao i buxeta kantona; vođenje računovodstva i računovodstvenih politika; upravljanja novcem i vođenje jedinstvenog računa trezora; otplate duga, izdavawa garancija, nova zaduživawa, upravljanje neangažiranim sredstvima i imovinom. Š...Ć i) Buxetski korisnici - su nadležna ministarstva i ostala tijela uprave koji se finansiraju iz buxeta. Nadležno ministarstvo koje u svom buxetskom razdjelu sadrži potrošačke jedinice, koje su u buxetu označene kao buxetske glave, buxetski je za wih nadležno. Š...Ć g) Jedinstveni račun trezora (u daqnjem tekstu: JRT) - se sastoji od depozitnog računa otvorenog u komercijalnoj banci, računa za investiranje i zaštitu sredstava, jednog ili više transakcijskih računa, i po potrebi, transakcijskih računa za gotovinu. Svi ovi računi se moraju držati u ime ministarstava finansija. Svrha JRT-a je da se centralizira kontrola nad svim javnim prihodima u ministarstvima finansija.Federalno ministarstvo će pripremiti sve neophodne procedure i odredbe kojima se uspostavlja sistem JRT-a. Kada sistem JRT-a postane efektivan, svi pojedinačniračuni buxetskih korisnika će biti zatvoreni i wihova salda će biti prebačena na JRT. Š...Ć o) Transakcijski računi - su bankovni računi otvoreni od strane trezora u poslovnim bankama, a koji se drže u ime ministarstava finansija i preko kojih se vrše svakodnevne transakcije vezane za troškove buxetskih korisnika. Š...Ć Član 8. Trezori vrše centralizovanu isplatu plaća za nadležna ministarstva i buxetske korisnike, na način da: a) uspostave i održavaju centralizirani sistem obračuna plaća, b) procjenjuju potrebna sredstva bazirana na utvrđenom nivou plaća i ostalim neophodnim informacijama koje obezbijede buxetski korisnici, kao i iznosima obaveza po osnovu poreza i doprinosa i c) izvršavaju isplatu plaća i obaveza po osnovu poreza i doprinosa. Nadležna ministarstva i buxetski korisnici su dužni da trezoru, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnesu dokaz o zasnivanju i prestanku radnogodnosa svih zaposlenih za koje plaće osiguravaju u buxetu. Dodatne procedure bit će propisane od strane ministarstva finansija. Član 24. Š...Ć JRT se nalazi pod iskqučivim pravom ministarstava finansija. Nijedna druga osoba ili institucija nema pravo raspolagawa nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u opštim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija. Član 26. Ministarstva finansija otvaraju transakcijske račune u poslovnim bankama. Transakcijski račun se koristi za plaćanje svih izdataka. Stanje na ovim transakcijskim računima se smatra i vodi kao sastavni dio JRT. 19.Zakon o ustanovama("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 39. Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, buxeta... Član 41. Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove dužan je da: - pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajawa godišnjeg obračuna. 20.Zakon o sredwoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Š...Ć Sredwa škola ima svojstvo pravne osobe. Član 10. Srednju školu kao javnu ustanovu u državnom vlasništvu osniva Skupština Kantona uz prethodno pribavljeno mišljenje općinskog vijeća. Š...Ć Prava i obveze osnivača i srednje škole utvrđuju se ugovorom, u skladu sa aktom o osnivanju. Ako je osnivač srednje škole Skupština Kantona, obaveze iz prethodnog stava ovog člana u ime Skupštine vrši Vlada Kantona. Član 11. Š...Ć Osnivač srednje škole osigurava sredstva potrebna za osnivanje i rad srednje škole u skladu sa Pedagoškim standardima i Normativima. 21.Zakon o izvršnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 30. Prijelaz potraživawa ili obaveze Š...Ć (2)Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršewa javnom ili premazakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršewa to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Član 138. Ograničenje izvršewa Š...Ć (3)Izvršenje na teret sredstava buxeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji buxeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju buxeta. (4)Izvršenje na teret sredstava buxeta grada i općine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji buxeta i u skladu sa Odlukom o izvršavanju buxeta. (5)Više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživawa iz buxeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz buxeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirewa potraživawa iz sudske odluke. (6)Svi nivoi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju izvršne sudske presude dužni su u svojim buxetima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješewa na teret tih buxeta u iznosu od najmanje 5% od ukupnog buxeta. VI. Dopustivost 22. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom su rješewa Kantonalnog suda (bliže precizirana u izreci ove odluke) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporena rješewa apelanti su primili u periodu od 21. novembra 2008. godine do 8. juna 2009. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 12. januara do 15. jula 2009. godine. Sve apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa- cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelanti osporavaju navedena rješewa Kantonalnog suda smatrajući da su tim rješewima povrijeđena wihova prava, i to: pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na rad. a) Pravo na pravično suđenje 27. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, predmetni slučajevi isplate zarađenih, a neisplaćenih plata su građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavquje javna ustanova (vidi, Evropski sud za qudska prava, Darnell v.VB, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A broj 272). Postupak se odnosi na izvršenje pravosnažne presude u izvršnom postupku, dakle, na nastavak predmeta koji je građanskopravne prirode. Na osnovu navedenog član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjewiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. U konkretnom slučaju apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su onemogućeni da ostvare izvršenje pravosnažnih sudskih odluka zbog stava redovnih sudova da apelanti nisu ovlašćeni tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave, zapljenom novčanih sredstava s transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona u situaciji kada je kao izvršenik označena javna ustanova koja kod njega ima otvoren transakcijski račun, dok Zeničko-dobojski kanton nije stranka navedena u izvršnoj ispravi. 30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrao identična pravna pitawa koja su relevantna i u ovom predmetu. Naime, u predmetu iz citirane odluke radilo se o parničnom postupku koji je pokrenuo Zeničko-dobojski kanton protiv radnika Opće gimnazije Zavidovići, kojima su u izvršnom postupku sa njegovog transakcijskog računa, a na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, isplaćena sredstva na ime naknade plate, toplog obroka i regresa, kako bi se utvrdilo da je predmetno izvršenje nedopušteno, te da se tražioci izvršewa obavežu da tužiocu vrate na ovaj način isplaćena sredstva sa zakonskom zateznom kamatom. 31. Opštinski, odnosno Kantonalni sud ovaj zahtjev Zeničko-dobojskog kantona je odbio. Međutim, Vrhovni sud je reviziju djelimično uvažio, presudu Kantonalnog suda preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno izvršenje radi namirewa novčanih potraživawa na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Zeničko-dobojskog kantona. Ovakav stav Vrhovni sud je obrazložio tako što je naveo da Zeničko-dobojski kanton nije bio pasivno legitimisan u parničnom postupku u kojem je Opća gimnazija Zavidovići obavezana na isplatu utvrđenihiznosa apelantima. S obzirom na to da tražioci izvršewa nisu bili u radnom odnosu sa Zeničko-dobojskim kantonom, nego sa Općom gimnazijom Zavidovići, koja je javna ustanova, odnosno pravno lice, koja samostalno odgovara za svoje obaveze, nije mogla da postoji obaveza izvršewa sa računa Zeničko-dobojskog kantona. Vrhovni sud je naveo da na ovakav zakqučak ne utiče činjenica da Zeničko-dobojski kanton finansira javne ustanove, te se pozvao na stanovište koje je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine. 32. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je u citiranoj odluci konstatovao da je neosnovano pozivanje Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 384/03, jer je u toj odluci definisan princip i usvojeno stanovište prema kojem javna ustanova, kao pravno lice, samostalno odgovara za svoje obaveze, te da na takav zakqučak ne utiče činjenica da kanton finansira javne ustanove, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može da ogluši o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravosnažnoj presudi. Dalje, Ustavni sud je konstatovao da je Odlukom o preuzimanju Zeničko-dobojskog kantona prava i obaveza osnivača nad sredwim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine Zeničko-dobojski kanton preuzeo sva prava i obaveze sredwih škola koje su nastale nakon stupawa na snagu ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud je uočio da je, u skladu sa odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o sredwoj školi, u pogledu načina finansirawa i odgovornosti osnivača za obaveze ustanove koju su osnovali, pravilan stav sudova koji je osporio Vrhovni sud ukinutom presudom, tj. da čak i u slučaju da su sredstva na JRT sredstva trećeg lica, tj. Zeničko-dobojskog kantona, a ne tužene, odnosno izvršenika, prema članu 30 stav 2 ZIP-a, a Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bio bi odgovoran za izvršenje obaveze tužene Opće gimnazije Zavidovići, odnosno izvršenika. 33. U predmetnoj odluci Ustavni sud je zakqučio da je arbitrarno obrazloženje presude Vrhovnog suda, prema kojem Zeničko-dobojski kanton u vođenim postupcima nije bio pasivno legitimisan, te da je zbog toga izvršenje na njegovom transakcijskom računu nezakonito, jer je time učinjeno iluzornim izvršenje sudskeodluke koje predstavlja integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. 34. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje, odnosno situaciju kada je usvajanjem prigovora Zeničko-dobojskog kantona u izvršnom postupku, zato što u predlogu za izvršenje kao izvršenik nije naveden Zeničko-dobojski kanton, nego pravno lice koje kod njega ima otvoren transakcijski račun,onemogućeno izvršenje sudske odluke, već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1603/08od 13. oktobra 2010. godine (do objavqivawa dostupna i nawww.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke, u pogledu navoda apelanata, Ustavni sud poziva na cjelokupno obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. 35. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da je Zeničko-dobojski kanton Odlukom o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad sredwim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine preuzeo sva prava i obaveze sredwih škola koje su nastale nakon stupawa na snagu ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud je uočio da, u skladu sa odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o sredwoj školi, u pogledu načina finansirawa i odgovornosti osnivača za obaveze ustanove koju su osnovali, čak i u slučaju da su sredstva na JRT sredstva trećeg lica, tj. konkretno Zeničko-dobojskog kantona, a ne tuženih MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, odnosno izvršenika, prema članu 30 stav 2 ZIP-a, Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bi bio odgovoran za izvršenje obaveza tuženih, odnosno izvršenika, te je zakqučio da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može jednostavno da ogluši i zanemari neophodnost njegove intervencije da bi se zaštitila prava utvrđena u pravosnažnoj presudi. 36. Imajući u vidu navedeno, odnosno zakqučke i obrazložewa iz prethodno navedene odluke, koji su u cijelosti primjewivi i na predmetni slučaj, Ustavni sud navode apelanata ocjenjuje kao osnovane, zbog čega zakqučuje da je i u konkretnom slučaju učinjeno iluzornim izvršenje pravosnažne presude, koje predstavlja integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ostali navodi 37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi s povredom prava garantovanih članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati i ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava na rad. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi usvojili prigovore u izvršnom postupku, zato što u predlogu za izvršenje nije naveden Zeničko-dobojski kanton, nego pravno lice koje kod njega ima otvoren transakcijski račun, učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke, koje predstavlja integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije. 39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud neće posebno razmatrati predloge apelanata za donošenje privremenih mjera u predmetima br. AP 63/09 i AP 706/09. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 63/09, rješavajući apelacijuSanele Husremović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacijeSanele Husremović, Džemaila Šabanovića, Vejsila Žutića, Jasenka Muzaferije, Mensure Neimarlija, Mevlide Karamuratović, Fatime Mufić, Aiše Kolak, Zejnila Kljajića, Rame Zukića, Nermine Pivić, Salke Begića i Šaćira Hadžiahmetovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Zenici, i to: br. 004-0-Gž-08-000 156 od 3. decembra 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 425 od 17. novembra 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 334 od 27. novembra 2008. godine, 004-0-Gž-08-000 150 od 24. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 157 od 8. januara 2009. godine, 41 0 I 000 458 09 Gž od 17. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 686 od 19. marta 2009. godine i 41 0 I 003 332 09 Gž od 2. juna 2009. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan po hitnom postupku donijeti nove odluke, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sanela Husremović i drugi (ukupno 13 lica navedenih u izreci ove odluke, u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Fuad Karamehić, Nedim Begović, Nermina Pivić i Razija Huseinagić, advokati iz Visokog, odnosno Zenice, podnijeli su u periodu od 12. januara do 15. jula 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), i to: br. 004-0-Gž-08-000 156 od 3. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 decembra 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 425 od 17. novembra 2008. godine, 004-0-Gž-07-002 334 od 27. novembra 2008. godine, 004-0-Gž-08-000 150 od 24. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 157 od 8. januara 2009. godine, 41 0 I 000 458 09 Gž od 17. februara 2009. godine, 004-0-Gž-08-000 686 od 19. marta 2009. godine i 41 0 I 003 332 09 Gž od 2. juna 2009. godine. 2. Apelanti su u predmetima br. AP 63/09 i AP 706/09 podnijeli i zahtjeve za donošenje privremenih mjera kojim bi Ustavni sud naložio Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: Zeničko-dobojski kanton), Ministarstvu finansija, da izvrši isplatu u skladu s rješenjima o izvršenju Općinskog suda Visoko (u daljnjem tekstu: Općinski sud), i to: br. 041-0-I-07-001 410 od 25. septembra 2007. godine i 041-0-I-07-001 403 od 25. septembra 2007. godine, s računa izvršenika Mješovite srednje škole "Hazim Šabanović" Visoko (u daljnjem tekstu: izvršenik). 3. Apelanti su u apelacijama i u dopunama apelacija (izuzev u predmetu broj AP 859/09) dostavili izvod iz Odluke Evropskog suda u predmetu:Zhovner protiv Ukrajine, App 56848/00 od 29. septembra 2004. godine, te naveli da je spomenutom odlukom zaključeno da se države ne mogu pravdati nedostatkom novca u budžetu, već da su dužne osigurati ta sredstva iz bilo kojeg drugog izvora kojim raspolažu da bi presuda bila izvršena bez eventualnog odgađanja. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, a sve se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 63/09, AP 161/09, AP 284/09, AP 706/09, AP 792/09, AP 859/09, AP 1480/09 i AP 2286/09, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 63/09. Spojeno je ukupno 8 predmeta. 5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Mješovite srednje škole "Hazim Šabanović" Visoko, Mješovite srednje škole "Nordbat-2" Vareš, Mješovite srednje škole "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i Mješovite srednje škole "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, odnosno od Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), zatraženo je u periodu od 11. marta 2009. godine do 3. februara 2011. godine da dostave odgovore na predmetne apelacije. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva na apelacije su dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Presudama Općinskog suda, i to: br. P-1306/04 od 10. oktobra 2005. godine, P-1306/04 od 10. oktobra 2005. godine, P-440/05 od 16. decembra 2005. godine, P-1306/04 od 10. oktobra 2005. godine, P-1306/04 od 10. oktobra 2005. godine, 041-1-P-06-000 034 od 27. marta 2007. godine, 043-0-P-05-000798 od 21. januara 2007. godine i 041-0-P-07-000 259 od 15. februara 2008. godine obavezan je tuženi (izvršenik), odnosno Zeničko-dobojski kanton da, zajedno sa MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko (izvršenici), solidarno apelantima isplati novčane iznose precizirane prvostepenim presudama na ime naknade plaće, naknade za topli obrok, naknade za prijevoz, naknade za regres za godišnji odmor, naknade za prekovremeni rad i naknade za programe sa zakonskim zateznim kamatama. 9. Odlučujući o žalbama apelanata, Zeničko-dobojskog kantona, te izvršenika, Kantonalni sud je presudama br. 004-0-Gž-07-001 076 od 27. juna 2007. godine, 004-0-Gž-06-000312 od 4. januara 2007. godine i 004-0-Gž-07-001 445 od 12. augusta 2008. godine prvostepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o obavezi naknade troškova postupka apelantima, te u dijelu u kojem je Zeničko-dobojski kanton obavezan na solidarnu isplatu, i to tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata i ujedno obavezani da solidarno Zeničko-dobojskom kantonu naknade troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, odnosno Presudom broj 004-0-Gž-07-000427 od 6. septembra 2007. godine prvostepenu presudu preinačio tako da je MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko obavezana da isplati apelantu iznos od 12.492,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškovima postupka u iznosu od 2.986,00 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjana. 10. Odlučujući o prijedlozima apelanata za izvršenje na osnovu navedenih presuda, Općinski sud je donio rješenja o izvršenju, i to: br. 041-0-I-07-001 402 od 25. septembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 396 od 25. septembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-000 532 od 20. marta 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 403 od 25. septembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 433 od 25. septembra 2007. godine, br. 41 0 I 07 000 458 08 I od 19. septembra 2008. godine, br. 041-0-I-07-001 568 od 29. oktobra 2007. godine i br. 041-0-I-08-002 134 od 12. novembra 2007. godine, kojima je dopustio predložena izvršenja. 11. Izvršenici i Zeničko-dobojski kanton su kao treće lice uložili prigovore na rješenja o izvršenju (precizirana u prethodnoj tački ove odluke), koji su rješenjima Općinskog suda, i to: br. 041-0-I-07-001 402 od 5. novembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 439 od 12. novembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-000 532 od 13. septembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 403 od 5. novembra 2007. godine, br. 041-0-I-07-001 433 od 16. novembra 2007. godine, br. 41 0 I 000 458 08 I od 20. novembra 2008. godine, br. 041-0-I-07-001 568 od 7. januara 2008. godine i br. 41 0 I 003 332 08 I od 18. februara 2009. godine usvojeni, te je obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na potraživanje po računu Zeničko-dobojskog kantona kod IK banke d.d. Zenica, te su ukinute provedene radnje, odnosno obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na Zeničko-dobojski kanton, kao treće lice (AP 284/09, AP 859/09, AP 1480/09 i AP 2286/09). U obrazloženjima rješenja Općinski sud je naveo da je prigovor osnovan jer su u prijedlogu za izvršenje, kao izvršenici, označene MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, a da je naveden transakcijski račun Zeničko-dobojskog kantona kod IK banke d.d. Zenica, koji nije označen kao izvršenik. Dalje, da se, u skladu sa članom 47. stav 1. tačka 6. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), prigovor na izvršenje može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako tražitelj nije ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika, te da je odredbom člana 30. tačka 2. ZIP-a propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica, ako se dokaže da je to treće lice preuzelo dug. Općinski sud je zaključio da apelanti nemaju osnova tražiti izvršenje na sredstvima Zeničko-dobojskog kantona, jer je izvršenik javna ustanova-pravno lice, što znači da samostalno odgovara za svoje obaveze, bez obzira na to što je budžetski korisnik, koji je dužan od Ministarstva finansija Zeničko-dobojskog kantona tražiti da se ta sredstva planiraju u budžetu ili kroz eventualni rebalans budžeta, kao što to radi i za plaće. 12. Odlučujući o žalbama apelanata, Kantonalni sud je rješenjima (bliže označenim u izreci ove odluke) žalbe odbio i potvrdio prvostepena rješenja. Obrazlažući svoju odluku, Kantonalni sud je naveo da su odredbama člana 47. tač. 1-10. ZIP-a propisani razlozi za prigovor među kojim je i razlog ako tražilac izvršenja nije ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu ovlašteni tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave, zapljenom novčanih sredstava s transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona. Dalje, da su kao izvršenik označene MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, koje potpuno samostalno odgovaraju za svoje obaveze, dok Zeničko-dobojski kanton nije stranka navedena u izvršnoj ispravi. S tim u vezi, Kantonalni sud je i zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio prigovore izvršenika i Zeničko-dobojskog kantona kao trećeg lica. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad. Povredu ovih prava apelanti vide u tome što su, na osnovu presuda kojima su obavezani tuženi, odnosno poslodavci na izmirenje novčanog iznosa, pokrenuli izvršni postupak u kojem su kao izvršenike označili svoje poslodavce, koji nemaju svoj žiroračun, a da Zeničko-dobojski kanton u konkretnom slučaju ima ulogu banke, koja ima obavezu da po nalogu suda obavi izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika. Apelanti, također, ističu da je, u smislu odredaba Zakona o trezoru FBiH, formiran jedinstveni račun trezora (u daljnjem tekstu: JRT), kojim je propisano da se svi računi budžetskih korisnika zatvaraju, te da će njihova salda biti prebačena na JRT. Apelanti navode da su izvršenici budžetski korisnici Zeničko-dobojskog kantona koji nemaju svoj posebni žiroračun, jer je ukinut Odlukom o ukidanju transakcijskih računa i podračuna budžetskih korisnika. Istovremeno ističu da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a propisano da će se izvršenje na teret sredstava budžeta FBiH i Kantona provoditi u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta, čime je narušen princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava i slobode, jer je izvršeniku omogućeno da sasvim slobodnom voljom odluči i prijavi svoje dugovanje prema zaposlenicima, kojima je u obavezi isplatiti novac zbog nepoštivanja kolektivnog ugovora. b) Odgovor na apelaciju 14. Općinski sud je u svojim odgovorima na prethodno navedene apelacije (tačka 4. ove odluke) naveo da se na osnovu propisa o izvršenju budžeta raspodjela budžetskih sredstava s jedinstvenog računa između korisnika vrši na bazi kriterija, a korisnici budžeta prave finansijske planove svojih potreba, koji se nakon odobrenja od nadležnih organa uklapaju u budžet tako da dobivena i označena sredstva, u koja mogu biti uračunata i ova sredstva izvršenika kao korisnika budžeta, tražilac izvršenja može tražiti, ali ne direktno sa sredstava transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona. Općinski sud je, prema navedenom, predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane. 15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelacije, između ostalog, istakao da smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno niti jedno pravo apelanata zagarantirano međunarodnim aktima i propisima Bosne i Hercegovine, pa tako ni pravo iz radnog odnosa, pravo na imovinu, niti su apelanti dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud odbije apelacije kao neosnovane. 16. Kantonalno pravobranilaštvo je u odgovoru na apelacije (AP 284/09, AP 706/09 i AP 1480/09) istaklo da su pogrešni i neosnovani navodi iz apelacija da je osporenim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S tim u vezi, Kantonalno pravobranilaštvo je istaklo da je tražbina apelanata neupitna, upitni su samo postupak i način njene realizacije na način kako su to apelanti kao tražioci izvršenja predložili, a nižestepeni sudovi iz zakonom propisanih razloga nisu prihvatili. Imajući u vidu navedeno, Kantonalno pravobranilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije apelacije kao neosnovane. V. Relevantni propisi 17.Zakon o radu("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku, u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 18.Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. Definicije i izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja: a) Trezor - je osnovna organizaciona jedinica unutar Federalnog ministarstva finansija i ministarstava finansija kantona, u kojima se u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima obavljaju poslovi koji se odnose na planiranje izvršenja i izvršenje budžeta Federacije, kao i budžeta kantona; vođenje računovodstva i računovodstvenih politika; upravljanja novcem i vođenje jedinstvenog računa trezora; otplate duga, izdavanja garancija, nova zaduživanja, upravljanje neangažiranim sredstvima i imovinom. Š...Ć i) Budžetski korisnici - su nadležna ministarstva i ostala tijela uprave koji se finansiraju iz budžeta. Nadležno ministarstvo koje u svom budžetskom razdjelu sadrži potrošačke jedinice, koje su u budžetu označene kao budžetske glave, budžetski je za njih nadležno. Š...Ć g) Jedinstveni račun trezora (u daljnjem tekstu: JRT) - se sastoji od depozitnog računa otvorenog u komercijalnoj banci, računa za investiranje i zaštitu sredstava, jednog ili više transakcijskih računa, i po potrebi, transakcijskih računa za gotovinu. Svi ovi računi se moraju držati u ime ministarstava finansija. Svrha JRT-a je da se centralizira kontrola nad svim javnim prihodima u ministarstvima finansija. Federalno ministarstvo će pripremiti sve neophodne procedure i odredbe kojima se uspostavlja sistem JRT-a. Kada sistem JRT-a postane efektivan, svi pojedinačni računi budžetskih korisnika će biti zatvoreni i njihova salda će biti prebačena na JRT. Š...Ć o) Transakcijski računi - su bankovni računi otvoreni od strane trezora u poslovnim bankama, a koji se drže u ime ministarstava finansija i preko kojih se vrše svakodnevne transakcije vezane za troškove budžetskih korisnika. Š...Ć Član 8. Trezori vrše centralizovanu isplatu plaća za nadležna ministarstva i budžetske korisnike, na način da: a) uspostave i održavaju centralizirani sistem obračuna plaća, b) procjenjuju potrebna sredstva bazirana na utvrđenom nivou plaća i ostalim neophodnim informacijama koje obezbijede budžetski korisnici, kao i iznosima obaveza po osnovu poreza i doprinosa i c) izvršavaju isplatu plaća i obaveza po osnovu poreza i doprinosa. Nadležna ministarstva i budžetski korisnici su dužni da trezoru, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnesu dokaz o zasnivanju i prestanku radnog odnosa svih zaposlenih za koje plaće osiguravaju u budžetu. Dodatne procedure bit će propisane od strane ministarstva finansija. Član 24. Š...Ć JRT se nalazi pod isključivim pravom ministarstava finansija. Nijedna druga osoba ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija. Član 26. Ministarstva finansija otvaraju transakcijske račune u poslovnim bankama. Transakcijski račun se koristi za plaćanje svih izdataka. Stanje na ovim transakcijskim računima se smatra i vodi kao sastavni dio JRT. 19.Zakon o ustanovama("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 39. Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta... Član 41. Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove dužan je da: - pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. 20.Zakon o srednjoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Š...Ć Srednja škola ima svojstvo pravne osobe. Član 10. Srednju školu kao javnu ustanovu u državnom vlasništvu osniva Skupština Kantona uz prethodno pribavljeno mišljenje općinskog vijeća. Š...Ć Prava i obveze osnivača i srednje škole utvrđuju se ugovorom, u skladu sa aktom o osnivanju. Ako je osnivač srednje škole Skupština Kantona, obaveze iz prethodnog stava ovog člana u ime Skupštine vrši Vlada Kantona. Član 11. Š...Ć Osnivač srednje škole osigurava sredstva potrebna za osnivanje i rad srednje škole u skladu sa Pedagoškim standardima i Normativima. 21.Zakon o izvršnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 30. Prijelaz potraživanja ili obaveze Š...Ć (2)Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Član 138. Ograničenje izvršenja Š...Ć (3)Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta. (4)Izvršenje na teret sredstava budžeta grada i općine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršavanju budžeta. (5)Više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke. (6)Svi nivoi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju izvršne sudske presude dužni su u svojim budžetima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih budžeta u iznosu od najmanje 5% od ukupnog budžeta. VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda (bliže precizirana u izreci ove odluke) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporena rješenja apelanti su primili u periodu od 21. novembra 2008. godine do 8. juna 2009. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 12. januara do 15. jula 2009. godine. Sve apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelanti osporavaju navedena rješenja Kantonalnog suda smatrajući da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava, i to: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad. a) Pravo na pravično suđenje 27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, predmetni slučajevi isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća su građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi, Evropski sud za ljudska prava,Darnell v. VB, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A broj 272). Postupak se odnosi na izvršenje pravosnažne presude u izvršnom postupku, dakle, na nastavak predmeta koji je građanskopravne prirode. Na osnovu navedenog član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. U konkretnom slučaju apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su onemogućeni da ostvare izvršenje pravosnažnih sudskih odluka zbog stava redovnih sudova da apelanti nisu ovlašteni tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave, zapljenom novčanih sredstava s transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona u situaciji kada je kao izvršenik označena javna ustanova koja kod njega ima otvoren transakcijski račun, dok Zeničko-dobojski kanton nije stranka navedena u izvršnoj ispravi. 30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrao identična pravna pitanja koja su relevantna i u ovom predmetu. Naime, u predmetu iz citirane odluke radilo se o parničnom postupku koji je pokrenuo Zeničko-dobojski kanton protiv radnika Opće gimnazije Zavidovići, kojima su u izvršnom postupku sa njegovog transakcijskog računa, a na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, isplaćena sredstva na ime naknade plaće, toplog obroka i regresa, kako bi se utvrdilo da je predmetno izvršenje nedopušteno, te da se tražioci izvršenja obavežu da tužiocu vrate na ovaj način isplaćena sredstva sa zakonskom zateznom kamatom. 31. Općinski, odnosno Kantonalni sud ovaj zahtjev Zeničko-dobojskog kantona je odbio. Međutim, Vrhovni sud je reviziju djelimično uvažio, presudu Kantonalnog suda preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih tražbina na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Zeničko-dobojskog kantona. Ovakav stav Vrhovni sud je obrazložio tako što je naveo da Zeničko-dobojski kanton nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je Opća gimnazija Zavidovići obavezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima. S obzirom na to da tražioci izvršenja nisu bili u radnom odnosu sa Zeničko-dobojskim kantonom, nego sa Općom gimnazijom Zavidovići, koja je javna ustanova, odnosno pravno lice, koja samostalno odgovara za svoje obaveze, nije mogla postojati obaveza izvršenja sa računa Zeničko-dobojskog kantona. Vrhovni sud je naveo da na ovakav zaključak ne utječe činjenica da Zeničko-dobojski kanton finansira javne ustanove, te se pozvao na stanovište koje je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine. 32. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je u citiranoj odluci konstatirao da je neosnovano pozivanje Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 384/03, jer je u toj odluci definiran princip i usvojeno stanovište prema kojem javna ustanova, kao pravno lice, samostalno odgovara za svoje obaveze, te da na takav zaključak ne utječe činjenica da kanton finansira javne ustanove, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravosnažnoj presudi. Dalje, Ustavni sud je konstatirao da je Odlukom o preuzimanju Zeničko-dobojskog kantona prava i obaveza osnivača nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine Zeničko-dobojski kanton preuzeo sva prava i obaveze srednjih škola koje su nastale nakon stupanja na snagu ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud je uočio da je, u skladu sa odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o srednjoj školi, u pogledu načina finansiranja i odgovornosti osnivača za obaveze ustanove koju su osnovali, pravilan stav sudova koji je osporio Vrhovni sud ukinutom presudom, tj. da čak i u slučaju da su sredstva na JRT sredstva trećeg lica, tj. Zeničko-dobojskog kantona, a ne tužene, odnosno izvršenika, prema članu 30. stav 2. ZIP-a, a Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bio bi odgovoran za izvršenje obaveze tužene Opće gimnazije Zavidovići, odnosno izvršenika. 33. U predmetnoj odluci Ustavni sud je zaključio da je arbitrarno obrazloženje presude Vrhovnog suda, prema kojem Zeničko-dobojski kanton u vođenim postupcima nije bio pasivno legitimiran, te da je zbog toga izvršenje na njegovom transakcijskom računu nezakonito, jer je time učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke koje predstavlja integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. 34. Također, Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje, odnosno situaciju kada je usvajanjem prigovora Zeničko-dobojskog kantona u izvršnom postupku, zato što u prijedlogu za izvršenje kao izvršenik nije naveden Zeničko-dobojski kanton, nego pravno lice koje kod njega ima otvoren transakcijski račun, onemogućeno izvršenje sudske odluke, već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1603/08od 13. oktobra 2010. godine (do objavljivanja dostupna i na www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u pogledu navoda apelanata, Ustavni sud poziva na cjelokupno obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. 35. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da je Zeničko-dobojski kanton Odlukom o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine preuzeo sva prava i obaveze srednjih škola koje su nastale nakon stupanja na snagu ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud je uočio da, u skladu sa odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o srednjoj školi, u pogledu načina finansiranja i odgovornosti osnivača za obaveze ustanove koju su osnovali, čak i u slučaju da su sredstva na JRT sredstva trećeg lica, tj. konkretno Zeničko-dobojskog kantona, a ne tuženih MSŠ "Hazim Šabanović" Visoko, MSŠ "Nordbat-2" Vareš, MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Olovo i MSŠ "Musa Ćazim Ćatić" Visoko, odnosno izvršenika, prema članu 30. stav 2. ZIP-a, Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bi bio odgovoran za izvršenje obaveza tuženih, odnosno izvršenika, te je zaključio da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može jednostavno oglušiti i zanemariti neophodnost njegove intervencije da bi se zaštitila prava utvrđena u pravosnažnoj presudi. 36. Imajući u vidu navedeno, odnosno zaključke i obrazloženja iz prethodno navedene odluke, koji su u cijelosti primjenjivi i na predmetni slučaj, Ustavni sud navode apelanata ocjenjuje kao osnovane, zbog čega zaključuje da je i u konkretnom slučaju učinjeno iluzornim izvršenje pravosnažne presude, koje predstavlja integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi 37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s povredom prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati i ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na rad. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi usvojili prigovore u izvršnom postupku, zato što u prijedlogu za izvršenje nije naveden Zeničko-dobojski kanton, nego pravno lice koje kod njega ima otvoren transakcijski račun, učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke, koje predstavlja integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. 39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud neće posebno razmatrati prijedloge apelanata za donošenje privremenih mjera u predmetima br. AP 63/09 i AP 706/09. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 66/09, rješavajući apelacijuLj.O.na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2011. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaLj. O. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008215 07 Rev od 18. studenoga 2008. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Lj.O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sanje Iličić-Lukenda i Gorjane Šajin iz Čitluka, podnijela je 9. siječnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 00 8215 07 Rev. od 18. studenoga 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000354 od 5. travnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-008215/03 od 10. siječnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku, TP "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. travnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. svibnja 2009. godine, Kantonalni sud 21. svibnja 2009. godine, Općinski sud 4. svibnja 2009. godine i tuženi 22. svibnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 17. lipnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 31. listopada 2003. godine protiv tuženog podnijela tužbu Općinskom sudu, a konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od 5. prosinca 2006. godine zatražila da nakon provedenoga postupka sud donese sljedeću presudu: "Poništavaju se rješenja tuženog broj 114-10/00 od 11. oktobra 2000. godine i broj 243-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenje Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 06-912-174/00 od 28. februara 2001. godine, te rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-33-527/01 od 22. augusta 2003. godine. Utvrđuje se da tužiteljica (apelantica) ima status zaposlenika na čekanju kod tuženog počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te se nalaže tuženom da isplati apelantici naknadu za vrijeme čekanja i to za period od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosu od po 280,00 KM mjesečno, kao i za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da se naloži tuženoj da apelantici za vrijeme čekanja isplati naknade plaće i to za razdoblje od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosu od 280,00 KM mjesečno, za period 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine u iznosu od po 80,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, tj. da joj uplati doprinose iz plaće, doprinose na plaću i porez na plaću, a sve sa kamatama i troškovima postupka". Apelantica je, dalje, tražila da joj tuženi isplati otpremninu u iznosu od 321,34 KM, te troškove postupka. 7. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-008215 03 od 10. siječnja 2007. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja tuženog, rješenja Kantonalnog povjerenstva i rješenja Federalnog povjerenstva. Općinski sud je odbio i dio zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se utvrdi sta- tus uposlenika na čekanju posla počevši od 3. travnja 1992. godine do 1. veljače 2000. godine, te da se naloži tuženom da isplati apelantici naknadu plaće za vrijeme čekanja u navedenom razdoblju u iznosu od 280,00 KM mjesečno sa zateznom zakonskom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za vrijeme čekanja. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je imala status uposlenika na čekanju kod tuženog u razdoblju od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine tužba je odbačena. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tuženi na ime naknade za vrijeme čekanja u razdoblju od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine isplati iznose od 80,00 KM mjesečno i isplatu otpremnine u iznosu od 321,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. rujna 2000. godine pa do isplate tužba je odbijena. Općinski sud je obvezao tuženoga da apelantici uplati pripadajuće doprinose i poreze na plaću i u vezi s plaćom u razdoblju od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine, dok je višak apelantičinog tužbenoga zahtjeva u ovom dijelu odbijen. Tuženi je obvezan apelantici nadoknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 702,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate. 8. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istaknuo kako je apelantica u tužbi navela da se povodom uspostave radno-pravnog statusa tuženom obratila pismenim zahtjevom 1. veljače 2000. godine. Rješavajući o njezinome zahtjevu, tuženi joj je rješenjem od 20. studenoga 2000. godine uspostavio 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 radno-pravni status uposlenika na čekanju posla od 1. veljače do 6. svibnja 2000. godine, kada joj je radni odnos prestao, uz pravo na otpremninu. Nezadovoljna odlukom tuženoga, apelantica je podnijela priziv Kantonalnom povjerenstvu tražeći da se ponište kao nezakonita rješenja tuženoga, a nakon što su Kantonalno povjerenstvo i Federalno povjerenstvo odbile njezin zahtjev, apelantica se tužbom obratila redovitome sudu. Nakon provedenoga dokaznoga postupka, Općinski sud je naveo neprijeporne činjenice da je apelantici priznat status uposlenice na čekanju posla u razdoblju od 1. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine, prestanka radnog odnosa 6. svibnja 2000. godine i isplate na ime naknade za čekanje za navedeno razdoblje kao i otpremnine, te da je apelantica podneskom od 5. prosinca 2006. godine povukla dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na naknadu plaće i otpremninu u isplaćenom iznosu. Općinski sud je glede apelantičinoga zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja tuženoga, kako je navedeno u obrazloženju, imao u vidu odredbu članka 143. stavak 2. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da će se uposlenik koji je bio u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati uposlenikom na čekanju posla. Kako je dalje naveo Općinski sud, stavkom 4. odredbe članka 143. ZOR-a je propisano da uposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. U momentu stupanja na snagu ZOR-a, u studenome 1999. godine, apelantica nije imala status uposlenice na čekanju posla, budući da joj je taj status priznat rješenjem tuženoga od 11. listopada 2000. godine. Zbog navedenoga, Općinski sud smatra da su rješenja Federalnog povjerenstva i Kantonalnog povjerenstva zakonita, a apelantičin zahtjev kojim je tražila poništenje tih rješenja i rješenja tuženog neutemeljen. Općinski sud je smatrao neprijepornim da se apelantica prema rješenju tuženoga nalazila u statusu čekanja u razdoblju od 1. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine, pa je ovaj dio tužbenoga zahtjeva odbacio, smatrajući da je taj pravni odnos između apelantice i tuženoga bilo nepotrebno utvrđivati. 9. Glede dijela zahtjeva koji se tiče isplate naknada za vrijeme čekanja posla, Općinski sud je primijenio odredbu članka 143. stavak 3. ZOR-a imajući u vidu da tuženi za razdoblje čekanja nije odredio visinu naknade. Općinski sud je kao osnovicu za obračun naknade primijenio Opći kolektivni ugovor kojim je u odredbi članka 5. propisano da najniža plaća ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Za razdoblje od veljače do svibnja 2000. godine, sud je utvrdio visinu naknade u iznosu od 700,24 KM, koji je tuženi apelantici i isplatio na ime naknade za čekanje. Prema navedenome sud je odbio dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade za vrijeme čekanja u razdoblju od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine isplati iznos od 80,00 KM mjesečno s pripadajućim kamatama, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu plaće za razdoblje od 3. travnja 1992. godine do 1. veljače 2000. godine u iznosima od po 280,00 KM. 10. Glede dijela preciziranog tužbenog zahtjeva od 5. prosinca 2006. godine koji se tiče uspostave svih prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, Općinski sud je istaknuo kako je takva mogućnost propisana člankom 96. stavak 2. ZOR-a, ali uz pretpostavku da sud utvrdi da je otkaz koji je dao poslodavac nezakonit pa, kako u konkretnom slučaju to nije utvrdio, odbio je i ovaj dio tužbenoga zahtjeva. Glede dijela zahtjeva koji se tiče razlike otpremnine, Općinski sud je utvrdio da je tuženi na apelantičin obračun otpremnine primijenio pravilan koeficijent 2,00 pa kako je, prema saopćenju Federalnog zavoda za statistiku, plaća za studeni 1999. godine kada je ZOR stupio na snagu iznosila 382,33 KM, to je pravilno obračunata visina otpremnine u iznosu od 764,66 KM koliko je tuženi i isplatio apelantici. Prema navedenome, Općinski sud je odbio dio apelantičinog tužbenog zahtjeva na ime razlike isplaćene otpremnine u iznosu od 321,34 KM. Dio zahtjeva koji se tiče uplate doprinosa iz plaće, doprinosa na plaću i poreza na plaću, Općinski sud je ocijenio utemeljenim u razdoblju od 1. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine, prema članku 101. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju. S tim u svezi Općinski sud je naveo kako je citiranim zakonom propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje sukladno zakonu, navodeći da je takav stav izražen i u Odluci Ustavnog suda broj AP 311/04("Službeni glasnik BiH" 60/05). 11. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantičinom prizivu protiv prvostupanjske presude, donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000354 od 5. travnja 2007. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je apelantičin priziv u cijelosti odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude, u vezi s apelantičinim zahtjevom da joj se prizna status uposlenika na čekanju od 3. travnja 1992. godine, Kantonalni sud je naveo kako je apelantica, da bi joj se mogao priznati status uposlenice na čekanju prije i u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a, morala dokazati da se obraćala tuženom za uspostavu radno-pravnog statusa prije stupanja na snagu ZOR-a, te da je tuženi apelantičin radno-pravni status riješio tako što ju je uputio na čekanje posla. Kantonalni sud je istaknuo kako takvo rješenje tuženi nije donio, pa se i apelantičin radno-pravni status nije mogao riješiti primjenom odredbi članka 143. stavak 1. ZOR-a. Apelantičino obraćanje tuženome 1. veljače 2000. godine sa zahtjevom da joj se riješi radno-pravni status najbolje pokazuje da se u konkretnom slučaju može primijeniti samo članak 143. stavak 2. ZOR-a, što znači da se apelantici priznaje status uposlenice na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva, iz čega slijedi da je pravilno rješenje tuženoga od 11. listopada 2000. godine, kojim je apelantici priznat status uposlenice na čekanju posla od 1. veljače 2000. godine. Kantonalni sud je ocijenio kako je pravilno i rješenje tuženog od 20. studenoga 2000. godine, kojim je utvrđeno kako apelantici prestaje radni odnos 6. svibnja 2000. godine. Kantonalni sud je istaknuo da iz pravilnosti rješenja tuženoga proizlazi i pravilnost rješenja Kantonalnog povjerenstva od 28. veljače 2001. godine, kojim je odbijen apelantičin priziv protiv rješenja tuženoga, kao i rješenja Federalnog povjerenstva od 22. kolovoza 2003. godine kojim je odbijena apelantičin priziv protiv rješenja Kantonalnog povjerenstva. Kantonalni sud je dalje naveo da ovakav zaključak suda nije utemeljen na Instrukciji o primjeni članka 143. stavak 2. ZOR-a ("Službene novine FBiH" 17/00), kako to apelantica neutemeljeno navodi u prizivu, već na pravilnom tumačenju ove odredbe pošto se odredbama članka 143. st. 1. i 2. ZOR-a pravi jasna razlika između uposlenika koji su se zatekli na čekanju posla na dan stupanja ZOR-a (5. studeni 1999. godine) i uposlenika koji su u roku od tri mjeseca podnijeli zahtjev za reguliranje radno-pravnog statusa. Kantonalni sud je također naveo da ni donošenje Instrukcije o primjeni članka 143. stavak 2. ZOR-a ne može uticati na drugačije rješenje apelantičinog radno-pravnog statusa. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odbio dio tužbenoga zahtjeva kojim je apelantica tražila poništenje rješenja tuženog i rješenja Kantonalnog, odnosno Federalnog povjerenstva, kao i da se utvrdi da je na čekanju posla bila od 3. travnja 1992. godine do 1. veljače 2000. godine, te da joj se isplati naknada za čekanje u ovom razdoblju od 280,00 KM mjesečno, i da joj se za razdoblje čekanja uspostave sva prava iz radnog odnosa. 12. Kantonalni sud je ocijenio kako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda koji je utvrdio da apelantica nema pravni interes da se presudom utvrdi njezin status uposlenice na čekanju posla od 1. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine. Kako je rješenjem tuženoga od 11. listopada 2000. godine utvrđeno da apelantica ima status uposlenice na čekanju posla od 1. veljače 2000. godine, a rješenjem tuženog od 20. studenoga 2000. godine da apelantici prestaje radni odnos 6. svibnja 2000. godine, to je po ocjeni Kantonalnog suda u ovom dijelu tužba pravilno odbačena. Kantonalni sud, kako je dalje obrazložio, smatra da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio dio tužbenoga zahtjeva kojim je traženo da se tuženi obaveže apelantici isplatiti po 80,00 KM mjesečno za vrijeme čekanja posla (od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine), kada je apelantici prestao radni odnos. Kantonalni sud je naveo kako je ova naknada trebala biti obračunata prema Odluci Vlade FBiH o najnižoj plaći uposlenika, koja je iznosila 200,00 KM, a ne primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH na koji se poziva apelantica, koji je stupio na pravnu snagu i primjenjuje se od 8. rujna 2005. godine,inemože se primjenjivati retroaktivno. Kako je po toj osnovi apelantici već isplaćeno 724,00 KM, sa kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate u iznosu od 250,03 KM, Kantonalni sud je zaključio da su i ovi apelantičini prizivni navodi neutemeljeni. Kantonalni sud je također ocijenio da su neutemeljeni i paušalni navodi da apelantici nije pravilno utvrđen ukupan radni staž, te da joj po članku 143. st. 4. i 5. ZOR-a pripada veći iznos otpremnine od ovoga koji je utvrdio prvostupanjski sud. S tim u svezi Kantonalni sud je istaknuo kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da apelantici treba isplatiti otpremninu u iznosu od 764,66 KM, dakle u iznosu koji je tuženi isplatio tijekom postupka, s tim da je tuženi platio i kamate na ovaj iznos u visini od 333,59 KM od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Također je naveo kako apelantica nije ponudila nikakav dokaz iz kojega bi se moglo utvrditi da je imala preko 10 godina radnog staža, u kojem slučaju bi imala pravo i na veći koeficijent od 2,66 KM. 13. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 00 8215 07 Rev od 18. studenoga 2008. godine odbio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostupanjske presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo kako su bez osnova navodi revizije da su redoviti sudovi pogrešno protumačili odredbe članka 143. st. 1. i 2. ZOR-a i odbili njezin tužbeni zahtjev da joj tuženi prizna status uposlenice na čekanju posla od 3. travnja 1992. godine, a ne tek od 1. veljače 2000. godine kada se apelantica obratila tuženome radi uspostave radno-pravnog statusa. Od momenta stupanja na snagu Zakona, njegov članak 143. stavak 2. tumačen je na jednak način u sudskoj praksi, kao i praksa svih županijskih povjerenstava i Federalnog povjerenstva, tj. da se uposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. prosinac 1991. godine, a prestali su sa radom u razdoblju rata ili neposredne ratne opasnosti (i nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu ZOR-a) imaju smatrati uposlenicima na čekanju posla, ali samo od dana kada su se, u smislu navedenoga zakona, obratili poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa. Osnova za ovakvo tumačenje odredbe članka 143. ZOR-a, kako to obrazlaže Vrhovni sud, nalazi se u činjenici da mnogi poslodavci za vrijeme rata nisu radili, odnosno privređivali, pa nisu bili u stanju zapošljavati isti broj djelatnika kao i prije rata, a pogotovu ne svim ranijim uposlenicima isplaćivati plaće i doprinose. S tim u svezi Vrhovni sud je naveo da je većina poslodavaca svoje uposlenike upućivala na čekanje do prestanka ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti primjenom odredbe članka 7. stavak 1. Zakona o radnim odnosima ("Službeni list RBiH" broj 21/92), a ti djelatnici, ako su se zatekli na čekanju posla i na dan stupanja ZOR-a, prema odredbama članka 143. stavak 1. tog zakona, ostali su u statusu uposlenika na čekanju još najdulje šest mjeseci, ako ih poslodavac prije isteka roka nije pozvao na rad. Vrhovni sud je istaknuo kako apelantica nije tvrdila da je tuženi poslao na čekanje posla, međutim, u reviziji je ustvrdila da je tuženi ponovno počeo poslovati tek 3. listopada 1996. godine, pa po mišljenju ovoga suda apelantica nema osnova da traži uspostavu radno-pravnog statusa kao i naknadu plaće od 3. travnja 1992. godine kada je prestala raditi kod tuženoga. Vrhovni sud je naveo da bi suprotno rezoniranje predstavljalo nesrazmjeran teret za poslodavca, iz kojih razloga su, po mišljenju ovoga suda, nižestupanjski sudovi pravilno primijenili članak 143. stavak 2. ZOR-a kada su utvrdili da je tuženi postupao zakonito donoseći pobijano rješenje o uspostavi radno-pravnog statusa apelantici počevši od 1. veljače 2000. godine kada se apelantica nakon rata prvi put obratila tuženome. 14. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim i revizijski prigovor kako apelantici pripada naknada plaća za razdoblje u kojemu joj je priznat status uposlenice na čekanju prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, budući da taj ugovor nije važio u prijepornome razdoblju. Vrhovni sud je zaključio kako je drugostupanjski sud kod obračuna naknade plaće pravilno primijenio tada važeću Odluku Vlade FBiH o najnižoj plaći uposlenika koja je u prijepornom razdoblju iznosila 200,00 KM mjesečno. Vrhovni sud je ocijenio da je neutemeljen i apelantičin prigovor u dijelu odluke kojim je odbijen njezin zahtjev za isplatu razlike otpremnine u iznosu od 321,34 KM. S tim u svezi Vrhovni sud je istaknuo da apelantica u reviziji nije navela zašto smatra da je koeficijent na temelju kojega joj je tuženi obračunao otpremninu pogrešan, međutim prema odredbama članka 143. stavak 4. ZOR-a za staž osiguranja od 5 do 10 godina (u kojoj kategoriji se nalazi apelantica) visina otpremnine se utvrđuje primjenom koeficijenta 2,00 na prosječnu mjesečnu plaću isplaćenu na razini Federacije BiH na dan stupanja na snagu ZOR-a, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni članka 143. ZOR-a. Apelantica naglašava kako redoviti sudovi nisu vodili računa o suštini prava koje daje navedena zakonska odredba, a to je, po apelantičinom mišljenju, pravo uposlenicima, koji su prestali raditi (a nisu primili nikakav akt o prestanku radnog odnosa), da sukladno utvrđenom statusu uposlenika na čekanju posla ostvare pravo na naknadu plaće i uplatu ostalih doprinosa, od momenta kad su prestali raditi a najkasnije od 31. prosinca 1991. godine pa do donošenja Zakona o radu 1999. godine. Apelantica smatra kako u konkretnom slučaju treba primijeniti praksu Ustavnog suda iz OdlukeAP 299/06od 27. siječnja 2007. godine. Ona predlaže da Ustavni sud utvrdi povrede prava na pravično suđenje i imovinu, te da ukine pobijanu presudu Vrhovnog suda i vrati predmet tome sudu uz obvezu da u žurnom postupku donese novu odluku sukladno navedenim ustavnim pravima. Apelantica traži i da joj se dosude troškovi sastava apelacije u iznosu od 1.684,80 KM. 16. Osim toga, apelantica naglašava da su redoviti sudovi proizvoljnom primjenom odredaba članka 143. Zakona o radu izveli pogrešan zaključak kada su utvrdili njezin status djelatnice na čekanju posla od 1. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine, pogrešno smatrajući da se taj status može priznati samo od momenta kada je apelantica poslodavcu podnijela zahtjev za uspostavu navedenoga statusa. b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantičino prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola broj 1 iz Europsku konvenciju. 18. Kantonalni sud je naveo kako je presuda ovog suda pravilna i na zakonu utemeljena, kako nema povreda prava na koja ukazuje apelantica, te kako u cijelosti ostaje pri razlozima presude. 19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, te da je svoju odluku temeljio na provedenim dokazima, a da pri izvođenju dokaza apelantici nije bilo uskraćeno ni jedno pravo zagarantirano člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. V. Relevantni propisi 20.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 143. Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na rad. Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa,a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na razini Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovicu prosječne plaće. Iznimno, umjesto otpremnine poslodavac i uposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st.4. i 5. ovoga članka, utvrđuju se pisanim ugovorom između uposlenika i poslodavca. Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovoga članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz stavka 1. i 2. ovoga članka, ako je ta osoba neuposlena. VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0P 008215 07 Rev. od 18. studenoga 2008. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijenu presudu apelantica je primila 17. prosinca 2008. godine, a apelacija je podnesena 9. siječnja 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa- cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. Ustavni sud opaža da apelantica apelacijom pobija presude Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, međutim iz navoda i činjenica na kojima apelantica temelji apelaciju, ne proizlazi da se apelantica žali na odbijajući dio tužbenoga zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime razlike isplaćene naknade za vrijeme čekanja u razdoblju od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine, te na ime razlike isplaćene otpremnine, isplati iznose pobliže navedene u izreci pobijenih presuda. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na odbijajući dio tužbenoga zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se prizna status uposlenice na čekanju posla od 3. travnja 1992. godine do 2. veljače 2000. godine, isplatu naknada plaća za vrijeme čekanja u navedenom razdoblju s pripadajućim kamatama, kao i uplatu pripadajućih doprinosa i poreza na plaću i u vezi s plaćom u navedenom razdoblju. 29. Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku brojAP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. listopada 2009. godine (dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao identično pravno pitanje (status uposlenika na čekanju) u smislu primjene članka 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnoga obrazloženja merituma ove odluke glede apelantičinih prizivnih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke. 30. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostaloga, obrazložio dačlanak 143. stavak 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'uposlenika na čekanju', i to onih (stavak 1. članka 143) koji su se u tome statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima točno utvrđenim u stavku 2. članka 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavku 2. članka 143. navedeno da će se uposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati uposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se uposlenik iz stavka 2. članka 143. Zakona o radu, koji to traži, smatra uposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članku 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između uposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. 31. Ustavni sud smatra da, ni u konkretnom predmetu, redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da temeljem članka 143. stavak 1. i članka 143. stavak 2. ZOR-a treba praviti razliku između uposlenika koji su se na dan stupanja na snagu zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati uposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stajalištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između uposlenika iz stava 1. i uposlenika iz stavka 2. članka 143. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu članka 143a. ZOR-a, prema kojojuposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. stavovima 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu -"Službene novine Federacije BiH" broj 32/00)podnijeti priziv kantonalnoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu.Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu osoba iz stavka 1. i stavka 2. članka 143. ZOR-a, već upravo insistira na istim pravima osoba na koje se primjenjuje stavak 1. i osoba na koje se primjenjuje stavak 2. članka 143. ZOR-a. 32. Ustavni sud smatra kako je opravdano apelantičino pozivanje na Odluku Ustavnog suda o apelaciji brojAP 299/06. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. siječnja 2007. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. svibnja 2007. godine), između ostalog razmatrao i pitanje početka tijeka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi članka 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća kako je Vrhovni sud u predmetu tadašnje apelantice iz predmetaAP 299/06odbio apelantičin tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 4. travnja 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za mirovinsko osiguranje jer je apelantica propustila iznijeti revizijski navod i u tome pravcu) za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 31. prosinca 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za razdoblje od 5. travnja 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine, te je njen poslodavac obvezan za apelanticu uplatiti doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. siječnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istaknuo poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štoviše, prije nego je i samo apelantičino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe članka 143. ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlanka 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očevidno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu članka 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa uposlenika na čekanju i onih uposlenika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za razdoblje od obraćanja poslodavcu pa do 5. svibnja 2000. godine kada jeex legeprestao radni odnos svim uposlenicima na čekanju, i onima koji se smatraju uposlenicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do toga nadnevaka nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe članka 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan nadnevak 31. prosinac 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan nadnevak kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj članka 143. ZOR-a za djelatnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. prosinca 1991. godine ili im je nakon toga nadnevaka radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se članak 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim uposlenicima, zbog kojih je članak 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na mirovinu i kako u slučaju da nastave raditi ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina. 34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra kako su redoviti sudovi očevidno proizvoljno primijenili odredbe članka 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnoga suđenja, čime su povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zahtjev za troškove apelacije 35. Glede apelantičinoga zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća kako Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi prilikom odlučivanja od kada apelantica, koja se ima smatrati uposlenicom na čekanju sukladno stavku 2. članka 143. ZOR-a, ima status uposlenice na čekanju uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, protumačili pozitivno-pravne propise, konkretno članak 143. ZOR-a na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je iratio legisnavedenoga članka, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene članka 143. ZOR-a redoviti sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog članka. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 66/09, rješavajući apelacijuQ.O.na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaQ. O. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Q.O. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Čitluka, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sanje Iličić-Lukenda i Gorjane Šajin iz Čitluka, podnijela je 9. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 00 8215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000354 od 5. aprila 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-008215/03 od 10. januara 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, te učesnika u postupku, TP "Brotwopromet" d.o.o. Čitluk (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja 2009. godine, Kantonalni sud 21. maja 2009. godine, Opštinski sud 4. maja 2009. godine i tuženi 22. maja 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 17. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je 31. oktobra 2003. godine protiv tuženog podnijela tužbu Opštinskomsudu, a konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od 5. decembra 2006. godine zatražila da nakon provedenog postupka sud donese sljedeću presudu: "Poništavaju se rješewa tuženog broj 114-10/00 od 11. oktobra 2000. godine i broj 243-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenje Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 06-912-174/00 od 28. februara 2001. godine, te rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-33-527/01 od 22. augusta 2003. godine. Utvrđuje se da tužiteqica (apelantkiwa) ima status zaposlenika na čekanju kod tuženog počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te se nalaže tuženom da isplati apelantkiwi naknadu za vrijeme čekawa i to za period od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosu od po 280,00 KM mjesečno, kao i za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da se naloži tuženoj da apelantkiwi za vrijeme čekawa isplati naknade plate i to za razdoblje od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosu od 280,00 KM mjesečno, za period 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine u iznosu od po 80,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za razdoblje čekawa, tj. da joj uplati doprinose iz plate, doprinose na platu i porez na platu, a sve sa kamatama i troškovima postupka". Apelantkiwa je, dalje, tražila da joj tuženi isplati otpremninu u iznosu od 321,34 KM, te troškove postupka. 7. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Opštinski sud je donio Presudu broj P-008215 03 od 10. januara 2007. godine. Navedenom presudom Opštinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za poništenje rješewa tuženog, rješewa Kantonalne komisije i rješewa Federalnekomisije. Opštinski sud je odbio i dio zahtjeva kojim je apelantkiwa tražila da joj se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla počev od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine, te da se naloži tuženom da isplati apelantkiwi naknadu plate za vrijeme čekawa u navedenom periodu u iznosu od 280,00 KM mjesečno sa zateznom zakonskom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za vrijeme čekawa. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantkiwa tražila da se utvrdi da je imala status zaposlenika na čekanju kod tuženog u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine tužba je odbačena. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantkiwa tražila da joj tuženi na ime naknade za vrijeme čekawa u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznose od 80,00 KM mjesečno i isplatu otpremnine u iznosu od 321,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. septembra 2000. godine pa do isplate tužba je odbijena. Opštinski sud je obavezao tuženog da apelantkiwi uplati pripadajuće doprinose i poreze na platu i u vezi s platom u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, dok je višak apelantkiwinog tužbenog zahtjeva u ovom dijelu odbijen. Tuženi je obavezan da apelantkiwi nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 702,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđewa do isplate. 8. Obrazlažući presudu, Opštinski sud je istakao da je apelantkiwa u tužbi navela da se povodom uspostave radno-pravnog statusa tuženom obratila pismenim zahtjevom 1. februara 2000. godine. Rješavajući o njenom zahtjevu, tuženi joj je rješenjem od 20. novembra 2000. godine uspostavio radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara do 6. maja 2000. godine, kada joj je radni odnos prestao, uz pravo na otpremninu. Nezadovoqna odlukom tuženog, apelantkiwa je podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji tražeći da se ponište kao nezakonita rješewa tuženog, a nakon što su Kantonalna komisija i Federalna komisija odbile njen zahtjev, apelantkiwa se tužbom obratila redovnom sudu. Nakon provedenog dokaznogpostupka, Opštinski sud je naveo nesporne činjenice da je apelantkiwi priznat status zaposlenika na čekanju posla u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, prestanka radnog odnosa 6. maja 2000. godine i isplate na ime naknade za čekanje za navedeni pe- riod kao i otpremnine, te da je apelantkiwa podneskom od 5. decembra 2006. godine povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu plate i otpremninu u isplaćenom iznosu. Opštinski sud je u pogledu apelantkiwinog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješewa tuženog, kako je navedeno u obrazloženju, imao u vidu odredbu člana 143 stav 2 Zakona o radu FBiH (u daqnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da će se zaposlenik koji je bio u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Kako je dalje naveo Opštinski sud, stavom 4 odredbe člana 143 ZOR-a je propisano da zaposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. U momentu stupawa na snagu ZOR-a, u novembru 1999. godine, apelantkiwa nije imala status zaposlenika na čekanju posla, budući da joj je taj status priznat rješenjem tuženog od 11. oktobra 2000. godine. Zbog navedenog, Opštinski sud smatra da su rješewa Federalne komisije i Kantonalne komisije zakonita, a apelantkiwin zahtjev kojim je tražila poništenje tih rješewa i rješewa tuženog neosnovan. Opštinski sud je smatrao nespornim da se apelantkiwa prema rješenju tuženog nalazila u statusu čekawa u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbacio, smatrajući da je taj pravni odnos između apelantkinje i tuženog bilo nepotrebno utvrđivati. 9. U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče isplate naknada za vrijeme čekawa posla, Opštinski sud je primijenio odredbu člana 143 stav 3 ZOR-a imajući u vidu da tuženi za period čekawa nije odredio visinu naknade. Opštinski sud je kao osnov za obračun naknade primijenio Opšti kolektivni ugovor kojim je u odredbi člana 5 propisano da najniža plata ne može da bude mawa od 55% prosječne plate ostvarene u FBiH prema posljedwim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Za period od februara do maja 2000. godine, sud je utvrdio visinu naknade u iznosu od 700,24 KM, koji je tuženi apelantkiwi i isplatio na ime naknade za čekanje. Shodno navedenom sud je odbio dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade za vrijeme čekawa u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznos od 80,00 KM mjesečno s pripadajućim kamatama, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu plate za period od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosima od po 280,00 KM. 10. U pogledu dijela preciziranog tužbenog zahtjeva od 5. decembra 2006. godine koji se tiče uspostavljanja svih prava iz radnog odnosa za period čekawa, Opštinski sud je istakao da je takva mogućnost propisana članom 96 stav 2 ZOR-a, ali uz pretpostavku da sud utvrdi da je otkaz koji je dao poslodavac nezakonit pa, kako u konkretnom slučaju to nije utvrdio, odbio je i ovaj dio tužbenog zahtjeva. U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče razlike otpremnine, Opštinski sud je utvrdio da je tuženi na apelantkiwin obračun otpremnine primijenio pravilan koeficijent 2,00 pa kako je, prema saopštenju Federalnog zavoda za statistiku, plata za novembar 1999. godine kada je ZOR stupio na snagu iznosila 382,33 KM, to je pravilno obračunata visina otpremnine u iznosu od 764,66 KM koliko je tuženi i isplatio apelantkiwi. Shodno navedenom, Opštinski sud je odbio dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva na ime razlike isplaćene otpremnine u iznosu od 321,34 KM. Dio zahtjeva koji se tiče uplate doprinosa iz plate, doprinosa na platu i poreza na platu, Opštinski sud je ocijenio da je osnovan u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, prema članu 101 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. S tim u vezi Opštinski sud je naveo da je citiranim zakonom propisano da osiguranik ima pravo da tužbom pred nadležnim sudom pokrene postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom, navodeći da je takav stav izražen i u Odluci Ustavnog suda brojAP 311/04 ("Službeni glasnik BiH" 60/05). 11. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantkiwinoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000354 od 5. aprila 2007. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je apelantkiwinu žalbu u cijelosti odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, u vezi s apelantkiwinim zahtjevom da joj se prizna sta- tus zaposlenika na čekanju od 3. aprila 1992. godine, Kantonalni sud je naveo da je apelantkiwa, da bi mogao da joj se prizna status zaposlenika na čekanju prije i u vrijeme stupawa na snagu ZOR-a, morala da dokazže da se obraćala tuženom za uspostavljanje radno-pravnog statusa prije stupawa na snagu ZOR-a, te da je tuženi apelantkiwin radno-pravni status riješio tako što ju je uputio na čekanje posla. Kantonalni sud je istakao da takvo rješenje tuženi nije donio, pa ni apelantkiwin radno-pravni status nije mogao da se riješi primjenom odredbi člana 143 stav 1 ZOR-a. Apelantkiwino obraćanje tuženom 1. februara 2000. godine sa zahtjevom da joj se riješi radno-pravni status najbolje pokazuje da u konkretnom slučaju može da se primijeni samo član 143 stav 2 ZOR-a, što znači da se apelantkiwi priznaje status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošewa zahtjeva, iz čega slijedi da je pravilno rješenje tuženog od 11. oktobra 2000. godine, kojim je apelantkiwi priznat status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno i rješenje tuženog od 20. novembra 2000. godine, kojim je utvrđeno da apelantkiwi prestaje radni odnos 6. maja 2000. godine. Kantonalni sud je istakao da iz pravilnosti rješewa tuženog proizilazi i pravilnost rješewa Kantonalne komisije od 28. februara 2001. godine, kojim je odbijena apelantkiwina žalba protiv rješewa tuženog, kao i rješewa Federalne komisije od 22. avgusta 2003. godine kojim je odbijena apelantkiwina žalba protiv rješewa Kantonalne komisije. Kantonalni sud je dalje naveo da ovakav zakqučak suda nije zasnovan na Instrukciji o primjeni člana 143 stav 2 ZOR-a ("Službene novine FBiH" 17/00), kako to apelantkiwa neosnovano navodi u žalbi, već na pravilnom tumačenju ove odredbe pošto se odredbama člana 143 st. 1 i 2 ZOR-a pravi jasna razlika između zaposlenika koji su se zatekli na čekanju posla na dan stupawa ZOR-a (5. novembar 1999. godine) i zaposlenika koji su u roku od tri mjeseca podnijeli zahtjev za regulisanje radno-pravnog statusa. Kantonalni sud je takođe naveo da ni donošenje Instrukcije o primjeni člana 143 stav 2 ZOR-a ne može da utiče na drugačije rješenje apelantkiwinog radno-pravnog statusa. Kantonalni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkiwa tražila da se poništi rješenje tuženog i rješewa Kantonalne, odnosno Federalne komisije, kao i da se utvrdi da je na čekanju posla bila od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine, te da joj se isplati naknada za čekanje u ovom periodu od 280,00 KM mjesečno, i da joj se za period čekawa uspostave sva prava iz radnog odnosa. 12. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zakqučak prvostepenog suda koji je utvrdio da apelantkiwa nema pravni interes da se presudom utvrdi njen status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Kako je rješenjem tuženog od 11. oktobra 2000. godine utvrđeno da apelantkiwa ima status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine, a rješenjem tuženog od 20. novembra 2000. godine da apelantkiwi prestaje radni odnos 6. maja 2000. godine, to je po ocjeni Kantonalnog suda u ovom dijelu tužba pravilno odbačena. Kantonalnisud, kako je dalje obrazložio, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantkiwi isplati po 80,00 KM mjesečno za vrijeme čekawa posla (od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine), kada je apelantkiwi prestao radni odnos. Kantonalni sud je naveo da je ova naknada trebala da bude obračunata prema Odluci Vlade FBiH o najnižoj plati zaposlenika, koja je iznosila 200,00 KM, a ne primjenom odredbi Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH na koji se poziva apelantkiwa, koji je stupio na pravnu snagu i primjenjuje se od 8. septembra 2005. godine,i ne može da se primjenjuje retroaktivno. Kako je po tom osnovu apelantkiwi već isplaćeno 724,00 KM, sa kamatama od dana podnošewa tužbe do isplate u iznosu od 250,03 KM, Kantonalni sud je zakqučio da su i ovi apelantkiwini žalbeni navodi neosnovani. Kantonalni sud je takođe ocijenio da su neosnovani i paušalni navodi da apelantkiwi nije pravilno utvrđen ukupan radni staž, te da joj po članu 143 st. 4 i 5 ZOR-a pripada veći iznos otpremnine od ovog koji je utvrdio prvostepeni sud. S tim u vezi Kantonalni suda je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantkiwi treba da se isplati otpremnina u iznosu od764,66 KM, dakle u iznosu koji je tuženi isplatio u toku postupka, s tim da je tuženi platio i kamate na ovaj iznos u visini od 333,59 KM od dana podnošewa tužbe pa do isplate. Takođe je naveo da apelantkiwa nije ponudila nikakav dokaz iz kog bi moglo da se utvrdi da je imala preko 10 godina radnog staža, u kom slučaju bi imala pravo i na veći koeficijent od 2,66 KM. 13. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 00 8215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine odbio apelantkiwinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su bez osnova navodi revizije da su redovni sudovi pogrešno protumačili odredbe člana 143 st. 1 i 2 ZOR-a i odbili njen tužbeni zahtjev da joj tuženi prizna status zaposlenika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine, a ne tek od 1. februara 2000. godine kada se apelantkiwa obratila tuženom radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Od momenta stupawa na snagu Zakona, njegov član 143 stav 2 tumačen je na jednak način u sudskoj praksi, kao i praksa svih kantonalnih komisija i Federalnekomisije, tj. da zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. decembar 1991. godine, a prestali su sa radom u periodu rata ili neposredne ratne opasnosti (i nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca do stupawa na snagu ZOR-a) ima da se smatraju zaposlenicima na čekanju posla, ali samo od dana kada su se, u smislu navedenog zakona, obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Osnov za ovakvo tumačenje odredbe člana 143 ZOR-a, kako to obrazlaže Vrhovni sud, nalazi se u činjenici da mnogi poslodavci za vrijeme rata nisu radili, odnosno privređivali, pa nisu bili u stanju da zapošljavaju isti broj radnika kao i prije rata, a pogotovo ne da svim ranijim zaposlenicima isplaćuju plate i doprinose. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je većina poslodavaca svoje zaposlenike upućivala na čekanje do prestanka ratnog stawa ili neposredne ratne opasnosti primjenom odredbe člana 7 stav 1 Zakona o radnim odnosima ("Službeni list RBiH" broj 21/92), a ti radnici, ako su se zatekli na čekanju posla i na dan stupawa ZOR-a, shodno odredbama člana 143 stav 1 tog zakona, ostali su u statusu zaposlenika na čekanju još najduže šest mjeseci, ako ih poslodavac prije isteka roka nije pozvao na rad. Vrhovni sud je istakao da apelantkiwa nije tvrdila da je tuženi poslao na čekanje posla, međutim, u reviziji je ustvrdila da je tuženi ponovno počeo da posluje tek 3. oktobra 1996. godine, pa po mišljenju ovog suda apelantkiwa nema osnova da traži da joj se uspostavi radno-pravni status kao i da joj se naknade plate od 3. aprila 1992. godine kada je prestala da radi kod tuženog. Vrhovni sud je naveo da bi suprotno rezonovanje predstavljalo nesrazmjeran teret za poslodavca, iz kojih razloga su, po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 143 stav 2 ZOR-a kada su utvrdili da je tuženi postupao zakonito donoseći osporeno rješenje o uspostavljanju radno-pravnog statusa apelantkiwi počev od 1. februara 2000. godine kada se apelantkiwa nakon rata prvi put obratila tuženom. 14. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan i revizioni prigovor da apelantkiwi pripada naknada plata za period u kom joj je priznat status zaposlenika na čekanju prema odredbama Opšteg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, budući da taj ugovor nije važio u spornom periodu. Vrhovni sud je zakqučio da je drugostepeni sud kod obračuna naknade plate pravilno primijenio tada važeću Odluku Vlade FBiH o najnižoj plati zaposlenikakoja je u spornom periodu iznosila 200,00 KM mjesečno. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan i apelantkiwin prigovor u dijelu odluke kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu razlike otpremnine u iznosu od 321,34 KM. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da apelantkiwa u reviziji nije navela zašto smatra da je koeficijent na osnovu kog joj je tuženi obračunao otpremninu pogrešan, međutim prema odredbama člana 143 stav 4 ZOR-a za staž osigurawa od 5 do 10 godina (u kojoj kategoriji se nalazi apelantkiwa) visina otpremnine utvrđuje se primjenom koeficijenta 2,00 na prosječnu mjesečnu platu isplaćenu na nivou Federacije BiH na dan stupawa na snagu ZOR-a, koju objavquje Federalni zavod za statistiku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelantkiwa se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelantkiwa vidi u proizvoqnoj primjeni člana 143 ZOR-a. Apelantkiwa naglašava kako redovni sudovi nisu vodili računa o suštini prava koje daje navedena zakonska odredba, a to je, po apelantkiwinom mišljenju, pravo zaposlenicima, koji su prestali da rade (a nisu primili nikakav akt o prestanku radnog odnosa), da u skladu s utvrđenim statusom zaposlenika na čekanju posla ostvare pravo na naknadu plate i uplatu ostalih doprinosa, od momenta kad su prestali da rade a najkasnije od 31. decembra 1991. godine pa do donošewa Zakona o radu 1999. godine. Apelantkiwa smatra da u konkretnom slučaju treba da se primijeni praksa Ustavnog suda iz OdlukeAP 299/06od 27. januara 2007. godine. Ona predlaže da Ustavni sud utvrdi povrede prava na pravično suđenje i imovinu, te da ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i vrati predmet tom sudu uz obavezu da u hitnom postupku donese novu odluku u skladu s navedenim ustavnim pravima. Apelantkiwa traži i da joj se dosude troškovi sastava apelacije u iznosu od 1.684,80 KM. 16. Osim toga, apelantkiwa naglašava da su redovni sudovi proizvoqnom primjenom odredaba člana 143 Zakona o radu izveli pogrešan zakqučak kada su utvrdili njen status radnika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, pogrešno smatrajući da taj status može da se prizna samo od momenta kad je apelantkiwa poslodavcu podnijela zahtjev da joj se uspostavi navedeni status. b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantkiwino prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članaII/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju. 18. Kantonalni sud je naveo da je presuda ovog suda pravilna i na zakonu zasnovana, da nema povreda prava na koja ukazuje apelantkiwa, te da u cijelostiostaje pri razlozima presude. 19. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom prvostepenog postupka nijebilo kršewa prava na koja se apelantkiwa poziva u apelaciji, te da je svoju odluku zasnovao na provedenim dokazima, a da pri izvođenju dokaza apelantkiwi nije bilo uskraćeno ni jedno pravo zagarantovano članom 6 stav 1 Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 20.Zakonoradu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakonapismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdobqu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plate isplaćene nanivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavquje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osigurawa, a za svaku narednu godinu staža osigurawa, jošnajmanje jednu polovinu prosječne plate. VI. Dopustivost 21. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0P 008215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 17. decembra 2008. godine a apelacija je podnesena 9. januara 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelantkiwa osporava navedene presude, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. Ustavni sud zapaža da apelantkiwa apelacijom osporava presude Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, međutim iz navoda i činjenica na kojima apelantkiwa zasniva apelaciju, ne proizilazi da se apelantkiwa žali na odbijajući dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime razlike isplaćene naknade za vrijeme čekawa u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te na ime razlike isplaćene otpremnine, isplati iznose pobliže navedene u izreci osporenih presuda. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkiwa tražila da joj se prizna status zaposlenika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine, isplatu naknada plata za vrijeme čekawa u navedenom periodu s pripadajućim kamatama, kao i uplatu pripadajućih doprinosa i poreza na platu i u vezi s platom u navedenom periodu. 29. Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku brojAP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. oktobra 2009. godine (dostupna nanjebstrani Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao identično pravno pitanje (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143 st. 1 i 2 ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke u pogledu apelantkiwinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke. 30. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio dačlan 143 stav 1 i 2 Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1 člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupawa na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo da bude priznato to svojstvo, pod uslovima tačno utvrđenim u stavu 2 člana 143 Zakona o radu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2 člana 143 navedeno da će se zaposlenik koji ispuwava uslove i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2 člana 143 Zakona o radu koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143 koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. 31. Ustavni sud smatra da, ni u konkretnom predmetu, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovu člana 143 stav 1 i člana 143 stav 2. ZOR-a treba da se pravi razlika između zaposlenika koji su se na dan stupawa na snagu zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svom stanovištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1 i zaposlenika iz stava 2 člana 143 ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143a. ZOR-a, shodno kojojzaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. stavovima 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu -"Službene novine Federacije BiH" broj 32/00)podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu.Citirana odredba, shodno mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz stava 1 i stava 2 člana 143 ZOR-a, već upravo insistira na istim pravima lica na koja se primjenjuje stav 1 i lica na koja se primjenjuje stav 2 člana 143 ZOR-a. 32. Ustavni sud smatra da je opravdano apelantkiwino pozivanje na Odluku Ustavnog suda o apelaciji brojAP 299/06. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog razmatrao i pitanje početka toka uspostavljanja radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143 ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u predmetu tadašnje apelantkinje iz predmetaAP 299/06odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plata za pe - riod od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantkiwa propustila da iznese revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelantkinju uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počev od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovorzastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zakqučio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo da teče, štoviše, prije nego je i samo apelantkiwino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazložewa svog postupawa, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da iz obrazložewa presude Vrhovnog suda ne može da se zakquči da se Vrhovni sud prilikom tumačewa i primjene odredbe člana 143 ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlana 143 ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivawa očigledno zanemario da obrazloži zašto bi ciq zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143 ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju i onih zaposlenika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćawa poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada jeex legeprestao radni odnos svim zaposlenicima na čekanju, i onima koji se smatraju zaposlenicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Takođe, Vrhovni sud nije obrazložio iz kog razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143 ZOR-a valjano, uopšte relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143 ZOR-a za radnike koji su posaode facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi član 143 ZOR-a mogao da se tumači na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim zaposlenicima, zbog kojih je član 143 ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli da ostvare barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osigurawa od sedam ili osam godina. 34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoqno primijenili odredbe člana 143 ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđewa, čime su povrijedili apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zahtjev za troškove apelacije 35. U pogledu apelantkiwinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizilazi da troškove sastavljanja apelacije snose iskqučivo apelanti. VIII. Zakqučak 36. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivawa od kada apelantkiwa, koja ima da se smatra zaposlenikom na čekanju u skladu sa stavom 2 člana 143 ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju uz koji se vezuje pravo na naknadu plata za vrijeme čekawa, te uplatu doprinosa i otpremninu, protumačili pozitivno-pravne propise, konkretno član 143 ZOR-a na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je iratio legisnavedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačewa i primjene člana 143 ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svog tumačewa navedenog člana. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 66/09, rješavajući apelacijuLj.O.na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaLj. O. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Lj.O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sanje Iličić-Lukenda i Gorjane Šajin iz Čitluka, podnijela je 9. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 00 8215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000354 od 5. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-008215/03 od 10. januara 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te učesnika u postupku, TP "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja 2009. godine, Kantonalni sud 21. maja 2009. godine, Općinski sud 4. maja 2009. godine i tuženi 22. maja 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 17. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 31. oktobra 2003. godine protiv tuženog podnijela tužbu Općinskom sudu, a konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od 5. decembra 2006. godine zatražila da nakon provedenog postupka sud donese sljedeću presudu: "Poništavaju se rješenja tuženog broj 114-10/00 od 11. oktobra 2000. godine i broj 243-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenje Kantonalne komisije za provedbu člana 143. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 06-912-174/00 od 28. februara 2001. godine, te rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-33-527/01 od 22. augusta 2003. godine. Utvrđuje se da tužiteljica (apelantica) ima status zaposlenika na čekanju kod tuženog počevši od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te se nalaže tuženom da isplati apelantici naknadu za vrijeme čekanja i to za period od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosu od po 280,00 KM mjesečno, kao i za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da se naloži tuženoj da apelantici za vrijeme čekanja isplati naknade plaće i to za razdoblje od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosu od 280,00 KM mjesečno, za period 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine u iznosu od po 80,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, tj. da joj uplati doprinose iz plaće, doprinose na plaću i porez na plaću, a sve sa kamatama i troškovima postupka". Apelantica je, dalje, tražila da joj tuženi isplati otpremninu u iznosu od 321,34 KM, te troškove postupka. 7. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-008215 03 od 10. januara 2007. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja tuženog, rješenja Kantonalne komisije i rješenja Federalne komisije. Općinski sud je odbio i dio zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla počevši od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine, te da se naloži tuženom da isplati apelantici naknadu plaće za vrijeme čekanja u navedenom periodu u iznosu od 280,00 KM mjesečno sa zateznom zakonskom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa za vrijeme čekanja. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je imala status zaposlenika na čekanju kod tuženog u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine tužba je odbačena. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tuženi na ime naknade za vrijeme čekanja u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznose od 80,00 KM mjesečno i isplatu otpremnine u iznosu od 321,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 7. septembra 2000. godine pa do isplate tužba je odbijena. Općinski sud je obavezao tuženog da apelantici uplati pripadajuće doprinose i poreze na plaću i u vezi s plaćom u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, dok je višak apelanticinog tužbenog zahtjeva u ovom dijelu odbijen. Tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 702,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate. 8. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da se povodom uspostave radno-pravnog statusa tuženom obratila pismenim zahtjevom 1. februara 2000. godine. Rješavajući o njenom zahtjevu, tuženi joj je rješenjem od 20. novembra 2000. godine uspostavio radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara do 6. maja 2000. godine, kada joj je radni odnos prestao, uz pravo na otpremninu. Nezadovoljna odlukom tuženog, apelantica je podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji tražeći da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog, a nakon što su Kantonalna komisija i Federalna komisija odbile njen zahtjev, apelantica se tužbom obratila redovnom sudu. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je naveo nesporne činjenice da je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, prestanka radnog odnosa 6. maja 2000. godine i isplate na ime naknade za čekanje za navedeni period kao i otpremnine, te da je apelantica podneskom od 5. decembra 2006. godine povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu plaće i otpremninu u isplaćenom iznosu. Općinski sud je u pogledu apelanticinog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja tuženog, kako je navedeno u obrazloženju, imao u vidu odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da će se zaposlenik koji je bio u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Kako je dalje naveo Općinski sud, stavom 4. odredbe člana 143. ZOR-a je propisano da zaposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. U momentu stupanja na snagu ZOR-a, u novembru 1999. godine, apelantica nije imala status zaposlenika na čekanju posla, budući da joj je taj status priznat rješenjem tuženog od 11. oktobra 2000. godine. Zbog navedenog, Općinski sud smatra da su rješenja Federalne komisije i Kantonalne komisije zakonita, a apelanticin zahtjev kojim je tražila poništenje tih rješenja i rješenja tuženog neosnovan. Općinski sud je smatrao nespornim da se apelantica prema rješenju tuženog nalazila u statusu čekanja u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbacio, smatrajući da je taj pravni odnos između apelantice i tuženog bilo nepotrebno utvrđivati. 9. U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče isplate naknada za vrijeme čekanja posla, Općinski sud je primijenio odredbu člana 143. stav 3. ZOR-a imajući u vidu da tuženi za period čekanja nije odredio visinu naknade. Općinski sud je kao osnov za obračun naknade primijenio Opći kolektivni ugovor kojim je u odredbi člana 5. propisano da najniža plaća ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Za period od februara do maja 2000. godine, sud je utvrdio visinu naknade u iznosu od 700,24 KM, koji je tuženi apelantici i isplatio na ime naknade za čekanje. Prema navedenom sud je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade za vrijeme čekanja u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine isplati iznos od 80,00 KM mjesečno s pripadajućim kamatama, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu plaće za period od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine u iznosima od po 280,00 KM. 10. U pogledu dijela preciziranog tužbenog zahtjeva od 5. decembra 2006. godine koji se tiče uspostave svih prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, Općinski sud je istakao da je takva mogućnost propisana članom 96. stav 2. ZOR-a, ali uz pretpostavku da sud utvrdi da je otkaz koji je dao poslodavac nezakonit pa, kako u konkretnom slučaju to nije utvrdio, odbio je i ovaj dio tužbenog zahtjeva. U pogledu dijela zahtjeva koji se tiče razlike otpremnine, Općinski sud je utvrdio da je tuženi na apelanticin obračun otpremnine primijenio pravilan koeficijent 2,00 pa kako je, prema saopćenju Federalnog zavoda za statistiku, plaća za novembar 1999. godine kada je ZOR stupio na snagu iznosila 382,33 KM, to je pravilno obračunata visina otpremnine u iznosu od 764,66 KM koliko je tuženi i isplatio apelantici. Prema navedenom, Općinski sud je odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva na ime razlike isplaćene otpremnine u iznosu od 321,34 KM. Dio zahtjeva koji se tiče uplate doprinosa iz plaće, doprinosa na plaću i poreza na plaću, Općinski sud je ocijenio osnovanim u periodu od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, prema članu 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je citiranim zakonom propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom, navodeći da je takav stav izražen i u Odluci Ustavnog suda brojAP 311/04("Službeni glasnik BiH" 60/05). 11. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000354 od 5. aprila 2007. godine. Navedenom presudom Kantonalni sud je apelanticinu žalbu u cijelosti odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, u vezi s apelanticinim zahtjevom da joj se prizna status zaposlenika na čekanju od 3. aprila 1992. godine, Kantonalni sud je naveo da je apelantica, da bi joj se mogao priznati status zaposlenika na čekanju prije i u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a, morala dokazati da se obraćala tuženom za uspostavljanje radno-pravnog statusa prije stupanja na snagu ZOR-a, te da je tuženi apelanticin radno-pravni status riješio tako što ju je uputio na čekanje posla. Kantonalni sud je istakao da takvo rješenje tuženi nije donio, pa se i apelanticin radno-pravni status nije mogao riješiti primjenom odredbi člana 143. stav 1. ZOR-a. Apelanticino obraćanje tuženom 1. februara 2000. godine sa zahtjevom da joj se riješi radno-pravni status najbolje pokazuje da se u konkretnom slučaju može primijeniti samo član 143. stav 2. ZOR-a, što znači da se apelantici priznaje status zaposlenika na čekanju posla od dana podnošenja zahtjeva, iz čega slijedi da je pravilno rješenje tuženog od 11. oktobra 2000. godine, kojim je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno i rješenje tuženog od 20. novembra 2000. godine, kojim je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos 6. maja 2000. godine. Kantonalni sud je istakao da iz pravilnosti rješenja tuženog proizlazi i pravilnost rješenja Kantonalne komisije od 28. februara 2001. godine, kojim je odbijena apelanticina žalba protiv rješenja tuženog, kao i rješenja Federalne komisije od 22. augusta 2003. godine kojim je odbijena apelanticina žalba protiv rješenja Kantonalne komisije. Kantonalni sud je dalje naveo da ovakav zaključak suda nije zasnovan na Instrukciji o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a ("Službene novine FBiH" 17/00), kako to apelantica neosnovano navodi u žalbi, već na pravilnom tumačenju ove odredbe pošto se odredbama člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a pravi jasna razlika između zaposlenika koji su se zatekli na čekanju posla na dan stupanja ZOR-a (5. novembar 1999. godine) i zaposlenika koji su u roku od tri mjeseca podnijeli zahtjev za regulisanje radno-pravnog statusa. Kantonalni sud je također naveo da ni donošenje Instrukcije o primjeni člana 143. stav 2. ZOR-a ne može uticati na drugačije rješenje apelanticinog radno-pravnog statusa. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila poništenje rješenja tuženog i rješenja Kantonalne, odnosno Federalne komisije, kao i da se utvrdi da je na čekanju posla bila od 3. aprila 1992. godine do 1. februara 2000. godine, te da joj se isplati naknada za čekanje u ovom periodu od 280,00 KM mjesečno, i da joj se za period čekanja uspostave sva prava iz radnog odnosa. 12. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda koji je utvrdio da apelantica nema pravni interes da se presudom utvrdi njen status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Kako je rješenjem tuženog od 11. oktobra 2000. godine utvrđeno da apelantica ima status zaposlenika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine, a rješenjem tuženog od 20. novembra 2000. godine da apelantici prestaje radni odnos 6. maja 2000. godine, to je po ocjeni Kantonalnog suda u ovom dijelu tužba pravilno odbačena. Kantonalni sud, kako je dalje obrazložio, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantici isplati po 80,00 KM mjesečno za vrijeme čekanja posla (od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine), kada je apelantici prestao radni odnos. Kantonalni sud je naveo da je ova naknada trebala biti obračunata prema Odluci Vlade FBiH o najnižoj plaći zaposlenika, koja je iznosila 200,00 KM, a ne primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH na koji se poziva apelantica, koji je stupio na pravnu snagu i primjenjuje se od 8. septembra 2005. godine,i ne može se primjenjivati retroaktivno. Kako je po tom osnovu apelantici već isplaćeno 724,00 KM, sa kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate u iznosu od 250,03 KM, Kantonalni sud je zaključio da su i ovi apelanticini žalbeni navodi neosnovani. Kantonalni sud je također ocijenio da su neosnovani i paušalni navodi da apelantici nije pravilno utvrđen ukupan radni staž, te da joj po članu 143. st. 4. i 5. ZOR-a pripada veći iznos otpremnine od ovog koji je utvrdio prvostepeni sud. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantici treba isplatiti otpremninu u iznosu od 764,66 KM, dakle u iznosu koji je tuženi isplatio u toku postupka, s tim da je tuženi platio i kamate na ovaj iznos u visini od 333,59 KM od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Također je naveo da apelantica nije ponudila nikakav dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je imala preko 10 godina radnog staža, u kojem slučaju bi imala pravo i na veći koeficijent od 2,66 KM. 13. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 00 8215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su bez osnova navodi revizije da su redovni sudovi pogrešno protumačili odredbe člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a i odbili njen tužbeni zahtjev da joj tuženi prizna status zaposlenika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine, a ne tek od 1. februara 2000. godine kada se apelantica obratila tuženom radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Od momenta stupanja na snagu Zakona, njegov član 143. stav 2. tumačen je na jednak način u sudskoj praksi, kao i praksa svih kantonalnih komisija i Federalne komisije, tj. da se zaposlenici koji su se zatekli u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. decembar 1991. godine, a prestali su sa radom u periodu rata ili neposredne ratne opasnosti (i nisu zasnovali radni odnos kod drugog poslodavca do stupanja na snagu ZOR-a) imaju smatrati zaposlenicima na čekanju posla, ali samo od dana kada su se, u smislu navedenog zakona, obratili poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Osnov za ovakvo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a, kako to obrazlaže Vrhovni sud, nalazi se u činjenici da mnogi poslodavci za vrijeme rata nisu radili, odnosno privređivali, pa nisu bili u stanju zapošljavati isti broj radnika kao i prije rata, a pogotovo ne svim ranijim zaposlenicima isplaćivati plaće i doprinose. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je većina poslodavaca svoje zaposlenike upućivala na čekanje do prestanka ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti primjenom odredbe člana 7. stav 1. Zakona o radnim odnosima ("Službeni list RBiH" broj 21/92), a ti radnici, ako su se zatekli na čekanju posla i na dan stupanja ZOR-a, prema odredbama člana 143. stav 1. tog zakona, ostali su u statusu zaposlenika na čekanju još najduže šest mjeseci, ako ih poslodavac prije isteka roka nije pozvao na rad. Vrhovni sud je istakao da apelantica nije tvrdila da je tuženi poslao na čekanje posla, međutim, u reviziji je ustvrdila da je tuženi ponovno počeo poslovati tek 3. oktobra 1996. godine, pa po mišljenju ovog suda apelantica nema osnova da traži uspostavljanje radno-pravnog statusa kao i naknadu plaće od 3. aprila 1992. godine kada je prestala raditi kod tuženog. Vrhovni sud je naveo da bi suprotno rezonovanje predstavljalo nesrazmjeran teret za poslodavca, iz kojih razloga su, po mišljenju ovog suda, nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 143. stav 2. ZOR-a kada su utvrdili da je tuženi postupao zakonito donoseći osporeno rješenje o uspostavi radno-pravnog statusa apelantici počevši od 1. februara 2000. godine kada se apelantica nakon rata prvi put obratila tuženom. 14. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizijski prigovor da apelantici pripada naknada plaća za period u kome joj je priznat status zaposlenika na čekanju prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, budući da taj ugovor nije važio u spornom periodu. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud kod obračuna naknade plaće pravilno primijenio tada važeću Odluku Vlade FBiH o najnižoj plaći zaposlenika koja je u spornom periodu iznosila 200,00 KM mjesečno. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan i apelanticin prigovor u dijelu odluke kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu razlike otpremnine u iznosu od 321,34 KM. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da apelantica u reviziji nije navela zašto smatra da je koeficijent na osnovu kojeg joj je tuženi obračunao otpremninu pogrešan, međutim prema odredbama člana 143. stav 4. ZOR-a za staž osiguranja od 5 do 10 godina (u kojoj kategoriji se nalazi apelantica) visina otpremnine se utvrđuje primjenom koeficijenta 2,00 na prosječnu mjesečnu plaću isplaćenu na nivou Federacije BiH na dan stupanja na snagu ZOR-a, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni člana 143. ZOR-a. Apelantica naglašava kako redovni sudovi nisu vodili računa o suštini prava koje daje navedena zakonska odredba, a to je, po apelanticinom mišljenju, pravo zaposlenicima, koji su prestali raditi (a nisu primili nikakav akt o prestanku radnog odnosa), da u skladu s utvrđenim statusom zaposlenika na čekanju posla ostvare pravo na naknadu plaće i uplatu ostalih doprinosa, od momenta kad su prestali raditi a najkasnije od 31. decembra 1991. godine pa do donošenja Zakona o radu 1999. godine. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti praksu Ustavnog suda iz OdlukeAP 299/06od 27. januara 2007. godine. Ona predlaže da Ustavni sud utvrdi povrede prava na pravično suđenje i imovinu, te da ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i vrati predmet tom sudu uz obavezu da u hitnom postupku donese novu odluku u skladu s navedenim ustavnim pravima. Apelantica traži i da joj se dosude troškovi sastava apelacije u iznosu od 1.684,80 KM. 16. Osim toga, apelantica naglašava da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom odredaba člana 143. Zakona o radu izveli pogrešan zaključak kada su utvrdili njen status radnika na čekanju posla od 1. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, pogrešno smatrajući da se taj status može priznati samo od momenta kad je apelantica poslodavcu podnijela zahtjev za uspostavljanje navedenog statusa. b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju. 18. Kantonalni sud je naveo da je presuda ovog suda pravilna i na zakonu zasnovana, da nema povreda prava na koja ukazuje apelantica, te da u cijelosti ostaje pri razlozima presude. 19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom prvostepenog postupka nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, te da je svoju odluku temeljio na provedenim dokazima, a da pri izvođenju dokaza apelantici nije bilo uskraćeno ni jedno pravo zagarantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 20.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. VI. Dopustivost 21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0P 008215 07 Rev od 18. novembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. decembra 2008. godine a apelacija je podnesena 9. januara 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. Ustavni sud zapaža da apelantica apelacijom osporava presude Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, međutim iz navoda i činjenica na kojima apelantica zasniva apelaciju, ne proizlazi da se apelantica žali na odbijajući dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime razlike isplaćene naknade za vrijeme čekanja u periodu od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te na ime razlike isplaćene otpremnine, isplati iznose pobliže navedene u izreci osporenih presuda. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj se prizna status zaposlenika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine, isplatu naknada plaća za vrijeme čekanja u navedenom periodu s pripadajućim kamatama, kao i uplatu pripadajućih doprinosa i poreza na plaću i u vezi s plaćom u navedenom periodu. 29. Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku brojAP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. oktobra 2009. godine (dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao identično pravno pitanje (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke. 30. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio dačlan 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. 31. Ustavni sud smatra da, ni u konkretnom predmetu, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stajalištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143a. ZOR-a, prema kojojzaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. stavovima 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu -"Službene novine Federacije BiH" broj 32/00)podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu.Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu osoba iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a, već upravo insistira na istim pravima osoba na koje se primjenjuje stav 1. i osoba na koje se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a. 32. Ustavni sud smatra da je opravdano apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda o apelaciji brojAP 299/06. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog razmatrao i pitanje početka toka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u predmetu tadašnje apelantice iz predmetaAP 299/06odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila da iznese revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štoviše, prije nego je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa zaposlenika na čekanju i onih zaposlenika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada jeex lege prestao radni odnos svim zaposlenicima na čekanju, i onima koji se smatraju zaposlenicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim zaposlenicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave raditi ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina. 34. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zahtjev za troškove apelacije 35. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelantica, koja se ima smatrati zaposlenikom na čekanju u skladu sa stavom 2. člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, protumačili pozitivno-pravne propise, konkretno član 143. ZOR-a na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je iratio legisnavedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene člana 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog člana. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 244/08, rješavajući apelacijuRajka Mileševića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacijeRajka Mileševića, Mate Jurića, Stane Pećić i Ružice Pećić, Nade Savić i Maje Savić, Svetozara Tešića, Anđelka Nikitovića, Branka Galića, Drage Savića i Dušana Savića, Milke Gluhović, Anđe Gluhović, Brigite Gluhović udate Ilić, Anite Gluhović i Angelite Gluhović. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ova se odluka dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna izvršiti svoje ustavne obveze i osigurati poštivanje ljudskih prava tako što će poduzeti odgovarajuće zakonske mjere kako bi apelanti i ostali povjeritelji koji posjeduju ovršne sudbene odluke na teret proračunskih sredstava Republike Srpske naplatili svoja potraživanja u što kraćem roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Rajko Milešević iz Krupe na Uni, Mato Jurić iz Banjaluke, Stana Pećić i Ružica Pećić iz Dervente, Nada Savić i Maja Savić iz Banjaluke, Svetozar Tešić iz Lopara, Anđelko Nikitović iz Gacka, Branko Galić iz Banjaluke, Drago Savić iz Banjaluke i Dušan Savić iz Austrije, Milka Gluhović, Anđa Gluhović, Brigita Gluhović udata Ilić, Anita Gluhović i Angelita Gluhović (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u razdoblju od 18. siječnja 2008. godine do 20. lipnja 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenjâ o ovrsi Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 057 573 09 I od 23. travnja 2009. godine, broj I-330/03 od 26. svibnja 2003. godine, broj 071-0-I- 06-006 495 od 3. siječnja 2008. godine, broj I-2825/00 od 4. studenoga 2000. godine, broj I-5357/01 od 20. veljače 2002. godine, broj I-4503/05 od 28. veljače 2006. godine, broj I-2718/00 od 1. prosinca 2002. godine, broj I-3890/05 od 10. travnja 2006. godine, broj I 3941/07 od 22. kolovoza 2007. godine i broj I-203/02 od 7. lipnja 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, 3. ožujka 2008. godine je od Osnovnog suda zatraženo da dostavi odgovor na apelacije, a 5. listopada 2010. godine je od Republike Srpske–Pravobraniteljstva RS, Ministarstva financija RS i Vlade RS–Ured pravnog predstavnika zatraženo da dostave odgovore na apelacije. 3. Ustavni sud je odgovor na apelacije od Osnovnog suda primio 21. travnja 2008. godine, od Republike Srpske– Pravobraniteljstva RS-a 22. listopada 2010. godine, Ministarstva financija RS 19. listopada 2010. godine i od Vlade RS–Ured pravnog predstavnika 15. listopada 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni apelantima 9. studenoga 2010. godine. 5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 244/08, AP 426/08, AP 522/08, AP 597/08, AP 1092/08, AP 1230/08, AP 1478/08, AP 1729/08 i AP 1845/08, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 244/08. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Svi apelanti osim Drage Savića i Dušana Savića (apelacija broj AP 1092/08) su podnijeli apelacije zbog toga što Republika Srpska nije izvršila Rješenje o ovrsi Osnovnog suda kojim je dozvoljena ovrha pravomoćnih presuda vezanih za naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u razdoblju od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine (ratna šteta). Apelanti Drago Savić i Dušan Savić su podnijeli apelaciju zbog neizvršenja rješenja o ovrsi pravomoćnih presuda koje se odnose na opće obveze RS-a nastale u razdoblju do 31. prosinca 2002. godine (u daljnjem tekstu: opće obveze) u smislu čl. 3. i 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga RS-a (u daljnjem tekstu: Zakon o unutarnjem dugu). IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 8. Apelanti smatraju da im je neizvršenjem navedenih rješenja o ovrsi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti navode da je zbog primjene Zakona o unutarnjem dugu Republika Srpska onemogućila ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka, odnosno naplatu potraživanja koja su im dosuđena pravomoćnim i ovršnim sudbenim odlukama. Apelanti tvrde da im je navedenim propisom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer, kako navode, "država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da Europska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojima bi se propisivala zabrana izvršavanja pravomoćnih presuda. 9. Apelanti su u predmetima br. AP 426/08, AP 1092/08 i AP 1845/08 podnijeli zahtjeve za pravično obeštećenje i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. b) Odgovor na apelaciju 10. Republika Srpska je u odgovoru na apelacije navela da je uređenje postupka i načina izvršenja potraživanja apelanata regulirano posebnim propisima - Zakonom o unutarnjem dugu, koji jelex specialisu odnosu na Zakon o ovršnom postupku. Zakon o unutarnjem dugu je donesen radi osiguranja i održavanja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 makroekonomske stabilnosti RS-a, kao i ocjene institucija RS-a koje izvršavaju pravomoćne sudbene odluke da li ovrha ulazi u obim novčanih sredstava koja su potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa za RS. Također je istaknuto da su navodi apelanata o povredi ljudskih prava neutemeljeni, posebice zbog toga što ni drugim fizičkim i pravnim osobama nisu isplaćena potraživanja koja se smatraju unutarnjim dugom RS-a, te da bi u smislu načela pravičnosti, jednakosti i solidarnosti bilo neutemeljeno dati prioritet potraživanjima apelanata. 11. Vlada RS-a–Ured pravnog predstavnika je u odgovoru istaknula da Republika Srpska nije nikada osporavala činjenicu da potraživanja apelanata predstavljaju "imovinu" nego je samo tražila modus izmirenja obveza, u svrhu održavanja makroekonomske stabilnosti, te je kontinuirano smanjivala rok ovrhe. Tako je u lipnju 2008. godine počela registracija obveznica temeljem "ratne štete", koje su uvrštene na burzovno tržište Banjalučke burze. Prema Odluci o emisiji obveznica ("Službeni glasnik RS" broj 62/08) definirana je mogućnost njihovog prijevremenog otkupa. Nakon donošenja presude Europskog suda za ljudska prava od 10. studenoga 2009. godine upredmetuČolić i dr.(aplikacija broj 1218/07 i dalje) Ministarstvo financija RS-a u suradnji s Vijećem Europe radi na izradi Akcionog plana izmirenja "ratne štete". Sukladno iznesenom, predložili su da se apelacije u odnosu na povredu prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju odbiju kao neutemeljene. U odnosu na navodne povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije pozvali su se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1211/06 od 13. prosinca 2007. godine i predložili da se i ovi navodi odbiju kao neutemeljeni. 12. Ministarstvo financija RS-a je u odgovoru istaknulo da su nakon podnošenja apelacija donesene izmjene Zakona o unutarnjem dugu, te da je prečišćeni tekst zakona objavljen u "Službenom glasniku RS-a" broj 7/10. Dalje su naveli da se presude sudova izvršavaju prema redoslijedu dospijeća u Ministarstvo financija sukladno navedenim zakonom, pri čemu se također vodi računa o ekonomskoj stabilnosti RS-a. Ministarstvo financija je također navelo da kao predlagač predmetnog zakona mora taj zakon poštovati dok god je na snazi i sukladno Ustavu RS-a, te da bi svako drugo ponašanje predlagača zakona bilo kršenje materijalnih propisa. Istaknuli su da se, budući da su apelacije podnesene 2008. godine, apelanti nisu pozvali na izmjene Zakona o unutarnjem dugu kojima je skraćen rok za emisiju dugoročnih obveznica, te priznato pravo na kamatu i isplatu sudbenih troškova u gotovini. Zbog navedenog smatraju da u konkretnim slučajevima nema povrede prava na koja se apelanti pozivaju. 13. U svome odgovoru Osnovni sud je naveo da je dozvolio predmetne ovrhe i dozvolu ovrhe dostavio Ministarstvu financija RS-sektor Riznica na provedbu. Osnovni sud je istaknuo da je u cijelosti postupio sukladno zakonu, da je rješenja o ovrsi dostavio na provedbu, ali da sud nije ovlašten, niti je u mogućnosti narediti provedbu ovrhe, zbog čega sud nije kršio ljudska prava na koja se apelanti žale. V. Relevantni propisi 14.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09)–Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 7/10) Članak 1. Ovim se zakonom uređuju postupak, način i rokovi ustvrđivanja i izmirivanja unutarnjeg duga Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: unutarnji dug) prema fizičkim i pravnim osobama, u ukupnom iznosu do 1.761,7 milijuna KM. Članak 2. (1) Izmirenje unutarnjeg duga obavlja se sukladno odredbama ovoga zakona na način koji osigurava i podupire makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Članak 3. (1) Pod unutarnjim dugom, u smislu ovoga zakona, podrazumijevaju se: 1. opće neisplaćene obveze proračuna Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: opće obveze), nastale do 31. prosinca 2002. godine, u iznosu do 386,8 milijuna KM; Š...Ć3. obveze po temelju materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine u iznosu do 600,0 milijuna KM.Š...Ć Članak 4. stavak 1. točka 4. (1) Pod općim obvezama podrazumijevaju se obveze nastale do 31. prosinca 2002. godine, i to: Š...Ć4. obveze po pravomoćnim i ovršnim sudbenim odlukama, nastale u svezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih osoba u periodu od 20. lipnja 1996. do 31. prosinca 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 milijuna KM, izuzevŠ...Ć pravomoćnih sudbenih odluka po temeljuŠ...Ćratne materijalne i nematerijalne štete, koje su regulirane u poglavlju III. ovoga zakona;Š...Ć Članak 6. (2) Kamata po obvezama iz članka 4. stavak 1. točka 4. obračunava se u tijeku verifikacije ove vrste općih obveza sukladno sudbenim odlukama, a najviše do iznosa svakog ustvrđenog pojedinačnog duga. Članak 7. Nakon izvršene verifikacije, opće obveze iz članka 4. ovoga zakona izmiruju se: - isplatom u gotovini i - emisijom obveznica. Članak 8. (1) Dio općih obveza do iznosa od 168,8 milijuna KM izmirit će se isplatom u gotovini, i to: 1. invalidnine u iznosu do 15,0 milijuna KM,Š...Ć 5. obveze po pravomoćnim i ovršnim sudbenim odlukama u iznosu do 25,0 milijuna KM. Članak 10. (1) Emisija dugoročnih obveznica iz članka 9. Zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospijeća od 15 godina, 2. isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjega nadnevka dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%, 4. pravo prijevremenog otkupa.Š...Ć Članak 11. (1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djejstava od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine, u iznosu do 600,0 milijuna KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim osobama kojima je pravomoćnim sudbenim odlukama ili vansudbenim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim osobama kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom. Članak 12. (1) Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po temelju materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine regulirat će se posebnim propisom. (2) Sudovi su obvezatni dostavljati Ministarstvu finansija pravomoćne sudbene presude i ostale sudbene odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz članka 11. ovoga zakona. Š...Ć Članak 13. Kamate određene pravomoćnim i ovršnim sudbenim odlukama po temelju materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se u tijeku verifikacije sukladno sudbenim odlukama, a najviše do iznosa svakog ustvrđenog pojedinačnog duga. Članak 14. (1) Obveze iz članka 11. Zakona, nakon izvršene verifikacije, izmirivat će se emisijom obveznica, pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospijeća od 14 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počev od devete godine prije krajnjeg nadnevka dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%, 4. pravo prijevremenog otkupa. Članak 15. (1) U smislu ovoga zakona obveznica predstavlja elektronički zapis, izdan od strane Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, radi izmirenja unutarnjeg duga, koji je registriran u elektroničkomu upisniku, a sadrži pravo na isplatu na određeni nadnevak po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektroničkog zapisa. (2) Emisija i način izdavanja svake serije obveznica sukladno odredbama ovoga zakona obavlja se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. (3) Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o vrijednosnicama koji važi u Republici Srpskoj.Š...Ć (7) Obveznice izdane sukladno ovom zakonu predstavljat će unutarnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obvezu Republike Srpske, izražen u tuzemnoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po temelju međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimatelj Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske.Š...Ć (9) Obveznicama emitiranim u smislu ovoga zakona mogu se izmiriti dospjele obveze za poreze nastale do 31. prosinca 2007. godine, čija je naplata u mjerodavnosti Republike Srpske.Š...Ć Članak 16. (1) Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja ustvrđeni rješenjem o izvršenju u ovršnom postupku platit će se iz proračuna Republike Srpske od 30. lipnja 2006. godine najkasnije do dana svake emisije obveznica za pojedine vrste obveza, a prema dospijeću ovršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. (2) Iznosi troškova parničnog postupka i troškova ovršnog postupka ustvrđenih pravomoćnom sudbenom odlukom i pravo na kamatu ostvaruju se sukladno odredbama Zakona o ovršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 59/03, 85/03 i 64/05). VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njenim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava,Cardot protiv Francuske,presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava,Van Osterwijek protiv Belgije,presuda od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnome sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. 19. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi on ostvario svoja prava. Također, jedan od temeljnih postulata Europske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudbenog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima povinovanje zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 20. Ustavni sud ističe nužnost usklađivanja domaće prakse u odnosu na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Čolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine(vidi Europski sud za ljudska prava, presuda od 10. studenoga 2009. godine, aplikacija broj 1218/07 i dalje). 21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra kako u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o ovrsi koje je donijeto u ovršnom postupku a na temelju pravomoćne presude, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo ovrhu. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti smatraju kako je zbog zakonske nemogućnosti ovrhe pravomoćne sudbene presude, odnosno zbog neprovedbe rješenja o ovrsi pravomoćnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu 25. Članak II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. (k) Pravo na imovinu. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 26. Ustavni sud najprije ističe da je pitanje predstavljaju li novčana potraživanja apelanata i zakonske zatezne kamate, koje su im dosuđene pravomoćnim sudbenim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka, "imovinu" apelanata u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već razmatrao u drugim predmetima. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, razmatrajući istovjetno činjenično i pravno pitanje, zaključio da novčana potraživanja apelanata na ime naknade štete, koja predstavljaju "ratnu štetu", kao i zakonske zatezne kamate, koje su priznate pravomoćnim sudbenim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka utvrđeni pravomoćnim presudama predstavljaju imovinu apelanata zaštićenu garancijama članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1211/06od 13. prosinca 2007. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 27/08, toč. 29-31). 27. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju potraživanja apelanata temeljem "ratne štete" i općih obveza koje su utvrđene pravomoćnim i izvršnim sudbenim odlukama čine imovinu zaštićenu garancijama članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a što su istodobno i građanska prava apelanata zaštićena člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. Dalje, Ustavni sud opaža kako je u više svojih odluka ocjenjivao ustavnost zakonskih rješenja kojima je bilo regulirano pitanje isplate potraživanja temeljem ratne štete, a koja su onemogućavala ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 774/04od 20. prosinca 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06; Odluka brojAP 288/03od 17. prosinca 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05; Odluka brojAP 619/06od 26. lipnja 2007. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/08; iop. cit, AP 1211/06). U navedenim je odlukama zaključeno kako postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućena ovrha pravomoćnih sudbenih presuda, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca. Također, Ustavni sud je zaključio kako postoji kršenje prava na "nezavisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama onemogućava sudovima provedbu pravomoćnih sudbenih odluka, čime krši i načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenim odlukama također zaključio kako postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali uporabljena sredstva nisu proporcionalna tome cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 29. Nakon donošenja navedenih odluka, a u svrhu njihove implementacije i otklanjanja utvrđenih povreda, Narodna skupština RS-a je vršila izmjene i dopune relevantnog zakonodavstva. Odredbe Zakona o unutarnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08 i 64/08), uključujući i izmjene i dopune koje su izvršene nakon donošenja odluke Ustavnog sudaAP 1211/06od 13. prosinca 2007. godine, bile su predmet ocjene Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) po zahtjevu i inicijativi više podnositelja. 30. Odlukom Ustavnog suda RS broj U-75/04 od 15. siječnja 2009. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/09) utvrđeno je, pored ostalog, da čl. 5, 6, 9. stavak 1. točka 2, čl. 10, 20. i 21. Zakona o unutarnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08 i 64/08) i članak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 68/07) nisu u suglasnosti s Ustavom Republike Srpske. Pri tome Ustavni sud naglašava kako je predmetnim odredbama, između ostalog, bio reguliran i način izmirenja potraživanja apelanata određenih pravomoćnim sudbenim odlukama, čiju ovrhu zahtijevaju apelanti u svojim apelacijama. Ustavni sud RS-a je pri ocjenjivanju pobijanih zakonskih modaliteta utvrdio kako je odredbama pobijanog Zakona o unutarnjem dugu ne samo onemogućena ovrha pravomoćnih sudbenih odluka koje se odnose na potraživanja koja treba isplatiti iz Proračuna Republike Srpske, već su sudbene odluke izmijenjene i suspendirane od ovrhe na štetu pojedinaca, pa je na taj način došlo do povrede prava koje je garantirano člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Istodobno je ocijenjeno da će izmirenje potraživanja pravnih i fizičkih osoba utvrđenih pravomoćnim sudbenim odlukama emisijom obveznica s rokom dospijeća do 25 odnosno 15 godina bez kamate ili s kamatom samo za određeno vrijeme, kako je to propisano čl. 10. i 21. pobijanog zakona, značiti umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincu imajući u vidu navedeno razdoblje odgode. Ustavni sud RS-a je ocijenio kako je pobijanim zakonskim odredbama došlo do povrede prava građana garantiranih člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 31. Ustavni sud ističe kako su posljednje izmjene i dopune Zakona o unutarnjem dugu objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 34/09, a stupile su na snagu 12. svibnja 2009. godine. Nakon toga je Europski sud za ljudska prava odlučivao o pitanjima naknade ratne štete u predmetuČolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Tom je prilikom Europski sud utvrdio kako je predmetni slučaj sličan iako ne identičan predmetuJeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2006-XII, u kojemu je sud utvrdio povredu članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Zaključeno je kako se predmetni slučaj odnosi, kao i u slučajuJeličić,na zakonsku odgodu ovrhe cijele jedne kategorije konačnih presuda zbog obima javnog duga koji proizlazi iz navedenih presuda. Europski sud za ljudska prava nije prihvatio prijedlog Vlade da se napravi razlika između ova dva predmeta navodeći da, iako je situacija takva da jedan značajan broj tužbenih zahtjeva koji se odnose na ratnu štetu, a koji još uvijek nisu okončani, može dovesti do potrebe da se oni zamijene jednim općim planom za naknadu štete. Navedeno nikako ne utiče na obvezu tužene države da izvrši presude koje su postale konačne prije izrade takvog plana. Stoga je zaključeno da nema razloga za odstupanje od jurisprudencijeJeličić.Prema tome, kako konačne presude koje su razmatrane u predmetnom slučaju nisu još u potpunosti izvršene, a takva situacija traje već više od četiri godine, po mišljenju Europskog suda za ljudska prava postoji povreda članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju (vidi Europski sud,Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 1218/07, 1240/07, 1242/07, 1335/07, 1368/07, 1369/07, 3424/07, 3428/07, 3430/07, 3935/07, 3940/07, 7194/07, 7204/07, 7206/07 i 7211/07 od 10. studenoga 2009. godine, stavak 15). 32. Ustavni sud opaža da se u navedenoj odluciČolić i drugi protiv Bosne i HercegovineEuropski sud za ljudska prava ne bavi ocjenom zakonskih rješenja kojima se onemogućava ovrha pravomoćnih sudbenih odluka, već nalazi da samo neizvršavanje pravomoćnih sudbenih odluka predstavlja povredu članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te nalaže Bosni i Hercegovini kao tuženoj strani da osigura ovrhu domaćih presuda koje su razmatrane u predmetnom slučaju. 33. Nakon odluke Europskog suda za ljudska pravaČolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u sličnom predmetu donio Odluku brojAP 1307/08, koja se odnosi na pitanje ovrhe pravomoćnih sudbenih odluka kojima su utvrđena ratna potraživanja u Federaciji BiH (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1307/08od 9. jula 2010. godine, do objavljivanja u "Službenom glasniku" dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). 34. U navedenoj je odluci Ustavni sud naglasio "da su, prema članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Europske konvencije, sve razine vlasti u Bosni i Hercegovini dužne osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koja spada i pravo na izvršenje pravomoćne sudbene odluke prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Takva se obveza ne može umanjiti činjenicom da, u konkretnom slučaju, ovrha ide na teret proračunskih sredstava jednog entiteta te da, zbog velikog broja povjeritelja, nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se ovrha mogla provesti. U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetuJeličić protiv BiH(vidi presudu od 31. listopada 2006. godine, stavak 39), na koji se Europski sud za ljudska prava ponovno pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH,vidi presudu od 10. studenoga 2009. godine) prema kojemu "...Sud i dalje ponavlja da ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6§1 (vidiBurdov v. Rus- sia, broj 59498/00,§35, ECHR 2002-III iTeteriny v. Russia,broj 11931/03,§41, od 30. juna 2005)" (ibid.,točka 32). 35. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istaknuo da "po mišljenju Ustavnog suda, i dalje ostaje problem ovrhe takvih odluka u 'razumnom roku' iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ponavlja svoje ranije stajalište da je pravo zakonodavca da izabere odgovarajućimodus operandi ovrhe pravomoćnih sudbenih odluka. Međutim, nadležnost Ustavnog suda je da procijeni hoće li izabrano rješenje zakonodavca osigurati poštivanje ljudskih prava. Usprkos svim poteškoćama s kojima se, neprijeporno, susreće javna vlast u Federaciji u pokušajima da osigura ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Federacija izvršila svoju pozitivnu obvezu te osigurala ovrhu navedenih sudbenih odluka u razumnom roku, tako što je usvojila izmjene Zakona o ovršnom postupku te što je usvojila Odluku o emisiji obveznica temeljem ratnih potraživanja. Usvajanjem Odluke o emisiji obveznica temeljem ratnih potraživanja Federacija je propisala da će povjeritelji, koji posjeduju ovršne sudbene odluke, naplatiti svoja potraživanja u roku od 14 godina, tako što će prvih devet godina bitigrace razdoblje s godišnjom kamatnom stopom od 2.5% koja će se obračunati na iznos potraživanja utvrđen presudom, nakon čega bi se dosuđeni iznos trebao isplatiti u četiri jednaka dijela na točno određen nadnevak za preostale četiri godine.Š...Ć.Po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da povjeritelji koji su, u načelu, vodili dugotrajne postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudbenim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnoga razdobljaŠ...Ć, sada moraju čekati na ovrhu još 14 godina, čime se za mnoge od njih postavlja sasvim realno pitanje hoće li uopće doživjeti da naplate svoja potraživanja koja su, po shvaćanju Ustavnog suda, od iznimnog značaja za povjeritelje. Na ovakav se način, po mišljenju Ustavnog suda, povjeriteljima nameće 'pretjeran teret' koji nije sukladan zahtjevu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije da se pravomoćne sudbene odluke moraju izvršiti u što kraćem roku" (op. cit, AP 1307/08,točka 37). 36. Ustavni sud opaža da su u konkretnom predmetu evidentni pokušaji Republike Srpske da osigura ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je zakonskim rješenjima smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (14 godina za ratnu štetu i 15 godina za opće obveze), predvidjela isplatu kamate, pravo prijevremenog otkupa obveznica, njihovu trgovinu kao papirima od vrijednosti na burzi, plaćanje poreza nastalih do 31. prosinca 2007. godine emitiranim obveznicama, ili isplatu troškova parničnog i ovršnog postupka u gotovini. Ustavni sud također opaža da je sukladno Odluci o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obveza temeljem materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 62/08), glavni dug i pripadajuće zatezne kamate moraju se isplatiti u 10 godišnjih rata u razdoblju od 2014. do 2023. godine. Imajući u vidu i zaključke Ustavnog suda u Odluci brojAP 1307/08, Ustavni sud zaključuje kako usprkos naporima Republike Srpske da osigura ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obvezu te osigurala ovrhu navedenih sudbenih odluka u razumnom roku. I u konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da apelanti koji su prethodno vodili postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudbenim odlukama kojima su im dosuđena potraživanja iz ratnog razdoblja ili temeljem općih obveza, sada moraju čekati na ovrhu još dulji niz godina. Ustavni sud smatra kako se na takav način apelantima nameće "pretjeran teret" koji nije sukladan zahtjevu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije da se pravomoćne sudbene odluke moraju izvršiti u što kraćem roku, niti sukladno garancijama iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kojima je zaštićeno pravo na imovinu. Pitanje kompenzacije 37. Uzimajući u obzir zaključke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra kako je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje. Ustavni sud, također, smatra kako bi dosuđivanje kompenzacije kako to apelanti traže u predmetima br. AP 426/08, AP 1092/08 i AP 1845/08 predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda. Ostalo navodi 38. U svjetlu zaključaka o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud neće ispitivati ostale navode apelanata o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud je zaključio kako je u konkretnom slučaju zbog nemogućnosti apelanata da realiziraju ovrhu pravomoćnih sudbenih odluka povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na ovrhu pravomoćne sudbene odluke i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 40. Na temelju članka 61. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 244/08, rješavajući apelacijuRajka Mileševića i dr., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacijeRajka Mileševića, Mate Jurića, Stane Pećić i Ružice Pećić, Nade Savić i Maje Savić, Svetozara Tešića, Anđelka Nikitovića, Branka Galića, Drage Savića i Dušana Savića, Milke Gluhović, Anđe Gluhović, Brigite Gluhović udate Ilić, Anite Gluhović i Angelite Gluhović. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna da izvrši svoje ustavneobaveze i obezbijedi poštovanje qudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret buxetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživawa u što kraćem roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Rajko Milešević iz Krupe na Uni, Mato Jurić iz Bawaluke, Stana Pećić i Ružica Pećić iz Dervente, Nada Savić i Maja Savić iz Bawaluke, Svetozar Tešić iz Lopara, Anđelko Nikitović iz Gacka, Branko Galić iz Bawaluke, Drago Savić iz Bawaluke i Dušan Savić iz Austrije, Milka Gluhović, Anđa Gluhović, Brigita Gluhović udata Ilić, Anita Gluhović i Angelita Gluhović (u daqnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 18. januara 2008. godine do 20. juna 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršewa rješewâo izvršenju Osnovnog suda u Bawaluci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 057 573 09 I od 23. aprila 2009. godine, broj I-330/03 od 26. maja 2003. godine, broj 071-0-I- 06-006 495 od 3. januara 2008. godine, broj I-2825/00 od 4. novembra 2000. godine, broj I-5357/01 od 20. februara 2002. godine, broj I-4503/05 od 28. februara 2006. godine, broj I-2718/00 od 1. decembra 2002. godine, broj I-3890/05 od 10. aprila 2006. godine, broj I 3941/07 od 22. avgusta 2007. godine i broj I-203/02 od 7. juna 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, 3. marta 2008. godine je od Osnovnog suda zatraženo da dostavi odgovor na apelacije, a 5. oktobra 2010. godine zatraženo je od Republike Srpske–Pravobranilaštva RS, Ministarstva finansija RS i Vlade RS–Kancelarija pravnog predstavnika da dostave odgovore na apelacije. 3. Ustavni sud je odgovor na apelacije od Osnovnog suda primio 21. aprila 2008. godine, od Republike Srpske– Pravobranilaštva RS-a 22. oktobra 2010. godine, Ministarstva finansija RS 19. oktobra 2010. godine i od Vlade RS–Kancelarija pravnog predstavnika 15. oktobra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantima 9. novembra 2010. godine. 5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 244/08, AP 426/08, AP 522/08, AP 597/08, AP 1092/08, AP 1230/08, AP 1478/08, AP 1729/08 i AP 1845/08, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 244/08. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Svi apelanti osim Drage Savića i Dušana Savića (apelacija broj AP 1092/08) podnijeli su apelacije zbog toga što Republika Srpska nije izvršila Rješenje o izvršenju Osnovnog suda kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažnih presuda vezanih za naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (ratna šteta). Apelanti Drago Savić i Dušan Savić podnijeli su apelaciju zbog neizvršewa rješewa o izvršenju pravosnažnih presuda koje se odnose na opšte obaveze RS-a nastale u periodu do 31. decembra 2002. godine (u daqnjem tekstu: opšte obaveze) u smislu čl. 3 i 4 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga RS-a (u daqnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 8. Apelanti smatraju da im je neizvršenjem navedenih rješewa o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti navode da je zbog primjene Zakona o unutrašnjem dugu Republika Srpska onemogućila izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, odnosno naplatu potraživawa koja su im dosuđena pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama. Apelanti tvrde da im je navedenim propisom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, kako navode, "država nije uspostavilapravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na wih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Takođe, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da Evropska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršavawa pravosnažnih presuda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 9. Apelanti su u predmetima br. AP 426/08, AP 1092/08 i AP 1845/08 podnijeli zahtjeve za pravično obeštećenje i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. b) Odgovor na apelaciju 10. Republika Srpska je u odgovoru na apelacije navela da je uređenje postupka i načina izvršewa potraživawa apelanata regulisano posebnim propisima - Zakonom o unutrašnjem dugu, koji jelex specialisu odnosu na Zakon o izvršnom postupku. Zakon o unutrašnjem dugu donesen je da bi se obezbijedila i održala makroekonomska stabilnost RS-a, kao i ocjene institucija RS-a koje izvršavaju pravosnažne sudske odluke da li izvršenje ulazi u obim novčanih sredstava koja su potrebna za obavljanje poslova od opšteg interesa za RS. Takođe je istaknuto da su navodi apelanata o povredi qudskih prava neosnovani, posebno zbog toga što ni drugim fizičkim i pravnim licima nisu isplaćena potraživawa koja se smatraju unutrašwim dugom RS-a, te da bi u smislu principa pravičnosti, jednakosti i solidarnosti bilo neosnovano da se da prioritet potraživawima apelanata. 11. Vlada RS-a–Kancelarija pravnog predstavnika je u odgovoru istakla da Republika Srpska nije nikada osporavala činjenicu da potraživawa apelanata predstavljaju "imovinu" nego je samo tražila modus izmirewa obaveza, s ciljem da održi makroekonomsku stabilnost, te je kontinuirano smawivala rok izvršewa. Tako je u junu 2008. godine počela registracija obveznica po osnovu "ratne štete", koje su uvrštene na berzansko tržište Bawalučke berze. Shodno Odluci o emisiji obveznica ("Službeni glasnik RS" broj 62/08) definisana je mogućnost wihovog prijevremenog otkupa. Nakon donošewa presude Evropskog suda za qudska prava od 10. novembra 2009. godine u predmetuČolić i dr.(aplikacija broj 1218/07 i dalje) Ministarstvo finansija RS-a u saradwi sa Savjetom Evrope radi na izradi Akcionog plana izmirewa "ratne štete". U skladu s iznesenim, predložili su da se apelacije u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbiju kao neosnovane. U odnosu na navodne povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije pozvali su se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine i predložili da se i ovi navodi odbiju kao neosnovani. 12. Ministarstvo finansija RS-a je u odgovoru istaklo da su nakon podnošewa apelacija donesene izmjene Zakona o unutrašnjem dugu, te da je prečišćeni tekst zakona objavljen u "Službenom glasniku RS-a" broj 7/10. Dalje su naveli da se presude sudova izvršavaju prema redoslijedu dospijevawa u Ministarstvo finansija u skladu s navedenim zakonom, pri čemu se takođe vodi računa o ekonomskoj stabilnosti RS-a. Ministarstvo finansija jetakođe navelo da kao predlagač predmetnog zakona mora da poštuje taj zakon dok god je na snazi i u skladu s Ustavom RS-a, te da bi svako drugo ponašanje predlagača zakona bilo kršenje materijalnih propisa. Istakli su da se, budući da su apelacije podnesene 2008. godine, apelanti nisu pozvali na izmjene Zakona o unutrašnjem dugu kojima je skraćen rok za emisiju dugoročnih obveznica, te priznato pravo na kamatu i isplatu sudskih troškova u gotovini. Zbog navedenog smatraju da u konkretnim slučajevima nema povrede prava na koja se apelanti pozivaju. 13. U svom odgovoru Osnovni sud je naveo da je dozvolio predmetna izvršewa i dozvolu izvršewa dostavio Ministarstvu finansija RS-sektor Trezor na provođenje. Osnovni sud je istakao da je u cijelosti postupio u skladu sa zakonom, da je rješewa o izvršenju dostavio na provođenje, ali da sud nije ovlašćen, niti je u mogućnosti da naredi provođenje izvršewa, zbog čega sud nije kršio qudska prava na koja se apelanti žale. V. Relevantni propisi 14.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09)–Prečišćeni tekst("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 7/10) Član 1. Ovim zakonom se uređuje postupak, način i rokovi utvrđivawa i izmirivawa unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daqnjem tekstu: unutrašwi dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2. Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji obezbjeđuje i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Član 3. Pod unutrašwim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: 1. opšte neisplaćene obaveze buxeta Republike Srpske Š...Ć(u daqnjem tekstu: opšte obaveze), nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 386,8 miliona KM. Š...Ć3. obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,0 miliona KM.Š...Ć Član 4. stav 1. tačka 4. (1) Pod opštim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to: Š...Ć4. obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživawima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, izuzevŠ...Ć pravosnažnih sudskih odluka po osnovu Š...Ćratne materijalne i nematerijalne štete, koje su regulisane u poglavquIIIovog zakona;Š...Ć Član 6. stav 2. (2) Kamata po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunava se u toku verifikacije ove vrste opštih obaveza u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Član 7. Nakon izvršene verifikacije, opšte obaveze iz člana 4. ovog zakona izmiruju se: - isplatom u gotovini i - emisijom obveznica. Član 8. (1) Dio opštih obaveza do iznosa od 168,8 miliona KM izmiriće se isplatom u gotovini, i to: Š...Ć5) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25,0 miliona KM. Član 10. (1) Emisija dugoročnih obveznica iz člana 9. Zakona izvršiće se pod sljedećim uslovima: 1. rok dospijeća od 15 godina, 2. isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišwa kamata u visini od 1,5%, 4. pravo prijevremenog otkupa.Š...Ć Član 11. (1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,0miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnawima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulisati posebnim zakonom. Član 12. (1) Način i rokovi ve rifikacije pojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine regulisaće se posebnim propisom. (2) Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.Š...Ć Član 13. Kamate određene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se u toku verifikacije u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Član 14. (1) Obaveze iz člana 11. Zakona, nakon izvršene verifikacije, izmirivaće se emisijom obveznica, pod sljedećim uslovima: 1. rok dospijeća od 14 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišwa kamata u visini od 1,5 %, 4. pravo prijevremenog otkupa. Član 15. (1) U smislu ovog zakonaobveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od strane Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, u ciqu izmirewa unutrašnjeg duga, koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realizovan ili prenesenbez elektronskog zapisa. (2) Emisija i način izdavawa svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. (3) Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. (4) Obveznice definisane ovim zakonom glase na ime, u konvertibilnim markama su (KM), prenosive su bez ograničewa, u nematerijalnom su obliku i registruju se u Centralnom registru hartija od vrijednosti Bawa Luka. (5) Nominalna vrijednost obveznica emitovanih u skladu sa odredbama ovog zakona iznosi 1 KM. (6) Iznosi u pfenizima dobijeni preračunavanjem otpisuju se. (7) Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljaće unutrašwi dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, iskqučujući dugRepublike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Š...Ć (9) Obveznicama emitovanim u smislu ovog zakona mogu se izmiriti dospjele obaveze za poreze nastale do 31. decembra 2007. godine, čija je naplata u nadležnosti Republike Srpske. Š...Ć Član 16. (1) Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršewa utvrđeni rješenjem o izvršenju u izvršnom postupku platiće se iz buxeta Republike Srpske od 30. juna 2006. godine najkasnije do dana svake emisije obveznica za pojedine vrste obaveza, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. (2) Iznosi troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka utvrđenih pravosnažnom sudskom odlukom i pravo na kamatu ostvaruju se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 59/03, 85/03 i 64/05). VI. Dopustivost 15. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članomII/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članomII/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene odredbi iz člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava,Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te je prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava,Van Osterwijekprotiv Belgije,presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo da postoje formalna pravna sredstva u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 19. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi on ostvario svoja prava. Takođe, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropskekonvencije (vidi Evropski sud za qudska prava,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 20. Ustavni sud ističe da je neophodno da se uskladi domaća praksa u odnosu na presudu Evropskog suda za qudska prava u predmetuČolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine(vidi Evropski sud za qudska prava, presuda od 10. novembra 2009. godine, aplikacija broj 1218/07 i dalje). 21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se žale zbog neizvršewa pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavawa rješewa o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neizvršenju rješewa o izvršenju koje je doneseno u izvršnom postupku a na osnovu pravosnažne presude, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje. 23. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispuwavaju uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti smatraju da je zbog zakonske nemogućnosti da se izvrše pravosnažne sudske presude, odnosno zbog neprovođewa rješewa o izvršenju pravosnažnih presuda, povrijeđeno wihovo pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu 25. ČlanII/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. k) Pravo na imovinu. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 26. Ustavni sud najprije ističe da je pitanje da li novčana potraživawa apelanata i zakonske zatezne kamate, koje su im dosuđene pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka, predstavljaju "imovinu" apelanata u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već razmatrao u drugim predmetima. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, razmatrajući istovjetno činjenično i pravno pitanje, zakqučio da novčana potraživawa apelanata na ime naknade štete, koja predstavljaju "ratnu štetu", kao i zakonske zatezne kamate, koje su priznate pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka utvrđeni pravosnažnim presudama predstavljaju imovinu apelanata zaštićenu garancijama člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1211/06od 13. decembra 2007. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 27/08, tač. 29-31). 27. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju potraživawa apelanata po osnovu "ratne štete" i opštih obaveza koje su utvrđene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama čine imovinu zaštićenu garancijama člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a što su istovremeno i građanska prava apelanata zaštićena članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 28. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u više svojih odluka ocjewivao ustavnost zakonskih rješewa kojima je bilo regulisano pitanje isplate potraživawa po osnovu ratne štete, a koja su onemogućavala izvršewa pravosnažnih sudskih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 774/04od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06; Odluka brojAP 288/03od 17. decembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05; Odluka brojAP 619/06od 26. juna 2007. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/08; iop. cit, AP 1211/06). U navedenim odlukama je zakqučeno da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih presuda, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Takođe, Ustavni sud je zakqučio da postoji kršenje prava na "nezavisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama onemogućava sudovima da provedu pravosnažne sudske odluke, čime krši i princip vladavine prava iz članaI/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenim odlukama takođe zakqučio da postoji kršenje prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman ciq od javnog interesa, ali sredstva koja su upotrebljena nisu proporcionalna tom ciqu, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 29. Nakon donošewa navedenih odluka, a s ciljem wihove implementacije i otklawawa utvrđenih povreda, Narodna skupština RS-a je vršila izmjene i dopune relevantnog zakonodavstva. Odredbe Zakona o unutrašnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08 i 64/08), ukqučujući i izmjene i dopune koje su izvršene nakon donošewa odluke Ustavnog sudaAP 1211/06od 13. decembra 2007. godine, bile su predmet ocjene Ustavnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ustavni sud RS) po zahtjevu i inicijativi više podnosilaca. 30. Odlukom Ustavnog suda RS broj U-75/04 od 15. januara 2009. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/09) utvrđeno je, pored ostalog, da čl. 5, 6, 9 stav 1 tačka 2, čl. 10, 20 i 21 Zakona o unutrašnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08 i 64/08) i član 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 68/07) nisu u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske. Pri tome Ustavni sud naglašava da je predmetnim odredbama, između ostalog, bio regulisan i način izmirewa potraživawa apelanata određenih pravosnažnim sudskimodlukama, čije izvršenje zahtijevaju apelanti u svojim apelacijama. Ustavni sud RS-a je pri ocjewivanju osporenih zakonskih modaliteta utvrdio da je odredbama osporenog Zakona o unutrašnjem dugu ne samo onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na potraživawa koja treba da se isplate iz Buxeta Republike Srpske, već su sudske odluke izmijenjene i suspendovane od izvršewa na štetu pojedinaca, pa je na taj način došlo do povrede prava koje je garantovano članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Istovremeno je ocijenjeno da će izmirenje potraživawa pravnih i fizičkih lica koja su utvrđena pravosnažnim sudskimodlukama emisijom obveznica s rokom dospijevawa do 25 odnosno 15 godina bez kamate ili s kamatom samo za određeno vrijeme, kako je to propisano čl. 10 i 21 osporenog zakona, značiti umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincu imajući u vidu navedeni period odgađawa. Ustavni sud RS-a je ocijenio da je osporenim zakonskim odredbama došlo do povrede prava građana koja su garantovana članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 31. Ustavni sud ističe da su posljednje izmjene i dopune Zakona o unutrašnjem dugu objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 34/09, a stupile su na snagu 12. maja 2009. godine. Nakon toga Evropski sud za qudska prava je odlučivao o pitawima naknade ratne štete u predmetuČolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Tom prilikom Evropski sud je utvrdio da je predmetni slučaj sličan iako ne identičan predmetuJeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR2006-XII, u kom je sud utvrdio povredu člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zakqučeno je da se predmetni slučaj odnosi, kao i u slučaju Jeličić,na zakonsko odgađanje izvršewa cijele jedne kategorije konačnih presuda zbog obima javnog duga koji proizilazi iz navedenih presuda. Evropski sud za qudska prava nije prihvatio prijedlog Vlade da se napravi razlika između ova dva predmeta navodeći da, iako je situacija takva da jedan značajan broj tužbenih zahtjeva koji se odnose na ratnu štetu, a koji još uvijek nisu okončani, može da dovede do potrebe da se oni zamijene jednim generalnim planom za naknadu štete. Navedeno nikako ne utiče na obavezu tužene države da izvrši presude koje su postale konačne prije izrade takvog plana. Stoga je zakqučeno da nema razloga za odstupanje od jurisprudencijeJeličić. Shodno tome, kako konačne presude koje su razmatrane u predmetnom slučaju nisu još u potpunosti izvršene, a takva situacija traje već više od četiri godine, po mišljenju Evropskog suda za qudska prava postoji povreda člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud,Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 1218/07, 1240/07, 1242/07, 1335/07, 1368/07, 1369/07, 3424/07, 3428/07, 3430/07, 3935/07, 3940/07, 7194/07, 7204/07, 7206/07 i 7211/07 od 10. novembra 2009. godine, stav 15). 32. Ustavni sud zapaža da se u navedenoj odluciČolić i drugi protiv Bosne i HercegovineEvropski sud za qudska prava ne bavi ocjenom zakonskih rješewa kojima se onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, već nalazi da samo neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te nalaže Bosni i Hercegovini kao tuženoj strani da obezbijedi da se izvrše domaće presude koje su razmatrane u predmetnom slučaju. 33. Nakon odluke Evropskog suda za qudska pravaČolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u sličnom predmetu donio Odluku brojAP 1307/08, koja se odnosi na pitanje izvršewa pravosnažnih sudskih odluka kojima su utvrđena ratna potraživawa u Federaciji BiH (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1307/08od 9. jula 2010. godine, do objavqivawa u "Službenom glasniku" dostupna na njeb-stranici Ustavnog sudawww.ccbh.ba). 34. U navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio "da su, prema članuI/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1 Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni da obezbijede poštovanje individualnih qudskih prava u koja spada i pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Takva obaveza ne može da se umawi činjenicom da, u konkretnom slučaju, izvršenje ide na teret buxetskih sredstava jednog entiteta te da, zbog velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava nad kojima bi izvršenje moglo da se provede. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za qudska prava, usvojen u predmetuJeličić protiv BiH(vidi presudu od 31. oktobra 2006. godine, stav 39), na koji se Evropski sud za qudska prava ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH,vidi presudu od 10. novembra 2009. godine) prema kojem "...Sud i dalje ponavlja da ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštovanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može da se opravda posebnim okolnostima, ali odgoda ne može da bude takva da naruši srž prava koje štiti član 6§1 (vidiBurdov v. Russia, broj 59498/00,§35, ECHR2002-IIIiTeteriny v. Russia, broj 11931/03,§41, od 30. juna 2005)" (ibid.,tačka 32). 35. Takođe, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da "po mišljenju Ustavnog suda, i dalje ostaje problem izvršewa takvih odluka u 'razumnom roku' iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud ponavlja svoje ranije stanovište da je pravo zakonodavca da izabere odgovarajućimodus operandi izvršewa pravosnažnih sudskih odluka. Međutim, nadležnost Ustavnog suda je da procijeni da li će izabrano rješenje zakonodavca obezbijediti poštovanje qudskih prava. Uprkos svim poteškoćama s kojima se, nesporno, susreće javna vlast u Federaciji u pokušajima da obezbijedi izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživawa, Ustavni sud ne može da smatra da je Federacija izvršila svoju pozitivnu obavezu te obezbijedila izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku, tako što je usvojila izmjene Zakona o izvršnom postupku te što je usvojila Odluku o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživawa. Usvajanjem Odluke o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživawa Federacija je propisala da će povjerioci, koji posjeduju izvršne sudske odluke, naplatiti svoja potraživawa u roku od 14 godina, tako što će prvih devet godina bitigraceperiod s godišwom kamatnom stopom od 2.5% koja će se obračunati na iznos potraživawa utvrđen presudom, nakon čega bi trebalo da se dosuđeni iznos isplati u četiri jednaka dijela na tačno određen datum za preostale četiri godine.Š...Ć. Po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatqivo je da povjerioci koji su, u principu, vodili dugotrajne postupke koji su rezultirali pravosnažnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživawa iz ratnog periodaŠ...Ć, sada moraju da čekaju na izvršenje još 14 godina, čime se za mnoge od wih postavlja sasvim realno pitanje da li će uopšte doživjeti da naplate svoja potraživawa koja su, po shvatanju Ustavnog suda, od izuzetnog značaja za povjerioce. Na ovakav način se, po mišljenju Ustavnog suda, povjeriocima nameće 'pretjeran teret' koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku" (op. cit, AP 1307/08,tačka 37). 36. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu evidentni pokušaji Republike Srpske da obezbijedi da se izvrše pravosnažne sudske odluke koje se odnose na ratna potraživawa, tako što je zakonskim rješewima smawila rokove dospijevawa dugoročnih obveznica (14 godina za ratnu štetu i 15 godina za opšte obaveze), predvidjela isplatu kamate, pravo prijevremenog otkupa obveznica, wihovu trgovinu kao hartijama od vrijednosti na berzi, plaćanje poreza nastalih do 31. decembra 2007. godine emitovanim obveznicama, ili isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka u gotovini. Ustavni sud takođe zapaža da je u skladu s Odlukom o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 62/08), glavni dug i pripadajuće zatezne kamate moraju da se isplate u 10 godišwih rata u periodu od 2014. do 2023. godine. Imajući u vidu i zakqučke Ustavnog suda u Odluci brojAP 1307/08,Ustavni sud zakqučuje da uprkos naporima Republike Srpske da obezbijedi izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživawa, Ustavni sud ne može da smatra da je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obavezu te obezbijedila izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku. I u konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatqivo je da apelanti koji su prethodno vodili postupke koji su rezultirali pravosnažnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživawa iz ratnog perioda ili po osnovu opštih obaveza, sada moraju da čekaju na izvršenje još duži niz godina. Ustavni sud smatra da se na takav način apelantima nameće "pretjeran teret" koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije da pravosnažne sudske odluke moraju da se izvrše u što kraćem roku, niti u skladu s garancijama iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojima je zaštićeno pravo na imovinu. Pitanje kompenzacije 37. Uzimajući u obzir zakqučke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoqna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje. Ustavni sud, takođe, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije kako to apelanti traže u predmetima br. AP 426/08, AP 1092/08 i AP 1845/08 predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daqnjem usložwavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješewa u smislu zakqučaka Ustavnog suda. Ostalo navodi 38. U svjetlu zakqučaka o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud neće ispitivati ostale navode apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud je zakqučio da je u konkretnom slučaju zbog nemogućnosti apelanata da realizuju izvršenje pravosnažnih sudskih odluka povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Na osnovu člana 61 st 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 244/08, rješavajući apelacijuRajka Mileševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvajaju se apelacijeRajka Mileševića, Mate Jurića, Stane Pećić i Ružice Pećić, Nade Savić i Maje Savić, Svetozara Tešića, Anđelka Nikitovića, Branka Galića, Drage Savića i Dušana Savića, Milke Gluhović, Anđe Gluhović, Brigite Gluhović udate Ilić, Anite Gluhović i Angelite Gluhović. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Rajko Milešević iz Krupe na Uni, Mato Jurić iz Banjaluke, Stana Pećić i Ružica Pećić iz Dervente, Nada Savić i Maja Savić iz Banjaluke, Svetozar Tešić iz Lopara, Anđelko Nikitović iz Gacka, Branko Galić iz Banjaluke, Drago Savić iz Banjaluke i Dušan Savić iz Austrije, Milka Gluhović, Anđa Gluhović, Brigita Gluhović udata Ilić, Anita Gluhović i Angelita Gluhović (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 18. januara 2008. godine do 20. juna 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenjâ o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 057 573 09 I od 23. aprila 2009. godine, broj I-330/03 od 26. maja 2003. godine, broj 071-0-I-06-006 495 od 3. januara 2008. godine, broj I-2825/00 od 4. novembra 2000. godine, broj I-5357/01 od 20. februara 2002. godine, broj I-4503/05 od 28. februara 2006. godine, broj I-2718/00 od 1. decembra 2002. godine, broj I-3890/05 od 10. aprila 2006. godine, broj I 3941/07 od 22. augusta 2007. godine i broj I-203/02 od 7. juna 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, 3. marta 2008. godine je od Osnovnog suda zatraženo da dostavi odgovor na apelacije, a 5. oktobra 2010. godine zatraženo je od Republike Srpske–Pravobranilaštva RS, Ministarstva finansija RS i Vlade RS–Kancelarija pravnog predstavnika da dostave odgovore na apelacije. 3. Ustavni sud je odgovor na apelacije od Osnovnog suda primio 21. aprila 2008. godine, od Republike Srpske– Pravobranilaštva RS-a 22. oktobra 2010. godine, Ministarstva finansija RS 19. oktobra 2010. godine i od Vlade RS– Kancelarija pravnog predstavnika 15. oktobra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantima 9. novembra 2010. godine. 5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 244/08, AP 426/08, AP 522/08, AP 597/08, AP 1092/08, AP 1230/08, AP 1478/08, AP 1729/08 i AP 1845/08, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 244/08. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Svi apelanti osim Drage Savića i Dušana Savića (apelacija broj AP 1092/08) podnijeli su apelacije zbog toga što Republika Srpska nije izvršila Rješenje o izvršenju Osnovnog suda kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažnih presuda vezanih za naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (ratna šteta). Apelanti Drago Savić i Dušan Savić podnijeli su apelaciju zbog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 neizvršenja rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda koje se odnose na opće obaveze RS-a nastale u periodu do 31. decembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: opće obaveze) u smislu čl. 3. i 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS-a (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 8. Apelanti smatraju da im je neizvršenjem navedenih rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da je zbog primjene Zakona o unutrašnjem dugu Republika Srpska onemogućila izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, odnosno naplatu potraživanja koja su im dosuđena pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama. Apelanti tvrde da im je navedenim propisom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, kako navode, "država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da Evropska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršavanja pravosnažnih presuda. 9. Apelanti su u predmetima br. AP 426/08, AP 1092/08 i AP 1845/08 podnijeli zahtjeve za pravično obeštećenje i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. b) Odgovor na apelaciju 10. Republika Srpska je u odgovoru na apelacije navela da je uređenje postupka i načina izvršenja potraživanja apelanata regulirano posebnim propisima - Zakonom o unutrašnjem dugu, koji jelex specialisu odnosu na Zakon o izvršnom postupku. Zakon o unutrašnjem dugu donesen je radi obezbjeđenja i održavanja makroekonomske stabilnosti RS-a, kao i ocjene institucija RS-a koje izvršavaju pravosnažne sudske odluke da li izvršenje ulazi u obim novčanih sredstava koja su potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa za RS. Također je istaknuto da su navodi apelanata o povredi ljudskih prava neosnovani, posebno zbog toga što ni drugim fizičkim i pravnim licima nisu isplaćena potraživanja koja se smatraju unutrašnjim dugom RS-a, te da bi u smislu načela pravičnosti, jednakosti i solidarnosti bilo neosnovano dati prioritet potraživanjima apelanata. 11. Vlada RS-a–Kancelarija pravnog predstavnika je u odgovoru istakla da Republika Srpska nije nikada osporavala činjenicu da potraživanja apelanata predstavljaju "imovinu" nego je samo tražila modus izmirenja obaveza, s ciljem održavanja makroekonomske stabilnosti, te je kontinuirano smanjivala rok izvršenja. Tako je u junu 2008. godine počela registracija obveznica po osnovu "ratne štete", koje su uvrštene na berzansko tržište Banjalučke berze. Prema Odluci o emisiji obveznica ("Službeni glasnik RS" broj 62/08) definirana je mogućnost njihovog prijevremenog otkupa. Nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava od 10. novembra 2009. godine u predmetuČolić i dr.(aplikacija broj 1218/07 i dalje) Ministarstvo finansija RS-a u saradnji s Vijećem Evrope radi na izradi Akcionog plana izmirenja "ratne štete". U skladu s iznijetim, predložili su da se apelacije u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbiju kao neosnovane. U odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije pozvali su se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine i predložili da se i ovi navodi odbiju kao neosnovani. 12. Ministarstvo finansija RS-a je u odgovoru istaklo da su nakon podnošenja apelacija donesene izmjene Zakona o unutrašnjem dugu, te da je prečišćeni tekst zakona objavljen u "Službenom glasniku RS-a" broj 7/10. Dalje su naveli da se presude sudova izvršavaju prema redoslijedu dospijeća u Ministarstvo finansija u skladu s navedenim zakonom, pri čemu se također vodi računa o ekonomskoj stabilnosti RS-a. Ministarstvo finansija je također navelo da kao predlagač predmetnog zakona mora taj zakon poštovati dok god je na snazi i u skladu s Ustavom RS-a, te da bi svako drugo ponašanje predlagača zakona bilo kršenje materijalnih propisa. Istakli su da se, budući da su apelacije podnesene 2008. godine, apelanti nisu pozvali na izmjene Zakona o unutrašnjem dugu kojima je skraćen rok za emisiju dugoročnih obveznica, te priznato pravo na kamatu i isplatu sudskih troškova u gotovini. Zbog navedenog smatraju da u konkretnim slučajevima nema povrede prava na koja se apelanti pozivaju. 13. U svom odgovoru Osnovni sud je naveo da je dozvolio predmetna izvršenja i dozvolu izvršenja dostavio Ministarstvu finansija RS-sektor Trezor na provođenje. Osnovni sud je istakao da je u cijelosti postupio u skladu sa zakonom, da je rješenja o izvršenju dostavio na provođenje, ali da sud nije ovlašten, niti je u mogućnosti da naredi provođenje izvršenja, zbog čega sud nije kršio ljudska prava na koja se apelanti žale. V. Relevantni propisi 14.Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09)–Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 7/10) Član 1. Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2. Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Član 3. Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: 1. opće neisplaćene obaveze budžeta Republike SrpskeŠ...Ć (u daljnjem tekstu: opće obaveze) nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 386,8 miliona KM; Š...Ć3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,00 miliona KM.Š...Ć Član 4. stav 1. tačka 4. Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to: Š...Ć4. obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, izuzevŠ...Ć pravosnažnih sudskih odluka po osnovuŠ...Ćratne materijalne i nematerijalne štete, koje su regulirane u poglavlju III ovog zakona.Š...Ć Član 6. stav 2. Kamata po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunava se u toku verifikacije ove vrste općih obaveza u skladu sa sudskim odlukama, a njaviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Član 7. Nakon izvršene verifikacije, opće obaveze iz člana 4. ovog zakona izmiruju se: - isplatom u gotovini i - emisijom obveznica. Član 8. (1) Dio općih obaveza do iznosa od 168,8 miliona KM izmirit će se isplatom u gotovini, i to: Š...Ć5) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25,0 miliona KM. Član 10. (1) Emisija dugoročnih obveznica iz člana 9. Zakona izvršit će se pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospjeća od 15 godina; 2. isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospjeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%. 4. pravo prijevremenog otkupa.Š...Ć Član 11. Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,0 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom. Član 12. Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirat će se posebnim propisom. Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona. Š...Ć Član 13. Kamate određene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se u toku verifikacije u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Član 14. (1) Obaveze iz člana 11. Zakona, nakon izvršene verifikacije, izmirivat će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospijeća od 14 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%. 4. pravo prijevremenog otkupa. Član 15. (1) U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od strane Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni da- tum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa. (2) Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrše se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. (3) Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. Š...Ć (7) Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske.Š...Ć (9) Obveznicama emitiranim u smislu ovog zakona mogu se izmiriti dospjele obaveze zaporeze nastale do 31. decembra 2007. godine, čija je naplata u nadležnosti Republike Srpske. Š...Ć Član 16. (1) Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni rješenjem o izvršenju u izvršnom postupku platit će se iz budžeta Republike Srpske od 30. juna 2006. godine najkasnije do dana svake emisije obveznica za pojedine vrste obaveza, a prema dospjeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. (2) Iznos troškova parničnogpostupka i troškova izvršnog postupka utvrđenih pravosnažnom sudskom odlukom i pravo na kamatu ostvaruju se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03 i 64/05). VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 18. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava,Cardot protiv Francuske,presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava,Van Osterwijek protiv Belgije,presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 19. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi on ostvario svoja prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 20. Ustavni sud ističe neophodnost usklađivanja domaće prakse u odnosu na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetuČolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine(vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 10. novembra 2009. godine, aplikacija broj 1218/07 i dalje). 21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku a na osnovu pravosnažne presude, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti smatraju da je zbog zakonske nemogućnosti da se izvrše pravosnažne sudske presude, odnosno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu 25. Član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. k) Pravo na imovinu. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 26. Ustavni sud najprije ističe da je pitanje da li novčana potraživanja apelanata i zakonske zatezne kamate, koje su im dosuđene pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka, predstavljaju "imovinu" apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već razmatrao u drugim predmetima. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, razmatrajući istovjetno činjenično i pravno pitanje, zaključio da novčana potraživanja apelanata na ime naknade štete, koja predstavljaju "ratnu štetu", kao i zakonske zatezne kamate, koje su priznate pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka utvrđeni pravosnažnim presudama predstavljaju imovinu apelanata zaštićenu garancijama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 27/08, tač. 29-31). 27. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju potraživanja apelanata po osnovu "ratne štete" i općih obaveza koje su utvrđene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama čine imovinu zaštićenu garancijama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a što su istovremeno i građanska prava apelanata zaštićena članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u više svojih odluka ocjenjivao ustavnost zakonskih rješenja kojima je bilo regulirano pitanje isplate potraživanja po osnovu ratne štete, a koja su onemogućavala izvršenja pravosnažnih sudskih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 774/04od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06; Odluka brojAP 288/03od 17. decembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/05; Odluka brojAP 619/06od 26. juna 2007. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/08; iop. cit, AP 1211/06). U navedenim odlukama je zaključeno da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih presuda, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Također, Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava na "nezavisan sud", kao elementa prava na pravično suđenje, kada zakonodavac svojim mjerama onemogućava sudovima provođenje pravomoćnih sudskih odluka, čime krši i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenim odlukama također zaključio da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 29. Nakon donošenja navedenih odluka, a s ciljem njihove implementacije i otklanjanja utvrđenih povreda, Narodna skupština RS-a je vršila izmjene i dopune relevantnog zakonodavstva. Odredbe Zakona o unutrašnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08 i 64/08), uključujući i izmjene i dopune koje su izvršene nakon donošenja odluke Ustavnog sudaAP 1211/06od 13. decembra 2007. godine, bile su predmet ocjene Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) po zahtjevu i inicijativi više podnosilaca. 30. Odlukom Ustavnog suda RS broj U-75/04 od 15. januara 2009. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/09) utvrđeno je, pored ostalog, da čl. 5, 6, 9. stav 1. tačka 2, čl. 10, 20. i 21. Zakona o unutrašnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08 i 64/08) i član 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 68/07) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Pri tome Ustavni sud naglašava da je predmetnim odredbama, između ostalog, bio regulisan i način izmirenja potraživanja apelanata određenih pravosnažnim sudskim odlukama, čije izvršenje zahtijevaju apelanti u svojim apelacijama. Ustavni sud RS je pri ocjenjivanju osporenih zakonskih modaliteta utvrdio da je odredbama osporenog Zakona o unutrašnjem dugu ne samo onemogućeno izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na potraživanja koja treba isplatiti iz Budžeta Republike Srpske, već su sudske odluke izmijenjene i suspendirane od izvršenja na štetu pojedinaca, pa je na taj način došlo do povrede prava koje je garantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Istovremeno je ocijenjeno da će izmirenje potraživanja pravnih i fizičkih lica utvrđenih pravosnažnim sudskim odlukama emisijom obveznica s rokom dospijeća do 25 odnosno 15 godina bez kamate ili s kamatom samo za određeno vrijeme, kako je to propisano čl. 10. i 21. osporenog zakona, značiti umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincu imajući u vidu navedeni period odgađanja. Ustavni sud RS-a je ocijenio da je osporenim zakonskim odredbama došlo do povrede prava građana garantiranih članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 31. Ustavni sud ističe da su posljednje izmjene i dopune Zakona o unutrašnjem dugu objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 34/09, a stupile su na snagu 12. maja 2009. godine. Nakon toga Evropski sud za ljudska prava je odlučivao o pitanjima naknade ratne štete u predmetuČolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Tom prilikom Evropski sud je utvrdio da je predmetni slučaj sličan iako ne identičan predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2006-XII, u kojem je sud utvrdio povredu člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zaključeno je da se predmetni slučaj odnosi, kao i u slučaju Jeličić,na zakonsko odgađanje izvršenja cijele jedne kategorije konačnih presuda zbog obima javnog duga koji proizlazi iz navedenih presuda. Evropski sud za ljudska prava nije prihvatio prijedlog Vlade da se napravi razlika između ova dva predmeta navodeći da, iako je situacija takva da jedan značajan broj tužbenih zahtjeva koji se odnose na ratnu štetu, a koji još uvijek nisu okončani, može dovesti do potrebe da se oni zamijene jednim generalnim planom za naknadu štete. Navedeno nikako ne utiče na obavezu tužene države da izvrši presude koje su postale konačne prije izrade takvog plana. Stoga je zaključeno da nema razloga za odstupanje od jurisprudencijeJeličić.Prema tome, kako konačne presude koje su razmatrane u predmetnom slučaju nisu još u potpunosti izvršene, a takva situacija traje već više od četiri godine, po mišljenju Evropskog suda za ljudska prava postoji povreda člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud,Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 1218/07, 1240/07, 1242/07, 1335/07, 1368/07, 1369/07, 3424/07, 3428/07, 3430/07, 3935/07, 3940/07, 7194/07, 7204/07, 7206/07 i 7211/07 od 10. novembra 2009. godine, stav 15). 32. Ustavni sud zapaža da se u navedenoj odluciČolić i drugi protiv Bosne i HercegovineEvropski sud za ljudska prava ne bavi ocjenom zakonskih rješenja kojima se onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, već nalazi da samo neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te nalaže Bosni i Hercegovini kao tuženoj strani da osigura izvršenje domaćih presuda koje su razmatrane u predmetnom slučaju. 33. Nakon odluke Evropskog suda za ljudska pravaČolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u sličnom predmetu donio Odluku brojAP 1307/08, koja se odnosi na pitanje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka kojima su utvrđena ratna potraživanja u Federaciji BiH (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1307/08od 9. jula 2010. godine, do objavljivanja u "Službenom glasniku" dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). 34. U navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio "da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koja spada i pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da, u konkretnom slučaju, izvršenje ide na teret budžetskih sredstava jednog entiteta te da, zbog velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se izvršenje moglo provesti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetuJeličić protiv BiH(vidi presudu od 31. oktobra 2006. godine, stav 39), na koji se Evropski sud za ljudska prava ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH,vidi presudu od 10. novembra 2009. godine) prema kojem "...Sud i dalje ponavlja da ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6§1 (vidi Burdov v. Russia, broj 59498/00,§35, ECHR 2002-III iTeteriny v. Russia, broj 11931/03,§41, od 30. juna 2005)" (ibid.,tačka 32). 35. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da "po mišljenju Ustavnog suda, i dalje ostaje problem izvršenja takvih odluka u 'razumnom roku' iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ponavlja svoje ranije stanovište da je pravo zakonodavca da izabere odgovarajućimodus operandi izvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Međutim, nadležnost Ustavnog suda je da procijeni da li će izabrano rješenje zakonodavca osigurati poštivanje ljudskih prava. Uprkos svim poteškoćama s kojima se, nesporno, susreće javna vlast u Federaciji u pokušajima da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Federacija izvršila svoju pozitivnu obavezu te osigurala izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku, tako što je usvojila izmjene Zakona o izvršnom postupku te što je usvojila Odluku o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja. Usvajanjem Odluke o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja Federacija je propisala da će povjerioci, koji posjeduju izvršne sudske odluke, naplatiti svoja potraživanja u roku od 14 godina, tako što će prvih devet godina bitigraceperiod s godišnjom kamatnom stopom od 2.5% koja će se obračunati na iznos potraživanja utvrđen presudom, nakon čega bi se dosuđeni iznos trebao isplatiti u četiri jednaka dijela na tačno određen datum za preostale četiri godine.Š...Ć. Po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da povjerioci koji su, u principu, vodili dugotrajne postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog periodaŠ...Ć, sada moraju čekati na izvršenje još 14 godina, čime se za mnoge od njih postavlja sasvim realno pitanje da li će uopće doživjeti da naplate svoja potraživanja koja su, po shvatanju Ustavnog suda, od izuzetnog značaja za povjerioce. Na ovakav način se, po mišljenju Ustavnog suda, povjeriocima nameće 'pretjeran teret' koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku" (op. cit, AP 1307/08,tačka 37). 36. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu evidentni pokušaji Republike Srpske da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je zakonskim rješenjima smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (14 godina za ratnu štetu i 15 godina za opće obaveze), predvidjela isplatu kamate, pravo prijevremenog otkupa obveznica, njihovu trgovinu kao hartijama od vrijednosti na berzi, plaćanje poreza nastalih do 31. decembra 2007. godine emitiranim obveznicama, ili isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka u gotovini. Ustavni sud također zapaža da je u skladu s Odlukom o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 62/08), glavni dug i pripadajuće zatezne kamate moraju se isplatiti u 10 godišnjih rata u periodu od 2014. do 2023. godine. Imajući u vidu i zaključke Ustavnog suda u Odluci brojAP 1307/08, Ustavni sud zaključuje da uprkos naporima Republike Srpske da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obavezu te osigurala izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku. I u konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da apelanti koji su prethodno vodili postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda ili po osnovu općih obaveza, sada moraju čekati na izvršenje još duži niz godina. Ustavni sud smatra da se na takav način apelantima nameće "pretjeran teret" koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku, niti u skladu s garancijama iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojima je zaštićeno pravo na imovinu. Pitanje kompenzacije 37. Uzimajući u obzir zaključke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje. Ustavni sud, također, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije kako to apelanti traže u predmetima br. AP 426/08, AP 1092/08 i AP 1845/08 predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda. Ostalo navodi 38. U svjetlu zaključaka o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud neće ispitivati ostale navode apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju zbog nemogućnosti apelanata da realiziraju izvršenje pravosnažnih sudskih odluka povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Na osnovu člana 61. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 262/08, rješavajući apelacijuRifata Mazića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaRifata Mazića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Živinicama pod brojem P:380/05, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. studenoga 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacijaRifata Mazića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. studenoga 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P:380/05 od 26. prosinca 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Rifat Mazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odorovića, općina Živinice, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 21. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. studenoga 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:380/05 od 26. prosinca 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i "Sarajevo osiguranja" d.d. Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. siječnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 5. svibnja 2010. godine zatražena dostava spis broj P:380/05 na uvid. 3. Općinski sud je dostavio odgovor 11. veljače 2008. godine, a Kantonalni sud 12. veljače 2008. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je 17. svibnja 2010. godine dostavio spis broj P-380/05. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 14. svibnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 7. srpnja 1989. godine podnio Općinskom sudu tužbu kojom je tražio da mu tuženi zbog neisplaćene osigurane sume temeljem police osiguranja života naknadi štetu u iznosu od 12.000.000 tadašnjih YU dinara jer je doživio nesreću i pretrpio teže tjelesne povrede. Predmet je bio zaveden pod brojem P-662/89. Nakon toga, Općinski sud je prvo ročište zakazao i održao tek u siječnju 2002. godine, te je nakon toga održano još osam ročišta. Nakon održanog devetog ročišta od 15. studenoga 2002. godine, na kojemu je zatvorena glavna rasprava, Općinski sud je 20. studenoga 2002. godine donio rješenje da se ponovno otvori glavna rasprava jer je naknadno utvrđeno da nisu raspravljene sve činjenice bitne za predmet i pravo apelanta na naknadu štete, te da je potrebno naknadno provesti medicinsko i ekonomsko vještačenje. Nakon toga su zakazana tri ročišta od kojih su dva odgođena, a samo je jedno održano. 7. Općinski sud je donio Presudu broj P-662/89 od 25. rujna 2003. godine kojom je u cjelini odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno kako je Općinski sud u postupku utvrdio da je izvršenim denominacijama i prenominacijama valuta koje su bile u uporabi u BiH apelantovo potraživanje obezvrijeđeno, te da je apelantov tužbeni zahtjev, prema odredbama članka 200. stavak 2. i članka 394. Zakona o obligacijskim odnosima, neutemeljen. 8. Protiv navedene presude apelant je izjavio priziv Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je nakon održane glavne rasprave pred tim sudom donio Rješenje broj GŽ-47/04 od 11. svibnja 2005. godine kojim je apelantov priziv uvažio, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo kako prvostupanjski sud nije izveo relevantne dokaze da bi utvrdio je li među strankama bio zaključen ugovor o životnom osiguranju na dan apelantovoga povređivanja budući da apelant 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 nije dostavio dokaz u vezi s uplatom osiguranja za mjesec kada je povrijeđen. Nadalje, Kantonalni sud je naveo kako smatra da je nalaz vještaka ekonomske struke od 15. lipnja 2003. godine, na kojemu se prvostupanjska presuda temelji, nepravilan. Naime, Kantonalni sud je naveo kako se iz nalaza nije moglo zaključiti je li vještak postupio sukladno pravnom stavu Vrhovnog suda FBiH objavljenom u Biltenu 2/01, te da je potrebno ponovno izvesti navedeno vještačenje. 9. Nakon toga je predmet kod Općinskog suda zaveden pod brojem P-380/05, te je Općinski sud održao četiri ročišta i donio Presudu broj P-380/05 od 26. prosinca 2006. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. U postupku je utvrđeno kako apelant ne posjeduje originalni ugovor o osiguranju života koji je zaključio s tuženim već samo nepotpisanu i neovjerenu presliku prema kojoj je osigurana suma za trajni invaliditet iznosila 98.000 YU dinara. Osim toga, utvrđeno je kako ni tuženi nema navedeni ugovor s obzirom da mu je dokumentacija uništena tijekom rata. Međutim, Općinski sud je utvrdio kako apelant posjeduje platne liste za razdoblje od 1985. godine do studenoga 1989. godine iz kojih proizlazi da je apelantu kod svake isplate plaće obustavljan iznos od 214 YU dinara na ime ugovora o osiguranja života. Na temelju navedenoga Općinski sud je zaključio kako je predmetni ugovor o osiguranju života bio zaključen. 10. Nadalje, Općinski sud je utvrdio i da je apelantu nakon nesreće utvrđen invaliditet od 10% na temelju čega je apelantu, prema odredbama predmetnog ugovora o osiguranju, pripadala odšteta u visini od 10% od osiguranje sume, odnosno 9.800 YU dinara sa zakonskim zateznim kamatama. Kako je vještak ekonomske struke izvršio preračun navedenih iznosa osigurane sume i zateznih kamata iz YU dinara u konvertibilne marke, Općinski sud je utvrdio da apelantovo potraživanje iznosi 0,00 KM, te je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. 11. Protiv navedene presude apelant je izjavio priziv Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. studenoga 2007. godine kojom je apelantov priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Navedenom presudom Kantonalni sud je odbio apelantov zahtjev za nadoknadu troškova prizivnoga postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo kako je u situaciji kada su zbog promjene valute i denominacije glavni dug i zatezna kamata potpuno obezvrijeđeni neutemeljena prizivna tvrdnja da je metodologija vještaka financijske struke neprihvatljiva. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo kako je potpuno neutemeljen i navod da je zbog ovakvog preračuna glavnog duga i kamata došlo do neutemeljenog bogaćenja tuženoga. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je neutemeljen navod da je prvostupanjski sud propustio izvesti sve potrebne dokaze i cijeniti ih svaki ponaosob i sve njih zajedno savjesno i brižljivo, budući da je prvostupanjski sud u konkretnom predmetu dao svestranu analizu izvedenih dokaza koje u potpunosti prihvaća i Kantonalni sud. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u duljini trajanja postupka budući da je, kako navodi, odugovlačenjem donošenja konačne odluke u njegovom predmetu došlo do obezvrjeđenja njegovog potraživanja. Osim toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da njegovo potraživanje iznosi 0,00 KM. Apelant smatra kako su sudovi zlouporabili pravo jer su prigodom donošenja prve prvostupanjske presude 2003. godine, nakon što je vještak financijske struke izračunao da njegovo potraživanje iznosi 1,16 KM a da je zatezna kamata na taj iznos 3.696 KM, iz neopravdanog razloga ponovili vještačenja i kompletan postupak. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo kako su svi navodi iz apelacije neutemeljeni i kako su donesene presude zakonite i pravilne. 14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo kronološki tijek postupka u konkretnom predmetu, te je istaknuo kako je presuda donesena na temelju odredbi relevantnih zakona kao i pravila Europske konvencije. V. Relevantni propisi 15. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 16. UZakonu o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) relevantne odredbe glase: 1. Monetarna jedinica Bosne i Hercegovine je "Konvertibilna marka" koja se dijeli na stotinu "Feninga", čiji su simboli "KM", odnosno "F". Konvertibilnu marku izdaje Centralna banka i stavlja u cirkulaciju preko svoje centrale i glavnih jedinica. 2. Konvertibilna marka je zakonito sredstvo plaćanja svih javnih i privatnih obveza i dugova u Bosni i Hercegovini. Posebice, sve javne institucije i privatne osobe ili poduzeća moraju prihvatitu Konvertibilnu marku u poravnjanju i plaćanju bilo kojih obveza prema njima. 17. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) Član 394. Načelo monetarnog nominalizma Kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. studenoga 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 12. prosinca 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. siječnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama i zbog duljine trajanja predmetnog postupka povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka 13. Europske konvencije i članka 17. Europske konvencije. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć a) Relevantna načela 25. Ustavni sud, prije svega, ističe kako se prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 26. Ustavni sud opaža kako je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1989. godine. Međutim, razdoblje koje,ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. prosinca 1995. godine, kao nadnevka kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stav 37). U svezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti duljinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Kantonalnog suda, dakle, razdoblje od 12 godina. Međutim, Ustavni sud opaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 18 godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 27. U konkretnom slučaju se radi o postupku naknade štete zbog neisplaćene osigurane sume na temelju ugovora o osiguranju života, a zbog tjelesne povrede koju je apelant pretrpio. S tim u svezi, Ustavni sud smatra kako se ne radi o osobito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 28. Ustavni sud je utvrdio kako je Općinski sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. prosinac 1995. godine), prvo ročište održao u ožujku 2002. godine, odnosno, nakon sedam godina potpune neaktivnosti suda u postupanju s prijeratnim predmetima. Pri tome Ustavni sud opaža kako je navedeno ročište i inače prvo ročište koje je zakazano u ovom predmetu od dana podnošenja tužbe. Osim toga, Ustavni sud iz stanja dostavljenoga spisa opaža kako je Općinski sud nakon zakazivanja prvog ročišta aktivno radio na predmetu, zakazao ukupno 12 ročišta od kojih je održao devet i donio presudu 2003. godine, ali da je zbog isključive greške toga suda (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilno proveden postupak vještačenja) Kantonalni sud prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud opaža kako su, nakon vraćanja na ponovni postupak, donošenje prvostupanjske odluke i prizivni postupak trajali relativno kratko. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini trajanja postupka, iz čega proizlazi da odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi isključivo Općinski sud zbog sedmogodišnje neaktivnosti u predmetu. 29. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. prosinca 1995. godine, odnosno ukupnu duljinu postupka od 18 godina, kao i ponašanje apelanta i Općinskog suda, Ustavni sud smatra kako u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi isključivo Općinski sud. Zbog toga Ustavni sud smatra kako postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 30. Apelant također smatra kako su sudovi, donoseći pobijane odluke i zbog odugovlačenja postupka, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo budući da su izvršili denominaciju i konverziju YU dinara u KM i time obezvrijedili njegovo potraživanje. 31. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća kako prema praksi Europskog i Ustavnog suda, nije zadaća ovih sudova preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na učinkoviti pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka brojU 62/01od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan, odnosno je li povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine). 32. U svezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud smatra kako su nadležni sudovi u obrazloženju pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge o zaključku da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, budući da zbog denominacije i konverzije YU dinara u KM predmetno potraživanje iznosi 0,00 KM. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju čiji je osnov ugovor o osiguranju života koji je glasio na određenu novčanu sumu izraženu u YU dinarima - valuti koja je bila važeća u vrijeme kako zaključenja ugovora tako i u vrijeme nastanka osiguranog slučaja. Nakon nastanka osiguranog slučaja apelant je podnio zahtjev za isplatu novčane osigurane sume u YU dinarima koji su u međuvremenu prestali biti važeće platno sredstvo u BiH i koje je zamijenila konvertibilna marka. S obzirom na rečeno, Ustavni sud podsjeća kako načelo monetarnog nominalizma propisuje da "kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo". Slijedom navedenoga načela, a imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 1989. godine, da bi se utvrdila visina apelantovog potraživanja bilo je nužno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije, iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju postojala obveza preračunavanja novčanog iznosa izraženog u YU dinarima u iznos izražen u KM. Nakon što je postupljeno na navedeni način utvrđeno je da apelantovo potraživanje iznosi 0,00 KM. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da se stav sudova koji se temelji na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji, te monetarnom nominalizmu koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima, pa i u konkretnom slučaju, ne može smatrati proizvoljnim budući da je citiranim Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. S tim u svezi Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku brojAP 271/07u kojoj je zauzeo stav glede predmetnog pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 271/07od 26. lipnja 2007. godine, objavljenja na www.ustavnisud.ba). Osim toga, a imajući u vidu da apelant obezvređivanje njegovog potraživanja vezuje i za duljinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da je do prve denominacije YU dinara i obezvređivanja apelatnovog potraživanja došlo 1. siječnja 1990. godine (kada su brisana četiri mjesta - kako je i navedeno u presudi Kantonalnog suda), dakle samo pet mjeseci nakon što je apelant podnio tužbeni zahtjev i kada nije ni bilo realno očekivati da postupak u njegovom predmetu bude okončan. 33. Osim toga, a u svezi s apelantovim navodom da je postupak "bespotrebno ponovljen" i ponovno izvršeno vještačenje, Ustavni sud podsjeća kako je jedini način dokazivanja vrijednosti apelantovoga potraživanja i bilo vještačenje vještaka financijske/ekonomske struke, te da je postupak u konkretnom predmetu ponovljen isključivo zbog proceduralne greške Općinskog suda, budući da vještačenje nije izvršeno sukladno relevantnim propisima. 34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra kako nije došlo do povrede u svezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. III. Pravo na učinkovit pravni lijek i zabrana zlouporabe prava 35. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek i zabranu zlouporabe prava vezuju za navode o povredi prava na pravično suđenje u segmentima koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud neće posebice ispitivati navode u svezi s čl. 13. i 17. Europske konvencije. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete zbog neisplaćenog potraživanja temeljem ugovora o osiguranju života trajao 12, odnosno ukupno 18 godina uzimajući u obzir i razdoblje prije zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, kada je takvoj duljini postupka svojom sedmogodišnjom neaktivnošću doprinio isključivo Općinski sud. 37. Ustavni sud smatra kako nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se apelant poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a sudovi su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu. 38. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 262/08, rješavajući apelacijuRifata Mazića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaRifata Mazića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Živinicama pod brojem P:380/05, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaRifata Mazića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Živinicama broj P:380/05 od 26. decembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Rifat Mazić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Odorovića, opština Živinice, kog zastupa Zlatan X. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 21. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Živinicama (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P:380/05 od 26. decembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda, Kantonalnog suda i "Sarajevo osigurawa" d.d. Filijala Tuzla (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Opštinskog suda je 5. maja 2010. godine zatraženo da na uvid dostavi spis broj P:380/05. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor 11. februara 2008. godine, a Kantonalni sud 12. februara 2008. godine. Tuženi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 nije dostavio odgovor na apelaciju. Opštinski sud je 17. maja 2010. godine dostavio spis broj P-380/05. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 14. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 7. jula 1989. godine podnio Opštinskom sudu tužbu kojom je tražio da mu tuženi zbog neisplaćene osigurane sume po osnovu polise osigurawa života naknadi štetu u iznosu od 12.000.000 tadašwihYUdinara jer je doživio nesreću i pretrpio teže fizičke povrede. Predmet je bio zaveden pod brojem P-662/89. Nakon toga, Opštinski sud je prvo ročište zakazao i održao tek u januaru 2002. godine, te je nakon toga održano još osam ročišta. Nakon održanog devetog ročišta od 15. novembra 2002. godine, na kom je zatvorena glavna rasprava, Opštinski sud je 20. novembra 2002. godine donio rješenje da se ponovno otvori glavna rasprava jer je naknadno utvrđeno da nisu raspravljene sve činjenice bitne za predmet i pravo apelanta na naknadu štete, te da je potrebno da se naknadno provede medicinsko i ekonomsko vještačenje. Nakon toga su zakazana tri ročišta od kojih su dva odgođena, a samo jedno je održano. 7. Opštinski sud je donio Presudu broj P-662/89 od 25. septembra 2003. godine kojom je u cjelini odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da je Opštinski sud u postupku utvrdio da je izvršenim denominacijama i prenominacijama valuta koje su bile u upotrebi u BiH apelantovo potraživanje obezvrijeđeno, te da je apelantov tužbeni zahtjev, shodno odredbama člana 200 stav 2 i člana 394 Zakona o obligacionim odnosima, neosnovan. 8. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je nakon održane glavne rasprave pred tim sudom donio Rješenje broj GŽ-47/04 od 11. maja 2005. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije izveo relevantne dokaze da bi utvrdio da li je između stranaka bio zakqučen ugovor o životnom osiguranju na dan apelantovog povređivawa budući da apelant nije dostavio dokaz vezan za uplate osigurawa za mjesec kada je povrijeđen. Dalje, Kantonalni sud je naveo da smatra da je nalaz vještaka ekonomske struke od 15. juna 2003. godine, na kom se prvostepena presuda zasniva, nepravilan. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza nije moglo da se zakquči da li je vještak postupio u skladu s pravnim stavom Vrhovnog suda FBiH objavljenim u Biltenu 2/01, te da je potrebno da se ponovno izvede navedeno vještačenje. 9. Nakon toga je predmet kod Opštinskog suda zaveden pod brojem P-380/05, te je Opštinski sud održao četiri ročišta i donio Presudu broj P-380/05 od 26. decembra 2006. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da apelant ne posjeduje originalni ugovor o osiguranju života koji je zakqučio s tuženim već samo nepotpisanu i neovjerenu kopijuprema kojoj je osigurana suma za trajni invaliditet iznosila 98.000YUdinara. Osim toga, utvrđeno je da ni tuženi nema navedeni ugovor s obzirom da mu je dokumentacija uništena u toku rata. Međutim, Opštinski sud je utvrdio da apelant posjeduje platne liste za period od 1985. godine do novembra 1989. godine iz kojih proizilazi da je apelantu kod svake isplate plate obustavljan iznos od 214YU dinara na ime ugovora o osigurawa života. Na osnovu navedenog Opštinski sud je zakqučio da je predmetni ugovor o osiguranju života bio zakqučen. 10. Dalje, Opštinski sud je utvrdio i da je apelantu nakon nesreće utvrđen invaliditet od 10% na osnovu čega je apelantu, shodno odredbama predmetnog ugovora o osiguranju, pripadala odšteta u visini od 10% od osiguranje sume, odnosno 9.800YU dinara sa zakonskim zateznim kamatama. Kako je vještak ekonomske struke izvršio preračun navedenih iznosa osigurane sume i zateznih kamata izYUdinara u konvertibilne marke, Opštinski sud je utvrdio da apelantovo potraživanje iznosi 0,00 KM, te je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 11. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom Kantonalni sud je odbio apelantov zahtjev za nadoknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalnisud je, između ostalog, naveo da je u situaciji kada su zbog promjene valute i denominacije glavni dug i zatezna kamata potpuno obezvrijeđeni neosnovana žalbena tvrdwa da je metodologija vještaka finansijske struke neprihvatqiva. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je potpuno neosnovan i navod da je zbog ovakvog preračuna glavnog duga i kamata došlo do neosnovanog bogaćewa tuženog. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je neosnovan navod da je prvostepeni sud propustio da izvede sve potrebne dokaze i da ih svaki ponaosob i sve wih zajedno cijeni savjesno i brižqivo, budući da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu dao svestranu analizu izvedenihdokaza koje u potpunosti prihvata i Kantonalni sud. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u dužini trajawa postupka budući da je, kako navodi, odugovlačenjem donošewa konačne odluke u njegovom predmetu došlo do obezvređewa njegovog potraživawa. Osim toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da njegovo potraživanje iznosi 0,00 KM. Apelant smatra da su sudovi zloupotrijebili pravo jer su prilikom donošewa prve prvostepene presude 2003. godine, nakon što je vještak finansijske struke izračunao da njegovo potraživanje iznosi 1,16 KM a da je zatezna kamata na taj iznos 3.696 KM, iz neopravdanog razloga ponovili vještačewa i kompletan postupak. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su svi navodi iz apelacije neosnovani i da su donesene presude zakonite i pravilne. 14. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo hronološki tok postupka u konkretnom predmetu, te je istakao da je presuda donesena na osnovu odredaba relevantnih zakona kao i pravila Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 15. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 16. UZakonu o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) relevantne odredbe glase: 1. Monetarna jedinica Bosne i Hercegovine je "Konvertibilna marka" koja se deli na stotinu "Feninga", čiji su simboli "KM", odnosno "F". Konvertibilnu marku izdaje Centralna banka i stavlja u cirkulaciju preko svoje centrale i glavnih jedinica. 2. Konvertibilna marka je zakonito sredstvo plaćawa svih javnih i privatnih obaveza i dugova u Bosni i Hercegovini. Naročito, sve javne institucije i privatna lica ili preduzeća moraju prihvatiti Konvertibilnu marku u poravnanju i plaćanju bilo kojih obaveza prema wima. 17. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) Član 394. Načelo monetarnog nominalizma Kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. VI. Dopustivost 18. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su tim presudama i zbog dužine trajawa predmetnog postupka povrijeđena njegova prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13.Evropske konvencije i člana 17 Evropske konvencije. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 23. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć a) Relevantni principi 25. Ustavni sud, prije svega, ističe da shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog sudarazumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 26. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1989. godine. Međutim, period koji,ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do donošewa odluke Kantonalnog suda, dakle, period od 12 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 18 godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 27. U konkretnom slučaju se radi o postupku naknade štete zbog neisplaćene osigurane sume na osnovu ugovora o osiguranju života, a zbog fizičke povrede koju je apelant pretrpio. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitawima koja je sud trebao da razmotri. 28. Ustavni sud je utvrdio da je Opštinski sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine), prvo ročište održao u martu 2002. godine, odnosno, nakon sedam godina potpune neaktivnosti suda u postupanju s prijeratnim predmetima. Pri tom Ustavni sud zapaža da je navedeno ročište i inače prvo ročište koje je zakazano u ovom predmetu od dana podnošewa tužbe. Osim toga, Ustavni sud iz stawa dostavljenog spisa zapaža da je Opštinski sud nakon zakazivawa prvog ročišta aktivno radio na predmetu, zakazao ukupno 12 ročišta od kojih je održao devet i donio presudu 2003. godine, ali da je zbog iskqučive greške tog suda (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilno proveden postupak vještačewa) Kantonalni sud prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su, nakon vraćawa na ponovni postupak, donošenje prvostepene odluke i žalbeni postupak trajali relativno kratko. S druge strane, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajawa postupka, iz čega proizilazi da odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi iskqučivo Opštinski sud zbog sedmogodišnje neaktivnosti u predmetu. 29. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u ovoj odluci, ukqučujući zakqučak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 18 godina, kao i ponašanje apelanta i Opštinskog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi iskqučivo Opštinski sud. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 30. Apelant takođe smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke i zbog odugovlačewa postupka, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo budući da su izvršili denominaciju i konverzijuYUdinara u KM i time obezvrijedili njegovo potraživanje. 31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka brojU 62/01od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 32. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge o zakqučku da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, budući da zbog denominacije i konverzije YUdinara u KM predmetno potraživanje iznosi 0,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju čiji je osnov ugovor o osiguranju života koji je glasio na određenu novčanu sumu izraženu uYU dinarima - valuti koja je bila važeća u vrijeme kako zakqučewa ugovora tako i u vrijeme nastankaosiguranog slučaja. Nakon nastanka osiguranog slučaja apelant je podnio zahtjev za isplatu novčane osigurane sume uYUdinarima koji su u međuvremenu prestali biti važeće platno sredstvo u BiH i koje je zamijenila konvertibilna marka. S obzirom na rečeno, Ustavni sud podsjeća da princip monetarnog nominalizma propisuje da "kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo". Slijedom navedenog principa, a imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 1989. godine, da bi se utvrdila visina apelantovog potraživawa bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i wihove denominacije, iz čega proizilazi da je u konkretnom slučaju postojala obaveza preračunavawa novčanog iznosa izraženog uYUdinarima u iznos izražen u KM. Nakon što je postupljeno na navedeni način utvrđeno je da apelantovo potraživanje iznosi 0,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da stav sudova koji se zasniva na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji, te monetarnom nominalizmu koji moraju da se primijene u svim potraživawima izraženim uYUdinarima, pa i u konkretnom slučaju, ne može da se smatra proizvoqnim budući da je citiranim Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćawa u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku brojAP 271/07u kojoj je zauzeo stav u pogledu predmetnog pitawa (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 271/07od 26. juna 2007. godine, objavljewa na www.ustavnisud.ba). Osim toga, a imajući u vidu da apelant obezvređivanje njegovog potraživawa vezuje i za dužinu trajawa postupka, Ustavni sud podsjeća da je do prve denominacijeYUdinara i obezvređivawa apelatnovog potraživawa došlo 1. januara 1990. godine (kada su brisana četiri mjesta - kako je i navedeno u presudi Kantonalnog suda), dakle samo pet mjeseci nakon što je apelant podnio tužbeni zahtjev i kada nije ni bilo realno da se očekuje da postupak u njegovom predmetu bude okončan. 33. Osim toga, a u vezi s apelantovim navodom da je postupak "bespotrebno ponovljen" i ponovno izvršeno vještačenje, Ustavni sud podsjeća da je jedini način dokazivawa vrijednosti apelantovog potraživawa i bilo vještačenje vještaka finansijske/ekonomske struke, te da je postupak u konkretnom predmetu ponovljen iskqučivo zbog proceduralne greške Opštinskog suda, budući da vještačenje nije izvršeno u skladu s relevantnim propisima. 34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. III. Pravo na djelotvoran pravni lijek i zabrana zloupotrebe prava 35. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu zloupotrebe prava vezuju za navode o povredi prava na pravično suđenje u segmentima koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno ispitivati navode u vezi s čl. 13 i 17 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 36. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete zbog neisplaćenog potraživawa po osnovu ugovora o osiguranju života trajao 12, odnosno ukupno 18 godina uzimajući uobzir i period prije zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, kada je takvoj dužini postupka svojom sedmogodišwom neaktivnošću doprinio iskqučivo Opštinski sud. 37. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelant poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a sudovi su detaqno i jasno obrazložili svoje zakqučke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoqno i na apelantovu štetu. 38. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 262/08, rješavajući apelacijuRifata Mazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaRifata Mazića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Živinicama pod brojem P:380/05, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaRifata Mazića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P:380/05 od 26. decembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Rifat Mazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odorovića, općina Živinice, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 21. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:380/05 od 26. decembra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i "Sarajevo osiguranja" d.d. Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 5. maja 2010. godine zatraženo da na uvid dostavi spis broj P:380/05. 3. Općinski sud je dostavio odgovor 11. februara 2008. godine, a Kantonalni sud 12. februara 2008. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je 17. maja 2010. godine dostavio spis broj P-380/05. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 14. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 7. jula 1989. godine podnio Općinskom sudu tužbu kojom je tražio da mu tuženi zbog neisplaćene osigurane sume po osnovu police osiguranja života naknadi štetu u iznosu od 12.000.000 tadašnjih YU dinara jer je doživio nesreću i pretrpio teže tjelesne povrede. Predmet je bio zaveden pod brojem P-662/89. Nakon toga, Općinski sud je prvo ročište zakazao i održao tek u januaru 2002. godine, te je nakon toga održano još osam ročišta. Nakon održanog devetog ročišta od 15. novembra 2002. godine, na kojem je zatvorena glavna rasprava, Općinski sud je 20. novembra 2002. godine donio rješenje da se ponovno otvori glavna rasprava jer je naknadno utvrđeno da nisu raspravljene sve činjenice bitne za predmet i pravo apelanta na naknadu štete, te da je potrebno naknadno provesti medicinsko i ekonomsko vještačenje. Nakon toga su zakazana tri ročišta od kojih su dva odgođena, a samo jedno je održano. 7. Općinski sud je donio Presudu broj P-662/89 od 25. septembra 2003. godine kojom je u cjelini odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud u postupku utvrdio da je izvršenim denominacijama i prenominacijama valuta koje su bile u upotrebi u BiH apelantîvo potraživanje obezvrijeđeno, te da je apelantov tužbeni zahtjev, prema odredbama člana 200. stav 2. i člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, neosnovan. 8. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je nakon održane glavne rasprave pred tim sudom donio Rješenje broj GŽ-47/04 od 11. maja 2005. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije izveo relevantne dokaze da bi utvrdio da li je između stranaka bio zaključen ugovor o životnom osiguranju na dan apelantovog povređivanja budući da apelant nije dostavio dokaz vezan za uplate osiguranja za mjesec kada je povrijeđen. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da smatra da je nalaz vještaka ekonomske struke od 15. juna 2003. godine, na kojem se prvostepena presuda temelji, nepravilan. Naime, Kantonalni sud je naveo da se iz nalaza nije moglo zaključiti da li je vještak postupio u skladu s pravnim stavom Vrhovnog suda FBiH objavljenim u Biltenu 2/01, te da je potrebno ponovno izvesti navedeno vještačenje. 9. Nakon toga je predmet kod Općinskog suda zaveden pod brojem P-380/05, te je Općinski sud održao četiri ročišta i donio Presudu broj P-380/05 od 26. decembra 2006. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da apelant ne posjeduje originalni ugovor o osiguranju života koji je zaključio s tuženim već samo nepotpisanu i neovjerenu kopiju prema kojoj je osigurana suma za trajni invaliditet iznosila 98.000 YU dinara. Osim toga, utvrđeno je da ni tuženi nema navedeni ugovor s obzirom da mu je dokumentacija uništena u toku rata. Međutim, Općinski sud je utvrdio da apelant posjeduje platne liste za period od 1985. godine do novembra 1989. godine iz kojih proizlazi da je apelantu kod svake isplate plaće obustavljan iznos od 214 YU dinara na ime ugovora o osiguranja života. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor o osiguranju života bio zaključen. 10. Nadalje, Općinski sud je utvrdio i da je apelantu nakon nesreće utvrđen invaliditet od 10% na osnovu čega je apelantu, prema odredbama predmetnog ugovora o osiguranju, pripadala odšteta u visini od 10% od osiguranje sume, odnosno 9.800 YU dinara sa zakonskim zateznim kamatama. Kako je vještak ekonomske struke izvršio preračun navedenih iznosa osigurane sume i zateznih kamata iz YU dinara u konvertibilne marke, Općinski sud je utvrdio da apelantovo potraživanje iznosi 0,00 KM, te je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 11. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom Kantonalni sud je odbio apelantov zahtjev za nadoknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u situaciji kada su zbog promjene valute i denominacije glavni dug i zatezna kamata potpuno obezvrijeđeni neosnovana žalbena tvrdnja da je metodologija vještaka finansijske struke neprihvatljiva. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je potpuno neosnovan i navod da je zbog ovakvog preračuna glavnog duga i kamata došlo do neosnovanog bogaćenja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 tuženog. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je neosnovan navod da je prvostepeni sud propustio da izvede sve potrebne dokaze i da ih svaki ponaosob i sve njih zajedno cijeni savjesno i brižljivo, budući da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu dao svestranu analizu izvedenih dokaza koje u potpunosti prihvata i Kantonalni sud. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u dužini trajanja postupka budući da je, kako navodi, odugovlačenjem donošenja konačne odluke u njegovom predmetu došlo do obezvrjeđenja njegovog potraživanja. Osim toga, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da njegovo potraživanje iznosi 0,00 KM. Apelant smatra da su sudovi zloupotrijebili pravo jer su prilikom donošenja prve prvostepene presude 2003. godine, nakon što je vještak finansijske struke izračunao da njegovo potraživanje iznosi 1,16 KM a da je zatezna kamata na taj iznos 3.696 KM, iz neopravdanog razloga ponovili vještačenja i kompletan postupak. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su svi navodi iz apelacije neosnovani i da su donesene presude zakonite i pravilne. 14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronološki tok postupka u konkretnom predmetu, te je istakao da je presuda donesena na osnovu odredbi relevantnih zakona kao i pravila Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 15. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH", br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 16. UZakonu o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) relevantne odredbe glase: Član 38. st. 1. i 2. 1. Monetarna jedinica Bosne i Hercegovine je "Konvertibilna marka" koja se dijeli na stotinu "Feninga", čiji su simboli "KM" odnosno "F". Konvertibilnu marku izdaje Centralna banka i stavlja u cirkulaciju preko svoje centrale i glavnih jedinica. 2. Konvertibilna marka je zakonito sredstvo plaćanja svih javnih i privatnih obaveza i dugova u Bosni i Hercegovini. Naročito, sve javne institucije i privatna lica ili preduzeća moraju prihvatiti konvertibilnu marku u poravnanju i plaćanju bilo kojih obaveza prema njima. (...) 17. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) Član 394. Načelo monetarnog nominalizma Kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000311 od 20. novembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 26. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1989. godine. Međutim, period koji,ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Kantonalnog suda, dakle, period od 12 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 18 godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 27. U konkretnom slučaju se radi o postupku naknade štete zbog neisplaćene osigurane sume na osnovu ugovora o osiguranju života, a zbog tjelesne povrede koju je apelant pretrpio. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 28. Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine), prvo ročište održao u martu 2002. godine, odnosno, nakon sedam godina potpune neaktivnosti suda u postupanju s prijeratnim predmetima. Pri tom Ustavni sud zapaža da je navedeno ročište i inače prvo ročište koje je zakazano u ovom predmetu od dana podnošenja tužbe. Osim toga, Ustavni sud iz stanja dostavljenog spisa zapaža da je Općinski sud nakon zakazivanja prvog ročišta aktivno radio na predmetu, zakazao ukupno 12 ročišta od kojih je održao devet i donio presudu 2003. godine, ali da je zbog isključive greške tog suda (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilno proveden postupak vještačenja) Kantonalni sud prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su, nakon vraćanja na ponovni postupak, donošenje prvostepene odluke i žalbeni postupak trajali relativno kratko. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka, iz čega proizlazi da odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi isključivo Općinski sud zbog sedmogodišnje neaktivnosti u predmetu. 29. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 18 godina, kao i ponašanje apelanta i Općinskog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi isključivo Općinski sud. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu 30. Apelant također smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke i zbog odugovlačenja postupka, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo budući da su izvršili denominaciju i konverziju YU dinara u KM i time obezvrijedili njegovo potraživanje. 31. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka brojU 62/01od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 32. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge o zaključku da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, budući da zbog denominacije i konverzije YU dinara u KM predmetno potraživanje iznosi 0,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju čiji je osnov ugovor o osiguranju života koji je glasio na određenu novčanu sumu izraženu u YU dinarima - valuti koja je bila važeća u vrijeme kako zaključenja ugovora tako i u vrijeme nastanka osiguranog slučaja. Nakon nastanka osiguranog slučaja apelant je podnio zahtjev za isplatu novčane osigurane sume u YU dinarima koji su u međuvremenu prestali biti važeće platno sredstvo u BiH i koje je zamijenila konvertibilna marka. S obzirom na rečeno, Ustavni sud podsjeća da načelo monetarnog nominalizma propisuje da "kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo". Slijedom navedenog načela, a imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 1989. godine, da bi se utvrdila visina apelantovog potraživanja bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije, iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju postojala obaveza preračunavanja novčanog iznosa izraženog u YU dinarima u iznos izražen u KM. Nakon što je postupljeno na navedeni način utvrđeno je da apelantovo potraživanje iznosi 0,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se stav sudova koji se temelji na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji, te monetarnom nominalizmu koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima, pa i u konkretnom slučaju, ne može smatrati proizvoljnim budući da je citiranim Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća i na svoju Odluku brojAP 271/07u kojoj je zauzeo stav u pogledu predmetnog pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 271/07od 26. juna 2007. godine, objavljenja na www.ustavnisud.ba). Osim toga, a imajući u vidu da apelant obezvređivanje njegovog potraživanja vezuje i za dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da je do prve denominacije YU dinara i obezvređivanja apelatnovog potraživanja došlo 1. januara 1990. godine (kada su brisana četiri mjesta - kako je i navedeno u presudi Kantonalnog suda), dakle samo pet mjeseci nakon što je apelant podnio tužbeni zahtjev i kada nije ni bilo realno očekivati da postupak u njegovom predmetu bude okončan. 33. Osim toga, a u vezi s apelantovim navodom da je postupak "bespotrebno ponovljen" i ponovno izvršeno vještačenje, Ustavni sud podsjeća da je jedini način dokazivanja vrijednosti apelantovog potraživanja i bilo vještačenje vještaka finansijske/ekonomske struke, te da je postupak u konkretnom predmetu ponovljen isključivo zbog proceduralne greške Općinskog suda, budući da vještačenje nije izvršeno u skladu s relevantnim propisima. 34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. III. Pravo na djelotvoran pravni lijek i zabrana zloupotrebe prava 35. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek i zabranu zloupotrebe prava vezuju za navode o povredi prava na pravično suđenje u segmentima koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno ispitivati navode u vezi sa čl. 13. i 17. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete zbog neisplaćenog potraživanja po osnovu ugovora o osiguranju života trajao 12, odnosno ukupno 18 godina uzimajući u obzir i period prije zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, kada je takvoj dužini postupka svojom sedmogodišnjom neaktivnošću doprinio isključivo Općinski sud. 37. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelant poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a sudovi su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu. 38. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 366/09, rješavajući apelacijuIbrahima Borića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaIbrahima Borića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na računanje roka zastarjelosti za prava po članku 143. Zakona o radu. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. studenog 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o zastarjelosti potraživanja po osnovi članka 143. Zakona o radu. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na zastarjelost potraživanja po osnovi članka 143. Zakona o radu. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljena apelacijaIbrahima Borićau preostalom dijelu podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. studenog 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. srpnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-859/05 od 9. ožujka 2007. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ibrahim Borić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 9. veljače 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. studenog 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. srpnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-859/05 od 9. ožujka 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te sudionika u postupku SSŠ "Silvije Strahimir Kranjčević" Livno (u daljnjem tekstu: tužena) je zatraženo 20. svibnja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 29. svibnja 2009. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju, Kantonalni sud je odgovorio 5. lipnja 2009. godine, Općinski sud 27. svibnja 2009. godine, dok je tužena to učinila 1. lipnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i tužene dostavljeni su apelantu 3. srpnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je radio kod tužene do 21. srpnja 1993. godine, kada je upućen na čekanje posla na temelju usmenog priopćenja tužene. 7. Apelant je 22. travnja 1998. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi utvrđivanja statusa radnika u radnom odnosu. Općinski sud je donio Rješenje broj P-576/99 od 31. siječnja 2001. godine, kojim je određeno da se postupak u pravnoj stvari apelanta protiv tužene, radi utvrđivanja statusa radnika u radnom odnosu, prekida, te da će se po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti Ministarstvu rada, socijalne skrbi i prognanih Kantona broj 10, Tomislavgrad–Povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalno povjerenstvo). 8. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu. Apelant je u prizivu istaknuo da mu nikada nije uručeno rješenje kojim se upućuje na čekanje posla ili pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa, pa na taj način, tj. na nezakonit način mu je i prestao radni odnos, te se stoga u ovom predmetu i ne može primijeniti članak 143. Zakona o radu. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-210/01 od 22. ožujka 2001. godine priziv odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da iz stanja spisa i apelantovih navoda proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da se apelant nalazi na čekanju. Kantonalni sud je predmet proslijedio Kantonalnom povjerenstvu. 9. Apelant je 25. rujna 2001. godine, sukladno članku 143. Zakona o radu, Kantonalnom povjerenstvu podnio priziv kojim je zatražio da Kantonalno povjerenstvo donese odluku kojom će se regulirati njegov radnopravni status, te omogućiti ostvarivanje 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 prava iz radnog odnosa. Kantonalno povjerenstvo je donijelo Rješenje broj 10/2-34-1242/00 od 3. ožujka 2004. godine, kojim je apelantov priziv usvojilo i utvrdilo da apelant ispunjava uvjete iz članka 143. Zakona o radu za priznavanje statusa uposlenika na čekanju posla kod tužene, te je naložilo tuženoj da u roku od 15 dana od dana primitka rješenja riješi apelantov radnopravni status. 10. Apelant je 13. svibnja 2005. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje rješenja Kantonalnog povjerenstva od 3. ožujka 2004. godine. Općinski sud je Rješenjem broj I-432/05 od 1. lipnja 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje protiv tužene kao izvršenika radi reguliranja radnopravnog statusa, a na temelju rješenja Kantonalnog povjerenstva od 3. ožujka 2004. godine. Kako tužena nije postupila po navedenom rješenju, Općinski sud je donio Rješenje broj I-432/05 od 6. rujna 2005. godine, kojim se nalaže tuženoj da u naknadnom roku od 15 dana postupi po rješenju Općinskog suda od 1. lipnja 2005. godine pod prijetnjom izricanja novčane kazne. 11. Ravnatelj tužene je, na temelju rješenja Kantonalnog povjerenstva od 3. ožujka 2004. godine i rješenja Općinskog suda od 1. lipnja 2005. godine, donio Rješenje broj 309-4/05 od 22. rujna 2005. godine, kojim je apelantu uspostavljen radnopravni status uposlenika na čekanju za razdoblje od lipnja 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine. Predmetnim rješenjem je utvrđeno da apelantu pripada i pravo na otpremninu u iznosu od 1.330,29 konvertibilnih maraka. 12. Ravnatelj tužene je na temelju članka 143. Zakona o radu donio Rješenje broj 371/2005 od 28. listopada 2005. godine kojim apelantu prestaje radni odnos sa 5. svibnjem 2000. godine. U dodatku predmetne odluke apelantu je dostavljen i tabelarni prikaz visine otpremnine i doprinosa koje je tužena kao poslodavac trebala uplatiti uposlenicima za vrijeme čekanja posla, a time i za apelanta, a koji je tuženi uputio Ministarstvu znanosti, prosvjete, kulture i sporta Kantona broj 10, budući da apelant posluje putem proračuna, te mu financijska sredstva nisu dostupna. 13. Apelant je podnio prigovor na rješenje o uspostavi radnopravnog statusa od 22. rujna 2005. godine. Po navedenom apelantovu prigovoru Školski odbor tužene je donio Odluku broj 335-2/05 od 12. listopada 2005. godine kojom je apelantov prigovor odbio i potvrdio rješenje o uspostavi radnopravnog statusa od 22. rujna 2005. godine. 14. Apelant je podnio prigovor i na rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. listopada 2005. godine, prema kojem je Školski odbor poslodavca donio Odluku broj 399-1/05 od 28. studenoga 2005. godine, kojom je apelantov prigovor odbio i potvrdio rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. listopada 2005. godine. 15. Budući da je tužena kao izvršenik postupila po rješenju Kantonalnog povjerenstva, Općinski sud je donio Rješenje broj I-432/05 od 16. studenog 2005. godine kojim je obustavio izvršenje određeno rješenjem Općinskog suda od 1. lipnja 2005. godine i ukinuo sve provedene radnje. 16. Postupajući po apelantovoj prijavi zbog navodno nezakonitog prestanka radnog odnosa, Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) donijelo je 7. lipnja 2006. godine Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/8416 u kojoj je utvrdilo da je prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer nadležni sud nije odlučivao o zakonitosti prekidanja apelantova radnopravnog odnosa. Povjerenstvo je dalje naredilo Federaciji BiH da poduzme sve neophodne korake da pravomoćno okonča parnični postupak, prekinut Rješenjem Općinskog suda broj P-576/99 od 31. siječnja 2001. godine, u slučaju da apelant podnese zahtjev za okončanje prekinutog postupka, posebno uzimajući u obzir razdoblje koje je proteklo od dana podnošenja tužbe Općinskom sudu (22. travanj 1998. godine), te da apelantu isplati određeni novčani iznos zbog utvrđene povrede prava na pristup sudu. 17. Apelant je 13. prosinca 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi poništenja odluke tužene od 28. studenoga 2005. godine kojom je odbijen apelantov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. listopada 2005. godine. Apelant je naveo da je u tijeku tog postupka tužena dala odgovor na tužbu 5. travnja 2006. godine, da je sud 1. prosinca 2006. godine donio rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta koje je održano 10. siječnja 2007. godine. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je zatražio i naknadu plaća i uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za razdoblje od 21. srpnja 1993. godine do povrata na posao, te da je 31. siječnja 2007. godine vještak dostavio izvješće o visini plaća koje bi apelant ostvario da je ra- dio. Dalje, apelant je naveo da je Općinski sud održao i zaključio glavnu raspravu 14. veljače 2007. godine. 18. Općinski sud je Presudom broj P-859/05 od 9. ožujka 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. srpnja 2007. godine, odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je nezakonita i bez pravne valjanosti Odluka tužene broj 399-1/05 od 28. studenoga 2005. godine, potom, da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene i da mu pripadaju sva prava na temelju rada kao što su osobni dohodak za razdoblje od 21. srpnja 1993. godine do prosinca 2006. godine u iznosima kako je to precizirano u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da je tužena na te iznose dužna uplatiti doprinose kako je precizirano u izreci presude. Također je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obveže tuženu da mu na ime mjesečnog osobnog dohotka isplaćuje iznos od 639,00 KM sa doprinosima od 1. siječnja 2000. godine pa ubuduće do apelantova povratka na posao ili do odlaska u mirovinu. 19. U obrazloženju presuda prvostupanjskog i drugostupanjskog suda je navedeno da je među parničnim strankama nepobitno da je apelantu reguliran radnopravni status rješenjem tužene od 22. rujna 2005. godine na način da mu je uspostavljen radnopravni status uposlenika na čekanju za razdoblje od lipnja 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine, da mu je utvrđen prestanak radnog odnosa po sili zakona sa 5. svibnjem 2000. godine uz pravo na otpremninu. Sudovi su zaključili da je odluka tužene od 28. studenoga 2005. godine, kojom je potvrđeno rješenje tužene od 28. listopada 2005. godine, donesena sukladno Zakonu o radu, da je apelantu radnopravni status reguliran sukladno odredbama Zakona o radu zbog čega sudovi nisu mogli udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi da je odluka tužene od 28. studenoga 2005. godine nezakonita i bez pravnog djelovanja. Sudovi su, također, zaključili da je pravno neutemeljen i tužbeni zahtjev kojim apelant potražuje naknadu plaća od 21. srpnja 1993. godine pa do 31. prosinca 2006. godine. U obrazloženju presuda je navedeno da apelantu, prema odredbama Zakona o radu, ne pripada pravo na naknadu plaće za razdoblje od 21. srpnja 1993. godine pa do uspostave radnopravnog statusa, jer je u navedenom razdoblju nastupila zastara potraživanja sukladno članku 106. Zakona o radu. Dalje je obrazloženo da je apelant tužbeni zahtjev za naknadu plaća postavio na ročištu od 10. siječnja 2007. godine, da mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona 5. svibnja 2000. godine bez obzira na to kada je rješenje tužene doneseno, pa stoga sva potraživanja do tog nadnevka su zastarjela potraživanja. Na potraživanja plaća nakon prestanka radnog odnosa apelant nema pravo, jer mu je prestao radni odnos, niti na plaće od 1. srpnja 2007. godine pa ubuduće. U obrazloženjima presuda dalje je navedeno da, obzirom da je apelantov tužbeni zahtjev u za isplatu naknada plaća cijelosti odbijen kao pravno neutemeljen i zbog zastare, zbog istih razloga apelantu ne pripada ni pravo na uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za razdoblje od 21. srpnja 1993. godine do 31. prosinca 2006. godine i ubuduće. Dalje je istaknuto da su, prema iskazu tužene koji apelant nije pobijao, apelantu uplaćeni doprinosi za mirovinsko i invalidsko osiguranje za razdoblje 1992. godine do 5. svibnja 2000. godine. Dalje je zaključeno da nakon prestanka radnog odnosa apelantu ne pripadaju prava na uplatu doprinosa iz radnog odnosa. 20. Apelant je protiv Presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. srpnja 2007. godine podnio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. studenoga 2008. godine reviziju odbio kao neutemeljenu. 21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na činjenice koje su utvrdili nižestupanjski sudovi pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada je drugostupanjski sud, odlučujući o apelantovom prizivu, zaključio da dokazi izvedeni pred prvostupanjskim sudom nisu davali osnovu za donošenje drugačije odluke i kada je utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen. Sud je prvo naveo da su neutemeljeni navodi revizije o povredi postupka iz članka 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je zaključio da je drugostupanjski sud, oprečno navodima revizije, u smislu odredbe članka 231. ZPP, ocijenio apelantove žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja. Vrhovni sud je smatrao neutemeljenim apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno članka 143. Zakona o radu, jer je, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostupanjski sud, odlučujući o apelantovom prizivu, relevantne činjenice pravilno podveo pod članak 143. st. 1. i 4. navedenog zakona. 22. Vrhovni sud je, dalje, u obrazloženju naveo da je, po shvaćanju tog suda, radni odnos apelanta kao uposlenika na čekanju posla prestao istekom roka od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, budući da tužena kao poslodavac nije apelanta pozvala na rad. Obzirom na sadržaj odredbe članka 143. stavak 4. Zakona o radu, odluka tužene o prestanku apelantovog radnog odnosa ima samo deklaratorni karakter, pa prigovori u reviziji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Vrhovni sud je dalje zaključio da su nižestupanjski sudovi, primjenom članka 106. Zakona o radu, pravilno odlučili kada su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu plaća, jer je nastupila zastara potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je apelantov radni odnos prestao 5. svibnja 2000. godine (po sili zakona), a da je zahtjev za isplatu plaća za razdoblje od 21. srpnja 1993. godine do uspostave radnopravnog statusa preciziran na ročištu 10. siječnja 2007. godine, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, nastupila zastara potraživanja protekom roka od tri godine koji propisuje odredba članka 106. Zakona o radu. Imajući u vidu da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, to mu, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, ne pripada ni pravo na isplatu plaća za razdoblje od dana prestanka rada pa ubuduće, jer su mu sa tim nadnevkom prestala sva buduća prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na uplatu doprinosa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant se žali na povredu prava na zabranu mučenja i podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, potom, na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant se, također, žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa pravom na uposlenje. Apelant je u apelaciji kronološki naveo događaje koji se tiču njegova uposlenja kod tužene počevši od 21. srpnja 1993. godine, kada je zajedno sa ostalim pripadnicima bošnjačke nacionalnosti bio udaljen sa posla. Apelant navodi: "Nakon neuspjeha da mirno riješim svoj radnopravni status sa poslodavcem, od 1999. godine moj se slučaj povlači po sudovima i raznim komisijama. U dodatku vam hronološki dostavljam sve žalbe, tužbe, rješenja i odluke. Imam osjećaj da ovom nema kraja, a ja samo želim da se ispravi nepravda koja mi je nanesena po osnovu nacionalne diskriminacije, tj. da mi se vrati moje postojeće radno mjesto, da mi budu nadoknađene zaostale plaće i doprinosi za penzijsko, te naknadu za duševne patnje koje trpim." Iz navedenog proizlazi da apelant smatra da je u njegovu slučaju pogrešno primijenjen članak 143. Zakona o radu. b) Odgovor na apelaciju 24. U odgovoru Općinskog suda je istaknuto da u predmetu tog suda broj P-859/05 nisu počinjene nezakonitosti u postupanju, te da nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava. 25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je u obrazloženju svoje presude detaljno naveo razloge kojim se rukovodio kada je apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. 26. U svome odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se nije upuštao u pojedinačne navode apelacije. Sud je naveo kako smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelantova prava zaštićena Ustavom BiH i Europskom konvencijom, te da u revizijskoj presudi nije bilo proizvoljne primjene prava. 27. Tužena je u svome odgovoru navela kako smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu i predložila da se apelacija odbije kao pravno neutemeljena. V. Relevantni propisi 28.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Članak 143. (1) Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovogA zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka uposlenika ne pozove na rad. (2) Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovog članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. (...) (7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovoga članka utvrđuju se pismenim ugovorom između uposlenika i poslodavca. (8) Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovoga članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. ovoga članka, ako je ta osoba neuposlena. 29.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 360. (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Član 361. (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362. Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Član 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja." VI. Dopustivost 30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 31. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 32. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. studenoga 2008. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 15. prosinca 2008. godine. Apelacija je podnesena 9. veljače 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 34. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, potom, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije, garantirano člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na uposlenje. Pravo na pravično suđenje 35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 36. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovu tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 28. studenoga 2005. godine kojim je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, apelantovu vraćanju na posao, isplati plaća i doprinosa iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne naravi iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije primjenljiv na apelantov slučaj. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, sukladno dosadašnjoj praksi, nadležnost Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da su redoviti sudovi svoje odluke, u dijelu u kojem su odbili tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene (kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje tužene o prestanku radnog odnosa), utemeljili na odredbama članka 143. Zakona o radu. Naime, nakon provedenog postupka redoviti sudovi su utvrdili da je tužena, postupajući po odlukama Kantonalnog povjerenstva, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, uspostavila apelantu radnopravni status počev od lipnja 1993. godine, te utvrdio da je apelantu po sili zakona prestao radni odnos kod tužene sa 5. svibnjem 2000. godine uz pravo na otpremninu u iznosu od 1.330,29 KM. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava u tom dijelu apsolutno neutemeljeni, budući da je nepobitno da apelanta tužena nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona pozvala na rad. Stoga je apelantu radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, u smislu članka 143. stavak 4. Zakona o radu, pa rješenje tužene ima samo deklaratorni karakter. Obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava u dijelu u kojem je odbijen dio apelantova tužbenog zahtjeva usmjeren na poništenje Rješenja tužene broj 399-1/05 od 28. studenoga 2005. godine o prestanku radnog odnosa sa 5. svibnjem 2000. godine i zahtjeva za vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljao do upućivanja na čekanje. 39. Međutim, vezano za apelantove navode u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu plaća, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe članka 106. Zakona o radu. Naime, Vrhovni sud je u tom dijelu potvrdio nižestupanjske presude sa obrazloženjem da je apelant tužbeni zahtjev precizirao 10. siječnja 2007. godine, tražeći neisplaćene plaće za razdoblje od 21. srpnja 1993. godine do povratka na posao, a budući da je radni odnos apelantu prestao 5. svibnja 2000. godine, to je Vrhovni sud zaključio da je utemeljen prigovor zastare potraživanja, koji je istakla tužena, nalazeći da je protekao zastarni rok od tri godine u kojem je apelant, prema članku 106. Zakona o radu, mogao zahtijevati ispunjenje obveze. 40. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci brojAP 299/06od 27. siječnja 2007. godine zaključio da "zastarjelost za ostvarivanje prava iz članka 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravomoćnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen status uposlenice na čekanju posla". Razlozi dani u navedenoj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj stoga što je Rješenje Kantonalnog povjerenstva broj 10/2-34-1242/00 od 3. ožujka 2004. godine, kojim je utvrđeno da apelant ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa uposlenika na čekanju kod tužene, postalo pravomoćno 20. travnja 2004. godine, pa apelant prije tog nadnevka, prema osnovi tog statusa, nije ni mogao tražiti naknadu plaća, niti je u tom smislu postojala obveza tužene. Obzirom na to da prije nadnevka pravomoćnosti rješenja Kantonalnog povjerenstva nije ni mogao početi teći rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari precizirana 10. siječnja 2007. godine, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu plaća apelantu i doprinosa iz radnog odnosa za razdoblje od 21. srpnja 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine, očigledno proizvoljno primijenio odredbu članka 106. Zakona o radu. 41. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u pobijanoj presudi primijenio pozitivnopravne propise u dijelu u kojem je odlučivao o apelantovom tužbenom zahtjevu vezanom za isplatu naknade plaća i doprinosa proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantova ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na suđenje u razumnom roku 42. Apelant je u apelaciji naveo da njegov postupak za ostvarenje prava iz radnog odnosa predugo traje. U tom kontekstu apelant je naveo kronologiju cjelokupnog postupka počevši od podnošenja prvobitne tužbe 22. travnja 1998. godine, postupka pred nadležnim povjerenstvima za uspostavu radnopravnog statusa, izvršnog postupka koji je vodio protiv tužene radi izvršenja odluka nadležnih povjerenstava pa do podnošenja nove tužbe 8. prosinca 2005. godine, a koji je okončan pobijanom Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. studenoga 2008. godine. 43. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu 7. lipnja 2006. godine donijelo Odluku broj CH/01/8416 kojom je utvrdilo povredu apelantova prava na pristup sudu zagarantiranog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Istom odlukom je naređeno Federaciji BiH da poduzme sve neophodne korake da pravomoćno okonča parnični postupak, prekinut Rješenjem Općinskog suda broj P-576/99 od 31. siječnja 2001. godine, posebno uzimajući u obzir razdoblje koje je proteklo od dana podnošenja tužbe Općinskom sudu (22. travanj 1998. godine), te da apelantu isplati novčanu naknadu u iznosu od 1.600,00 KM. 44. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelant nije podnio zahtjev za nastavak postupka u smislu odredbi članka 381. Zakona o parničnom postupku, već je 13. prosinca 2005. godine, prije donošenja odluke Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu od 7. lipnja 2006. godine, kako to proizlazi iz apelantovih navoda i dokumentacije koju je dostavio uz apelaciju, podnio novu tužbu Općinskom sudu radi poništenja odluka tužene o uspostavi radnopravnog statusa i prestanku radnog odnosa, a koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda. 45. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci, imajući prvenstveno u vidu da je Povjerenstvo svojom Odlukom broj CH/01/8416 već utvrdilo povredu apelantova prava i da apelant nije podnio prijedlog za nastavak postupka koji je bio predmetom te odluke, već novu tužbu, kako proizlazi iz apelantovih navoda, a rukovodeći se i pravilomne bis in idem, razmotriti apelantove navode vezane za eventualnu povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u razdoblju od podnošenja tužbe 13. prosinca 2005. godine, kojom je apelant pobio odluke tužene o uspostavi radnopravnog statusa, do donošenja pobijane Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. prosinca 2008. godine. a) Relevantna načela 46. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tomu se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 47. Parnični postupak pokrenut je 13. prosinca 2005. godine, kada je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i povratka na posao. Ustavni sud zapaža da je predmet okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. studenoga 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva trajao je od 13. prosinca 2005. godine do 13. studenoga 2008. godine, tj. u razdoblju od dvije godine i 11 mjeseci, a koje će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 48. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio osobito složen kako glede činjeničnog stanja, tako ni glede pravnih pitanja koja pokreće. 49. Vezano za apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz predočene dokumentacije i odgovora redovitih sudova ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini postupka. 50. Što se tiče ponašanja redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku presuda Općinskog suda donesena u roku od jedne godine i dva mjeseca, te da je u tom razdoblju Općinski sud moglo bi se reći ažurno, mada ne u početnoj fazi i u rokovima propisanim zakonom, postupao u smislu zakazivanja ročišta za raspravu i dostavljanja podnesaka parničnim strankama. Dalje, drugostupanjska presuda je donesena u roku od tri mjeseca, a presuda Vrhovnog suda u roku od jedne godine i četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak trajao dvije godine i 11 mjeseci, te da su u tom razdoblju redoviti sudovi donijeli tri presude, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka ne prelazi granice "razumnosti" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 51. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 52. U svjetlu zaključka o postojanju kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na zabranu mučenja i podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego što je i samo apelantovo pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud smatra da zastarjelost za ostvarivanje prava iz članka 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravomoćnosti rješenja kojim je apelantu utvrđen status uposlenika na čekanju posla. Ustavni sud smatra da je apelacija neutemeljena u dijelu koji se odnosi na suđenje u razumnom roku, jer je cjelokupan parnični postupak trajao dvije godine i 11 mjeseci, proveden je na tri sudbene instance i ne prelazi "granice razumnosti" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 54. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 366/09, rješavajući apelacijuIbrahima Borića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaIbrahima Borića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na računanje roka zastarjelosti za prava prema članu 143 Zakona o radu. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o zastarjelosti potraživawa po osnovu člana 143 Zakona o radu. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zastarjelost potraživawa po osnovu člana 143 Zakona o radu. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacijaIbrahima Borićau preostalom dijelu podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu broj P-859/05 od 9. marta 2007. godine uodnosunaostaleaspektečlana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ibrahim Borić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-859/05 od 9. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, te učesnika u postupku SSŠ "Silvije Strahimir Krawčević" Livno (u daqnjem tekstu: tužena) je zatraženo 20. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 29. maja 2009. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju, Kantonalni sud je odgovorio 5. juna 2009. godine, Opštinski sud 27. maja 2009. godine, dok je tužena to učinila 1. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda i tužene dostavljeni su apelantu 3. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je radio kod tužene do 21. jula 1993. godine, kada je upućen na čekanje posla na osnovu usmenog saopštewa tužene. 7. Apelant je 22. aprila 1998. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi utvrđivawa statusa radnika u radnom odnosu. Opštinski sud je donio Rješenje broj P-576/99 od 31. januara 2001. godine, kojim je određeno da se postupak u pravnoj stvari apelanta protiv tužene, radi utvrđivawa statusa radnika u radnom odnosu, prekida, te da će se po pravosnažnosti rješewa predmet ustupiti Ministarstvu rada, socijalne skrbi i prognanih Kantona broj 10, Tomislav-Grad–Komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija). 8. Protiv navedenog rješewa apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant je u žalbi istaknuo da mu nikada nije uručeno rješenje kojim se upućuje na čekanje posla ili pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa, pa na taj način, tj. na nezakonit način mu je i prestao radni odnos, te se stoga u ovom predmetu i ne može da primijeni član 143 Zakona o radu. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-210/01 od 22. marta 2001. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju predmetnog rješewa naveo da iz stawa spisa i apelantovih navoda proizilazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da se apelant nalazi na čekanju. Kantonalni sud je predmet proslijedio Kantonalnoj komisiji. 9. Apelant je 25. septembra 2001. godine, u skladu sa članom 143 Zakona o radu, Kantonalnoj komisiji podnio žalbu kojom je zatražio da Kantonalna komisija donese odluku kojom će regulisati njegov radnopravni status, te omogućiti ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-1242/00 od 3. marta 2004. godine, kojim je apelantovu žalbu usvojila i utvrdila da apelant ispuwava uslove iz člana 143 Zakona o radu za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju posla kod tužene, te je naložila tuženoj da u roku od 15 dana od dana prijema rješewa riješi apelantov radnopravni status. 10. Apelant je 13. maja 2005. godine Opštinskom sudu podnio predlog za izvršenje rješewa Kantonalne komisije od 3. marta 2004. godine. Opštinski sud je Rješenjem brojI-432/05 od 1. juna 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje protiv tužene kao izvršenika radi regulisawa radnopravnog statusa, a na osnovu rješewa Kantonalne komisije od 3. marta 2004. godine. Kako tužena nije postupila po navedenom rješenju, Opštinski sud je donio Rješenje brojI-432/05 od 6. septembra 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 2005. godine, kojim se nalaže tuženoj da u naknadnom roku od 15 dana postupi po rješenju Opštinskog suda od 1. juna 2005. godine pod prijetwom izricawa novčane kazne. 11. Direktor tužene je, na osnovu rješewa Kantonalne komisije od 3. marta 2004. godine i rješewa Opštinskog suda od 1. juna 2005. godine, donio Rješenje broj 309-4/05 od 22. septembra 2005. godine, kojim je apelantu uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju za period od juna 1993. godine do 5. maja 2000. godine. Predmetnim rješenjem je utvrđeno da apelantu pripada i pravo na otpremninu u iznosu od 1.330,29 konvertibilnih maraka. 12. Direktor tužene je na osnovu člana 143 Zakona o radu donio Rješenje broj 371/2005 od 28. oktobra 2005. godine kojim apelantu prestaje radni odnos sa 5. majem 2000. godine. U prilogu predmetne odluke apelantu je dostavljen i tabelarni prikaz visine otpremnine i doprinosa koje je tužena kao poslodavac trebalo da uplati zaposlenicima za vrijeme čekawa posla, a time i za apelanta, a koji je tuženi uputio Ministarstvu nauke, prosvjete,kulture i sporta Kantona broj 10, budući da apelant posluje putem buxeta, te mu finansijska sredstva nisu dostupna. 13. Apelant je podnio prigovor na rješenje o uspostavi radnopravnog statusa od 22. septembra 2005. godine. Po navedenom apelantovom prigovoru Školski odbor tužene je donio Odluku broj 335-2/05 od 12. oktobra 2005. godine kojom je apelantov prigovor odbio i potvrdio rješenje o uspostavi radnopravnog statusa od 22. septembra 2005. godine. 14. Apelant je podnio prigovor i na rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. oktobra 2005. godine, prema kojem je Školski odbor poslodavca donio Odluku broj 399-1/05 od 28. novembra 2005. godine, kojom je apelantov prigovor odbio i potvrdio rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. oktobra 2005. godine. 15. Budući da je tužena kao izvršenik postupila po rješenju Kantonalne komisije, Opštinski sud je donio Rješenje brojI-432/05 od 16. novembra 2005. godine kojim je obustavio izvršenje određeno rješenjem Opštinskog suda od 1. juna 2005. godine i ukinuo sve sprovedene radnje. 16. Postupajući po apelantovoj prijavi zbog navodno nezakonitog prestanka radnog odnosa, Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu (u daqnjem tekstu: Komisija) donijela je 7. juna 2006. godine Odluku o prihvatqivosti i meritumu broj CH/01/8416 u kojoj je utvrdila da je prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nadležni sud nije odlučivao o zakonitosti prekidawa apelantovog radnopravnog odnosa. Komisija je dalje naredila Federaciji BiH da preduzme sve neophodne korake da pravosnažno okonča parnični postupak, prekinut Rješenjem Opštinskog suda broj P-576/99 od 31. januara 2001. godine, u slučaju da apelant podnese zahtjev za okončanje prekinutog postupka, posebno uzimajući u obzir pe- riod koji je protekao od dana podnošewa tužbe Opštinskom sudu (22. april 1998. godine), te da apelantu isplati određeni novčani iznos zbog utvrđene povrede prava na pristup sudu. 17. Apelant je 13. decembra 2005. godine podnio tužbu Opštinskom sudu radi poništewa odluke tužene od 28. novembra 2005. godine kojom je odbijen apelantov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. oktobra 2005. godine. Apelant je naveo da je u toku tog postupka tužena dala odgovor na tužbu 5. aprila 2006. godine, da je sud 1. decembra 2006. godine donio rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta koje je održano 10. januara 2007. godine. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je zatražio i naknadu plata i uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 21. jula 1993. godine do povrata na posao, te da je 31. januara 2007. godine vještak dostavio izvještaj o visini plata koje bi apelant ostvario da je radio. Dalje, apelant je naveo da je Opštinski sud održao i zakqučio glavnu raspravu 14. februara 2007. godine. 18. Opštinski sud je Presudom broj P-859/05 od 9. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je nezakonita i bez pravne valjanosti Odluka tužene broj 399-1/05 od 28. novembra 2005. godine, zatim, da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene i da mu pripadaju sva prava na osnovu rada kao što su lični dohodak za period od 21. jula 1993. godine do decembra 2006. godine u iznosima kako je to precizirano u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da je tužena na te iznose dužna da uplatidoprinose kako je precizirano u izreci presude. Takođe je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime mjesečnog ličnog dohotka isplaćuje iznos od 639,00 KM sa doprinosima od 1. januara 2000. godine pa ubuduće do apelantovog povratka na posao ili do odlaska u penziju. 19. U obrazloženju presuda prvostepenog i drugostepenog suda je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelantu regulisan radnopravni status rješenjem tužene od 22. septembra 2005. godine na način da mu je uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju za period od juna 1993. godine do 5. maja 2000. godine, da mu je utvrđen prestanak radnog odnosa po sili zakona sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu. Sudovi su zakqučili da je odluka tužene od 28. novembra 2005. godine, kojom je potvrđeno rješenje tužene od 28. oktobra 2005. godine, donesena u skladu sa Zakonom o radu, da je apelantu radnopravni status regulisan u skladu s odredbama Zakona o radu zbog čega sudovi nisu mogli da udovolje apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi da je odluka tužene od 28. novembra 2005. godine nezakonita i bez pravnog dejstva. Sudovi su, takođe, zakqučili da je pravno neosnovan i tužbeni zahtjev kojim apelant potražuje naknadu plata od 21. jula 1993. godine do 31. decembra 2006. godine. U obrazloženju presuda je navedeno da apelantu, prema odredbama Zakona o radu, ne pripada pravo na naknadu plate za period od 21. jula 1993. godine do uspostave radnopravnog statusa, jer je u navedenom periodu nastupila zastara potraživawa u skladu sa članom 106 Zakona o radu. Dalje je obrazloženo da je apelant tužbeni zahtjev za naknadu plata postavio na ročištu od 10. januara 2007. godine, da mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine bez obzira kada je rješenje tužene doneseno, pa stoga sva potraživawa do tog datuma su zastarjela potraživawa. Na potraživawa plata nakon prestanka radnog odnosa apelant nema pravo, jer mu je prestao radni odnos, niti na plate od 1. jula 2007. godine pa ubuduće. U obrazložewima presuda dalje je navedeno da, s obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknada plata u cijelosti odbijen kao pravno neosnovan i zbog zastare, zbog istih razloga apelantu ne pripada ni pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 21. jula 1993. godine pa do 31. decembra 2006. godine i ubuduće. Dalje je istaknuto da su, prema iskazu tužene koji apelant nije osporavao, apelantu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za period 1992. godine do 5. maja 2000. godine. Dalje je zakqučeno da nakon prestanka radnog odnosa apelantu ne pripadaju prava na uplatu doprinosa iz radnog odnosa. 20. Apelant je protiv Presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine podnio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. 21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na činjenice koje su utvrdili nižestepeni sudovi pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, zakqučio da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za donošenje drugačije odluke i kada je utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Sud je prvo naveo da su neosnovani navodi revizije o povredi postupka iz člana 209 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), te je zakqučio da je drugostepeni sud, suprotno navodima revizije, u smislu odredbe člana 231 ZPP, ocijenio apelantove žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno člana 143 Zakona o radu, jer je, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, relevantne činjenice pravilno podveo pod član 143 st. 1 i 4 navedenog zakona. 22. Vrhovni sud je, dalje, u obrazloženju naveo da je, po shvatanju tog suda, apelantov radni odnos kao zaposlenika na čekanju posla prestao istekom roka od 6 mjeseci od dana stupawa na snagu Zakona o radu, budući da tužena kao poslodavac nije apelanta pozvala na rad. S obzirom na sadržinu odredbe člana 143 stav 4 Zakona o radu, odluka tužene o prestanku apelantovog radnog odnosa ima samo deklaratorni karakter, pa prigovori u reviziji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude. Vrhovni sud je, dalje, zakqučio da su nižestepeni sudovi, primjenom člana 106 Zakona o radu, pravilno odlučili kada su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu plata, jer je nastupila zastara potraživawa. Vrhovni sud je naveo da je apelantov radni odnos prestao 5. maja 2000. godine (po sili zakona), a da je zahtjev za isplatu plata za period od 21. jula 1993. godine do uspostave radnopravnog statusa preciziran na ročištu 10. januara 2007. godine, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, nastupila zastara potraživawa protekom roka od 3 godine koji propisuje odredba člana 106 Zakona o radu. Imajući u vidu da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, to mu, kako je dalje zakqučio Vrhovni sud, ne pripada ni pravo na isplatu plata za period od dana prestanka rada pa ubuduće, jer su mu sa tim datumom prestala sva buduća prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na uplatu doprinosa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant se žali na povredu prava na zabranu mučewa i podvrgavawa nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članaII/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, prava na ličnuslobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, zatim, na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant se, takođe, žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na zaposlenje. Apelant je u apelaciji hronološki naveo događaje koji se tiču njegovog zaposlewa kod tužene počevši od 21. jula 1993. godine, kada je zajedno sa ostalim pripadnicima bošwačke nacionalnosti bio udaljen sa posla. Apelant navodi: "Nakon neuspjeha da mirno riješim svoj radnopravni status sa poslodavcem, od 1999. godine moj se slučaj povlači po sudovima i raznim komisijama. U prilogu vam hronološki dostavljam sve žalbe, tužbe, rješewa i odluke. Imam osjećaj da ovome nema kraja, a ja samo želim da se ispravi nepravda koja mi je nanesena po osnovu nacionalne diskriminacije, tj. da mi se vrati moje postojeće radno mjesto, da mi budu nadoknađene zaostale plate i doprinosi za penzijsko, te naknadu za duševne patnje koje trpim." Iz navedenog proizilazi da apelant smatra da je u njegovom slučaju pogrešno primijenjen član 143 Zakona o radu. b) Odgovor na apelaciju 24. U odgovoru Opštinskog suda je istaknuto da u predmetu tog suda broj P-859/05 nisu počinjene nezakonitosti u postupanju, te da nije bilo kršewa apelantovih ustavnih prava. 25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju svoje presude detaqno naveo razloge kojim se rukovodio kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. 26. U svome odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se nije upuštao u pojedinačne navode apelacije. Sud je naveo da smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelantova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te da u revizijskoj presudi nije bilo proizvoqne primjene prava. 27. Tužena je u svome odgovoru navela da smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu i predložila da se apelacija odbije kao pravno neosnovana. V. Relevantni propisi 28.Zakonoradu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 106. Apsolutna zastara potraživawa iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživawa, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakonapismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdobqu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaćeisplaćene na nivou Federacije, na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku. (...) (7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju sepismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. (8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. 29.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 360. (2) Zastarjelost nastupakad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Član 361. (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362. Zastarjelost nastupa kad istekne posljedwi dan zakonom određenog vremena. Član 372. (1) Potraživawa povremenihdavawa koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživawa), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživawima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživawima u kojima se iscrpquje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavawa, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davawa. VI. Dopustivost 30. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 31. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 32. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2008. godine. Apelacija je podnesena 9. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalnirazlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 33. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 34. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na zabranu mučewa i podvrgavawa nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članaII/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, zatim, pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravona zabranu diskriminacije garantovano članomII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na zaposlenje. Pravo na pravično suđenje 35. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičnan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 36. Ustavni sud konstatuje da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješewa tužene od 28. novembra 2005. godine kojim je odbijen apelantov prigovor protiv rješewa o prestanku radnog odnosa, apelantovom vraćanju na posao, isplati plata i doprinosa iz radnog odnosa, te zakqučuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašwom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitawa sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi svoje odluke, u dijelu u kojem su odbili tužbeni zahtjev za poništenje rješewa tužene (kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje tužene o prestanku radnog odnosa) zasnovali na odredbama člana 143 Zakona o radu. Naime, nakon sprovedenog postupka redovni sudovi su utvrdili da je tužena, postupajući po odlukama Kantonalne komisije, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, uspostavila apelantu radnopravni status počev od juna 1993. godine, te utvrdio da je apelantu po sili zakona prestao radni odnos kod tužene sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu u iznosu od 1.330,29 KM. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava u tom dijelu apsolutno neosnovani, budući da je nesporno da apelanta tužena nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupawa na snagu Zakona pozvala na rad. Stoga je, dakle, apelantu radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, u smislu člana 143 stav 4 Zakona o radu pa rješenje tužene ima samo deklaratorni karakter. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoqnost u primjeni prava u dijelu u kojem je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva usmjeren na poništenje Rješewa tužene broj 399-1/05 od 28. novembra 2005. godine o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine i zahtjeva za vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljao do upućivawa na čekanje. 39. Međutim, vezano za apelantove navode u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu plata, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoqno primijenio odredbe člana 106 Zakona o radu. Naime, Vrhovni sud je u tom dijelu potvrdio nižestepene presude sa obrazloženjem da je apelant tužbeni zahtjev precizirao 10. januara 2007. godine, tražeći neisplaćene plate za period od 21. jula 1993. godine do povratka na posao, a budući da je radni odnos apelantu prestao 5. maja 2000. godine, to je Vrhovni sud zakqučio da je osnovan prigovor zastare potraživawa, koji je istakla tužena, nalazeći da je protekao zastarni rok od tri godine u kojem je apelant, prema članu 106 Zakona o radu, mogao da zahtijeva ispunjenje obaveze. 40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci brojAP 299/06od 27. januara 2007. godine zakqučio da "zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143 Zakona o radu počinje da teče prvog dana nakon pravosnažnosti rješewa kojim je apelantkiwi utvrđen status zaposlenice na čekanju posla". Razlozi dati u navedenoj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj stoga što je Rješenje Kantonalne komisije broj 10/2-34-1242/00 od 3. marta 2004. godine, kojim je utvrđeno da apelant ispuwava zakonske uslove za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju kod tužene, postalo pravosnažno 20. aprila 2004. godine, pa apelant prije tog datuma prema osnovu tog statusa nije ni mogao da traži naknadu plata, niti je u tom smislu postojala obaveza tužene. S obzirom na to da prije datuma pravosnažnosti rješewa Kantonalne komisije nije ni mogao početi da teče rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari precizirana 10. januara 2007. godine, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu plata apelantu i doprinosa iz radnog odnosa za period od 21. jula 1993. godine do 5. maja 2000. godine, očigledno proizvoqno primijenio odredbu člana 106 Zakona o radu. 41. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivnopravne propise u dijelu u kojem je odlučivao o apelantovom tužbenom zahtjevu vezanom za isplatu naknade plata i doprinosa proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na suđenje u razumnom roku 42. Apelant je u apelaciji naveo da njegov postupak za ostvarenje prava iz radnog odnosa predugo traje. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju cjelokupnog postupka, počevši od podnošewa prvobitne tužbe 22. aprila 1998. godine, postupka pred nadležnim komisijama za uspostavu radnopravnog statusa, izvršnog postupka koji je vodio protiv tužene radi izvršewa odluka nadležnih komisija pa do podnošewa nove tužbe 8. decembra 2005. godine, a koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine. 43. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu 7. juna 2006. godine donijela Odluku brojCH/01/8416 kojom je utvrdila povredu apelantovog prava na pristup sudu zagarantovanog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Istom odlukom je naređeno Federaciji BiH da preduzme sve neophodne korake da pravosnažno okonča parnični postupak, prekinut Rješenjem Opštinskog suda broj P-576/99 od 31. januara 2001. godine, posebno uzimajući u obzir period koji je protekao od dana podnošewa tužbe Opštinskom sudu (22. april 1998. godine), te da apelantu isplati novčanu naknadu u iznosu od 1.600,00 KM. 44. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant nije podnio zahtjev za nastavak postupka u smislu odredbi člana 381 Zakona o parničnom postupku, već je 13. decembra 2005. godine, prije donošewa odluke Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu od 7. juna 2006. godine, kako to proizilazi iz apelantovih navoda i dokumentacije koju je dostavio uz apelaciju, podnio novu tužbu Opštinskom sudu radi poništewa odluka tužene o uspostavi radnopravnog statusa i prestanku radnog odnosa, a koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda. 45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci, imajući prvenstveno u vidu da je Komisija svojom Odlukom broj CH/01/8416 utvrdila povredu apelantovog prava i da apelant nije podnio predlog za nastavak postupka koji je bio predmet te odluke, već novu tužbu, kako proizilazi iz apelantovog navoda, a rukovodeći se i pravilomne bis in idem,darazmotri apelantove navode vezane za eventualnu povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu od podnošewa tužbe 13. decembra 2005. godine, kojom je apelant osporio odluke tužene o uspostavi radnopravnog statusa, do donošewa osporene Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine. a) Relevantni principi 46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawapostupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog sudaili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 47. Parnični postupak pokrenut je 13. decembra 2005. godine, kada je apelant Opštinskom sudu podnio tužbu radi poništewa odluke o prestanku radnog odnosa i povratka na posao. Ustavni sud zapaža da je predmet okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva trajao je od 13. decembra 2005. godine do 13. novembra 2008. godine, tj. u periodu od dvije godine i 11 mjeseci, a koji će Ustavni sud da ispita u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 48. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen kako u pogledu činjeničnog stawa, tako ni u pogledu pravnih pitawa koja pokreće. 49. Vezano za apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz predočene dokumentacije i odgovora redovnih sudova ne proizilazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka. 50. Što se tiče ponašawa redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku presuda Opštinskog suda donesena u roku od jedne godine i dva mjeseca, te da je u tom periodu Opštinski sud, moglo bi se reći ažurno, mada ne u početnoj fazi i u rokovima propisanim zakonom, postupao u smislu zakazivawa ročišta za raspravu i dostavljanja podnesaka parničnim strankama. Dalje, drugostepena presuda je donesena u roku od tri mjeseca, a presuda Vrhovnog suda u roku odjedne godine i četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak trajao dvije godine i 11 mjeseci, te da su u tom periodu redovni sudovi donijeli tri presude, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne prelazi granice "razumnosti" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 52. U svjetlu zakqučka o postojanju kršewa apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na zabranu mučewa i podvrgavawa nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 53. Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo da teče, štaviše, prije nego što je i samo apelantovo pravo nastalo. Stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143 Zakona o radu počinje da teče prvog dana nakon pravosnažnosti rješewa kojim je apelantu utvrđen status zaposlenika na čekanju posla. Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana u dijelu koji se odnosi na suđenje u razumnom roku, jer je cjelokupan parnični postupak trajao dvije godine i 11 mjeseci, sproveden je na tri sudske instance i ne prelazi "granice razumnosti" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 54. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 366/09, rješavajući apelacijuIbrahima Borića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaIbrahima Borića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na računanje roka zastarjelosti za prava prema članu 143. Zakona o radu. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o zastarjelosti potraživanja po osnovu člana 143. Zakona o radu. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zastarjelost potraživanja po osnovu člana 143. Zakona o radu. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacijaIbrahima Borićau preostalom dijelu podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-859/05 od 9. marta 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ibrahim Borić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-859/05 od 9. marta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku SSŠ "Silvije Strahimir Kranjčević" Livno (u daljnjem tekstu: tužena) je zatraženo 20. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 29. maja 2009. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju, Kantonalni sud je odgovorio 5. juna 2009. godine, Općinski sud 27. maja 2009. godine, dok je tužena to učinila 1. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i tužene dostavljeni su apelantu 3. jula 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je radio kod tužene do 21. jula 1993. godine, kada je upućen na čekanje posla na osnovu usmenog saopćenja tužene. 7. Apelant je 22. aprila 1998. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi utvrđivanja statusa radnika u radnom odnosu. Općinski sud je donio Rješenje broj P-576/99 od 31. januara 2001. godine, kojim je određeno da se postupak u pravnoj stvari apelanta protiv tužene, radi utvrđivanja statusa radnika u radnom odnosu, prekida, te da će se po pravosnažnosti rješenja predmet ustupiti Ministarstvu rada, socijalne skrbi i prognanih Kantona broj 10, Tomislav-Grad–Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). 8. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant je u žalbi istaknuo da mu nikada nije uručeno rješenje kojim se upućuje na čekanje posla ili pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa, pa na taj način, tj. na nezakonit način mu je i prestao radni odnos, te se stoga u ovom predmetu i ne može primijeniti član 143. Zakona o radu. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-210/01 od 22. marta 2001. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da iz stanja spisa i apelantovih navoda proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da se apelant nalazi na čekanju. Kantonalni sud je predmet proslijedio Kantonalnoj komisiji. 9. Apelant je 25. septembra 2001. godine, u skladu sa članom 143. Zakona o radu, Kantonalnoj komisiji podnio žalbu kojom je zatražio da Kantonalna komisija donese odluku kojom će se regulirati njegov radnopravni status, te omogućiti ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-1242/00 od 3. marta 2004. godine, kojim je apelantovu žalbu usvojila i utvrdila da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju posla kod tužene, te je naložila tuženoj da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja riješi apelantov radnopravni status. 10. Apelant je 13. maja 2005. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje rješenja Kantonalne komisije od 3. marta 2004. godine. Općinski sud je Rješenjem broj I-432/05 od 1. juna 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje protiv tužene kao izvršenika radi reguliranja radnopravnog statusa, a na osnovu rješenja Kantonalne komisije od 3. marta 2004. godine. Kako tužena nije postupila po navedenom rješenju, Općinski sud je donio Rješenje broj I-432/05 od 6. septembra 2005. godine, kojim se nalaže tuženoj da u naknadnom roku od 15 dana postupi po rješenju Općinskog suda od 1. juna 2005. godine pod prijetnjom izricanja novčane kazne. 11. Direktor tužene je, na osnovu rješenja Kantonalne komisije od 3. marta 2004. godine i rješenja Općinskog suda od 1. juna 2005. godine, donio Rješenje broj 309-4/05 od 22. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 septembra 2005. godine, kojim je apelantu uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju za period od juna 1993. godine do 5. maja 2000. godine. Predmetnim rješenjem je utvrđeno da apelantu pripada i pravo na otpremninu u iznosu od 1.330,29 konvertibilnih maraka. 12. Direktor tužene je na osnovu člana 143. Zakona o radu donio Rješenje broj 371/2005 od 28. oktobra 2005. godine kojim apelantu prestaje radni odnos sa 5. majem 2000. godine. U prilogu predmetne odluke apelantu je dostavljen i tabelarni prikaz visine otpremnine i doprinosa koje je tužena kao poslodavac trebalo da uplati zaposlenicima za vrijeme čekanja posla, a time i za apelanta, a koji je tuženi uputio Ministarstvu nauke, prosvjete, kulture i sporta Kantona broj 10, budući da apelant posluje putem budžeta, te mu finansijska sredstva nisu dostupna. 13. Apelant je podnio prigovor na rješenje o uspostavi radnopravnog statusa od 22. septembra 2005. godine. Po navedenom apelantovom prigovoru Školski odbor tužene je donio Odluku broj 335-2/05 od 12. oktobra 2005. godine kojom je apelantov prigovor odbio i potvrdio rješenje o uspostavi radnopravnog statusa od 22. septembra 2005. godine. 14. Apelant je podnio prigovor i na rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. oktobra 2005. godine, prema kojem je Školski odbor poslodavca donio Odluku broj 399-1/05 od 28. novembra 2005. godine, kojom je apelantov prigovor odbio i potvrdio rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. oktobra 2005. godine. 15. Budući da je tužena kao izvršenik postupila po rješenju Kantonalne komisije, Općinski sud je donio Rješenje broj I-432/05 od 16. novembra 2005. godine kojim je obustavio izvršenje određeno rješenjem Općinskog suda od 1. juna 2005. godine i ukinuo sve provedene radnje. 16. Postupajući po apelantovoj prijavi zbog navodno nezakonitog prestanka radnog odnosa, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela je 7. juna 2006. godine Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/8416 u kojoj je utvrdila da je prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nadležni sud nije odlučivao o zakonitosti prekidanja apelantovog radnopravnog odnosa. Komisija je dalje naredila Federaciji BiH da preduzme sve neophodne korake da pravosnažno okonča parnični postupak, prekinut Rješenjem Općinskog suda broj P-576/99 od 31. januara 2001. godine, u slučaju da apelant podnese zahtjev za okončanje prekinutog postupka, posebno uzimajući u obzir pe- riod koji je protekao od dana podnošenja tužbe Općinskom sudu (22. april 1998. godine), te da apelantu isplati određeni novčani iznos zbog utvrđene povrede prava na pristup sudu. 17. Apelant je 13. decembra 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi poništenja odluke tužene od 28. novembra 2005. godine kojom je odbijen apelantov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. oktobra 2005. godine. Apelant je naveo da je u toku tog postupka tužena dala odgovor na tužbu 5. aprila 2006. godine, da je sud 1. decembra 2006. godine donio rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta koje je održano 10. januara 2007. godine. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je zatražio i naknadu plaća i uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 21. jula 1993. godine do povrata na posao, te da je 31. januara 2007. godine vještak dostavio izvještaj o visini plaća koje bi apelant ostvario da je ra- dio. Dalje, apelant je naveo da je Općinski sud održao i zaključio glavnu raspravu 14. februara 2007. godine. 18. Općinski sud je Presudom broj P-859/05 od 9. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je nezakonita i bez pravne valjanosti Odluka tužene broj 399-1/05 od 28. novembra 2005. godine, zatim, da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene i da mu pripadaju sva prava na osnovu rada kao što su lični dohodak za period od 21. jula 1993. godine do decembra 2006. godine u iznosima kako je to precizirano u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da je tužena na te iznose dužna uplatiti doprinose kako je precizirano u izreci presude. Također je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime mjesečnog ličnog dohotka isplaćuje iznos od 639,00 KM sa doprinosima od 1. januara 2000. godine pa ubuduće do apelantovog povratka na posao ili do odlaska u penziju. 19. U obrazloženju presuda prvostepenog i drugostepenog suda je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelantu reguliran radnopravni status rješenjem tuženå od 22. septembra 2005. godine na način da mu je uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju za period od juna 1993. godine do 5. maja 2000. godine, da mu je utvrđen prestanak radnog odnosa po sili zakona sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu. Sudovi su zaključili da je odluka tužene od 28. novembra 2005. godine, kojom je potvrđeno rješenje tužene od 28. oktobra 2005. godine, donesena u skladu sa Zakonom o radu, da je apelantu radnopravni status reguliran u skladu s odredbama Zakona o radu zbog čega sudovi nisu mogli udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi da je odluka tužene od 28. novembra 2005. godine nezakonita i bez pravnog djelovanja. Sudovi su, također, zaključili da je pravno neutemeljen i tužbeni zahtjev kojim apelant potražuje naknadu plaća od 21. jula 1993. godine do 31. decembra 2006. godine. U obrazloženju presuda je navedeno da apelantu, prema odredbama Zakona o radu, ne pripada pravo na naknadu plaće za period od 21. jula 1993. godine do uspostave radnopravnog statusa, jer je u navedenom periodu nastupila zastara potraživanja u skladu sa članom 106. Zakona o radu. Dalje je obrazloženo da je apelant tužbeni zahtjev za naknadu plaća postavio na ročištu od 10. januara 2007. godine, da mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine bez obzira kada je rješenje tužene doneseno, pa stoga sva potraživanja do tog datuma su zastarjela potraživanja. Na potraživanja plaća nakon prestanka radnog odnosa apelant nema pravo, jer mu je prestao radni odnos, niti na plaće od 1. jula 2007. godine pa ubuduće. U obrazloženjima presuda dalje je navedeno da, s obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknada plaća u cijelosti odbijen kao pravno neutemeljen i zbog zastare, zbog istih razloga apelantu ne pripada ni pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 21. jula 1993. godine pa do 31. decembra 2006. godine i ubuduće. Dalje je istaknuto da su, prema iskazu tužene koji apelant nije pobijao, apelantu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za period 1992. godine do 5. maja 2000. godine. Dalje je zaključeno da nakon prestanka radnog odnosa apelantu ne pripadaju prava na uplatu doprinosa iz radnog odnosa. 20. Apelant je protiv Presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine podnio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. 21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na činjenice koje su utvrdili nižestepeni sudovi pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, zaključio da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za donošenje drugačije odluke i kada je utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Sud je prvo naveo da su neosnovani navodi revizije o povredi postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je zaključio da je drugostepeni sud, suprotno navodima revizije, u smislu odredbe člana 231. ZPP, ocijenio apelantove žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno člana 143. Zakona o radu, jer je, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, relevantne činjenice pravilno podveo pod član 143. st. 1. i 4. navedenog zakona. 22. Vrhovni sud je, dalje, u obrazloženju naveo da je, po shvatanju tog suda, apelantov radni odnos kao zaposlenika na čekanju posla prestao istekom roka od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, budući da tužena kao poslodavac nije apelanta pozvala na rad. S obzirom na sadržaj odredbe člana 143. stav 4. Zakona o radu, odluka tužene o prestanku apelantovog radnog odnosa ima samo deklaratorni karakter, pa prigovori u reviziji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Vrhovni sud je, dalje, zaključio da su nižestepeni sudovi, primjenom člana 106. Zakona o radu, pravilno odlučili kada su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu plaća, jer je nastupila zastara potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je apelantov radni odnos prestao 5. maja 2000. godine (po sili zakona), a da je zahtjev za isplatu plaća za period od 21. jula 1993. godine do uspostave radnopravnog statusa preciziran na ročištu 10. januara 2007. godine, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, nastupila zastara potraživanja protekom roka od 3 godine koji propisuje odredba člana 106. Zakona o radu. Imajući u vidu da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, to mu, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, ne pripada ni pravo na isplatu plaća za period od dana prestanka rada pa ubuduće, jer su mu sa tim datumom prestala sva buduća prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na uplatu doprinosa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant se žali na povredu prava na zabranu mučenja i podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zatim, na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant se, također, žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na zaposlenje. Apelant je u apelaciji hronološki naveo događaje koji se tiču njegovog zaposlenja kod tužene počevši od 21. jula 1993. godine, kada je zajedno sa ostalim pripadnicima bošnjačke nacionalnosti bio udaljen sa posla. Apelant navodi: "Nakon neuspjeha da mirno riješim svoj radnopravni status sa poslodavcem, od 1999. godine moj se slučaj povlači po sudovima i raznim komisijama. U prilogu vam hronološki dostavljam sve žalbe, tužbe, rješenja i odluke. Imam osjećaj da ovome nema kraja, a ja samo želim da se ispravi nepravda koja mi je nanesena po osnovu nacionalne diskriminacije, tj. da mi se vrati moje postojeće radno mjesto, da mi budu nadoknađene zaostale plaće i doprinosi za mirovinsko, te naknadu za duševne patnje koje trpim." Iz navedenog proizlazi da apelant smatra da je u njegovom slučaju pogrešno primijenjen član 143. Zakona o radu. b) Odgovor na apelaciju 24. U odgovoru Općinskog suda je istaknuto da u predmetu tog suda broj P-859/05 nisu počinjene nezakonitosti u postupanju, te da nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava. 25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju svoje presude detaljno naveo razloge kojim se rukovodio kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. 26. U svome odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se nije upuštao u pojedinačne navode apelacije. Sud je naveo da smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelantova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te da u revizijskoj presudi nije bilo proizvoljne primjene prava. 27. Tužena je u svome odgovoru navela da smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu i predložila da se apelacija odbije kao pravno neosnovana. V. Relevantni propisi 28.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. (...) (7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. (8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. 29.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 360. (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Član 361. (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362. Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Član 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. VI. Dopustivost 30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2008. godine. Apelacija je podnesena 9. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 34. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zatim, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na zaposlenje. Pravo na pravično suđenje 35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 36. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 28. novembra 2005. godine kojim je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, apelantovom vraćanju na posao, isplati plaća i doprinosa iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi svoje odluke, u dijelu u kojem su odbili tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene (kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje tužene o prestanku radnog odnosa) zasnovali na odredbama člana 143. Zakona o radu. Naime, nakon provedenog postupka redovni sudovi su utvrdili da je tužena, postupajući po odlukama Kantonalne komisije, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, uspostavila apelantu radnopravni status počev od juna 1993. godine, te utvrdio da je apelantu po sili zakona prestao radni odnos kod tužene sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu u iznosu od 1.330,29 KM. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava u tom dijelu apsolutno neosnovani, budući da je nesporno da apelanta tužena nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona pozvala na rad. Stoga je, dakle, apelantu radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, u smislu člana 143. stav 4. Zakona o radu pa rješenje tužene ima samo deklaratorni karakter. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava u dijelu u kojem je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva usmjeren na poništenje Rješenja tužene broj 399-1/05 od 28. novembra 2005. godine o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine i zahtjeva za vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljao do upućivanja na čekanje. 39. Međutim, vezano za apelantove navode u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu plaća, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 106. Zakona o radu. Naime, Vrhovni sud je u tom dijelu potvrdio nižestepene presude sa obrazloženjem da je apelant tužbeni zahtjev precizirao 10. januara 2007. godine, tražeći neisplaćene plaće za period od 21. jula 1993. godine do povratka na posao, a budući da je radni odnos apelantu prestao 5. maja 2000. godine, to je Vrhovni sud zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja, koji je istakla tužena, nalazeći da je protekao zastarni rok od tri godine u kojem je apelant, prema članu 106. Zakona o radu, mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. 40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci brojAP 299/06od 27. januara 2007. godine zaključio da "zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen status zaposlenice na čekanju posla". Razlozi dati u navedenoj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj stoga što je Rješenje Kantonalne komisije broj 10/2-34-1242/00 od 3. marta 2004. godine, kojim je utvrđeno da apelant ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju kod tužene, postalo pravosnažno 20. aprila 2004. godine, pa apelant prije tog datuma prema osnovu tog statusa nije ni mogao tražiti naknadu plaća, niti je u tom smislu postojala obaveza tužene. S obzirom na to da prije datuma pravosnažnosti rješenja Kantonalne komisije nije ni mogao početi teći rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari precizirana 10. januara 2007. godine, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu plaća apelantu i doprinosa iz radnog odnosa za period od 21. jula 1993. godine do 5. maja 2000. godine, očigledno proizvoljno primijenio odredbu člana 106. Zakona o radu. 41. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivnopravne propise u dijelu u kojem je odlučivao o apelantovom tužbenom zahtjevu vezanom za isplatu naknade plaća i doprinosa proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na suđenje u razumnom roku 42. Apelant je u apelaciji naveo da njegov postupak za ostvarenje prava iz radnog odnosa predugo traje. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju cjelokupnog postupka, počevši od podnošenja prvobitne tužbe 22. aprila 1998. godine, postupka pred nadležnim komisijama za uspostavu radnopravnog statusa, izvršnog postupka koji je vodio protiv tužene radi izvršenja odluka nadležnih komisija pa do podnošenja nove tužbe 8. decembra 2005. godine, a koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine. 43. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu 7. juna 2006. godine donijela Odluku broj CH/01/8416 kojom je utvrdila povredu apelantovog prava na pristup sudu zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Istom odlukom je naređeno Federaciji BiH da preduzme sve neophodne korake da pravosnažno okonča parnični postupak, prekinut Rješenjem Općinskog suda broj P-576/99 od 31. januara 2001. godine, posebno uzimajući u obzir period koji je protekao od dana podnošenja tužbe Općinskom sudu (22. april 1998. godine), te da apelantu isplati novčanu naknadu u iznosu od 1.600,00 KM. 44. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant nije podnio zahtjev za nastavak postupka u smislu odredbi člana 381. Zakona o parničnom postupku, već je 13. decembra 2005. godine, prije donošenja odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu od 7. juna 2006. godine, kako to proizlazi iz apelantovih navoda i dokumentacije koju je dostavio uz apelaciju, podnio novu tužbu Općinskom sudu radi poništenja odluka tužene o uspostavi radnopravnog statusa i prestanku radnog odnosa, a koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda. 45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci, imajući prvenstveno u vidu da je Komisija svojom Odlukom broj CH/01/8416 utvrdila povredu apelantovog prava i da apelant nije podnio prijedlog za nastavak postupka koji je bio predmet te odluke, već novu tužbu, kako proizlazi iz apelantovog navoda, a rukovodeći se i pravilomne bis in idem, razmotriti apelantove navode vezane za eventualnu povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu od podnošenja tužbe 13. decembra 2005. godine, kojom je apelant osporio odluke tužene o uspostavi radnopravnog statusa, do donošenja osporene Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine. a) Relevantni principi 46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 47. Parnični postupak pokrenut je 13. decembra 2005. godine, kada je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i povratka na posao. Ustavni sud zapaža da je predmet okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva trajao je od 13. decembra 2005. godine do 13. novembra 2008. godine, tj. u periodu od dvije godine i 11 mjeseci, a koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 48. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja koja pokreće. 49. Vezano za apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz predočene dokumentacije i odgovora redovnih sudova ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka. 50. Što se tiče ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku presuda Općinskog suda donesena u roku od jedne godine i dva mjeseca, te da je u tom periodu Općinski sud, moglo bi se reći ažurno, mada ne u početnoj fazi i u rokovima propisanim zakonom, postupao u smislu zakazivanja ročišta za raspravu i dostavljanja podnesaka parničnim strankama. Dalje, drugostepena presuda je donesena u roku od tri mjeseca, a presuda Vrhovnog suda u roku od jedne godine i četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak trajao dvije godine i 11 mjeseci, te da su u tom periodu redovni sudovi donijeli tri presude, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne prelazi granice "razumnosti" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 52. U svjetlu zaključka o postojanju kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na zabranu mučenja i podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego što je i samo apelantovo pravo nastalo. Stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantu utvrđen status zaposlenika na čekanju posla. Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana u dijelu koji se odnosi na suđenje u razumnom roku, jer je cjelokupan parnični postupak trajao dvije godine i 11 mjeseci, proveden je na tri sudske instance i ne prelazi "granice razumnosti" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 54. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 384/08, rješavajući apelacijuDanka Mihajlovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDanka Mihajlovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetima Suda Bosne i Hercegovine broj P-263/07 i Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002819 10. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu broj 11 0 U 002819 10. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Danku Mihajloviću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci i Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Danko Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke je 31. siječnja 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu P-263/07Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je 8. veljače 2008. godine zatražena dostava odgovor na apelaciju. Od Suda BiH je naknadno, 3. lipnja 2010. godine, zatražena dostava na uvid spisa broj P-263/07. 3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 12. rujna, 16. rujna i 25. rujna 2008. godine, a 9. lipnja 2010.godine je obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti traženi spis, s obzirom da je spis proslijeđen Okružnom sudu na odlučivanje. 4. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda je 15. lipnja i 23. kolovoza 2010. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju i na uvid spis toga suda u navedenome predmetu. 5. Okružni sud je odgovor na apelaciju i traženi spis dostavio 1. rujna 2010. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 5. listopada 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Rješenjem Vojne pošte (u daljnjem tekstu: VP) Banjaluka, interni broj 031/278-12 od 10. svibnja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Komande divizije "R" interni broj 06/2-34 od 26. srpnja 2004. godine, apelantu je prestala služba u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). 9. Apelant je protiv Rješenja Komande 1. divizije "R" interni broj 06/2-34 od 26. srpnja 2004. godine 21. kolovoza 2006. godine podnio tužbu Okružnom sudu u Banjaluci, koji je Presudom broj U-285/04 od 25. listopada 2005. godine tužbu uvažio i pobijani akt poništio. 10. U ponovljenom postupku Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine, Zajednički stožer Oružanih snaga, Generalštab VRS, Komanda 1. divizije "R" je donijela Rješenje broj 06/2-62 od 9. lipnja 2006. godine kojim je djelomično usvojån apelantov priziv, podnesen protiv VP Banjaluka interni broj 031/278-12 od 10. svibnja 2004. godine, te je kao nadnevak prestanka službe utvrđen 14. svibanj 2004. godine, umjesto 8. svibanj 2004. godine. 11. Apelant je protiv Rješenja Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine, Zajedničkog stožera Oružanih snaga, Gen- eralštaba VRS, Komande 1. divizije "R" broj 06/2-62 od 9. lipnja 2006. godine. podnio tužbu Okružnom sudu u Banjaluci, koji se Rješenjem broj 011-0-U-06-000731 od 23. travnja 2007. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u navedenoj pravnoj stvari i tužbu ustupio na nadležni postupak Sudu BiH kao stvarno nadležnom sudu. Predmet je Sudu BiH dostavljen 25. svibnja 2007. godine i signiran je pod brojem U-827/07. 12. Apelant je 29. svibnja 2007. godine uputio urgenciju predsjednici Suda BiH da se njegov predmet uzme prioritetno u rad zbog toga što je obolio od multipleks skleroze. 13. Predmet U-827/07 je 13. lipnja 2007. godine proslijeđen iz Upravnog odjeljenja Suda BiH u Parnično odjeljenje Suda BiH i zaveden u P upisnik pod brojem P-263/07, jer se radi o predmetu koji se odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa bivšeg uposlenika Ministarstva obrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS). 14. Sud BiH je 14. lipnja 2007. godine uputio apelantu dopis broj SU-471/07 u kojemu ga je obavijestio da će njegov predmet biti uzet u rad jer se "radi o predmetu koji se po zakonu rješava prioritetno". 15. Rješenjem Suda BiH broj P-263/07 od 19. kolovoza 2008. godine apelantu je naloženo da u roku od osam dana od dana prijema rješenja uredi i dopuni tužbu podnesenu 21. kolovoza 2006. godine, i to radi označavanja osnova za nadležnost suda, pravilnog označavanja stranaka s potpunim podacima glede zastupanja i adrese, opredjeljenja i određenja tužbenoga zahtjeva, označavanjem vrijednosti spora, pravne osnove, činjenica na kojima se temelji zahtjev, kao i dokaza kojima se utvrđuju te činjenice. 16. Apelant je uređenu i dopunjenu tužbu dostavio Sudu BiH 1. rujna 2008. godine. 17. Sud BiH je apelantovu tužbu dostavio Pravobraniteljstvu BiH, kao pravnom zastupniku tuženoga, 4. rujna 2008. godine s napomenom da odgovor na tužbu dostavi izravno tužitelju. 18. Pravobraniteljstvo BiH je odgovor na apelantovu tužbu dostavilo Sudu BiH 3. listopada 2008. godine. U odgovoru na tužbu je istaknut prigovor stvarne nenadležnosti Suda BiH zbog toga što se iz dokaza priloženih uz tužbu može konstatirati da nije poništeno rješenje Ministarstva obrane BiH, već rješenje entitetskog ministarstva, odnosno VRS, tako da je u provedbi presude donošenje rješenja bilo u nadležnosti Vlade RS, a ne Komande divizije "R" koja je bila u sastavu Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine. U tome smislu se tuženi pozvao na odredbe članka 72. stavak 2. Zakona o obrani ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05). 19. Sud BiH je zakazao pripremno ročište za 18. listopad 2008. godine. U spisu Suda BiH nema podataka da je navedeno ročište održano. 20. Sud BiH, sudac Prvostupanjskoga parničnoga odjeljenja, je dopisom broj P-263/07 od 26. studenoga 2008. godine dostavio Upravnom odjeljenju Suda BiH apelantov predmet radi rješavanja sukoba nadležnosti. Sud BiH, sudac Prvostupanjskoga parničnoga odjeljenja, je smatrao da se u konkretnom slučaju ne radi ni o jednom imovinsko-pravnom sporu navedenom u članku 1. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, zbog čega je odbio stvarnu nadležnost za rješavanje u navedenome sporu. 21. Rješavajući o sukobu nadležnosti između Okružnog suda i Suda BiH, Vijeće Upravnoga odjeljenja Suda BiH je donijelo 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Rješenje broj UR-370/08 od 20. studenoga 2009. godine, kojim je utvrdilo da je za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari stvarno nadležan Okružni sud 22. Rješenje Suda BiH broj UR-370/08 od 20. studenoga 2009. godine i spis Suda BiH broj P-263/07 Okružni sud je primio 25. studenoga 2009. godine. 23. Okružni sud je 27. travnja 2010. godine dostavio Vladi RS-a Rješenje Suda BiH broj UR-370/08 od 20. studenoga 2009. godine i apelantovu tužbu radi dostave odgovora na tužbu i upravnoga spisa. 24. Ministarstvo financija RS-a je 5. svibnja 2010. godine dostavilo Okružnom sudu odgovor na tužbu, a predmetni spis nije dostavljen s obrazloženjem da ga ne posjeduju i da bi se Okružni sud trebao obratiti Ministarstvu obrane BiH radi pribavljanja spisa. 25. Okružni sud je 15. lipnja 2010. godine ponovno zatražio spis od Ministarstva financija RS-a, navodeći da je kao pravni slijednik Ministarstva obrane u Vladi RS-a obvezan postupiti prema traženju suda i spis predmeta pribaviti od Ministarstva obrane BiH, Zajedničkog stožera oružanih snaga, i ostavio im još jedan rok od 30 dana za postupanje prema ranijem traženju suda. 26. Ministarstvo financija je predmetni spis, nakon što ga je pribavilo od Ministarstva obrane BiH, dostavilo Okružnom sudu 4. kolovoza 2010. godine. 27. Postupak pred Okružnim sudom još uvijek nije okončan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 28. Apelant smatra kako mu je zbog toga što nije donesena odluka u razumnome roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Zbog duljine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 29. Sud BiH je u svome odgovoru istaknuo da se u konkretnom predmetu radi o postupku zaštite prava iz radnog odnosa bivšeg uposlenika Ministarstva obrane Republike Srpske, da isti takvi radni predmeti iz 2005. godine i 2006. godine, koji su po zakonu prioritetni, još uvijek nisu okončani, te da će apelantov predmet biti prioritetno uzet u rad kada se okonča rad na predmetima iz 2005. i 2006. godine. 30. Okružni sud je u svome odgovoru na apelaciju istaknuo da je apelant podnio tužbu Okružnom sudu 21. kolovoza 2006. godine, a da je rješenje kojim se Okružni sud proglasio stvarno nenadležnim u konkretnoj pravnoj stvari doneseno 23. travnja 2007. godine, dakle u roku od sedam mjeseci od dana prijema predmeta, pa su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, a osobito ako se uzme u obzir broj spisa koje je zaprimio Okružni sud u 2006. godini i broj sudaca koji su radili na referatu u 2005. i 2006. godini. Također, ovaj apelantov navod je neutemeljen i u odnosu na daljnji tijek postupka, s obzirom da je predmetni spis Sud BiH vratio Okružnom sudu 23. studenoga 2009. godine, te da je Okružni sud spise predmeta upravnog organa uspio pribaviti od Ministarstva financija RS-a, kao pravnog slijednika Ministarstva obrane RS-a, nakon više traženja tek 10. kolovoza 2010. godine. V. Relevantni propisi 31.Zakon o upravnim sporovima("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05 od 16. studenoga 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 48. Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom. 32.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 33.Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 15. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 34.Zakon o obrani Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 72. (Prijenos drugih prava i obveza) (1) Ministarstvo obrane i entitetska ministarstva obrane u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona sačinit će sveobuhvatni popis ostalih prava i obveza prijašnjih entitetskih ministarstava obrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obveza Ministarstvu obrane, s 1. siječnjem 2006. (2) Osim ukoliko nije drukčije predviđeno planom za prijenos ostalih prava i obveza iz stavka (1) ovoga članka odobrenog sukladno članku 73. ovoga Zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006. (3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prijenosa ostalih prava i obveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština. VI. Dopustivost 35. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 36. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 37. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog toga što upravni spor, koji je pokrenuo protiv rješenja o prestanku njegove službe u Vojsci Republike Srpske, nerazumno dugo traje navodeći kako mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 38. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 40. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena konačna odluka u ovom predmetu, koji se odnosi na prestanak njegove službe u VRS, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 41. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 42. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 43. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 44. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati postojanje ozbiljnih nedostataka u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probsmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 45. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18. b) Razdoblje koje se uzima u obzir 46. Iz dokumentacije podastrte Ustavnom sudu i navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na duljinu postupka koji je apelant pokrenuo tužbom u upravnom sporu pred Okružnim sudom, a koji je, u vrijeme podnošenja apelacije, vođen pred Sudom BiH nakon što se Okružni sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u navedenoj pravnoj stvari i tužbu ustupio na nadležni postupak Sudu BiH. Ustavni sud primjećuje kako je, u međuvremenu, Sud BiH vratio predmet Okružnom sudu na nadležno rješavanje, pa će se duljina predmetnog postupka ispitati i u tome dijelu. 47. Apelant je Okružnom sudu podnio tužbu 21. kolovoza 2006. godine, a iz navoda apelacije i odgovora na apelaciju proizlazi da konačna (meritorna) odluka o apelantovoj tužbi još uvijek nije donesena. Dakle, relevantno razdoblje koje se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je razdoblje od četiri godine i tri mjeseca. c) Analiza dužine trajanja postupka 48. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja upravnog organa o prestanku apelantove službe u VRS. S tim u svezi, imajući u vidu da se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnome postupku, Ustavni sud smatra kako se ne radi o osobito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 49. Ustavni sud opaža kako je Okružnom sudu trebalo devet mjeseci da, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješenja upravnog organa, donese rješenje kojim se proglasio nenadležnim i ustupio predmet na nadležno postupanje Sudu BiH. Potom, nakon što se Okružni sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u apelantovom predmetu i predmet proslijedio Sudu BiH na nadležno postupanje, Sudu BiH je trebalo dvije godine i sedam mjeseci da odluči o sukobu nadležnosti između Okružnog suda i Suda BiH, pri čemu je, za vrijeme dok je bio kod Suda BiH, predmet bio u parničnom odjeljenju godinu i šest mjeseci, pa je ponovno vraćen u odjeljenje upravnih sporova. Konačno, kada je predmet ponovo vraćen Okružnom sudu na nadležno postupanje, Okružnom sudu je trebalo pet mjeseci da tužbu dostavi na odgovor Ministarstvu financija i zatraži spis upravnog organa. Okružni sud i Sud BiH nisu ničim opravdali razdoblja u kojima se apelantov predmet nalazio kod njih, osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudovima. 50. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194. stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio duljini postupka. Osim toga, Ustavni sud naglašava kako je ishod ovoga predmeta od iznimnoga značaja za apelanta s obzirom da se tužbom osporava utemeljenost prestanka radnog odnosa u VRS, te bi slijedom toga (u suštini se radi o radnom sporu) ovaj predmet trebalo rješavati po žurnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra kako je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i kako bi se moglo opravdati samo u iznimnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve iznimne okolnosti, niti su sudovi na to ukazali. 51. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnoga postupka nije sukladna zahtjevu "razumnog roka", te da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Naknada nematerijalne štete 52. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM zbog nedonošenja konačne upravne odluke, odnosno pravomoćne sudske odluke o njegovom zahtjevu za povrat stana. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 53. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04,objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantu bi za svaku godinu odgode donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnome postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe povodom rješenja o prestanku službe u VRS traje četiri godine i tri mjeseca do donošenja odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u razdoblju od četiri godine i tri mjeseca može u potpunosti staviti na teret Okružnog suda i Suda BiH, te kada ti sudovi nisu iznijeli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 55. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke 56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 384/08, rješavajući apelacijuDanka Mihajlovića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDanka Mihajlovića. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetima Suda Bosne i Hercegovine broj P-263/07 i Okružnog suda u Bawaluci broj 11 0 U 002819 10. Nalaže se Okružnom sudu u Bawaluci da bez daqnjeg odlagawa donese odluku u predmetu broj 11 0 U 002819 10. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Danku Mihajloviću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Okružnom sudu u Bawaluci i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Danko Mihajlović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bawaluke podnio je 31. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu P-263/07 Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je 8. februara 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Suda BiH je naknadno, 3. juna 2010. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-263/07. 3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 12. septembra, 16. septembra i 25. septembra 2008. godine, a 9. juna 2010. godine je obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti traženi spis, s obzirom da je spis proslijeđen Okružnom sudu na odlučivanje. 4. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 15. juna i 23. avgusta 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spis tog suda u navedenom predmetu. 5. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju i traženi spis 1. septembra 2010. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. oktobra 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Rješenjem Vojne pošte (u daqnjem tekstu: VP) Bawaluka, interni broj 031/278-12 od 10. maja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Komande divizije "R" interni broj 06/2-34 od 26. jula 2004. godine, apelantu je prestala služba u Vojsci Republike Srpske (u daqnjem tekstu: VRS). 9. Apelant je protiv Rješewa Komande 1. divizije "R" interni broj 06/2-34 od 26. jula 2004. godine 21. avgusta 2006. godine podnio tužbu Okružnom sudu u Bawaluci, koji je Presudom broj U-285/04 od 25. oktobra 2005. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio. 10. U ponovljenom postupku Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, Zajednički štab Oružanih snaga, Generalštab VRS, Komanda 1. divizije "R" donijela je Rješenje broj 06/2-62 od 9. juna 2006. godine kojim je djelimično usvojena apelantova žalba, podnesena protiv VP Bawaluka interni broj 031/278-12 od 10. maja 2004. godine, te je kao datum prestanka službe utvrđen 14. maj 2004. godine, umjesto 8. maj 2004. godine. 11. Apelant je protiv Rješewa Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, Zajedničkog štaba Oružanih snaga, Gen- eralštaba VRS, Komande 1. divizije "R" broj 06/2-62 od 9. juna 2006. godine. podnio tužbu Okružnom sudu u Bawaluci, koji se Rješenjem broj 011-0-U-06-000731 od 23. aprila 2007. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u navedenoj pravnoj stvari i tužbu ustupio na nadležni postupak Sudu BiH kao stvarno nadležnom sudu. Predmet je Sudu BiH dostavljen 25. maja 2007. godine i signiran je pod brojem U-827/07. 12. Apelant je 29. maja 2007. godine uputio urgenciju predsjednici Suda BiH da se njegov predmet uzme prioritetno u rad zbog toga što je obolio od multipleks skleroze. 13. Predmet U-827/07 je 13. juna 2007. godine proslijeđen iz Upravnog odjeljewa Suda BiH u Parnično odjeljenje Suda BiH i zaveden u P upisnik pod brojem P-263/07, jer se radi o predmetu koji se odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa bivšeg zaposlenika Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daqnjem tekstu: RS). 14. Sud BiH je 14. juna 2007. godine uputio apelantu dopis broj SU-471/07 u kom ga je obavijestio da će njegov predmet biti uzet u rad jer se "radi o predmetu koji se po zakonu rješava prioritetno". 15. Rješenjem Suda BiH broj P-263/07 od 19. avgusta 2008. godine apelantu je naloženo da u roku od osam dana od dana prijema rješewa uredi i dopuni tužbu podnesenu 21. avgusta 2006. godine, i to radi označavawa osnova za nadležnost suda, pravilnog označavawa stranaka s potpunim podacima u pogledu zastupawa i adrese, opredjeljewa i određewa tužbenog zahtjeva, označavanjem vrijednosti spora, pravnog osnova, činjenica na kojima se zasniva zahtjev, kao i dokaza kojima se utvrđuju te činjenice. 16. Apelant je uređenu i dopunjenu tužbu dostavio Sudu BiH 1. septembra 2008. godine. 17. Sud BiH je apelantovu tužbu dostavio Pravobranilaštvu BiH, kao pravnom zastupniku tuženog, 4. septembra 2008. godine s napomenom da odgovor na tužbu dostavi direktno tužiocu. 18. Pravobranilaštvo BiH je odgovor na apelantovu tužbu dostavilo Sudu BiH 3. oktobra 2008. godine. U odgovoru na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 tužbu je istaknut prigovor stvarne nenadležnosti Suda BiH zbog toga što iz dokaza priloženih uz tužbu može da se konstatuje da nije poništeno rješenje Ministarstva odbrane BiH, već rješenje entitetskogministarstva, odnosno VRS, tako da je u izvršenju presude donošenje rješewa bilo u nadležnosti Vlade RS, a ne Komande divizije "R" koja je bila u sastavu Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine. U tom smislu tuženi se pozvao na odredbe člana 72 stav 2 Zakona o odbrani ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05). 19. Sud BiH je zakazao pripremno ročište za 18. oktobar 2008. godine. U spisu Suda BiH nema podataka da je navedeno ročište održano. 20. Sud BiH, sudija Prvostepenog parničnog odjeljewa, je dopisom broj P-263/07 od 26. novembra 2008. godine dostavio Upravnom odjeljenju Suda BiH apelantov predmet radi rješavawa sukoba nadležnosti. Sud BiH, sudija Prvostepenog parničnog odjeljewa, smatrao je da se u konkretnom slučaju ne radi ni o jednom imovinsko-pravnom sporu navedenom u članu 1 st. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, zbog čega je odbio stvarnu nadležnost za rješavanje u navedenom sporu. 21. Rješavajući o sukobu nadležnosti između Okružnog suda i Suda BiH, Vijeće Upravnog odjeljewa Suda BiH donijelo je Rješenje broj UR-370/08 od 20. novembra 2009. godine, kojim je utvrdilo da je za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari stvarno nadležan Okružni sud 22. Rješenje Suda BiH broj UR-370/08 od 20. novembra 2009. godine i spis Suda BiH broj P-263/07 Okružni sud je primio 25. novembra 2009. godine. 23. Okružni sud je 27. aprila 2010. godine dostavio Vladi RS-a Rješenje Suda BiH broj UR-370/08 od 20. novembra 2009. godine i apelantovu tužbu radi dostavljanja odgovora na tužbu i upravnog spisa. 24. Ministarstvo finansija RS-a je 5. maja 2010. godine dostavilo Okružnom sudu odgovor na tužbu, a predmetni spis nije dostavljen s obrazloženjem da ga ne posjeduju i da bi Okružni sud trebao da se obrati Ministarstvu odbrane BiH radi pribavljanja spisa. 25. Okružni sud je 15. juna 2010. godine ponovo zatražio spis od Ministarstva finansija RS-a, navodeći da je kao pravni slijednik Ministarstva odbrane u Vladi RS-a obavezan da postupi prema traženju suda i spis predmeta pribavi od Ministarstva odbrane BiH, Zajedničkog štaba oružanih snaga, i ostavio im još jedan rok od 30 dana da postupe prema ranijem traženju suda. 26. Ministarstvo finansija je predmetni spis, nakon što ga je pribavilo od Ministarstva odbrane BiH, dostavilo Okružnom sudu 4. avgusta 2010. godine. 27. Postupak pred Okružnim sudom još uvijek nije okončan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 28. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Zbog dužine trajawa postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku, apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 29. Sud BiH je u svom odgovoru istakao da se u konkretnom predmetu radi o postupku zaštite prava iz radnog odnosa bivšeg zaposlenika Ministarstva odbrane Republike Srpske, da isti takvi radni predmeti iz 2005. godine i 2006. godine, koji su po zakonu prioritetni, još uvijek nisu okončani, te da će apelantov predmet biti prioritetno uzet u rad kada se okonča rad na predmetima iz 2005. i 2006. godine. 30. Okružni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je apelant podnio tužbu Okružnom sudu 21. avgusta 2006. godine, a da je rješenje kojim se Okružni sud proglasio stvarno nenadležnim u konkretnoj pravnoj stvari doneseno 23. aprila 2007. godine, dakle u roku od sedam mjeseci od dana prijema predmeta, pa su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, a naročito ako se uzme u obzir broj spisa koje je zaprimio Okružni sud u 2006. godini i broj sudija koji su radili na referatu u 2005. i 2006. godini. Također, ovaj apelantov navod je neosnovan i u odnosu na daqwi tok postupka, s obzirom da je predmetni spis Sud BiH vratio Okružnom sudu 23. novembra 2009. godine, te da je Okružni sud spise predmeta upravnog organa uspio da pribavi od Ministarstva finansija RS-a, kao pravnog slijednika Ministarstva odbrane RS-a, nakon više tražewa tek 10. avgusta 2010. godine. V. Relevantni propisi 31.Zakon o upravnim sporovima("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05 od 16. novembra 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 48. Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitawa koja nisu regulisana ovim zakonom. 32.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 33.Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 15. Sud je dužan sprovesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 34.Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 72. (Prenos drugih prava i obaveza) (1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane, u roku od 30 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona, sačiniće sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašwih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane, sa 1. januarom 2006. godine. (2) Osim ukoliko nije drugačije predviđeno u planu za prenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana, odobrenog u skladu sa članom 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zadužewa i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastale do 1. januara 2006. godine. (3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne iHercegovine u pogledu prenosa ostalih prava i obaveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Savjet ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština. VI. Dopustivost 35. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 36. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 37. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog toga što upravni spor, koji je pokrenuo protiv rješewa o prestanku njegove službe u Vojsci Republike Srpske, nerazumno dugo traje navodeći da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku", u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 38. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 39. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 40. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena konačna odluka u ovom predmetu, koji se odnosi na prestanak njegove službe u VRS, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 41. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 43. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 44. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probsmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 45. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud,Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. b) Period koji se uzima u obzir 46. Iz dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu i navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na dužinu postupka koji je apelant pokrenuo tužbom u upravnom sporu pred Okružnim sudom, a koji je, u vrijeme podnošewa apelacije, vođen pred Sudom BiH nakon što se Okružni sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u navedenoj pravnoj stvari i tužbu ustupio na nadležni postupak Sudu BiH. Ustavni sud primjećuje da je, u međuvremenu, Sud BiH vratio predmet Okružnom sudu na nadležno rješavanje, pa će se dužina predmetnog postupka ispitati i u tom dijelu. 47. Apelant je Okružnom sudu podnio tužbu 21. avgusta 2006. godine, a iz navoda apelacije i odgovora na apelaciju proizilazi da konačna (meritorna) odluka o apelantovoj tužbi još uvijek nije donesena. Dakle, relevantan period koji u konkretnom slučaju mora da se uzme u obzir je period od četiri godine i tri mjeseca. s) Analiza dužine trajawa postupka 48. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješewa upravnog organa o prestanku apelantove službe u VRS. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitawima koja je sud trebao da razmotri. 49. Ustavni sud zapaža da je Okružnom sudu trebalo devet mjeseci da, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješewa upravnog organa, donese rješenje kojim se proglasio nenadležnim i ustupio predmet na nadležno postupanje Sudu BiH. Zatim, nakon što se Okružni sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u apelantovom predmetu i predmet proslijedio Sudu BiH na nadležno postupanje, Sudu BiH je trebalo dvije godine i sedam mjeseci da odluči o sukobu nadležnosti između Okružnog suda i Suda BiH, pri čemu je, za vrijeme dok je bio kod Suda BiH, predmet bio u parničnom odjeljenju godinu i šest mjeseci, pa je ponovo vraćen u odjeljenje upravnih sporova. Na kraju, kada je predmet ponovo vraćen Okružnom sudu na nadležno postupanje, Okružnom sudu je trebalo pet mjeseci da tužbu dostavi na odgovor Ministarstvu finansija i zatraži spis upravnog organa. Okružni sud i Sud BiH nisu ničim opravdali periode u kojima se apelantov predmet nalazio kod wih, osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudovima. 50. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Takođe, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je ishod ovog predmeta od izuzetnog značaja za apelanta s obzirom da se tužbom osporava osnovanost prestanka radnog odnosa u VRS, te bi slijedom toga (u suštini se radi o radnom sporu) ovaj predmet trebalo da se rješava po hitnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi moglo da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti su sudovi na to ukazali. 51. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zakqučuje da dužina predmetnog postupka nije u skladu sa zahtjevom "razumnog roka", te da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Naknada nematerijalne štete 52. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM zbog nedonošewa konačne upravne odluke, odnosno pravosnažne sudskeodluke o njegovom zahtjevu za povraćaj stana. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 53. Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe povodom rješewa o prestanku službe u VRS traje četiri godine i tri mjeseca do donošewa odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo da se isplati iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 54. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od četiri godine i tri mjeseca može u potpunosti da se stavi na teret Okružnog suda i Suda BiH, te kada ti sudovi nisu iznijeli razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 55. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke 56. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 384/08, rješavajući apelacijuDanka Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDanka Mihajlovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetima Suda Bosne i Hercegovine broj P-263/07 i Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002819 10. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu broj 11 0 U 002819 10. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Danku Mihajloviću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Danko Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 31. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu P-263/07Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je 8. februara 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Suda BiH je naknadno, 3. juna 2010. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-263/07. 3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 12. septembra, 16. septembra i 25. septembra 2008. godine, a 9. juna 2010.godine je obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti traženi spis, s obzirom da je spis proslijeđen Okružnom sudu na odlučivanje. 4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 15. juna i 23. augusta 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spis tog suda u navedenom predmetu. 5. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju i traženi spis 1. septembra 2010. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. oktobra 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Rješenjem Vojne pošte (u daljnjem tekstu: VP) Banjaluka, interni broj 031/278-12 od 10. maja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Komande divizije "R" interni broj 06/2-34 od 26. jula 2004. godine, apelantu je prestala služba u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). 9. Apelant je protiv Rješenja Komande 1. divizije "R" interni broj 06/2-34 od 26. jula 2004. godine 21. augusta 2006. godine podnio tužbu Okružnom sudu u Banjaluci, koji je Presudom broj U-285/04 od 25. oktobra 2005. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio. 10. U ponovljenom postupku Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, Zajednički štab Oružanih snaga, Generalštab VRS, Komanda 1. divizije "R" je donijela Rješenje broj 06/2-62 od 9. juna 2006. godine kojim je djelimično usvojåna apelantova žalba, podnesenà protiv VP Banjaluka interni broj 031/278-12 od 10. maja 2004. godine, te je kao datum prestanka službe utvrđen 14. maj 2004. godine, umjesto 8. maj 2004. godine. 11. Apelant je protiv Rješenja Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, Zajedničkog štaba Oružanih snaga, Generalštaba 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 VRS, Komande 1. divizije "R" broj 06/2-62 od 9. juna 2006. godine. podnio tužbu Okružnom sudu u Banjaluci, koji se Rješenjem broj 011-0-U-06-000731 od 23. aprila 2007. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u navedenoj pravnoj stvari i tužbu ustupio na nadležni postupak Sudu BiH kao stvarno nadležnom sudu. Predmet je Sudu BiH dostavljen 25. maja 2007. godine i signiran je pod brojem U-827/07. 12. Apelant je 29. maja 2007. godine uputio urgenciju predsjednici Suda BiH da se njegov predmet uzme prioritetno u rad zbog toga što je obolio od multipleks skleroze. 13. Predmet U-827/07 je 13. juna 2007. godine proslijeđen iz Upravnog odjeljenja Suda BiH u Parnično odjeljenje Suda BiH i zaveden u P upisnik pod brojem P-263/07, jer se radi o predmetu koji se odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa bivšeg zaposlenika Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS). 14. Sud BiH je 14. juna 2007. godine uputio apelantu dopis broj SU-471/07 u kojem ga je obavijestio da će njegov predmet biti uzet u rad jer se "radi o predmetu koji se po zakonu rješava prioritetno". 15. Rješenjem Suda BiH broj P-263/07 od 19. augusta 2008. godine apelantu je naloženo da u roku od osam dana od dana prijema rješenja uredi i dopuni tužbu podnesenu 21. augusta 2006. godine, i to radi označavanja osnova za nadležnost suda, pravilnog označavanja stranaka s potpunim podacima u pogledu zastupanja i adrese, opredjeljenja i određenja tužbenog zahtjeva, označavanjem vrijednosti spora, pravnog osnova, činjenica na kojima se zasniva zahtjev, kao i dokaza kojima se utvrđuju te činjenice. 16. Apelant je uređenu i dopunjenu tužbu dostavio Sudu BiH 1. septembra 2008. godine. 17. Sud BiH je apelantovu tužbu dostavio Pravobranilaštvu BiH, kao pravnom zastupniku tuženog, 4. septembra 2008. godine s napomenom da odgovor na tužbu dostavi direktno tužitelju. 18. Pravobranilaštvo BiH je odgovor na apelantovu tužbu dostavilo Sudu BiH 3. oktobra 2008. godine. U odgovoru na tužbu je istaknut prigovor stvarne nenadležnosti Suda BiH zbog toga što se iz dokaza priloženih uz tužbu može konstatovati da nije poništeno rješenje Ministarstva odbrane BiH, već rješenje entitetskog ministarstva, odnosno VRS, tako da je u izvršenju presude donošenje rješenja bilo u nadležnosti Vlade RS, a ne Komande divizije "R" koja je bila u sastavu Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine. U tom smislu tuženi se pozvao na odredbe člana 72. stav 2. Zakona o odbrani ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05). 19. Sud BiH je zakazao pripremno ročište za 18. oktobar 2008. godine. U spisu Suda BiH nema podataka da je navedeno ročište održano. 20. Sud BiH, sudija Prvostepenog parničnog odjeljenja, je dopisom broj P-263/07 od 26. novembra 2008. godine dostavio Upravnom odjeljenju Suda BiH apelantov predmet radi rješavanja sukoba nadležnosti. Sud BiH, sudija Prvostepenog parničnog odjeljenja, je smatrao da se u konkretnom slučaju ne radi ni o jednom imovinsko-pravnom sporu navedenom u članu 1. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, zbog čega je odbio stvarnu nadležnost za rješavanje u navedenom sporu. 21. Rješavajući o sukobu nadležnosti između Okružnog suda i Suda BiH, Vijeće Upravnog odjeljenja Suda BiH je donijelo Rješenje broj UR-370/08 od 20. novembra 2009. godine, kojim je utvrdilo da je za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari stvarno nadležan Okružni sud 22. Rješenje Suda BiH broj UR-370/08 od 20. novembra 2009. godine i spis Suda BiH broj P-263/07 Okružni sud je primio 25. novembra 2009. godine. 23. Okružni sud je 27. aprila 2010. godine dostavio Vladi RS-a Rješenje Suda BiH broj UR-370/08 od 20. novembra 2009. godine i apelantovu tužbu radi dostavljanja odgovora na tužbu i upravnog spisa. 24. Ministarstvo finansija RS-a je 5. maja 2010. godine dostavilo Okružnom sudu odgovor na tužbu, a predmetni spis nije dostavljen s obrazloženjem da ga ne posjeduju i da bi se Okružni sud trebao obratiti Ministarstvu odbrane BiH radi pribavljanja spisa. 25. Okružni sud je 15. juna 2010. godine ponovo zatražio spis od Ministarstva finansija RS-a, navodeći da je kao pravni slijednik Ministarstva odbrane u Vladi RS-a obavezan da postupi prema traženju suda i spis predmeta pribavi od Ministarstva odbrane BiH, Zajedničkog štaba oružanih snaga, i ostavio im još jedan rok od 30 dana da postupe prema ranijem traženju suda. 26. Ministarstvo finansija je predmetni spis, nakon što ga je pribavilo od Ministarstva odbrane BiH, dostavilo Okružnom sudu 4. augusta 2010. godine. 27. Postupak pred Okružnim sudom još uvijek nije okončan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 28. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 29. Sud BiH je u svom odgovoru istakao da se u konkretnom predmetu radi o postupku zaštite prava iz radnog odnosa bivšeg zaposlenika Ministarstva odbrane Republike Srpske, da isti takvi radni predmeti iz 2005. godine i 2006. godine, koji su po zakonu prioritetni, još uvijek nisu okončani, te da će apelantov predmet biti prioritetno uzet u rad kada se okonča rad na predmetima iz 2005. i 2006. godine. 30. Okružni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je apelant podnio tužbu Okružnom sudu 21. augusta 2006. godine, a da je rješenje kojim se Okružni sud proglasio stvarno nenadležnim u konkretnoj pravnoj stvari doneseno 23. aprila 2007. godine, dakle u roku od sedam mjeseci od dana prijema predmeta, pa su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, a naročito ako se uzme u obzir broj spisa koje je zaprimio Okružni sud u 2006. godini i broj sudija koji su radili na referatu u 2005. i 2006. godini. Također, ovaj apelantov navod je neosnovan i u odnosu na daljnji tok postupka, s obzirom da je predmetni spis Sud BiH vratio Okružnom sudu 23. novembra 2009. godine, te da je Okružni sud spise predmeta upravnog organa uspio pribaviti od Ministarstva finansija RS-a, kao pravnog slijednika Ministarstva odbrane RS-a, nakon više traženja tek 10. augusta 2010. godine. V. Relevantni propisi 31.Zakon o upravnim sporovima("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05 od 16. novembra 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 48. Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulirana ovim zakonom 32.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 33.Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 15. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 34.Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05 i 94/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 72. (Prijenos drugih prava i obaveza) (1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane, sa 1. januarom 2006. godine. (2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana odobrenog u skladu sa članom 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. (3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prijenosa ostalih prava i obaveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština. VI. Dopustivost 35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 36. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 37. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog toga što upravni spor, koji je pokrenuo protiv rješenja o prestanku njegove službe u Vojsci Republike Srpske, nerazumno dugo traje navodeći da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 38. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 40. Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena konačna odluka u ovom predmetu, koji se odnosi na prestanak njegove službe u VRS, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 43. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 44. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probsmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 45. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. b) Period koji se uzima u obzir 46. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na dužinu postupka koji je apelant pokrenuo tužbom u upravnom sporu pred Okružnim sudom, a koji je, u vrijeme podnošenja apelacije, vođen pred Sudom BiH nakon što se Okružni sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u navedenoj pravnoj stvari i tužbu ustupio na nadležni postupak Sudu BiH. Ustavni sud primjećuje da je, u međuvremenu, Sud BiH vratio predmet Okružnom sudu na nadležno rješavanje, pa će se dužina predmetnog postupka ispitati i u tom dijelu. 47. Apelant je Okružnom sudu podnio tužbu 21. augusta 2006. godine, a iz navoda apelacije i odgovora na apelaciju proizlazi da konačna (meritorna) odluka o apelantovoj tužbi još uvijek nije donesena. Dakle, relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je period od četiri godine i tri mjeseca. c) Analiza dužine trajanja postupka 48. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja upravnog organa o prestanku apelantove službe u VRS. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 49. Ustavni sud zapaža da je Okružnom sudu trebalo devet mjeseci da, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješenja upravnog organa, donese rješenje kojim se proglasio nenadležnim i ustupio predmet na nadležno postupanje Sudu BiH. Zatim, nakon što se Okružni sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u apelantovom predmetu i predmet proslijedio Sudu BiH na nadležno postupanje, Sudu BiH je trebalo dvije godine i sedam mjeseci da odluči o sukobu nadležnosti između Okružnog suda i Suda BiH, pri čemu je, za vrijeme dok je bio kod Suda BiH, predmet bio u parničnom odjeljenju godinu i šest mjeseci, pa je ponovo vraćen u odjeljenje upravnih sporova. Konačno, kada je predmet ponovo vraćen Okružnom sudu na nadležno postupanje, Okružnom sudu je trebalo pet mjeseci da tužbu dostavi na odgovor Ministarstvu finansija i zatraži spis upravnog organa. Okružni sud i Sud BiH nisu ničim opravdali periode u kojima se apelantov predmet nalazio kod njih, osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudovima. 50. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je ishod ovog predmeta od izuzetnog značaja za apelanta s obzirom da se tužbom osporava osnovanost prestanka radnog odnosa u VRS, te bi slijedom toga (u suštini se radi o radnom sporu) ovaj predmet trebalo rješavati po hitnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti su sudovi na to ukazali. 51. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka nije u skladu sa zahtjevom "razumnog roka", te da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Naknada nematerijalne štete 52. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM zbog nedonošenja konačne upravne odluke, odnosno pravomoćne sudske odluke o njegovom zahtjevu za povrat stana. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 53. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04,objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe povodom rješenja o prestanku službe u VRS traje četiri godine i tri mjeseca do donošenja odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od četiri godine i tri mjeseca može u potpunosti staviti na teret Okružnog suda i Suda BiH, te kada ti sudovi nisu iznijeli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke 56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 467/08, rješavajući apelacijuVesne Veršić,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 8, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaVesne Veršić. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž:107/03 od 27. rujna 2005. godine. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplatiVesni Veršićiznos od 1.350 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaVesne Veršić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž:107/03 od 27. rujna 2005. godine u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vesna Veršić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća je 27. lipnja 2007. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. svibnja 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-107/03 od 27. rujna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2396/05 od 9. studenoga 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela 24. studenoga 2005. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-107/03 od 27. rujna 2005. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak po izjavljenoj apelantičinoj reviziji pred Vrhovnom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 sudom u toku. Odlučujući o izjavljenoj apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. svibnja 2007. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu iz formalnih razloga. 3. S obzirom da je apelantica, nakon donošenja Rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. svibnja 2007. godine ponovno podnijela identičnu apelaciju, Ustavni sud je, na sjednici Vijeća od pet sudaca od 10. siječnja 2008. godine, odlučio podnesenu apelaciju evidentirati pod novim brojem. Nakon toga, predmet je evidentiran pod brojem AP 467/08. 4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda kao i od Union banke d.d. Sarajevo–Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: tužena banka) je 18. veljače 2008. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. Također, od Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 10. rujna 2010. godine zatražena dostava spisa radi uvida. Osim toga, od Općinskog i Kantonalnog suda kao i od Federalnog pravobraniteljstva je 22. studenoga 2010. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 5. Tužena banka i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 28. veljače 2008. godine. Kantonalni sud i Federalno pravobraniteljstvo su dostavili odgovore 24. i 26. studenoga 2010. godine. Općinski sud je dostavio spis na uvid 17. rujna 2010. godine, a odgovor na apelaciju nije dostavio. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 1. prosinca 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelantica je 17. veljače 1992. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Jugobanke d.d. Sarajevo–Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: Jugobanka) radi isplate deviznih sredstava sa štedne knjižice, u iznosima i valutama koji su u tužbi točno navedeni. Predmet je u Općinskom sudu evidentiran pod brojem P-140/92. 9. Općinski sud je prvo ročište održao 14. travnja 1992. godine i tom prilikom donio presudu zbog izostanka. Općinski sud je, potom, u dnevnoj naredbi od 3. svibnja 1994. godine, konstatirao da je priziv Jugobanke od 12. travnja 1994. godine blagovremen i dostavio je apelantici na odgovor, a potom Višem sudu na odlučivanje. Viši sud je 27. lipnja 1994. godine aktom broj GŽ-37/94 vratio predmetni spis Općinskom sudu uz uputu da s prizivom postupi kao s prijedlogom za povrat u pređašnje stanje. Općinski sud je zakazao ročište za 25. travanj 1995. godine, na koje je pristupio apelantičin suprug i predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme s obzirom da je apelantica zatražila tumačenje "Narodne banke o pravnom slijedniku Jugobanke". 10. Ministarstvo financija Republike Bosne i Hercegovine je aktom broj 04-054-3414-1/95 od 8. svibnja 1995. godine odgovorilo Višem sudu na upit o pravnom slijedniku Jugobanke. 11. Apelantica je 26. kolovoza 1996. godine Općinskom sudu dostavila podnesak kojim je uredila tužbu tako da je umjesto dotadašnje tužene Jugobanke kao tuženu označila tuženu banku. 12. Apelantica je podneskom od 21. ožujka 1997. godine urgirala zakazivanje rasprave. 13. Općinski sud je na ročištu od 27. siječnja 1998. godine procesnim rješenjem odlučio priziv od 12. travnja 1994. godine smatrati prijedlogom za povrat u pređašnje stanje, ukinuti Presudu zbog izostanka broj P-140/92 od 14. travnja 1992. godine i predmet nastavi voditi pod novim brojem P-103/98. Općinski sud je potom ročište odložio na neodređeno vrijeme, a apelantici je naložio da dostavi sudu u dva primjerka dopis Ministarstava financija od 8. svibnja 1995. godine. 14. Nakon toga, Općinski sud je odložio zakazana ročišta od 2. srpnja 1998. godine kao i od 10. veljače i 7. ožujka 2000. godine. 15. Apelantica je podneskom od 17. travnja 2000. godine proširila tužbu tako što je, pored tužene banke, tužila i Federaciju Bosne i Hercegovine. 16. Sljedeće ročište je Općinski sud održao 31. svibnja 2000. godine. Tom prilikom je Općinski sud apelantici predao podnesak Federalnog pravobraniteljstva (zakonski zastupnik Federacije BiH) broj R-91/2000 od 12. svibnja 2000. godine, kojim je obavijestilo sud, u smislu članka 177. stavak 2. ZPP-a, da Federacija BiH ne pristaje na proširenje tužbe. 17. Nakon toga, apelantica je 9. lipnja 2000. godine povodom istog pravnog i činjeničnog osnova kao i u identično postavljenom tužbenom zahtjevu (kao u predmetu broj P-103/08), Općinskom sudu dostavila tužbu u kojoj je kao tuženu označila Federaciju BiH. Predmet je evidentiran pod brojem P-447/00. U svezi s tim, apelantica je 13. lipnja 2000. godine Općinskom sudu dostavila podnesak s primjerkom tužbe iz predmeta P-447/00, te zatražila da sud izvrši spajanje tog predmeta s predmetom broj P-103/98 i u smislu odredbe članka 259. ZPP-a vodi jedan postupak. 18. Općinski sud je donio Rješenje broj P-103/98 od 14. studenoga 2000. godine kojim se parnični predmeti koji se vode pod brojevima P-103/98 i P-447/00 spajaju i vode pod poslovnim brojem P-103/98. 19. Sljedeća ročišta sud je održao 22. prosinca 2000. i 9. veljače 2001. godine, na kojemu je glavna rasprava zaključena. 20. Općinski sud je donio Presudu broj P-103/98 od 9. veljače 2001. godine kojom je u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev. 21. Apelantica je protiv donesene presude izjavila priziv 20. ožujka 2001. godine. 22. Kantonalni sud je, uz propratni akt broj Gž-448/01 od 26. listopada 2001. godine, 2. studenoga 2001. godine vratio predmet Općinskom sudu jer je utvrdio da izjavljeni priziv nije potpisan. Općinski sud je 9. studenoga 2001. godine, nakon ispravljanja navedenoga nedostatka u prizivu, 23. studenoga 2001. godine vratio predmet Kantonalnom sudu. 23. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-968/01 od 31. svibnja 2002. godine kojim je apelantičin priziv uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je istaknuo kako je Općinski sud propustio ocijeniti je li povrijeđeno apelantičino pravo na mirno uživanje imovine. Također je istaknuo da, u ponovnom postupku, prvostupanjski sud treba promatrati odgovornost tuženih i u okviru Odluke Ustavnog suda Federacije BiH od 8. siječnja 2001. godine kojom je utvrđeno da odredbe iz čl. 3, 7, 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije nisu sukladne s Ustavom Federacije BiH. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 27. lipnja 2002. godine. 24. Predmet je potom evidentiran pod brojem P-670/02. U ponovljenom postupku Općinski sud je 16. rujna 2002. godine održao i zaključio glavnu raspravu. 25. Općinski sud je donio Presudu broj P-670/02 od 16. rujna 2002. godine kojom je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku koja je obvezana apelantici isplatiti deviznu štednju u iznosima i valutama pojedinačno navedenim u dispozitivu s kamatama na štedne uloge po viđenju na devizna sredstva počevši od 4. do 17. veljače 1992. godine, a od 17. veljače 1992. godine do isplate i zakonsku zateznu kamatu na označene novčane iznose kao i troškove postupka. Osim toga, Općinski sud je apelantičinu tužbu u odnosu na Federaciju BiH odbacio. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo kako je utvrdio da je tužena banka primila novac od apelantice na ime devizne štednje, koji do donošenja presude nije isplatila. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantici pripada pravo na isplatu devizne štednje na temelju članka 1038. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i na temelju članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Općinski sud je zaključio kako nijedan pozitivni propis nije isključio isplatu štednih uloga apelantici. Dalje je istaknuo da je apelantičinu tužbu u odnosu na Federaciju BiH odbacio kao preuranjenu jer apelantica stiče pravo da namirenje potraživanja zahtijeva od Federacije BiH kao jamca tek ukoliko ni prinudnim putem u ovršnom postupku ne uspije naplatiti potraživanja od tužene banke kao glavnog dužnika. 26. Protiv donesene presude tužena banka je izjavila priziv 11. listopada 2002. godine. 27. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-107/03 od 27. rujna 2005. godine kojom je priziv tužene banke uvažio, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je građansko-pravni odnos između apelantice i tuženih nastao i trajao u pravnom režimu bivše države koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju i uz njega donesenim propisima zabranila slobodu raspolaganja sredstvima na deviznim računima i štednim ulozima građana (članak 71. Zakon o deviznom poslovanju). Ovakav pravni režim zabrane raspolaganja naslijedila je i novonastala Republika BiH prilikom osamostaljenja kada je donijela Uredbu sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju i Zakon o deviznom poslovanju iz 1994. godine, kojim se ne uređuju odnosi nastali prije njegovog stupanja na snagu, već se obvezala da će pitanje stare devizne štednje riješiti donošenjem zakona o javnom dugu Bosne i Hercegovine. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da se Zakon o deviznom poslovanju bivše države mora primijeniti na sve odnose nastale u vrijeme dok je bio na pravnoj snazi, odnosno na sve odnose zasnovane do stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. godine. S obzirom na to da navedeni zakon zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima, Kantonalni sud je prvostupanjsku presudu preinačio i apelantičin tužbeni zahtjev odbio. 28. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju 24. studenoga 2005. godine. 29. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. svibnja 2007. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istaknuo da je predmet konkretnog spora novčano potraživanje apelantice čija protuvrijednost, u vrijeme presuđenja tj. 16. rujna 2002. godine, iznosi 6.015,41 KM. Zbog navedenog, uzimajući u obzir da, u smislu odredbe članka 364. stavak 2. ranijeg ZPP-a, revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 15.000 KM, Vrhovni sud je reviziju odbacio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 30. Apelantica navodi kako joj je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-107/03 od 27. rujna 2005. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju. Iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na mirno uživanje imovine jer smatra da je u konkretnom slučaju redoviti sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio njen tužbeni zahtjev. Apelantica ističe da se u donesenoj odluci daje primat zakonima Federacije i podzakonskim aktima u odnosu na Europsku konvenciju. Dalje, apelantica smatra da joj pripada pravo na mirno uživanje imovine, kako sukladno Europskoj konvenciji, tako i sukladno članku 1038. stavak 2. ZOO-a. 31. Pored toga, apelantica se žali i na povredu prava na pravično suđenje u razumnom vremenskom roku. Apelantica traži da joj se dosudi satisfakcija u iznosu od 5.000 KM zbog "nepotrebnog odugovlačenja predmetnog postupka". b) Odgovor na apelaciju 32. Kantonalni sud je naveo kako nema nikakav novi stav koji bi se razlikovao od stava izraženog u obrazloženju pobijane presude, a koji je rezultat ispitivanja Presude Općinskog suda broj P-670/02 od 16. rujna 2002. godine. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo kako je točno da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao dugo, međutim ukupna duljina postupka se ne može pripisati isključivo neažurnosti Kantonalnog suda. Dalje, Kantonalni sud je istaknuo k, ukoliko se pogledaju nadnevci donošenja pojedinih odluka, kako prvostupanjskih tako i drugostupanjskih, a ima se u vidu činjenica da je postupak ponovno vođen, onda bi faktički bio "održan razumni rok". 33. Federalno pravobraniteljstvo je istaknulo da je presuda donesena u suglasnosti s važećim propisima i da u postupku koji je vođen po apelantičinoj tužbi nije došlo do kršenja ljudskih prava propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. 34. Tužena banka je istaknula kako smatra da nije pasivno legitimirana jer je za izmirenje obveza temeljem potraživanja devizne štednje, prema Zakonu o izmirenju obveza temeljem računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a sredstva osiguravaju Federacija BiH, Republika Srpska i Brčko distrikt. Zakonska regulativa je nedvojbena i jasna kada je u pitanju citirani zakon, odnosno kada je njime propisano tko je nositelj obveza temeljem devizne štednje te na koji način i u kojem postupku su potražitelji devizne štednje trebali dokazati i ostvariti svoja potraživanja. Isto tako, citirani zakon u članku 54. propisuje da se jedino obveze temeljem računa stare devizne štednje koje nisu verificirane sukladno odredbama ovog zakona mogu dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku. To dalje znači da je apelantica bila obvezna svoja potraživanja verificirati kod nadležne agencije, a ukoliko je ona to propustila, to ne može biti osnov za nadležnost sudova u ovoj stvari. Tužena banka je predložila da Ustavni sud apelaciju odbaci. V. Relevantni propisi 35.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu, glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 36.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 37.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06), u relevantnom dijelu, glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost VI.1 Dopustivost apelacije u odnosu na članak 6. stavak 1. Europske konvencije 38. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 39. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 40. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2396/05 od 9. studenoga 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 107/03 od 24. studenoga 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom apelantičine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. svibnja 2007. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 107/03 od 24. studenoga 2005. godine. Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 2884/06od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan nadnevak podnošenja apelacije uzima u obzir nadnevak kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je pobijana presuda Kantonalnog suda uručena apelantici 15. studenoga 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. studenoga 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, apelacija je podnesena blagovremeno, a apelantica je iscrpila sve učinkovite pravne lijekove. 41. Dio apelacije koji se tiče navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljen, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 42. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se tiče članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI.2. Dopustivost apelacije u odnosu na članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju 43. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se tiče navoda o povredi članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda. 44. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. 45. Članak 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti; 46. U svezi s apelantičinim navodima, Ustavni sud prije svega ističe da je nakon donošenja pobijavane presude Kantonalnog suda, stupio na pravnu snagu Zakon o izmirenju obveza temeljem računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 28/06, 76/06 i 72/07). 47. Dalje, Ustavni sud primjećuje kako je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovineaplikacija broj 27912/02, od 3. studenoga 2009. godine razmatrao ista činjenično-pravna pitanja kao i Ustavni sud u svojim mnogobrojnim ranijim odlukama. Europski sud se, razmatrajući predmetSuljagiću svezi s relevantnim pravom i praksom, pozvao na odluku u svom predmetuJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02, ECHR 2005-XII;Suljagić protiv Bosne i Hercegovinebroj 27912/02 od 20. lipnja 2006. godine i presudu u predmetuJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02, ECHR 2006-XII. Europski sud je naveo kako je Zakon o izmirenju obveza temeljem računa stare devizne štednje stupio na snagu 15. travnja 2006. godine, a navedenim zakonom Bosna i Hercegovina se obvezala isplatiti prvobitne depozite koji su položeni u bankama na njenom teritoriju i pripadajuće kamate s 31. prosincem 1991. godine, po prvobitnoj kamatnoj stopi, umanjenoj za iznose koji su već iskorišteni. Nadalje, Europski sud je naveo da je Ustavni sud ispitivao ustavnost odredbe koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0.5% za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 15. travnja 2006. godine u OdluciU 13/06od 28. ožujka i odlučio da je opravdana imajući u vidu sve okolnosti, a posebice potrebu za obnovom nacionalnog gospodarstva nakon razornog rata. Europski sud je dalje utvrdio da su državne obveznice trebale biti izdate do 31. ožujka 2008. godine, a trebaju biti otplaćene najkasnije do 31. prosinca 2016. godine s kamatom od 2.5% na godišnjoj razini. Europski sud se također pozvao na Odluku Ustavnog sudaU3/08od 4. listopada 2008. ("Službeni glasnik BiH" broj 99/08). Međutim, imajući u vidu relevantno zakonodavstvo, kao i analizirajući postupak implementacije zakona, osobito na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta BiH, Europski sud je utvrdio da se može reći da je zakonodavstvo sukladno članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ali je ocijenio utemeljenim navode aplikanta da je stanje implementacije zakona nezadovoljavajuće zbog zaostalih isplata obroka i kašnjenja u emitiranju vladinih obveznica u Federaciji BiH i Brčko distriktu BiH, te s tim u svezi zaključio da je došlo do kršenja aplikantovih prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 48. Također, Europski sud je u predmetuSuljagićnaveo kako se radi o sustavnom problemu, te je naređeno Bosni i Hercegovini da u roku od šest mjeseci od dana kada odluka postane konačna osigura mehanizme izdavanja obveznica, isplate neisplaćenih obroka temeljem stare devizne štednje i isplatu kamata. Također, Europski sud je zaključio da će u narednom roku od šest mjeseci obustaviti postupke u svim predmetima koji se odnose na staru deviznu štednju. 49. Dalje, Ustavni sud se poziva na najnoviju praksu Europskog suda (vidi Europski sud, odlukaJosip Zadrić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 18804/04 od 16. studenoga 2010. godine), u kojoj je Europski sud na temelju utvrđenja Komiteta ministara Vijeća Europe zaključio da su poduzete mjere koje je Europski sud naložio u navedenoj presudiSuljagić i drugi, te je slučaj prema mišljenju Europskog suda riješen. U svezi s tim, Europski sud je naveo da je Komitet ministara Vijeća Europe na svojoj 1092. sjednici (DH) od 14. do 15. rujna 2010. godine, na temelju članka 46. Europske konvencije, konstatirao: Federacija Bosne i Hercegovine emitovala je vladine obveznice za isplatu "stare" devizne štednje za koju su izdate potvrde o verifikaciji. Vlada Federacije je donijela odluke kojima se nalaže prva emisija ovih obveznica na dan 21. listopada 2009. godine i druga emisija na dan 24. mart 2010. godine. Ove odluke objavljene su u "Službenim novinama Federacije BiH" br. 67/2009 i 17/2010. Federacija je također donijela odluku kojom se nalaže isplata zaostalih rata koje su dospjele 27/3/2009 i 27/09/2009. Odluka je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 17/2010. Ove rate se odnose na isplatu kamata na obvezniceŠ...Ć. Stvarna isplata rata je izvršena dana 16/07/2010. Relevantni rokovi su produljeni kako bi omogućili onima koji još nisu pribavili potvrde o verifikaciji svoje stare devizne štednje, da ih pribave. Rok u Republici Srpskoj je produljen do 31/12/2010, u Federaciji do 03/08/2010. a u Distriktu Brčko do 15/10/2010. Sve ove odluke su objavljene u službenim glasilima Entiteta i Distrikta Brčko. Dana 29/04/2010 vlada Federacije je donijela odluku da Federacija treba isplatiti zatezne kamate po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja svake naredne rate... Može se smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine poduzele sve nužne mjere da postupe sukladno sa pilot presudom. Europski sud je istaknuo kako nema razloga ne složiti se s onim što je Komitet ministara utvrdio i zaključio je da je slučaj riješen, sukladno članku 37. stavak 1(b) Europske konvencije. Nadalje, Europski sud je naveo da, iako je aplikant pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama, u predmetuSuljagićje već utvrđeno da nije nužno dosuditi adekvatnu naknadu svim osobama koja su ovim pogođena. S tim u svezi, Europski sud je naveo kako, s obzirom na svrhu ranije spomenute procedure pilot presude, uloga Europskog suda se nakon donošenja pilot presude i nakon što dotična država implementira opće mjere sukladno Europskoj konvenciji, ne može pretvoriti u dosuđivanje pojedinačne novčane naknade u repetitivnim slučajevima koji rezultiraju iz istog sustavnog problema. Slijedom navedenog, Europski sud je zaključio da dodatno razmatranje predmetne aplikacije nije više opravdano i nije našao nikakve posebne okolnosti u svezi sa zaštitom ljudskih prava kako je to definirano Europskom konvencijom i njenim protokolima, koje bi zahtijevale daljnje razmatranje konkretnog predmeta kao i stotina sličnih aplikacija koje se nalaze pred Europskim sudom, pa je zaključio da predmet briše s popisa slučajeva. 50. Na temelju navedenoga, Ustavni sud ističe kako je nakon donošenja presude koja se pobija apelacijom došlo do donošenja zakona kojima je regulirano pitanje isplate stare devizne štednje građana. Također ističe da je potom, presudom Europskog suda Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovineod 3. studenoga 2009. godine došlo do izmjene pravnih okolnosti relevantnih i za konkretan slučaj u svezi s pravom na imovinu, s obzirom da je navedenom presudom Europskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će osigurati implementaciju zakonskih odredbi kojima je regulirano pitanje isplate stare devizne štednje. Osim toga, Ustavni sud ističe da je potom i Europski sud u presudiJosip Zadrić protiv Bosne i Hercegovineod 16. studenoga 2010. godine zaključio da se može smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine poduzele sve nužne mjere da postupe sukladno presudiSuljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovineod 3. studenoga 2009. godine. 51. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII. Meritum 52. Apelantica je navela kako joj je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije 53. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 54. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantna načela 55. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 56. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati kako postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 57. Konačno, Europski sud je ukazao kako je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a kako je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 58. Ustavni sud opaža kako je postupak povodom apelantičine tužbe pokrenut 17. veljače 1992. godine. Međutim, razdoblje koje,ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. prosinca 1995. godine, kao nadnevka kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju opravdanosti duljine postupka na koji se apelantica žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stavak 37). U svezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti duljinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Kantonalnog suda od 27. rujna 2005. godine, dakle, razdoblje od 9 godina i oko devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud opaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao oko 13 godine i sedam mjeseci. c) Analiza duljine trajanja postupka 59. U konkretnom slučaju se radi o postupku pokrenutom radi isplate stare devizne štednje, koji je po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na pravna i činjenična pitanja koja je trebalo ispitati, relativno složen. 60. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, donio odluku tek za oko pet godina te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenom prizivu na presudu odlučio nakon nešto dulje od jedne godine, ali da je predmet vraćen na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud primjećuje kako je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinski sud odmah uzeo predmet u rad i za vrijeme kraće od tri mjeseca donio presudu. Također, Ustavni sud primjećuje kako je povodom priziva tužene banke Kantonalni sud po drugi put odlučio nakon dvije godine i oko 11 mjeseci. Osim toga, u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je i sam priznao da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari trajao dugo, ali da je s obzirom na činjenicu da je postupak ponovno vođen, faktički "održan razumni rok". U svezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka, na određenim instancama promatranim pojedinačno, može biti smatrana "razumnom". Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi Europski sud,Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovanje zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). 61. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, trajanje postupaka pred svakim od dva redovita suda, te činjenicu da je Kantonalni sud kao drugostupanjski vraćao predmet na ponovni postupak i u situaciji kada mu je ZPP dopuštao da sam održi raspravu i pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje te donese odluku o tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra kako je odluka o apelantičinom zahtjevu donesena uz neopravdano dugo trajanje postupka, za šta postoji doprinos oba suda. Ustavni sud naglašava da u izvjesnoj mjeri postoji i apelantičina odgovornost zbog duljine postupka, ali da ona nije bila takve prirode da je odlučna za ovako dugo trajanje postupka. 62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra kako u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje "u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Kompenzacija 63. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 64. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu apelantici bi, za svaku godinu odgode donošenja odluke, trebalo isplatiti približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantičine tužbe pred Općinskim sudomratione temporistrajao devet godina i sedam mjeseci, apelantici se određuje naknada u visini od 1.350 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište nadležnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 65. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, iako je po mišljenju Ustavnog suda relativno složen, trajao devet godina i oko deset mjeseci, budući da sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 66. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 8, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 67. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 467/08, rješavajući apelacijuVesne Veršić, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 8, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaVesne Veršić. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž:107/03 od 27. septembra 2005. godine. U skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplatiVesni Veršićiznos od 1.350 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaVesne Veršić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž:107/03 od 27. septembra 2005. godine u odnosu na članII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Vesna Veršić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Bihaća podnijela je 27. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2396/05 od 9. novembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkiwa podnijela 24. novembra 2005. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak poizjavljenoj apelantkiwinoj reviziji pred Vrhovnom sudom u toku. Odlučujući o izjavljenoj apelantkiwinoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu iz formalnih razloga. 3. S obzirom da je apelantkiwa, nakon donošewa Rješewa Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine ponovo podnijela identičnu apelaciju, Ustavni sud je, na sjednici Vijeća od pet sudija od 10. januara 2008. godine, odlučio da se podnesena apelacija evidentira pod novim brojem. Nakon toga, predmet je evidentiran pod brojem AP 467/08. 4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda kao i od Union banke d.d. Sarajevo–Filijala Bihać (u daqnjem tekstu: tužena banka) zatraženo je 18. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, od Opštinskog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) zatraženo je 10. septembra 2010. godine da dostavi spis radi uvida. Osim toga, od Opštinskog i Kantonalnog suda kao i od Federalnog pravobranilaštva je 22. novembra 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 5. Tužena banka i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 28. februara 2008. godine. Kantonalni sud i Federalno pravobranilaštvo su dostavili odgovore 24. i 26. novembra 2010. godine. Opštinski sud je dostavio spis na uvid 17. septembra 2010. godine, a odgovor na apelaciju nije dostavio. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 1. decembra 2010. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelantkiwa je 17. februara 1992. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv Jugobanke d.d. Sarajevo–Filijala Bihać (u daqnjem tekstu: Jugobanka) radi isplate deviznih sredstava sa štedne kwižice, u iznosima i valutama koji su u tužbi tačno navedeni. Predmet je u Opštinskom sudu evidentiran pod brojem P-140/92. 9. Opštinski sud je prvo ročište održao 14. aprila 1992. godine i tom prilikom donio presudu zbog izostanka. Opštinski sud je, zatim, u dnevnoj naredbi od 3. maja 1994. godine, konstatovao da je žalba Jugobanke od 12. aprila 1994. godine blagovremena i dostavio je apelantkiwi na odgovor, a zatim Višem sudu na odlučivanje. Viši sud je 27. juna 1994. godine aktom broj GŽ-37/94 vratio predmetni spis Opštinskom sudu uz uputstvo da sa žalbom postupi kao s prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje. Opštinski sud je zakazao ročište za 25. april 1995. godine, na koje je pristupio apelantkiwin suprug i predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme s obzirom da je apelantkiwa zatražila tumačenje "Narodne banke o pravnom slijedniku Jugobanke". 10. Ministarstvo finansija Republike Bosne i Hercegovine je aktom broj 04-054-3414-1/95 od 8. maja 1995. godine odgovorilo Višem sudu na pitanje o pravnom slijedniku Jugobanke. 11. Apelantkiwa je 26. avgusta 1996. godine Opštinskom sudu dostavila podnesak kojim je uredila tužbu tako da je umjesto dotadašnje tužene Jugobanke kao tuženu označila tuženu banku. 12. Apelantkiwa je podneskom od 21. marta 1997. godine urgirala da se zakaže rasprava. 13. Opštinski sud je na ročištu od 27. januara 1998. godine procesnim rješenjem odlučio da se žalba od 12. aprila 1994. godine smatra prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje, da se ukida Presuda zbog izostanka broj P-140/92 od 14. aprila 1992. godine i predmet nastavi voditi pod novim brojem P-103/98. Opštinski sud je zatim ročište odložio na neodređeno vrijeme, a apelantkiwi je naložio da dostavi sudu u dva primjerka dopis Ministarstavafinansija od 8. maja 1995. godine. 14. Nakon toga, Opštinski sud je odložio zakazana ročišta od 2. jula 1998. godine kao i od 10. februara i 7. marta 2000. godine. 15. Apelantkiwa je podneskom od 17. aprila 2000. godine proširila tužbu tako da je, pored tužene banke, tužila i Federaciju Bosne i Hercegovine. 16. Sljedeće ročište je Opštinski sud održao 31. maja 2000. godine. Tom prilikom je Opštinski sud apelantkiwi predao podnesak Federalnog pravobranilaštva (zakonski zastupnik Federacije BiH) broj R-91/2000 od 12. maja 2000. godine, kojim je obavijestilo sud, u smislu člana 177 stav 2 ZPP-a, da Federacija BiH ne pristaje na proširenje tužbe. 17. Nakon toga, apelantkiwa je 9. juna 2000. godine povodom istog pravnog i činjeničnog osnova kao i u identično postavljenom tužbenom zahtjevu (kao u predmetu broj P-103/08), Opštinskom sudu dostavila tužbu u kojoj je kao tuženu označila Federaciju BiH. Predmet je evidentiran pod brojem P-447/00. U vezi s tim, apelantkiwa je 13. juna 2000. godine Opštinskom sudu dostavila podnesak s primjerkom tužbe iz predmeta P-447/00, te zatražila da sud izvrši spajanje tog predmeta s predmetom broj P-103/98 i u smislu odredbe člana 259 ZPP-a vodi jedan postupak. 18. Opštinski sud je donio Rješenje broj P-103/98 od 14. novembra 2000. godine kojim se parnični predmeti koji se vode pod brojevima P-103/98 i P-447/00 spajaju i vode pod poslovnim brojem P-103/98. 19. Sljedeća ročišta sud je održao 22. decembra 2000. i 9. februara 2001. godine, na kom je glavna rasprava zakqučena. 20. Opštinski sud je donio Presudu broj P-103/98 od 9. februara 2001. godine kojom je u cijelosti odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev. 21. Apelantkiwa je protiv donesene presude izjavila žalbu 20. marta 2001. godine. 22. Kantonalni sud je, uz propratni akt broj Gž-448/01 od 26. oktobra 2001. godine, 2. novembra 2001. godine vratio predmet Opštinskom sudu jer je utvrdio da izjavljena žalba nije potpisana. Opštinski sud je 9. novembra 2001. godine, nakon ispravljanja navedenog nedostatka u žalbi, 23. novembra 2001. godine vratio predmet Kantonalnom sudu. 23. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-968/01 od 31. maja 2002. godine kojim je apelantkiwinu žalbu uvažio, osporavanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je istakao da je Opštinski sud propustio da ocijeni da li je povrijeđeno apelantkiwino pravo na mirno uživanje imovine. Takođe je istakao da, u ponovnom postupku, prvostepeni sud treba da posmatra odgovornost tuženih i u okviru Odluke Ustavnog suda Federacije BiH od 8. januara 2001. godine kojom je utvrđeno da odredbe iz čl. 3, 7, 11 i 18 Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživawa građana u postupku privatizacije nisu u skladu s Ustavom Federacije BiH. Kantonalni sud je vratio spis Opštinskom sudu 27. juna 2002. godine. 24. Predmet je zatim evidentiran pod brojem P-670/02. U ponovljenom postupku Opštinski sud je 16. septembra 2002. godine održao i zakqučio glavnu raspravu. 25. Opštinski sud je donio Presudu broj P-670/02 od 16. septembra 2002. godine kojom je usvojio apelantkiwin tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku koja je obavezana da apelantkiwi isplati deviznu štednju u iznosima i valutama pojedinačno navedenim u dispozitivu s kamatama na štedne uloge po viđenju na devizna sredstva počev od 4. do 17. februara 1992. godine, a od 17. februara 1992. godine do isplate i zakonsku zateznu kamatu na označene novčane iznose kao i troškove postupka. Osim toga, Opštinski sud je apelantkiwinu tužbu u odnosu na Federaciju BiH odbacio. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je utvrdio da je tužena banka primila novac od apelantkinje na ime devizne štednje, koji do donošewa presude nije isplatila. Shodno mišljenju Opštinskog suda, apelantkiwi pripada pravo na isplatu devizne štednje na osnovu člana 1038 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO) i na osnovu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Opštinski sud je zakqučio da nijedan pozitivni propis nije iskqučio isplatu štednih uloga apelantkiwi. Dalje je istakao da je apelantkiwinu tužbu u odnosu na Federaciju BiH odbacio kao preuranjenu jer apelantkiwa stiče pravo da namirenje potraživawa zahtijeva od Federacije BiH kao jemca tek ukoliko ni prinudnim putem u izvršnom postupku ne uspije da naplati potraživawa od tužene banke kao glavnog dužnika. 26. Protiv donesene presude tužena banka je izjavila žalbu 11. oktobra 2002. godine. 27. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine kojom je žalbu tužene banke uvažio, prvostepenu presudu u osporavanom dijelu preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je građansko-pravni odnos između apelantkinje i tuženih nastao i trajao u pravnom režimu bivše države koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju i uz njega donesenim propisima zabranila slobodu raspolagawa sredstvima na deviznim računima i štednim ulozima građana (član 71 Zakon o deviznom poslovanju). Ovakav pravni režim zabrane raspolagawa naslijedila je i novonastala Republika BiH prilikom osamostaljewa kada je donijela Uredbu sa zakonskom snagom o deviznomposlovanju i Zakon o deviznom poslovanju iz 1994. godine, kojim se ne uređuju odnosi nastali prije njegovog stupawa na snagu, već se obavezala da će pitanje stare devizne štednje riješiti donošenjem zakona o javnom dugu Bosne i Hercegovine. Na kraju, Kantonalni sud je zakqučio da Zakon o deviznom poslovanju bivše države mora da se primijeni na sve odnose nastale u vrijeme dok je bio na pravnoj snazi, odnosno na sve odnose zasnovane do stupawa na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. godine. S obzirom na to da navedeni zakon zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio i apelantkiwin tužbeni zahtjev odbio. 28. Protiv presude Kantonalnog suda apelantkiwa je izjavila reviziju 24. novembra 2005. godine. 29. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješewa Vrhovni sud je istakao da je predmet konkretnog spora novčano potraživanje apelantkinje čija protivvrijednost, u vrijeme presuđewa tj. 16. septembra 2002. godine, iznosi 6.015,41 KM. Zbog navedenog, uzimajući u obzir da, u smislu odredbe člana 364 stav 2 ranijeg ZPP-a, revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim sporovima u kojim se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu ako vrijednost predmeta spora osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 15.000 KM, Vrhovni sud je reviziju odbacio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 30. Apelantkiwa navodi da joj je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Iz sadržaja apelacije proizilazi da se apelantkiwa žali na povredu prava na mirno uživanje imovine jer smatra da je u konkretnom slučaju redovni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio njen tužbeni zahtjev. Apelantkiwa ističe da se u donesenoj odluci daje primat zakonima Federacije i podzakonskim aktima u odnosu na Evropsku konvenciju. Dalje, apelantkiwa smatra da joj pripada pravo na mirno uživanje imovine, kako u skladu s Evropskom konvencijom, tako i u skladu s članom 1038 stav 2 ZOO-a. 31. Pored toga, apelantkiwa se žali i na povredu prava na pravično suđenje u razumnom vremenskom roku. Apelantkiwa traži da joj se dosudi satisfakcija u iznosu od 5.000 KM zbog "nepotrebnog odugovlačewa predmetnog postupka". b) Odgovor na apelaciju 32. Kantonalni sud je naveo da nema nikakav novi stav koji bi se razlikovao od stava izraženog u obrazloženju osporavane presude, a koji je rezultat ispitivawa Presude Opštinskog suda broj P-670/02 od 16. septembra 2002. godine. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je tačno da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao dugo, međutim ukupna dužina postupka ne može da se pripiše iskqučivo neažurnosti Kantonalnog suda. Dalje, Kantonalni sud je istakao da, ukoliko se pogledaju datumi donošewa pojedinih odluka, kako prvostepenih tako i drugostepenih, a ima se u vidu činjenica da je postupak ponovo vođen, onda bi faktički bio "održan razumni rok". 33. Federalno pravobranilaštvo je istaklo da je presuda donesena u saglasnosti svažećim propisima i da u postupku koji je vođen po apelantkiwinoj tužbi nije došlo do kršewa qudskih prava propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 34. Tužena banka je istakla da smatra da nije pasivno legitimisana jer je za izmirenje obaveza po osnovu potraživawa devizne štednje, shodno Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a sredstva obezbjeđuju Federacija BiH, Republika Srpska i Brčko distrikt. Zakonska regulativa je nesumwiva i jasna kada je u pitanju citirani zakon, odnosno kada je wime propisano ko je nosilac obaveza po osnovu devizne štednje te na koji način i u kom postupku su potražioci devizne štednje trebali da dokažu i ostvare svoja potraživawa. Isto tako, citirani zakon u članu 54 propisuje da jedino obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verifikovane u skladu s odredbama ovog zakona mogu da se dokazuju i ostvaruju samo u sudskom postupku. To dalje znači da je apelantkiwa bila obavezna da svoja potraživawa verifikuje kod nadležne agencije, a ukoliko je ona to propustila, to ne može da bude osnov za nadležnost sudova u ovoj stvari. Tužena banka je predložila da Ustavni sud apelaciju odbaci. V. Relevantni propisi 35.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu, glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 36.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 37.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost VI.1 Dopustivost apelacije u odnosu na član 6 stav 1 Evropske konvencije 38. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 39. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 40. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2396/05 od 9. novembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelantkiwinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 107/03 od 24. novembra 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantkiwine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 107/03 od 24. novembra 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 2884/06od 10. januara 2008. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošewa apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda uručena apelantkiwi 15. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2005. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Shodno tome, apelacija je podnesena blagovremeno, a apelantkiwa je iscrpila sve djelotvorne pravne lijekove. 41. Dio apelacije koji se tiče navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovan, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 42. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se tiče članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI.2. Dopustivost apelacije u odnosu na član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 43. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se tiče navoda o povredi člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda. 44. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu izpresude svakog suda u Bosni i Hercegovini. 45. Član 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti; 46. U vezi s apelantkiwinim navodima, Ustavni sud prije svega ističe da je nakon donošewa osporavane presude Kantonalnog suda, stupio na pravnu snagu Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 28/06, 76/06 i 72/07). 47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovineaplikacija broj 27912/02, od 3. novembra 2009. godine razmatrao ista činjenično-pravna pitawa kao i Ustavni sud u svojim mnogobrojnim ranijim odlukama. Evropski sud se, razmatrajući predmetSuljagiću vezi s relevantnim pravom i praksom, pozvao na odluku u svom predmetuJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02,ECHR2005-XII;Suljagić protiv Bosne i Hercegovinebroj 27912/02 od 20. juna 2006. godine i presudu u predmetuJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02,ECHR2006-XII. Evropski sud je naveo da je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje stupio na snagu 15. aprila 2006. godine, a navedenim zakonom Bosna i Hercegovina se obavezala da isplati prvobitne depozite koji su položeni ubankama na njenoj teritoriji i pripadajuće kamate sa 31. decembrom 1991. godine, po prvobitnoj kamatnoj stopi, umanjenoj za iznose koji su već iskorišćeni. Dalje, Evropski sud je naveo da je Ustavni sud ispitivao ustavnost odredbe koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0.5% za period od 1. januara 1992. do 15. aprila 2006. godine u OdluciU 13/06od 28. marta i odlučio da je opravdana imajući u vidu sve okolnosti, a posebno potrebu da se obnovi nacionalna privreda nakon razornog rata. Evropski sud je dalje utvrdio da su državne obveznice trebale da budu izdate do 31. marta 2008. godine, a treba da budu otplaćene najkasnije do 31. decembra 2016. godine s kamatom od 2.5% na godišnjem nivou. Evropski sud se takođe pozvao na Odluku Ustavnog sudaU3/08od 4. oktobra 2008. ("Službeni glasnik BiH" broj 99/08). Međutim, imajući u vidu relevantno zakonodavstvo, kao i analizirajući postupak implementacije zakona, naročito na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta BiH, Evropski sud je utvrdio da se može reći da je zakonodavstvo u skladu s članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali je ocijenio osnovanim navode aplikanta da je stanje implementacije zakona nezadovoljavajuće zbog zaostalih isplata rata i kašnjenja u emitiranju vladinih obveznica u Federaciji BiH i Brčko distriktu BiH, te s tim u vezi zakqučio da je došlo do kršewa aplikantovih prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 48. Takođe, Evropski sud je u predmetuSuljagićnaveo da se radi o sistemskom problemu, te je naređeno Bosni i Hercegovini da u roku od šest mjeseci od dana kada odluka postane konačna obezbijedi mehanizme izdavawa obveznica, isplate neisplaćenih rata po osnovu stare devizne štednje i isplatu kamata. Takođe, Evropski sud je zakqučio da će u narednom roku od šest mjeseci obustaviti postupke u svim predmetima koji se odnose na staru deviznu štednju. 49. Dalje, Ustavni sud se poziva na najnoviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, odlukaJosip Zadrić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 18804/04 od 16. novembra 2010. godine), u kojoj je Evropski sud na osnovu utvrđewa Komiteta ministara Savjeta Evrope zakqučio da su preduzete mjere koje je Evropski sud naložio u navedenoj presudiSuljagić i drugi,tejeslučajshodnomišljenju Evropskog suda riješen. U vezi s tim, Evropski sud je naveo da je Komitet ministara Savjeta Evrope na svojoj 1092. sjednici (DH) od 14. do 15. septembra 2010. godine, na osnovu člana 46 Evropske konvencije, konstatovao:Federacija Bosne i Hercegovine emitovala je vladine obveznice za isplatu "stare" devizne štednje za koju su izdate potvrde o verifikaciji. Vlada Federacije je donijela odluke kojima se nalaže prva emisija ovih obveznica na dan 21. oktobra 2009. godine i druga emisija na dan 24. mart 2010. godine. Ove odluke objavljene su u "Službenim novinama Federacije BiH" br. 67/2009 i 17/2010. Federacija je takođe donijela odluku kojom se nalaže isplata zaostalih rata koje su dospjele 27/3/2009 i 27/09/2009. Odluka je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 17/2010. Ove rate se odnose na isplatu kamata na obvezniceŠ...Ć. Stvarna isplata rata je izvršena dana 16/07/2010. Relevantni rokovi su produženi kako bi omogućili onima koji još nisu pribavili potvrde o verifikaciji svoje stare devizne štednje, da ih pribave. Rok u Republici Srpskoj je produžen do 31/12/2010, u Federaciji do 03/08/2010.auDistriktu Brčko do 15/10/2010. Sve ove odluke su objavljene u službenim glasilima Entiteta i Distrikta Brčko. Dana 29/04/2010 vlada Federacije je donijela odluku da Federacija treba isplatiti zatezne kamte po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja svake naredne rate... Može se smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine poduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu sa pilot presudom. Evropski sud je istakao da nema razloga da se ne složi s onim što je Komitet ministara utvrdio i zakqučio je da je slučaj riješen, u skladu s članom 37 stav 1(b) Evropske konvencije. Dalje, Evropski sud je naveo da, iako je aplikant pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama, u predmetuSuljagićje već utvrđeno da nije neophodno da se dosuđuje adekvatna naknada svim licima koja su ovim pogođena. S tim u vezi, Evropski sud je naveo da, s obzirom na svrhu ranije spomenute procedure pilot presude, uloga Evropskog suda nakon donošewa pilot presude i nakon što dotična država implementira generalne mjere u skladu s Evropskom konvencijom, ne može da se pretvori u dosuđivanje pojedinačne novčane naknade u repetitivnim slučajevima koji rezultuju iz istog sistemskog problema. Slijedom navedenog, Evropski sud je zakqučio da dodatno razmatranje predmetne aplikacije nije više opravdano i nije našao nikakve posebne okolnosti u vezi sa zaštitom qudskih prava kako je to definisano Evropskom konvencijom i njenim protokolima, koje bi zahtijevale daqnje razmatranje konkretnog predmeta kao i stotina sličnih aplikacija koje se nalaze pred Evropskim sudom, pa je zakqučio da predmet briše s popisa slučajeva. 50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ističe da je nakon donošewa presude koja se osporava apelacijom došlo do donošewa zakona kojima je regulisano pitanje isplate stare devizne štednje građana. Takođe ističe da je zatim, presudom Evropskog sudaSuljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 3. novembra 2009. godine došlo do izmjene pravnih okolnosti relevantnih i za konkretan slučaj u vezi s pravom na imovinu, s obzirom da je navedenom presudom Evropskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će obezbijediti implementaciju zakonskih odredaba kojima je regulisano pitanje isplate stare devizne štednje. Osim toga, Ustavni sud ističe da je zatim i Evropski sud u presudiJosip Zadrić protiv Bosne i Hercegovineod 16. novembra 2010. godine zakqučio da može da se smatra da su vlasti Bosne i Hercegovine preduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu s presudomSuljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovineod 3. novembra 2009. godine. 51. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII. Meritum 52. Apelantkiwa je navela da joj je zbog dužine trajawa postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije 53. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 54. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 55. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 56. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 57. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 58. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantkiwine tužbe pokrenut 17. februara 1992. godine. Međutim, period koji,ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju opravdanosti dužine postupka na koji se apelantkiwa žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do donošewa odluke Kantonalnog suda od 27. septembra 2005. godine, dakle, period od 9 godina i oko devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao oko 13 godine i sedam mjeseci. c) Analiza dužine trajawa postupka 59. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji je pokrenut radi isplate stare devizne štednje, koji je po mišljenju Ustavnog suda, sobzirom na pravna i činjenična pitawa koja je trebalo ispitati, relativno složen. 60. Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud, nakon zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, donio odluku tek za oko pet godina te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio nakon nešto duže od jedne godine, ali da je predmet vraćen na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćawa predmeta na ponovni postupak Opštinski sud odmah uzeo predmet u rad i za vrijeme kraće od tri mjeseca donio presudu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je povodom žalbe tužene banke Kantonalni sud po drugi put odlučio nakon dvije godine i oko 11 mjeseci. Osim toga, u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je i sam priznao da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari trajao dugo, ali da jec obzirom na činjenicu da je postupak ponovo vođen, faktički "održan razumni rok". U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda shodno kojoj dužina trajawa postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može da bude smatrana "razumnom". Međutim, u obzir mora da se uzme postupak u cijelosti i dužina trajawa postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi Evropski sud, Ruotuloprotiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). 61. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, trajanje postupaka pred svakim od dva redovna suda, te činjenicu da je Kantonalni sud kao drugostepeni vraćao predmet na ponovni postupak i u situaciji kada mu je ZPP dopuštao da sam održi raspravu i pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje te donese odluku o tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da je odluka o apelantkiwinom zahtjevu donesena uz neopravdano dugo trajanje postupka, za šta postoji doprinos oba suda. Ustavni sud naglašava da u izvjesnoj mjeri postoji i apelantkiwina odgovornost zbog dužine postupka, ali da ona nije bila takve prirode da je odlučna za ovako dugo trajanje postupka. 62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje "u razumnom roku" iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Kompenzacija 63. Apelantkiwa je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajawa predmetnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 64. Prilikom odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu apelantkiwi bi, za svaku godinu odgađawa da se donese odluka, trebalo da se isplati približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantkiwine tužbe pred Opštinskim sudomratione temporistrajao devet godina i sedam mjeseci, apelantkiwi se određuje naknada u visini od 1.350 KM. Ovaj iznos apelantkiwi je dužna daisplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište nadležnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 65. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, iako je po mišljenju Ustavnog suda relativno složen, trajao devet godina i oko deset mjeseci, budući da sudovi nisu dali razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 66. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 8, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 67. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 467/08, rješavajući apelacijuVesne Veršić,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16.stav 4. tačka 8, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaVesne Veršić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž:107/03 od 27. septembra 2005. godine. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplatiVesni Veršićiznos od 1.350 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaVesne Veršić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž:107/03 od 27. septembra 2005. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vesna Veršić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 27. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2396/05 od 9. novembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela 24. novembra 2005. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak po izjavljenoj apelanticinoj reviziji pred Vrhovnom sudom u toku. Odlučujući o izjavljenoj apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu iz formalnih razloga. 3. S obzirom da je apelantica, nakon donošenja Rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine ponovno podnijela identičnu apelaciju, Ustavni sud je, na sjednici Vijeća od pet sudija od 10. januara 2008. godine, odlučio da se podnesena apelacija evidentira pod novim brojem. Nakon toga, predmet je evidentiran pod brojem AP 467/08. 4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda kao i od Union banke d.d. Sarajevo–Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: tužena banka) zatraženo je 18. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 10. septembra 2010. godine da dostavi spis radi uvida. Osim toga, od Općinskog i Kantonalnog suda kao i od Federalnog pravobranilaštva je 22. novembra 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 5. Tužena banka i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 28. februara 2008. godine. Kantonalni sud i Federalno pravobranilaštvo su dostavili odgovore 24. i 26. novembra 2010. godine. Općinski sud je dostavio spis na uvid 17. septembra 2010. godine, a odgovor na apelaciju nije dostavio. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 1. decembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 8. Apelantica je 17. februara 1992. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Jugobanke d.d. Sarajevo–Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: Jugobanka) radi isplate deviznih sredstava sa štedne knjižice, u iznosima i valutama koji su u tužbi tačno navedeni. Predmet je u Općinskom sudu evidentiran pod brojem P-140/92. 9. Općinski sud je prvo ročište održao 14. aprila 1992. godine i tom prilikom donio presudu zbog izostanka. Općinski sud je, potom, u dnevnoj naredbi od 3. maja 1994. godine, konstatovao da je žalba Jugobanke od 12. aprila 1994. godine blagovremena i dostavio je apelantici na odgovor, a potom Višem sudu na odlučivanje. Viši sud je 27. juna 1994. godine aktom broj GŽ-37/94 vratio predmetni spis Općinskom sudu uz uputu da sa žalbom postupi kao s prijedlogom za povrat u pređašnje stanje. Općinski sud je zakazao ročište za 25. april 1995. godine, na koje je pristupio apelanticin suprug i predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme s obzirom da je apelantica zatražila tumačenje "Narodne banke o pravnom slijedniku Jugobanke". 10. Ministarstvo finansija Republike Bosne i Hercegovine je aktom broj 04-054-3414-1/95 od 8. maja 1995. godine odgovorilo Višem sudu na upit o pravnom slijedniku Jugobanke. 11. Apelantica je 26. augusta 1996. godine Općinskom sudu dostavila podnesak kojim je uredila tužbu tako da je umjesto dotadašnje tužene Jugobanke kao tuženu označila tuženu banku. 12. Apelantica je podneskom od 21. marta 1997. godine urgirala zakazivanje rasprave. 13. Općinski sud je na ročištu od 27. januara 1998. godine procesnim rješenjem odlučio da se žalba od 12. aprila 1994. godine smatra prijedlogom za povrat u pređašnje stanje, da se ukida Presuda zbog izostanka broj P-140/92 od 14. aprila 1992. godine i predmet nastavi voditi pod novim brojem P-103/98. Općinski sud je potom ročište odložio na neodređeno vrijeme, a apelantici je naložio da dostavi sudu u dva primjerka dopis Ministarstava finansija od 8. maja 1995. godine. 14. Nakon toga, Općinski sud je odložio zakazana ročišta od 2. jula 1998. godine kao i od 10. februara i 7. marta 2000. godine. 15. Apelantica je podneskom od 17. aprila 2000. godine proširila tužbu tako da je, pored tužene banke, tužila i Federaciju Bosne i Hercegovine. 16. Sljedeće ročište je Općinski sud održao 31. maja 2000. godine. Tom prilikom je Općinski sud apelantici predao podnesak Federalnog pravobranilaštva (zakonski zastupnik Federacije BiH) broj R-91/2000 od 12. maja 2000. godine, kojim je obavijestilo sud, u smislu člana 177. stav 2. ZPP-a, da FederacijaBiHnepristajenaproširenjetužbe. 17. Nakon toga, apelantica je 9. juna 2000. godine povodom istog pravnog i činjeničnog osnova kao i u identično postavljenom tužbenom zahtjevu (kao u predmetu broj P-103/08), Općinskom sudu dostavila tužbu u kojoj je kao tuženu označila Federaciju BiH. Predmet je evidentiran pod brojem P-447/00. U vezi s tim, apelantica je 13. juna 2000. godine Općinskom sudu dostavila podnesak s primjerkom tužbe iz predmeta P-447/00, te zatražila da sud izvrši spajanje tog predmeta s predmetom broj P-103/98 i u smislu odredbe člana 259. ZPP-a vodi jedan postupak. 18. Općinski sud je donio Rješenje broj P-103/98 od 14. novembra 2000. godine kojim se parnični predmeti koji se vode pod brojevima P-103/98 i P-447/00 spajaju i vode pod poslovnim brojem P-103/98. 19. Sljedeća ročišta sud je održao 22. decembra 2000. i 9. februara 2001. godine, na kojem je glavna rasprava zaključena. 20. Općinski sud je donio Presudu broj P-103/98 od 9. februara 2001. godine kojom je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev. 21. Apelantica je protiv donesene presude izjavila žalbu 20. marta 2001. godine. 22. Kantonalni sud je, uz propratni akt broj Gž-448/01 od 26. oktobra 2001. godine, 2. novembra 2001. godine vratio predmet Općinskom sudu jer je utvrdio da izjavljena žalba nije potpisana. Općinski sud je 9. novembra 2001. godine, nakon ispravljanja navedenog nedostatka u žalbi, 23. novembra 2001. godine vratio predmet Kantonalnom sudu. 23. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-968/01 od 31. maja 2002. godine kojim je apelanticinu žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud propustio ocijeniti da li je povrijeđeno apelantičino pravo na mirno uživanje imovine. Također je istakao da, u ponovnom postupku, prvostepeni sud treba da posmatra odgovornost tuženih i u okviru Odluke Ustavnog suda Federacije BiH od 8. januara 2001. godine kojom je utvrđeno da odredbe iz čl. 3, 7, 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije nisu u skladu s Ustavom Federacije BiH. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 27. juna 2002. godine. 24. Predmet je potom evidentiran pod brojem P-670/02. U ponovljenom postupku Općinski sud je 16. septembra 2002. godine održao i zaključio glavnu raspravu. 25. Općinski sud je donio Presudu broj P-670/02 od 16. septembra 2002. godine kojom je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku koja je obavezana da apelantici isplati deviznu štednju u iznosima i valutama pojedinačno navedenim u dispozitivu s kamatama na štedne uloge po viđenju na devizna sredstva počevši od 4. do 17. februara 1992. godine, a od 17. februara 1992. godine do isplate i zakonsku zateznu kamatu na označene novčane iznose kao i troškove postupka. Osim toga, Općinski sud je apelanticinu tužbu u odnosu na Federaciju BiH odbacio. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je tužena banka primila novac od apelantice na ime devizne štednje, koji do donošenja presude nije isplatila. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantici pripada pravo na isplatu devizne štednje na osnovu člana 1038. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i na osnovu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Općinski sud je zaključio da nijedan pozitivni propis nije isključio isplatu štednih uloga apelantici. Dalje je istakao da je apelanticinu tužbu u odnosu na Federaciju BiH odbacio kao preuranjenu jer apelantica stiče pravo da namirenje potraživanja zahtijeva od Federacije BiH kao jamca tek ukoliko ni prinudnim putem u izvršnom postupku ne uspije da naplati potraživanja od tužene banke kao glavnog dužnika. 26. Protiv donesene presude tužena banka je izjavila žalbu 11. oktobra 2002. godine. 27. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine kojom je žalbu tužene banke uvažio, prvostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je građansko-pravni odnos između apelantice i tuženih nastao i trajao u pravnom režimu bivše države koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju i uz njega donesenim propisima zabranila slobodu raspolaganja sredstvima na deviznim računima i štednim ulozima građana (član 71. Zakon o deviznom poslovanju). Ovakav pravni režim zabrane raspolaganja naslijedila je i novonastala Republika BiH prilikom osamostaljenja kada je donijela Uredbu sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju i Zakon o deviznom poslovanju iz 1994. godine, kojim se ne uređuju odnosi nastali prije njegovog stupanja na snagu, već se obavezala da će pitanje stare devizne štednje riješiti donošenjem zakona o javnom dugu Bosne i Hercegovine. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da se Zakon o deviznom poslovanju bivše države mora primijeniti na sve odnose nastale u vrijeme dok je bio na pravnoj snazi, odnosno na sve odnose zasnovane do stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. godine. S obzirom na to da navedeni zakon zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio i apelanticin tužbeni zahtjev odbio. 28. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju 24. novembra 2005. godine. 29. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je predmet konkretnog spora novčano potraživanje apelantice čija protuvrijednost, u vrijeme presuđenja tj. 16. septembra 2002. godine, iznosi 6.015,41 KM. Zbog navedenog, uzimajući u obzir da, u smislu odredbe člana 364. stav 2. ranijeg ZPP-a, revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim sporovima u kojim se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 15.000 KM, Vrhovni sud je reviziju odbacio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 30. Apelantica navodi da joj je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na mirno uživanje imovine jer smatra da je u konkretnom slučaju redovni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio njen tužbeni zahtjev. Apelantica ističe da se u donesenoj odluci daje primat zakonima Federacije i podzakonskim aktima u odnosu na Evropsku konvenciju. Dalje, apelantica smatra da joj pripada pravo na mirno uživanje imovine, kako u skladu s Evropskom konvencijom, tako i u skladu s članom 1038. stav 2. ZOO-a. 31. Pored toga, apelantica se žali i na povredu prava na pravično suđenje u razumnom vremenskom roku. Apelantica traži da joj se dosudi satisfakcija u iznosu od 5.000 KM zbog "nepotrebnog odugovlačenja predmetnog postupka". b) Odgovor na apelaciju 32. Kantonalni sud je naveo da nema nikakav novi stav koji bi se razlikovao od stava izraženog u obrazloženju pobijane presude, a koji je rezultat ispitivanja Presude Općinskog suda broj P-670/02 od 16. septembra 2002. godine. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je tačno da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao dugo, međutim ukupna dužina postupka se ne može pripisati isključivo neažurnosti Kantonalnog suda. Dalje, Kantonalni sud je istakao da, ukoliko se pogledaju datumi donošenja pojedinih odluka, kako prvostepenih tako i drugostepenih, a ima se u vidu činjenica da je postupak ponovno vođen, onda bi faktički bio "održan razumni rok". 33. Federalno pravobranilaštvo je istaklo da je presuda donesena u saglasnosti s važećim propisima i da u postupku koji je vođen po apelanticinoj tužbi nije došlo do kršenja ljudskih prava propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 34. Tužena banka je istakla da smatra da nije pasivno legitimisana jer je za izmirenje obaveza po osnovu potraživanja devizne štednje, shodno Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a sredstva osiguravaju Federacija BiH, Republika Srpska i Brčko distrikt. Zakonska regulativa je nedvojbena i jasna kada je u pitanju citirani zakon, odnosno kada je njime propisano ko je nosilac obaveza po osnovu devizne štednje te na koji način i u kojem postupku su potražioci devizne štednje trebali da dokažu i ostvare svoja potraživanja. Isto tako, citirani zakon u članu 54. propisuje da se jedino obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verificirane u skladu s odredbama ovog zakona mogu dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku. To dalje znači da je apelantica bila obavezna svoja potraživanja verificirati kod nadležne agencije, a ukoliko je ona to propustila, to ne može biti osnov za nadležnost sudova u ovoj stvari. Tužena banka je predložila da Ustavni sud apelaciju odbaci. V. Relevantni propisi 35.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu, glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 36.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99), u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 37.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost VI.1 Dopustivost apelacije u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije 38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 39. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 40. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2396/05 od 9. novembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 107/03 od 24. novembra 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelanticine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 107/03 od 24. novembra 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 2884/06od 10. januara 2008. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda uručena apelantici 15. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, apelacija je podnesena blagovremeno, a apelantica je iscrpila sve djelotvorne pravne lijekove. 41. Dio apelacije koji se tiče navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovan, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se tiče člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI.2. Dopustivost apelacije u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 43. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se tiče navoda o povredi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda. 44. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 45. Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti; 46. U vezi s apelanticinim navodima, Ustavni sud prije svega ističe da je nakon donošenja osporavane presude Kantonalnog suda, stupio na pravnu snagu Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 28/06, 76/06 i 72/07). 47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovineaplikacija broj 27912/02, od 3. novembra 2009. godine razmatrao ista činjenično-pravna pitanja kao i Ustavni sud u svojim mnogobrojnim ranijim odlukama. Evropski sud se, razmatrajući predmetSuljagiću vezi s relevantnim pravom i praksom, pozvao na odluku u svom predmetuJeličić protiv Bosne i Hercegovine broj 41183/02, ECHR 2005-XII;Suljagić protiv Bosne i Hercegovinebroj 27912/02 od 20. juna 2006. godine i presudu u predmetuJeličić protiv Bosne i Hercegovinebroj 41183/02, ECHR 2006-XII. Evropski sud je naveo da je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje stupio na snagu 15. aprila 2006. godine, a navedenim zakonom Bosna i Hercegovina se obavezala da isplati prvobitne depozite koji su položeni u bankama na njenoj teritoriji i pripadajuće kamate sa 31. decembrom 1991. godine, po prvobitnoj kamatnoj stopi, umanjenoj za iznose koji su već iskorišteni. Nadalje, Evropski sud je naveo da je Ustavni sud ispitivao ustavnost odredbe koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0.5% za period od 1. januara 1992. do 15. aprila 2006. godine u OdluciU 13/06od 28. marta i odlučio da je opravdana imajući u vidu sve okolnosti, a posebno potrebu da se obnovi nacionalna privreda nakon razornog rata. Evropski sud je dalje utvrdio da su državne obveznice trebale biti izdate do 31. marta 2008. godine, a trebaju biti otplaćene najkasnije do 31. decembra 2016. godine s kamatom od 2.5% na godišnjem nivou. Evropski sud se također pozvao na Odluku Ustavnog sudaU3/08od 4. oktobra 2008. ("Službeni glasnik BiH" broj 99/08). Međutim, imajući u vidu relevantno zakonodavstvo, kao i analizirajući postupak implementacije zakona, naročito na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta BiH, Evropski sud je utvrdio da se može reći da je zakonodavstvo u skladu s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali je ocijenio osnovanim navode aplikanta da je stanje implementacije zakona nezadovoljavajuće zbog zaostalih isplata rata i kašnjenja u emitiranju vladinih obveznica u Federaciji BiH i Brčko distriktu BiH, te s tim u vezi zaključio da je došlo do kršenja aplikantovih prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 48. Također, Evropski sud je u predmetuSuljagićnaveo da se radi o sistemskom problemu, te je naređeno Bosni i Hercegovini da u roku od šest mjeseci od dana kada odluka postane konačna osigura mehanizme izdavanja obveznica, isplate neisplaćenih rata po osnovu stare devizne štednje i isplatu kamata. Također, Evropski sud je zaključio da će u narednom roku od šest mjeseci obustaviti postupke u svim predmetima koji se odnose na staru deviznu štednju. 49. Dalje, Ustavni sud se poziva na najnoviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, odlukaJosip Zadrić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 18804/04 od 16. novembra 2010. godine), u kojoj je Evropski sud na osnovu utvrđenja Komiteta ministara Vijeća Evrope zaključio da su preduzete mjere koje je Evropski sud naložio u navedenoj presudiSuljagić i drugi, te je slučaj prema mišljenju Evropskog suda riješen. U vezi s tim, Evropski sud je naveo da je Komitet ministara Vijeća Evrope na svojoj 1092. sjednici (DH) od 14. do 15. septembra 2010. godine, na osnovu člana 46. Evropske konvencije, konstatirao:Federacija Bosne i Hercegovine emitovala je vladine obveznice za isplatu "stare" devizne štednje za koju su izdate potvrde o verifikaciji. Vlada Federacije je donijela odluke kojima se nalaže prva emisija ovih obveznica na dan 21. oktobra 2009. godine i druga emisija na dan 24. mart 2010. godine. Ove odluke objavljene su u "Službenim novinama Federacije BiH" br. 67/2009 i 17/2010. Federacija je također donijela odluku kojom se nalaže isplata zaostalih rata koje su dospjele 27/3/2009 i 27/09/2009. Odluka je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 17/2010. Ove rate se odnose na isplatu kamata na obvezniceŠ...Ć. Stvarna isplata rata je izvršena dana 16/07/2010. Relevantni rokovi su produženi kako bi omogućili onima koji još nisu pribavili potvrde o verifikaciji svoje stare devizne štednje, da ih pribave. Rok u Republici Srpskoj je produžen do 31/12/2010, u Federaciji do 03/08/2010. a u Distriktu Brčko do 15/10/2010. Sve ove odluke su objavljene u službenim glasilima Entiteta i Distrikta Brčko. Dana 29/04/2010 vlada Federacije je donijela odluku da Federacija treba isplatiti zatezne kamate po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja svake naredne rate... Može se smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine poduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu sa pilot presudom.Evropski sud je istakao da nema razloga da se ne složi s onim što je Komitet ministara utvrdio i zaključio je da je slučaj riješen, u skladu sa članom 37. stav 1(b) Evropske konvencije. Nadalje, Evropski sud je naveo da, iako je aplikant pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama, u predmetuSuljagićje već utvrđeno da nije neophodno dosuditi adekvatnu naknadu svim licima koja su ovim pogođena. S tim u vezi, Evropski sud je naveo da, s obzirom na svrhu ranije spomenute procedure pilot presude, uloga Evropskog suda se nakon donošenja pilot presude i nakon što dotična država implementira generalne mjere u skladu s Evropskom konvencijom, ne može pretvoriti u dosuđivanje pojedinačne novčane naknade u repetitivnim slučajevima koji rezultiraju iz istog sistemskog problema. Slijedom navedenog, Evropski sud je zaključio da dodatno razmatranje predmetne aplikacije nije više opravdano i nije našao nikakve posebne okolnosti u vezi sa zaštitom ljudskih prava kako je to definisano Evropskom konvencijom i njenim protokolima, koje bi zahtijevale daljnje razmatranje konkretnog predmeta kao i stotina sličnih aplikacija koje se nalaze pred Evropskim sudom, pa je zaključio da predmet briše s popisa slučajeva. 50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ističe da je nakon donošenja presude koja se osporava apelacijom došlo do donošenja zakona kojima je regulirano pitanje isplate stare devizne štednje građana. Također ističe da je potom, presudom Evropskog sudaSuljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovineod 3. novembra 2009. godine došlo do izmjene pravnih okolnosti relevantnih i za konkretan slučaj u vezi s pravom na imovinu, s obzirom da je navedenom presudom Evropskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će osigurati implementaciju zakonskih odredbi kojima je regulisano pitanje isplate stare devizne štednje. Osim toga, Ustavni sud ističe da je potom i Evropski sud u presudiJosip Zadrić protiv Bosne i Hercegovineod 16. novembra 2010. godine zaključio da se može smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine preduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu s presudomSuljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovineod 3. novembra 2009. godine. 51. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII. Meritum 52. Apelantica je navela da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije 53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 55. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 56. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 57. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 58. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticine tužbe pokrenut 17. februara 1992. godine. Međutim, period koji, ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju opravdanosti dužine postupka na koji se apelantica žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Kantonalnog suda od 27. septembra 2005. godine, dakle, period od 9 godina i oko devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao oko 13 godine i sedam mjeseci. c) Analiza dužine trajanja postupka 59. U konkretnom slučaju se radi o postupku pokrenutom radi isplate stare devizne štednje, koji je po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na pravna i činjenična pitanja koja je trebalo ispitati, relativno složen. 60. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, donio odluku tek za oko pet godina te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio nakon nešto duže od jedne godine, ali da je predmet vraćen na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinski sud odmah uzeo predmet u rad i za vrijeme kraće od tri mjeseca donio presudu. Također, Ustavni sud primjećuje da je povodom žalbe tužene banke Kantonalni sud po drugi put odlučio nakon dvije godine i oko 11 mjeseci. Osim toga, u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je i sam priznao da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari trajao dugo, ali da je s obzirom na činjenicu da je postupak ponovno vođen, faktički "održan razumni rok". U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana "razumnom". Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud,Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). 61. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, trajanje postupaka pred svakim od dva redovna suda, te činjenicu da je Kantonalni sud kao drugostepeni vraćao predmet na ponovni postupak i u situaciji kada mu je ZPP dopuštao da sam održi raspravu i pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje te donese odluku o tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da je odluka o apelanticinom zahtjevu donesena uz neopravdano dugo trajanje postupka, za šta postoji doprinos oba suda. Ustavni sud naglašava da u izvjesnoj mjeri postoji i apelanticina odgovornost zbog dužine postupka, ali da ona nije bila takve prirode da je odlučna za ovako dugo trajanje postupka. 62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje "u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Kompenzacija 63. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 64. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantici bi, za svaku godinu odgađanja da se donese odluka, trebalo isplatiti približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelanticine tužbe pred Općinskim sudomratione temporistrajao devet godina i sedam mjeseci, apelantici se određuje naknada u visini od 1.350 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište nadležnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 65. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, iako je po mišljenju Ustavnog suda relativno složen, trajao devet godina i oko deset mjeseci, budući da sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 66. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 8, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 475/10, rješavajući apelacijuVelida Musaefendića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2011. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaVelida Musaefendića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. siječnja 2010. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Velid Musaefendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Milenko Petković, odvjetnik iz Maglaja, podnio je 4. veljače 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. siječnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-08-000 141 od 18. ožujka 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Natron" d.d. Maglaj zatraženo je 13. listopada 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 22. listopada 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 28. listopada 2010. godine i "Natron" d.d. Maglaj 19. listopada 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Natron" d.d. Maglaj su dostavljeni apelantu 4. studenoga 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-08-000 141 od 18. ožujka 2009. godine obvezan je tuženi "Natron" d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: poslodavac) uspostaviti apelantu radno-pravni status od 24. siječnja do 5. svibnja 2000. godine i za navedeno razdoblje uplatiti u apelantovu korist doprinose kod Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, kao i apelantu na ime otpremnine isplatiti iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Odbijen je kao neutemeljen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi kao nezakonito poslodavčevo Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 177 od 10. siječnja 1996. godine, te da se obaveže tuženi da u radnu knjižicu upiše apelantu radni staž za razdoblje od 5. svibnja 1992. do 24. siječnja 2000. godine, kao i da za navedeno razdoblje uplati u apelantovu korist doprinose kod Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar. 7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo kako je tijekom postupka utvrđeno da se apelant 31. prosinca 1991. godine zatekao u radnom odnosu kod poslodavca i da se 24. siječnja 2000. godine obratio tuženom radi uspostave radno-pravnog statusa. Također, Općinski sud je naveo kako je tijekom postupka utvrđeno da je konačnim Rješenjem Federalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna povjerenstvo) broj 03-34-11-38/06 od 27. veljače 2006. godine naloženo poslodavcu da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. siječnja 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. svibnja 2000. godine. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo kako je tijekom postupka utvrđeno da poslodavac nije postupio sukladno navedenom rješenju Federalnog povjerenstva. Općinski sud je naveo da je odredbama članka 143. stavak 1. Zakona o radu propisano da "zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad". Također, Općinski sud je naveo da je odredbama članka 143. stavak 2. Zakona o radu propisano da "zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla". Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se apelant smatra zaposlenikom na čekanju posla u smislu članka 143. stavak 2. Zakona o radu, te da mu stoga pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa od 24. siječnja 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. svibnja 2000. godine kada mu je radni odnos prestao po sili zakona. Dalje, Općinski sud je naveo da je poslodavac u obvezi za relevantno razdoblje uplatiti doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje u korist apelanta sukladno odredbama članka 101. stavak 2. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Također, Općinski sud je naveo kako apelantu pripada pravo na otpremninu u iznosu koji je naveden u izreci presude sukladno odredbama članka 143. st. 4. i 5. Zakona o radu. Po mišljenju Općinskog suda, na taj način je riješen apelantov radno-pravni status u cijelosti, odnosno priznata su mu sva prava koja mu pripadaju sukladno odredbama članka 143. Zakona o radu. 8. Odlučujući o prizivima apelanta i tuženog protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. siječnja 2010. godine kojom su 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 prizivi odbijeni i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud pri donošenju svoje odluke pravilno primijenio materijalno pravo, te kako je u obrazloženju presude naveo jasne i logične razloge koje u potpunosti prihvaća i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelantu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa od 24. siječnja 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. svibnja 2000. godine kada mu je prestao radni odnos po sili zakona, kao i pravo na otpremninu prema odredbama članka 143. st. 1, 2, 4. i 5. Zakona o radu. Pri tome, Kantonalni sud je istaknuo kako su neutemeljeni apelantovi navodi da mu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa za razdoblje od 5. svibnja 1992. do 24. siječnja 2000. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo "da je tek stupanjem na snagu Zakona o radu iz 1999. godine, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2000. godine propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu tog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona." IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra kako su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni članka 143. stavak 2. Zakona o radu, te kako redoviti sudovi nisu dali jasne i prihvatljive razloge za svoj zaključak da ne postoji mogućnost da se apelantu prema odredbama članka 143. Zakona o radu uspostavi radno-pravni status za razdoblje od 5. svibnja 1992. godine do 24. siječnja 2000. godine. Naime, apelant smatra da zaposlenici na koje se odnosi članak 143. stavak 2. Zakona o radu trebaju imati isti sta- tus kao zaposlenici na koje se odnosi članak 143. stavak 1. Zakona o radu, te da je stoga utemeljen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio uspostavu radno-pravnog statusa. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je pobijana presuda tog suda donesena sukladno relevantnim odredbama Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da iz predmetne apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom tog suda izraženim u pobijanoj presudi, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o različitim pravnim shvaćanjima, a da se različita pravna shvaćanja ne mogu dovoditi u vezu s povredom prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje. Po mišljenju Općinskog suda, tijekom predmetnog sudskog postupka nije došlo do povrede nijednog apelantovog prava zagarantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. 12. U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da je Rješenjem Federalnog povjerenstva broj 03-34-11-38/06 od 27. veljače 2006. godine naloženo tuženom da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. siječnja 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. svibnja 2000. godine. U svezi s tim, poslodavac je istaknuo kako apelant u predmetnom sudskom postupku nije tražio da sud preispita navedeno rješenje Federalnog povjerenstva, te da je samim timex legeprestala postojati svaka procesna mogućnost ispitivanja zakonitosti navedenoga rješenja. Po mišljenju tuženoga, u konkretnom slučaju redoviti sudovi nisu ni mogli drugačije odlučiti o apelantovom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa. Stoga, poslodavac predlaže da se predmetna apelacije odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 13. UZakonu o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99) relevantne odredbe glase: Članak 143. Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na rad. Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa,a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na razini Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovicu prosječne plaće. Iznimno, umjesto otpremnine poslodavac i uposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovoga članka, utvrđuju se pisanim ugovorom između uposlenika i poslodavca. Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovoga članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz stavka 1. i 2. ovoga članka, ako je ta osoba neuposlena. 14. UZakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 32/00 od 30. kolovoza 2000. godine –stupio na snagu 7. rujna 2000. godine) relevantna odredba glasi: Članak 50. U članku 143. stavak 4. mijenja se i glasi: "Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovoga članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovoga zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku." Iza stavka 4. dodaje se novi stavak 5, koji glasi: "Otpremnina iz stavka 4. ovoga članka isplaćuje se uposleniku za ukupan staž osiguranja,a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stavka 4. ovoga članka pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent - do 5 godina 1,33 - od 5 do 10 godina 2,00 - od 10 do 20 godina 2,66 - preko 20 godina 3,00 Dosadašnji st. 5., 6. i 7. postaju st. 6., 7. i 8. Članak 51. Iza članka 143. dodaju se novi čl. 143a., 143b. i 143c., koji glase: "Članak 143a. Uposlenik koji smatra da je poslodavatelj povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona podnijeti žalbu županijskoj komisiji za provedbu članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: županijska komisija), koju obrazuje županijski ministar mjerodavan za poslove rada (u daljnjem tekstu: županijski ministar). O žalbama izjavljenim protiv rješenja županijske komisije, rješava Federalna komisija za provedbu članka 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju obrazuje federalni ministar. U slučaju da županijska komisija ne izvršava funkciju radi koje je obrazovana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti županijske komisije. Ako je pred mjerodavnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava uposlenika iz članka 143. st. 1. i 2. ovoga zakona, sud će ustupiti zahtjev na mjerodavno postupanje županijskoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka". Članak 143.c Š...Ć Odluke federalne odnosno županijske komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju sukladno zakonu; Š...Ć VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. siječnja 2010. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 22. siječnja 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. veljače 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa- cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 22. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redoviti sudovi u konkretnom slučaju, u kojemu je apelant tražio poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i uspostavu radno-pravnog statusa sukladno odredbi članka 143. ZOR-a, pogrešno primijenili materijalno pravo. 23. U svezi s iznesenim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 24. Međutim, prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke brojU 62/01od 5. travnja 2002. godine i brojAP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud za ljudska prava,Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29), a sudovi imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud za ljudska prava,Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i,mutatis mu- tandis,Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. ožujka 2006. godine). 25. Ustavni sud uočava da je, prema suštini apelantovih navoda, sporno pitanje je li radni odnos apelantu prestao na nezakonit način, kao i primjena odredaba članka 143. ZOR-a u konkretnom slučaju. Ustavni sud opaža da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je, s obzirom da je apelant tužbu sudu podnio prije stupanja na snagu ZOR-a, tj. 23. rujna 1996. godine, sud primijenio "blaži zakon" za apelanta, temeljem odredbe članka 145. ZOR-a ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je stupio na snagu 5. studenoga 1999. godine, imajući u vidu činjenicu da je ZOR povoljniji od zakona koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe sudu (Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, "Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90). Potom, da je odredbom članka 143. st. 1. i 2. ZOR-a propisano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, odnosno koji se smatra zaposlenikom na čekanju posla, ostati u tom statusu najdulje šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Općinski sud je zauzeo stav da su djelatnici za čijim je radom privremeno prestala potreba zbog smanjenja opsega posla za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti upućivani na "čekanje", ali najdulje do prestanka ovih okolnosti. Ovim djelatnicima nije prestao radni odnos. Oni su samo bez rasporeda. Kao neraspoređeni djelatnici dočekali su završetak rata. Njihov je status ostao neriješen do donošenja ZOR-a u kojem su predviđeni načini prestanka ovog statusa. "Čekanje" se produljuje šest mjeseci po stupanju na snagu ZOR-a (stavak 1. ZOR-a). 26. Ustavni sud, također, opaža kako Općinski sud smatra da se u ovoj pravnoj situaciji našao i apelant, jer je tijekom postupka nespornim utvrđeno da je apelant bio zaposlenik poslodavca 31. prosinca 1991. godine. Prema odredbama članka 143. ZOR-a apelant se u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a našao na "čekanju posla", pa budući da ga poslodavac u razdoblju od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a nije pozvao na rad, apelantu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa počevši od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu, tj. od 24. siječnja 2000. do 5. svibnja 2000. godine, kada mu je po sili zakona prestao radni odnos, iako je Rješenjem poslodavca broj 177 od 10. siječnja 1996. godine (odnosno broj R-152-1315-92) "to i deklarativno utvrđeno". Apelantu, dakle, nije prestao radni odnos kod poslodavca na temelju rješenja čije poništenje traži. Njemu je radni odnos prestao po sili zakona 5. svibnja 2000. godine. Za razdoblje od podnošenja zahtjeva (24. siječnja 2000. godine pa do 5. svibnja 2000. godine) poslodavac je bio u obvezi na apelantovo ime izvršiti prijavu i uplatu doprinosa za MIO što, također, nije učinio. 27. Ustavni sud opaža kako je Općinski sud dio tužbenoga zahtjeva koji je odbio obrazložio i navodom "kako se zatekao u radnom odnosu na dan 31. decembra 1991. godine (člana 143. stav 2. ZOR-a), podnošenjem zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, njegov radno-pravni status u cijelosti je riješen i time iscrpljena sva prava iz radnog odnosa koja pripadaju apelantu. Stoga, sud nije mogao udovoljiti ni dijelu zahtjeva koji se odnosi na obavezu poslodavca da apelantu upiše u radnu knjižicu radni staž od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine, te da nadležnoj službi PIO/MIO Mostar uplati na ime apelanta dužne doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje počevši od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine. Podnošenjem apelantovog zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, prestala su da egzistiraju rješenja poslodavca o prestanku radnog odnosa, čije poništenje u ovom postupku traži, broj 177 od 10. januara 1996. godine (odnosno broj R-152-1315-92), a samim tim i prestao apelantov pravni interes za njihovim poništenjem. Sud je u obavezi da preispita odluke Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a. Međutim, kako su apelantu u upravnom postupku priznata sva prava iz radnog odnosa (koja su zagarantovana članom 143. ZOR-a), sud smatra da mu druga prava ne pripadaju osim onih koja je nadležna komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a i priznala." Potom, da je Kantonalni sud u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta istaknuo: "Ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi apelanta o tome da mu pripada pravo na uvezivanje radnog staža od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine, odnosno za period do podnošenja zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, s obzirom da je tek stupanjem na snagu ZOR-a, odnosno Zakona o izmjenama dopunama ZOR-a ("Službene novine FBiH" broj 43/99 i 32/00), propisano da uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, shodno odredbi člana 143. stav 1. i 2. ZOR-a." 28. U svezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je slična pravna pitanja - status zaposlenika na čekanju posla razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br.AP 1981/07od 14. listopada 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09,AP 2270/07 od 14. travnja 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 67/10, brojAP 3582/07od 14. travnja 2010. godine, dostupne na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim je odlukama Ustavni sud utvrdio kako su redoviti sudovi povrijedili apelantova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer su prilikom odlučivanja o zahtjevima apelanata za uspostavu radno-pravnog statusa, te o ostalim pravima iz radno-pravnog odnosa u svezi s tim, očevidno proizvoljno primijenili odredbe članka 143. ZOR-a. Budući da apelant ukazuje na primjenu članka 143. stavak 2. ZOR-a, Ustavni sud se poziva na svoju odluku brojAP 1981/07,točka 28, u kojoj je naveo:Ustavni sud naglašava da članak 143. stavak 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje "zaposlenika na čekanju", i to onih (stavak 1. članka 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima točno utvrđenim u stavku 2. članka 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavku 2. članka 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, "smatrati" zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stavka 2. članka 143. koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članku 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u svezi, Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovitih sudova zašto smatraju da temeljem članka 143. stavak 1. i članka 143. stavak 2. Zakona o radu treba praviti razlika između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju", te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je "sukladno članku 143. stavak 2." da taj status zaposlenik stiče od dana podnošenja zahtjeva. 29. Nadalje, Ustavni sud je u OdluciAP 2270/07točka 25, naveo dapored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe članka 143. ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlanka 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očevidno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu članka 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za razdoblje od obraćanja poslodavcu pa do 5. svibnja 2000. godine kada jeex legeprestao radni odnos svim djelatnicima na čekanju, i onima koji se smatraju djelatnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe članka 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. prosinac 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj članka 143. ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. prosinca 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se članak 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim djelatnicima, zbog kojih je članak 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na mirovinu i kako u slučaju da nastave raditi ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina. 30. Potom, kada je riječ o obrazloženjima redovitih sudova o trenutku s kojim treba započeti uspostava radno-pravnog statusa, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku brojAP 299/06od 27. siječnja 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. svibnja 2007. godine), u kojoj je, između ostalog, razmatrano i pitanje početka tijeka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi članka 143. ZOR-a. 31. Ustavni sud podsjeća kako je Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu apelantice iz predmeta AP 299/06 odbio apelantičin tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 4. travnja 2001. godine, i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za mirovinsko osiguranje jer je apelantica propustila iznijeti revizijski navod i u tome pravcu) za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 31. prosinca 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za razdoblje od 5. travnja 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine, te je njezin poslodavac obvezan za apelanticu uplatiti doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. siječnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istaknuo poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio kako je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelantičino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojim odlukama u kojima je utvrđivao povredu prava na pravično suđenje u sličnim slučajevima zaključivao da, imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno članka 143. ZOR-a prilikom odlučivanja o razdoblju uspostave radno-pravnog statusa, Ustavni sud opaža da se taj stav protegnuo i na odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantima pripadaju prema članku 143. ZOR-a i čija su ostvarivanja apelanti zahtijevali u postupcima pred redovitim sudovima. 33. S obzirom da su i u apelantovom slučaju redoviti sudovi očevidno proizvoljno primijenili odredbu članka 143. ZOR-a, pri čemu u obrazloženju odluka za zaključak o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva nisu dali razloge koji zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, razlozi navedeni u odlukama br. AP 1981/07 i AP 2270/07 se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi u pobijanim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe članka 143. ZOR-a, pri čemu u obrazloženju odluka za svoj zaključak o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva nisu dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 475/10, rješavajući apelacijuVelida Musaefendića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaVelida Musaefendića. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Velid Musaefendić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kog zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 4. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine i Presude Opštinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 042-1-P-08-000 141 od 18. marta 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i "Natron" d.d. Maglaj zatraženo je 13. oktobra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 22. oktobra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, Opštinski sud 28. oktobra 2010. godine i "Natron" d.d. Maglaj 19. oktobra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i "Natron" d.d. Maglaj su dostavljeni apelantu 4. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj 042-1-P-08-000 141 od 18. marta 2009. godine obavezan je tuženi "Natron" d.d. Maglaj (u daqnjem tekstu: poslodavac) da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. januara do 5. maja 2000. godine i da za navedeni period uplati u apelantovu korist doprinose kod Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, kao i da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi kao nezakonito poslodavčevo Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 177 od 10. januara 1996. godine, te da se obaveže tuženi da u radnu kwižicu upiše apelantu radni staž za period od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine, kao i da za navedeni period uplati u apelantovu korist doprinose kod Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar. 7. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se apelant 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu kod poslodavca i da se 24. januara 2000. godine obratio tuženom radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Takođe, Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je konačnim Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Federalna komisija) broj 03-34-11-38/06 od 27. februara 2006. godine naloženo poslodavcu da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošewa zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, Opštinski sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da poslodavac nije postupio u skladu s navedenim rješenjem Federalne komisije. Opštinski sud je naveo da je odredbama člana 143 stav 1 Zakona o radu propisano da "zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad". Takođe, Opštinski sud je naveo da je odredbama člana 143 stav 2 Zakona o radu propisano da "zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa,auovomvremenskom razdobqu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla". Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je zakqučio da se apelant smatra zaposlenikom na čekanju posla u smislu člana 143 stav 2 Zakona o radu, te da mu stoga pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošewa zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine kada mu je radni odnos prestao po sili zakona. Dalje, Opštinski sud je naveo da je poslodavac u obavezi da za relevantni period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u korist apelanta u skladu s odredbama člana 101 stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Takođe, Opštinski sud je naveo da apelantu pripada pravo na otpremninu u iznosu koji je naveden u izreci presude u skladu s odredbama člana 143 st. 4 i 5 Zakona o radu. Po mišljenju Opštinskog suda, na taj način je riješen apelantov radno-pravni status u cijelosti, odnosno priznata su mu sva prava koja mu pripadaju u skladu sa odredbama člana 143 Zakona o radu. 8. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pri donošenju svoje odluke pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju presude naveo jasne i logične razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zakqučio da apelantu pripada pravo na uspostavljanje radno-pravnog statusa od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošewa zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine kada mu je prestao radni odnos po sili zakona, kao i pravo na otpremninu prema odredbama člana 143 st. 1, 2, 4 i 5 Zakona o radu. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa za pe- riod od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo "da je tek stupanjem na snagu Zakona o radu iz 1999. godine, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2000. godine propisano da zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu tog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu tog zakona." IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoqnoj primjeni člana 143 stav 2 Zakona o radu, te da redovni sudovi nisu dali jasne i prihvatqive razloge za svoj zakqučak da ne postoji mogućnost da se apelantu prema odredbama člana 143 Zakona o radu uspostavi radno-pravni status za period od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine. Naime, apelant smatra da zaposlenici na koje se odnosi član 143 stav 2 Zakona o radu treba da imaju isti status kao zaposlenici na koje se odnosi član 143 stav 1 Zakona o radu, te da je stoga osnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio uspostavu radno-pravnog statusa. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da iz predmetne apelacije proizilazi da se apelant ne slaže sa stavom tog suda izraženim u osporenoj presudi, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o različitim pravnim shvatawima, a da različita pravna shvatawa ne mogu da se dovode u vezu s povredom prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 11. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje. Po mišljenju Opštinskog suda, u toku predmetnog sudskog postupka nije došlo do povrede nijednog apelantovog prava zagarantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 12. U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da je Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-11-38/06 od 27. februara 2006. godine naloženo tuženom da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošewa zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, poslodavac je istakao da apelant u predmetnom sudskom postupku nije tražio da sud preispita navedeno rješenje Federalne komisije, te da je samim timex legeprestala da postoji svaka procesna mogućnost ispitivawa zakonitosti navedenog rješewa. Po mišljenju tuženog, u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu ni mogli drugačije da odluče o apelantovom zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa. Stoga, poslodavac predlaže da se predmetna apelacije odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 13. UZakonu o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99,) relevantne odredbe glase: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakonapismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdobqu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, takoder,zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st.1.i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene nanivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavquje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osigurawa, a za svaku narednu godinu staža osigurawa, jošnajmanje jednu polovinu prosječne plaće. (5) Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. (6) Način, uslovi i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom izmedu zaposlenika i poslodavca. (7) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. 14. UZakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 32/00 od 30. avgusta 2000. godine –stupio na snagu 7. septembra 2000. godine) relevantna odredba glasi: Član 50. (1) U članu 143. stav 4. mijewa se i glasi: "Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđujena osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku." (2) Iza stava 4. dodaje se novi stav 5., koji glasi: "Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osigurawa a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osigurawa koeficijent–do 5 godina 1,33–od 5 do 10 godina 2,00–od 10 do 20 godina 2,66–preko 20 godina 3,00. (3) Dosadašwi st. 5., 6. i 7. postaju st. 6., 7. i 8. Član 51. Iza člana 143. dodaje se novi čl. 143a., 143b. i 143c., koji glase: Član 143.a (1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daqnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daqnjem tekstu: kantonalni ministar). (2) O žalbama izjavljenimprotiv rješewa kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daqnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar. (3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. (4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143.c Š...Ć (2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskompreispitivanju u skladu sa zakonom Š...Ć VI. Dopustivost 15. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa- cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 20. ČlanII /3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 22. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u konkretnom slučaju, u kom je apelant tražio da se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu i uspostavi radno-pravni status u skladu s odredbom člana 143 ZOR-a, pogrešno primijenili materijalno pravo. 23. U vezi s iznesenim navodima Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog sudai Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, uokviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 24. Međutim, shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke brojU 62/01od 5. aprila 2002. godine i brojAP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za qudska prava,Ruiz Torijaprotiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za qudska prava,Suominenprotiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i,mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). 25. Ustavni sud uočava da je, prema suštini apelantovih navoda, sporno pitanje da li je radni odnos apelantu prestao na nezakonit način, kao i primjena odredaba člana 143 ZOR-a u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je, s obzirom da je apelant tužbu sudu podnio prije stupawa na snagu ZOR-a, tj. 23. septembra 1996. godine, sud primijenio "blaži zakon" za apelanta, na osnovu odredbe člana 145 ZOR-a ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, imajući u vidu činjenicu da je ZOR povoqniji od zakona koji je bio na snazi u vrijeme podnošewa tužbe sudu (Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, "Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90). Zatim, da je odredbom člana 143 st. 1 i 2 ZOR-a propisano da će zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, odnosno koji se smatra zaposlenikom na čekanju posla, ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Opštinski sud je zauzeo stav da su radnici za čijim je radom privremeno prestala potreba zbog smanjenja obima posla za vrijeme ratnog stawa ili neposredne ratne opasnosti upućivani na "čekanje", ali najduže do prestanka ovih okolnosti. Ovim radnicima nije prestao radni odnos. Oni su samo bez rasporeda. Kao neraspoređeni radnici dočekali su završetak rata. Wihov status ostao je neriješen do donošewa ZOR-a u kom su predviđeni načini prestanka ovog statusa. "Čekanje" se produžava šest mjeseci po stupanju na snaguZOR-a(stav1ZOR-a). 26. Ustavni sud, takođe, zapaža da Opštinski sud smatra da se u ovoj pravnoj situaciji našao i apelant, jer je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlenik poslodavca 31. decembra 1991. godine. Shodno odredbama člana 143 ZOR-a apelant se u vrijeme stupawa na snagu ZOR-a našao na "čekanju posla", pa budući da ga poslodavac u periodu od šest mjeseci od dana stupawa na snagu ZOR-a nije pozvao na rad, apelantu pripada pravo da uspostavi radno-pravni status počevši od dana podnošewa zahtjeva poslodavcu, tj. od 24. januara 2000. do 5. maja 2000. godine, kada mu je po sili zakona prestao radni odnos, iako je Rješenjem poslodavca broj 177 od 10. januara 1996. godine (odnosno broj R-152-1315-92) "to i deklarativno utvrđeno". Apelantu, dakle, nije prestao radni odnos kod poslodavca na osnovu rješewa čije poništenje traži. Wemu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Za period od podnošewa zahtjeva (24. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine) poslodavac je bio u obavezi da na apelantovo ime izvrši prijavu i uplatu doprinosa za PIO što, takođe, nije učinio. 27. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud dio tužbenog zahtjeva koji je odbio obrazložio i navodom "kako se zatekao u radnom odnosu na dan 31. decembra 1991. godine (člana 143. stav 2. ZOR-a), podnošenjem zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, njegov radno-pravni status u cijelosti je riješen i time iscrpljena sva prava iz radnog odnosa koja pripadaju apelantu. Stoga, sud nije mogao udovoqiti ni dijelu zahtjeva koji se odnosi na obavezu poslodavca da apelantu upiše u radnu kwižicu radni staž od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine, te da nadležnoj službi PIO/MIO Mostar uplati na ime apelanta dužne doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje počevši od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine. Podnošenjem apelantovog zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, prestala su da egzistiraju rješewa poslodavca o prestanku radnog odnosa,čije poništenje u ovom postupku traži, broj 177 od 10. januara 1996. godine (odnosno broj R-152-1315-92), a samim tim i prestao apelantov pravni interes za wihovim poništenjem. Sud je u obavezi da preispita odluke Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a. Međutim, kako su apelantu u upravnom postupku priznata sva prava iz radnog odnosa (koja su zagarantovana članom 143. ZOR-a), sud smatra da mu druga prava ne pripadaju osim onih koja je nadležna komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a i priznala." Zatim, da je Kantonalni sud u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta istakao: "Ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi apelanta o tome da mu pripada pravo na uvezivanje radnog staža od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine, odnosno za period do podnošewa zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, s obzirom da je tek stupanjem na snagu ZOR-a, odnosno Zakona o izmjenama dopunama ZOR-a ("Službene novine FBiH" broj 43/99 i 32/00), propisano da uposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, kako pravilno zakqučuje prvostepeni sud, shodno odredbi člana 143. stav 1. i 2. ZOR-a." 28. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je slična pravna pitawa - status zaposlenika na čekanju posla razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br.AP 1981/07od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09,AP 2270/07od 14. aprila 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 67/10, brojAP 3582/07od 14. aprila 2010. godine, dostupne nanjebstranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi povrijedili apelantova prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su prilikom odlučivawa o zahtjevima apelanata za uspostavljanje radno-pravnog statusa, te o ostalim pravima iz radno-pravnog odnosa u vezi s tim, očigledno proizvoqno primijenili odredbe člana 143 ZOR-a. Budući da apelant ukazuje na primjenu člana 143 stav 2 ZOR-a, Ustavni sud se poziva na svoju odluku brojAP 1981/07,tačka 28, u kojoj je naveo:Ustavni sud naglašava da član 143 stav 1 i 2 Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulisano pitanje "zaposlenika na čekanju", i to onih (stav 1 člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupawa na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo da bude priznato to svojstvo, pod uslovima tačno utvrđenim u stavu 2 člana 143 Zakona o radu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2 člana 143 navedeno da će se zaposlenikkoji ispuwava uslove i koji to zatraži od poslodavca, "smatrati" zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2 člana 143 koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143 koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika izmeđuzaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143 stav 1 i člana 143 stav 2 Zakona o radu treba da se pravi razlika između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju", te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je "u skladu s članom 143 stav 2" da taj status zaposlenik stiče od dana podnošewa zahtjeva. 29. Dalje, Ustavni sud je u OdluciAP 2270/07tačka 25, naveo dapored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazložewa svoga postupawa, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da iz obrazložewa presude Vrhovnog suda ne može da se zakquči da se Vrhovni sud prilikom tumačewa i primjene odredbe člana 143 ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legis člana 143 ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivawa očigledno zanemario da obrazloži zašto bi ciq zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143 ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za pe- riod od obraćawa poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada jeex legeprestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Takođe, Vrhovni sud nije obrazložio iz kog razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143 ZOR-a valjano, uopšte relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143 ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi član 143 ZOR-a mogao da se tumači na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143 ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli da ostvare barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osigurawa od sedam ili osam godina. 30. Zatim, kada je riječ o obrazložewima redovnih sudova o trenutku s kojim treba da započne uspostavljanje radno-pravnog statusa, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku brojAP 299/06od 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), u kojoj je, između ostalog, razmatrano i pitanje početka toka uspostavljanja radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143 ZOR-a. 31. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu apelantkinje iz predmeta AP 299/06 odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev za uspostavljanje radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plata za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine, i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantkiwa propustila da iznese revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelantkinju uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počev od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tom predmetu Ustavni sud je zakqučio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo da teče, štaviše, prije nego što je i samo apelantkiwino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u svojim odlukama u kojima je utvrđivao povredu prava na pravično suđenje u sličnim slučajevima zakqučivao da, imajući u vidu proizvoqnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143 ZOR-a prilikom odlučivawa o periodu uspostavljanja radno-pravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav protegao i na odluku o naknadi plate, doprinosa i drugih prava koja apelantima pripadaju prema članu 143 ZOR-a i čija su ostvarivawa apelanti zahtijevali u postupcima pred redovnim sudovima. 33. S obzirom da su i u apelantovom slučaju redovni sudovi očigledno proizvoqno primijenili odredbu člana 143 ZOR-a, pri čemu u obrazloženju odluka za zakqučak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nisu dali razloge koji zadovoljavaju standarde pravičnog suđewa, razlozi navedeni u odlukama br. AP 1981/07 i AP 2270/07 u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoqno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe člana 143 ZOR-a, pri čemu u obrazloženju odluka za svoj zakqučak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nisu dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidqivo zašto je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 475/10, rješavajući apelacijuVelida Musaefendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaVelida Musaefendića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Velid Musaefendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 4. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju (u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-08-000 141 od 18. marta 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Natron" d.d. Maglaj zatraženo je 13. oktobra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je 22. oktobra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 28. oktobra 2010. godine i "Natron" d.d. Maglaj 19. oktobra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Natron" d.d. Maglaj su dostavljeni apelantu 4. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-08-000 141 od 18. marta 2009. godine obavezan je tuženi "Natron" d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: poslodavac) da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. januara do 5. maja 2000. godine i da za navedeni period uplati u apelantovu korist doprinose kod Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, kao i da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa apelantu broj 177 od 10. januara 1996. godine, te da se obaveže tuženi da u radnu knjižicu upiše apelantu radni staž za period od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine, kao i da za navedeni period uplati u apelantovu korist doprinose kod Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar. 7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se apelant 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu kod poslodavca i da se 24. januara 2000. godine obratio tuženom radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Također, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je konačnim Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-11-38/06 od 27. februara 2006. godine naloženo poslodavcu da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da poslodavac nije postupio u skladu s navedenim rješenjem Federalne komisije. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 1. Zakona o radu propisano da "zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad". Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu propisano da "zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla". Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se apelant smatra zaposlenikom na čekanju posla u smislu člana 143. stav 2. Zakona o radu, te da mu stoga pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine kada mu je radni odnos prestao po sili zakona. Dalje, Općinski sud je naveo da je poslodavac u obavezi da za relevantni period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u korist apelanta u skladu s odredbama člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Također, Općinski sud je naveo da apelantu pripada pravo na otpremninu u iznosu koji je naveden u izreci presude u skladu s odredbama člana 143. st. 4. i 5. Zakona o radu. Po mišljenju Općinskog suda, na taj način je riješen apelantov radno-pravni status u cijelosti, odnosno priznata su mu sva prava koja mu pripadaju u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu. 8. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pri donošenju svoje odluke pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju presude naveo jasne i logične razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine kada mu je prestao radni odnos po sili zakona, kao i pravo na otpremninu prema odredbama člana 143. st. 1, 2, 4. i 5. Zakona o radu. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa za period od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo "da je tek stupanjem na snagu Zakona o radu iz 1999. godine, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2000. godine propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu tog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona." IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni člana 143. stav 2. Zakona o radu, te da redovni sudovi nisu dali jasne i prihvatljive razloge za svoj zaključak da ne postoji mogućnost da se apelantu prema odredbama člana 143. Zakona o radu uspostavi radno-pravni sta- tus za period od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine. Naime, apelant smatra da zaposlenici na koje se odnosi član 143. stav 2. Zakona o radu treba da imaju isti status kao zaposlenici na koje se odnosi član 143. stav 1. Zakona o radu, te da je stoga osnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio uspostavu radno-pravnog statusa. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da iz predmetne apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom tog suda izraženim u osporenoj presudi, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o različitim pravnim shvatanjima, a da se različita pravna shvatanja ne mogu dovoditi u vezu s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje. Po mišljenju Općinskog suda, u toku predmetnog sudskog postupka nije došlo do povrede nijednog apelantovog prava zagarantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 12. U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da je Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-11-38/06 od 27. februara 2006. godine naloženo tuženom da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, poslodavac je istakao da apelant u predmetnom sudskom postupku nije tražio da sud preispita navedeno rješenje Federalne komisije, te da je samim timex legeprestala da postoji svaka procesna mogućnost ispitivanja zakonitosti navedenog rješenja. Po mišljenju tuženog, u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu ni mogli drugačije odlučiti o apelantovom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa. Stoga, poslodavac predlaže da se predmetna apelacije odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 13. UZakonu o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99) relevantne odredbe glase: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, takoder,zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st.1.i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. (5) Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. (6) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom izmedu zaposlenika i poslodavca. (7) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. 14. UZakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 32/00 od 30. augusta 2000. godine –stupio na snagu 7. septembra 2000. godine) relevantna odredba glasi: Član 50. (1) U članu 143. stav 4. mijenja se i glasi: "Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku." (2) Iza stava 4. dodaje se novi stav 5., koji glasi: "Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent–do 5 godina 1,33–od 5 do 10 godina 2,00–od 10 do 20 godina 2,66–preko 20 godina 3,00. (3) Dosadašnji st. 5., 6. i 7. postaju st. 6., 7. i 8. Član 51. Iza člana 143. dodaje se novi čl. 143a., 143b. i 143c., koji glase: Član 143.a (1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar). (2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar. (3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. (4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143.c Š...Ć (2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom Š...Ć VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 22. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u konkretnom slučaju, u kojem je apelant tražio poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a, pogrešne primijenili materijalno pravo. 23. U vezi s iznesenim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 24. Međutim, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke brojU 62/01od 5. aprila 2002. godine i brojAP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava,Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava,Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i,mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). 25. Ustavni sud uočava da je, prema suštini apelantovih navoda, sporno pitanje da li je radni odnos apelantu prestao na nezakonit način, kao i primjena odredaba člana 143. ZOR-a u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je, s obzirom da je apelant tužbu sudu podnio prije stupanja na snagu ZOR-a, tj. 23. septembra 1996. godine, sud primijenio "blaži zakon" za apelanta, temeljem odredbe člana 145. ZOR-a ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, imajući u vidu činjenicu da je ZOR povoljniji od zakona koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe sudu (Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, "Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90). Zatim, da je odredbom člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a propisano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, odnosno koji se smatra zaposlenikom na čekanju posla, ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Općinski sud je zauzeo stav da su radnici za čijim je radom privremeno prestala potreba zbog smanjenja obima posla za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti upućivani na "čekanje", ali najduže do prestanka ovih okolnosti. Ovim radnicima nije prestao radni odnos. Oni su samo bez rasporeda. Kao neraspoređeni radnici dočekali su završetak rata. Njihov status ostao je neriješen do donošenja ZOR-a u kojem su predviđeni načini prestanka ovog statusa. "Čekanje" se produžava šest mjeseci po stupanju na snagu ZOR-a (stav 1. ZOR-a). 26. Ustavni sud, također, zapaža da Općinski sud smatra da se u ovoj pravnoj situaciji našao i apelant, jer je u toku postupka nespornim utvrđeno da je apelant bio zaposlenik poslodavca 31. decembra 1991. godine. Prema odredbama člana 143. ZOR-a apelant se u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a našao na "čekanju posla", pa budući da ga poslodavac u periodu od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a nije pozvao na rad, apelantu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa počevši od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu, tj. od 24. januara 2000. do 5. maja 2000. godine, kada mu je po sili zakona prestao radni odnos, iako je Rješenjem poslodavca broj 177 od 10. januara 1996. godine (odnosno broj R-152-1315-92) "to i deklarativno utvrđeno". Apelantu, dakle, nije prestao radni odnos kod poslodavca na temelju rješenja čije poništenje traži. Njemu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Za pe- riod od podnošenja zahtjeva (24. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine) poslodavac je bio u obavezi da na apelantovo ime izvrši prijavu i uplatu doprinosa za PIO što, također, nije učinio. 27. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dio tužbenog zahtjeva koji je odbio obrazložio i navodom "kako se zatekao u radnom odnosu na dan 31. decembra 1991. godine (člana 143. stav 2. ZOR-a), podnošenjem zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, njegov radno-pravni status u cijelosti je riješen i time iscrpljena sva prava iz radnog odnosa koja pripadaju apelantu. Stoga, sud nije mogao udovoljiti ni dijelu zahtjeva koji se odnosi na obavezu poslodavca da apelantu upiše u radnu knjižicu radni staž od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine, te da nadležnoj službi PIO/MIO Mostar uplati na ime apelanta dužne doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje počevši od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine. Podnošenjem apelantovog zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, prestala su da egzistiraju rješenja poslodavca o prestanku radnog odnosa, čije poništenje u ovom postupku traži, broj 177 od 10. januara 1996. godine (odnosno broj R-152-1315-92), a samim tim i prestao apelantov pravni interes za njihovim poništenjem. Sud je u obavezi da preispita odluke Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a. Međutim, kako su apelantu u upravnom postupku priznata sva prava iz radnog odnosa (koja su zagarantovana članom 143. ZOR-a), sud smatra da mu druga prava ne pripadaju osim onih koja je nadležna komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a i priznala." Zatim, da je Kantonalni sud u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta istakao "Ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi apelanta o tome da mu pripada pravo na uvezivanje radnog staža od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine, odnosno za period do podnošenja zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, s obzirom da je tek stupanjem na snagu ZOR-a, odnosno Zakona o izmjenama dopunama ZOR-a ("Službene novine FBiH" broj 43/99 i 32/00), propisano da uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, shodno odredbi člana 143. stav1i2.ZOR-a." 28. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je slična pravna pitanja - status zaposlenika na čekanju posla razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br.AP 1981/07od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09,AP 2270/07 od 14. aprila 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 67/10, brojAP 3582/07od 14. aprila 2010. godine, dostupne na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi povrijedili apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su prilikom odlučivanja o zahtjevima apelanata za uspostavu radno-pravnog statusa, te o ostalim pravima iz radno-pravnog odnosa u vezi s tim, očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a. Budući da apelant ukazuje na primjenu člana 143. stav 2. ZOR-a, Ustavni sud se poziva na svoju odluku broj AP 1981/07,tačka 28, u kojoj je naveo:Ustavni sud naglašava da član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje "zaposlenika na čekanju", i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, "smatrati" zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. Zakona o radu treba praviti razlika između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju", te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je "u skladu sa članom 143. stav 2." da taj status zaposlenik stiče od dana podnošenja zahtjeva. 29. Nadalje, Ustavni sud je u OdluciAP 2270/07tačka 25, naveo dapored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada jeex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina. 30. Zatim, kada je riječ o obrazloženjima redovnih sudova o trenutku s kojim treba započeti uspostava radno-pravnog statusa, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku brojAP 299/06od 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), u kojoj je, između ostalog, razmatrano i pitanje početka toka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. 31. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu apelantice iz predmeta AP 299/06 odbio apelantičin tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine, i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila da iznese revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelantičino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojim odlukama u kojima je utvrđivao povredu prava na pravično suđenje u sličnim slučajevima zaključivao da, imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a prilikom odlučivanja o periodu uspostavljanja radno-pravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav protegao i na odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantima pripadaju prema članu 143. ZOR-a i čija su ostvarivanja apelanti zahtijevali u postupcima pred redovnim sudovima. 33. S obzirom da su i u apelantovom slučaju redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbu člana 143. ZOR-a, pri čemu u obrazloženju odluka za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nisu dali razloge koji zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, razlozi navedeni u odlukama br. AP 1981/07 i AP 2270/07 se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe člana 143. ZOR-a, pri čemu u obrazloženju odluka za svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nisu dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 514/08, rješavajući apelacijuNenada Šehovca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 2, čl. 61. st. 1. i 2. i 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaNenada Šehovca. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-U-07-000 127 od 17. siječnja 2008. godine; - Rješenje Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. kolovoza 2007. godine; - Rješenje Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža broj 04-345-71/07 od 9. lipnja 2007. godine. Predmet se vraća Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža, koje je dužno, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dostave ove odluke, donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaNenada Šehovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-U-07-000 127 od 17. siječnja 2008. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. kolovoza 2007. godine i Rješenja Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža broj 04-345-71/07 od 9. lipnja 2007. godine u odnosu na pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na slobodu udruživanja iz članka II/3.(i) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nenad Šehovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže podnio je 13. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-07-000 127 od 17. siječnja 2008. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. kolovoza 2007. godine i Rješenja Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za privredu) broj 04-345-71/07 od 9. lipnja 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. travnja 2008. godine, 16. ožujka 2008. godine i 23. travnja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja za privredu zatraženo je 20. veljače 2008. godine i 20. listopada 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. veljače 2008. godine, Ministarstvo 6. ožujka 2008. godine, a Odjeljenje za privredu 17. ožujka 2008. godine i 1. studenoga 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja za privredu dostavljeni su apelantu 20. listopada 2008. godine i 3. studenoga 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. U ponovnom postupku apelantu je Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. rujna 2005. godine odobreno vršenje javnog prijevoza osoba kao taksi djelatnost. Istim rješenjem je utvrđeno da će apelant prijevoz obavljati vlastitim putničkim vozilom. Ovo rješenje je upisano u registar odobrenja za obavljanje javnog prijevoza kao osnovno zanimanje koje se vodi pri Odjeljenju za privredu pod brojem 11, knjiga VII. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je apelant uz žalbu protiv prvostupanjskog rješenja priložio drugostupanjskom organu Suglasnost za taksi stajalište broj 07-345-855/05 od 15. lipnja 2005. godine, koju je izdao Grad Istočno Sarajevo–Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove. 7. Odjeljenje za privredu je 26. rujna 2005. godine pod brojem 04-345-52/05 donijelo rješenje kojim se mijenja pravomoćno Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. rujna 2005. godine u predmetu promjene sredstava za rad, putničkog motornog vozila, kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prijevoza osoba vlastitim putničkim motornim vozilom marke Volkswagen VW 1HXO, registarskih oznaka 300-J-646. Ova izmjena rješenja upisana je u registar odobrenja za obavljanje javnog prijevoza osoba, koji se vodi pri Odjeljenju za privredu pod brojem 11, knjiga VIII. 8. Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-69/05 od 28. prosinca 2005. godine apelantu je utvrđen prestanak vršenja javnog prijevoza osoba. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj 07/345-855-2/05 od 27. listopada 2005. godine poništilo ranije danu suglasnost za taksi stajalište za apelanta. Dalje je navedeno da je Ministarstvo saobraćaja i veza 30. studenoga 2005. godine Odjeljenju za privredu dostavilo mišljenje da, nakon što je Skupština Grada Istočno Sarajevo poništila suglasnost za taksi stajalište, prestaje postojati ispunjenost uvjeta za obavljanje djelatnosti javnog prijevoza. Ocjenjujući navedeno, a sukladno Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, riješeno je kao u dispozitivu. 9. Rješavajući povodom apelantove žalbe na Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-69/05 od 28. prosinca 2005. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 02/342-936/05 od 7. ožujka 2006. godine. Ministarstvo je navedenim rješenjem apelantovu žalbu odbilo kao neutemeljenu. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je člankom 32. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju Grada Istočno Sarajevo određeno da propise o načinu vršenja taksi prijevoza donosi gradonačelnik grada, i njima se, između ostalog, određuju broj i razmještaj taksi stajališta kao i način njihovog korištenja. Člankom 39. iste Odluke propisano je: "Radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima taksi prevoznik mora priložiti i slijedeće: 1. rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištuŠ...Ć". 10. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. prosinca 2006. godine apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva broj 02/342-936/05 od 7. ožujka 2006. godine je uvažena i pobijani akt poništen. Okružni sud je obrazložio da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantu rješenjem Odjeljenja za privredu od 14. rujna 2005. godine odobreno vršenje javnog prijevoza osoba vlastitim putničkim vozilom, na temelju suglasnosti za taksi stajalište, koju je izdao Grad Istočno Sarajevo, te da je apelant ovu djelatnost vršio sve do 28. prosinca 2005. godine kada mu je isto Odjeljenje Rješenjem broj 04-345-69/05 utvrdilo prestanak vršenja javnog prijevoza osoba zbog neispunjenosti uvjeta za njegovo obavljanje, u smislu članka 40. stavak 1. točka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i članka 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju: "Š...Ćnavodno stoga što je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj: 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta". Takav zaključak, međutim, Okružni sud smatra pogrešnim i neutemeljenim. Naime, iz dopisa Grada Istočno Sarajevo broj 07/345-855-1/05 od 7. listopada 2005. godine, upućenog načelniku za privredu Općine Istočna Ilidža, proizlazi da je Grad Istočno Sarajevo pokrenuo aktivnosti zajedno sa općinama Grada za određivanje taksi stajališta i njihovo uređenje i obilježavanje i da aktivnosti u vezi s tim nisu završene pa traži da se izdane suglasnosti "zalede do okončanja ovih poslova". Zatim, iz dopisa istog organa od 27. listopada 2005. godine proizlazi da se poništava suglasnost za taksi stajalište pod brojem 07-345-855/05. Kod takvog stanja stvari očito je da se ne zna je li ukinuto taksi stajalište i je li poništena suglasnost za taksi stajalište koja je dana apelantu. Ako je poništena suglasnost, onda bi trebalo decidirano biti navedeno koje je to taksi stajalište za koje je poništena suglasnost. Iz navedenog bi proizlazilo da postoji više taksi stajališta, ali da njihov broj i uređenost u gradu nisu određeni, u smislu članka 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, što organi tuženog nisu sa sigurnošću utvrdili. 11. U nastavku obrazloženja je navedeno da je odredbom članka 12. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju Grada Istočno Sarajevo propisano da su taksi stajališta uređena mjesta, odobrena od nadležnog organa Grada, gdje taksi vozila stoje u pripremi za prijem putnika. Stavkom 2. istog članka je propisano da se sva taksi vozila radnog parka raspoređuju na taksi stajališta po planu i programu taksi udruženja. Odredbom članka 39. iste odluke propisano je da radi dobivanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, osim uvjeta utvrđenih posebnim propisima, taksi prijevoznik mora priložiti i rješenje– potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu. U konkretnom slučaju, iz rješenja o odobravanju vršenja taksi prijevoza apelantu od 14. rujna 2005. godine jasno proizlazi da je on ispunio sve uvjete za vršenje javnog prijevoza. Stoga nije bilo mjesta donošenju rješenja kojim se po službenoj dužnosti utvrđuje prestajanje obavljanja djelatnosti po sili zakona, u smislu članka 40. stavak 1. točka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, zbog toga što je Grad Istočno Sarajevo naknadno opozvao suglasnost za taksi stajalište. Okružni sud je posebno obrazložio da nijednom odredbom Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i navedene Odluke Grada Istočno Sarajevo nije predviđeno davanje suglasnosti taksi vozaču za stajalište kao preduvjet za obavljanje javnog prijevoza osoba. Naprotiv, obveza je grada, odnosno općine, da utvrdi broj taksi stajališta, a uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje. Dakle, Grad Istočno Sarajevo određuje broj i kategorizaciju taksi stajališta i broj taksi vozila na njima, a ne daje fizičkim i pravnim osobama pojedinačne suglasnosti za taksi stajališta kao preduvjet za vršenje prijevozničke djelatnosti. Okružni sud je zaključio da, budući da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene, nije bilo razloga za utvrđivanje prestanka vršenja prijevozničke djelatnosti, čime je pogrešno primijenjen zakon na apelantovu štetu, te da će u ponovnom postupku organi tuženog postupiti prema primjedbama tog suda tako što će sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uvjeta za obavljanje prijevozničke djelatnosti, u smislu članka 40. stavak 1. točka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, pa će nakon toga moći donijeti na zakonu utemeljenu i pravilnu odluku. 12. Postupajući prema navedenoj presudi Okružnog suda, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1298/09 od 17. siječnja 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo je usvojilo apelantovu žalbu, poništilo pobijano prvostupanjsko rješenje i predmet vratilo na prvostupanjski postupak. Ministarstvo je u obrazloženju interpretiralo obrazloženje presude Okružnog suda i navelo: "S obzirom da apelant ispunjava uslove za obavljanje djelatnosti javnog prevoza lica, prvostepeni organ će u ponovljenom postupku sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uslova za obavljanje prevozničke djelatnosti u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i donijeti zakonito i pravilno rješenje u skladu sa presudom Okružnog suda.". 13. Odjeljenje za privredu, u postupku izvršenja navedene presude Okružnog suda, donijelo je Rješenje broj 04-345-26/07 od 5. ožujka 2007. godine, kojim je Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. rujna 2005. godine proglašeno ništavnim. Odjeljenje je svoju odluku obrazložilo na način da je, postupajući prema uputi drugostupanjskog organa, u ponovnom postupku utvrdilo da: "Saglasnost koju je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove grada Istočno Sarajevo br. 07-345-855/05 od 15. juna 2005. godine izdalo apelantu, nema karakter rješenja–potvrde o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu u smislu člana 39. stav 1. tačka 1. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, s obzirom da u smislu člana 12. stav. 2. i člana 18. navedene Odluke, i prema pravnom tumačenju iz presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu br. 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine, uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje, koje jedino može i izdati potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu.". Zatim je navedeno da je utvrđeno da prilikom donošenja rješenja koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati autotaksi prijevoz, u smislu čl. 24. i 25. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Budući da je člankom 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju izričito predviđeno da propise o vršenju taksi prijevoza donosi općina ili grad, a stavkom 2. točkama 4. i 6. navedenog članka predviđeno je uređivanje izdavanja dopunskih oznaka i drugih dopunskih uvjeta koje trebaju ispunjavati vozač i taksi vozilo, u vezi sa člankom 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, nije bilo uvjeta da prvostupanjski organ donese rješenje kojim se apelantu odobrava vršenje javnog prijevoza osoba. 14. Zatim, člankom 5. st. 2. i 3. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti predviđeno je da poduzetnik može nadležnom organu prijaviti samostalno obavljanje poduzetničke djelatnosti i da, ako ispunjava ostale zakonske uvjete, dobije odobrenje za obavljanje te djelatnosti. Člankom 10. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju predviđeno je da se taksi prijevoz može obavljati samo ako su ispunjeni svi uvjeti iz zakona, iz ove odluke i iz drugih propisa, dok članak 39. predviđa što se mora priložiti radi dobivanja odobrenja za rad. Kako Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti utvrđuje opće uvjete koji su potrebni za obavljanje poduzetničke djelatnosti, dok su posebni uvjeti za obavljanje taksi prijevoza propisani Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, koje apelant nije ispunio, nije bilo zakonske osnove da mu se odobri vršenje javnog prijevoza osoba. S obzirom na to da je rješenje kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prijevoza osoba doneseno protivno članku 5. stavak 3. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, te člancima 10, 25. i 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, koji ne dopuštaju donošenje rješenja kojim je odobreno vršenje javnog prijevoza osoba: "Š...Ćpredmetno rješenje je zahvaćeno razlozima ništavosti iz člana 252. stav 1. tačka 5. ZUP-a. Naime, odredbama navedenih članova izričito su predviđeni uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se moglo izdati odobrenje za vršenje taksi prevoza. Ove odredbe su imperativnog karaktera i bez ispunjenja u njima navedenih uslova nije moguć ni nastanak konkretne pravne situacije, odnosno bilo kakvih prava i obaveza koja proizlaze iz odobrenja za vršenje taksi prevoza. Zbog specifičnosti organizovanja taksi prevoza i uloge udruženja auto taksista u tome, odobravanje vršenja taksi prevoza apelantu bez pribavljene potvrde o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu i bez dopunskih oznaka, koje izdaje taksi udruženje, apelantu bi se omogućilo da bez organizovanja u taksi udruženje i bez izmirenja obaveza koje iz toga proizlaze, obavlja taksi prevoz, čime je rješenje Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti opštine Istočna Ilidža, br. 04-345-34/05 od 19. septembra 2005. godine zahvaćeno i razlogom ništavosti iz člana 252. stav 1. tačka 2. ZUP-a.". 15. Prvostupanjski organ je zaključio da bi daljnje obavljanje taksi prijevoza prema navedenom rješenju moglo prouzrokovati izvršenje kaznenog djela, bilo da ga učini apelant, bilo ovlašteni radnik organa uprave, jer bi se omogućilo da bez izvršenja obveza udruženju autotaksista, o čijem izvršenju ovisi i dobivanje zakonom predviđenih potvrda i dopunskih oznaka, apelant obavlja taksi prijevoz i ostvaruje nezakonitu imovinsku korist i da se nađe u privilegiranom položaju u odnosu na druge taksiste. Time bi bilo povrijeđeno načelo ravnopravnosti građana pred zakonom, koje je ujedno predviđeno i kao kazneno djelo povrede ravnopravnosti građana iz članka 162. KZRS. 16. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1298/09 od 19. travnja 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo je usvojilo žalbu, poništilo pobijano prvostupanjsko rješenje i predmet vratilo na prvostupanjski postupak. U obrazloženju je navedeno da je prvostupanjski organ, donoseći ožalbeno rješenje, pogrešno primijenio odredbe čl. 252. i 253. ZUP-a, jer se u predmetnom slučaju ne radi o postojanju kaznenog djela, niti bi izvršenjem rješenja moglo nastati kazneno djelo. Zatim je navedeno da se prvostupanjski organ poziva na nepostojanje taksi oznaka koje navodi kao uvjet za obavljanje taksi djelatnosti. Međutim, člankom 27. općinske odluke propisano je da je udruženje autotaksi prijevoznika dužno donijeti propise o načinu izdavanja dopunskih oznaka. Kako se u spisu ne nalazi navedeni propis, nije jasno kako je to pitanje regulirano, ali je činjenica da apelant ispunjava uvjete propisane Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Naime, navedenim zakonima nije predviđeno davanje suglasnosti taksi vozaču za stajalište, niti izdavanje dopunskih oznaka kao preduvjet za obavljanje javnog prijevoza osoba, što je istaknuto i u presudi Okružnog suda. Ministarstvo je zaključilo da proizlazi da prvostupanjski organ nije postupio prema uputama drugostupanjskog organa, te je prvostupanjskom organu naloženo da u ponovljenom postupku postupi prema uputama iz Rješenja broj 13.03-1/345-1298/06 od 17. siječnja 2007. godine, koje su obvezujuće za prvostupanjski organ i koje su donesene sukladno presudi Okružnog suda. 17. Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-71/07 od 9. lipnja 2007. godine, donesenim u ponovnom postupku, Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. rujna 2005. godine opet je proglašeno ništavnim. U obrazloženju je navedeno da je u ponovnom postupku, koji je upotpunjen pribavljanjem propisa–Odluke Udruženja samostalnih taksi prevoznika i pravilnom primjenom članka 227. stavak 2. ZUP-a, prema kojoj je drugostupanjsko rješenje obvezujuće za prvostupanjski organ u dijelu koji se tiče obujma i načina upotpunjavanja postupka i otklanjanja povreda pravila postupka, ali ne i primjene materijalnog propisa, ovaj organ donio rješenje kao u dispozitivu zbog sljedećih razloga. Iz Odluke Udruženja samostalnih taksi prevoznika (članak 1) vidljivo je da osoba koja nije član Udruženja ne može posjedovati dopunske oznake koje izdaje Udruženje. Zatim, člankom 8. iste odluke propisano je da podjelu dopunskih oznaka vrši Komisija za dodjelu štandova, odnosno mjesta na taksi stajalištima. Utvrđeno je da prilikom donošenja rješenja koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati autotaksi prijevoz, u smislu čl. 24. i 25. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Također, apelant nije imao ni potvrdu o osiguranom taksi stajalištu. Suglasnost koju je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo izdalo apelantu nema karakter rješenja–potvrde o osiguranom mjestu na taksi stajalištu, u smislu članka 39. stavak 1. točka 1. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, s obzirom na to da, u smislu članka 12. stavak 2. i članka 18. navedene odluke, uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje, koje jedino može i izdati potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu. Člankom 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju izričito je predviđeno da propise o vršenju taksi prijevoza donosi općina ili grad, a stavkom 2. točkama 4. i 6. navedenog članka predviđeno je uređivanje izdavanja dopunskih oznaka i drugih dopunskih uvjeta koje trebaju ispunjavati vozač i taksi vozilo. Člankom 5. st. 2. i 3. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti predviđeno je da poduzetnik može nadležnom organu prijaviti samostalno obavljanje poduzetničke djelatnosti i da, ako ispunjava ostale zakonske uvjete, dobiva odobrenje za obavljanje te djelatnosti. 18. Dalje, navedeno je da je člankom 10. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju predviđeno da se taksi prijevoz može obavljati samo ako su ispunjeni svi uvjeti iz zakona, iz ove odluke i iz drugih propisa, dok članak 39. predviđa što se mora priložiti radi dobivanja odobrenja za rad. Iz dokumentacije u spisu nesporno proizlazi da apelant nije imao ni potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu niti dopunske oznake koje isključivo izdaje Udruženje samostalnih taksi prevoznika, pa u smislu članka 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, nije bilo uvjeta da prvostupanjski organ donese rješenje kojim se apelantu odobrava vršenje javnog prijevoza. Također je navedeno: "Kako Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti utvrđuje opšte uslove koji su potrebni za obavljanje preduzetničke djelatnosti, dok su posebni uslovi za obavljanje taksi prevoza propisani Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, obaveza je prvostepenog organa prilikom donošenja rješenja da navedene propise–zakonske i podzakonske akte–cijeni u njihovoj ukupnosti a ne parcijalno, jer bi se, u protivnom, izgubio svaki smisao postojanja podzakonske regulative koja služi detaljnom pravnom normiranju u oblasti preduzetništva.". Prvostepeni organ je ponovio svoj stav o razlozima ništavnosti u vezi sa relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku i potencijalnom kaznenom djelu i kaznenoj odgovornosti. Prvostupanjski organ je obrazložio da je, ocjenjujući činjenicu da se u pravnom prometu nalazi nezakonito doneseno rješenje koje je zahvaćeno razlozima ništavnosti, kao i činjenicu da apelant svoje pravo na obavljanje poduzetničke djelatnosti može ostvariti učlanjivanjem u taksi udruženje i pribavljanjem dopunskih oznaka, odnosno ispunjenjem uvjeta za obavljanje taksi prijevoza, u kojem slučaju ne bi bilo ni jednog razloga da mu se ne izda zakonito rješenje za obavljanje javnog prijevoza, donio svoju odluku u ponovnom postupku. 19. Ministarstvo je 16. kolovoza 2007. godine donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1273/07, kojim je kao neutemeljenu odbilo apelantovu žalbu protiv Rješenja Odjeljenja za privredu broj 04-345-71/07 od 9. lipnja 2007. godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju propisano da propise o vršenju taksi prijevoza donosi općina ili grad, a Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisani su uvjeti za obavljanje, odnosno uvjeti za prestanak obavljanja poduzetničke djelatnosti. Ministarstvo je zaključilo da proizlazi da je prvostupanjski organ pravilno primijenio pozitivne zakonske propise kada je poništio Rješenje broj 04-345-69/05 od 28. prosinca 2005. godine jer apelant ne ispunjava uvjete propisane Odlukom o taksi prevozu, koja je donesena na temelju Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, budući da je člankom 39. Odluke propisano da "Š...Ćradi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima, taksi prevoznik mora priložiti i rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu.". 20. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. siječnja 2008. godine apelantova tužba je odbijena kao neutemeljena. Okružni sud je u cijelosti potvrdio stavove drugostupanjskog organa a time i prvostupanjskog organa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na udruživanje iz članka II/3.(i) i članka 11. Europske konvencije i pravo na rad koje je garantirano Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi da su kontradiktorne odluke Ministarstva saobraćaja i veza RS, Grada Istočno Sarajevo i Općine Istočna Ilidža, koji su pod istim okolnostima 14. rujna 2005. godine apelantu odobrili, a 28. prosinca 2005. godine utvrdili prestanak odobrenja za rad. Naime, Općina Istočna Ilidža je uvažila nezakonito izdano poništenje suglasnosti Grada Istočno Sarajevo, i na temelju tog poništenja izdala nezakonito rješenje o prestanku vršenja djelatnosti apelantu. Poništenje suglasnosti je nezakonito jer je, pozivajući se na članak 8. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, odlučeno pod nepromijenjenim okolnostima neutvrđenih taksi stajališta na cijelom teritoriju Grada Istočno Sarajevo. Apelantu se kao pojedincu koji pokušava ostvariti temeljno ustavno pravo–pravo na rad, to ne dopušta. Apelant podsjeća na to da mu je Odjeljenje za privredu 14. rujna 2005. godine odobrilo vršenje javnog prijevoza. Međutim, apelant ističe da taj organ nije 27. listopada 2005. godine poništio prethodno danu suglasnost jer se radi o suglasnosti koju je izdao Grad Istočno Sarajevo. Zatim je navedeno da je Općina Istočna Ilidža, ignorirajući i sud i drugostupanjski organ, obnovila postupak i donijela novo rješenje prema kojem je ponovno poništila rješenje od 14. rujna 2005. godine, a kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prijevoza osoba. Apelant smatra da prvostupanjskom organu nije ostavljena mogućnost da mijenja sudsku presudu i postavlja nove uvjete koji su suprotni sudskoj presudi i rješenjima drugostupanjskog organa i tako svjesno opstruira izvršenje obvezujućih i konačnih akata jer se radi o izvršenju presude a nikako o rješavanju zahtjeva za izdavanje odobrenja za rad. Apelant smatra da je diskriminiran "necivilizacijskim i nezakonitim" radom organa koji su odlučivali u njegovom slučaju zato što su mu postavili uvjet da postane član udruženja taksi prijevoznika, ali mu nije dopušteno da bude član tog udruženja iz njemu nepoznatih razloga. 22. Apelant ističe da se općinski organ u ožalbenom rješenju pozvao na Odluku o taksi prevozu, koja je podzakonski akt i koja nikako ne može derogirati zakone (Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju), niti smije biti izvan okvira zakona. Apelant navodi da Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti kao uvjet za izdavanje odobrenja za rad ne predviđa potvrdu o osiguranom taksi stajalištu, niti je nadležnost navedenog uvjeta u obvezi udruženja. U Odluci o taksi prevozu ne postoji članak na temelju kojeg se može utvrditi da je taksi udruženje nadležno za izdavanje potvrde za taksi stajalište. Apelant napominje da Općina Istočna Ilidža nikada nije verificirala, katastarski odredila, niti dostavila Skupštini Grada na korištenje taksi stajališta, pa je apelant time diskriminiran u odnosu na druge taksi prijevoznike. Apelant se pita kako može dostaviti potvrdu za nešto što ne postoji i prema kojem temelju Udruženje taksi vozača Istočno Sarajevo koristi neregistrirane površine kao taksi stajališta, te kako su drugi osigurali ono što on ne može dobiti već treću godinu iako je u više navrata upućivao zahtjeve. Također je navedeno: "Iako je Skupština RS-a raspravljala o ovom pitanju i dala mišljenje opštini Istočna Ilidža da taksi udruženje nije meritorno da izdaje bilo kakve potvrde, odgovorni u opštini Istočna Ilidža i dalje izdaju odobrenja za rad samo na osnovu potvrda koje izdaje udruženje taksi vozača Istočno Sarajevo, što je u suprotnosti sa zakonom i dostavljenim mišljenjem Vlade RS-a.". Dalje: "Kao glavni razlog za nepostupanje po sudskoj presudi, opštinski organ Istočna Ilidža je naveo da apelant ne posjeduje dopunske oznake (Ministarstvo saobraćaja i veza je takvu odluku potvrdilo), koje su isključivo interna stvar taksi udruženja, a nikako nemaju zakonsku snagu za prestanak rada niti su mogle biti uslov za izdavanje odobrenja za rad.". Apelant zaključuje da u vrijeme rješavanja njegovog zahtjeva nisu definitivno određena taksi stajališta, kao ni broj taksi vozača na stajalištima, pa se postavlja pitanje uopće mogućnosti izdavanja potvrda o osiguranom mjestu za taksi vozila. U dopunama apelacije apelant je dostavio dodatnu dokumentaciju i tražio da se postupak pred Ustavnim sudom hitno okonča. Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, pobijane odluke ponište i donese odluka kojom će mu se odobriti djelatnost javnog taksi prijevoza. b) Odgovori na apelaciju 23. Ostajući pri navodima danim u svojoj odluci, Okružni sud u svom odgovoru navodi da je, prema ocjeni tog suda, apelacija neutemeljena, pa se, stoga, predlaže da se odbije jer navedenim odlukama nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. 24. U odgovoru Ministarstva se navodi da ovaj upravni organ ostaje pri razlozima na temelju kojih je riješeno kao u pobijanom aktu. Dalje, činjenica da apelant ne ispunjava uvjete propisane zakonskim i podzakonskim aktima za obavljanje taksi djelatnosti ne znači da su povrijeđena ljudska prava i slobode niti da je narušena proporcionalnost između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinca, kako se navodi u apelaciji. 25. U odgovoru Odjeljenja za privredu navodi se da je pobijano rješenje utemeljeno na zakonskim odredbama. Ističe se da apelant u svojoj apelaciji iznosi određene neistine jer mu je najprije izdano odobrenje za rad, koje je bilo na snazi dok nisu prestali zakonom propisani uvjeti za obavljanje djelatnosti. Odjeljenje za privredu pobija apelantove navode da je glavni razlog nedobivanja odobrenja za rad nepostojanje dopunskih oznaka (mada su i one uvjet) i navodi da je glavni razlog nedostajuća suglasnost za taksi stajalište. Osim navedenog, Odjeljenje za privredu je navelo da apelant povredu svojih ustavnih prava temelji na povredi propisa koje je počinio prvostupanjski organ prilikom donošenja Rješenja broj 04-345-34 od 14. rujna 2005. godine kada je mimo zakonom i podzakonskim aktima propisanih uvjeta za obavljanje taksi prijevoza odobrio apelantu obavljanje javnog prijevoza osoba. Odjeljenje za privredu je zaključilo da "ukidanjem" navedenog rješenja apelant nije diskriminiran niti je povrijeđeno njegovo pravo na rad. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o opštem upravnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) relevantne odredbe glase: Član 227. (1) Kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rešenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rešenja nejasan ili je u protivrečnosti sa obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke sam, ili preko prvostepenog organa ili zamoljenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora rešiti drukčije nego što je rešeno prvostepenim rešenjem, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar. (2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rešenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rešenju i da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema predmeta donese novo rešenje. Protiv novog rešenja stranka ima pravo žalbe. Član 228. (1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rešenju pogrešno ocenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primenjen materijalni propis na osnovu koga se rešava stvar, ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocene trebalo doneti drukčije rešenje, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar. Član 252. Ništavim se oglašava rešenje: Š.....Ć 2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko delo kažnjivo po krivičnom zakonuŠ.....Ć 5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Član 253. Rešenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti, po predlogu stranke ili javnog tužioca. 27. UZakonu o upravnim sporovima("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase: Član 50. Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka. Član 51. Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. 28. UZakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 16/02, 39/03, 97/04, 34/06 i 60/07) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom propisuju se i uređuju uslovi, osnivanje, način obavljanja zanatsko-preduzetničke delatnosti (u daljem tekstu: preduzetničke delatnosti), organizovanje preduzetnika i nadzor. Član 2. (1) Preduzetničkom djelatnošću, u smislu ovog zakona, smatra se svaka privredna djelatnost utvrđena Zakonom o klasifikaciji djelatnosti koju fizičko lice obavlja proizvodnjom, prometom i pružanjem usluga na tržištu, radi sticanja dobiti i čije obavljanje nije uređeno ili zabranjeno posebnim zakonom. Član 5. (2) Preduzetnik može, ako za to nije uslov poslovni prostor, prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti. (3) Djelatnost iz stava 2. ovog člana fizičko lice prijavljuje nadležnom opštinskom organu i ako ispunjava ostale zakonske uslove, dobija rješenje za obavljanje te djelatnosti. Član 13. Preduzetnik može osnovati radnju i obavljati preduzetničku delatnost ako dobije rešenje za osnivanje radnje, odnosno rešenje za obavljanje preduzetničke djelatnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 14. (1) Preduzetnik može osnovati radnju ili obavljati preduzetničku delatnost ako ispunjava sledeće uslove: 1. da je punoletan i da je poslovno sposoban; 2. da je državljanin Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno državljanin Bosne i Hercegovine; 3. da mu pravosnažnom odlukom nadležnog organa nije izrečena mera zabrane obavljanja te delatnosti; 4. da ispunjava uslove opšte zdravstvene sposobnosti i posebne zdravstvene sposobnosti ako je to zakonom uslovljeno za obavljanje određenih delatnosti; 5. da poseduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor, osim ako priroda delatnosti, odnosno poslova to ne zahteva. Član 17. (1) Fizičko lice koje namjerava da osnuje radnju, podnosi zahtjev nadležnom opštinskom organu za poslove privrede gdje će imati poslovno sjedište. (2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana sadrži: 1. lično ime, broj lične karte i JMB podnosioca zahtjeva, a fizičko lice strani državljanin podnosi dokaz kojim se utvrđuje njegov identitet; 2. prebivalište i adresu stanovanja; 3.zanimanje, školsku spremu osim za poslove koji se smatraju starim, umjetničkim zanatima i poslovima domaće radinosti; 4. naziv delatnosti i firmu; 5. adresu prostora u kome će se delatnost obavljati; 6. adresu poslovnog sjedišta; 7.osnov korišćenja prostora u kome će se delatnost obavljati i adresu ako se radi o izdvojenom prostoru i datum početka obavljanja delatnosti; 8. ovjerenu pismenu izjavu da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor. (3) Za obavljanje preduzetničke delatnosti za koju nije potreban poslovni prostor, uz zahtev se dostavljaju podaci iz stava 2. ovog člana, osim podataka iz tač. 5. i 7. (4) Uz zahtev se podnose dokazi o ispunjenosti uslova iz člana 14. ovog zakona, u originalu ili ovjerenim kopijama. Š...Ć Član 18. (1) Nadležni opštinski organ uprave dužan je da podnosiocu zahtjeva izda rješenje kojim se odobrava obavljanje djelatnosti u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva. (3) Ukoliko je posebnim zakonom ili drugim propisom, kao uslov, predviđeno pribavljanje posebnog rješenja za obavljanje pojedinih djelatnosti, navedeno rješenje nije uslov za izdavanje rješenja kojim se odobrava obavljanje djelatnosti, ali se ova činjenica provjerava zajedno sa utvrđivanjem postojanja uslova iz člana 14. stav 1. tačka 5. Zakona. (4) Preduzetnik može da počne obavljanje djelatnosti kada od nadležnog organa dobije rješenje kojim mu se odobrava obavljanje djelatnosti. Član 19. (1) Rešenje za osnivanje radnje, odnosno obavljanje preduzetničke delatnosti sadrži jedinstveni matični broj preduzetnika, naziv delatnosti za koje preduzetnik ispunjava uslove, naziv firme i poslovno sedište firme, te matični broj radnje ili delatnosti firme. (2) Rešenje iz prethodnog stava dostavlja se: podnosiocu prijave, nadležnom organu poreske uprave, nadležnim inspekcijskim organima, nadležnom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja i zdravstvenog osiguranja, zanatsko-preduzetničkoj komori, republičkom zavodu za statistiku, kao i nadležnom organu uprave ako preduzetnik ima prebivalište na području druge opštine. Član 40. (1) Preduzetnik prestaje sa obavljanjem delatnosti po sili zakona u sledećim slučajevima: 1.ako je pravosnažnim aktom izrečena zaštitna mera zabrane obavljanja delatnosti; 2. ako je konačnim aktom nadležnog organa utvrđena ništavost upisa u registar; 3. smrću ili gubitkom poslovne sposobnosti; 4. danom stupanja na izdržavanje kazne, ako bude osuđen pravosnažnom presudom na kaznu zatvora dužu od šest mjeseci; 5. ako preduzetnik više ne ispunjava uslove iz člana 14. t. 1, 2, 3. i 4. Zakona; 6. ako prestanu da postoje prirodni i drugi uslovi za obavljanje delatnosti; 7. ako ne prijavi nastavak rada u skladu sa članom 36. stav 2. Zakona. Član 50. (1) Radi unapređenja, usklađivanja i zastupanja zajedničkih interesa, preduzetnici se mogu udružiti u opštinska udruženja. (2) Opštinska udruženja se udružuju u regionalne Zanatsko-preduzetničke komore, a iste se udružuju u Zanatsko-preduzetničku komoru Republike Srpske. Član 54. (1) Preduzetnici mogu postati članovi Zanatsko-preduzetničke komore upisom u registar preduzetnika. 29. UZakonu o prevozu u drumskom saobraćaju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 4/00, 26/01, 85/03, 49/04, 109/05 i 2/06) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom utvrđuju se uslovi i način obavljanja prevoza lica i stvari motornim, priključnim i zaprežnim vozilima u unutrašnjem drumskom saobraćaju i rad autobuskih stanica. Član 8. (1) Javni prevoz može se obavljati kao linijski i vanlinijski prevoz u drumskom saobraćaju. (2) Javni prevoz mogu vršiti preduzeća i druga pravna lica registrovana za obavljanje ove delatnosti i fizička lica kao osnovnu delatnost koja imaju odobrenje od nadležnog organa opštine ili gradaŠ...Ć. Član 42. (1) Javni prevoz lica u vanlinijskom drumskom saobraćaju može se obavljati kao: 6. taksi prevoz. Član 45. (1) Taksi prevoz može se vršiti samo putničkim automobilom oblik karoserije "limuzina" ili "karavan" sa pet sedišta (1+4 sedišta), sa četvoro vrata. (2) Putnički automobil iz stava 1. ovog člana ne može imati priključno vozilo. Član 46. (1) Lice koje upravlja motornim vozilom kojim se vrši taksi prevoz, pored uslova utvrđenih propisima o bezbednosti saobraćaja na putevima i ovim zakonom mora imati iskustvo u upravljanju motornim vozilom u trajanju najmanje od jedne godine, koje se dokazuje vozačkom dozvolom. Član 47. (1) Propise o načinu vršenja taksi prevoza donosi opština ili grad. (2) Propisima iz stava 1. ovog člana urediće se, naročito: 1. način organizovanja taksi prevoza na području opštine, 2. broj i razmeštaj taksi stajališta, način njihovog korišćenja, uređenja i održavanja, broj taksi vozila na pojedinim taksi stajalištima, 3. način utvrđivanja i naplate cene prevoza, ako se prevozi više lica, 4. način izdavanja dopunskih oznaka za taksi vozila, njihovu veličinu, boju i izgled, 5. prava i dužnosti vozača koji vrši taksi prevoz i lica koja se prevoze taksi vozilom, i 6. dopunski uslovi koje treba da ispunjava vozač i taksi vozilo. 30.Odluka o taksi prevozu u drumskom saobraćaju ("Službene novine Grada Istočno Sarajevo" broj 9/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovom odlukom utvrđuju se uslovi i način obavljanja taksi prevoza lica i stvari motornim vozilima u drumskom saobraćaju. Dopunski uslovi koje treba ispunjavati auto taksi prevoznik i vozilo Član 39. Radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima taksi prevoznik mora priložiti i sljedeće: 1. rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu, 2. posebne odredbe za auto taksi prevoz. VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa navodima o povredi prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 33. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni i pravo na život i pravo na slobodu udruživanja. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se pravom na život štiti pravo osobe da ne bude arbitrarno lišena života djelovanjem ili propustima javne vlasti, a člankom 11. Europske konvencije pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja. S obzirom na to da je predmet apelacije apelantov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje taksi prijevozničke djelatnosti, Ustavni sud ukazuje na to da se taj zahtjev nikako ne može povezati sa pravom na život i slobodu udruživanja. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, niti o pravu na slobodu udruživanja iz članka II/3.(i) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. Europske konvencije. Zbog toga je konkretna apelacijaratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 34. Uzimajući u obzir navedeno, te odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko jeratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 36. U konkretnom slučaju predmet pobijanja ostatka apelacije je Presuda Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. siječnja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 11. veljače 2008. godine, a apelacija je podnesena 13. veljače 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 37. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 38. Apelant pobija Presudu Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. siječnja 2008. godine, kojom je njegova tužba u upravnom sporu protiv drugostupanjskog rješenja Ministarstva donesenog u izvršenju Presude Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. prosinca 2006. godine odbijena kao neutemeljena i time potvrđena odluka drugostupanjskog, odnosno prvostupanjskog organa uprave, kojom je proglašeno ništavnim Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. rujna 2005. godine. 39. U odgovoru na pitanje je li članak 6. Europske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj treba podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti temeljnih prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom, te izvesti neosporan zaključak da se sporovi koji se tiču izdavanja raznih odobrenja ili dozvola za rad tiču "građanskih prava i obveza", kao i da se na utvrđivanje ništavnosti ranije izdanih rješenja o odobrenju djelatnosti primjenjuje članak 6. Europske konvencije (vidi odluke Europskog suda za ljudska prava,Bentham protiv Velike Britanijeod 10. lipnja 1996. godine, RJD, 1996-III, 126; iTre Traktörer AB protiv Švedskeod 7. srpnja 1989. godine, serija A, br. 159, 167, 370 i 371, te odluke Ustavnog suda br. AP 301/04 od 23. rujna 2005. godine i AP 220/05 od 14. ožujka 2006. godine). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 41. Apelant je pokrenuo nekoliko pitanja na koja Ustavni sud treba odgovoriti, a neposredno se tiču načina na koji su organi uprave i Okružni sud tumačili i primijenili pozitivnopravne propise prilikom odlučivanja o apelantovom predmetu. 42. Apelantu je rješenjem Odjeljenja za privredu od 14. rujna 2005. godine odobreno vršenje javnog prijevoza osoba vlastitim putničkim vozilom i apelant je ovu djelatnost vršio do 28. prosinca 2005. godine. 43. Nakon toga, Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-69/05 od 28. prosinca 2005. godine apelantu je utvrđen prestanak vršenja javnog prijevoza osoba. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj 07/345-855-2/05 od 27. listopada 2005. godine poništilo ranije danu suglasnost za taksi stajalište za apelanta. Zatim je utvrđeno da je Ministarstvo saobraćaja i veza 30. studenoga 2005. godine Odjeljenju za privredu dostavilo mišljenje da, nakon što je Skupština Grada Istočno Sarajevo poništila suglasnost za taksi stajalište, prestaje postojati ispunjenost uvjeta za obavljanje djelatnosti javnog prijevoza. Ocjenjujući navedeno, a sukladno Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, riješeno je kao u dispozitivu. 44. Dakle, nakon pozitivno riješenog apelantovog zahtjeva za odobravanje obavljanja zanatsko-poduzetničke djelatnosti javnog taksi prijevoza, nadležni organ uprave je po službenoj dužnosti donio konačno rješenje o prestanku ove djelatnosti. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. prosinca 2006. godine apelantova tužba protiv ovog konačnog rješenja je uvažena i pobijani akt poništen. Okružni sud je obrazložio da je apelantu pobijanim rješenjem utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti: "Š...Ćnavodno stoga što je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj: 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta". Takav zaključak, međutim, Okružni sud smatra pogrešnim i neutemeljenim. Okružni sud je posebno obrazložio da nijednom odredbom Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i navedene Odluke Grada Istočno Sarajevo nije predviđeno davanje suglasnosti taksi vozaču za stajalište kao preduvjet za obavljanje javnog prijevoza osoba. Okružni sud je zaključio da, budući da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene, nije bilo razloga za utvrđivanje prestanka vršenja prijevozničke djelatnosti, čime je pogrešno primijenjen zakon na apelantovu štetu, te da će u ponovnom postupku organi tuženog postupiti prema primjedbama tog suda tako što će sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uvjeta za obavljanje prijevozničke djelatnosti, u smislu članka 40. stavak 1. točka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, pa će nakon toga moći donijeti na zakonu utemeljenu i pravilnu odluku. 45. Ustavni sud naglašava da, u smislu članka 40. stavak 1. točka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, poduzetnik prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona ako prestanu postojati prirodni i drugi uvjeti za obavljanje djelatnosti. Dakle, postupajući po nalogu Okružnog suda, organ uprave je bio dužan utvrditi jesu li prestali ovi uvjeti za obavljanje djelatnosti, a koji su postojali u vrijeme izdavanja odobrenja za vršenje djelatnosti. 46. Međutim, u ponovnom upravnom postupku doneseno je konačno rješenje kojim je utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti apelantu zbog istih razloga kao i u prvobitnom upravnom postupku. Naime, utvrđeno je da prilikom donošenja rješenja koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati autotaksi prijevoz, u smislu čl. 24. i 25. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Također, apelant nije imao ni potvrdu o osiguranom taksi stajalištu. 47. Iako je u ponovnom upravnom postupku doneseno konačno rješenje na temelju istih činjenica i na temelju iste primjene materijalnog prava, ovaj put je Okružni sud odbio apelantovu tužbu protiv ovog rješenja prihvaćajući u potpunosti razloge koje su naveli organi uprave. 48. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li redovni sud u konkretnom slučaju dao jasne i razumljive razloge na kojima je temeljio svoju odluku, odnosno sadrže li obrazloženja redovnog suda jasne i detaljne razloge na temelju kojih su primijenjene zakonske odredbe. 49. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u svojoj prvoj presudi od 25. prosinca 2006. godine jasno i argumentirano obrazložio razloge zbog kojih je usvojio apelantovu tužbu i poništio akt drugostupanjskog organa. Štoviše, osim obrazloženja koje je dao Okružni sud, Ustavni sud i sam zapaža da je člankom 1. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisano da se upravo tim zakonom propisuju i uređuju uvjeti, osnivanje, način obavljanja zanatsko-poduzetničke djelatnosti, organiziranje poduzetnika i nadzor. Zatim, da je člankom 5. istog Zakona propisano da fizička osoba koja želi samostalno obavljati poduzetničku djelatnost tu djelatnost prijavljuje nadležnom općinskom organu, i ako ispunjava ostale zakonske uvjete, dobiva odobrenje za obavljanje te djelatnosti. Članak 13. istog Zakona izričito propisuje da poduzetnik može obavljati djelatnost ako dobije rješenje za obavljanje poduzetničke djelatnosti, sukladno odredbama ovog Zakona. Člankom 14. istog Zakona decidirano su navedeni uvjeti pod kojima fizička osoba može obavljati poduzetničku djelatnost i to su: 1. da je osoba punoljetna i poslovno sposobna; 2. da je državljanin Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno državljanin Bosne i Hercegovine; 3. da joj pravomoćnom odlukom nadležnog organa nije izrečena mjera zabrane obavljanja te djelatnosti: 4. da ispunjava uvjete opće zdravstvene sposobnosti i posebne zdravstvene sposobnosti, ako je to zakonom uvjetovano za obavljanje određenih djelatnosti; 5. da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor, osim ako priroda djelatnosti, odnosno poslova to ne zahtijeva. Za apelanta je još relevantno da je stavkom 4. istog članka ovog Zakona propisano da ako je zakonom propisana odgovarajuća stručna sprema za obavljanje određene djelatnosti, osim uvjeta iz prethodnog stavka, podnositelj prijave je dužan priložiti i dokaz da posjeduje odgovarajuću stručnu spremu ili da zaposli osobu sa odgovarajućom stručnom spremom. 50. Dalje, člankom 17. istog Zakona propisano je da fizička osoba koja namjerava obavljati poduzetničku djelatnost za koju nije potreban poslovni prostor (što je apelantov slučaj), u zahtjevu koji podnosi nadležnom općinskom organu za poslove privrede gdje će imati poslovno sjedište, mora navesti: osobno ime, broj osobne karte i JMB podnositelja zahtjeva; prebivalište i adresu stanovanja; zanimanje, školsku spremu, osim za poslove koji se smatraju starim, umjetničkim zanatima i poslovima domaće radinosti; naziv djelatnosti i firmu; adresu poslovnog sjedišta; datum početka obavljanja djelatnosti; ovjerenu pismenu izjavu da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor. Uz zahtjev se podnose dokazi o ispunjenosti uvjeta iz članka 14. ovog Zakona, u originalu ili ovjerenim kopijama. 51. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su samo Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i uvjeti koje je on postavio relevantni za dobivanje odobrenja za bavljenje djelatnošću taksi prijevoza, što je apelantov slučaj. Zatim, kao što je Okružni sud u presudi od 25. prosinca 2006. godine i utvrdio, među navedenim uvjetima ne postoji uvjet da apelant prethodno pribavi suglasnost za taksi stajalište. Štoviše, Ustavni sud zapaža, iako to nije apelantova situacija, da je, prema članku 18. istog Zakona, nadležni općinski organ uprave dužan podnositelju zahtjeva izdati rješenje kojim se odobrava obavljanje djelatnosti (uz ispunjenje nabrojanih uvjeta), čak i u slučaju da je posebnim zakonom ili drugim propisom, kao uvjet, predviđeno pribavljanje posebnog rješenja za obavljanje pojedinih djelatnosti, takvo rješenje nije uvjet za izdavanje rješenja kojim se odobrava obavljanje djelatnosti, nego će se ta činjenica provjeravati zajedno sa utvrđivanjem postojanja uvjeta iz članka 14. stavak 1. točka 5. ovog Zakona, tj. posjedovanje opreme, odnosno sredstava rada, kadrova i odgovarajućeg prostora, osim ako priroda djelatnosti, odnosno poslova to ne zahtijeva. 52. Također, Ustavni sud zapaža da je sasvim argumentirano obrazloženje Okružnog suda iz presude od 25. prosinca 2006. godine da nikakva uloga udruženja taksi prijevoznika ovim zakonom nije predviđena prije ili u postupku izdavanja odobrenja za bavljenje taksi djelatnošću. Ovo potvrđuje i odredba članka 19. stavak 2. navedenog Zakona, kojom je propisano da se rješenje kojim se odobrava obavljanje poduzetničke djelatnosti dostavlja, između ostalog, zanatsko-poduzetničkoj komori, koja, dakle, tek nakon donošenja rješenja o odobrenju bavljenja taksi djelatnošću saznaje da je odobrenje izdano novoj fizičkoj osobi, odnosno poduzetniku. Uostalom, i kada bi se zanemarila pravna suština udruženja taksi prijevoznika kao udruženja građana, ostaje činjenica da je člankom 48. istoga Zakona u stavku 1. propisano: "Radi unapređenja, usklađivanja i zastupanja zajedničkih interesa, preduzetnici se mogu udružiti u opštinska udruženja.". Dakle, nikako se ne može zanemariti činjenica da je citiranom odredbom predviđena samo mogućnost, a ne i obveza udruživanja poduzetnika u općinska udruženja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je Vlada Republike Srpske svojim aktom broj 04/1-012-1340/06 od 8. lipnja 2006. godine, upućenim Narodnoj skupštini Republike Srpske kao mišljenje o inicijativi jednog narodnog poslanika za izmjenu Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, koji se pozivao na odredbe čl. 42-43. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, usvojila stav da navedenu inicijativu treba odbiti zbog sljedećih razloga: "Ni Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, niti Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju, ne propisuju da je prilikom izdavanja odobrenja za vršenje taksi prevoza potrebna saglasnost taksi udruženja. Taksi udruženje je udruženje preduzetnika koji obavljaju određenu djelatnost i u okviru iste štite svoja zakonska prava. Ukoliko bi istima bila data mogućnost da daju saglasnost za izdavanje navedenog odobrenja, naše mišljenje je da bi u neravnopravan položaj došla druga 'strukovna udruženja'. Ako drugi preduzetnici imaju pravo, po zakonu, da zapošljavaju radnike, ne vidimo razlog zašto bi od te odredbe bili izuzeti taksi prevoznici.". 53. I kada je riječ o stavu Okružnog suda iz presude od 25. prosinca 2006. godine, prema kojem u apelantovom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti da organi uprave, koji su po službenoj dužnosti odlučivali o donošenju rješenja kojim apelantu od 28. prosinca 2005. godine po sili zakona prestaje odobrenje za bavljenje taksi djelatnošću, donesu takvu odluku, Ustavni sud nalazi da je ovaj stav iskazan primjenom prava za koju se nikako ne može tvrditi da je bila proizvoljna. Osim razloga koje je Okružni sud naveo, Ustavni sud podsjeća na to da među slučajevima predviđenim u članku 40. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, zbog kojih poduzetnik prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona, nije naveden kao razlog neposjedovanje suglasnosti taksi udruženja za taksi stajalište i dodatne oznake, niti nepostupanje po obvezi učlanjivanja u taksi udruženje i izmirivanje obveza prema tom udruženju. 54. Ustavni sud podsjeća na to da je predmet Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju utvrđivanje uvjeta i načina obavljanja prijevoza osoba i stvari motornim, priključnim i zaprežnim vozilima, a ne uvjeta za izdavanje odobrenja za bavljenje djelatnošću taksi prijevoza. Naime, stavak 2. članka 8. ovoga Zakona jasno propisuje da javni prijevoz (među kojim je i taksi prijevoz) mogu vršiti poduzeća i druge pravne osobe registrirane za obavljanje ove djelatnosti i fizičke osobe kao osnovnu djelatnost koje imaju odobrenje od nadležnog organa općine ili grada. Dakle, posjedovanje odobrenja koje je izdao nadležni organ prema Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti nesporno je pretpostavka za primjenu Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju na pojedince i pravne osobe, kada je riječ o javnom prijevozu, kojim se, prema članku 42. stavak 1. točka 6. ovoga Zakona, smatra i taksi prijevoz. U pogledu uvjeta i načina obavljanja javnog prijevoza osoba i stvari motornim vozilima, za apelantov slučaj relevantni su članak 45. st. 1. i 2, te članak 46. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, kojima su propisane osobine vozila i uvjeti koje vozač mora ispunjavati. U odnosu na način vršenja taksi prijevoza, Ustavni sud zapaža da je relevantan članak 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, kojim je predviđeno da propise o načinu vršenja taksi prijevoza donosi općina ili grad, te da će se propisom općine ili grada urediti naročito: "1. način organizovanja taksi prevoza na području opštine; 2. broj i razmeštaj taksi stajališta, način njihovog korišćenja, uređenja i održavanja, broj taksi vozila na pojedinim taksi stajalištima; 3. način utvrđivanja i naplate cene prevoza, ako se prevozi više lica; 4. način izdavanja dopunskih oznaka za taksi vozila, njihovu veličinu, boju i izgled; 5. prava i dužnosti vozača koji vrši taksi prevoz i lica koja se prevoze taksi vozilom, i 6. dopunski uslovi koje treba da ispunjava vozač i taksi vozilo". 55. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je Grad Istočno Sarajevo, pozivajući se na ovlaštenje iz članka 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, svojom Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, u članku 1. predvidio da se tom odlukom utvrđuju, osim načina, i uvjeti obavljanja taksi prijevoza, iako je imao ovlaštenje urediti samo način obavljanja taksi prijevoza. Zatim da je, između ostalog, u članku 39. iste Odluke pod podnaslovomDopunski uslovi koje treba ispunjavati auto taksi prevoznik i vozilopropisano da radi dobivanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uvjeta utvrđenih posebnim propisima, taksi prijevoznik mora priložiti i sljedeće: 1. rješenje–potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu, 2. posebne odredbe za autotaksi prijevoz. Iz navedenog je očito da je Grad Istočno Sarajevo izašao iz okvira ovlaštenja iz članka 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i na drukčiji način regulirao uvjete za izdavanje odobrenja za bavljenje taksi djelatnošću nego što je to učinjeno Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud umjesto zakona primijenili odluku kojom je, bez pravne osnove, uređeno pitanje koje je na drukčiji način uređeno zakonom. Budući da je navedena odluka podzakonski akt i da zakon ima višu pravnu snagu, te da su javne vlasti bile dužne primijeniti zakonsku odredbu kao odredbu više pravne snage u odnosu na odredbe odluke, očito je da su organi uprave i Okružni sud u apelantovom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su sve odluke drugostupanjskog i prvostupanjskog upravnog organa, kao i posljednja odluka Okružnog suda, donesene u postupku izvršenja Presude Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. prosinca 2006. godine, koja nikad nije pobijana niti pobijena i za koju je i Ustavni sud u prethodnim stavcima ove odluke zaključio da je donesena bez proizvoljne primjene prava i bez povrede apelantovih ustavnih prava, donesene uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 57. Apelant se, također, žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz članka 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (pravo na rad). Imajući u vidu zaključak o povredi apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra nesvrsishodnim posebno razmatrati i ove apelantove navode. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su organi uprave u upravnom postupku i redovni sud u upravnom sporu, arbitrarnom primjenom materijalnog prava, koje se odnosi na zanatsko-poduzetničku djelatnost vršenja javnog taksi prijevoza, utvrdili da apelant prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona iako nisu prestali postojati prirodni i drugi uvjeti za obavljanje djelatnosti. 59. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 514/08, rješavajući apelacijuNenada Šehovca, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2, čl. 61 st. 1 i 2 i 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaNenada Šehovca. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine; - Rješenje Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. avgusta 2007. godine; - Rješenje Odjeljewa za privredu i društvene djelatnosti Opštine Istočna Ilixa broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine. Predmet se vraća Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Opštine Istočna Ilixa, koje je dužno da, bez odlagawa, a najkasnije u roku od 30 dana od dostavljanja ove odluke, donese novu odluku, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Opštine Istočna Ilixa da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacijaNenada Šehovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, Rješewa Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. avgusta 2007. godine i Rješewa Odjeljewa za privredu i društvene djelatnosti Opštine Istočna Ilixa broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine u odnosu na pravo na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu udruživawa iz člana II/3i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11 Evropske konvencije za zaštitu qudskihprava i osnovnih sloboda, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nenad Šehovac (u daqnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilixe podnio je 13. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, Rješewa Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. avgusta 2007. godine i Rješewa Odjeljewa za privredu i društvene djelatnosti Opštine Istočna Ilixa (u daqnjem tekstu: Odjeljenje za privredu) broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. aprila 2008. godine, 16. marta 2008. godine i 23. aprila 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljewa za privredu zatraženo je 20. februara 2008. godine i 20. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. februara 2008. godine, Ministarstvo 6. marta 2008. godine, a Odjeljenje za privredu 17. marta 2008. godine i 1. novembra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljewa za privredu dostavljeni su apelantu 20. oktobra 2008. godine i 3. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. U ponovnom postupku apelantu je Rješenjem Odjeljewa za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine odobreno vršenje javnog prevoza lica kao taksi djelatnost. Istim rješenjem je utvrđeno da će apelant prevoz obavljati sopstvenim putničkim vozilom. Ovo rješenje je upisano u registar odobrewa za obavljanje javnog prevoza kao osnovno zanimanje koje se vodi pri Odjeljenju za privredu pod brojem 11, kwigaVII. U obrazloženju rješewa je, između ostalog, navedeno da je apelant uz žalbu protiv prvostepenog rješewa priložio drugostepenom organu Saglasnost za taksi stajalište broj 07-345-855/05 od 15. juna 2005. godine, koju je izdao Grad Istočno Sarajevo–Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove. 7. Odjeljenje za privredu je 26. septembra 2005. godine pod brojem 04-345-52/05 donijelo rješenje kojim se mijewa pravosnažno Rješenje Odjeljewa za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine u predmetu promjene sredstava za rad, putničkog motornog vozila, kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prevoza lica sopstvenim putničkim motornim vozilom markeVolkswagen VW1HXO, registarskih oznaka 300-J-646. Ova izmjena rješewa upisana je u registar odobrewa za obavljanje javnog prevoza lica, koji se vodi pri Odjeljenju za privredu pod brojem 11, kwigaVIII. 8. Rješenjem Odjeljewa za privredu broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine apelantu je utvrđen prestanak vršewa javnog prevoza lica. U obrazloženju rješewa je navedeno da je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisombroj 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta. Dalje je navedeno da je Ministarstvo saobraćaja i veza 30. novembra 2005. godine Odjeljenju za privredu dostavilo mišljenje da, nakon što je Skupština Grada Istočno Sarajevo poništila saglasnost za taksi stajalište, prestaje da postojiispunjenost uslova za obavljanje djelatnosti javnog prevoza. Ocjenjujući navedeno,auskladusa Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, riješeno je kao u dispozitivu. 9. Rješavajući povodom apelantove žalbe na Rješenje Odjeljewa za privredu broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 02/342-936/05 od 7. marta 2006. godine. Ministarstvo je navedenim rješenjem apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješewa je, između ostalog, navedeno da je članom 32 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju Grada Istočno Sarajevo određeno da propise o načinu vršewa taksi prevoza donosi gradonačelnik grada, i wima se, između ostalog, određuju broj i razmještaj taksi stajališta kao i način wihovog korišćewa. Članom 39 iste odluke propisano je: "Radi dobijawa odobrewa za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima taksi prevoznik mora priložiti i slijedeće: 1. rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištuŠ...Ć". 10. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine apelantova tužba protiv Rješewa Ministarstva broj 02/342-936/05 od 7. marta 2006. godine je uvažena i osporeni akt poništen. Okružni sud je obrazložio da iz spisa predmeta proizilazi da je apelantu rješenjem Odjeljewa za privredu od 14. septembra 2005. godine odobreno vršenje javnog prevoza lica sopstvenim putničkim vozilom, na osnovu saglasnosti za taksi stajalište, koju je izdao Grad Istočno Sarajevo, te da je apelant ovu djelatnost vršio sve do 28. decembra 2005. godine kada mu je isto Odjeljenje Rješenjem broj 04-345-69/05 utvrdilo prestanak vršewa javnog prevoza lica zbog neispunjenosti uslova za njegovo obavljanje, u smislu člana 40 stav 1 tačka 6 Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i člana 39 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju: "Š...Ćnavodno stoga što je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove GradaIstočno Sarajevo dopisom broj: 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta". Takav zakqučak, međutim, Okružni sud smatra pogrešnim i neosnovanim. Naime, iz dopisa Grada Istočno Sarajevo broj 07/345-855-1/05 od 7. oktobra 2005. godine, upućenog načelniku za privredu Opštine Istočna Ilixa, proizilazi da je Grad Istočno Sarajevo pokrenuo aktivnosti zajedno sa opštinama Grada za određivanje taksi stajališta i wihovo uređenje i obilježavanje i da aktivnosti u vezi s tim nisu završene pa traži da se izdate saglasnosti "zalede do okončawa ovih poslova". Zatim, iz dopisa istog organa od 27. oktobra 2005. godine proizilazi da se poništava saglasnost za taksi stajalište pod brojem 07-345-855/05. Kod takvog stawa stvari očigledno je da se ne zna da li je ukinuto taksi stajalište i da li je poništena saglasnost za taksi stajalište koja je data apelantu. Ako je poništena saglasnost, onda bi trebalo decidirano biti navedeno koje je to taksi stajalište za koje je poništena saglasnost. Iz navedenog bi proizlazilo da postoji više taksi stajališta, ali da wihov broj i uređenost u gradu nisu određeni, u smislu člana 47 Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, što organi tuženog nisu sa sigurnošću utvrdili. 11. U nastavku obrazložewa je navedeno da je odredbom člana 12 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju Grada Istočno Sarajevo propisano da su taksi stajališta uređena mjesta, odobrena od nadležnog organa Grada, gdje taksi vozila stoje u pripremi za prijem putnika. Stavom 2 istog člana je propisanoda se sva taksi vozila radnog parka raspoređuju na taksi stajališta po planu i programu taksi udružewa. Odredbom člana 39 iste odluke propisano je da radi dobijawa odobrewa za rad kod nadležnog organa uprave, sem uslova utvrđenih posebnim propisima, taksi prevoznik mora priložiti i rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu. U konkretnom slučaju, iz rješewa o odobravanju vršewa taksi prevoza apelantu od 14. septembra 2005. godine jasno proizilazi da je on ispunio sve uslove za vršenje javnog prevoza. Stoga nije bilo mjesta donošenju rješewa kojim se po službenojdužnosti utvrđuje prestajanje obavljanja djelatnosti po sili zakona, u smislu člana 40 stav 1 tačka 6 Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, zbog toga što je Grad Istočno Sarajevo naknadno opozvao saglasnost za taksi stajalište. Okružni sud je posebno obrazložio da nijednom odredbom Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i navedene Odluke Grada Istočno Sarajevo nije predviđeno davanje saglasnosti taksi vozaču za stajalište kao preduslov za obavljanje javnog prevoza lica. Naprotiv, obaveza je grada, odnosno opštine, da utvrdi broj taksi stajališta, a uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje. Dakle, Grad Istočno Sarajevo određuje broj i kategorizaciju taksi stajališta i broj taksi vozila na wima, a ne daje fizičkim i pravnim licima pojedinačne saglasnosti za taksi stajališta kao preduslov za vršenje prevozničke djelatnosti. Okružni sud je zakqučio da, budući da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene, nije bilo razloga za utvrđivanje prestanka vršewa prevozničke djelatnosti, čime je pogrešno primijenjen zakon na apelantovu štetu, te da će u ponovnom postupku organi tuženog postupiti prema primjedbama tog suda tako što će sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uslova za obavljanje prevozničke djelatnosti, u smislu člana 40 stav 1 tačka 6 Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, pa će nakon toga moći donijeti na zakonu zasnovanu i pravilnu odluku. 12. Postupajući prema navedenoj presudi Okružnog suda, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1298/09 od 17. januara 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo je usvojilo apelantovu žalbu, poništilo osporeno prvostepeno rješenje i predmet vratilo na prvostepeni postupak. Ministarstvo je u obrazloženjuinterpretiralo obrazloženje presude Okružnog suda i navelo: "S obzirom da apelant ispuwava uslove za obavljanje djelatnosti javnog prevoza lica, prvostepeni organ će u ponovljenom postupku sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uslova za obavljanje prevozničke djelatnosti u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i donijeti zakonito i pravilno rješenje u skladu sa presudom Okružnog suda.". 13. Odjeljenje za privredu, u postupku izvršewa navedene presude Okružnog suda, donijelo je Rješenje broj 04-345-26/07 od 5. marta 2007. godine, kojim je Rješenje Odjeljewa za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine proglašeno ništavnim. Odjeljenje je svoju odluku obrazložilo na način da je, postupajući prema uputi drugostepenog organa, u ponovnom postupku utvrdilo da: "Saglasnost koju je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove grada Istočno Sarajevo br. 07-345-855/05 od 15. juna 2005. godine izdalo apelantu, nema karakter rješewa–potvrde o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu u smislu člana 39. stav 1. tačka 1. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, s obzirom da u smislu člana 12. stav. 2. i člana 18. navedene Odluke, i prema pravnom tumačenju iz presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu br. 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine, uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje, koje jedino može i izdati potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu." Zatim je navedeno da je utvrđeno da prilikom donošewa rješewa koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati auto-taksi prevoz, u smislu čl. 24 i 25 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Budući da je članom 47 Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju izričito predviđeno da propise o vršenju taksi prevoza donosi opština ili grad, a stavom 2 tačkama 4 i 6 navedenog člana predviđeno je uređivanje izdavawa dopunskih oznaka i drugih dopunskih uslova koje treba da ispuwavaju vozač i taksi vozilo, u vezi sa članom 39 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, nije bilo uslova da prvostepeni organ donese rješenje kojim se apelantu odobrava vršenje javnog prevoza lica. 14. Zatim, članom 5 st. 2 i 3 Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti predviđeno je da preduzetnik može nadležnom organu prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti i da, ako ispuwava ostale zakonske uslove, dobije odobrenje za obavljanje te djelatnosti. Članom 10 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju predviđeno je da se taksi prevoz može obavljati samo ako su ispunjeni svi uslovi iz zakona, iz ove odluke i iz drugih propisa, dok član 39 predviđa šta se mora priložiti radi dobijawa odobrewa za rad. Kako Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti utvrđuje opšte uslove koji su potrebni za obavljanje preduzetničke djelatnosti, dok su posebni uslovi za obavljanje taksi prevoza propisani Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju,koje apelant nije ispunio, nije bilo zakonskog osnova da mu se odobri vršenje javnog prevoza lica. S obzirom na to da je rješenje kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prevoza lica doneseno protivno članu 5 stav 3 Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, te članovima 10, 25 i 39 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, koji ne dozvoljavaju donošenje rješewa kojim je odobreno vršenje javnog prevoza lica: "Š...Ćpredmetno rješenje je zahvaćeno razlozima ništavosti iz člana 252. stav 1. tačka 5. ZUP-a. Naime, odredbama navedenih članova izričito su predviđeni uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se moglo izdati odobrenje za vršenje taksi prevoza. Ove odredbe su imperativnog karaktera i bez ispunjenja u wima navedenih uslova nije moguć ni nastanak konkretne pravne situacije, odnosno bilo kakvih prava i obaveza koja proizlaze iz odobrewa za vršenje taksi prevoza. Zbog specifičnosti organizovawa taksi prevoza i uloge udružewa auto taksista u tome, odobravanje vršewa taksi prevoza apelantu bez pribavljene potvrde o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu i bez dopunskih oznaka, koje izdaje taksi udruženje, apelantu bi se omogućilo da bez organizovawa u taksi udruženje i bez izmirewa obaveza koje iz toga proizlaze, obavlja taksi prevoz, čime je rješenje Odjeljewa za privredu i društvene djelatnosti opštine Istočna Ilixa, br. 04-345-34/05 od 19. septembra 2005. godine zahvaćeno i razlogom ništavosti iz člana 252. stav 1. tačka 2. ZUP-a.". 15. Prvostepeni organ je zakqučio da bi daqnje obavljanje taksi prevoza prema navedenom rješenju moglo prouzrokovati izvršenje krivičnog djela, bilo da ga učini apelant, bilo ovlašćeni radnik organa uprave, jer bi se omogućilo da bez izvršewa obaveza udruženju auto-taksista, od čijeg izvršewa zavisi i dobijanje zakonom predviđenih potvrda i dopunskih oznaka, apelant obavlja taksi prevoz i ostvaruje nezakonitu imovinsku korist i da se nađe u privilegovanom položaju u odnosu na druge taksiste. Time bi bio povrijeđen princip ravnopravnosti građana pred zakonom, koji je ujedno predviđen i kao krivično djelo povrede ravnopravnosti građana iz člana 162 KZRS. 16. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1298/09 od 19. aprila 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo je usvojilo žalbu, poništilo osporeno prvostepeno rješenje i predmet vratilo na prvostepeni postupak. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ, donoseći ožalbeno rješenje, pogrešno primijenio odredbe čl. 252 i 253 ZUP-a, jer se u predmetnom slučaju ne radi o postojanju krivičnog djela, niti bi izvršenjem rješewa moglo nastati krivično djelo. Zatim je navedeno da se prvostepeni organ poziva na nepostojanje taksi oznaka koje navodi kao uslov za obavljanje taksi djelatnosti. Međutim, članom 27 opštinske odluke propisano je da je udruženje auto-taksi prevoznika dužno donijeti propise o načinu izdavawa dopunskih oznaka. Kako se u spisu ne nalazi navedeni propis, nije jasno kako jeto pitanje regulisano, ali je činjenica da apelant ispuwava uslove propisane Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Naime, navedenim zakonima nije predviđeno davanje saglasnosti taksi vozaču za stajalište, niti izdavanje dopunskih oznaka kao preduslov za obavljanje javnog prevoza lica, što je istaknuto i u presudi Okružnog suda. Ministarstvo je zakqučilo da proizilazi da prvostepeni organ nije postupio prema uputstvima drugostepenog organa, te je prvostepenom organu naloženo da u ponovljenom postupku postupi prema uputstvima iz Rješewa broj 13.03-1/345-1298/06 od 17. januara 2007. godine, koje su obavezujuće za prvostepeni organ i koje su donesene u skladu sa presudom Okružnog suda. 17. Rješenjem Odjeljewa za privredu broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine, donesenim u ponovnom postupku, Rješenje Odjeljewa za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine opet je proglašeno ništavnim. U obrazloženju je navedeno da je u ponovnom postupku, koji je upotpunjen pribavljanjem propisa–Odluke Udružewa samostalnih taksi prevoznika i pravilnom primjenom člana 227 stav 2 ZUP-a, prema kojoj je drugostepeno rješenje obavezujuće za prvostepeni organ u dijelu koji se tiče obima i načina upotpuwavawa postupka i otklawawa povreda pravila postupka, ali ne i primjene materijalnog propisa, ovaj organ donio rješenje kao u dispozitivu zbog sljedećih razloga. Iz Odluke Udružewa samostalnih taksi prevoznika (član 1) vidqivo je da lice koje nije član Udružewa ne može posjedovati dopunske oznake koje izdaje Udruženje. Zatim, članom 8 iste odluke propisano je da podjelu dopunskih oznaka vrši Komisija za dodjelu štandova, odnosno mjesta na taksi stajalištima. Utvrđeno je da prilikom donošewa rješewa koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati auto-taksi prevoz, u smislu čl. 24 i 25 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Takođe, apelant nije imao ni potvrdu o obezbijeđenom taksi stajalištu. Saglasnost koju je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo izdalo apelantu nema karakter rješewa– potvrde o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu, u smislu člana 39 stav 1 tačka 1 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, s obzirom na to da, u smislu člana 12 stav 2 i člana 18 navedene odluke, uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje, koje jedino može i izdati potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu. Članom 47 Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju izričito je predviđeno da propise o vršenju taksi prevoza donosi opština ili grad, a stavom 2 tačkama 4 i 6 navedenog člana predviđeno je uređivanje izdavawa dopunskihoznaka i drugih dopunskih uslova koje treba da ispuwavaju vozač i taksi vozilo. Članom 5 st. 2 i 3 Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti predviđeno je da preduzetnik može nadležnom organu prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti i da, ako ispuwava ostale zakonske uslove, dobija odobrenje za obavljanje te djelatnosti. 18. Dalje, navedeno je da je članom 10 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju predviđeno da se taksi prevoz može obavljati samo ako su ispunjeni svi uslovi iz zakona, iz ove odluke i iz drugih propisa, dok član 39 predviđa šta se mora priložiti radi dobijawa odobrewa za rad. Iz dokumentacije u spisu nesporno proizilazi da apelant nije imao ni potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu niti dopunske oznake koje iskqučivo izdaje Udruženje samostalnih taksi prevoznika, pa u smislu člana 39 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, nije bilouslova da prvostepeni organ donese rješenje kojim se apelantu odobrava vršenje javnog prevoza. Takođe je navedeno: "Kako Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti utvrđuje opšte uslove koji su potrebni za obavljanje preduzetničke djelatnosti, dok su posebni uslovi za obavljanje taksi prevoza propisani Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju,obaveza je prvostepenog organa prilikom donošewa rješewa da navedene propise–zakonske i podzakonske akte–cijeni u wihovoj ukupnosti a ne parcijalno, jer bi se, u protivnom, izgubio svaki smisao postojawa podzakonske regulative koja služi detaqnom pravnom normiranju u oblasti preduzetništva.". Prvostepeni organ je ponovio svoj stav o razlozima ništavnosti u vezi sa relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku i potencijalnom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti. Prvostepeni organ je obrazložioda je, ocjenjujući činjenicu da se u pravnom prometu nalazi nezakonito doneseno rješenje koje je zahvaćeno razlozima ništavnosti, kao i činjenicu da apelant svoje pravo na obavljanje preduzetničke djelatnosti može ostvariti učlawivanjem u taksi udruženje i pribavljanjem dopunskih oznaka, odnosno ispunjenjem uslova za obavljanje taksi prevoza, u kojem slučaju ne bi bilo ni jednog razloga da mu se ne izda zakonito rješenje za obavljanje javnog prevoza, donio svoju odluku u ponovnom postupku. 19. Ministarstvo je 16. avgusta 2007. godine donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1273/07, kojim je kao neosnovanu odbilo apelantovu žalbu protiv Rješewa Odjeljewa za privredu broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju propisano da propise o vršenju taksi prevoza donosi opština ili grad, a Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisani su uslovi za obavljanje, odnosno uslovi za prestanak obavljanja preduzetničke djelatnosti. Ministarstvo je zakqučilo da proizilazi da je prvostepeni organ pravilno primijenio pozitivne zakonske propise kada je poništio Rješenje broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine jer apelant ne ispuwava uslove propisane Odlukom o taksi prevozu, koja je donesena na osnovu Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, budući da je članom 39 Odluke propisano da "Š...Ćradi dobijawa odobrewa za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima, taksi prevoznik mora priložiti i rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu.". 20. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. Okružni sud je u cijelosti potvrdio stavove drugostepenog organa a time i prvostepenog organa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na udruživanje iz članaII/3i) i člana 11 Evropske konvencije i pravo na rad koje je garantovano Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi da su kontradiktorne odluke Ministarstva saobraćaja i veza RS, Grada Istočno Sarajevo i Opštine Istočna Ilixa, koji su pod istim okolnostima 14. septembra 2005. godine apelantu odobrili, a 28. decembra 2005. godine utvrdili prestanak odobrewa za rad. Naime, Opština Istočna Ilixa je uvažila nezakonito izdato poništenje saglasnosti Grada Istočno Sarajevo, i na osnovu tog poništewa izdala nezakonito rješenje o prestanku vršewa djelatnosti apelantu. Poništenje saglasnosti je nezakonito jer je, pozivajući se na član 8 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, odlučeno pod nepromijenjenim okolnostima neutvrđenih taksi stajališta na cijeloj teritoriji Grada Istočno Sarajevo. Apelantu se kao pojedincu koji pokušava ostvariti osnovno ustavno pravo–pravo na rad, to ne dozvoljava. Apelant podsjeća na to da mu je Odjeljenje za privredu 14. septembra 2005. godine odobrilo vršenje javnog prevoza. Međutim, apelant ističe da taj organ nije 27. oktobra 2005. godine poništio prethodno datu saglasnost jer se radi o saglasnosti koju je izdao Grad Istočno Sarajevo. Zatim je navedeno da je Opština Istočna Ilixa, ignorišući i sud i drugostepeni organ, obnovila postupak i donijela novo rješenje prema kojem je ponovo poništila rješenje od 14. septembra 2005. godine, a kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prevoza lica. Apelant smatra da prvostepenom organu nije ostavljena mogućnost da mijewa sudsku presudu i postavlja nove uslove koji su suprotnisudskoj presudi i rješewima drugostepenog organa i tako svjesno opstruiše izvršenje obavezujućih i konačnih akata jer se radi o izvršenju presude a nikako o rješavanju zahtjeva za izdavanje odobrewa za rad. Apelant smatra da je diskriminisan "necivilizacijskim i nezakonitim" radom organa koji su odlučivali u njegovom slučaju zato što su mu postavili uslov da postane član udružewa taksi prevoznika, ali mu nije dozvoljeno da bude član tog udružewa iz njemu nepoznatih razloga. 22. Apelant ističe da se opštinski organ u ožalbenom rješenju pozvao na Odluku o taksi prevozu, koja je podzakonski akt i koja nikako ne može da derogira zakone (Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju), niti smije biti van okvira zakona. Apelant navodi da Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti kao uslov za izdavanje odobrewa za rad ne predviđa potvrdu o obezbijeđenom taksi stajalištu, niti je nadležnost navedenog uslova u obavezi udružewa. U Odluci o taksi prevozu ne postoji član na osnovu kojeg se može utvrditi da je taksi udruženje nadležno za izdavanje potvrde za taksi stajalište. Apelant napominje da Opština Istočna Ilixa nikada nije verifikovala, katastarski odredila, niti dostavila Skupštini Grada na korišćenje taksi stajališta, pa je apelant time diskriminisan u odnosu na druge taksi prevoznike. Apelant se pita kako može dostaviti potvrdu za nešto što ne postoji i prema kojem osnovu Udruženje taksi vozača Istočno Sarajevo koristi neregistrovane površine kao taksi stajališta, te kako su drugi obezbijedili ono što on ne može da dobije već treću godinu iako je u više navrata upućivao zahtjeve. Takođe je navedeno: "Iako je Skupština RS-a raspravljala o ovom pitanju i dala mišljenje opštini Istočna Ilixa da taksi udruženje nije meritorno da izdaje bilo kakve potvrde, odgovorni u opštini Istočna Ilixa i dalje izdaju odobrewa za rad samo na osnovu potvrda koje izdaje udruženje taksi vozača Istočno Sarajevo, što je u suprotnosti sa zakonom i dostavljenim mišljenjem Vlade RS-a.". Dalje: "Kao glavni razlog za nepostupanje po sudskoj presudi, opštinski organ Istočna Ilixa je naveo da apelant ne posjeduje dopunske oznake (Ministarstvo saobraćaja i veza je takvu odluku potvrdilo), koje su iskqučivo interna stvar taksi udružewa, a nikako nemaju zakonsku snagu za prestanak rada niti su mogle biti uslov za izdavanje odobrewa za rad.". Apelant zakqučuje da u vrijeme rješavawa njegovog zahtjeva nisu definitivno određena taksi stajališta, kao ni broj taksi vozača na stajalištima, pa se postavlja pitanje uopšte mogućnosti izdavawa potvrda o obezbijeđenom mjestu za taksi vozila. U dopunama apelacije apelant je dostavio dodatnu dokumentaciju i tražio da se postupak pred Ustavnim sudom hitno okonča. Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, osporene odluke ponište i donese odluka kojom će mu se odobriti djelatnost javnog taksi prevoza. b) Odgovori na apelaciju 23. Ostajući pri navodima datim u svojoj odluci, Okružni sud u svom odgovoru navodi da je, prema ocjeni tog suda, apelacija neosnovana, pa se, stoga, predlaže da se odbije jer navedenim odlukama nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. 24. U odgovoru Ministarstva se navodi da ovaj upravni or- gan ostaje pri razlozima na osnovu kojih je riješeno kao u osporenom aktu. Dalje, činjenica da apelant ne ispuwava uslove propisane zakonskim i podzakonskim aktima za obavljanje taksi djelatnosti ne znači da su povrijeđena qudska prava i slobode niti da je narušena proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinca, kako se navodi u apelaciji. 25. U odgovoru Odjeljewa za privredu navodi se da je osporeno rješenje zasnovano na zakonskim odredbama. Ističe se da apelant u svojoj apelaciji iznosi određene neistine jer mu je najprije izdato odobrenje za rad, koje je bilo na snazi dok nisu prestali zakonom propisani uslovi za obavljanje djelatnosti. Odjeljenje za privredu osporava apelantove navode da je glavni razlog nedobijawa odobrewa za rad nepostojanje dopunskih oznaka (mada su i one uslov) i navodi da je glavni razlog nedostajuća saglasnost za taksi stajalište. Sem navedenog, Odjeljenje za privredu je navelo da apelant povredu svojih ustavnih prava zasniva na povredi propisa koje je počinio prvostepeni organ prilikom donošewa Rješewa broj 04-345-34 od 14. septembra 2005. godine kada je mimo zakonom i podzakonskim aktima propisanih uslova za obavljanje taksi prevoza odobrio apelantu obavljanje javnog prevoza lica. Odjeljenje za privredu je zakqučilo da "ukidanjem" navedenog rješewa apelant nije diskriminisan niti je povrijeđeno njegovo pravo na rad. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o opštem upravnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) relevantne odredbe glase: Član 227. (1) Kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ilipogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa opravilima postupka koja bi bila od uticaja na rešenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rešewa nejasan ili je u protivrečnosti sa obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke sam, ilipreko prvostepenog organa ili zamoljenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora rešiti drukčije nego što je rešeno prvostepenim rešenjem, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar. (2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni or- gan je dužan svojim rešenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpunitipostupak, a prvostepeni or- gan je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rešenju i da bez odlagawa, a najkasnije uroku od 30 dana od dana prijema predmeta donese novo rešenje. Protiv novog rešewa stranka ima pravo žalbe. Član 228. (1) Ako drugostepeni organutvrdi da su u prvostepenom rešenju pogrešno ocenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zakqučak upogledu činjeničnog stawa, da je pogrešno primenjen materijalni propis na osnovu koga se rešava stvar, ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocene trebalo doneti drukčije rešenje, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar. Član 252. Ništavim se oglašava rešenje: Š.....Ć 2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko delo kažwivo po krivičnom zakonuŠ.....Ć 5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđenakao razlog ništavosti. Član 253. Rešenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti, popredlogu stranke ili javnog tužioca. 27. UZakonu o upravnim sporovima("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase: Član 50. Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlagawa, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka. Član 51. Ako nadležni organ poslije poništewa osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivnoprimjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. 28. UZakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 16/02, 39/03, 97/04, 34/06 i 60/07) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom propisuju se i uređuju uslovi, osnivanje, način obavljanja zanatsko-preduzetničke delatnosti (u daqnjem tekstu: preduzetničke delatnosti), organizovanje preduzetnika i nadzor. Član 2. (1) Preduzetničkom djelatnošću, u smislu ovog zakona, smatra se svaka privredna djelatnost utvrđena Zakonom o klasifikaciji djelatnosti koju fizičko lice obavlja proizvodwom, prometom i pružanjem usluga na tržištu, radi sticawa dobiti i čije obavljanje nije uređeno ili zabranjeno posebnim zakonom. Član 5. (2) Preduzetnik može, ako za to nije uslov poslovni prostor, prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti. (3) Djelatnost iz stava 2. ovog člana fizičko lice prijavquje nadležnom opštinskom organu i ako ispuwava ostale zakonske uslove, dobija rješenje za obavljanje te djelatnosti. Član 13. Preduzetnik može osnovati radnju i obavljati preduzetničku delatnost akodobije rešenje za osnivanje radnje, odnosno rešenje za obavljanje preduzetničke djelatnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 14. (1) Preduzetnik može osnovati radnju ili obavljati preduzetničku delatnost ako ispuwava sledeće uslove: 1.da je punoletan i da je poslovno sposoban; 2. da je državljanin RepublikeSrpske ili Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno državljanin Bosne i Hercegovine; 3. da mu pravosnažnom odlukom nadležnog organa nije izrečena mera zabrane obavljanja te delatnosti; 4. da ispuwava uslove opštezdravstvene sposobnosti i posebne zdravstvene sposobnosti ako je to zakonom uslovljeno za obavljanjeodređenih delatnosti; 5. da poseduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor, osimako priroda delatnosti, odnosno poslova to ne zahteva. Član 17. (1) Fizičko lice koje namjerava da osnuje radnju, podnosi zahtjev nadležnom opštinskom organu za poslove privrede gdje će imati poslovno sjedište. (2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana sadrži: 1.lično ime, broj lične karte i JMB podnosioca zahtjeva, a fizičko lice strani državljanin podnosi dokaz kojim se utvrđuje njegov identitet; 2.prebivalište i adresu stanovawa; 3. zanimanje, školsku spremu osim za poslove koji se smatraju starim, umjetničkim zanatima i poslovima domaće radinosti; 4.naziv delatnosti i firmu; 5.adresu prostora u kome će se delatnost obavljati; 6.adresu poslovnog sjedišta; 7. osnov korišćewa prostora u kome će se delatnost obavljati i adresu ako se radi o izdvojenom prostoru i datum početka obavljanja delatnosti; 8. ovjerenu pismenu izjavuda posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor. (3) Za obavljanje preduzetničkedelatnosti za koju nije potreban poslovni prostor, uzzahtev se dostavljaju podaci iz stava 2. ovog člana, osim podataka iz tač. 5. i 7. (4) Uz zahtev se podnose dokazi o ispunjenosti uslova iz člana 14. ovog zakona, u originalu ili ovjerenim kopijama. Š...Ć Član 18. (1) Nadležni opštinski organ uprave dužan je da podnosiocu zahteva izda rješenje kojim se odobrava obavljanje djelatnosti u roku od osam dana od dana podnošewa zahtjeva. (3) Ukoliko je posebnim zakonom ili drugim propisom, kao uslov, predviđeno pribavljanje posebnog rješewa za obavljanje pojedinih djelatnosti, navedeno rješenje nije uslov za izdavanje rješewa kojim se odobrava obavljanje djelatnosti, ali se ova činjenica provjerava zajedno sa utvrđivanjem postojawa uslova iz člana 14. stav 1. tačka 5. Zakona. (4) Preduzetnik može da počne obavljanje djelatnosti kada od nadležnog organa dobije rješenje kojim mu se odobrava obavljanje djelatnosti. Član 19. (1) Rešenje za osnivanje radnje, odnosno obavljanje preduzetničke delatnosti sadrži jedinstveni matični broj preduzetnika, naziv delatnosti za koje preduzetnik ispuwava uslove, naziv firme i poslovno sedište firme, te matični broj radnje ili delatnosti firme. (2) Rešenje iz prethodnog stava dostavlja se: podnosiocu prijave, nadležnom organuporeske uprave, nadležnim inspekcijskim organima, nadležnom fondu penzijskog i invalidskog osigurawa i zdravstvenog osigurawa, zanatsko-preduzetničkoj komori, republičkom zavodu za statistiku, kao i nadležnomorganu uprave ako preduzetnik ima prebivalište na području druge opštine. Član 40. (1) Preduzetnik prestaje sa obavljanjem delatnosti po sili zakona u sledećim slučajevima: 1. ako je pravosnažnim aktom izrečena zaštitna mera zabrane obavljanja delatnosti; 2. ako je konačnim aktom nadležnog organa utvrđena ništavost upisa u registar; 3.smrću ili gubitkom poslovne sposobnosti; 4. danom stupawa na izdržavanje kazne, ako bude osuđen pravosnažnom presudom na kaznu zatvora dužu od šest mjeseci; 5. ako preduzetnik više ne ispuwava uslove iz člana 14. t. 1, 2, 3. i 4. Zakona; 6. ako prestanu da postoje prirodni i drugi uslovi za obavljanje delatnosti; 7. ako ne prijavi nastavak rada u skladu sa članom 36. stav 2. Zakona. Član 50. (1) Radi unapređewa, usklađivawa i zastupawa zajedničkih interesa, preduzetnici se mogu udružiti u opštinska udružewa. (2) Opštinska udružewa se udružuju u regionalne Zanatsko-preduzetničke komore, a iste se udružuju u Zanatsko-preduzetničku komoru Republike Srpske. Član 54. (1) Preduzetnici mogu postati članovi Zanatsko-preduzetničke komore upisom u registar preduzetnika. 29. UZakonu o prevozu u drumskom saobraćaju("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 4/00, 26/01, 85/03, 49/04, 109/05 i 2/06) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom utvrđuju se uslovi i način obavljanja prevoza lica i stvari motornim, prikqučnim i zaprežnim vozilima u unutrašnjem drumskom saobraćaju i rad autobuskih stanica. Član 8. (1) Javni prevoz može se obavljati kao linijski i vanlinijski prevoz u drumskom saobraćaju. (2) Javni prevoz mogu vršiti preduzeća i druga pravna lica registrovana za obavljanje ove delatnosti i fizička lica kao osnovnu delatnostkoja imaju odobrenje od nadležnog organa opštine ili gradaŠ...Ć. Član 42. (1) Javni prevoz lica u vanlinijskom drumskom saobraćaju može se obavljati kao: 6. taksi prevoz. Član 45. (1) Taksi prevoz može se vršiti samo putničkim automobilom oblik karoserije "limuzina" ili "karavan" sa pet sedišta (1+4 sedišta), sa četvoro vrata. (2) Putnički automobil iz stava 1. ovog člana ne može imati prikqučno vozilo. Član 46. (1) Lice koje upravlja motornim vozilom kojim se vrši taksi prevoz, pored uslova utvrđenih propisima o bezbednosti saobraćaja na putevima i ovim zakonom mora imati iskustvo u upravljanju motornim vozilom u trajanju najmanje od jedne godine, koje se dokazuje vozačkom dozvolom. Član 47. (1) Propise o načinu vršewa taksi prevoza donosi opština ili grad. (2) Propisima iz stava 1. ovog člana urediće se, naročito: 1. način organizovawa taksiprevoza na području opštine, 2. broj i razmeštaj taksi stajališta, način wihovog korišćewa, uređewa i održavawa, broj taksi vozila na pojedinim taksi stajalištima, 3. način utvrđivawa i naplate cene prevoza, ako se prevozi više lica, 4. način izdavawa dopunskihoznaka za taksi vozila, wihovu veličinu, boju i izgled, 5. prava i dužnosti vozača koji vrši taksi prevoz i lica koja se prevoze taksi vozilom, i 6. dopunski uslovi koje treba da ispuwava vozač i taksi vozilo. 30.Odluka o taksi prevozu u drumskom saobraćaju ("Službene novine Grada Istočno Sarajevo" broj 9/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovom odlukom utvrđuju se uslovi i način obavljanja taksi prevoza lica i stvari motornim vozilima u drumskom saobraćaju. Dopunski uslovi koje treba ispuwavati auto taksi prevoznik i vozilo Član 39. Radi dobijawa odobrewa za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima taksi prevoznik mora priložiti i sljedeće: 1. rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu, 2. posebne odredbe za auto taksi prevoz. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa navodima o povredi prava na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom. 33. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na život i pravo na slobodu udruživawa. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se pravom na život štiti pravo lica da ne bude arbitrarno lišeno života djelovanjem ili propustima javne vlasti, a članom 11 Evropske konvencije pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživawa. S obzirom na to da je predmet apelacije apelantov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje taksi prevozničke djelatnosti, Ustavni sud ukazuje na to da se taj zahtjev nikako ne može povezati sa pravom na život i slobodu udruživawa. Shodno tome, Ustavni sud zakqučuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, niti o pravu na slobodu udruživawa iz članaII/3i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11 Evropske konvencije. Zbog toga je konkretna apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 34. Uzimajući u obzir navedeno, te odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko jeratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 36. U konkretnom slučaju predmet osporavawa ostatka apelacije je Presuda Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 38. Apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, kojom je njegova tužba u upravnom sporu protivdrugostepenog rješewa Ministarstva donesenog u izvršenju Presude Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine odbijena kao neosnovana i time potvrđena odluka drugostepenog, odnosno prvostepenog organa uprave, kojom je proglašeno ništavnim Rješenje Odjeljewa za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine. 39. U odgovoru na pitanje da li je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na konkretni slučaj treba podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom, te izvesti neosporan zakqučak da se sporovi koji se tiču izdavawa raznih odobrewa ili dozvola za rad tiču "građanskih prava i obaveza", kao i da se na utvrđivanje ništavnosti ranije izdatih rješewa o odobrenju djelatnosti primjenjuje član 6 Evropske konvencije (vidi odluke Evropskog suda za qudska prava,Benthamprotiv Velike Britanijeod 10. juna 1996. godine, RJD, 1996-III, 126; i Tre Traktörer ABprotiv Švedskeod 7. jula 1989. godine, serija A, br. 159, 167, 370 i 371, te odluke Ustavnog suda br. AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 220/05 od 14. marta 2006. godine). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati da li je postupak bio u skladu sa standardima iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovihsudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 41. Apelant je pokrenuo nekoliko pitawa na koja Ustavni sud treba odgovoriti, a neposredno se tiču načina na koji su organi uprave i Okružni sud tumačili i primijenili pozitivnopravne propise prilikom odlučivawa o apelantovom predmetu. 42. Apelantu je rješenjem Odjeljewa za privredu od 14. septembra 2005. godine odobreno vršenje javnog prevoza lica sopstvenim putničkim vozilom i apelant je ovu djelatnost vršio do 28. decembra 2005. godine. 43. Nakon toga, Rješenjem Odjeljewa za privredu broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine apelantu je utvrđen prestanak vršewa javnog prevoza lica. U obrazloženju rješewa je navedeno da je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta. Zatim je utvrđeno da je Ministarstvo saobraćaja i veza 30. novembra 2005. godine Odjeljenju za privredu dostavilo mišljenje da, nakon što je Skupština Grada Istočno Sarajevo poništila saglasnost za taksi stajalište,prestaje da postoji ispunjenost uslova za obavljanje djelatnostijavnog prevoza. Ocjenjujući navedeno,auskladusaZakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, riješeno je kao u dispozitivu. 44. Dakle, nakon pozitivno riješenog apelantovog zahtjeva za odobravanje obavljanja zanatsko-preduzetničke djelatnosti javnog taksi prevoza, nadležni organ uprave je po službenoj dužnosti donio konačno rješenje o prestanku ove djelatnosti. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine apelantova tužba protiv ovog konačnog rješewa je uvažena i osporeni akt poništen. Okružni sud je obrazložio da je apelantu osporenim rješenjem utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti: "Š...Ćnavodno stoga što je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj: 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta". Takav zakqučak, međutim, Okružni sud smatra pogrešnim i neosnovanim. Okružni sud je posebno obrazložio da nijednom odredbom Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i navedene Odluke Grada Istočno Sarajevo nije predviđeno davanje saglasnosti taksi vozaču za stajalište kao preduslov za obavljanje javnog prevoza lica. Okružni sud je zakqučio da, budući da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene, nije bilo razloga za utvrđivanje prestanka vršewa prevozničke djelatnosti, čime je pogrešno primijenjen zakon na apelantovu štetu, te da će u ponovnom postupku organi tuženog postupiti prema primjedbama tog suda tako što će sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uslova za obavljanje prevozničke djelatnosti, u smislu člana 40 stav 1 tačka 6 Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, pa će nakon toga moći donijeti na zakonu zasnovanu i pravilnu odluku. 45. Ustavni sud naglašava da, u smislu člana 40 stav 1 tačka 6 Zakona o zanatsko-preduzetničkojdjelatnosti, preduzetnik prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona ako prestanu da postoje prirodni i drugi uslovi za obavljanje djelatnosti. Dakle, postupajući po nalogu Okružnog suda, organ uprave je bio dužan utvrditi da li su prestali ovi uslovi za obavljanje djelatnosti, a koji su postojali u vrijeme izdavawa odobrewa za vršenje djelatnosti. 46. Međutim, u ponovnom upravnom postupku doneseno je konačno rješenje kojim je utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti apelantu zbogistih razloga kao i u prvobitnom upravnom postupku. Naime, utvrđeno je da prilikom donošewa rješewa koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdajetaksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati auto-taksi prevoz, u smislu čl. 24 i 25 Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Takođe, apelant nije imao ni potvrdu o obezbijeđenom taksi stajalištu. 47. Iako je u ponovnom upravnom postupku doneseno konačno rješenje na osnovu istih činjenica i na osnovu iste primjene materijalnog prava, ovaj put je Okružni sud odbio apelantovu tužbu protiv ovog rješewa prihvatajući u potpunosti razloge koje su naveli organi uprave. 48. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je redovni sud u konkretnom slučaju dao jasne i razumqive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno da li obrazložewa redovnog suda sadrže jasne i detaqne razloge na osnovu kojih su primijenjene zakonske odredbe. 49. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u svojoj prvoj presudi od 25. decembra 2006. godine jasno i argumentovano obrazložio razloge zbog kojih jeusvojio apelantovu tužbu i poništio akt drugostepenog organa. Štaviše, sem obrazložewa koje je dao Okružni sud, Ustavni sud i sam zapaža da je članom 1 Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisano da se upravo tim zakonom propisuju i uređuju uslovi, osnivanje, način obavljanja zanatsko-preduzetničke djelatnosti, organizovanjepreduzetnika i nadzor. Zatim, da je članom 5 istog zakona propisano da fizičko lice koje želi samostalno obavljati preduzetničkudjelatnost tu djelatnost prijavquje nadležnom opštinskom organu, i ako ispuwava ostale zakonske uslove, dobija odobrenje za obavljanje te djelatnosti. Član 13 istog zakona izričito propisuje da preduzetnik može obavljati djelatnost ako dobije rješenje za obavljanje preduzetničke djelatnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona. Članom 14 istog zakona decidirano su navedeni uslovi pod kojima fizičko lice može obavljati preduzetničku djelatnost i to su: 1. da jelice punoljetno i poslovno sposobno; 2. da je državljanin Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno državljanin Bosne i Hercegovine; 3. da mu pravosnažnom odlukom nadležnog organa nije izrečena mjera zabrane obavljanja te djelatnosti: 4. da ispuwava uslove opšte zdravstvene sposobnosti i posebne zdravstvene sposobnosti, ako je to zakonom uslovljeno za obavljanje određenih djelatnosti; 5. da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor, sem ako priroda djelatnosti, odnosno poslova to ne zahtijeva. Za apelanta je još relevantno da je stavom 4 istog člana ovog zakona propisano da ako je zakonom propisana odgovarajuća stručna sprema za obavljanje određene djelatnosti, sem uslova iz prethodnog stava, podnosilac prijave je dužan priložiti i dokaz da posjeduje odgovarajuću stručnu spremu ili da zaposli lice sa odgovarajućom stručnom spremom. 50. Dalje, članom 17 istog zakona propisano je da fizičko lice koje namjerava obavljati preduzetničku djelatnost za koju nije potreban poslovni prostor (što je apelantov slučaj), u zahtjevu koji podnosi nadležnom opštinskom organu za poslove privrede gdje će imati poslovno sjedište, mora navesti: lično ime, broj lične karte i JMB podnosioca zahtjeva; prebivalište i adresu stanovawa; zanimanje, školsku spremu, sem za poslove koji se smatraju starim, umjetničkim zanatima i poslovima domaće radinosti; naziv djelatnosti i firmu; adresu poslovnog sjedišta; datum početka obavljanja djelatnosti; ovjerenu pismenu izjavu da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor. Uz zahtjev se podnose dokazi o ispunjenosti uslova iz člana 14 ovog zakona, u originalu ili ovjerenim kopijama. 51. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da su samo Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i uslovi koje je on postavio relevantni za dobijanje odobrewa za bavljenje djelatnošću taksi prevoza, što je apelantov slučaj. Zatim, kao što je Okružni sud u presudi od 25. decembra 2006. godine i utvrdio, među navedenim uslovima ne postoji uslov da apelant prethodno pribavi saglasnost za taksi stajalište. Štaviše, Ustavni sud zapaža, iako to nije apelantova situacija, da je, prema članu 18 istog zakona, nadležni opštinski organ uprave dužan podnosiocu zahtjeva izdati rješenje kojim se odobrava obavljanje djelatnosti (uz ispunjenje nabrojanih uslova), čak i u slučaju da je posebnim zakonomili drugim propisom, kao uslov, predviđeno pribavljanje posebnog rješewa za obavljanje pojedinih djelatnosti, takvo rješenje nije uslov za izdavanje rješewa kojim se odobrava obavljanje djelatnosti, nego će se ta činjenica provjeravati zajedno sa utvrđivanjem postojawa uslova iz člana 14 stav 1 tačka 5 ovog zakona, tj. posjedovanje opreme, odnosno sredstava rada, kadrova i odgovarajućeg prostora, sem ako priroda djelatnosti, odnosno poslova to ne zahtijeva. 52. Takođe, Ustavni sud zapaža da je sasvim argumentovano obrazloženje Okružnog suda iz presude od 25. decembra 2006. godine da nikakva uloga udružewa taksi prevoznika ovim zakonom nije predviđena prije ili u postupku izdavawa odobrewa za bavljenje taksi djelatnošću. Ovo potvrđuje i odredba člana 19 stav 2 navedenog zakona, kojom je propisano da se rješenje kojim se odobrava obavljanje preduzetničke djelatnosti dostavlja, između ostalog, zanatsko-preduzetničkoj komori, koja, dakle, tek nakon donošewa rješewa o odobrenju bavljewa taksi djelatnošću saznaje da je odobrenje izdato novom fizičkom licu, odnosno preduzetniku. Uostalom, i kada bi se zanemarila pravna suština udružewa taksi prevoznika kao udružewa građana, ostaje činjenica da je članom 48 istog zakona u stavu 1 propisano: "Radi unapređewa, usklađivawa i zastupawa zajedničkih interesa, preduzetnici se mogu udružiti u opštinska udružewa.". Dakle, nikako se ne može zanemariti činjenica da je citiranom odredbom predviđena samo mogućnost, a ne i obaveza udruživawa preduzetnika u opštinska udružewa. U tom smislu, Ustavni sud smatra da ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je Vlada Republike Srpske svojim aktom broj 04/1-012-1340/06 od 8. juna 2006. godine, upućenim Narodnoj skupštini Republike Srpske kao mišljenje o inicijativi jednog narodnog poslanika za izmjenu Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, koji se pozivao na odredbe čl. 42-43 Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, usvojila stav da navedenu inicijativu treba odbiti zbog sljedećih razloga: "Ni Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, niti Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju, ne propisuju da je prilikom izdavawa odobrewa za vršenje taksi prevoza potrebna saglasnost taksi udružewa. Taksi udruženje je udruženje preduzetnika koji obavljaju određenu djelatnost i u okviru iste štite svoja zakonska prava. Ukoliko bi istima bila data mogućnost da daju saglasnost za izdavanje navedenog odobrewa, naše mišljenje je da bi u neravnopravan položaj došla druga 'strukovna udružewa'. Ako drugi preduzetnici imaju pravo, po zakonu, da zapošljavaju radnike, ne vidimo razlog zašto bi od te odredbe bili izuzeti taksi prevoznici.". 53. I kada je riječ o stavu Okružnog suda iz presude od 25. decembra 2006. godine, prema kojem u apelantovom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi da organi uprave, koji su po službenoj dužnosti odlučivali o donošenju rješewa kojim apelantu od 28. decembra 2005. godine po sili zakona prestaje odobrenje za bavljenje taksi djelatnošću, donesu takvu odluku, Ustavni sud nalazi da je ovaj stav iskazan primjenom prava za koju se nikako ne može tvrditi da je bila proizvoqna. Sem razloga koje je Okružni sud naveo, Ustavni sud podsjeća na to da među slučajevima predviđenim u članu 40 Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, zbog kojih preduzetnik prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona, nije naveden kao razlog neposjedovanje saglasnosti taksi udružewa za taksi stajalište i dodatne oznake, niti nepostupanje po obavezi učlawivawa u taksi udruženje i izmirivanje obaveza prema tom udruženju. 54. Ustavni sud podsjeća na to da je predmet Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju utvrđivanje uslova i načina obavljanja prevoza lica i stvari motornim, prikqučnim i zaprežnim vozilima, a ne uslova za izdavanje odobrewa za bavljenje djelatnošću taksi prevoza. Naime, stav 2 člana 8 ovog zakona jasno propisuje da javni prevoz (među kojim je i taksi prevoz) mogu vršiti preduzeća i druga pravna lica registrovana za obavljanje ove djelatnosti i fizička lica kao osnovnu djelatnost koja imajuodobrenje od nadležnog organa opštine ili grada. Dakle, posjedovanje odobrewa koje je izdao nadležni organ prema Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti nesporno je pretpostavka za primjenu Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju na pojedince i pravna lica, kada je riječ o javnom prevozu, kojim se, prema članu 42 stav 1 tačka 6 ovog zakona, smatra i taksi prevoz. U pogledu uslova i načina obavljanja javnog prevoza lica i stvari motornim vozilima, za apelantov slučaj relevantni su član 45 st. 1 i 2, te član 46 Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, kojima su propisane osobine vozila i uslovi koje vozač mora ispuwavati. U odnosu na način vršewa taksi prevoza, Ustavni sud zapaža da je relevantan član 47 Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, kojim je predviđeno da propise o načinu vršewa taksi prevoza donosi opština ili grad, te da će se propisom opštine ili grada urediti naročito: "1. način organizovawa taksi prevoza na području opštine; 2. broj i razmeštaj taksi stajališta, način wihovog korišćewa, uređewa i održavawa, broj taksi vozila na pojedinim taksi stajalištima; 3. način utvrđivawa i naplate cene prevoza, ako se prevozi više lica; 4. način izdavawa dopunskih oznaka za taksi vozila, wihovu veličinu, boju i izgled; 5. prava i dužnosti vozača koji vrši taksi prevoz i lica koja se prevoze taksi vozilom, i 6. dopunski uslovi koje treba da ispuwava vozač i taksi vozilo". 55. Međutim, Ustavni sud, takođe, zapaža da je Grad Istočno Sarajevo, pozivajući se na ovlašćenje iz člana 47 Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, svojom Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, u članu 1 predvidio da se tom odlukom utvrđuju, sem načina, i uslovi obavljanja taksi prevoza, iako je imao ovlašćenje urediti samo način obavljanja taksi prevoza. Zatim da je, između ostalog, u članu 39 iste odluke pod podnaslovomDopunski uslovi koje treba ispuwavati auto taksi prevoznik i vozilopropisano da radi dobijawa odobrewa za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima, taksi prevoznik mora priložiti i sljedeće: 1. rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu, 2. posebne odredbe za auto-taksi prevoz. Iz navedenog je očigledno da je Grad Istočno Sarajevo izašao iz okvira ovlašćewa iz člana 47 Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i na drukčiji način regulisao uslove za izdavanje odobrewa za bavljenje taksi djelatnošću nego što je to učinjeno Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Sem toga, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud umjesto zakona primijenili odluku kojom je, bez pravnog osnova, uređeno pitanje koje je na drukčiji način uređeno zakonom. Budući da je navedena odluka podzakonski akt i da zakon ima višu pravnu snagu, te da su javne vlasti bile dužne primijeniti zakonsku odredbu kao odredbu više pravne snage u odnosu na odredbe odluke, očigledno je da su organi uprave i Okružni sud u apelantovom slučaju proizvoqno primijenili materijalno pravo. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su sve odluke drugostepenog i prvostepenog upravnog organa, kao i posljedwa odluka Okružnog suda, donesene u postupku izvršewa Presude Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine, koja nikad nije osporavana niti osporena i za koju je i Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke zakqučio da je donesena bez proizvoqne primjene prava i bez povrede apelantovih ustavnih prava, donesene uz proizvoqnu primjenu materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 57. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 11 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (pravo na rad). Imajući u vidu zakqučak o povredi apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra nesvrsishodnim posebno razmatrati i ove apelantove navode. VIII. Zakqučak 58. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su organi uprave u upravnom postupku i redovni sud u upravnom sporu, arbitrarnom primjenom materijalnog prava, koje se odnosi na zanatsko-preduzetničkudjelatnost vršewa javnog taksi prevoza, utvrdili da apelant prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona iako nisu prestali da postoje prirodni i drugi uslovi za obavljanje djelatnosti. 59. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 514/08, rješavajući apelacijuNenada Šehovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, čl. 61. st. 1. i 2. i 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaNenada Šehovca. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine; - Rješenje Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. augusta 2007. godine; - Rješenje Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine. Predmet se vraća Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža, koje je dužno da, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dostavljanja ove odluke, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaNenada Šehovca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. augusta 2007. godine i Rješenja Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nenad Šehovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže podnio je 13. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 13.3-1/345-1273/07 od 16. augusta 2007. godine i Rješenja Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Općine Istočna Ilidža (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za privredu) broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. aprila 2008. godine, 16. marta 2008. godine i 23. aprila 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja za privredu zatraženo je 20. februara 2008. godine i 20. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. februara 2008. godine, Ministarstvo 6. marta 2008. godine, a Odjeljenje za privredu 17. marta 2008. godine i 1. novembra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja za privredu dostavljeni su apelantu 20. oktobra 2008. godine i 3. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. U ponovnom postupku apelantu je Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine odobreno vršenje javnog prijevoza lica kao taksi djelatnost. Istim rješenjem je utvrđeno da će apelant prijevoz obavljati vlastitim putničkim vozilom. Ovo rješenje je upisano u registar odobrenja za obavljanje javnog prijevoza kao osnovno zanimanje koje se vodi pri Odjeljenju za privredu pod brojem 11, knjiga VII. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je apelant uz žalbu protiv prvostepenog rješenja priložio drugostepenom organu Saglasnost za taksi stajalište broj 07-345-855/05 od 15. juna 2005. godine, koju je izdao Grad Istočno Sarajevo– Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove. 7. Odjeljenje za privredu je 26. septembra 2005. godine pod brojem 04-345-52/05 donijelo rješenje kojim se mijenja pravosnažno Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine u predmetu promjene sredstava za rad, putničkog motornog vozila, kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prijevoza lica vlastitim putničkim motornim vozilom marke Volkswagen VW 1HXO, registarskih oznaka 300-J-646. Ova izmjena rješenja upisana je u registar odobrenja za obavljanje javnog prijevoza lica, koji se vodi pri Odjeljenju za privredu pod brojem 11, knjiga VIII. 8. Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine apelantu je utvrđen prestanak vršenja javnog prijevoza lica. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta. Dalje je navedeno da je Ministarstvo saobraćaja i veza 30. novembra 2005. godine Odjeljenju za privredu dostavilo mišljenje da, nakon što je Skupština Grada Istočno Sarajevo poništila saglasnost za taksi stajalište, prestaje da postoji ispunjenost uvjeta za obavljanje djelatnosti javnog prijevoza. Ocjenjujući navedeno, a u skladu sa Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, riješeno je kao u dispozitivu. 9. Rješavajući povodom apelantove žalbe na Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 02/342-936/05 od 7. marta 2006. godine. Ministarstvo je navedenim rješenjem apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je članom 32. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju Grada Istočno Sarajevo određeno da propise o načinu vršenja taksi prijevoza donosi gradonačelnik grada, i njima se, između ostalog, određuju broj i razmještaj taksi stajališta kao i način njihovog korištenja. Članom 39. iste odluke propisano je: "Radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima taksi prevoznik mora priložiti i slijedeće: 1. rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu Š...Ć". 10. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva broj 02/342-936/05 od 7. marta 2006. godine je uvažena i osporeni akt poništen. Okružni sud je obrazložio da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantu rješenjem Odjeljenja za privredu od 14. septembra 2005. godine odobreno vršenje javnog prijevoza lica vlastitim putničkim vozilom, na osnovu saglasnosti za taksi stajalište, koju je izdao Grad Istočno Sarajevo, te da je apelant ovu djelatnost vršio sve do 28. decembra 2005. godine kada mu je isto Odjeljenje Rješenjem broj 04-345-69/05 utvrdilo prestanak vršenja javnog prijevoza lica zbog neispunjenosti uvjeta za njegovo obavljanje, u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i člana 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju: "Š...Ćnavodno stoga što je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj: 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta". Takav zaključak, međutim, Okružni sud smatra pogrešnim i neosnovanim. Naime, iz dopisa Grada Istočno Sarajevo broj 07/345-855-1/05 od 7. oktobra 2005. godine, upućenog načelniku za privredu Općine Istočna Ilidža, proizlazi da je Grad Istočno Sarajevo pokrenuo aktivnosti zajedno sa općinama Grada za određivanje taksi stajališta i njihovo uređenje i obilježavanje i da aktivnosti u vezi s tim nisu završene pa traži da se izdate saglasnosti "zalede do okončanja ovih poslova". Zatim, iz dopisa istog organa od 27. oktobra 2005. godine proizlazi da se poništava saglasnost za taksi stajalište pod brojem 07-345-855/05. Kod takvog stanja stvari očigledno je da se ne zna da li je ukinuto taksi stajalište i da li je poništena saglasnost za taksi stajalište koja je data apelantu. Ako je poništena saglasnost, onda bi trebalo decidirano biti navedeno koje je to taksi stajalište za koje je poništena saglasnost. Iz navedenog bi proizlazilo da postoji više taksi stajališta, ali da njihov broj i uređenost u gradu nisu određeni, u smislu člana 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, što organi tuženog nisu sa sigurnošću utvrdili. 11. U nastavku obrazloženja je navedeno da je odredbom člana 12. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju Grada Istočno Sarajevo propisano da su taksi stajališta uređena mjesta, odobrena od nadležnog organa Grada, gdje taksi vozila stoje u pripremi za prijem putnika. Stavom 2. istog člana je propisanoda se sva taksi vozila radnog parka raspoređuju na taksi stajališta po planu i programu taksi udruženja. Odredbom člana 39. iste odluke propisano je da radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, osim uvjeta utvrđenih posebnim propisima, taksi prijevoznik mora priložiti i rješenje–potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu. U konkretnom slučaju, iz rješenja o odobravanju vršenja taksi prijevoza apelantu od 14. septembra 2005. godine jasno proizlazi da je on ispunio sve uvjete za vršenje javnog prijevoza. Stoga nije bilo mjesta donošenju rješenja kojim se po službenoj dužnosti utvrđuje prestajanje obavljanja djelatnosti po sili zakona, u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, zbog toga što je Grad Istočno Sarajevo naknadno opozvao saglasnost za taksi stajalište. Okružni sud je posebno obrazložio da nijednom odredbom Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i navedene Odluke Grada Istočno Sarajevo nije predviđeno davanje saglasnosti taksi vozaču za stajalište kao preduvjet za obavljanje javnog prijevoza lica. Naprotiv, obaveza je grada, odnosno općine, da utvrdi broj taksi stajališta, a uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje. Dakle, Grad Istočno Sarajevo određuje broj i kategorizaciju taksi stajališta i broj taksi vozila na njima, a ne daje fizičkim i pravnim licima pojedinačne saglasnosti za taksi stajališta kao preduvjet za vršenje prijevozničke djelatnosti. Okružni sud je zaključio da, budući da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene, nije bilo razloga za utvrđivanje prestanka vršenja prijevozničke djelatnosti, čime je pogrešno primijenjen zakon na apelantovu štetu, te da će u ponovnom postupku organi tuženog postupiti prema primjedbama tog suda tako što će sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uvjeta za obavljanje prijevozničke djelatnosti, u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, pa će nakon toga moći donijeti na zakonu zasnovanu i pravilnu odluku. 12. Postupajući prema navedenoj presudi Okružnog suda, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1298/09 od 17. januara 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo je usvojilo apelantovu žalbu, poništilo osporeno prvostepeno rješenje i predmet vratilo na prvostepeni postupak. Ministarstvo je u obrazloženju interpretiralo obrazloženje presude Okružnog suda i navelo: "S obzirom da apelant ispunjava uslove za obavljanje djelatnosti javnog prevoza lica, prvostepeni organ će u ponovljenom postupku sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uslova za obavljanje prevozničke djelatnosti u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i donijeti zakonito i pravilno rješenje u skladu sa presudom Okružnog suda.". 13. Odjeljenje za privredu, u postupku izvršenja navedene presude Okružnog suda, donijelo je Rješenje broj 04-345-26/07 od 5. marta 2007. godine, kojim je Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine proglašeno ništavnim. Odjeljenje je svoju odluku obrazložilo na način da je, postupajući prema uputi drugostepenog organa, u ponovnom postupku utvrdilo da: "Saglasnost koju je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove grada Istočno Sarajevo br. 07-345-855/05 od 15. juna 2005. godine izdalo apelantu, nema karakter rješenja–potvrde o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu u smislu člana 39. stav 1. tačka 1. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, s obzirom da u smislu člana 12. stav. 2. i člana 18. navedene Odluke, i prema pravnom tumačenju iz presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu br. 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine, uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje, koje jedino može i izdati potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu.". Zatim je navedeno da je utvrđeno da prilikom donošenja rješenja koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati autotaksi prijevoz, u smislu čl. 24. i 25. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Budući da je članom 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju izričito predviđeno da propise o vršenju taksi prijevoza donosi općina ili grad, a stavom 2. tačkama 4. i 6. navedenog člana predviđeno je uređivanje izdavanja dopunskih oznaka i drugih dopunskih uvjeta koje treba da ispunjavaju vozač i taksi vozilo, u vezi sa članom 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, nije bilo uvjeta da prvostepeni organ donese rješenje kojim se apelantu odobrava vršenje javnog prijevoza lica. 14. Zatim, članom 5. st. 2. i 3. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti predviđeno je da preduzetnik može nadležnom organu prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti i da, ako ispunjava ostale zakonske uvjete, dobije odobrenje za obavljanje te djelatnosti. Članom 10. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju predviđeno je da se taksi prijevoz može obavljati samo ako su ispunjeni svi uvjeti iz zakona, iz ove odluke i iz drugih propisa, dok član 39. predviđa šta se mora priložiti radi dobijanja odobrenja za rad. Kako Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti utvrđuje opće uvjete koji su potrebni za obavljanje preduzetničke djelatnosti, dok su posebni uvjeti za obavljanje taksi prijevoza propisani Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, koje apelant nije ispunio, nije bilo zakonskog osnova da mu se odobri vršenje javnog prijevoza lica. S obzirom na to da je rješenje kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prijevoza lica doneseno protivno članu 5. stav 3. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, te članovima 10, 25. i 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, koji ne dopuštaju donošenje rješenja kojim je odobreno vršenje javnog prijevoza lica: "Š...Ćpredmetno rješenje je zahvaćeno razlozima ništavosti iz člana 252. stav 1. tačka 5. ZUP-a. Naime, odredbama navedenih članova izričito su predviđeni uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se moglo izdati odobrenje za vršenje taksi prevoza. Ove odredbe su imperativnog karaktera i bez ispunjenja u njima navedenih uslova nije moguć ni nastanak konkretne pravne situacije, odnosno bilo kakvih prava i obaveza koja proizlaze iz odobrenja za vršenje taksi prevoza. Zbog specifičnosti organizovanja taksi prevoza i uloge udruženja auto taksista u tome, odobravanje vršenja taksi prevoza apelantu bez pribavljene potvrde o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu i bez dopunskih oznaka, koje izdaje taksi udruženje, apelantu bi se omogućilo da bez organizovanja u taksi udruženje i bez izmirenja obaveza koje iz toga proizlaze, obavlja taksi prevoz, čime je rješenje Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti opštine Istočna Ilidža, br. 04-345-34/05 od 19. septembra 2005. godine zahvaćeno i razlogom ništavosti iz člana 252. stav 1. tačka 2. ZUP-a.". 15. Prvostepeni organ je zaključio da bi daljnje obavljanje taksi prijevoza prema navedenom rješenju moglo prouzrokovati izvršenje krivičnog djela, bilo da ga učini apelant, bilo ovlašteni radnik organa uprave, jer bi se omogućilo da bez izvršenja obaveza udruženju autotaksista, od čijeg izvršenja zavisi i dobijanje zakonom predviđenih potvrda i dopunskih oznaka, apelant obavlja taksi prijevoz i ostvaruje nezakonitu imovinsku korist i da se nađe u privilegiranom položaju u odnosu na druge taksiste. Time bi bio povrijeđen princip ravnopravnosti građana pred zakonom, koji je ujedno predviđen i kao krivično djelo povrede ravnopravnosti građana iz člana 162. KZRS. 16. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1298/09 od 19. aprila 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstvo je usvojilo žalbu, poništilo osporeno prvostepeno rješenje i predmet vratilo na prvostepeni postupak. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ, donoseći ožalbeno rješenje, pogrešno primijenio odredbe čl. 252. i 253. ZUP-a, jer se u predmetnom slučaju ne radi o postojanju krivičnog djela, niti bi izvršenjem rješenja moglo nastati krivično djelo. Zatim je navedeno da se prvostepeni organ poziva na nepostojanje taksi oznaka koje navodi kao uvjet za obavljanje taksi djelatnosti. Međutim, članom 27. općinske odluke propisano je da je udruženje autotaksi prijevoznika dužno donijeti propise o načinu izdavanja dopunskih oznaka. Kako se u spisu ne nalazi navedeni propis, nije jasno kako je to pitanje regulirano, ali je činjenica da apelant ispunjava uvjete propisane Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Naime, navedenim zakonima nije predviđeno davanje saglasnosti taksi vozaču za stajalište, niti izdavanje dopunskih oznaka kao preduvjet za obavljanje javnog prijevoza lica, što je istaknuto i u presudi Okružnog suda. Ministarstvo je zaključilo da proizlazi da prvostepeni organ nije postupio prema uputama drugostepenog organa, te je prvostepenom organu naloženo da u ponovljenom postupku postupi prema uputama iz Rješenja broj 13.03-1/345-1298/06 od 17. januara 2007. godine, koje su obavezujuće za prvostepeni organ i koje su donesene u skladu sa presudom Okružnog suda. 17. Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine, donesenim u ponovnom postupku, Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine opet je proglašeno ništavnim. U obrazloženju je navedeno da je u ponovnom postupku, koji je upotpunjen pribavljanjem propisa–Odluke Udruženja samostalnih taksi prevoznika i pravilnom primjenom člana 227. stav 2. ZUP-a, prema kojoj je drugostepeno rješenje obavezujuće za prvostepeni organ u dijelu koji se tiče obima i načina upotpunjavanja postupka i otklanjanja povreda pravila postupka, ali ne i primjene materijalnog propisa, ovaj organ donio rješenje kao u dispozitivu zbog sljedećih razloga. Iz Odluke Udruženja samostalnih taksi prevoznika (član 1) vidljivo je da lice koje nije član Udruženja ne može posjedovati dopunske oznake koje izdaje Udruženje. Zatim, članom 8. iste odluke propisano je da podjelu dopunskih oznaka vrši Komisija za dodjelu štandova, odnosno mjesta na taksi stajalištima. Utvrđeno je da prilikom donošenja rješenja koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati autotaksi prijevoz, u smislu čl. 24. i 25. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Također, apelant nije imao ni potvrdu o osiguranom taksi stajalištu. Saglasnost koju je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo izdalo apelantu nema karakter rješenja–potvrde o osiguranom mjestu na taksi stajalištu, u smislu člana 39. stav 1. tačka 1. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, s obzirom na to da, u smislu člana 12. stav 2. i člana 18. navedene odluke, uređenje, održavanje i raspored vozila na taksi stajalištima vrši taksi udruženje, koje jedino može i izdati potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu. Članom 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju izričito je predviđeno da propise o vršenju taksi prijevoza donosi općina ili grad, a stavom 2. tačkama 4. i 6. navedenog člana predviđeno je uređivanje izdavanja dopunskih oznaka i drugih dopunskih uvjeta koje treba da ispunjavaju vozač i taksi vozilo. Članom 5. st. 2. i 3. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti predviđeno je da preduzetnik može nadležnom organu prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti i da, ako ispunjava ostale zakonske uvjete, dobija odobrenje za obavljanje te djelatnosti. 18. Dalje, navedeno je da je članom 10. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju predviđeno da se taksi prijevoz može obavljati samo ako su ispunjeni svi uvjeti iz zakona, iz ove odluke i iz drugih propisa, dok član 39. predviđa šta se mora priložiti radi dobijanja odobrenja za rad. Iz dokumentacije u spisu nesporno proizlazi da apelant nije imao ni potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu niti dopunske oznake koje isključivo izdaje Udruženje samostalnih taksi prevoznika, pa u smislu člana 39. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, nije bilo uvjeta da prvostepeni organ donese rješenje kojim se apelantu odobrava vršenje javnog prijevoza. Također je navedeno: "Kako Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti utvrđuje opšte uslove koji su potrebni za obavljanje preduzetničke djelatnosti, dok su posebni uslovi za obavljanje taksi prevoza propisani Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju i Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, obaveza je prvostepenog organa prilikom donošenja rješenja da navedene propise–zakonske i podzakonske akte–cijeni u njihovoj ukupnosti a ne parcijalno, jer bi se, u protivnom, izgubio svaki smisao postojanja podzakonske regulative koja služi detaljnom pravnom normiranju u oblasti preduzetništva.". Prvostepeni organ je ponovio svoj stav o razlozima ništavnosti u vezi sa relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku i potencijalnom krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti. Prvostepeni organ je obrazložio da je, ocjenjujući činjenicu da se u pravnom prometu nalazi nezakonito doneseno rješenje koje je zahvaćeno razlozima ništavnosti, kao i činjenicu da apelant svoje pravo na obavljanje preduzetničke djelatnosti može ostvariti učlanjivanjem u taksi udruženje i pribavljanjem dopunskih oznaka, odnosno ispunjenjem uvjeta za obavljanje taksi prijevoza, u kojem slučaju ne bi bilo ni jednog razloga da mu se ne izda zakonito rješenje za obavljanje javnog prijevoza, donio svoju odluku u ponovnom postupku. 19. Ministarstvo je 16. augusta 2007. godine donijelo Rješenje broj 13.03-1/345-1273/07, kojim je kao neosnovanu odbilo apelantovu žalbu protiv Rješenja Odjeljenja za privredu broj 04-345-71/07 od 9. juna 2007. godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Zakonom o prevozu u drumskom saobraćaju propisano da propise o vršenju taksi prijevoza donosi općina ili grad, a Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisani su uvjeti za obavljanje, odnosno uvjeti za prestanak obavljanja preduzetničke djelatnosti. Ministarstvo je zaključilo da proizlazi da je prvostepeni organ pravilno primijenio pozitivne zakonske propise kada je poništio Rješenje broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine jer apelant ne ispunjava uvjete propisane Odlukom o taksi prevozu, koja je donesena na osnovu Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, budući da je članom 39. Odluke propisano da "Š...Ćradi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima, taksi prevoznik mora priložiti i rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu.". 20. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. Okružni sud je u cijelosti potvrdio stavove drugostepenog organa a time i prvostepenog organa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na udruživanje iz člana II/3.i) i člana 11. Evropske konvencije i pravo na rad koje je garantirano Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi da su kontradiktorne odluke Ministarstva saobraćaja i veza RS, Grada Istočno Sarajevo i Općine Istočna Ilidža, koji su pod istim okolnostima 14. septembra 2005. godine apelantu odobrili, a 28. decembra 2005. godine utvrdili prestanak odobrenja za rad. Naime, Općina Istočna Ilidža je uvažila nezakonito izdato poništenje saglasnosti Grada Istočno Sarajevo, i na osnovu tog poništenja izdala nezakonito rješenje o prestanku vršenja djelatnosti apelantu. Poništenje saglasnosti je nezakonito jer je, pozivajući se na član 8. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, odlučeno pod nepromijenjenim okolnostima neutvrđenih taksi stajališta na cijeloj teritoriji Grada Istočno Sarajevo. Apelantu se kao pojedincu koji pokušava ostvariti osnovno ustavno pravo–pravo na rad, to ne dopušta. Apelant podsjeća na to da mu je Odjeljenje za privredu 14. septembra 2005. godine odobrilo vršenje javnog prijevoza. Međutim, apelant ističe da taj organ nije 27. oktobra 2005. godine poništio prethodno datu saglasnost jer se radi o saglasnosti koju je izdao Grad Istočno Sarajevo. Zatim je navedeno da je Općina Istočna Ilidža, ignorirajući i sud i drugostepeni organ, obnovila postupak i donijela novo rješenje prema kojem je ponovo poništila rješenje od 14. septembra 2005. godine, a kojim je apelantu odobreno vršenje javnog prijevoza lica. Apelant smatra da prvostepenom organu nije ostavljena mogućnost da mijenja sudsku presudu i postavlja nove uvjete koji su suprotni sudskoj presudi i rješenjima drugostepenog organa i tako svjesno opstruira izvršenje obavezujućih i konačnih akata jer se radi o izvršenju presude a nikako o rješavanju zahtjeva za izdavanje odobrenja za rad. Apelant smatra da je diskriminiran "necivilizacijskim i nezakonitim" radom organa koji su odlučivali u njegovom slučaju zato što su mu postavili uvjet da postane član udruženja taksi prijevoznika, ali mu nije dopušteno da bude član tog udruženja iz njemu nepoznatih razloga. 22. Apelant ističe da se općinski organ u ožalbenom rješenju pozvao na Odluku o taksi prevozu, koja je podzakonski akt i koja nikako ne može derogirati zakone (Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju), niti smije biti van okvira zakona. Apelant navodi da Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti kao uvjet za izdavanje odobrenja za rad ne predviđa potvrdu o osiguranom taksi stajalištu, niti je nadležnost navedenog uvjeta u obavezi udruženja. U Odluci o taksi prevozu ne postoji član na osnovu kojeg se može utvrditi da je taksi udruženje nadležno za izdavanje potvrde za taksi stajalište. Apelant napominje da Općina Istočna Ilidža nikada nije verificirala, katastarski odredila, niti dostavila Skupštini Grada na korištenje taksi stajališta, pa je apelant time diskriminiran u odnosu na druge taksi prijevoznike. Apelant se pita kako može dostaviti potvrdu za nešto što ne postoji i prema kojem osnovu Udruženje taksi vozača Istočno Sarajevo koristi neregistrirane površine kao taksi stajališta, te kako su drugi osigurali ono što on ne može da dobije već treću godinu iako je u više navrata upućivao zahtjeve. Također je navedeno: "Iako je Skupština RS-a raspravljala o ovom pitanju i dala mišljenje opštini Istočna Ilidža da taksi udruženje nije meritorno da izdaje bilo kakve potvrde, odgovorni u opštini Istočna Ilidža i dalje izdaju odobrenja za rad samo na osnovu potvrda koje izdaje udruženje taksi vozača Istočno Sarajevo, što je u suprotnosti sa zakonom i dostavljenim mišljenjem Vlade RS-a.". Dalje: "Kao glavni razlog za nepostupanje po sudskoj presudi, opštinski organ Istočna Ilidža je naveo da apelant ne posjeduje dopunske oznake (Ministarstvo saobraćaja i veza je takvu odluku potvrdilo), koje su isključivo interna stvar taksi udruženja, a nikako nemaju zakonsku snagu za prestanak rada niti su mogle biti uslov za izdavanje odobrenja za rad.". Apelant zaključuje da u vrijeme rješavanja njegovog zahtjeva nisu definitivno određena taksi stajališta, kao ni broj taksi vozača na stajalištima, pa se postavlja pitanje uopće mogućnosti izdavanja potvrda o osiguranom mjestu za taksi vozila. U dopunama apelacije apelant je dostavio dodatnu dokumentaciju i tražio da se postupak pred Ustavnim sudom hitno okonča. Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, osporene odluke ponište i donese odluka kojom će mu se odobriti djelatnost javnog taksi prijevoza. b) Odgovori na apelaciju 23. Ostajući pri navodima datim u svojoj odluci, Okružni sud u svom odgovoru navodi da je, prema ocjeni tog suda, apelacija neosnovana, pa se, stoga, predlaže da se odbije jer navedenim odlukama nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. 24. U odgovoru Ministarstva se navodi da ovaj upravni organ ostaje pri razlozima na osnovu kojih je riješeno kao u osporenom aktu. Dalje, činjenica da apelant ne ispunjava uvjete propisane zakonskim i podzakonskim aktima za obavljanje taksi djelatnosti ne znači da su povrijeđena ljudska prava i slobode niti da je narušena proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinca, kako se navodi u apelaciji. 25. U odgovoru Odjeljenja za privredu navodi se da je osporeno rješenje zasnovano na zakonskim odredbama. Ističe se da apelant u svojoj apelaciji iznosi određene neistine jer mu je najprije izdato odobrenje za rad, koje je bilo na snazi dok nisu prestali zakonom propisani uvjeti za obavljanje djelatnosti. Odjeljenje za privredu osporava apelantove navode da je glavni razlog nedobijanja odobrenja za rad nepostojanje dopunskih oznaka (mada su i one uvjet) i navodi da je glavni razlog nedostajuća saglasnost za taksi stajalište. Osim navedenog, Odjeljenje za privredu je navelo da apelant povredu svojih ustavnih prava zasniva na povredi propisa koje je počinio prvostepeni organ prilikom donošenja Rješenja broj 04-345-34 od 14. septembra 2005. godine kada je mimo zakonom i podzakonskim aktima propisanih uvjeta za obavljanje taksi prijevoza odobrio apelantu obavljanje javnog prijevoza lica. Odjeljenje za privredu je zaključilo da "ukidanjem" navedenog rješenja apelant nije diskriminiran niti je povrijeđeno njegovo pravo na rad. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o opštem upravnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) relevantne odredbe glase: Član 227. (1) Kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rešenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rešenja nejasan ili je u protivrečnosti sa obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke sam, ili preko prvostepenog organa ili zamoljenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora rešiti drukčije nego što je rešeno prvostepenim rešenjem, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar. (2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rešenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rešenju i da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema predmeta donese novo rešenje. Protiv novog rešenja stranka ima pravo žalbe. Član 228. (1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rešenju pogrešno ocenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primenjen materijalni propis na osnovu koga se rešava stvar, ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocene trebalo doneti drukčije rešenje, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar. Član 252. Ništavim se oglašava rešenje: Š.....Ć 2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko delo kažnjivo po krivičnom zakonuŠ.....Ć 5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Član 253. Rešenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti, po predlogu stranke ili javnog tužioca. 27. UZakonu o upravnim sporovima("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) relevantne odredbe glase: Član 50. Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka. Član 51. Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa. 28. UZakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 16/02, 39/03, 97/04, 34/06 i 60/07) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom propisuju se i uređuju uslovi, osnivanje, način obavljanja zanatsko-preduzetničke delatnosti (u daljem tekstu: preduzetničke delatnosti), organizovanje preduzetnika i nadzor. Član 2. (1) Preduzetničkom djelatnošću, u smislu ovog zakona, smatra se svaka privredna djelatnost utvrđena Zakonom o klasifikaciji djelatnosti koju fizičko lice obavlja proizvodnjom, prometom i pružanjem usluga na tržištu, radi sticanja dobiti i čije obavljanje nije uređeno ili zabranjeno posebnim zakonom. Član 5. (2) Preduzetnik može, ako za to nije uslov poslovni prostor, prijaviti samostalno obavljanje preduzetničke djelatnosti. (3) Djelatnost iz stava 2. ovog člana fizičko lice prijavljuje nadležnom opštinskom organu i ako ispunjava ostale zakonske uslove, dobija rješenje za obavljanje te djelatnosti. Član 13. Preduzetnik može osnovati radnju i obavljati preduzetničku delatnost ako dobije rešenje za osnivanje radnje, odnosno rešenje za obavljanje preduzetničke djelatnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 14. (1) Preduzetnik može osnovati radnju ili obavljati preduzetničku delatnost ako ispunjava sledeće uslove: 1. da je punoletan i da je poslovno sposoban; 2. da je državljanin Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno državljanin Bosne i Hercegovine; 3. da mu pravosnažnom odlukom nadležnog organa nije izrečena mera zabrane obavljanja te delatnosti; 4. da ispunjava uslove opšte zdravstvene sposobnosti i posebne zdravstvene sposobnosti ako je to zakonom uslovljeno za obavljanje određenih delatnosti; 5. da poseduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor, osim ako priroda delatnosti, odnosno poslova to ne zahteva. Član 17. (1) Fizičko lice koje namjerava da osnuje radnju, podnosi zahtjev nadležnom opštinskom organu za poslove privrede gdje će imati poslovno sjedište. (2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana sadrži: 1. lično ime, broj lične karte i JMB podnosioca zahtjeva, a fizičko lice strani državljanin podnosi dokaz kojim se utvrđuje njegov identitet; 2. prebivalište i adresu stanovanja; 3.zanimanje, školsku spremu osim za poslove koji se smatraju starim, umjetničkim zanatima i poslovima domaće radinosti; 4. naziv delatnosti i firmu; 5. adresu prostora u kome će se delatnost obavljati; 6. adresu poslovnog sjedišta; 7.osnov korišćenja prostora u kome će se delatnost obavljati i adresu ako se radi o izdvojenom prostoru i datum početka obavljanja delatnosti; 8. ovjerenu pismenu izjavu da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor. (3) Za obavljanje preduzetničke delatnosti za koju nije potreban poslovni prostor, uz zahtev se dostavljaju podaci iz stava 2. ovog člana, osim podataka iz tač. 5. i 7. (4) Uz zahtev se podnose dokazi o ispunjenosti uslova iz člana 14. ovog zakona, u originalu ili ovjerenim kopijama. Š...Ć Član 18. (1) Nadležni opštinski organ uprave dužan je da podnosiocu zahteva izda rješenje kojim se odobrava obavljanje djelatnosti u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva. (3) Ukoliko je posebnim zakonom ili drugim propisom, kao uslov, predviđeno pribavljanje posebnog rješenja za obavljanje pojedinih djelatnosti, navedeno rješenje nije uslov za izdavanje rješenja kojim se odobrava obavljanje djelatnosti, ali se ova činjenica provjerava zajedno sa utvrđivanjem postojanja uslova iz člana 14. stav 1. tačka 5. Zakona. (4) Preduzetnik može da počne obavljanje djelatnosti kada od nadležnog organa dobije rješenje kojim mu se odobrava obavljanje djelatnosti. Član 19. (1) Rešenje za osnivanje radnje, odnosno obavljanje preduzetničke delatnosti sadrži jedinstveni matični broj preduzetnika, naziv delatnosti za koje preduzetnik ispunjava uslove, naziv firme i poslovno sedište firme, te matični broj radnje ili delatnosti firme. (2) Rešenje iz prethodnog stava dostavlja se: podnosiocu prijave, nadležnom organu poreske uprave, nadležnim inspekcijskim organima, nadležnom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja i zdravstvenog osiguranja, zanatsko-preduzetničkoj komori, republičkom zavodu za statistiku, kao i nadležnom organu uprave ako preduzetnik ima prebivalište na području druge opštine. Član 40. (1) Preduzetnik prestaje sa obavljanjem delatnosti po sili zakona u sledećim slučajevima: 1.ako je pravosnažnim aktom izrečena zaštitna mera zabrane obavljanja delatnosti; 2. ako je konačnim aktom nadležnog organa utvrđena ništavost upisa u registar; 3. smrću ili gubitkom poslovne sposobnosti; 4. danom stupanja na izdržavanje kazne, ako bude osuđen pravosnažnom presudom na kaznu zatvora dužu od šest mjeseci; 5. ako preduzetnik više ne ispunjava uslove iz člana 14. t. 1, 2, 3. i 4. Zakona; 6. ako prestanu da postoje prirodni i drugi uslovi za obavljanje delatnosti; 7. ako ne prijavi nastavak rada u skladu sa članom 36. stav 2. Zakona. Član 50. (1) Radi unapređenja, usklađivanja i zastupanja zajedničkih interesa, preduzetnici se mogu udružiti u opštinska udruženja. (2) Opštinska udruženja se udružuju u regionalne Zanatsko-preduzetničke komore, a iste se udružuju u Zanatsko-preduzetničku komoru Republike Srpske. Član 54. (1) Preduzetnici mogu postati članovi Zanatsko-preduzetničke komore upisom u registar preduzetnika. 29. UZakonu o prevozu u drumskom saobraćaju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 4/00, 26/01, 85/03, 49/04, 109/05 i 2/06) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom utvrđuju se uslovi i način obavljanja prevoza lica i stvari motornim, priključnim i zaprežnim vozilima u unutrašnjem drumskom saobraćaju i rad autobuskih stanica. Član 8. (1) Javni prevoz može se obavljati kao linijski i vanlinijski prevoz u drumskom saobraćaju. (2) Javni prevoz mogu vršiti preduzeća i druga pravna lica registrovana za obavljanje ove delatnosti i fizička lica kao osnovnu delatnost koja imaju odobrenje od nadležnog organa opštine ili gradaŠ...Ć. Član 42. (1) Javni prevoz lica u vanlinijskom drumskom saobraćaju može se obavljati kao: 6. taksi prevoz. Član 45. (1) Taksi prevoz može se vršiti samo putničkim automobilom oblik karoserije "limuzina" ili "karavan" sa pet sedišta (1+4 sedišta), sa četvoro vrata. (2) Putnički automobil iz stava 1. ovog člana ne može imati priključno vozilo. Član 46. (1) Lice koje upravlja motornim vozilom kojim se vrši taksi prevoz, pored uslova utvrđenih propisima o bezbednosti saobraćaja na putevima i ovim zakonom mora imati iskustvo u upravljanju motornim vozilom u trajanju najmanje od jedne godine, koje se dokazuje vozačkom dozvolom. Član 47. (1) Propise o načinu vršenja taksi prevoza donosi opština ili grad. (2) Propisima iz stava 1. ovog člana urediće se, naročito: 1. način organizovanja taksi prevoza na području opštine, 2. broj i razmeštaj taksi stajališta, način njihovog korišćenja, uređenja i održavanja, broj taksi vozila na pojedinim taksi stajalištima, 3. način utvrđivanja i naplate cene prevoza, ako se prevozi više lica, 4. način izdavanja dopunskih oznaka za taksi vozila, njihovu veličinu, boju i izgled, 5. prava i dužnosti vozača koji vrši taksi prevoz i lica koja se prevoze taksi vozilom, i 6. dopunski uslovi koje treba da ispunjava vozač i taksi vozilo. 30.Odluka o taksi prevozu u drumskom saobraćaju ("Službene novine Grada Istočno Sarajevo" broj 9/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovom odlukom utvrđuju se uslovi i način obavljanja taksi prevoza lica i stvari motornim vozilima u drumskom saobraćaju. Dopunski uslovi koje treba ispunjavati auto taksi prevoznik i vozilo Član 39. Radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uslova utvrđenih posebnim propisima taksi prevoznik mora priložiti i sljedeće: 1. rješenje–potvrdu o obezbijeđenom mjestu na taksi stajalištu, 2. posebne odredbe za auto taksi prevoz. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa navodima o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 33. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na život i pravo na slobodu udruživanja. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se pravom na život štiti pravo lica da ne bude arbitrarno lišeno života djelovanjem ili propustima javne vlasti, a članom 11. Evropske konvencije pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja. S obzirom na to da je predmet apelacije apelantov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje taksi prijevozničke djelatnosti, Ustavni sud ukazuje na to da se taj zahtjev nikako ne može povezati sa pravom na život i slobodu udruživanja. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, niti o pravu na slobodu udruživanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Zbog toga je konkretna apelacijaratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 34. Uzimajući u obzir navedeno, te odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko jeratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja ostatka apelacije je Presuda Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 13. februara 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII. Meritum 37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 38. Apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 127 od 17. januara 2008. godine, kojom je njegova tužba u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja Ministarstva donesenog u izvršenju Presude Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine odbijena kao neosnovana i time potvrđena odluka drugostepenog, odnosno prvostepenog organa uprave, kojom je proglašeno ništavnim Rješenje Odjeljenja za privredu broj 04-345-34/05 od 14. septembra 2005. godine. 39. U odgovoru na pitanje da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj treba podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, te izvesti neosporan zaključak da se sporovi koji se tiču izdavanja raznih odobrenja ili dozvola za rad tiču "građanskih prava i obaveza", kao i da se na utvrđivanje ništavnosti ranije izdatih rješenja o odobrenju djelatnosti primjenjuje član 6. Evropske konvencije (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava,Bentham protiv Velike Britanijeod 10. juna 1996. godine, RJD, 1996-III, 126; iTre Traktörer AB protiv Švedskeod 7. jula 1989. godine, serija A, br. 159, 167, 370 i 371, te odluke Ustavnog suda br. AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine i AP 220/05 od 14. marta 2006. godine). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 41. Apelant je pokrenuo nekoliko pitanja na koja Ustavni sud treba odgovoriti, a neposredno se tiču načina na koji su organi uprave i Okružni sud tumačili i primijenili pozitivnopravne propise prilikom odlučivanja o apelantovom predmetu. 42. Apelantu je rješenjem Odjeljenja za privredu od 14. septembra 2005. godine odobreno vršenje javnog prijevoza lica vlastitim putničkim vozilom i apelant je ovu djelatnost vršio do 28. decembra 2005. godine. 43. Nakon toga, Rješenjem Odjeljenja za privredu broj 04-345-69/05 od 28. decembra 2005. godine apelantu je utvrđen prestanak vršenja javnog prijevoza lica. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta. Zatim je utvrđeno da je Ministarstvo saobraćaja i veza 30. novembra 2005. godine Odjeljenju za privredu dostavilo mišljenje da, nakon što je Skupština Grada Istočno Sarajevo poništila saglasnost za taksi stajalište, prestaje da postoji ispunjenost uvjeta za obavljanje djelatnosti javnog prijevoza. Ocjenjujući navedeno, a u skladu sa Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, riješeno je kao u dispozitivu. 44. Dakle, nakon pozitivno riješenog apelantovog zahtjeva za odobravanje obavljanja zanatsko-preduzetničke djelatnosti javnog taksi prijevoza, nadležni organ uprave je po službenoj dužnosti donio konačno rješenje o prestanku ove djelatnosti. Presudom Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine apelantova tužba protiv ovog konačnog rješenja je uvažena i osporeni akt poništen. Okružni sud je obrazložio da je apelantu osporenim rješenjem utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti: "Š...Ćnavodno stoga što je Odjeljenje za saobraćaj, veze i komunalne poslove Grada Istočno Sarajevo dopisom broj: 07/345-855-2/05 od 27. oktobra 2005. godine poništilo ranije datu saglasnost za taksi stajalište za apelanta". Takav zaključak, međutim, Okružni sud smatra pogrešnim i neosnovanim. Okružni sud je posebno obrazložio da nijednom odredbom Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i navedene Odluke Grada Istočno Sarajevo nije predviđeno davanje saglasnosti taksi vozaču za stajalište kao preduvjet za obavljanje javnog prijevoza lica. Okružni sud je zaključio da, budući da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene, nije bilo razloga za utvrđivanje prestanka vršenja prijevozničke djelatnosti, čime je pogrešno primijenjen zakon na apelantovu štetu, te da će u ponovnom postupku organi tuženog postupiti prema primjedbama tog suda tako što će sa sigurnošću utvrditi odsustvo drugih uvjeta za obavljanje prijevozničke djelatnosti, u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, pa će nakon toga moći donijeti na zakonu zasnovanu i pravilnu odluku. 45. Ustavni sud naglašava da, u smislu člana 40. stav 1. tačka 6. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, preduzetnik prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona ako prestanu da postoje prirodni i drugi uvjeti za obavljanje djelatnosti. Dakle, postupajući po nalogu Okružnog suda, organ uprave je bio dužan utvrditi da li su prestali ovi uvjeti za obavljanje djelatnosti, a koji su postojali u vrijeme izdavanja odobrenja za vršenje djelatnosti. 46. Međutim, u ponovnom upravnom postupku doneseno je konačno rješenje kojim je utvrđen prestanak obavljanja djelatnosti apelantu zbog istih razloga kao i u prvobitnom upravnom postupku. Naime, utvrđeno je da prilikom donošenja rješenja koje se proglašava ništavnim apelant nije imao dopunske oznake koje izdaje taksi udruženje, bez kojih nije moguće obavljati autotaksi prijevoz, u smislu čl. 24. i 25. Odluke o taksi prevozu u drumskom saobraćaju. Također, apelant nije imao ni potvrdu o osiguranom taksi stajalištu. 47. Iako je u ponovnom upravnom postupku doneseno konačno rješenje na osnovu istih činjenica i na osnovu iste primjene materijalnog prava, ovaj put je Okružni sud odbio apelantovu tužbu protiv ovog rješenja prihvatajući u potpunosti razloge koje su naveli organi uprave. 48. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je redovni sud u konkretnom slučaju dao jasne i razumljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno da li obrazloženja redovnog suda sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjene zakonske odredbe. 49. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u svojoj prvoj presudi od 25. decembra 2006. godine jasno i argumentirano obrazložio razloge zbog kojih je usvojio apelantovu tužbu i poništio akt drugostepenog organa. Štaviše, osim obrazloženja koje je dao Okružni sud, Ustavni sud i sam zapaža da je članom 1. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisano da se upravo tim zakonom propisuju i uređuju uvjeti, osnivanje, način obavljanja zanatsko-preduzetničke djelatnosti, organiziranje preduzetnika i nadzor. Zatim, da je članom 5. istog zakona propisano da fizičko lice koje želi samostalno obavljati preduzetničku djelatnost tu djelatnost prijavljuje nadležnom općinskom organu, i ako ispunjava ostale zakonske uvjete, dobija odobrenje za obavljanje te djelatnosti. Član 13. istog zakona izričito propisuje da preduzetnik može obavljati djelatnost ako dobije rješenje za obavljanje preduzetničke djelatnosti, u skladu sa odredbama ovog zakona. Članom 14. istog zakona decidirano su navedeni uvjeti pod kojima fizičko lice može obavljati preduzetničku djelatnost i to su: 1. da je lice punoljetno i poslovno sposobno; 2. da je državljanin Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno državljanin Bosne i Hercegovine; 3. da mu pravosnažnom odlukom nadležnog organa nije izrečena mjera zabrane obavljanja te djelatnosti: 4. da ispunjava uvjete opće zdravstvene sposobnosti i posebne zdravstvene sposobnosti, ako je to zakonom uvjetovano za obavljanje određenih djelatnosti; 5. da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor, osim ako priroda djelatnosti, odnosno poslova to ne zahtijeva. Za apelanta je još relevantno da je stavom 4. istog člana ovog zakona propisano da ako je zakonom propisana odgovarajuća stručna sprema za obavljanje određene djelatnosti, osim uvjeta iz prethodnog stava, podnosilac prijave je dužan priložiti i dokaz da posjeduje odgovarajuću stručnu spremu ili da zaposli lice sa odgovarajućom stručnom spremom. 50. Dalje, članom 17. istog zakona propisano je da fizičko lice koje namjerava obavljati preduzetničku djelatnost za koju nije potreban poslovni prostor (što je apelantov slučaj), u zahtjevu koji podnosi nadležnom općinskom organu za poslove privrede gdje će imati poslovno sjedište, mora navesti: lično ime, broj lične karte i JMB podnosioca zahtjeva; prebivalište i adresu stanovanja; zanimanje, školsku spremu, osim za poslove koji se smatraju starim, umjetničkim zanatima i poslovima domaće radinosti; naziv djelatnosti i firmu; adresu poslovnog sjedišta; da- tum početka obavljanja djelatnosti; ovjerenu pismenu izjavu da posjeduje opremu, odnosno sredstva rada, kadrove i odgovarajući prostor. Uz zahtjev se podnose dokazi o ispunjenosti uvjeta iz člana 14. ovog zakona, u originalu ili ovjerenim kopijama. 51. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su samo Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i uvjeti koje je on postavio relevantni za dobijanje odobrenja za bavljenje djelatnošću taksi prijevoza, što je apelantov slučaj. Zatim, kao što je Okružni sud u presudi od 25. decembra 2006. godine i utvrdio, među navedenim uvjetima ne postoji uvjet da apelant prethodno pribavi saglasnost za taksi stajalište. Štaviše, Ustavni sud zapaža, iako to nije apelantova situacija, da je, prema članu 18. istog zakona, nadležni općinski organ uprave dužan podnosiocu zahtjeva izdati rješenje kojim se odobrava obavljanje djelatnosti (uz ispunjenje nabrojanih uvjeta), čak i u slučaju da je posebnim zakonom ili drugim propisom, kao uvjet, predviđeno pribavljanje posebnog rješenja za obavljanje pojedinih djelatnosti, takvo rješenje nije uvjet za izdavanje rješenja kojim se odobrava obavljanje djelatnosti, nego će se ta činjenica provjeravati zajedno sa utvrđivanjem postojanja uvjeta iz člana 14. stav 1. tačka 5. ovog zakona, tj. posjedovanje opreme, odnosno sredstava rada, kadrova i odgovarajućeg prostora, osim ako priroda djelatnosti, odnosno poslova to ne zahtijeva. 52. Također, Ustavni sud zapaža da je sasvim argumentirano obrazloženje Okružnog suda iz presude od 25. decembra 2006. godine da nikakva uloga udruženja taksi prijevoznika ovim zakonom nije predviđena prije ili u postupku izdavanja odobrenja za bavljenje taksi djelatnošću. Ovo potvrđuje i odredba člana 19. stav 2. navedenog zakona, kojom je propisano da se rješenje kojim se odobrava obavljanje preduzetničke djelatnosti dostavlja, između ostalog, zanatsko-preduzetničkoj komori, koja, dakle, tek nakon donošenja rješenja o odobrenju bavljenja taksi djelatnošću saznaje da je odobrenje izdato novom fizičkom licu, odnosno preduzetniku. Uostalom, i kada bi se zanemarila pravna suština udruženja taksi prijevoznika kao udruženja građana, ostaje činjenica da je članom 48. istog zakona u stavu 1. propisano: "Radi unapređenja, usklađivanja i zastupanja zajedničkih interesa, preduzetnici se mogu udružiti u opštinska udruženja.". Dakle, nikako se ne može zanemariti činjenica da je citiranom odredbom predviđena samo mogućnost, a ne i obaveza udruživanja preduzetnika u općinska udruženja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je Vlada Republike Srpske svojim aktom broj 04/1-012-1340/06 od 8. juna 2006. godine, upućenim Narodnoj skupštini Republike Srpske kao mišljenje o inicijativi jednog narodnog poslanika za izmjenu Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, koji se pozivao na odredbe čl. 42-43. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, usvojila stav da navedenu inicijativu treba odbiti zbog sljedećih razloga: "Ni Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, niti Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju, ne propisuju da je prilikom izdavanja odobrenja za vršenje taksi prevoza potrebna saglasnost taksi udruženja. Taksi udruženje je udruženje preduzetnika koji obavljaju određenu djelatnost i u okviru iste štite svoja zakonska prava. Ukoliko bi istima bila data mogućnost da daju saglasnost za izdavanje navedenog odobrenja, naše mišljenje je da bi u neravnopravan položaj došla druga 'strukovna udruženja'. Ako drugi preduzetnici imaju pravo, po zakonu, da zapošljavaju radnike, ne vidimo razlog zašto bi od te odredbe bili izuzeti taksi prevoznici.". 53. I kada je riječ o stavu Okružnog suda iz presude od 25. decembra 2006. godine, prema kojem u apelantovom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti da organi uprave, koji su po službenoj dužnosti odlučivali o donošenju rješenja kojim apelantu od 28. decembra 2005. godine po sili zakona prestaje odobrenje za bavljenje taksi djelatnošću, donesu takvu odluku, Ustavni sud nalazi da je ovaj stav iskazan primjenom prava za koju se nikako ne može tvrditi da je bila proizvoljna. Osim razloga koje je Okružni sud naveo, Ustavni sud podsjeća na to da među slučajevima predviđenim u članu 40. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, zbog kojih preduzetnik prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona, nije naveden kao razlog neposjedovanje saglasnosti taksi udruženja za taksi stajalište i dodatne oznake, niti nepostupanje po obavezi učlanjivanja u taksi udruženje i izmirivanje obaveza prema tom udruženju. 54. Ustavni sud podsjeća na to da je predmet Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju utvrđivanje uvjeta i načina obavljanja prijevoza lica i stvari motornim, priključnim i zaprežnim vozilima, a ne uvjeta za izdavanje odobrenja za bavljenje djelatnošću taksi prijevoza. Naime, stav 2. člana 8. ovog zakona jasno propisuje da javni prijevoz (među kojim je i taksi prijevoz) mogu vršiti preduzeća i druga pravna lica registrirana za obavljanje ove djelatnosti i fizička lica kao osnovnu djelatnost koja imaju odobrenje od nadležnog organa općine ili grada. Dakle, posjedovanje odobrenja koje je izdao nadležni organ prema Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti nesporno je pretpostavka za primjenu Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju na pojedince i pravna lica, kada je riječ o javnom prijevozu, kojim se, prema članu 42. stav 1. tačka 6. ovog zakona, smatra i taksi prijevoz. U pogledu uvjeta i načina obavljanja javnog prijevoza lica i stvari motornim vozilima, za apelantov slučaj relevantni su član 45. st. 1. i 2, te član 46. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, kojima su propisane osobine vozila i uvjeti koje vozač mora ispunjavati. U odnosu na način vršenja taksi prijevoza, Ustavni sud zapaža da je relevantan član 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, kojim je predviđeno da propise o načinu vršenja taksi prijevoza donosi općina ili grad, te da će se propisom općine ili grada urediti naročito: "1. način organizovanja taksi prevoza na području opštine; 2. broj i razmeštaj taksi stajališta, način njihovog korišćenja, uređenja i održavanja, broj taksi vozila na pojedinim taksi stajalištima; 3. način utvrđivanja i naplate cene prevoza, ako se prevozi više lica; 4. način izdavanja dopunskih oznaka za taksi vozila, njihovu veličinu, boju i izgled; 5. prava i dužnosti vozača koji vrši taksi prevoz i lica koja se prevoze taksi vozilom, i 6. dopunski uslovi koje treba da ispunjava vozač i taksi vozilo". 55. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je Grad Istočno Sarajevo, pozivajući se na ovlaštenje iz člana 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, svojom Odlukom o taksi prevozu u drumskom saobraćaju, u članu 1. predvidio da se tom odlukom utvrđuju, osim načina, i uvjeti obavljanja taksi prijevoza, iako je imao ovlaštenje urediti samo način obavljanja taksi prijevoza. Zatim da je, između ostalog, u članu 39. iste odluke pod podnaslovomDopunski uslovi koje treba ispunjavati auto taksi prevoznik i vozilopropisano da radi dobijanja odobrenja za rad kod nadležnog organa uprave, pored uvjeta utvrđenih posebnim propisima, taksi prijevoznik mora priložiti i sljedeće: 1. rješenje–potvrdu o osiguranom mjestu na taksi stajalištu, 2. posebne odredbe za autotaksi prijevoz. Iz navedenog je očigledno da je Grad Istočno Sarajevo izašao iz okvira ovlaštenja iz člana 47. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju i na drukčiji način regulirao uvjete za izdavanje odobrenja za bavljenje taksi djelatnošću nego što je to učinjeno Zakonom o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud umjesto zakona primijenili odluku kojom je, bez pravnog osnova, uređeno pitanje koje je na drukčiji način uređeno zakonom. Budući da je navedena odluka podzakonski akt i da zakon ima višu pravnu snagu, te da su javne vlasti bile dužne primijeniti zakonsku odredbu kao odredbu više pravne snage u odnosu na odredbe odluke, očigledno je da su organi uprave i Okružni sud u apelantovom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su sve odluke drugostepenog i prvostepenog upravnog organa, kao i posljednja odluka Okružnog suda, donesene u postupku izvršenja Presude Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 149 od 25. decembra 2006. godine, koja nikad nije osporavana niti osporena i za koju je i Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke zaključio da je donesena bez proizvoljne primjene prava i bez povrede apelantovih ustavnih prava, donesene uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 57. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (pravo na rad). Imajući u vidu zaključak o povredi apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra nesvrsishodnim posebno razmatrati i ove apelantove navode. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave u upravnom postupku i redovni sud u upravnom sporu, arbitrarnom primjenom materijalnog prava, koje se odnosi na zanatsko-preduzetničku djelatnost vršenja javnog taksi prijevoza, utvrdili da apelant prestaje sa obavljanjem djelatnosti po sili zakona iako nisu prestali da postoje prirodni i drugi uvjeti za obavljanje djelatnosti. 59. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 525/09, rješavajući apelacijuBranislave Blagojević, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2011. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaBranislave Blagojević. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. studenoga 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Branislava Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, koju zastupa Dragan Blagojević, odvjetnik iz Beograda, je 23. veljače 2009. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. studenoga 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-966/01 od 31. listopada 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te sudionika u postupku Mješovitog vodoprivrednog poduzeća "Spreča" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), je 26. svibnja 2009. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 1. lipnja 2009. godine, Općinski sud 5. lipnja 2009. godine, a tuženi 11. lipnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantici 17. lipnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud je Presudom broj P-966/01 od 31. listopada 2007. godine odbio kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi Odluku tuženog broj 05-785-10-2/04 od 2. prosinca 2004. godine (o uspostavi radno-pravnog statusa), da utvrdi da apelantica ima status zaposlenog djelatnika kod tuženog počevši od 26. svibnja 1992. godine pa do dana podnošenja tužbe, to jeste 31. prosinca 2004. godine, te da izvrši upis apelantičinog radnog staža u njezinu radnu knjižicu za razdoblje od 26. svibnja 1992. godine do 2. veljače 2000. godine i od 5. svibnja 2000. godine do 31. prosinca 2004. godine. Također je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud obveže tuženoga da za apelanticu izvrši uplatu neuplaćenih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za razdoblje od 15. svibnja 1992. godine do 31. prosinca 2004. godine. Oprečno navedenome, sud je udovoljio apelantičinom tužbenom zahtjevu u dijelu u kojemu je tražila da sud obveže tuženog da izvrši upis njezinoga radnog staža u njezinu radnu knjižicu za razdoblje od 2. veljače 2000. godine do 5. svibnja 2000. godine, te je tuženi obvezan apelantici isplatiti naknadu za vrijeme čekanja posla u razdoblju od 2. veljače 2000. godine do 5. svibnja 2000. godine u iznosu od 617,00 KM, a na ime otpremnine iznos od 1.017,00 KM s kamatom od presuđenja pa do isplate. Višak apelantičinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog do traženih iznosa je odbijen kao neutemeljen. 7. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je neutemeljen prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe, budući da je apelantica tužbu podnijela još 15. svibnja 2001. godine a da je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražila poništenje rješenja tuženog od 2. prosinca 2004. godine. Dalje je navedeno da je prvostupanjski sud utvrdio da je rješenjem Kantonalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna povjerenstvo) od 10. listopada 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna povjerenstvo), naloženo tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status počevši od 2. veljače 2000. godine. Istaknuto je da je tuženi postupio po navedenom rješenju te svojim rješenjem od 2. prosinca 2004. godine, donesenim u smislu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 odredbi članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), apelantici uspostavio radno-pravni status od 2. veljače 2000. godine do 5. svibnja 2000. godine kada je apelantici prestao radni odnos po sili zakona, iz čega proizlazi da predmetno rješenje ima samo deklaracijski karakter, te da se može donijeti i kasnije. Stoga je zaključeno da je neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonita odluka tuženoga o uspostavi radno-pravnog statusa. Dalje je navedeno da je tuženi u smislu članka 143. stavak 3. ZOR-a svojom odlukom odredio visinu naknade za vrijeme čekanja posla te je zaključeno kako apelantici po tom osnovu pripada naknada plaće za razdoblje od 2. veljače 2000. godine do 5. svibnja 2000. godine u iznosu od 617,00 KM, kao i pravo na otpremninu u iznosu od 1.07,00 KM prema odredbi članka 143. stavak 4. ZOR-a. Navedeno je kako je sud odbio apelantičin zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa za razdoblje od 26. svibnja 1992. godine do 31. prosinca 2004. godine zbog toga što joj je radni odnos prestao rješenjem tuženoga od 26. svibnja 1992. godine čije poništenje apelantica ne traži, a da je apelantici već uspostavljen radno-pravni status za razdoblje od 2. veljače 2000. godine do 5. svibnja 2000. godine pa apelantica nema interes za uspostavu statusa u ovome razdoblju. Zahtjev za uplatu doprinosa za cjelokupno utuženo razdoblje je odbijen zbog toga što apelantica nije dokazala da joj za razdoblje od 15. do 26. svibnja 1992. godine doprinosi nisu uplaćeni, da u razdoblju od 26. svibnja 1992. godine do 2. veljače 2000. godine i od 5. svibnja 2000. godine do 31. prosinca 2004. godine nije bila u radno-pravnom statusu, a da je za razdoblje od 2. veljače 2000. godine do 5. svibnja 2000. godine tuženi izvršio uplatu doprinosa. Konačno, sud je naveo kako je odluku o kamati zasnovao na odredbi članka 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 8. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. studenoga 2008. godine odbijen je apelantičin priziv i prvostupanjska presuda potvrđena. Navedeno je da je u tijeku postupka utvrđeno da je apelantica bila zaposlenica tuženoga, te da je rješenjem tuženoga od 15. svibnja 1992. godine bila upućena na čekanje zbog privremenog nedostatka posla, kao i da je rješenjem tuženoga od 2. lipnja 1992. godine apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa. Dalje je istaknuto kako apelantica nije vodila poseban postupak za poništenje rješenja tuženoga od 2. lipnja 1992. godine o prestanku radnog odnosa, niti je takav zahtjev postavila u predmetnome postupku. Zbog toga se u navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji apelantičino prizivno pozivanje na navedena rješenja tuženoga, te s tim u svezi njeno polemiziranje o tome kako je njen izostanak s posla zbog ratnih djelovanja bio opravdan, kao i da je rješenje tuženog od 2. lipnja 1992. godine o prestanku radnog odnosa nezakonito i da joj nije nikada bilo uručeno, po mišljenju Kantonalnog suda u cijelosti pokazuju irelevantnim. 9. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica po podnesenom zahtjevu za uspostavu radnopravnog statusa uspjela dobiti rješenje Kantonalnog povjerenstva, kojim joj je uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla samo od 2. veljače 2000. godine, koji je sukladno članku 143. st. 1. i 2. ZOR mogao trajati do 5. svibnja 2000. godine, kako je i odlučeno odlukom tuženoga od 2. prosinca 2004. godine. Kod činjenice da je apelantici uspostavljen radno-pravni status sukladno članku 143. ZOR-a, po mišljenju Kantonalnog suda, nisu se mogla prihvatiti kao utemeljena njezina nastojanja da u prizivnim navodima ospori pravilnost odluke prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženoga od 2. prosinca 2004. godine o uspostavi radno-pravnog statusa i za utvrđenje da apelantica ima status zaposlenika tuženoga od 26. svibnja 1992. godine, kao i utvrđenje ostalih prava iz radnog odnosa počevši od navedenog nadnevka. Kantonalni sud je također naveo da su bez uticaja na pravilnost prvostupanjske presude njezini prizivni navodi da je radno mjesto na kojemu je radila kod tuženoga bilo dulje vrijeme upražnjeno, jer kako je istaknuo Kantonalni sud, ta okolnost sama po sebi ne može činiti utemeljenim apelantičin zahtjev da joj se uspostavi radno-pravni status i za razdoblje od 5. svibnja 2000. godine do 31. prosinca 2004. godine. Navedena bi činjenica, kako je utvrdio Kantonalni sud, mogla biti relevantna samo u slučaju da je tuženi nakon što je donio odluku kojom je apelantici, kao zaposleniku na čekanju posla uspostavio radno-pravni status, na to radno mjesto primio drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, kako je propisano člankom 143. stavak 7. ZOR-a. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo kako apelantica tijekom predmetnoga postupka nije dokazala da postoje te okolnosti, niti je to tvrdila u prizivu. Konačno, sud je ocijenio kako su neutemeljeni apelantičini navodi da joj je prvostupanjski sud trebao dosuditi kamatu od donošenja rješenja Kantonalnog povjerenstva jer se, prema članku 2. Zakona o parničnom postupku, sud mora pri donošenju odluke kretati u granicama tužbenoga zahtjeva, a apelantica je prema utvrđenju suda tražila kamatu od presuđenja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U apelaciji je navedeno kako je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da postoji "pravo temeljem radnog odnosa, tj. da ima status zaposlenog djelatnika kod tuženoga", te da su redoviti sudovi odbili njezin zahtjev obrazlažući to činjenicom da nije vodila poseban postupak za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 2. lipnja 1992. godine koje joj tuženi nije nikada dostavio. Navedeno je da su sudovi vezani postavljenim tužbenim zahtjevom, te da su o tome trebali meritorno odlučiti. Apelantica je navela kako su sudovi tijekom postupka pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Istaknula je kako joj je radni odnos mogao prestati samo sukladno tadašnjem Zakonu o radnim odnosima, a ne na temelju Naredbe kriznog štaba Predsjedništva općine Tuzla od 25. svibnja 1992. godine, a što sudovi nisu utvrđivali tijekom postupka. Apelantica smatra da ju je tuženi trebao vratiti na njezino ranije radno mjesto, a da to nije učinio zbog njezine nacionalne pripadnosti. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je donio pravilnu i zakonitu odluku, te da nije došlo do povrede prava koje apelantica ističe u apelaciji. 12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda na koje se apelantica poziva, te da je prvostupanjska presuda potvrđena u postupku po prizivu. 13. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je, kada se ukazala stvarna potreba za popunom radnog mjesta na kojem je apelantica bila raspoređena, raspisan javni oglas za popunu tog radnog mjesta u sredstvima javnog informiranja, na koji se apelantica nije javila. Potom je istaknuto da su apelantičini navodi da je tuženi nije vratio na posao zbog njene nacionalne pripadnosti neprimjereni, jer je apelantici poznato da su svi zaposlenici tuženog koji su ranije radili s apelanticom i koji su iste nacionalnosti kao i ona, zaposleni i sada. Dalje je navedeno da apelantica nije vodila sudski postupak o prestanku njenog radnog odnosa, što su drugi zaposlenici bez obzira na nacionalnu pripadnost pravodobno učinili. Tuženi smatra da je apelacija neutemeljena. V. Relevantni propisi 14.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 143. Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci, od dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na rad. Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa,a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na razini Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. studenoga 2008. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 29. prosinca 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. veljače 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 22. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan pobijanom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelantičinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 2. prosinca 2004. godine o uspostavi radno-pravnog statusa, apelantičinom vraćanju na posao, isplati plaća i doprinosa iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije primjenljiv na apelantičin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, sukladno dosadašnjoj praksi, nadležnost Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovitih sudova da je apelantici, u smislu relevantnih odredbi ZOR-a prestao radni odnos po sili zakona sa 5. svibnjem 2000. godine, jer ju tuženi nije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona pozvao na rad (članak 143. st. 1. i 2), te da joj u smislu navedenih zakonskih odredbi pripada pravo na naknadu plaće (članak 143. stavak 3), kao i pravo na otpremninu (članka 143. stavak 4). 25. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantici utvrđen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla od 2. veljače 2000. godine, tj. od dana kada je apelantica podnijela zahtjev tuženoj za ponovnu uspostavu radno-pravnog statusa pa do 5. svibnja 2000. godine. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci brojAP 1981/07od 14. listopada 2009. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/09) već razmatrao slična pravna pitanja, te je zaključio da je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redoviti sudovi proizvoljno primijenili članak 143. ZOR-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su zaposlenici na čekanju iz st. 1. i 2. članka 143. ZOR-a zakonom izjednačeni, te se stoga početak tijeka statusa zaposlenika na čekanju treba računati kako je propisano člankom 143. stavak 1. ZOR-a. 26. U svezi s tim, Ustavni sud ističe kako je u navedenoj odluci istaknuo dačlanak 143. st. 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stavak 1. članka 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima točno utvrđenim u stavku 2. članka 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavku 2. članka 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stavka 2. članka 143. Zakona o radu, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članku 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu(op. cit, AP 1981/07, točka 28). 27. Dalje, Ustavni sud također naglašava da je u predmetu brojAP 2270/07zaključio daUstavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe članka 143. ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlanka 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očevidno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu članka 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa djelatnika na čekanju i onih djelatnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za razdoblje od obraćanja poslodavcu pa do 5. svibnja 2000. godine kada jeex legeprestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog nadnevaka nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe članka 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan nadnevak 31. prosinac 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan nadnevak kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj članka 143. ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. prosinca 1991. godine ili im je nakon toga nadnevka radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se članak 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je članak 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na mirovinu i kako u slučaju da nastave raditi ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina(vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 2270/07od 14. travnja 2009. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 67/10, točka 25). 28. Dovodeći navedeno u kontekst činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud opaža da iz utvrđenja redovitih sudova proizlazi da je apelantica 31. prosinca 1991. godine bila u radnom odnosu kod tuženog te da se, u smislu članka 143. stavak 2. ZOR-a, u propisanom roku obratila poslodavcu za uspostavu radno-pravnog statusa. Stoga, imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom predmetu redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka propustili dati jasne i precizne razloge zašto smatraju da apelantici ne pripada pravo na status zaposlenika koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla" u smislu odredbe članka 143. stavak 2. ZOR-a. Naime, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, u situaciji kad su odbili dio apelantičinog tužbenog zahtjeva (za uspostavu statusa od 26. svibnja 1992. godine) zbog toga što nije vodila poseban postupak za poništenje rješenja tuženoga o prestanku radnog odnosa od 2. lipnja 1992. godine, propustili cijeniti predmetno rješenje u kontekstu navedene odredbe članka 143. stavak 2. ZOR-a koja je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, ključna za rješavanje predmetne pravne stvari. Stoga Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi propustili obrazložiti iz kojeg razloga je,u slučaju da je tumačenje odredbe članka 143. ZOR-a tako da prava iz toga članka pripadaju zaposlenicima samo od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu, uopće relevantan nadnevak 31. prosinac 1991. godine koji je zakonodavac propisao u članku 143. stavak 2. ZOR-a. 29. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra kako su redoviti sudovi očevidno proizvoljno primijenili odredbe članka 143. ZOR-a, te kako razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnoga suđenja, čime su povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 30. Sukladno zaključku u svezi s povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra kako nije potrebno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje kako postoji povreda prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u slučaju kada su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica ima status zaposlenika na čekanju te ostalim pravima koja proizlaze iz radno-pravnog odnosa, očevidno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise odnosno članak 143. Zakona o radu. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 525/09, rješavajući apelacijuBranislave Blagojević, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaBranislave Blagojević. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Branislava Blagojević (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Beograda, koju zastupa Dragan Blagojević, advokat iz Beograda, podnijela je 23. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-966/01 od 31. oktobra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda, te učesnika u postupku Mješovitog vodoprivrednog preduzeća "Spreča" d.d. Tuzla (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 1. juna 2009. godine, Opštinski sud 5. juna 2009. godine, a tuženi 11. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantkiwi 17. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Opštinski sud je Presudom broj P-966/01 od 31. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi Odluku tuženog broj 05-785-10-2/04 od 2. decembra 2004. godine (o uspostavi radno-pravnog statusa), da utvrdi da apelantkiwa ima status zaposlenog radnika kod tuženog počev od 26. maja 1992. godine pa do dana podnošewa tužbe, to jeste 31. decembra 2004. godine, te da izvrši upis apelantkiwinog radnog staža u njenu radnu kwižicu za period od 26. maja 1992. godine do 2. februara 2000. godine i od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine. Takođe je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantkiwa tražila da sud obaveže tuženog da za apelantkinju izvrši uplatu neuplaćenih doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje za period od 15. maja 1992. godine do 31. decembra 2004. godine. Suprotno navedenom, sud je udovoqio apelantkiwinom tužbenom zahtjevu u dijelu u kom je tražila da sud obaveže tuženog da izvrši upis njenog radnog staža u njenu radnu kwižicu za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, te je tuženi obavezan da apelantkiwi isplati naknadu za vrijeme čekawa posla u periodu od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 617,00 KM a na ime otpremnine iznos od 1.017,00 KM s kamatom od presuđewa pa do isplate. Višak apelantkiwinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog do traženih iznosa odbijen je kao neosnovan. 7. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je neosnovan prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe, budući da je apelantkiwa tužbu podnijela još 15. maja 2001. godine a da je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražila poništenje rješewa tuženog od 2. decembra 2004. godine. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu Tuzlanskog kantona (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija) od 10. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Federalna komisija), naloženo tuženom da apelantkiwi uspostavi radno-pravni status počev od 2. februara 2000. godine. Istaknuto je da je tuženi postupio po navedenom rješenju te svojim rješenjem od 2. decembra 2004. godine, donesenim u smislu odredbi člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: ZOR), apelantkiwi uspostavio radno-pravni status od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine kada je apelantkiwi prestao radni odnos po sili zakona, iz čega proizilazi da predmetno rješenje ima samo deklaratorni karakter te da može da se donese i kasnije. Stoga je zakqučeno da je neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o uspostavljanju radno- pravnog status. Dalje je navedeno da je tuženi u smislu člana 143 stav 3 ZOR-a svojom odlukom odredio visinu naknade za vrijeme čekawa posla, te je zakqučeno da apelantkiwi po tom osnovu pripada naknada plate za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 617,00 KM, kao i pravo na otpremninu u iznosu od 1.07,00 KM prema odredbi člana 143 stav 4 ZOR-a. Navedeno je da je sud odbio apelantkiwin zahtjev da joj se uspostavi radno-pravnog status za period od 26. maja 1992. godine do 31. decembra 2004. godine zbog toga što joj je radni odnos prestao rješenjem tuženog od 26. maja 1992. godine čije poništenje apelantkiwa ne traži, a da je apelantkiwi već uspostavljen radno-pravni status za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine pa apelantkiwa nema interes da joj se uspostavi status u ovom periodu. Zahtjev za uplatu doprinosa za cjelokupan utuženi period odbijen je zbog toga što apelantkiwa nije dokazala da joj za period od 15. do 26. maja 1992. godine doprinosi nisu uplaćeni, da u periodu od 26. maja 1992. godine do 2. februara 2000. godine i od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine nije bila u radno-pravnom statusu, a da je za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine tuženi izvršio uplatu doprinosa. Na kraju, sud je naveo da je odluku o kamati zasnovao na odredbi člana 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO). 8. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine odbijena je apelantkiwina žalba i prvostepena presuda potvrđena. Navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je apelantkiwa bila zaposlenica tuženog, te da je rješenjem tuženog od 15. maja 1992. godine bila upućena na čekanje zbog privremenog nedostatka posla, kao i da je rješenjem tuženog od 2. juna 1992. godine apelantkiwi utvrđen prestanak radnog odnosa. Dalje je istaknuto da apelantkiwa nije vodila poseban postupak za poništenje rješewa tuženog od 2. juna 1992. godine o prestanku radnog odnosa, niti je takav zahtjev postavila u predmetnom postupku. Zbog toga se u navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji apelantkiwino žalbeno pozivanjenanavedenarješewatuženog,testimuvezinjeno polemisanje o tome da je njen izostanak s posla zbog ratnih dejstava bio opravdan, kao i da je rješenje tuženog od 2. juna 1992. godine o prestanku radnog odnosa nezakonito i da joj nije nikada bilo uručeno, po mišljenju Kantonalnog suda u cijelosti pokazuju irelevantnim. 9. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantkiwa po podnesenom zahtjevu za uspostavljanje radno-pravnog statusa uspjela da dobije rješenje Kantonalne komisije, kojim joj je uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla samo od 2. februara 2000. godine, koji je u skladu s članom 143 st. 1 i 2 ZOR mogao da traje do 5. maja 2000. godine, kako je i odlučeno odlukom tuženog od 2. decembra 2004. godine. Kod činjenice da je apelantkiwi uspostavljen radno-pravni status u skladu s članom 143 ZOR-a, po mišljenju Kantonalnog suda, nisu mogla da se prihvate kao osnovana njena nastojawa da u žalbenim navodima ospori pravilnost odluke prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog od 2. decembra 2004. godine o uspostavljanju radno- pravnog statusa i za utvrđenje da apelantkiwa ima status zaposlenika tuženog od 26. maja 1992. godine, kao i utvrđenje ostalih prava iz radnog odnosa počev od navedenog datuma. Kantonalni sud je takođe naveo da su bez uticaja na pravilnost prvostepene presude njeni žalbeni navodi da je radno mjesto na kom je radila kod tuženog bilo duže vrijeme upražnjeno, jer kako je istakao Kantonalni sud, ta okolnost sama po sebi ne može da čini osnovanim apelantkiwin zahtjev da joj se uspostavi radno-pravni status i za period od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine. Navedena činjenica, kako je utvrdio Kantonalni sud, mogla bi da bude relevantna samo u slučaju da je tuženi nakon što je donio odluku kojom je apelantkiwi, kao zaposleniku na čekanju posla uspostavio radno-pravni status, na to radno mjesto primio drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, kako je propisano članom 143 stav7ZOR-a.Međutim,Kantonalnisudjeistakaoda apelantkiwa tokom predmetnog postupka nije dokazala da postoje te okolnosti, niti je to tvrdila u žalbi. Na kraju, sud je ocijenio da su neosnovani apelantkiwini navodi da joj je prvostepeni sud trebao dosuditi kamatu od donošewa rješewa Kantonalne komisije jer, prema članu 2 Zakona o parničnom postupku, sud mora pri donošenju odluke da se kreće u granicama tužbenog zahtjeva, a apelantkiwa je prema utvrđenju suda tražila kamatu od presuđewa. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na zabranu diskriminacije iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U apelaciji je navedeno da je apelantkiwa tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da postoji "pravo po osnovu radnog odnosa, tj. da ima sta- tus zaposlenog radnika kod tuženog", te da su redovni sudovi odbili njen zahtjev obrazlažući to činjenicom da nije vodila poseban postupak za poništenje rješewa o prestanku radnog odnosa od 2. juna 1992. godine koje joj tuženi nije nikada dostavio. Navedeno je da su sudovi vezani postavljenim tužbenim zahtjevom, te da su o tome trebali meritorno odlučiti. Apelantkiwa je navela da su sudovi u toku postupka pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da joj je radni odnos mogao prestati samo u skladu s tadašwim Zakonom o radnim odnosima, a ne na osnovu Naredbe kriznog štaba Predsjedništva opštine Tuzla od 25. maja 1992. godine, a što sudovi nisu utvrđivali tokom postupka. Apelantkiwa smatra da je tuženi trebalo da je vrati na njeno ranije radno mjesto, a da to nije učinio zbog njene nacionalne pripadnosti. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je donio pravilnu i zakonitu odluku, te da nije došlo do povrede prava koje apelantkiwa ističe u apelaciji. 12. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda na koje se apelantkiwa poziva, te da je prvostepena presuda potvrđena u postupku po žalbi. 13. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je, kada se ukazala stvarna potreba za popunom radnog mjesta na kom je apelantkiwa bila raspoređena, raspisan javni oglas za popunu tog radnog mjesta u sredstvimajavnog informisawa, na koji se apelantkiwa nije javila. Zatim je istaknuto da su apelantkiwini navodi da je tuženi nije vratio na posao zbog njene nacionalne pripadnosti neprimjereni, jer je apelantkiwi poznato da su svi zaposlenici tuženog koji su ranije radili s apelantkiwom ikoji su iste nacionalnosti kao i ona, zaposleni i sada. Dalje je navedeno da apelantkiwa nije vodila sudski postupak o prestanku njenog radnog odnosa, što su drugi zaposlenici bezobzira na nacionalnu pripadnost blagovremeno učinili. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana. V. Relevantni propisi 14.Zakonoradu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakonapismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdobqu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaćeisplaćene na nivou Federacije, na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku. VI. Dopustivost 15. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 29. decembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelantkiwa osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravona zabranu diskriminacije iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 22. Ustavni sud konstatuje da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješewa tužene od 2. decembra 2004. godine o uspostavljanju radno-pravnog statusa, apelantkiwinom vraćanju na posao, isplati plata i doprinosa iz radnog odnosa, te zakqučuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na apelantkiwin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu s dosadašwom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitawa sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ne vidi proizvoqnost u zakqučku redovnih sudova da je apelantkiwi, u smislu relevantnih odredbi ZOR-a prestao radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, jer ju tuženi nije u roku od šest mjeseci od dana stupawa na snagu zakona pozvao na rad (član 143 st. 1 i 2), te da joj u smislu navedenih zakonskih odredbi pripada pravo na naknadu plate (član 143 stav 3), kao i pravo na otpremninu (člana 143 stav 4). 25. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantkiwi utvrđen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla od 2. februara 2000. godine, tj. od dana kada je apelantkiwa podnijela zahtjev tuženoj da joj ponovno uspostavi radno-pravni status pa do 5. maja 2000. godine. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci brojAP 1981/07od 14. oktobra 2009. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/09) već razmatrao slična pravna pitawa, te je zakqučio da je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoqno primijenili član 143 ZOR-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci zakqučio da su zaposlenici na čekanju iz st. 1 i 2 člana 143 ZOR-a zakonom izjednačeni, te da stoga početak toka statusa zaposlenika na čekanju treba da se računa kako je propisano članom 143 stav 1 ZOR-a. 26. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u navedenoj odluci istakao dačlan 143 st. 1 i 2 Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulisano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1 člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupawa na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo da bude priznato to svojstvo, pod uslovima koji su tačno utvrđeni u stavu 2 člana 143 Zakona o radu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2 člana 143 navedeno da će se zaposlenik koji ispuwava uslove i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2 člana 143 Zakona o radu koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143 koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika načekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu(op. cit, AP 1981/07, tačka 28). 27. Dalje, Ustavni sud takođe naglašava da je u predmetu brojAP 2270/07zakqučio daUstavni sud ukazuje da iz obrazložewa presude Vrhovnog suda ne može da se zakquči da se Vrhovni sud prilikom tumačewa i primjene odredbe člana 143 ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlana 143 ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivawa očigledno zanemario da obrazloži zašto bi ciq zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143 ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćawa poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada jeex legeprestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Takođe, Vrhovni sud nije obrazložio iz kog razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143 ZOR-a valjano, uopšte relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143 ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi član 143 ZOR-a mogao da se tumači na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143 ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli da ostvare barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osigurawa od sedam ili osam godina(vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 2270/07od 14. aprila 2009. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 67/10, tačka 25). 28. Dovodeći navedeno u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz utvrđewa redovnih sudova proizilazi da je apelantkiwa 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod tuženog te da se, u smislu člana 143 stav 2 ZOR-a, u propisanom roku obratila poslodavcu da joj uspostavi radno-pravni status. Stoga, imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka propustili da daju jasne i precizne razloge zašto smatraju da apelantkiwi ne pripada pravo na status zaposlenika koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla" u smislu odredbe člana 143 stav 2 ZOR-a. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u situaciji kad su odbili dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva (za uspostavljanje statusa od 26. maja 1992. godine) zbog toga što nije vodila poseban postupak za poništenje rješewa tuženog o prestanku radnog odnosa od 2. juna 1992. godine, propustili da cijene predmetno rješenje u kontekstu navedene odredbe člana 143 stav 2 ZOR-a koja je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, kqučna za rješavanje predmetne pravne stvari. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi propustili da obrazlože iz kog razloga je,u slučaju da je tumačenje odredbe člana 143 ZOR-a tako da prava iz tog člana pripadaju zaposlenicima samo od dana podnošewa zahtjeva poslodavcu, uopšte relevantan datum 31. decembar 1991. godine koji je zakonodavac propisao u članu 143 stav 2 ZOR-a. 29. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoqno primijenili odredbe člana 143 ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđewa, čime su povrijedili apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 30. U skladu sa zakqučkom u vezi s povredom članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na zabranu diskriminacije iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 31. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivawa o tome od kada apelantkiwa ima status zaposlenika na čekanju te ostalim pravima koja proizilaze iz radno-pravnog odnosa, očigledno proizvoqno primijenili pozitivno-pravne propise odnosno član 143 Zakona o radu. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 525/09, rješavajući apelacijuBranislave Blagojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaBranislave Blagojević. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Branislava Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, koju zastupa Dragan Blagojević, advokat iz Beograda, podnijela je 23. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-966/01 od 31. oktobra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku Mješovitog vodoprivrednog preduzeća "Spreča" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 1. juna 2009. godine, Općinski sud 5. juna 2009. godine, a tuženi 11. juna 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantici 17. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud je Presudom broj P-966/01 od 31. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud poništi Odluku tuženog broj 05-785-10-2/04 od 2. decembra 2004. godine (o uspostavi radno-pravnog statusa), da utvrdi da apelantica ima status zaposlenog radnika kod tuženog počevši od 26. maja 1992. godine pa do dana podnošenja tužbe, to jeste 31. decembra 2004. godine, te da izvrši upis apelanticinog radnog staža u njenu radnu knjižicu za period od 26. maja 1992. godine do 2. februara 2000. godine i od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine. Također je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud obaveže tuženog da za apelanticu izvrši uplatu neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 15. maja 1992. godine do 31. decembra 2004. godine. Suprotno navedenom, sud je udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je tražila da sud obaveže tuženog da izvrši upis njenog radnog staža u njenu radnu knjižicu za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, te je tuženi obavezan da apelantici isplati naknadu za vrijeme čekanja posla u periodu od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 617,00 KM a na ime otpremnine iznos od 1.017,00 KM s kamatom od presuđenja pa do isplate. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog do traženih iznosa odbijen je kao neosnovan. 7. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je neosnovan prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe, budući da je apelantica tužbu podnijela još 15. maja 2001. godine a da je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražila poništenje rješenja tuženog od 2. decembra 2004. godine. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) od 10. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), naloženo tuženom da apelantici uspostavi radno-pravni status počevši od 2. februara 2000. godine. Istaknuto je da je tuženi postupio po navedenom rješenju te svojim rješenjem od 2. decembra 2004. godine, donesenim u smislu odredbi člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), apelantici uspostavio radno-pravni status od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine kada je apelantici prestao radni odnos po sili zakona, iz čega proizlazi da predmetno rješenje ima samo deklaratorni karakter te da se može donijeti i kasnije. Stoga je zaključeno da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o uspostavi radno-pravnog statusa. Dalje je navedeno da je tuženi u smislu člana 143. stav 3. ZOR-a svojom odlukom odredio visinu naknade za vrijeme čekanja posla te je zaključeno da apelantici po tom osnovu pripada naknada plaće za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine u iznosu od 617,00 KM, kao i pravo na otpremninu u iznosu od 1.07,00 KM prema odredbi člana 143. stav 4. ZOR-a. Navedeno je da je sud odbio apelanticin zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa za period od 26. maja 1992. godine do 31. decembra 2004. godine zbog toga što joj je radni odnos prestao rješenjem tuženog od 26. maja 1992. godine čije poništenje apelantica ne traži, a da je apelantici već uspostavljen radno-pravni status za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine pa apelantica nema interes za uspostavu statusa u ovom periodu. Zahtjev za uplatu doprinosa za cjelokupan utuženi period je odbijen zbog toga što apelantica nije dokazala da joj za period od 15. do 26. maja 1992. godine doprinosi nisu uplaćeni, da u periodu od 26. maja 1992. godine do 2. februara 2000. godine i od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine nije bila u radnopravnom statusu, a da je za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 godine tuženi izvršio uplatu doprinosa. Konačno, sud je naveo da je odluku o kamati zasnovao na odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 8. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena. Navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila zaposlenica tuženog, te da je rješenjem tuženog od 15. maja 1992. godine bila upućena na čekanje zbog privremenog nedostatka posla, kao i da je rješenjem tuženog od 2. juna 1992. godine apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa. Dalje je istaknuto da apelantica nije vodila poseban postupak za poništenje rješenja tuženog od 2. juna 1992. godine o prestanku radnog odnosa, niti je takav zahtjev postavila u predmetnom postupku. Zbog toga se u navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji apelanticino žalbeno pozivanje na navedena rješenja tuženog, te s tim u vezi njeno polemisanje o tome da je njen izostanak s posla zbog ratnih dejstava bio opravdan, kao i da je rješenje tuženog od 2. juna 1992. godine o prestanku radnog odnosa nezakonito i da joj nije nikada bilo uručeno, po mišljenju Kantonalnog suda u cijelosti pokazuju irelevantnim. 9. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica po podnesenom zahtjevu za uspostavu radnopravnog statusa uspjela da dobije rješenje Kantonalne komisije, kojim joj je uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla samo od 2. februara 2000. godine, koji je u skladu s članom 143. st. 1. i 2. ZOR mogao trajati do 5. maja 2000. godine, kako je i odlučeno odlukom tuženog od 2. decembra 2004. godine. Kod činjenice da je apelantici uspostavljen radno-pravni status u skladu s članom 143. ZOR-a, po mišljenju Kantonalnog suda, nisu se mogla prihvatiti kao osnovana njena nastojanja da u žalbenim navodima ospori pravilnost odluke prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog od 2. decembra 2004. godine o uspostavi radno-pravnog statusa i za utvrđenje da apelantica ima status zaposlenika tuženog od 26. maja 1992. godine, kao i utvrđenje ostalih prava iz radnog odnosa počevši od navedenog datuma. Kantonalni sud je također naveo da su bez uticaja na pravilnost prvostepene presude njeni žalbeni navodi da je radno mjesto na kojem je radila kod tuženog bilo duže vrijeme upražnjeno, jer kako je istakao Kantonalni sud, ta okolnost sama po sebi ne može činiti osnovanim apelanticin zahtjev da joj se uspostavi radno-pravni status i za period od 5. maja 2000. godine do 31. decembra 2004. godine. Navedena činjenica, kako je utvrdio Kantonalni sud, bi mogla biti relevantna samo u slučaju da je tuženi nakon što je donio odluku kojom je apelantici, kao zaposleniku na čekanju posla uspostavio radno-pravni status, na to radno mjesto primio drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, kako je propisano članom 143. stav 7. ZOR-a. Međutim, Kantonalni sud je istakao da apelantica tokom predmetnog postupka nije dokazala da postoje te okolnosti, niti je to tvrdila u žalbi. Konačno, sud je ocijenio da su neosnovani apelanticini navodi da joj je prvostepeni sud trebao dosuditi kamatu od donošenja rješenja Kantonalne komisije jer se, prema članu 2. Zakona o parničnom postupku, sud mora pri donošenju odluke kretati u granicama tužbenog zahtjeva, a apelantica je prema utvrđenju suda tražila kamatu od presuđenja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji je navedeno da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da postoji "pravo po osnovu radnog odnosa, tj. da ima status zaposlenog radnika kod tuženog", te da su redovni sudovi odbili njen zahtjev obrazlažući to činjenicom da nije vodila poseban postupak za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 2. juna 1992. godine koje joj tuženi nije nikada dostavio. Navedeno je da su sudovi vezani postavljenim tužbenim zahtjevom, te da su o tome trebali meritorno odlučiti. Apelantica je navela da su sudovi u toku postupka pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da joj je radni odnos mogao prestati samo u skladu s tadašnjim Zakonom o radnim odnosima, a ne na osnovu Naredbe kriznog štaba Predsjedništva općine Tuzla od 25. maja 1992. godine, a što sudovi nisu utvrđivali tokom postupka. Apelantica smatra da ju je tuženi trebao vratiti na njeno ranije radno mjesto, a da to nije učinio zbog njene nacionalne pripadnosti. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je donio pravilnu i zakonitu odluku, te da nije došlo do povrede prava koje apelantica ističe u apelaciji. 12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda na koje se apelantica poziva, te da je prvostepena presuda potvrđena u postupku po žalbi. 13. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je, kada se ukazala stvarna potreba za popunom radnog mjesta na kojem je apelantica bila raspoređena, raspisan javni oglas za popunu tog radnog mjesta u sredstvima javnog informisanja, na koji se apelantica nije javila. Zatim je istaknuto da su apelanticini navodi da je tuženi nije vratio na posao zbog njene nacionalne pripadnosti neprimjereni, jer je apelantici poznato da su svi zaposlenici tuženog koji su ranije radili s apelanticom i koji su iste nacionalnosti kao i ona, zaposleni i sada. Dalje je navedeno da apelantica nije vodila sudski postupak o prestanku njenog radnog odnosa, što su drugi zaposlenici bez obzira na nacionalnu pripadnost blagovremeno učinili. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana. V. Relevantni propisi 14.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 103 od 20. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. decembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 22. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 2. decembra 2004. godine o uspostavljanju radno-pravnog statusa, apelanticinom vraćanju na posao, isplati plaća i doprinosa iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelanticin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu s dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je apelantici, u smislu relevantnih odredbi ZOR-a prestao radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, jer ju tuženi nije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu zakona pozvao na rad (član 143. st. 1. i 2), te da joj u smislu navedenih zakonskih odredbi pripada pravo na naknadu plaće (član 143. stav 3), kao i pravo na otpremninu (člana 143. stav 4). 25. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantici utvrđen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla od 2. februara 2000. godine, tj. od dana kada je apelantica podnijela zahtjev tuženoj za ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa pa do 5. maja 2000. godine. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci brojAP 1981/07od 14. oktobra 2009. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 99/09) već razmatrao slična pravna pitanja, te je zaključio da je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 143. ZOR-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su zaposlenici na čekanju iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a zakonom izjednačeni, te se stoga početak toka statusa zaposlenika na čekanju treba računati kako je propisano članom 143. stav 1. ZOR-a. 26. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u navedenoj odluci istakao dačlan 143. st. 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu(op. cit, AP 1981/07, tačka 28). 27. Dalje, Ustavni sud također naglašava da je u predmetu brojAP 2270/07zaključio daUstavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada jeex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina(vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 2270/07od 14. aprila 2009. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 67/10, tačka 25). 28. Dovodeći navedeno u kontekst činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelantica 31. decembra 1991. godine bila u radnom odnosu kod tuženog te da se, u smislu člana 143. stav 2. ZOR-a, u propisanom roku obratila poslodavcu za uspostavu radno-pravnog statusa. Stoga, imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka propustili da daju jasne i precizne razloge zašto smatraju da apelantici ne pripada pravo na status zaposlenika koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla" u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u situaciji kad su odbili dio apelanticinog tužbenog zahtjeva (za uspostavu statusa od 26. maja 1992. godine) zbog toga što nije vodila poseban postupak za poništenje rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa od 2. juna 1992. godine, propustili cijeniti predmetno rješenje u kontekstu navedene odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a koja je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, ključna za rješavanje predmetne pravne stvari. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi propustili da obrazlože iz kojeg razloga je,uslučajudaje tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a tako da prava iz tog člana pripadaju zaposlenicima samo od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine koji je zakonodavac propisao u članu 143. stav 2. ZOR-a. 29. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 30. U skladu sa zaključkom u vezi s povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica ima status zaposlenika na čekanju te ostalim pravima koja proizlaze iz radno-pravnog odnosa, očigledno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise odnosno član 143. Zakona o radu. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 541/08, rješavajući apelacijuŠaćira Hodžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 40. stavak 3, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. siječnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaŠaćira Hodžića. Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-807/05 od 26. prosinca 2006. godine. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Šaćiru Hodžićuiznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Smatra se odbijenom apelacijaŠaćira Hodžićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-807/05 od 26. dprosinca 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-790/04 od 14. travnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj P-9/04 od 7. srpnja 2004. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu koji se odnosi na proizvoljnu primjenu članka 143. stavak 8. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i u dijelu koji se odnosi na nepristranost suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šaćir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Semir Kajtaz, odvjetnik iz Mostara, podnio je 16. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-807/05 od 26. prosinca 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-790/04 od 14. travnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-9/04 od 7. srpnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovi članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda i Općinskog suda i Srednje škole Stolac (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 22. kolovoza 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni i Općinski sud, te poslodavac dostavili su odgovore na apelaciju 6. ožujka, 13. ožujka i 11. ožujka 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio traženi odgovor. 4. Na osnovi članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnositelju zahtjeva 13. rujna 2010. godine. 5. Ustavni sud je 26. svibnja 2010. godine zatražio spis na uvid od Općinskog suda, koji je dostavio izvorni spis 11. lipnja 2010. godine. Ustavni sud je 8. rujna 2010. godine vratio spis Općinskom sudu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelant je 3. veljače 2000. godine podnio zahtjev poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa, a 29. studenog 2000. godine je podnio priziv Kantonalnom povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalno povjerenstvo). Kantonalno povjerenstvo je 15. ožujka 2001. godine donijelo Rješenje broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 UP/I-06-34-1168-1/00 kojim je odbijen kao neutemeljen apelantov priziv. Federalno povjerenstvo za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalno povjerenstvo) je 4. ožujka 2003. godine donijelo Rješenje broj 03-34-659/01 kojim je poništilo rješenje Kantonalnog povjerenstva i naložilo poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana uspostavi radnopravni status uposlenika na čekanju, sukladno članku 143. ZOR-a od 3. veljače 2000. godine. 8. Poslodavac je 23. listopada 2003. godine donio Odluku broj 05-III-450/03 kojom je apelantu utvrđen radnopravni status uposlenika na čekanju od 3. veljače 2000. godine, u trajanju od šest mjeseci. Odlukom je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos po sili zakona 3. srpnja 2000. godine uz pravo na otpremninu, o čemu će se zaključiti poseban ugovor. 9. Apelant je 10. veljače 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv poslodavca radi povratka na radno mjesto. Apelant je na pripremnom ročištu 9. lipnja 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev. Preinačenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud utvrdi da je poslodavac nezakonito uposlio drugu osobu na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, te da je slijedom tog utvrđenja dužan sa apelantom zaključiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, rasporediti ga na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, te mu isplatiti naknadu na ime zarade po osnovi plaće i toplog obroka sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu i za razdoblje bliže precizirane navedenim tužbenim zahtjevom. Općinski sud je 29. lipnja 2004. godine održao glavnu raspravu. 10. Presudom Općinskog suda broj P-9/04 od 7. srpnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-790/04 od 14. travnja 2005. godine, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neutemeljen. 11. Obrazlažući presudu Općinski sud je naveo da apelant, sukladno članku 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), ne može tražiti da bude vraćen na posao, jer je stekao sva prava koja mu po tom članku pripadaju. Općinski sud je istaknuo da su neutemeljeni apelantovi navodi da je, prema stavku 8. članka 143. ZOR-a, na njegovo radno mjesto uposlena druga osoba, jer ta druga osoba radi po osnovi ugovora o djelu, a rad po ugovoru o djelu nije radni odnos, već je obligacijskopravni odnos. Dalje, Općinski sud je naveo da apelant radi po ugovoru o radu na određeno vrijeme od 31. kolovoza 2003. godine do 31. kolovoza 2004. godine u Medicinskoj školi Mostar, a radnopravni status mu je riješen Odlukom poslodavca od 23. listopada 2003. godine, te mu zbog toga ne pripadaju prava propisana člankom 143. stavak 8. ZOR-a, jer nije neuposlen. Naime, Općinski sud je naglasio da, prema odredbi članka 19. ZOR-a, ugovor o radu na određeno vrijeme je radni odnos. 12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao dovoljno jasne i osnovane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelant neutemeljeno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a s tim u svezi da je pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 143. ZOR-a kada je vrijeme od 31. kolovoza 2003. godine do 31. kolovoza 2004. godine uzeo kao relevantnu činjenicu pri rješavanju ove pravne stvari, zato što je apelant u navedenom razdoblju bio uposlen na određeno vrijeme u Srednjoj medicinskoj školi Mostar. Za rješavanje ove pravne stvari, prema mišljenju Kantonalnog suda, bitno je vrijeme od 1. kolovoza 2000. godine do 1. kolovoza 2001. godine obzirom na to da, prema odredbi članka 143. stavak 8. ZOR-a, prestankom radnog odnosa uposleniku poslodavac u razdoblju od godinu dana nije smio uposliti drugu osobu istih kvalifikacija i istog stupnja stručne spreme, osim uposlenika iz st. 1. i 2. članka 143. ZOR-a. Prizivni navodi bi stajali u situaciji da je prvostupanjski sud pobijano rješenje ocijenio bez provedbe drugih dokaza. Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud je imao u vidu podatke poslodavca, a u svezi sa angažiranjem druge osobe kao vanjskog suradnika, koji su ovjereni pečatom poslodavca i potpisom v.d. ravnatelja i kojem dokazu ni sâm apelant nije prigovorio. Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da poslodavac u spornom razdoblju nije zaključio radni odnos na neodređeno vrijeme sa drugom osobom, već, kako to pravilno prvostupanjski sud zaključuje, ta druga osoba nalazila se u obligacijskom odnosu po osnovi ugovora o djelu sa tuženim, što ne predstavlja radni odnos. Također, Kantonalni sud je naglasio da za rješavanje ove pravne stvari nije bitno što je apelant u razdoblju od 31. kolovoza 2003. godine do 31. kolovoza 2004. godine u vrijeme podnošenja tužbe bio u radnom odnosu u Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru, već upravo razdoblje nakon prestanka radnog odnosa, od 1. kolovoza 2000. godine do 1. kolovoza 2001. godine. 13. Apelant je 14. lipnja 2005. godine protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. U zahtjevu za reviziju apelant je izjavio da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno protumačio odredbe članka 143. stavak 8. ZOR-a. Također, apelant je naglasio da su prvostupanjska i drugostupanjska presude nezakonito donesene, jer je sudac koji je donio prvostupanjsku presudu bio predsjednik Kantonalnog povjerenstva i donio je odluku kojom je negativno riješen apelantov zahtjev. 14. Vrhovni sud je 26. prosinca 2006. godine donio Presudu broj Rev-807/05 kojom je odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za reviziju drugostupanjske presude. 15. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istaknuo da ugovor o djelu koji je, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, zaključen između poslodavca i treće osobe, jer nije postojao dovoljan broj sati koji je u ovom slučaju uvjet za zaključivanje ugovora o radu, jeste obligacijski odnos kojim je među strankama ugovoreno izvršenje određenog posla za ugovorenu cijenu, a koji prestaje ispunjenjem obveza preuzetih ugovorom i ne predstavlja uposlenje koje ima u vidu odredba članka 143. stavak 2. ZOR-a. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnom tumačenju odredbe članka 143. stavak 8. ZOR-a od redovnih sudova, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava prigodom donošenja presuda na sve tri sudske instance kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Apelant posebice ističe da se povreda navedenog prava ogleda i u činjenici da se Vrhovni sud nije obazirao na njegove revizijske navode koji su od suštinske važnosti za ishod predmeta, a koji se ogledaju u tome da je sudac koji je donio prvostupanjsku presudu bio i predsjednik Kantonalnog povjerenstva i da je on donio Odluku broj UP/I-06-34-1168-1/00 od 15. ožujka 2001. godine kojom je, također, negativno riješen apelantov zahtjev. Najzad, apelant ističe da je predmetni postupak, koji se smatra žurnim, od dana podnošenja priziva Kantonalnom povjerenstvu (29. studenog 2000. godine) do dana dostavljanja presude Vrhovnog suda (18. prosinca 2007. godine) trajao punih sedam godina, te da je, zbog duljine postupka, trpio duševne bolove, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu u iznosu od 4.809,00 KM sukladno praksi Ustavnog suda izraženoj u Odluci o prihvatljivosti i meritumu Abaz Ganibegović protiv Republike Srpske (CH/02/9270 od 5. srpnja 2006. godine). b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istaknuoda ostaje pri razlozima danim u obrazloženju Presude broj Rev-807/05 od 26. prosinca 2006. godine i smatra da pri njezinom donošenju apelantu nisu uskraćena prava iz Ustava BiH i Europske konvencije na koja se poziva. Vrhovni sud je posebice naglasio da primjena prava u postupku donošenja revizijske presude nije bila proizvoljna. 18. U odgovoru na navode iz apelacije Općinski sud je ponovio razloge dane u obrazloženju Presude broj P-9/04 od 7. srpnja 2004. godine. Također, Općinski sud je naveo da navedenom presudom apelantu niti u jednom segmentu nisu ugrožena prava zagarantirana Ustavom BiH i Europskom konvencijom. 19. Poslodavac je u odgovoru na navode iz apelacije istaknuo da je u konkretnom sporu u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na njega pravilno primijenjeni materijalni propisi, te da u cjelokupnom postupku donošenja osporenih odluka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. V. Relevantni propisi 20.U Zakonu o radu FBiH("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: Članak 143. Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac, prije isteka ovog roka, uposlenika ne pozove na rad. Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pisano ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.Š...Ć Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovog članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na razini Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovicu prosječne plaće. Iznimno, umjesto otpremnine poslodavac i uposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog članka, utvrđuju se pisanim ugovorom između uposlenika i poslodavca.Š...Ć Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovog članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. ovog članka, ako je ta osoba neuposlena. 21.U Zakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 357. Sudac ne može suditi: (4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela.Š...Ć Članak 358. (1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave-do donošenja odluke. Š...Ć Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. VI. Dopustivost u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (djelomično usvajanje apelacije) 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U konkretnom slučaju pitanje dopustivosti predmetne apelacije razmotrit će se isključivo u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedeno apelacija ispunjava uvjete dopustivosti prema odredbama članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda. VII. Meritum U odnosu na dio odluke kojim se apelacija djelomično usvaja 24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak. 26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 27. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle, spor građanskopravne naravi u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. a) Relevantna načela 28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 29. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 30. Apelant se za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa obratio tijelima javne vlasti 29. studenog 2000. godine podnošenjem priziva Kantonalnom povjerenstvu, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-807/05 od 26. prosinca 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantu tek 18. prosinca 2007. godine, odnosno sa zakašnjenjem od skoro godinu dana. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantno razdoblje koje se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir razdoblje od podnošenja priziva Kantonalnom povjerenstvu pa do dostavljanja apelantu konačne odluke Vrhovnog suda. Dakle, razdoblje koje se uzima u obzir povodom trajanja postupka povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa iznosi sedam godina. c) Složenost predmeta - analiza duljine postupka 31. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obvezama u svezi s radnim odnosom. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. 32. Ustavni sud konstatira da je Kantonalno povjerenstvo u kratkom vremenskom roku od tri mjeseca riješilo apelantov zahtjev, a Federalno povjerenstvo je nakon 11 mjeseci donijelo rješenje o apelantovom prizivu na prvostupanjsko rješenje. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, donio odluku za pet mjeseci, te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenom prizivu na prvostupanjsku presudu odlučio nakon osam mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nakon godinu i šest mjeseci odlučio o apelantovoj reviziji protiv drugostupanjske presude, a odluku dostavio apelantu tek 18. prosinca 2007. godine, odnosno sa zakašnjenjem od skoro godinu dana. 33. Iz svega predočenog Ustavnom sudu, kao i na osnovi uvida u spis, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su tijela javne vlasti, Kantonalno i Federalno povjerenstvo za implementaciju članka 143, a također ni Općinski sud i Kantonalni sud na bilo koji način izašli iz zakonskih ovlasti koje imaju, ili da su ih zlouporabili na način kojim bi doveli do odugovlačenja postupka, što bi kao rezultat imalo nesuglasnost sa zahtjevom za postupanje u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud napominje da je postupak pred Vrhovnim sudom od dana kada je apelant izjavio reviziju do donošenja presude, odnosno do dana dostavljanja presude trajao skoro dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud smatra da je razdoblje od godinu dana i šest mjeseci, koliko je Vrhovnom sudu trebalo da donese odluku o apelantovoj reviziji, relativno dugo, pogotovo imajući u vidu da je Općinskom i Kantonalnom sudu trebalo ukupno godinu i mjesec dana da donesu presude. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu koji se, sukladno članku 420. Zakona o parničnom postupku, ubraja u red žurnih postupaka. Ustavni sud smatra da nema opravdanja ni za propust Vrhovnog suda da revizijsku presudu dostavi apelantu skoro godinu dana nakon njezinog donošenja, što je, također, nepotrebno doprinijelo kršenju apelantovog prava da u razumnom roku dođe do konačne odluke o svom zahtjevu. d) Apelantovo ponašanje 34. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 35. Što se tiče apelantovog ponašanja u konkretnom postupku, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ni na koji način nije izazvao odugovlačenje predmetnog postupka, nego je aktivno sudjelovao u postupku i koristio raspoložive pravne lijekove. Obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini postupka u konkretnom slučaju, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u odlučujućoj mjeri može staviti na teret isključivo Vrhovnom sudu. 36. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje se odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda. e) Naknada nematerijalne štete 37. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, dosudi iznos od ukupno 4.809,00 KM za sedam godina neopravdano dugog trajanja postupka. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u slučajevima kršenja ljudskih prava i sloboda zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. 38. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04,objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo bi isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, iznos od 300 KM. 39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već naveo da se radi o predmetu koji zahtijeva posebnu žurnost, te bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Pravni argumenti izneseni na sjednici u odnosu na dio odluke u kojem se apelacija smatra odbijenom Sporna pitanja 40. U raspravi je istaknuto da se kao sporna pojavljuju sljedeća pitanja: pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno članka 143. stavak 8. ZOR-a, te pitanje "nepristranosti suda". Argumenti prema kojima pobijane presude redovnih sudova nisu sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji 41. U raspravi je istaknuto da je člankom 143. ZOR-a predviđeno da uposleniku na čekanju, koji ne bude pozvan na posao u roku od šest mjeseci od stupanja zakona na snagu, radni odnos prestajeex legešest mjeseci od stupanja na snagu zakona, odnosno sa 5. svibnjem 2000. godine. Međutim, sudovi, a što je vidljivo i iz presude Kantonalnog suda, nisu ispoštovali zakon, pa su odlučili da apelantu radni odnos prestaje 3. kolovoza 2000. godine, odnosno šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva. U raspravi je naglašeno da su ovi rokovi utvrđeni zakonom, da se ne mogu mijenjati, te da se imalo smatrati da je apelantu radni odnos prestao 5. svibnja 2000. godine. Također, u raspravi je naglašeno da je nadnevak prestanka radnog odnosa apelantu jako bitan radi računanja roka iz članka 143. stavak 8. ZOR-a, koji predviđa da "poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz st. 1. i 2. ovog članka, ako je ta osoba neuposlena". U raspravi je zaključeno da kritično razdoblje u kojem poslodavac nije mogao uposliti drugu osobu jeste razdoblje od 5. svibnja 2000. godine do 5. svibnja 2001. godine, te da je to isto razdoblje trebalo uzeti kao relevantno i u pogledu apelantovog uposlenja na nekom drugom radnom mjestu. U raspravi je istaknuto da iz dokumentacije u spisu jasno proizlazi da je apelant, počevši od 31. kolovoza 2003. godine, uposlen po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme u Medicinskoj školi Mostar, te da u kritičnom razdoblju od godinu dana (od 5. svibnja 2000. godine do 5. svibnja 2001. godine) nije imao zasnovan radni odnos. U raspravi je istaknuto da je poslodavac uposlio vanjskog suradnika u razdoblju od 4. srpnja 2000. godine (što je mjesec dana prije nego što je apelantu prestao radni odnos po rješenju poslodavca) do 5. veljače 2004. godine, odnosno sa njim zaključio ugovor o djelu. Također, u raspravi je konstatirano da iz navedenog proizlazi da je vanjski suradnik bio angažiran po ugovoru î djelu tri godine i 10 mjeseci, te da je izvodio nastavu 12 sati tjedno, što je gotovo 60 % pune norme. U raspravi je istaknuto da je sklapanje ugovora o djelu sa trećom osobom bio samo način apelantovog udaljavanja sa poslova profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, odnosno način da se apelantu ne dozvoli ponovno uspostavljanje radnog odnosa. Obzirom na navedeno, u raspravi je istaknuto da je poslodavac očigledno zlouporabio prava iz članka 143. stavak 8. ZOR-a. Također, istaknuto je da se zabrana iz stavka 8. članka 143. ZOR-a ne može tumačiti na način da se sa nekim može zaključiti ugovor o djelu samo iz razloga što takav ugovor ne predstavlja radni odnos. U raspravi je istaknuto da, ukoliko nije bilo dovoljno sati za normu, sa apelantom se mogao zaključiti ugovor na pola radnog vremena, a ako poslodavac to nije želio, onda je u svakom slučaju navedeni ugovor o djelu trebao biti zaključen sa apelantom. Također je u raspravi navedeno da je svrha ovoga zakona, odnosno članka 143. ZOR-a, da se pobrine za one osobe koje su zbog rata izgubile posao, te da ovaj zakon za njih stvara posebnu prednost da ponovno budu uposlene na starim radnim mjestima. Najzad, u raspravi je navedeno da je u primjeni zakona trebalo stati na stranu uposlenika, pogotovo imajući u vidu da je apelant bio osoba pred mirovinom. 42. U svezi sa pitanjem nepristranosti suda (izuzeće suca Zlatka Tanovića), istaknuto je da je Zlatko Tanović u postupku pred Kantonalnim povjerenstvom obnašao funkciju predsjednika Kantonalnog povjerenstva, te da je, obnašajući navedenu funkciju, donio odluku kojom je odbijen kao neutemeljen apelantov priziv. Također, naglašeno je da je Zlatko Tanović u postupku pred Općinskim sudom djelovao kao sudac pojedinac, te da je donio presudu kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neutemeljen. U raspravi je poseban akcent stavljen na činjenicu da je Zlatko Tanović u prvostupanjskom postupku djelovao kao sudac pojedinac, te da je kao sudsko tijelo ispitivao odluku koju je donio kao predsjednik Kantonalnog povjerenstva. U raspravi je istaknuto i da je člankom 357. stavak 4. ZPP predviđeno da sudac ne može suditi: "ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela",a člankom 358. ZPP predviđa se da "stranka podnosi zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće".U raspravi je naglašeno da, bez obzira na to što su Kantonalno i Federalno povjerenstvo imala pravo samo utvrđivati prava iz st. 1. i 2. članka 143. ZOR-a, ona u smislu članka 357. ZPP spadaju u druga tijela koja su prethodno odlučivala u apelantovom predmetu. Također, navedeno je da na apsolutne razloge za izuzeće sud pazi po službenoj dužnosti, a na postojanje tih razloga mogu ga upozoravati stranke u postupku. Obzirom na navedeno, istaknuto je da je dužnost suca Zlatka Tanovića bila da se izuzme iz odlučivanja u apelantovom predmetu, a ako on to nije uradio, Kantonalni i Vrhovni sud, koji po službenoj dužnosti paze na primjenu prava, bili su dužni predmet vratiti u fazu prvostupanjskog postupka. Najzad, u raspravi je istaknuto da Europski sud obvezuje članice Vijeća Eu- rope da uspostave sudsku kontrolu nad administrativnim aktima, odnosno da sud mora kontrolirati ispravnost radnji javnih vlasti, jer se time štite prava građana. Obzirom na navedeno, istaknuto je da u apelantovom slučaju nije postojala sudska kontrola akata i radnji. Argumenti prema kojima su pobijane presude redovnih sudova sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji 43. U svezi sa postojanjem proizvoljne primjene članka 143. stavak 8. ZOR-a, istaknuto je stajalište da navedeni članak jasno govori o zasnivanju radnog odnosa, a ne neke druge vrste angažmana. Također, istaknuto je da je po pozitivnom zakonodavstvu ugovor o djelu obligacijskopravni odnos, a ne radni odnos, te da ne predstavlja uposlenje u smislu članka 143. ZOR-a. U svezi sa pitanjem nepristranosti suda (izuzeće suca Zlatka Tanovića), istaknuto je da apelant u tijeku postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom nije postavio zahtjev za izuzeće suca, na što je imao pravo sukladno članku 357. ZPP, već je taj zahtjev postavio tek u reviziji pred Vrhovnim sudom. U raspravi je istaknuto da je učešće Zlatka Tanovića, kao suca pojedinca, činjenica koja je bila poznata apelantu od samog početka postupka pred redovnim sudovima, a ako ne tada, onda u krajnjem slučaju kada je dobio prvostupanjsku presudu. U tom slučaju, kako je u raspravi istaknuto, ovaj apelantov revizijski navod za Vrhovni sud nije predstavljao novu činjenicu, te samim time i nije predmetom razmatranja izvanrednog pravnog lijeka. Najzad, u raspravi je istaknuto da pitanje izuzeća suca Zlatka Tanovića jeste pitanje koje je trebalo biti riješeno u redovnom sudskom postupku, a ne u postupku pred Ustavnim sudom. Donošenje odluke 44. Imajući u vidu da ni za jedan prijedlog odluke, u odnosu na dio odluke u kojem se apelacija smatra odbijenom, nije identično glasovalo najmanje pet sudaca, primijenjen je članak 40. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, koji glasi: 3. Iznimno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke sudjeluje manje od ukupnog broja od devet sudaca, i to zbog razloga navedenih u članku 93. stavak 1. ili članku 90. stavak 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrani svi suci, ili kada je sudac/suci u duljem razdoblju, zbog bolesti, spriječen vršiti svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudaca ne glasuje identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija. 4. Obrazloženje Odluke iz stavka 3. ovog članka sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici. IX. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se ukupno trajanje postupka od sedam godina u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije našao argumente na osnovi kojih bi se moglo opravdati ovoliko dugo trajanje postupka koji je po zakonu žuran. 46. Smatra se odbijenom apelacija koju je apelant podnio u odnosu na proizvoljnu primjenu članka 143. stavak 8. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i nepristranost suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasovalo najmanje pet sudaca. 47. Na osnovi članka 40. stavak 3, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 541/08, rješavajući apelacijuŠaćira Hoxića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 40 stav 3, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaŠaćira Hoxića. Utvrđuje se povreda prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplatiŠaćiru Hoxićuiznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Smatra se odbijenom apelacijaŠaćira Hoxićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Čapqini broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na proizvoqnu primjenu člana 143 stav 8 Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i u dijelu koji se odnosi na nepristrasnost suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Šaćir Hoxić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 16. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Čapqini (u daqnjem tekstu: Općinski sud) broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda i Opštinskog suda i Srednje škole Stolac (u daqnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 22. avgusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni i Opštinski sud, te poslodavac dostavili su odgovore na apelaciju 6. marta, 13. marta i 11. marta 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio traženi odgovor. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu zahtjeva 13. septembra 2010. godine. 5. Ustavni sud je 26. maja 2010. godine zatražio spis na uvid od Opštinskog suda, koji je dostavio originalni spis 11. juna 2010. godine. Ustavni sud je 8. septembra 2010. godine vratio spis Opštinskom sudu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Apelant je 3. februara 2000. godine podnio zahtjev poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa, a 29. novembra 2000. godine je podnio žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija). Kantonalna komisija je 15. marta 2001. godine donijela Rješenje broj UP/I-06-34-1168-1/00 kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba. Federalna komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Federalna komisija) je 4. marta 2003. godine donijela Rješenje broj 03-34-659/01 kojim je poništila rješenje Kantonalne komisije i naložila poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana uspostavi radnopravni status zaposlenika na čekanju, u skladu sa članom 143 ZOR-a od 3. februara 2000. godine. 8. Poslodavac je 23. oktobra 2003. godine donio Odluku broj 05-III-450/03 kojom je apelantu utvrđen radnopravni status zaposlenika na čekanju od 3. februara 2000. godine, u trajanju od šest mjeseci. Odlukom je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos po sili zakona 3. jula 2000. godine uz pravo na otpremninu, o čemu će se zakqučiti poseban ugovor. 9. Apelant je 10. februara 2004. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv poslodavca radi povratka na radno mjesto. Apelant je na pripremnom ročištu 9. juna 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev. Preinačenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Opštinski sud utvrdi da je poslodavac nezakonito zaposlio drugo lice na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog vaspitawa, te da je slijedom tog utvrđewa dužan da sa apelantom zakquči ugovor o radu na neodređeno vrijeme, rasporedi ga na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog vaspitawa, kao i da mu isplati naknadu na ime zarade po osnovu plate i toplog obroka sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu i za periodebliže precizirane navedenim tužbenim zahtjevom. Opštinski sud je 29. juna 2004. godine održao glavnu raspravu. 10. Presudom Opštinskog suda broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan. 11. Obrazlažući presudu Opštinski sud je naveo da apelant, u skladu sa članom 143 Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daqnjem tekstu: ZOR), ne može da traži da bude vraćen na posao, jer je stekao sva prava koja mu po tom članu pripadaju. Opštinski sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je, prema stavu 8 člana 143 ZOR-a, na njegovo radno mjesto zaposleno drugo lice, jer to drugo lice radi po osnovu ugovora o djelu, a rad po ugovoru o djelu nije radni odnos, već je obligacionopravni odnos. Dalje, Opštinski sud je naveo da apelant radi po ugovoru o radu na određeno vrijeme od 31. avgusta 2003. godine do 31. avgusta 2004. godine u Medicinskoj školi Mostar, a radnopravni status mu je riješen Odlukom poslodavca od 23. oktobra 2003. godine, te mu zbog toga ne pripadaju prava propisana članom 143 stav 8 ZOR-a, jer nije nezaposlen. Naime, Opštinski sud je naglasio da, prema odredbi člana 19 ZOR-a, ugovor o radu na određeno vrijeme je radni odnos. 12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao dovoqno jasne i osnovane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano ističe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a s tim u vezi da je pogrešno primijenio 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 materijalno pravo iz člana 143 ZOR-a kada je vrijeme od 31. avgusta 2003. godine do 31. avgusta 2004. godine uzeo kao relevantnu činjenicu pri rješavanju ove pravne stvari, zato što je apelant u navedenom periodu bio zaposlen na određeno vrijeme u Sredwoj medicinskoj školi Mostar. Za rješavanje ove pravne stvari, prema mišljenju Kantonalnog suda, bitno je vrijeme od 1. avgusta 2000. godine do 1. avgusta 2001. godine s obzirom na to da, prema odredbi člana 143 stav 8 ZOR-a, prestankom radnog odnosa zaposleniku poslodavac u periodu od godinu dana nije smio da zaposl drugo lice istih kvalifikacija i istog stepena stručne spreme, osim zaposlenika iz st. 1 i 2 člana 143 ZOR-a. Žalbeni navodi bi stajali u situaciji da je prvostepeni sud osporeno rješenje ocijenio bez sprovođewa drugih dokaza. Donoseći osporenu presudu, prvostepeni sud je imao u vidu podatke poslodavca, a u vezi sa angažovanjem drugog lica kao spoqnog saradnika, koji su ovjereni pečatom poslodavca i potpisom v.d. direktora i kojem dokazu ni sâm apelant nije prigovorio. Kantonalni sud je zakqučio da iz sprovedenih dokaza nedvosmisleno proizilazi da poslodavac u spornom periodu nije zakqučio radni odnos na neodređeno vrijeme sa drugim licem, već, kako to pravilno prvostepeni sud zakqučuje, to drugo lice nalazilo se u obligacionom odnosu po osnovu ugovora o djelu sa tuženim, što ne predstavlja radni odnos. Takođe, Kantonalni sud je naglasio da za rješavanje ove pravne stvari nije bitno što je apelant u periodu od 31. avgusta 2003. godine do 31. avgusta 2004. godine u vrijeme podnošewa tužbe bio u radnom odnosu u Sredwoj medicinskoj školi u Mostaru, već upravo period nakon prestanka radnog odnosa, od 1. avgusta 2000. godine do 1. avgusta 2001. godine. 13. Apelant je 14. juna 2005. godine protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. U zahtjevu za reviziju apelant je izjavio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno protumačio odredbe člana 143 stav 8 ZOR-a. Takođe, apelant je naglasio da su prvostepena i drugostepena presude nezakonito donesene, jer je sudija koji je donio prvostepenu presudu bio predsjednik Kantonalne komisije i donio je odluku kojom je negativno riješen apelantov zahtjev. 14. Vrhovni sud je 26. decembra 2006. godine donio Presudu broj Rev-807/05 kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za reviziju drugostepene presude. 15. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da ugovor o djelu koji je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, zakqučen između poslodavca i trećeg lica, jer nije postojao dovoljan broj časova koji je u ovom slučaju uslov za zakqučivanje ugovora o radu, jeste obligacioni odnos kojim je među strankama ugovoreno izvršenje određenog posla za ugovorenu cijenu, a koji prestaje ispunjenjem obaveza preuzetih ugovorom i ne predstavlja zaposlenje koje ima u vidu odredba člana 143 stav 2 ZOR-a. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i nedonošewa odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnom tumačenju odredbe člana 143 stav 8 ZOR-a od redovnih sudova, odnosno proizvoqnoj primjeni materijalnog prava prilikom donošewa presudana sve tri sudske instance kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Apelant posebno ističe da se povreda navedenog prava ogleda i u činjenici da se Vrhovni sud nije obazirao na njegove revizione navode koji su od suštinske važnosti za ishod predmeta, a koji se ogledaju u tome da je sudija koji je donio prvostepenu presudu bio i predsjednik Kantonalne komisije i da je on donio Odluku broj UP/I-06-34-1168-1/00 od 15. marta 2001. godine kojom je, takođe, negativno riješen apelantov zahtjev. Najzad, apelant ističe da je predmetni postupak, koji se smatra hitnim, od dana podnošewa žalbe Kantonalnoj komisiji (29. novembra 2000. godine) do dana dostavljanja presude Vrhovnog suda (18. decembra 2007. godine) trajao punih sedam godina, te da je, zbog dužine postupka, trpio duševne bolove, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu u iznosu od 4.809,00 KM u skladu sa praksom Ustavnog suda izraženoj u Odluci o prihvatqivosti i meritumu Abaz Ganibegović protiv Republike Srpske (CH/02/9270 od 5. jula 2006. godine). b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju Presude broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine i smatra da pri njenom donošenju apelantu nisu uskraćena prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije na koja se poziva. Vrhovni sud je posebno naglasio da primjena prava u postupku donošewa revizione presude nije bila proizvoqna. 18. U odgovoru na navode iz apelacije Opštinski sud je ponovio razloge date u obrazloženju Presude broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine. Takođe, Opštinski sud je naveo da navedenom presudom apelantu niti u jednom segmentu nisu ugrožena prava zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. 19. Poslodavac je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je u konkretnom sporu u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na njega pravilno primijenjeni materijalni propisi, te da u cjelokupnom postupku donošewa osporenih odluka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. V. Relevantni propisi 20.U Zakonu o radu FBiH("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 143. Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Zaposlenik koji se zatekaou radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona pismeno ilineposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa,auovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.Š...Ć Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene nanivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavquje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osigurawa, a za svaku narednu godinu staža osigurawa, jošnajmanje jednu polovinu prosječne plaće. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.Š...Ć Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. 21.U Zakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 357. Sudija ne može suditi: (4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa.Š...Ć Član 358. (1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave-do donošewa odluke. Š...Ć Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. VI. Dopustivost u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (djelimično usvajanje apelacije) 22. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U konkretnom slučaju pitanje dopustivosti predmetne apelacije razmotriće se iskqučivo u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedeno apelacija ispuwava uslove dopustivosti prema odredbama članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda. VII. Meritum U odnosu na dio odluke kojim se apelacija djelimično usvaja 24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 25. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 27. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle, spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresovan da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv. a) Relevantni principi 28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka moraocjewivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 29. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 30. Apelant se za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa obratio organima javne vlasti 29. novembra 2000. godine podnošenjem žalbe Kantonalnoj komisiji, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantu tek 18. decembra 2007. godine, odnosno sa zakašnjenjem od skoro godinu dana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan pe- riod koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošewa žalbe Kantonalnojkomisiji pa do dostavljanja apelantu konačne odluke Vrhovnog suda. Dakle, period koji se uzima u obzir povodom trajawapostupka povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa iznosi sedam godina. c) Složenost predmeta - analiza dužine postupka 31. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obavezama u vezi s radnim odnosom. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. 32. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalna komisija u kratkom vremenskom roku od tri mjeseca riješila apelantov zahtjev, a Federalna komisija je nakon 11 mjeseci donijela rješenje o apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje. Ustavni sud dalje zapaža da je Opštinski sud, nakon podnošewa tužbe, donio odluku za pet mjeseci, te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu odlučio nakon osam mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nakon godinu i šest mjeseci odlučio o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, a odluku dostavio apelantu tek 18. decembra 2007. godine, odnosno sa zakašnjenjem od skoro godinu dana. 33. Iz svega predočenog Ustavnom sudu, kao i na osnovu uvida u spis, Ustavni sud nije mogao da zakquči da su organi javne vlasti, Kantonalna i Federalna komisija za implementaciju člana 143, a takođe ni Opštinski sud i Kantonalni sud na bilo koji način izašli iz zakonskih ovlašćewa koja imaju, ili da su ih zloupotrijebili na način kojim bi doveli do odugovlačewa postupka, što bi kao rezultat imalo nesaglasnost sa zahtjevom za postupanje u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud napominje da je postupak pred Vrhovnim sudom od dana kada je apelant izjavio reviziju do donošewa presude, odnosno do dana dostavljanja presude trajao skoro dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud smatra da je period od godinu dana i šest mjeseci, koliko je Vrhovnom sudu trebalo da donese odluku o apelantovoj reviziji, relativno dug, pogotovo imajući u vidu da je Opštinskom i Kantonalnom sudu trebalo ukupno godinu i mjesec dana da donesu presude. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu koji se, u skladu sa članom 420 Zakona o parničnom postupku, ubraja u red hitnih postupaka. Ustavni sud smatra da nema opravdawa ni za propust Vrhovnog suda da revizionu presudu dostavi apelantu skoro godinu dana nakon njenog donošewa, što je, takođe, nepotrebno doprinijelo kršenju apelantovog prava da u razumnom roku dođe do konačne odluke o svom zahtjevu. d) Apelantovo ponašanje 34. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 35. Što se tiče apelantovog ponašawa u konkretnom postupku, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ni na koji način nije izazvao odugovlačenje predmetnog postupka, nego je aktivno učestvovao u postupku i koristio raspoložive pravne lijekove. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u odlučujućoj mjeri može da stavi na teret iskqučivo Vrhovnom sudu. 36. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršewa prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje se odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda. e) Naknada nematerijalne štete 37. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku, dosudi iznos od ukupno 4.809,00 KM za sedam godina neopravdano dugog trajawa postupka. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u slučajevima kršewa qudskih prava i sloboda zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. 38. Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo bi isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. 39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već naveo da se radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo isplatiti po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Pravni argumenti izneseni na sjednici u odnosu na dio odluke u kojem se apelacija smatra odbijenom Sporna pitawa 40. U raspravi je istaknuto da se kao sporna pojavquju sljedeća pitawa: pitanje proizvoqne primjene materijalnog prava, konkretno člana 143 stav 8 ZOR-a, te pitanje "nepristrasnosti suda". Argumenti prema kojima osporene presude redovnih sudova nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom 41. U raspravi je istaknuto da je članom 143 ZOR-a predviđeno da zaposleniku na čekanju, koji ne bude pozvan na posao u roku od šest mjeseci od stupawa zakona na snagu, radni odnos prestajeex legešest mjeseci od stupawa na snagu zakona, odnosno sa 5. majem 2000. godine. Međutim, sudovi, a što je vidqivo i iz presude Kantonalnog suda, nisu ispoštovali zakon, pa su odlučili da apelantu radni odnos prestaje 3. avgusta 2000. godine, odnosno šest mjeseci od dana podnošewa zahtjeva. U raspravi je naglašeno da su ovi rokovi utvrđeni zakonom, da se ne mogu mijewati, te da se imalo smatrati da je apelantu radni odnos prestao 5. maja 2000. godine. Takođe, u raspravi je naglašeno da je datum prestanka radnog odnosa apelantu jako bitan radi računawa roka iz člana 143 stav 8 ZOR-a, koji predviđa da "poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1 i 2 ovog člana, ako je to lice nezaposleno". U raspravi je zakqučeno da kritični period u kojem poslodavac nije mogao da zaposli drugo lice jeste period od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine, te da je taj isti period trebalo uzeti kao relevantan i u pogledu apelantovog zaposlewa na nekom drugom radnom mjestu. U raspravi je istaknuto da iz dokumentacije u spisu jasno proizilazi da je apelant, počevši od 31. avgusta 2003. godine, zaposlen po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme u Medicinskoj školi Mostar, te da u kritičnom periodu od godinu dana (od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine) nije imao zasnovan radni odnos. U raspravi je istaknuto da je poslodavac zaposlio spoqnog saradnika u periodu od 4. jula 2000. godine (što je mjesec dana prije nego što je apelantu prestao radni odnos po rješenju poslodavca) do 5. februara 2004. godine, odnosno sa wim zakqučio ugovor o djelu. Takođe, u raspravi je konstatovano da iz navedenog proizilazi da je spoqni saradnik bio angažovan po ugovoru o djelu tri godine i 10 mjeseci, te da je izvodio nastavu 12 časova sedmično, što je gotovo 60 % pune norme. U raspravi je istaknuto da je sklapanje ugovora o djelu sa trećim licem bio samo način apelantovog udaljavawa sa poslova profesoratjelesnog i zdravstvenog vaspitawa, odnosno način da se apelantu ne dozvoli ponovno uspostavljanje radnog odnosa. S obzirom na navedeno, u raspravi je istaknuto da je poslodavac očigledno zloupotrijebio prava iz člana 143 stav 8 ZOR-a. Takođe, istaknuto je da se zabrana iz stava 8 člana 143 ZOR-a ne može da tumači na način da se sa nekim može zakqučiti ugovor o djelu samo iz razloga što takav ugovor ne predstavlja radni odnos. U raspravi je istaknuto da, ukoliko nije bilo dovoqno časova za normu, sa apelantom se mogao zakqučiti ugovor na pola radnog vremena, a ako poslodavac to nije želio, onda je u svakom slučaju navedeni ugovor o djelu trebalo da bude zakqučen sa apelantom. Takođe je u raspravi navedeno da je svrha ovoga zakona, odnosno člana 143 ZOR-a, da se pobrine za ona lica koja su zbog rata izgubila posao, te da ovaj zakon za wih stvara posebnu prednost da ponovo buduzaposlena na starim radnim mjestima. Najzad, u raspravi je navedeno da je u primjeni zakona trebalo stati na stranu zaposlenika, pogotovo imajući u vidu da je apelant bio lice pred penzijom. 42. U vezi sa pitanjem nepristrasnosti suda (izuzeće sudije Zlatka Tanovića), istaknuto je da je Zlatko Tanović u postupku pred Kantonalnom komisijom vršio funkciju predsjednika Kantonalne komisije, te da je, vršeći navedenu funkciju, donio odluku kojom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba. Takođe, naglašeno je da je Zlatko Tanović u postupku pred Opštinskim sudom djelovao kao sudija pojedinac, te da je donio presudu kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U raspravi je poseban akcenat stavljen na činjenicu da je Zlatko Tanović u prvostepenom postupku djelovao kao sudija pojedinac, te da je kao sudsko tijelo ispitivao odluku koju je doniokao predsjednik Kantonalne komisije. U raspravi je istaknuto i da je članom 357 stav 4 ZPP predviđeno da sudija ne može da sudi: "ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa",a članom 358 ZPP predviđa se da "stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće". U raspravi je naglašeno da, bez obzira na to što su Kantonalna i Federalna komisija imale pravo samo utvrđivati prava iz st. 1 i 2 člana 143 ZOR-a, one u smislu člana 357 ZPP spadaju u druge organe koji su prethodno odlučivali u apelantovom predmetu. Takođe, navedeno je da na apsolutne razloge za izuzeće sud pazi po službenoj dužnosti, a na postojanje tih razloga mogu ga upozoravati stranke u postupku. S obzirom na navedeno, istaknuto je da je dužnost sudije Zlatka Tanovića bila da se izuzme iz odlučivawa u apelantovom predmetu, a ako on to nije uradio, Kantonalni i Vrhovni sud, koji po službenoj dužnosti paze na primjenu prava, bili su dužni predmet vratiti u fazu prvostepenog postupka. Najzad, u raspravi je istaknuto da Evropski sud obavezuje članice Savjeta Evrope da uspostave sudsku kontrolu nadadministrativnim aktima, odnosno da sud mora da kontroliše ispravnost radwi javnih vlasti, jer se time štite prava građana. S obzirom na navedeno, istaknuto je da u apelantovom slučaju nije postojala sudska kontrola akata i radwi. Argumenti prema kojima su osporene presude redovnih sudova u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom 43. U vezi sa postojanjem proizvoqne primjene člana 143 stav 8 ZOR-a, istaknuto je stajalište da navedeni član jasno govori o zasnivanju radnog odnosa, a ne neke druge vrste angažmana. Takođe, istaknuto je da je po pozitivnom zakonodavstvu ugovor o djelu obligacionopravni odnos, a ne radni odnos, te da ne predstavlja zaposlenje u smislu člana 143 ZOR-a. U vezi sa pitanjem nepristrasnosti suda (izuzeće sudije Zlatka Tanovića), istaknuto je da apelant u toku postupka pred Opštinskim i Kantonalnim sudom nije postavio zahtjev za izuzeće sudije, na što je imao pravo u skladu sa članom 357 ZPP, već je taj zahtjev postavio tek u reviziji pred Vrhovnim sudom. U raspravi je istaknuto da je učešće Zlatka Tanovića, kao sudije pojedinca, činjenica koja je bila poznata apelantu od samog početka postupka pred redovnim sudovima, a ako ne tada, onda u krajnjem slučaju kada je dobio prvostepenu presudu. U tom slučaju, kako je u raspravi istaknuto, ovaj apelantov revizioni navod za Vrhovni sud nije predstavljao novu činjenicu, te samim time i nije predmet razmatrawa vanrednog pravnog lijeka. Najzad, u raspravi je istaknuto da pitanje izuzeća sudije Zlatka Tanovića jeste pitanje koje je trebalo biti riješeno u redovnom sudskom postupku, a ne u postupku pred Ustavnim sudom. Donošenje odluke 44. Imajući u vidu da ni za jedan predlog odluke, u odnosu na dio odluke u kojem se apelacija smatra odbijenom, nije identično glasalo najmanje pet sudija, primijenjen je član 40 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, koji glasi: 3. Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93 stav 1 ili članu 90 stav 6 ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o predlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija. 4. Obrazloženje Odluke iz stava 3 ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici. IX. Zakqučak 45. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka od sedam godina u odlučujućoj mjeri može da stavi na teret ponašanju Vrhovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije našao argumente na osnovu kojih bi moglo da se opravda ovoliko dugo trajanje postupka koji je po zakonu hitan. 46. Smatra se odbijenom apelacija koju je apelant podnio u odnosu na proizvoqnu primjenu člana 143 stav 8 Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i nepristrasnost suda u vezi sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što ni za jedan predlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija. 47. Na osnovu člana 40 stav 3, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 541/08, rješavajući apelacijuŠaćira Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 40. stav 3, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaŠaćira Hodžića. Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Šaćiru Hodžićuiznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Smatra se odbijenom apelacijaŠaćira Hodžićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na proizvoljnu primjenu člana 143. stav 8. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i u dijelu koji se odnosi na nepristrasnost suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šaćir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 16. februara 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda i Općinskog suda i Srednje škole Stolac (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 22. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni i Općinski sud, te poslodavac dostavili su odgovore na apelaciju 6. marta, 13. marta i 11. marta 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio traženi odgovor. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu zahtjeva 13. septembra 2010. godine. 5. Ustavni sud je 26. maja 2010. godine zatražio spis na uvid od Općinskog suda, koji je dostavio originalni spis 11. juna 2010. godine. Ustavni sud je 8. septembra 2010. godine vratio spis Općinskom sudu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelant je 3. februara 2000. godine podnio zahtjev poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa, a 29. novembra 2000. godine je podnio žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Kantonalna komisija je 15. marta 2001. godine donijela Rješenje broj UP/I-06-34-1168-1/00 kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba. Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) je 4. marta 2003. godine donijela Rješenje broj 03-34-659/01 kojim je poništila rješenje Kantonalne komisije i naložila poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana uspostavi radnopravni status zaposlenika na čekanju, u skladu sa članom 143. ZOR-a od 3. februara 2000. godine. 8. Poslodavac je 23. oktobra 2003. godine donio Odluku broj 05-III-450/03 kojom je apelantu utvrđen radnopravni status zaposlenika na čekanju od 3. februara 2000. godine, u trajanju od šest mjeseci. Odlukom je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos po sili zakona 3. jula 2000. godine uz pravo na otpremninu, o čemu će se zaključiti poseban ugovor. 9. Apelant je 10. februara 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv poslodavca radi povratka na radno mjesto. Apelant je na pripremnom ročištu 9. juna 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev. Preinačenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud utvrdi da je poslodavac nezakonito zaposlio drugo lice na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, te da je slijedom tog utvrđenja dužan da sa apelantom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, rasporedi ga na radno mjesto profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, kao i da mu isplati naknadu na ime zarade po osnovu plaće i toplog obroka sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu i za periode bliže precizirane navedenim tužbenim zahtjevom. Općinski sud je 29. juna 2004. godine održao glavnu raspravu. 10. Presudom Općinskog suda broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-790/04 od 14. aprila 2005. godine, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan. 11. Obrazlažući presudu Općinski sud je naveo da apelant, u skladu sa članom 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), ne može tražiti da bude vraćen na posao, jer je stekao sva prava koja mu po tom članu pripadaju. Općinski sud je istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi da je, prema stavu 8. člana 143. ZOR-a, na njegovo radno mjesto zaposleno drugo lice, jer to drugo lice radi po osnovu ugovora o djelu, a rad po ugovoru o djelu nije radni odnos, već je obligacionopravni odnos. Dalje, Općinski sud je naveo da apelant radi po ugovoru o radu na određeno vrijeme od 31. augusta 2003. godine do 31. augusta 2004. godine u Medicinskoj školi Mostar, a radnopravni status mu je riješen Odlukom poslodavca od 23. oktobra 2003. godine, te mu zbog toga ne pripadaju prava propisana članom 143. stav 8. ZOR-a, jer nije nezaposlen. Naime, Općinski sud je naglasio da, prema odredbi člana 19. ZOR-a, ugovor o radu na određeno vrijeme je radni odnos. 12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao dovoljno jasne i osnovane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano ističe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a s tim u vezi da je pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 143. ZOR-a kada je vrijeme od 31. augusta 2003. godine do 31. augusta 2004. godine uzeo kao relevantnu činjenicu pri rješavanju ove pravne stvari, zato što je apelant u navedenom periodu bio zaposlen na određeno vrijeme u Srednjoj medicinskoj školi Mostar. Za rješavanje ove pravne stvari, prema mišljenju Kantonalnog suda, bitno je vrijeme od 1. augusta 2000. godine do 1. augusta 2001. godine s obzirom na to da, prema odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a, prestankom radnog odnosa zaposleniku poslodavac u periodu od godinu dana nije smio zaposliti drugo lice istih kvalifikacija i istog stepena stručne spreme, osim zaposlenika iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a. Žalbeni navodi bi stajali u situaciji da je prvostepeni sud pobijano rješenje ocijenio bez provođenja drugih dokaza. Donoseći pobijanu presudu, prvostepeni sud je imao u vidu podatke poslodavca, a u vezi sa angažiranjem drugog lica kao vanjskog saradnika, koji su ovjereni pečatom poslodavca i potpisom v.d. direktora i kojem dokazu ni sâm apelant nije prigovorio. Kantonalni sud je zaključio da iz provedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da poslodavac u spornom periodu nije zaključio radni odnos na neodređeno vrijeme sa drugim licem, već, kako to pravilno prvostepeni sud zaključuje, to drugo lice nalazilo se u obligacijskom odnosu po osnovu ugovora o djelu sa tuženim, što ne predstavlja radni odnos. Također, Kantonalni sud je naglasio da za rješavanje ove pravne stvari nije bitno što je apelant u periodu od 31. augusta 2003. godine do 31. augusta 2004. godine u vrijeme podnošenja tužbe bio u radnom odnosu u Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru, već upravo period nakon prestanka radnog odnosa, od 1. augusta 2000. godine do 1. augusta 2001. godine. 13. Apelant je 14. juna 2005. godine protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. U zahtjevu za reviziju apelant je izjavio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno protumačio odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a. Također, apelant je naglasio da su prvostepena i drugostepena presude nezakonito donesene, jer je sudija koji je donio prvostepenu presudu bio predsjednik Kantonalne komisije i donio je odluku kojom je negativno riješen apelantov zahtjev. 14. Vrhovni sud je 26. decembra 2006. godine donio Presudu broj Rev-807/05 kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za reviziju drugostepene presude. 15. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da ugovor o djelu koji je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, zaključen između poslodavca i trećeg lica, jer nije postojao dovoljan broj časova koji je u ovom slučaju uvjet za zaključivanje ugovora o radu, jeste obligacioni odnos kojim je među strankama ugovoreno izvršenje određenog posla za ugovorenu cijenu, a koji prestaje ispunjenjem obaveza preuzetih ugovorom i ne predstavlja zaposlenje koje ima u vidu odredba člana 143. stav 2. ZOR-a. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnom tumačenju odredbe člana 143. stav 8. ZOR-a od redovnih sudova, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava prilikom donošenja presuda na sve tri sudske instance kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Apelant posebno ističe da se povreda navedenog prava ogleda i u činjenici da se Vrhovni sud nije obazirao na njegove revizione navode koji su od suštinske važnosti za ishod predmeta, a koji se ogledaju u tome da je sudija koji je donio prvostepenu presudu bio i predsjednik Kantonalne komisije i da je on donio Odluku broj UP/I-06-34-1168-1/00 od 15. marta 2001. godine kojom je, također, negativno riješen apelantov zahtjev. Najzad, apelant ističe da je predmetni postupak, koji se smatra hitnim, od dana podnošenja žalbe Kantonalnoj komisiji (29. novembra 2000. godine) do dana dostavljanja presude Vrhovnog suda (18. decembra 2007. godine) trajao punih sedam godina, te da je, zbog dužine postupka, trpio duševne bolove, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu u iznosu od 4.809,00 KM u skladu sa praksom Ustavnog suda izraženoj u Odluci o prihvatljivosti i meritumu Abaz Ganibegović protiv Republike Srpske (CH/02/9270 od 5. jula 2006. godine). b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju Presude broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine i smatra da pri njenom donošenju apelantu nisu uskraćena prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije na koja se poziva. Vrhovni sud je posebno naglasio da primjena prava u postupku donošenja revizijske presude nije bila proizvoljna. 18. U odgovoru na navode iz apelacije Općinski sud je ponovio razloge date u obrazloženju Presude broj P-9/04 od 7. jula 2004. godine. Također, Općinski sud je naveo da navedenom presudom apelantu niti u jednom segmentu nisu ugrožena prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. 19. Poslodavac je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je u konkretnom sporu u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na njega pravilno primijenjeni materijalni propisi, te da u cjelokupnom postupku donošenja osporenih odluka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. V. Relevantni propisi 20.U Zakonu o radu FBiH("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 143. Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obrati poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.Š...Ć Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.Š...Ć Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno. 21.U Zakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 357. Sudija ne može suditi: (4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa.Š...Ć Član 358. (1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave-do donošenja odluke. Š...Ć Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI. Dopustivost u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (djelimično usvajanje apelacije) 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U konkretnom slučaju pitanje dopustivosti predmetne apelacije razmotrit će se isključivo u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navedeno apelacija ispunjava uvjete dopustivosti prema odredbama člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda. VII. Meritum U odnosu na dio odluke kojim se apelacija djelimično usvaja 24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 27. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor iz radnog odnosa, dakle, spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. a) Relevantni principi 28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 29. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 30. Apelant se za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa obratio organima javne vlasti 29. novembra 2000. godine podnošenjem žalbe Kantonalnoj komisiji, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, predmetni postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-807/05 od 26. decembra 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantu tek 18. decembra 2007. godine, odnosno sa zakašnjenjem od skoro godinu dana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja žalbe Kantonalnoj komisiji pa do dostavljanja apelantu konačne odluke Vrhovnog suda. Dakle, period koji se uzima u obzir povodom trajanja postupka povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa iznosi sedam godina. c) Složenost predmeta - analiza dužine postupka 31. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obavezama u vezi s radnim odnosom. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. 32. Ustavni sud konstatira da je Kantonalna komisija u kratkom vremenskom roku od tri mjeseca riješila apelantov zahtjev, a Federalna komisija je nakon 11 mjeseci donijela rješenje o apelantovoj žalbi na prvostepeno rješenje. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, donio odluku za pet mjeseci, te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu odlučio nakon osam mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nakon godinu i šest mjeseci odlučio o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, a odluku dostavio apelantu tek 18. decembra 2007. godine, odnosno sa zakašnjenjem od skoro godinu dana. 33. Iz svega predočenog Ustavnom sudu, kao i na osnovu uvida u spis, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su organi javne vlasti, Kantonalna i Federalna komisija za implementaciju člana 143, a također ni Općinski sud i Kantonalni sud na bilo koji način izašli iz zakonskih ovlaštenja koja imaju, ili da su ih zloupotrijebili na način kojim bi doveli do odugovlačenja postupka, što bi kao rezultat imalo nesaglasnost sa zahtjevom za postupanje u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud napominje da je postupak pred Vrhovnim sudom od dana kada je apelant izjavio reviziju do donošenja presude, odnosno do dana dostavljanja presude trajao skoro dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud smatra da je period od godinu dana i šest mjeseci, koliko je Vrhovnom sudu trebalo da donese odluku o apelantovoj reviziji, relativno dug, pogotovo imajući u vidu da je Općinskom i Kantonalnom sudu trebalo ukupno godinu i mjesec dana da donesu presude. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu koji se, u skladu sa članom 420. Zakona o parničnom postupku, ubraja u red hitnih postupaka. Ustavni sud smatra da nema opravdanja ni za propust Vrhovnog suda da revizionu presudu dostavi apelantu skoro godinu dana nakon njenog donošenja, što je, također, nepotrebno doprinijelo kršenju apelantovog prava da u razumnom roku dođe do konačne odluke o svom zahtjevu. d) Apelantovo ponašanje 34. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 35. Što se tiče apelantovog ponašanja u konkretnom postupku, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ni na koji način nije izazvao odugovlačenje predmetnog postupka, nego je aktivno učestvovao u postupku i koristio raspoložive pravne lijekove. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u odlučujućoj mjeri može staviti na teret isključivo Vrhovnom sudu. 36. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje se odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda. e) Naknada nematerijalne štete 37. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, dosudi iznos od ukupno 4.809,00 KM za sedam godina neopravdano dugog trajanja postupka. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u slučajevima kršenja ljudskih prava i sloboda zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. 38. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04,objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo bi isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. 39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već naveo da se radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Pravni argumenti izneseni na sjednici u odnosu na dio odluke u kojem se apelacija smatra odbijenom Sporna pitanja 40. U raspravi je istaknuto da se kao sporna pojavljuju sljedeća pitanja: pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno člana 143. stav 8. ZOR-a, te pitanje "nepristrasnosti suda". Argumenti prema kojima osporene presude redovnih sudova nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom 41. U raspravi je istaknuto da je članom 143. ZOR-a predviđeno da zaposleniku na čekanju, koji ne bude pozvan na posao u roku od šest mjeseci od stupanja zakona na snagu, radni odnos prestajeex legešest mjeseci od stupanja na snagu zakona, odnosno sa 5. majem 2000. godine. Međutim, sudovi, a što je vidljivo i iz presude Kantonalnog suda, nisu ispoštovali zakon, pa su odlučili da apelantu radni odnos prestaje 3. augusta 2000. godine, odnosno šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva. U raspravi je naglašeno da su ovi rokovi utvrđeni zakonom, da se ne mogu mijenjati, te da se imalo smatrati da je apelantu radni odnos prestao 5. maja 2000. godine. Također, u raspravi je naglašeno da je datum prestanka radnog odnosa apelantu jako bitan radi računanja roka iz člana 143. stav 8. ZOR-a, koji predviđa da "poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno". U raspravi je zaključeno da kritični period u kojem poslodavac nije mogao zaposliti drugo lice jeste period od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine, te da je taj isti period trebalo uzeti kao relevantan i u pogledu apelantovog zaposlenja na nekom drugom radnom mjestu. U raspravi je istaknuto da iz dokumentacije u spisu jasno proizlazi da je apelant, počevši od 31. augusta 2003. godine, zaposlen po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme u Medicinskoj školi Mostar, te da u kritičnom periodu od godinu dana (od 5. maja 2000. godine do 5. maja 2001. godine) nije imao zasnovan radni odnos. U raspravi je istaknuto da je poslodavac zaposlio vanjskog saradnika u periodu od 4. jula 2000. godine (što je mjesec dana prije nego što je apelantu prestao radni odnos po rješenju poslodavca) do 5. februara 2004. godine, odnosno sa njim zaključio ugovor o djelu. Također, u raspravi je konstatirano da iz navedenog proizlazi da je vanjski saradnik bio angažiran po ugovoru î djelu tri godine i 10 mjeseci, te da je izvodio nastavu 12 sati sedmično, što je gotovo 60 % pune norme. U raspravi je istaknuto da je sklapanje ugovora o djelu sa trećim licem bio samo način apelantovog udaljavanja sa poslova profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja, odnosno način da se apelantu ne dozvoli ponovno uspostavljanje radnog odnosa. S obzirom na navedeno, u raspravi je istaknuto da je poslodavac očigledno zloupotrijebio prava iz člana 143. stav 8. ZOR-a. Također, istaknuto je da se zabrana iz stava 8. člana 143. ZOR-a ne može tumačiti na način da se sa nekim može zaključiti ugovor o djelu samo iz razloga što takav ugovor ne predstavlja radni odnos. U raspravi je istaknuto da, ukoliko nije bilo dovoljno časova za normu, sa apelantom se mogao zaključiti ugovor na pola radnog vremena, a ako poslodavac to nije želio, onda je u svakom slučaju navedeni ugovor o djelu trebalo da bude zaključen sa apelantom. Također je u raspravi navedeno da je svrha ovoga zakona, odnosno člana 143. ZOR-a, da se pobrine za ona lica koja su zbog rata izgubila posao, te da ovaj zakon za njih stvara posebnu prednost da ponovno budu uposlena na starim radnim mjestima. Najzad, u raspravi je navedeno da je u primjeni zakona trebalo stati na stranu zaposlenika, pogotovo imajući u vidu da je apelant bio lice pred penzijom. 42. U vezi sa pitanjem nepristrasnosti suda (izuzeće sudije Zlatka Tanovića), istaknuto je da je Zlatko Tanović u postupku pred Kantonalnom komisijom vršio funkciju predsjednika Kantonalne komisije, te da je, vršeći navedenu funkciju, donio odluku kojom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba. Također, naglašeno je da je Zlatko Tanović u postupku pred Općinskim sudom djelovao kao sudija pojedinac, te da je donio presudu kojom je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U raspravi je poseban akcent stavljen na činjenicu da je Zlatko Tanović u prvostepenom postupku djelovao kao sudija pojedinac, te da je kao sudsko tijelo ispitivao odluku koju je donio kao predsjednik Kantonalne komisije. U raspravi je istaknuto i da je članom 357. stav 4. ZPP predviđeno da sudija ne može suditi: "ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa",a članom 358. ZPP predviđa se da "stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće".U raspravi je naglašeno da, bez obzira na to što su Kantonalna i Federalna komisija imale pravo samo utvrđivati prava iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a, one u smislu člana 357. ZPP spadaju u druge organe koji su prethodno odlučivali u apelantovom predmetu. Također, navedeno je da na apsolutne razloge za izuzeće sud pazi po službenoj dužnosti, a na postojanje tih razloga mogu ga upozoravati stranke u postupku. S obzirom na navedeno, istaknuto je da je dužnost sudije Zlatka Tanovića bila da se izuzme iz odlučivanja u apelantovom predmetu, a ako on to nije uradio, Kantonalni i Vrhovni sud, koji po službenoj dužnosti paze na primjenu prava, bili su dužni predmet vratiti u fazu prvostepenog postupka. Najzad, u raspravi je istaknuto da Evropski sud obavezuje članice Vijeća Evrope da uspostave sudsku kontrolu nad administrativnim aktima, odnosno da sud mora kontrolirati ispravnost radnji javnih vlasti, jer se time štite prava građana. S obzirom na navedeno, istaknuto je da u apelantovom slučaju nije postojala sudska kontrola akata i radnji. Argumenti prema kojima su osporene presude redovnih sudova u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom 43. U vezi sa postojanjem proizvoljne primjene člana 143. stav 8. ZOR-a, istaknuto je stajalište da navedeni član jasno govori o zasnivanju radnog odnosa, a ne neke druge vrste angažmana. Također, istaknuto je da je po pozitivnom zakonodavstvu ugovor o djelu obligacionopravni odnos, a ne radni odnos, te da ne predstavlja zaposlenje u smislu člana 143. ZOR-a. U vezi sa pitanjem nepristrasnosti suda (izuzeće sudije Zlatka Tanovića), istaknuto je da apelant u toku postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom nije postavio zahtjev za izuzeće sudije, na što je imao pravo u skladu sa članom 357. ZPP, već je taj zahtjev postavio tek u reviziji pred Vrhovnim sudom. U raspravi je istaknuto da je učešće Zlatka Tanovića, kao sudije pojedinca, činjenica koja je bila poznata apelantu od samog početka postupka pred redovnim sudovima, a ako ne tada, onda u krajnjem slučaju kada je dobio prvostepenu presudu. U tom slučaju, kako je u raspravi istaknuto, ovaj apelantov revizioni navod za Vrhovni sud nije predstavljao novu činjenicu, te samim time i nije predmet razmatranja vanrednog pravnog lijeka. Najzad, u raspravi je istaknuto da pitanje izuzeća sudije Zlatka Tanovića jeste pitanje koje je trebalo biti riješeno u redovnom sudskom postupku, a ne u postupku pred Ustavnim sudom. Donošenje odluke 44. Imajući u vidu da ni za jedan prijedlog odluke, u odnosu na dio odluke u kojem se apelacija smatra odbijenom, nije identično glasalo najmanje pet sudija, primijenjen je član 40. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, koji glasi: 3. Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93. stav 1. ili članu 90. stav 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija. 4. Obrazloženje Odluke iz stava 3. ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici. IX. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka od sedam godina u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju Vrhovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije našao argumente na osnovu kojih bi se moglo opravdati ovoliko dugo trajanje postupka koji je po zakonu hitan. 46. Smatra se odbijenom apelacija koju je apelant podnio u odnosu na proizvoljnu primjenu člana 143. stav 8. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i nepristrasnost suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija. 47. Na osnovu člana 40. stav 3, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 586/10, rješavajući apelacijuTeufika Karalića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. ožujka 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaTeufika Karalića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. studenoga 2009. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Teufik Karalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav Grada, kojeg zastupa Predrag Kelava, odvjetnik iz Tomislav Grada, podnio je 5. veljače 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. studenoga 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000287 od 9. lipnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu–Odjel u Tomislav Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000081 od 20. ožujka 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog ministarstva financija - Porezna uprava - Kantonalni porezni ured Livno (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 19. listopada 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. listopada 2010. godine, Kantonalni sud 1. studenoga 2010. godine, a Općinski sud i poslodavac su dostavili odgovore 8. studenoga 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 22. studenoga 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000081 od 20. ožujka 2008. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obvezan poslodavac da apelantu isplati naknadu plaća za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine u ukupnom iznosu od 708,13 KM sa zakonskom kamatom počev od 28. siječnja 2008. godine, kao dana podnošenja zahtjeva za isplatu navedenih potraživanja, pa do isplate, kao i da apelantu za navedeno razdoblje uplati doprinose za MIO. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se ponište kao nezakonita Rješenje poslodavca o uspostavljanju statusa apelantu u svojstvu uposlenika na čekanju broj 10-10/01-34-154/99 od 23. listopada 2002. godine i Rješenje o odbijanju apelantova prigovora broj 10-10/01-34-154/99 od 6. studenoga 2002. godine, Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 10-10/01-34-154/99 od 6. studenoga 2002. godine i Rješenje o odbijanju apelantova prigovora na Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 10-10/01-34-154/99 od 26. studenoga 2002. godine odbijen je kao neutemeljen. Kao neutemeljen je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud naloži poslodavcu da ga vrati na radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi i isplati mu naknadu plaća za razdoblje od 5. kolovoza 1993. godine do kolovoza 2007. godine u iznosima bliže navedenim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom i uplati doprinose iz MIO. 7. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod poslodavca do 5. kolovoza 1993. godine, kada je upućen na čekanje, te da se s tim u svezi obratio Povjerenstvu za implementaciju članka 143. Zakona o radu radi reguliranja radnopravnog statusa. Povjerenstvo je donijelo Rješenje broj 10/2-34-77/00 od 9. listopada 2002. godine kojim je utvrdilo da apelant ispunjava uvjete iz članka 143. Zakona o radu za priznavanje statusa uposlenika na čekanju, te je naloženo poslodavcu da u roku od 15 dana riješi apelantov radnopravni status. Dalje, Općinski sud je utvrdio da, nakon uspostave statusa radnika na čekanju posla počev od 1. prosinca 1999. godine, apelant nije pozvan na rad u zakonom propisanom roku, te da je poslodavac donio Rješenje broj 10-10/01-34-154/99 od 6. studenoga 2002. godine o prestanku radnog odnosa apelantu sa 5. svibnjem 2000. godine sa pravom na naknadu plaća i otpremninu. 8. Općinski sud je obrazložio da se, budući da apelant ima status uposlenika na čekanju, u tom slučaju radnopravni status sa pravima, među kojima je i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, uspostavlja sukladno članku 143. stavak 2. ZOR-a, "od momenta podnošenja zahtjeva poslodavcu". Nepobitna je činjenica da se apelant obratio zahtjevom za rješavanje radnopravnog statusa poslodavcu, pa ima pravo na naknadu plaće za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos i kada su prestala sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu plaće. Za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine pa do 5. svibnja 2000. godine potraživanja naknade plaće za vrijeme čekanja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 posla su osnovana s tim da, prema odredbi članka 143. stavak 3. ZOR-a, za vrijeme čekanja uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a ne može potraživati punu plaću kao da je radio i kako apelant traži u preciziranom tužbenom zahtjevu zaprimljenom u sudu 29. siječnja 2008. godine. 9. Dalje, Općinski sud je naveo i da zastarijevanje navedenih potraživanja počinje teći prvog dana nakon pravomoćnosti rješenja kojim je uposleniku utvrđen status radnika na čekanju, te da, budući da je apelant podnio tužbu u zakonskom roku, nisu zastarjela apelantova potraživanja "za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine pa do 5. svibnja 2000. godine". Kako bi u navedenom razdoblju apelantu, da je radio, pripadalo pravo na plaću u ukupnom iznosu od 2.023,22 KM, a Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o načinu provedbe i izvršenja radne obveze na području općine Livno od 27. srpnja 1993. godine je predviđeno da uposleniku za vrijeme čekanja posla pripada 35% od iznosa plaće koju bi primao da je radio, Općinski sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu plaće u iznosu od 708,13 KM. Sud je dalje utvrdio da apelantu pripada i pravo na uplatu doprinosa za MIO za navedeno razdoblje, kao i zakonska zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva tom sudu za isplatu navedenih potraživanja. Pri tomu je Općinski sud imao u vidu da je odredbom članka 279. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da na povremena dospjela novčana davanja teče zakonska kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je preostali dio apelantova tužbenog zahtjeva neutemeljen obzirom na to da su rješenja poslodavca čije je poništenje apelant tražio utemeljena na zakonu. 10. Protiv navedene presude apelant je izjavio priziv Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000287 od 9. lipnja 2008. godine kojom je apelantov priziv djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu, tako da je utvrdio da apelantu za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine pripada pravo na naknadu plaća u iznosu od 392,00 KM mjesečno, odnosno ukupno 2.352,00 KM umjesto iznosa od 708,13 KM dosuđenog prvostupanjskom presudom. Kantonalni sud je u preostalom dijelu odbio apelantov priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu. 11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantu uspostavljen radnopravni status radnika na čekanju posla u vremenu od 5. studenoga 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine. Kantonalni sud je ponovio stav prvostupanjskog suda u odnosu na razdoblje u kojem apelantu kao uposleniku u statusu čekanja posla naknada plaće pripada od trenutka podnošenja zahtjeva poslodavcu pa doex legeprestanka radnog odnosa, ali ne i za razdoblje prije podnošenja zahtjeva poslodavcu. Međutim, pošto je poslodavac u svome rješenju o uspostavljanju radnopravnog statusa od 23. listopada 2002. godine utvrdio da apelantu za navedeno razdoblje pripada plaća, i to naveo u predmetnom rješenju, "a ne razlika plaće kako je pogrešno zaključio prvostupanjski sud", te imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da, kada bi apelant radio u navedenom razdoblju, ostvario bi plaću u ukupnom iznosu od 2.352,00 KM (prosječna plaća za navedeno razdoblje 392,00 KM mjesečno), Kantonalni sud je ocijenio da je u tom dijelu apelantov priziv valjalo djelomično uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti na način da se poslodavac obveže apelantu za razdoblje "od 5. studenoga 1999. do 5. svibnja 2000. godine" isplatiti plaće u ukupnom iznosu od 2.352,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 708,13 KM, te uplatiti doprinose za navedeno razdoblje, a u preostalom dijelu apelantov priziv valjalo je odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi. 12. Protiv drugostupanjske presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. studenog 2009. godine kojom je reviziju djelomično uvažio i drugostupanjsku presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na dosuđene kamate, tako da je odlučio da apelantu za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa od 392,00 KM počev od 1. prosinca 1999. godine pa ubuduće za svaki naredni mjesec do konačne isplate. Vrhovni sud je reviziju u preostalom dijelu odbio. 13. Obrazlažući svoju odluku u dijelu u kojem je preinačio presudu drugostupanjskog suda, Vrhovni sud je istaknuo da je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci zauzeo stajalište da naknada plaće za vrijeme čekanja posla predstavlja povremeno potraživanje, te, na temelju članka 279. stavak 3. u svezi sa člankom 277. ZOO, odlučio da kamate teku od dana podnošenja tužbe. Vrhovni sud je zaključio da je ovakav pravni stav drugostupanjskog suda glede primjene materijalnog prava u dijelu odluke o kamatama pogrešan. Naime, stav Vrhovnog suda (izmijenjen raniji stav), a takav stav zauzima i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, jeste da plaće, pa time i naknade plaće, ne predstavljaju povremena potraživanja u smislu članka 372. ZOO, pa stoga nema ni temelja za primjenu članka 279. stavak 3. ZOO, što su nižestupanjski sudovi pogrešno učinili. Pošto je činjenično stanje za pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava za odlučivanje u ovomu dijelu pobijane odluke, i to odredaba članka 186. u svezi sa člankom 277. ZOO, potpuno utvrđeno, Vrhovni sud je primjenom članka 250. stavak 1. ZPP odlučio kao u izreci presude. 14. U odnosu na dio odluke kojim je reviziju odbio i drugostupanjsku presudu potvrdio, Vrhovni sud je istaknuo da pri utvrđenoj činjenici da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona sa 5. svibnjem 2000. godine, on ima pravo na naknadu plaće za razdoblje za koje je utvrđeno da je na čekanju posla, tj. "od 1. studenoga 1999. do 5. svibnja 2000. godine", što mu je i dosuđeno, a ne i za razdoblje za koje apelant kao revident navodi u reviziji. Visina naknade plaće za pripadajuće razdoblje čekanja na posao, kao i pravo na otpremninu utvrđeni su pravilno, sukladno i na način propisan člankom 143. ZOR-a, što, također, nije upitno. Vrhovni sud je zaključio da su materijalno pravo i citirana odredba članka 143. ZOR-a, na temelju kojeg je trebalo odlučiti i o dijelu tužbenog zahtjeva koji je odbijen, pravilno primijenjeni, te da stoga ni u tom dijelu, nasuprot pogrešnim apelantovim tvrdnjama, nema pogrešne primjene materijalnog prava. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice prigodom utvrđivanja iznosa plaće koji mu pripada, jer je neutemeljeno primijenio odluku koja se odnosi na općinu Livno (on je iz Tomislav Grada), te da je nejasno kako je navedeni sud utvrdio nadnevak početka čekanja posla, što su Kantonalni sud i Vrhovni sud prihvatili kao nepobitne činjenice. Apelant smatra da mu je navedenim utvrđenjima nepravedno oduzet radni staž od 1993. godine do prosinca 1999. godine, kao i da su time sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su po službenoj dužnosti trebali utvrditi visinu uplate doprinosa, te da nisu obrazložili odluke na zadovoljavajući način. Prema apelantovu navodu, njegovo upućivanje na čekanje je nezakonito, jer se sa čekanjem nikada nije suglasio i istodobno predstavlja diskriminaciju na nacionalnoj osnovi, jer njegovo radno mjesto nikada nije ukinuto, već je uposlena osoba bošnjačke nacionalnosti koja do tada nije imala ni dana radnog iskustva. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neutemeljeni, jer u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodne povrede apelantovih ustavnih prava, te da je taj sud, kao drugostupanjski, detaljno obrazložio svoju odluku. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je postupak proveden sukladno zakonu, te da je apelacija neutemeljena. 19. U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da apelantu nisu povrijeđena navedena prava, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 20. UZakonu o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: Članak 143. (1) Uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka uposlenika ne pozove na rad. (2) Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovog članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. studenoga 2009. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 8. prosinca 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. veljače 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 28. U svezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao pitanja koja pokreće apelant ovom apelacijom. Naime, Ustavni sud je o identičnom pravnom pitanju (status uposlenika na čekanju) u smislu primjene članka 143. st. 1. i 2. Zakona o radu raspravljao u svojoj Odluci brojAP 1981/07(vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 1981/07od 14. listopada 2009. godine objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09). U navedenoj odluci, koja je dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda (www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao o identičnom pravnom pitanju (status uposlenika na čekanju) u smislu primjene članka 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke glede apelantovih prizivnih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke. 29. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da"članak 143. st. 1. i 2. ZOR-a sadrži odredbe kojima je regulirano pitanje 'uposlenika na čekanju', i to onih (stavak 1. članka 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu ZOR-a, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima točno utvrđenim u stavku 2. članka 143. ZOR-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavku 2. članka 143. ZOR-a navedeno da će se uposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati uposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da ZOR nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se uposlenik iz stavka 2. članka 143. ZOR-a koji to traži smatra uposlenikom na čekanju. Ustavni sud, također, primjećuje da u ZOR-u ne postoji niti jedna naznaka u članku 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između uposlenika na čekanju koji to jesu i onih koji će se smatrati da jesu". 30. Ustavni sud smatra da ni u konkretnom predmetu redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovi članka 143. stavak 1. i stavak 2. ZOR-a treba praviti razliku između uposlenika koji su se na dan stupanja na snagu Zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati uposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stavu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između uposlenika iz stavka 1. i uposlenika iz stavka 2. članka 143. ZOR-a Ustavni sud podsjeća i na odredbu članka 143.a ZOR-a, prema kojoj"uposlenik koji smatra da je poslodavatelj povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu -"Službene novine Federacije BiH" broj 32/00)podnijeti žalbu županijskoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu, ..." Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu osoba iz stavka 1. i stavka 2. članka 143. ZOR-a već upravo inzistira na istim pravima osoba na koje se primjenjuje stavak 1. i osoba na koje se primjenjuje stavak 2. članka 143. ZOR-a. 31. U odnosu na apelacijski navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelantovu reviziju i potvrđujući presudu drugostupanjskog suda, proizvoljno primijenio pravo kada je ocijenio neutemeljenim apelantov revizijski prigovor da mu je trebalo priznati status radnika na čekanju u neprekidnom trajanju od 5. kolovoza 1993. godine pa do dana podnošenja zahtjeva poslodavcu 1. prosinca 1999. godine, obrazlažući da je apelantu ovaj status pravno priznat od momenta kada se obratio poslodavcu za uspostavljanje statusa uposlenika na čekanju od kada proizlaze ostala apelantova prava u svezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku brojAP 299/06donesenu 27. siječnja 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. svibnja 2007. godine).Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, razmatrao i pitanje početka tijeka uspostave radnopravnog statusa prema odredbi članka 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio apelantičin tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 4. travnja 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za mirovinsko osiguranje, jer je apelantica propustila iznijeti revizijski navod i u tom pravcu) za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 31. prosinca 1998. godine, a to pravo joj je priznao za razdoblje od 5. travnja 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine, te je njezin poslodavac obvezan za apelanticu uplatiti doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. siječnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istaknuo poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo teći, štoviše, prije nego što je i samo apelantičino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelantov revizijski navod stavom da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo (članak 143. ZOR-a) kada je, odlučujući o apelantovom prizivu, potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je apelantu radnopravni status uspostavljen samo za razdoblje od 1. decembra 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine, a odbijajući apelantov zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa za razdoblje od 5. kolovoza 1993. godine do 1. prosinca 1999. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnika na čekanju apelantu priznat od momenta kada se apelant obratio poslodavcu za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelantova prava u svezi s utvrđenim radnopravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestupanjskih sudova, nije obrazložio zbog kojih bi razloga ostvarivanje prava iz članka 143. ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su tumačili nižestupanjski sudovi i koje je prihvatio Vrhovni sud. 33. Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog, a pogotovo bez objektivnog, obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prigodom tumačenja i primjene odredbe članka 143. ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlanka 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prigodom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu članka 143. ZOR-a, bilo rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za razdoblje od obraćanja poslodavcu pa do 5. svibnja 2000. godine, kada jeex legeprestao radni odnos svim radnicima na čekanju, pa i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog nadnevka nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio zbog kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe članka 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan 31. prosinac 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan nadnevak kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj članka 143. ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. prosinca 1991. godine, ili im je nakon tog nadnevka radnopravni status bio neodređen u oba slučaja uslijed ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se članak 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je članak 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na mirovinu i kako, u slučaju da nastave raditi, ne bi imali prekid staža osiguranja od 7 ili 8 godina. 34. Imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno članka 143. ZOR-a, prigodom odlučivanja o razdoblju uspostave radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav protegao i na odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantu pripadaju prema članku 143. ZOR-a i čije je ostvarivanje apelant zahtijevao u postupcima pred redovitim sudovima. Obrazloženja koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoljnim u kontekstu pravilne primjene članka 143. ZOR-a. 35. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe članka 143. ZOR-a u odnosu na razdoblje od 5. kolovoza 1993. godine do 1. prosinca 1999. godine, te da razlozi koji su dani za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Ostali navodi 36. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno posebno ispitivati apelantove navode u svezi sa povredom prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi prigodom odlučivanja od kada apelant, primjenom članka 143. ZOR-a, ima status uposlenika na čekanju posla uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu protumačili pozitivnopravne propise, konkretno članak 143. ZOR-a, na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je iratio legisnavedenog članka, odnosno kada se prigodom tumačenja i primjene članka 143. ZOR-a redoviti sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog članka. 38. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 586/10, rješavajući apelacijuTeufika Karalića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaTeufika Karalića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Teufik Karalić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000287 od 9. juna 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu–Odjeljenje u Tomislav-Gradu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 068-2-P-07-000081 od 20. marta 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Federalnog ministarstva finansija - Porezna uprava - Kantonalni porezni ured Livno (u daqnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 19. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. oktobra 2010. godine, Kantonalni sud 1. novembra 2010. godine, a Opštinski sud i poslodavac su dostavili odgovore 8. novembra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 22. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Opštinskog suda broj 068-2-P-07-000081 od 20. marta 2008. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan poslodavac da apelantu isplati naknadu plata za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u ukupnom iznosu od 708,13 KM sa zakonskom kamatom počev od 28. januara 2008. godine, kao dana podnošewa zahtjeva za isplatu navedenih potraživawa, pa do isplate, kao i da apelantu za navedeni period uplati doprinose za PIO. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se ponište kao nezakonita Rješenje poslodavca o uspostavljanju statusa apelantu u svojstvu zaposlenika na čekanju broj 10-10/01-34-154/99 od 23. oktobra 2002. godine i Rješenje o odbijanju apelantovog prigovora broj 10-10/01-34-154/99 od 6. novembra 2002. godine, Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 10-10/01-34-154/99 od 6. novembra 2002. godine i Rješenje o odbijanju apelantovog prigovora na Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 10-10/01-34-154/99 od 26. novembra 2002. godine odbijen je kao neosnovan. Kao neosnovan je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud naloži poslodavcu da ga vrati na radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom i isplati mu naknadu plata za period od 5. avgusta 1993. godine do avgusta 2007. godine u iznosima bliže navedenim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom i uplati doprinose iz PIO. 7. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod poslodavca do 5. avgusta 1993. godine, kada je upućen na čekanje, te da se s tim u vezi obratio Komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu radi regulisawa radnopravnog statusa. Komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-77/00 od 9. oktobra 2002. godine kojim je utvrdila da apelant ispuwava uslove iz člana 143 Zakona o radu za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju, te je naloženo poslodavcu da u roku od 15 dana riješi apelantov radnopravni status. Dalje, Opštinski sud je utvrdio da, nakon uspostave statusa radnika na čekanju posla počev od 1. decembra 1999. godine, apelant nije pozvan na rad u zakonom propisanom roku, te da je poslodavac donio Rješenje broj 10-10/01-34-154/99 od 6. novembra 2002. godine o prestanku radnog odnosa apelantu sa 5. majem 2000. godine sa pravom na naknadu plata i otpremninu. 8. Opštinski sud je obrazložio da se, budući da apelant ima status zaposlenika na čekanju, u tom slučaju radnopravni status sa pravima, među kojima je i pravo na naknadu plate za vrijeme čekawa posla, uspostavlja u skladu sa članom 143 stav 2 ZOR-a, "od momenta podnošewa zahtjeva poslodavcu". Nesporna je činjenica da se apelant obratio zahtjevom za rješavanje radnopravnog statusa poslodavcu, pa ima pravo na naknadu plate za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos i kada su prestala sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu plate. Za period od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine potraživawa naknade plate za vrijeme čekawa posla su osnovana s tim da, prema odredbi člana 143 stav 3 ZOR-a, za vrijeme čekawa zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac, a ne može da potražuje punu platu kao da je radio i kako apelant traži u preciziranom tužbenom zahtjevu zaprimljenom u sudu 29. januara 2008. godine. 9. Dalje, Opštinski sud je naveo i da zastarijevanje navedenih potraživawa počinje da teče prvog dana nakon pravosnažnosti rješewa kojim je zaposleniku utvrđen status radnika na čekanju, te da, budući da je apelant podnio tužbu u zakonskom roku, nisu zastarjela apelantova potraživawa "za razdoblje od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine". Kako bi u navedenom periodu apelantu, da je radio, pripadalo pravo na platu u ukupnom iznosu od 2.023,22 KM, a Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o načinu sprovođewa i izvršewa radne obaveze na području opštine Livno od 27. jula 1993. godine je predviđeno da zaposleniku za vrijeme čekawa posla pripada 35% od iznosa plate koju bi primao da je radio, Opštinski sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu plate u iznosu od 708,13 KM. Sud je dalje utvrdio da apelantu pripada i pravo na uplatu doprinosa za PIO za navedeni pe- riod, kao i zakonska zatezna kamata od dana podnošewa zahtjeva 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 tom sudu za isplatu navedenih potraživawa. Pri tome je Opštinski sud imao u vidu da je odredbom člana 279 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO) propisano da na povremena dospjela novčana davawa teče zakonska kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je utvrdio da je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan s obzirom na to da su rješewa poslodavca čije je poništenje apelant tražio zasnovana na zakonu. 10. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000287 od 9. juna 2008. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako da je utvrdio da apelantu za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine pripada pravo na naknadu plata u iznosu od 392,00 KM mjesečno, odnosno ukupno 2.352,00 KM umjesto iznosa od 708,13 KM dosuđenog prvostepenom presudom. Kantonalni sud je u preostalom dijelu odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. 11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantu uspostavljen radnopravni status radnika na čekanju posla u vremenu od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog suda u odnosu na period u kojem apelantu kao zaposleniku u statusu čekawa posla naknada plate pripada od trenutka podnošewa zahtjeva poslodavcu pa doex legeprestanka radnog odnosa, ali ne i za period prije podnošewa zahtjeva poslodavcu. Međutim, pošto je poslodavac u svome rješenju o uspostavljanju radnopravnog statusa od 23. oktobra 2002. godine utvrdio da apelantu za navedeni period pripada plata, i to naveo u predmetnom rješenju, "a ne razlika plate kako je pogrešno zakqučio prvostepeni sud", te imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da, kada bi apelant radio u navedenom periodu, ostvario bi platu u ukupnom iznosu od 2.352,00 KM (prosječna plata za navedeni period je 392,00 KM mjesečno), Kantonalni sud je ocijenio da je u tom dijelu apelantovu žalbu valjalo djelimično uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način da se poslodavac obaveže da apelantu za period "od 5. novembra 1999. do 5. maja 2000. godine" isplati plate u ukupnom iznosu od 2.352,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 708,13 KM, te uplati doprinose za navedeni period, a u preostalom dijelu apelantovu žalbu valjalo je odbiti i prvostepenu presudu potvrditi. 12. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine kojom je reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na dosuđene kamate, tako da je odlučio da apelantu za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinačnogmjesečnog iznosa od 392,00 KM počev od 1. decembra 1999. godine pa ubuduće za svaki naredni mjesec do konačne isplate. Vrhovni sud je reviziju u preostalom dijelu odbio. 13. Obrazlažući svoju odluku u dijelu u kojem je preinačio presudu drugostepenog suda, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u osporenoj odluci zauzeo stav da naknada plate za vrijeme čekawa posla predstavlja povremeno potraživanje, te, na osnovu člana 279 stav 3 u vezi sa članom 277 ZOO, odlučio da kamate teku od dana podnošewa tužbe. Vrhovni sud je zakqučio da je ovakav pravni stav drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava u dijelu odluke o kamatama pogrešan. Naime, stav Vrhovnog suda (izmijenjen raniji stav), a takav stav zauzima i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, jeste da plate, pa time i naknade plate, ne predstavljaju povremena potraživawa u smislu člana 372 ZOO, pa stoga nema ni osnova za primjenu člana 279 stav 3 ZOO, što su nižestepeni sudovi pogrešno učinili. Pošto je činjenično stanje za pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava za odlučivanje u ovome dijelu osporene odluke, i to odredaba člana 186 u vezi sa članom 277 ZOO, potpuno utvrđeno, Vrhovni sud je primjenom člana 250 stav 1 ZPP odlučio kao u izreci presude. 14. U odnosu na dio odluke kojim je reviziju odbio i drugostepenu presudu potvrdio, Vrhovni sud je istakao da pri utvrđenoj činjenici da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, on ima pravo na naknadu plate za period za koji je utvrđeno da je na čekanju posla, tj. "od 1. novembra 1999. do 5. maja 2000. godine", što mu je i dosuđeno, a ne i za period za koji apelant kao revident navodi u reviziji. Visina naknade plate za pripadajući period čekawa na posao, kao i pravo na otpremninu utvrđeni su pravilno, u skladu i na način propisan članom 143 ZOR-a, što, takođe, nije sporno. Vrhovni sud je zakqučio da su materijalno pravo i citirana odredba člana 143 ZOR-a, na osnovu kojeg je trebalo odlučiti i o dijelu tužbenog zahtjeva koji je odbijen, pravilno primijenjeni, te da stoga ni u tom dijelu, nasuprot pogrešnim apelantovim tvrdwama, nema pogrešne primjene materijalnog prava. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice prilikom utvrđivawa iznosa plate koji mu pripada, jer je neosnovano primijenio odluku koja se odnosi na opštinu Livno (on je iz Tomislav-Grada), te da je nejasno kako je navedeni sud utvrdio datum početka čekawa posla, što su Kantonalni sud i Vrhovni sud prihvatili kao nesporne činjenice. Apelant smatra da mu je navedenim utvrđewima nepravedno oduzet radni staž od 1993. godine do decembra 1999. godine, kao i da su time sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su po službenoj dužnosti trebali da utvrde visinu uplate doprinosa,te da nisu obrazložili odluke na zadovoljavajući način. Prema apelantovom navodu, njegovo upućivanje na čekanje je nezakonito, jer se sa čekanjem nikada nije saglasio i istovremenopredstavlja diskriminaciju na nacionalnom osnovu, jer njegovo radno mjesto nikada nije ukinuto, već je zaposleno lice bošwačke nacionalnosti koje do tada nije imalo ni dana radnog iskustva. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, jer u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodne povrede apelantovih ustavnih prava, te da je taj sud, kao drugostepeni, detaqno obrazložio svoju odluku. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 18. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je postupak sproveden u skladu sa zakonom, te da je apelacija neosnovana. 19. U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da apelantu nisu povrijeđena navedena prava, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 20. UZakonu o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakonapismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdobqu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaćeisplaćene na nivou Federacije, na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalnirazlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 26. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 28. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašwoj praksi razmatrao pitawa koja pokreće apelant ovom apelacijom. Naime, Ustavni sud je o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143 st. 1 i 2 Zakona o radu raspravljao u svojoj Odluci broj AP 1981/07(vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 1981/07od 14. oktobra 2009. godine objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09). U navedenoj odluci, koja je dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda (www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143 st. 1 i 2 ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke. 29. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da"član 143 st. 1 i 2 ZOR-a sadrži odredbe kojima je regulisano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1 člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupawa na snagu ZOR-a, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uslovima tačno utvrđenim u stavu 2 člana 143 ZOR-a. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2 člana 143 ZOR-a navedeno da će se zaposlenik koji ispuwava uslove i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da ZOR nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2 člana 143 ZOR-a koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud, takođe, primjećuje da u ZOR-u ne postoji niti jedna naznaka u članu 143 koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanjukoji to jesu i onih koji će se smatrati da jesu". 30. Ustavni sud smatra da ni u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovu člana 143 stav 1 i stav 2 ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupawa na snagu Zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stavu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika izstava 1 i zaposlenika iz stava 2 člana 143 ZOR-a Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143a ZOR-a, prema kojoj"zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu -"Službene novine Federacije BiH" broj 32/00)podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, ..."Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz stava 1 i stava 2 člana 143 ZOR-a već upravo insistira na istim pravima lica na koja se primjenjuje stav 1 i lica na koja se primjenjuje stav 2 člana 143 ZOR-a. 31. U odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelantovu reviziju i potvrđujući presudu drugostepenog suda, proizvoqno primijenio pravo kada je ocijenio neosnovanim apelantov revizijski prigovor da mu je trebalo priznati status radnika na čekanju u neprekidnom trajanju od 5. avgusta 1993. godine pa do dana podnošewa zahtjeva poslodavcu 1. decembra 1999. godine, obrazlažući da je apelantu ovaj status pravno priznat od momenta kada se obratio poslodavcu za uspostavljanje statusa zaposlenika na čekanju od kada proizilaze ostala apelantova prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku brojAP 299/06donesenu 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine).Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostave radnopravnog statusa prema odredbi člana 143 ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plata za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje, jer je apelantkiwa propustila da iznese revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, a to pravo joj je priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelantkinju uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zakqučio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo da teče, štaviše, prije nego što je i samo apelantkiwino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelantov revizioni navod stavom da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 143 ZOR-a) kada je, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantu radnopravni status uspostavljen samo za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, a odbijajući apelantov zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa za period od 5. avgusta 1993. godine do 1. decembra 1999. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnika na čekanju apelantu priznat od momenta kada se apelant obratio poslodavcu za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizilaze ostala apelantova prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestepenih sudova, nije obrazložio zbog kojih bi razloga ostvarivanje prava iz člana 143 ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su tumačili nižestepeni sudovi i prihvatio Vrhovni sud. 33. Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog, a pogotovo bez objektivnog, obrazložewa svoga postupawa, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazložewa presude Vrhovnog suda ne može da zakquči da se Vrhovni sud prilikom tumačewa i primjene odredbe člana 143 ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlana 143 ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivawa očigledno zanemario da obrazloži zašto bi ciq zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143 ZOR-a, bilo rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za pe- riod od obraćawa poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine, kada je ex legeprestao radni odnos svim radnicima na čekanju, pa i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Takođe, Vrhovni sud nije obrazložio zbog kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143 ZOR-a valjano, uopšte relevantan 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su lica bila u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143 ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. decembra 1991. godine, ili im je nakon tog datum radnopravni status bio neodređen u oba slučaja uslijed ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143 ZOR-a mogao da tumači na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143 ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli da ostvare barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osigurawa od 7 ili 8 godina. 34. Imajući u vidu proizvoqnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143 ZOR-a, prilikom odlučivawa o periodu uspostavljanja radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav protegao i na odluku o naknadi plate, doprinosa i drugih prava koja apelantu pripadaju prema članu 143 ZOR-a i čije je ostvarivanje apelant zahtijevao u postupcima pred redovnim sudovima. Obrazložewa koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoqnim u kontekstu pravilne primjene člana 143 ZOR-a. 35. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoqno primijenili odredbe člana 143 ZOR-a u odnosu na period od 5. avgusta 1993. godine do 1. decembra 1999. godine, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđewa, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Ostali navodi 36. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 37. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivawa od kada apelant, primjenom člana 143 ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju posla uz koji se vezuje pravo na naknadu plata za vrijeme čekawa, te uplatu doprinosa i otpremninu protumačili pozitivnopravne propise, konkretno član 143 ZOR-a, na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je iratio legisnavedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačewa i primjene člana 143 ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačewa navedenog člana. 38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 586/10, rješavajući apelacijuTeufika Karalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaTeufika Karalića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Teufik Karalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000287 od 9. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu–Odjeljenje u Tomislav-Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000081 od 20. marta 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog ministarstva finansija - Poreska uprava - Kantonalni porezni ured Livno (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 19. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. oktobra 2010. godine, Kantonalni sud 1. novembra 2010. godine, a Općinski sud i poslodavac su dostavili odgovore 8. novembra 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 22. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000081 od 20. marta 2008. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan poslodavac da apelantu isplati naknadu plaća za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u ukupnom iznosu od 708,13 KM sa zakonskom kamatom počev od 28. januara 2008. godine, kao dana podnošenja zahtjeva za isplatu navedenih potraživanja, pa do isplate, kao i da apelantu za navedeni period uplati doprinose za PIO. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se ponište kao nezakonita Rješenje poslodavca o uspostavljanju statusa apelantu u svojstvu zaposlenika na čekanju broj 10-10/01-34-154/99 od 23. oktobra 2002. godine i Rješenje o odbijanju apelantovog prigovora broj 10-10/01-34-154/99 od 6. novembra 2002. godine, Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 10-10/01-34-154/99 od 6. novembra 2002. godine i Rješenje o odbijanju apelantovog prigovora na Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 10-10/01-34-154/99 od 26. novembra 2002. godine odbijen je kao neosnovan. Kao neosnovan je odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud naloži poslodavcu da ga vrati na radno mjesto u skladu sa njegovom stručnom spremom i isplati mu naknadu plaća za period od 5. augusta 1993. godine do augusta 2007. godine u iznosima bliže navedenim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom i uplati doprinose iz PIO. 7. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod poslodavca do 5. augusta 1993. godine, kada je upućen na čekanje, te da se s tim u vezi obratio Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu radi reguliranja radnopravnog statusa. Komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-77/00 od 9. oktobra 2002. godine kojim je utvrdila da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju, te je naloženo poslodavcu da u roku od 15 dana riješi apelantov radnopravni sta- tus. Dalje, Općinski sud je utvrdio da, nakon uspostave statusa radnika na čekanju posla počev od 1. decembra 1999. godine, apelant nije pozvan na rad u zakonom propisanom roku, te da je poslodavac donio Rješenje broj 10-10/01-34-154/99 od 6. novembra 2002. godine o prestanku radnog odnosa apelantu sa 5. majem 2000. godine sa pravom na naknadu plaća i otpremninu. 8. Općinski sud je obrazložio da se, budući da apelant ima status zaposlenika na čekanju, u tom slučaju radnopravni status sa pravima, među kojima je i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, uspostavlja u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a, "od momenta podnošenja zahtjeva poslodavcu". Nesporna je činjenica da se apelant obratio zahtjevom za rješavanje radnopravnog statusa poslodavcu, pa ima pravo na naknadu plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos i kada su prestala sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na isplatu plaće. Za period od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine potraživanja naknade plaće za vrijeme čekanja posla su osnovana s tim da, prema odredbi člana 143. stav 3. ZOR-a, za vrijeme čekanja zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a ne može potraživati punu plaću kao da je ra- dio i kako apelant traži u preciziranom tužbenom zahtjevu zaprimljenom u sudu 29. januara 2008. godine. 9. Dalje, Općinski sud je naveo i da zastarijevanje navedenih potraživanja počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je zaposleniku utvrđen status radnika na čekanju, te da, budući da je apelant podnio tužbu u zakonskom roku, nisu zastarjela apelantova potraživanja "za razdoblje od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine". Kako bi u navedenom razdoblju apelantu, da je radio, pripadalo pravo na plaću u ukupnom iznosu od 2.023,22 KM, a Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o načinu sprovođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno od 27. jula 1993. godine je predviđeno da zaposleniku za vrijeme čekanja posla pripada 35% od iznosa plaće koju bi primao da je radio, Općinski sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu plaće u iznosu od 708,13 KM. Sud je dalje utvrdio da apelantu pripada i pravo na uplatu doprinosa za PIO za navedeni period, kao i zakonska zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva tom sudu za isplatu navedenih potraživanja. Pri tome je Općinski sud imao u vidu da je odredbom člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da na povremena dospjela novčana davanja teče zakonska kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan s obzirom na to da su rješenja poslodavca čije je poništenje apelant tražio zasnovana na zakonu. 10. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000287 od 9. juna 2008. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, tako da je utvrdio da apelantu za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine pripada pravo na naknadu plaća u iznosu od 392,00 KM mjesečno, odnosno ukupno 2.352,00 KM umjesto iznosa od 708,13 KM dosuđenog prvostepenom presudom. Kantonalni sud je u preostalom dijelu odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. 11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantu uspostavljen radnopravni status radnika na čekanju posla u vremenu od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog suda u odnosu na period u kojem apelantu kao zaposleniku u statusu čekanja posla naknada plaće pripada od trenutka podnošenja zahtjeva poslodavcu pa doex legeprestanka radnog odnosa, ali ne i za period prije podnošenja zahtjeva poslodavcu. Međutim, pošto je poslodavac u svome rješenju o uspostavljanju radnopravnog statusa od 23. oktobra 2002. godine utvrdio da apelantu za navedeni period pripada plaća, i to naveo u predmetnom rješenju, "a ne razlika plaće kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud", te imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da, kada bi apelant radio u navedenom periodu, ostvario bi plaću u ukupnom iznosu od 2.352,00 KM (prosječna plaća za navedeni period je 392,00 KM mjesečno), Kantonalni sud je ocijenio da je u tom dijelu apelantovu žalbu valjalo djelimično uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način da se poslodavac obaveže da apelantu za period "od 5. novembra 1999. do 5. maja 2000. godine" isplati plaće u ukupnom iznosu od 2.352,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 708,13 KM, te uplati doprinose za navedeni period, a u preostalom dijelu apelantovu žalbu valjalo je odbiti i prvostepenu presudu potvrditi. 12. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine kojom je reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na dosuđene kamate, tako da je odlučio da apelantu za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa od 392,00 KM počev od 1. decembra 1999. godine pa ubuduće za svaki naredni mjesec do konačne isplate. Vrhovni sud je reviziju u preostalom dijelu odbio. 13. Obrazlažući svoju odluku u dijelu u kojem je preinačio presudu drugostepenog suda, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u pobijanoj odluci zauzeo stav da naknada plaće za vrijeme čekanja posla predstavlja povremeno potraživanje, te, na osnovu člana 279. stav 3. u vezi sa članom 277. ZOO, odlučio da kamate teku od dana podnošenja tužbe. Vrhovni sud je zaključio da je ovakav pravni stav drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava u dijelu odluke o kamatama pogrešan. Naime, stav Vrhovnog suda (izmijenjen raniji stav), a takav stav zauzima i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, jeste da plaće, pa time i naknade plaće, ne predstavljaju povremena potraživanja u smislu člana 372. ZOO, pa stoga nema ni osnova za primjenu člana 279. stav 3. ZOO, što su nižestepeni sudovi pogrešno učinili. Pošto je činjenično stanje za pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava za odlučivanje u ovome dijelu pobijane odluke, i to odredaba člana 186. u vezi sa članom 277. ZOO, potpuno utvrđeno, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPPodlučio kao u izreci presude. 14. U odnosu na dio odluke kojim je reviziju odbio i drugostepenu presudu potvrdio, Vrhovni sud je istakao da pri utvrđenoj činjenici da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, on ima pravo na naknadu plaće za period za koji je utvrđeno da je na čekanju posla, tj. "od 1. novembra 1999. do 5. maja 2000. godine", što mu je i dosuđeno, a ne i za period za koji apelant kao revident navodi u reviziji. Visina naknade plaće za pripadajući period čekanja na posao, kao i pravo na otpremninu utvrđeni su pravilno, u skladu i na način propisan članom 143. ZOR-a, što, također, nije sporno. Vrhovni sud je zaključio da su materijalno pravo i citirana odredba člana 143. ZOR-a, na osnovu kojeg je trebalo odlučiti i o dijelu tužbenog zahtjeva koji je odbijen, pravilno primijenjeni, te da stoga ni u tom dijelu, nasuprot pogrešnim apelantovim tvrdnjama, nema pogrešne primjene materijalnog prava. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice prilikom utvrđivanja iznosa plaće koji mu pripada, jer je neosnovano primijenio odluku koja se odnosi na općinu Livno (on je iz Tomislav-Grada), te da je nejasno kako je navedeni sud utvrdio datum početka čekanja posla, što su Kantonalni sud i Vrhovni sud prihvatili kao nesporne činjenice. Apelant smatra da mu je navedenim utvrđenjima nepravedno oduzet radni staž od 1993. godine do decembra 1999. godine, kao i da su time sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su po službenoj dužnosti trebali utvrditi visinu uplate doprinosa, te da nisu obrazložili odluke na zadovoljavajući način. Prema apelantovom navodu, njegovo upućivanje na čekanje je nezakonito, jer se sa čekanjem nikada nije saglasio i istovremeno predstavlja diskriminaciju na nacionalnoj osnovi, jer njegovo radno mjesto nikada nije ukinuto, već je zaposleno lice bošnjačke nacionalnosti koje do tada nije imalo ni dana radnog iskustva. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, jer u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da iz apelacije nije jasno u čemu se sastoje navodne povrede apelantovih ustavnih prava, te da je taj sud, kao drugostepeni, detaljno obrazložio svoju odluku. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 18. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je postupak proveden u skladu sa zakonom, te da je apelacija neosnovana. 19. U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da apelantu nisu povrijeđena navedena prava, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 20. UZakonu o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001381 od 4. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 28. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao pitanja koja pokreće apelant ovom apelacijom. Naime, Ustavni sud je o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu raspravljao u svojoj Odluci brojAP 1981/07(vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 1981/07od 14. oktobra 2009. godine objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09). U navedenoj odluci, koja je dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda (www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke. 29. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da"član 143. st. 1. i 2. ZOR-a sadrži odredbe kojima je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu ZOR-a, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. ZOR-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. ZOR-a navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da ZOR nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. ZOR-a koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud, također, primjećuje da u ZOR-u ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu i onih koji će se smatrati da jesu". 30. Ustavni sud smatra da ni u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i stav 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu Zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stavu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143.a ZOR-a, prema kojoj"zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu -"Službene novine Federacije BiH" broj 32/00)podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, ..."Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a već upravo insistira na istim pravima lica na koja se primjenjuje stav 1. i lica na koja se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a. 31. U odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelantovu reviziju i potvrđujući presudu drugostepenog suda, proizvoljno primijenio pravo kada je ocijenio neosnovanim apelantov revizijski prigovor da mu je trebalo priznati status radnika na čekanju u neprekidnom trajanju od 5. augusta 1993. godine pa do dana podnošenja zahtjeva poslodavcu 1. decembra 1999. godine, obrazlažući da je apelantu ovaj status pravno priznat od momenta kada se obratio poslodavcu za uspostavljanje statusa zaposlenika na čekanju od kada proizlaze ostala apelantova prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku brojAP 299/06donesenu 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine).Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostave radnopravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje, jer je apelantica propustila iznijeti revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, a to pravo joj je priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego što je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelantov revizioni navod stavom da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 143. ZOR-a) kada je, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantu radnopravni status uspostavljen samo za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine, a odbijajući apelantov zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa za period od 5. augusta 1993. godine do 1. decembra 1999. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnika na čekanju apelantu priznat od momenta kada se apelant obratio poslodavcu za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelantova prava u vezi s utvrđenim radnopravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestepenih sudova, nije obrazložio zbog kojih bi razloga ostvarivanje prava iz člana 143. ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su tumačili nižestepeni sudovi i koje je prihvatio Vrhovni sud. 33. Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog, a pogotovo bez objektivnog, obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bilo rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine, kada jeex legeprestao radni odnos svim radnicima na čekanju, pa i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio zbog kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su lica bila u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. decembra 1991. godine, ili im je nakon tog datuma radnopravni status bio neodređen u oba slučaja uslijed ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako, u slučaju da nastave da rade, ne bi imali prekid staža osiguranja od 7 ili 8 godina. 34. Imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a, prilikom odlučivanja o periodu uspostavljanja radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav protegao i na odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantu pripadaju prema članu 143. ZOR-a i čije je ostvarivanje apelant zahtijevao u postupcima pred redovnim sudovima. Obrazloženja koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoljnim u kontekstu pravilne primjene člana 143. ZOR-a. 35. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a u odnosu na period od 5. augusta 1993. godine do 1. decembra 1999. godine, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Ostali navodi 36. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelant, primjenom člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju posla uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu protumačili pozitivnopravne propise, konkretno član 143. ZOR-a, na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je iratio legisnavedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene člana 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog člana. 38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 591/11, rješavajući apelacijuRame Brkića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaRame Brkića, Emira Selimovića i Ibrahima Hodžićapodnesena protiv rješenjâSuda Bosne i Hercegovine br. X-KRN-10/945 od 28. siječnja 2011. godine i X-KRN-10/945 od 10. siječnja 2011. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ramo Brkić, Emir Selimović i Ibrahim Hodžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, koje zastupaju Alaga Bajramović i Hasan Veladžić, odvjetnici iz Bihaća, podnijeli su 7. veljače 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâSuda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-10/945 od 10. i 28. siječnja 2011. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da apelantima odmah dostavi sve dokaze bitne za "procjenu zakonitosti pritvora u smislu odredbe članka 47. stavak 2. ZKPBiH". II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 10. veljače 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužiteljstvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 17. veljače 2011. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Tužiteljstva BiH i Suda BiH su dostavljeni apelantima 18. veljače 2011. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tužiteljstvo BiH provodi istragu broj T 20 0 KT 0000 760 105 protiv apelanata (i drugih osumnjičenih) zbog kaznenog djela organiziranog kriminala iz članka 250. st. 2. i 3. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa kaznenim djelima zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), protuzakonitog posredovanja iz članka 382. KZFBiH, primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. KZFBiH, davanja dara i drugih oblika koristi iz članka 381. KZFBiH, porezne utaje iz članka 210. KZBiH, šumske krađe iz članka 316. KZBiH i krivotvorenja službene isprave iz članka 389. KZFBiH. 7. Na prijedlog Tužiteljstva BiH, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 13. prosinca 2010. godine kojim je apelantima odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji može trajati najduže do 11. siječnja 2011. godine, iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH. Odlučujući o žalbama podnesenim protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 21. prosinca 2010. godine kojim je odbio kao neutemeljene žalbe apelanata, a djelomično je uvažio žalbu Tužiteljstva BiH, te je navedeno rješenje preinačio i apelantima odredio pritvor i iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. 8. Sud BiH je potom, odlučujući o prijedlogu Tužiteljstva BiH, na temelju članka 135. stavak 2. ZKPBiH, donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 10. siječnja 2011. godine kojim je prema apelantima produžio pritvor za naredna dva mjeseca na način da pritvor može trajati do 11. ožujka 2011. godine iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. točke (b) i (d) ZKPBiH. 9. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je 10. siječnja 2011. godine održao ročište na kojem je Tužiteljstvo BiH usmeno obrazložilo prijedlog za produženje pritvora i na kojem su se apelanti i njihovi branitelji usmeno očitovali na podneseni prijedlog. Sud BiH je naveo da je postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret, kao opće formalnopravne pretpostavke za zakonitost određivanja mjere pritvora, utvrdio na temelju dokaza koje je Tužiteljstvo BiH podnijelo uz svoj prijedlog. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je Tužiteljstvo BiH dostavilo Sudu BiH Izvješće o počinjenom kaznenom djelu Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine od 9. prosinca 2010. godine (u daljnjem tekstu: Izvješće SIPA-e), zatim 16 pojedinačno navedenih zapisnika o ispitivanju osumnjičenih i 19 pojedinačno navedenih zapisnika o saslušanju svjedoka, kao i više izvješća o poduzetim mjerama i radnjama. Dalje, Tužiteljstvo BiH je u prilog postojanju osnovane sumnje Sudu BiH dostavilo i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnike o izvršenom pretresu, te zapisnike o dobrovoljnoj predaji predmeta koji glase na imena apelanata. 10. Sud BiH je, dalje, naveo da iz Izvješća SIPA-e, a prvenstveno iz rezultata posebnih istražnih radnji koje su provedene prema naredbama Suda BiH, proizlazi osnovana sumnja da je prvoapelant počinio kaznena djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. KZFBiH, protuzakonitog posredovanja iz članka 382. KZFBiH i primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. KZFBiH, radnjama koje su činjenično pobliže opisane u rješenju suda. Osim toga, Sud BiH je u rješenju konkretizirao dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja za svako pojedinačno kazneno djelo koje se prvoapelantu stavlja na teret. 11. Dalje je Sud BiH naveo da, u odnosu na drugoapelanta, osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. KZFBiH i primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. KZFBiH kao i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 389. KZFBiH proizlazi iz Izvješća SIPA-e, zatim iz rezultata provođenja posebnih istražnih radnji–nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i iskaza svjedoka J. D. kao i iskaza osumnjičenog M. Ć. 12. U odnosu na trećeapelanta, Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. KZBiH a u vezi sa kaznenim djelom zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. KZFBiH, kaznenim djelima protuzakonitog posredovanja iz članka 382. KZFBiH, porezne utaje iz članka 310. KZBiH, davanja dara i drugih oblika koristi iz članka 381. KZFBiH, šumske krađe iz članka 316. KZFBiH također se temelji na istom dokaznom materijalu kao i za prvoapelanta i drugoapelanta, koji je nastao kao rezultat provođenja posebnih istražnih radnji, uključujući i zapisnike o saslušanju svjedoka. Zbog navedenih činjenica, Sud BiH je istakao da je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti kao pripadnici organizirane grupe ljudi počinili kaznena djela kojim ih Tužiteljstvo BiH tereti. 13. Sud BiH je, također, istakao da pravni standard pojma "osnovana sumnja", na način određen člankom 20. točka 1. ZKPBiH, predstavlja viši stupanj sumnje utemeljen na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno kazneno djelo. Zaključak o postojanju osnovane sumnje je faktičko pitanje koje sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, na temelju dobivenih dokaza i na temelju slobodne ocjene dokaza, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvantificirala razina sumnje. U vezi s tim, Sud BiH je naglasio da, u ovoj fazi postupka, stupanj uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na učešće apelanata u inkriminiranim radnjama sasvim sigurno je nižeg stupnja u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice i nadasve odlučivanja o krivnji. Sud BiH je istakao da trenutno nije moguće detaljno utvrditi strukturu organizacije čiji su, kako se osnovano sumnja, apelanti bili pripadnici, niti je moguće precizno utvrditi konkretne radnje pojedinih osoba, te se upravo zato istraga i dalje vodi s ciljem prikupljanja ostalih bitnih dokaza i tragova za potpuno razjašnjenje konkretne kaznene stvari. 14. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da se radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvaća velik broj osumnjičenih koji se terete za ozbiljna i teška kaznena djela. Osim toga, Sud BiH je istakao da sama priroda djela kao i okolnost da se, kako se osnovano sumnja, radi o dobro organiziranoj grupi osoba sa podijeljenim ulogama, koja se kontinuirano bavi nizom nezakonitih radnji, ukazuju na to da se apelanti i drugi osumnjičeni međusobno veoma dobro poznaju ili bar znaju jedni za druge kao i za potencijalne svjedoke te druge osobe koje su na neki način doprinijele izvršenju inkriminiranih radnji. Također, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o velikom broju osumnjičenih, od kojih se veći broj nalazi na slobodi, te imajući u vidu karakter i težinu predmetnih kaznenih djela kao i položaj i njihove funkcije, Sud BiH je naveo da se opravdano može očekivati da bi apelanti puštanjem na slobodu stupili u kontakt sa suosumnjičenim i utjecali na njih kako bi promijenili iskaze a sve s ciljem izbjegavanja ili umanjenja kaznenopravne odgovornosti. Također, Sud BiH je naveo da smatra da bi apelanti mogli na isti način doći u posjed materijalnih dokaza koji još uvijek nisu oduzeti a za koje zasigurno znaju da postoje, te ih uništiti ili izmijeniti, koja opasnost se jedino efikasno može otkloniti mjerom pritvora. Dalje je Sud BiH naveo kao bitne i okolnosti da još uvijek nisu saslušani svi svjedoci i osumnjičeni, da nije izvršena analiza rezultata posebnih istražnih radnji koja može ukazati na nove potencijalne osumnjičene i da nisu osigurani svi materijalni dokazi bitni za konkretan postupak. Budući da Tužiteljstvo BiH tek treba po prvi put ispitati velik broj svjedoka i suučesnika i osigurati dokaze bitne za ovaj postupak, imajući u vidu veoma osjetljivu fazu postupka, neophodno je da se osiguraju potrebni uvjeti za daljnje nesmetano i efikasno provođenje istrage. 15. Sud BiH je naveo da zaključak o postojanju razloga za pritvor prema apelantima iz članka 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH izvodi na temelju činjenica i okolnosti koje u svojoj ukupnosti čine "naročite okolnosti" čime se osnovano zaključuje da su apelanti bili umiješani u nedopušteno ponašanje. Naime, Sud BiH je istakao da nije potrebno dokazivati konkretan utjecaj na svjedoke i suučesnike od samih apelanata jer okolnost da se nalaze u pritvoru to objektivno onemogućava tako da je i sama osnovana bojazan da će se utjecaj desiti dovoljna da sud stekne uvjerenje da će apelanti boravkom na slobodi, direktno ili indirektno, kontaktirati svjedoke ili suučesnike s ciljem opstruiranja vođenja kaznenog postupka. Prema stavu Suda BiH, dovoljno je da sve okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja kao i da bi apelanti mogli imati koristi od tog utjecaja, neovisno o tome ima li direktnih dokaza da su direktno uključeni u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoke i suučesnike i ometanje postupka. Zbog toga je Sud BiH naveo da smatra da i dalje postoje okolnosti iz članka 132. stavak 1. točka (b) za produženje pritvora prema apelantima. 16. Dalje, u pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je nesporno da se apelantima stavlja na teret izvršenje kaznenog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen zakonom propisani objektivni uvjet za pritvor, sukladno članku 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. Sud BiH je, također, naveo da je prilikom utvrđivanja izvanrednih okolnosti imao u vidu da su apelanti osobe koje su najvećim dijelom "čuvari javnog reda i mira na najvišim policijskim funkcijama", odnosno osobe koje su zadužene za sprječavanje i otkrivanje kriminalnih aktivnosti i "od kojih se, u najmanju ruku, očekuje doslovno poštivanje slova zakona". Također je Sud BiH naveo da je nužno imati u vidu i da se apelantima stavlja na teret da su zlouporabili veoma odgovorne funkcije, da se radi o cijelom nizu korupcijskih djela koja su kontinuirano činjena duže razdoblje. Prema zaključku Suda BiH, utemeljeni su navodi Tužiteljstva BiH da je pažnja građana usmjerena prema policijskim strukturama i da kod njih postoji osjećaj revolta i uznemirenosti. U takvoj situaciji, puštanje na slobodu apelanata dovelo bi do stvarne prijetnje javnom redu i miru, naročito kada se ima u vidu da je predmetni slučaj medijski propraćen i da je u fokusu javnosti. Zbog toga je Sud BiH zaključio da je ispunjen i pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. 17. Apelanti su protiv navedenog rješenja podnijeli žalbu u kojoj su, između ostalog, istakli da je prvostupanjsko vijeće počinilo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koja se ogleda u kršenju odredbe članka 47. ZKPBiH. Naime, apelanti su istakli da im nisu dostavljeni dokazi na kojima se temelji osnovana sumnja, sa akcentom na naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji. Posljedično tome, prema tvrdnjama apelanata, obrana je uskraćena u pravu da preispita zakonitost pritvora. Dalje, apelanti su istakli da smatraju da su dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti dokazi (zato što su posebne istražne radnje trajale duže nego što je to zakonom propisano), pa je i sama odluka o pritvoru nezakonita. 18. Odlučujući o žalbama apelanata, Apelacijsko vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) donijelo je Rješenje broj X-KRN-10/945 od 28. siječnja 2011. godine kojim su žalbe odbijene kao neutemeljene. U obrazloženju rješenja Apelacijsko vijeće je, s obzirom na žalbene navode apelanata, prije svega istaklo da su posebne istražne radnje koje su za rezultat imale pribavljanje dijela dokaza na kojima se temelji osnovana sumnja poduzete sukladno naredbi suca za prethodni postupak, kako je to propisano odredbom članka 118. stavak 1. ZKPBiH. Dalje je sud naveo da je odredbom članka 119. ZKPBiH propisano da će nakon poduzimanja posebnih istražnih radnji iz članka 116. ZKPBiH sudac za prethodni postupak bez odlaganja obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta o njezinom poduzimanju a kako bi ta osoba mogla zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je mjera bila provedena. Navedena odredba, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, podrazumijeva obavještavanje osobe o provedenoj posebnoj istražnoj radnji a ne dostavljanje same naredbe na temelju koje je posebna istražna radnja provedena. Ukoliko sudac za prethodni postupak nije obavijestioŠapelanteĆo poduzimanju posebnih istražnih radnji, to je zasigurno propust suda, koji će, ukoliko postupak dođe u fazu glavnog pretresa, pri odlučivanju o postojanju kaznenog djela i krivice apelanata ocijeniti pretresno vijeće u okviru ocjene zakonitosti dokaza. U ovoj fazi postupka, Apelacijsko vijeće smatra da je preuranjeno baviti se ocjenom zakonitosti prikupljenih dokaza. Pri tome je istaknuto da se osnovana sumnja u konkretnom slučaju ne temelji isključivo na sadržaju dokaza pribavljenih kroz vršenje posebnih istražnih radnji, nego i na izjavama ostalih osumnjičenih i saslušanih svjedoka. Svi ti dokazi u svojoj ukupnosti stvaraju uvjerenje Apelacijskog vijeća da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret, te da je time ispunjen opći uvjet za produženje pritvora, kako je to, prema stavu Apelacijskog vijeća, pravilno utvrdilo i prvostupanjsko vijeće. 19. Dalje, u odnosu na prigovore apelanata o kršenju odredbe članka 47. ZKPBiH, Apelacijsko vijeće je istaklo da je navedenom odredbom propisano da branitelj ima pravo razmatrati spise i pribavljene dokaze koji idu u korist ŠapelantimaĆ, ali da se navedeno pravo branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Također, stavak 2. istog članka propisuje da će tužitelj uz prijedlog za određivanje ili produženje pritvora sudu dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja. U konkretnom slučaju, sukladno ovlastima iz članka 47. stavak 2. ZKPBiH, tužitelj je ocijenio da će objelodanjivanje dokaza obrani ugroziti ciljeve istrage, pa su dokazi dostavljeni samo sudu, radi ocjene zakonitosti pritvora i radi obavještenja branitelja. Sud je ocijenio sve dostavljene dokaze na temelju kojih je donio pobijanu odluku o pritvoru. Apelacijsko vijeće je, dalje, istaklo da, s druge strane, kroz izlaganje tužitelja na ročištu povodom razmatranja prijedloga za određivanje i produženje pritvora, zatim kroz sadržaj samih prijedloga Tužiteljstva BiH, te pobijanih rješenja suda, apelanti i njihovi branitelji su se upoznali, u mjeri neophodnoj za ovu fazu postupka, sa sadržajem dokaza na kojima se odluka o pritvoru temelji, te su ih mogli i pobiti. Tome u prilog, prema navodima Apelacijskog vijeća, idu i činjenice da su pojedini branitelji pobijali sadržaj pojedinih dokaza Tužiteljstva BiH, te je tako branitelj apelanata ukazao na promjene u sadržaju iskaza koje su dali pojedini osumnjičeni. Stoga je Apelacijsko vijeće istaklo da smatra da prava apelanata, garantirana odredbama ZKPBiH i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), nisu uskraćena postupanjem suda na navedeni način, nego da je, naprotiv, prvostupanjsko vijeće postupilo sukladno odredbi članka 47. stavak 2. ZKPBiH. 20. Osim toga, Apelacijsko vijeće je istaklo da su, suprotno navodima apelanata, u pobijanom rješenju opisane djelatnosti organizirane grupe kojoj su apelanti, kako se osnovano sumnja, pripadali ali i, suprotno istaknutim prigovorima branitelja, konkretizirane radnje koje se stavljaju na teret svakome od njih. Stoga je Apelacijsko vijeće navelo da su zaključci pobijanog rješenja o postojanju osnovane sumnje pravilno doneseni, dok su neutemeljeni žalbeni prigovori apelanata kojima se pobija postojanje osnovane sumnje. 21. Dalje je Apelacijsko vijeće istaklo da je ožalbenim rješenjem pravilno utvrđeno postojanje osnovane bojazni da će apelanti, ukoliko budu pušteni na slobodu, uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak, kao i postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače, dakle da je u odnosu na apelante i druge osumnjičene utemeljeno produženje pritvora i po ovoj pritvorskoj osnovi. Naime, utemeljeno se sumnja da su apelanti niz radnji zbog kojih se protiv njih vodi istraga poduzeli u okviru organizirane grupe, te da su kao članovi te grupe inkriminirane radnje poduzimali kontinuirano tijekom dužeg razdoblja, u okviru sustava podijeljenih uloga, iz kojih okolnosti proizlazi da se međusobno dobro poznaju ili da bar znaju jedni za druge. I prema ocjeni Apelacijskog vijeća, istaknute okolnosti stvaraju realnu bojazan da će apelanti, u slučaju da budu pušteni na slobodu, stupiti u kontakt sa drugim osobama, suizvršiteljima koji su i dalje na slobodi ili potencijalnim svjedocima, te utjecati na njih u smislu davanja iskaza koji bi umanjivali ili isključivali njihovu kaznenu odgovornost. Navedeno je da su apelanti osobe koje su obavljale značajne funkcije u policiji, te kao takve uživale autoritet među svojim podređenim ali i osobama koje to nisu ali su bile svjesne njihovog položaja i ovlasti koje oni nose. Apelacijsko vijeće je, dalje, istaklo da, iako su apelanti suspendirani sa dužnosti koje su obavljali zbog kaznenog postupka koji je u tijeku protiv njih, ta činjenica ne isključuje mogućnost da iskoriste kontakte, poznanstva i autoritet koji su uživali, te utjecajem na svjedoke i dojučerašnje suučesnike istragu Tužiteljstva BiH odvedu u krivom smjeru. Apelacijsko vijeće je istaklo da podržava stav prvostupanjskog vijeća iznesen u pobijanom rješenju, tj. da je pritvor prema apelantima mjera koja je upravo spriječila konkretizaciju takvog utjecaja, što joj i jeste svrha, dok sve ostale okolnosti upućuju na zaključak da osnovana bojazan da bi se takav utjecaj desio egzistira na strani svih apelanata, a što je nužno spriječiti. Apelacijsko vijeće je istaklo i da Tužiteljstvo BiH i dalje aktivno poduzima istražne radnje koje obuhvaćaju i saslušanje svjedoka, ispitivanje osumnjičenih koji žele iznijeti svoju obranu i kazati više nego što je prvobitno obuhvaćeno njihovim iskazima, osiguranje drugih dokaza koji su pribavljeni u ovom predmetu, te je, prema ocjeni Apelacijskog vijeća, nužno osigurati uvjete da se započeta istraga uspješno okonča. Zbog toga je i Apelacijsko vijeće zaključilo da smatra da je utemeljeno produženje pritvora prema apelantima iz pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka (b) ZKPBiH. 22. Također je Apelacijsko vijeće istaklo da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog vijeća i za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih u članku 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH jer je prvostupanjsko vijeće pravilno ocijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je postojanje izvanrednih okolnosti našlo u činjenici da su apelanti u ovom predmetu najvećim dijelom čuvari javnog reda i mira na najvišim policijskim funkcijama, te da su, kako se osnovano sumnja, sami sudjelovali u izvršenju predmetnih kaznenih djela, iako je njihov zadatak, imajući u vidu funkcije koje su obavljali, upravo sprječavanje i otkrivanje takvih aktivnosti drugih učinitelja. Navedeno je da činjenica da veći broj osumnjičenih u ovom predmetu dolazi iz najviših policijskih struktura od kojih se očekuje poštivanje zakona, te da su oni javno označeni kao pripadnici ove grupe koja je kontinuirano, kako se osnovano sumnja, vršila raznovrsna kaznena djela, umjesto da poduzima radnje na otkrivanju počinitelja takvih djela, te unijela osjećaj nesigurnosti ali i revolta među stanovništvom u cijeloj zemlji. Sve te okolnosti bile su od utjecaja na velik interes javnosti i medija za dešavanja u konkretnom predmetu, te je navedeno da bi puštanje osumnjičenih na slobodu u ovoj fazi postupka moglo izazvati javne reakcije građana koje bi u konačnici za rezultat mogle imati i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Apelacijsko vijeće je istaklo i da je razmotrilo i druge prijedloge apelanata za zamjenu mjere pritvora drugim mjerama zabrane ali da je ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja zaključilo da je pritvor, u ovoj fazi postupka, jedina mjera kojom se može osigurati uspješno vođenje kaznenog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelanti smatraju da im je pobijanim rješenjima prekršeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.(c) i st. 2. i 4. Europske konvencije. 24. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo iz članka 5. stavak 1. točka (c) Europske konvencije jer Sud BiH nije naveo konkretne činjenice ili okolnosti koje bi bile temelj za zaključivanje da bi apelanti puštanjem na slobodu mogli utjecati na suosumnjičene da promijene svoj iskaz. Prema navodima apelanata, iz prijedloga za produženje pritvora je vidljivo da su u Tužiteljstvu BiH saslušani svi suosumnjičeni pa nije jasno tko su ti novi potencijalni suučesnici, niti su takve osobe navedene u pobijanom rješenju. Apelanti smatraju da to samo po sebi dovodi do zaključka da je objektivno prestala mogućnost da apelanti ometaju istragu utjecajem na ostale suosumnjičene–suučesnike. Također, apelanti su istakli da u obrazloženjima rješenja Suda BiH nije konkretno naveden ni jedan svjedok koji bi u daljnjoj fazi istrage trebao biti saslušan. Prema tome, objektivna je činjenica da su sve osobe saslušane i da je prestao razlog iz bojazni da bi osumnjičeni mogli utjecati na svjedoke i na takav način ometati daljnju istragu. Apelanti navode da je neutemeljeno i mišljenje Suda BiH da bi oni mogli doći u posjed materijalnih dokaza koji još uvijek nisu izuzeti a za koje apelanti zasigurno znaju da postoje, te ih uništiti ili izmijeniti, koja se opasnost jedino može otkloniti mjerom pritvora. Za ovakav stav nisu dati nikakvi razlozi nego samo proizvoljni zaključci. Prema navodima apelanata, samo postojanje pretpostavki nije dovoljno jer moraju postojati objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana osnova za produženje pritvora iz točke (b), a takvih okolnosti i argumenata nema. Osim toga, apelanti tvrde da su obrazloženja Suda BiH, koja se odnose na postojanje razloga za produženje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH, neutemeljena i paušalna. Apelanti ističu da nije dokazano da bi njihovim puštanjem na slobodu došlo do "revolta među stanovništvom u cijeloj zemlji". Apelanti su istakli da Sud BiH nije ocijenio okolnost da su suspendirani sa svojih dužnosti do okončanja kaznenog postupka i da zbog toga objektivno više nemaju nikakav utjecaj niti bi njihovo puštanje na slobodu moglo proizvesti bilo kakvu reakciju javnosti u smislu stvarne prijetnje narušavanju javnog reda i mira. 25. U obrazloženju navoda o kršenju članka 5. stavak 2. Europske konvencije apelanti ističu da Tužiteljstvo BiH u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora a potom i Sud BiH prilikom odlučivanja o podnesenim prijedlozima nisu obavijestili apelante o "optužbama" koje im se stavljaju na teret. Na ovaj način je, prema navodima apelanata, povrijeđeno njihovo pravo na informaciju o "svim optužbama koje se vode protiv njih". U vezi s tim, apelanti ističu da su u prijedlozima Tužiteljstva samo navedeni nazivi kaznenih djela iz Kaznenog zakona, ali nisu opisane optužbe, odnosno kaznenopravne radnje koje im se stavljaju na teret. Samo imenovanje kaznenog djela za uhapšene i pritvorene ne znači ništa ako se pri tome činjenično ne opišu radnje koje im se stavljaju na teret kao kazneno djelo. 26. Dalje, apelanti navode da im je povrijeđeno pravo da pobijaju zakonitost lišenja slobode pred sudom, čime im je povrijeđeno pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije. U vezi s tim, apelanti su istakli da im "nije dana mogućnost da se upoznaju sa dokazima" na kojima Tužiteljstvo BiH temelji svoje prijedloge za određivanje i produženje pritvora, a Sud BiH svoja rješenja o određivanju i produženju pritvora. Na ovaj način, prema tvrdnjama apelanata, njima nije omogućeno da na valjan i zakonit način pobijaju zakonitost lišavanja slobode i određivanje pritvora. Apelanti ističu da su oni imali argumente za osnovanu sumnju da su posebne istražne radnje koje su poduzete u ovom slučaju nezakonite, ali im ništa nije dostavljeno kako bi to mogli kvalitetno pobijati. Apelanti su od Suda BiH i Tužiteljstva BiH tražili na uvid sve dokaze sa kojima raspolaže Tužiteljstvo BiH kao i naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, zatim od Suda BiH da im se dostave svi dokazi koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, međutim, nije im dostavljeno ništa izuzev izvješća i prijedloga za produženje pritvora. Takvo postupanje je, prema navodima apelanata, direktno kršenje odredbe članka 47. st. 1. i 2. ZKPBiH. Obrani se moraju dostaviti dokazi bitni za provjeru zakonitosti pritvora. Apelanti smatraju da je neprihvatljiv stav koji je iznijet u rješenju Suda BiH od 28. siječnja 2011. godine da je dovoljno da tužitelj takve dokaze dostavi samo sudu bez njihovog objelodanjivanja osumnjičenim. Apelanti smatraju da zakon podrazumijeva da se o bitnim dokazima za procjenu zakonitosti pritvora moraju obavijestiti branitelji osumnjičenih "a to znači da se oni moraju dostaviti braniteljima". Budući da apelantima nisu dostavljeni traženi dokazi, oni smatraju da je time počinjena "drastična povreda" odredbe članka 5. stavak 4. Europske konvencije. Također, apelanti ističu da je protiv njih poduzeto više posebnih istražnih radnji prema naredbama Suda BiH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje osoba). Nakon okončanja poduzetih radnji, Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su bili dužni dostaviti apelantima sve dokaze vezane za te posebne istražne radnje kako bi se one mogle pobijati. Međutim, sud apelantima nije dostavio naredbe da se o njima očituju i eventualno ih pobiju. 27. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Sudu BiH da apelantima, odnosno njihovim braniteljima odmah dostavi sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, u smislu odredbe članka 47. stavak 2. ZKPBiH. Zahtjev za privremenu mjeru apelanti su obrazložili argumentima koje su istakli u prilog tvrdnjama da im je povrijeđeno pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 28. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da su Izvanpretresno i Apelacijsko vijeće dali jasne i razumljive razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja pobijanih odluka. U pogledu navoda apelanata o povredi članka 5. stavak 2. Europske konvencije, Sud BiH je naveo da su apelanti, počevši od donošenja rješenja o određivanju pritvora od 13. prosinca 2010. godine, obaviješteni o kaznenim djelima kojima se terete kao i o radnjama koje se svakom od njih pojedinačno stavljaju na teret. U prilog istaknutim tvrdnjama, Sud BiH je dostavio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 13. prosinca 2010. godine. Dalje je Sud BiH naveo da je iste zaključke u pogledu inkriminiranih radnji apelanata izvelo i Izvanpretresno vijeće prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora prema apelantima, kao i Apelacijsko vijeće prilikom odlučivanja o žalbama apelanata. Osim toga, Sud BiH je naveo da je, u odnosu na prigovore vezane za povredu članka 47. stavak 2. ZKPBiH, tužiteljeva diskrecijska ocjena koje će dokaze dostaviti obrani, imajući u vidu zaštitu istrage koja još uvijek nije okončana. Naime, evidentno je da se u konkretnom slučaju radi o dosta složenoj istrazi kojom je obuhvaćen velik broj osumnjičenih, te da istražne radnje još uvijek traju. Pri takvom stanju stvari, Tužiteljstvo BiH je dostavilo Sudu BiH sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, o čemu je obrana apelanata obaviještena. Također je Sud BiH naveo da je pravilno primijenjen članak 47. stavak 2. ZKPBiH i u odnosu na zahtjev apelanata za dostavu naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji kao i za ostale dokaze. 29. Tužiteljstvo BiH je navelo da su apelanti već prilikom prvog ispitivanja upoznati sa optužbama koje im se stavljaju na teret. Tom prilikom su obaviješteni o tome koja kaznena djela im se stavljaju na teret kao i o kaznenopravnim radnjama koje čine njihova obilježja. U prilog navedenim tvrdnjama, Tužiteljstvo BiH je dostavilo zapisnike o ispitivanju apelanata broj T 20 0 KT 0000 760 10 od 11. prosinca 2010. godine. Osim toga, Tužiteljstvo BiH je istaklo da su i ostali navodi apelanata neutemeljeni i da se u predmetnom postupku postupalo sukladno članku 47. stavak 2. ZKPBiH. V. Relevantni propisi 30.Kazneni zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Članak 250. st. 2. i 3. (2) Tko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal počini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. (3) Tko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem počini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. 31. UZakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase: Članak 47. (1) Tijekom istrage, branitelj ima pravo razmatranja spisa i razgledavanja pribavljenih predmeta koji idu u korist osumnjičeniku. To se pravo branitelju može uskratiti ako se radi o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo ugroziti cilj istrage. (2) Iznimno od stavka (1) ovoga članka, Tužitelj će istodobno s prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak odnosno sucu za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi izvješćivanja branitelja. (3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičenik, optuženik odnosno branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. (4) Sudac, sudac za prethodno saslušanje, sudac, odnosno vijeće i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje obavijesti ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičeniku, odnosno optuženiku. (5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovoga članka, branitelj, osumnjičenik, odnosno optuženik može preslikati sve spise i isprave. Članak 132. (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti: Š...Ć b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače, Š...Ć d) u izvanrednim okolnostima, ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći i zatvorska kazna od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način počinjenja ili posljedice kaznenog djela, ukoliko bi puštanje na slobodu ishodilo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Š...Ć Članak 135. (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudac za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju suca za prethodni postupak, pritvor može trajati najdulje mjesec dana od dana oduzimanja slobode. Nakon proteka toga roka osumnjičenik se može zadržati u pritvoru samo temeljem rješenja o produljenju pritvora. (2) Pritvor se odlukom vijeća (članak 24. stavak (7)), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produljiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba o kojoj odlučuje vijeće žalbenog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Š...Ć Članak 226. stavak 2. (2) Nakon podignuća optužnice, osumnjičenik, odnosno optuženik i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Članak 228. st. 4. i 5. (4) Nakon što se potvrde pojedine ili sve točke optužnice, osumnjičenik dobiva status optuženika. Sudac za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženiku i njegovu branitelju. (5) Sudac za prethodno saslušanje će bez odgode dostaviti optužnicu optuženiku koji je na slobodi, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 sata nakon potvrde optužnice. Sudac za prethodno saslušanje izvijestit će optuženika o tome da u roku od 15 dana od dana dostave optužnice ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da će ročište o izjašnjenju o krivnji biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim prigovorima odnosno po isteku roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti prijedloge dokaza koje namjerava izvesti na glavnoj raspravi. Članak 233. (1) Prethodnim prigovorima se: ŠĆ d) pobija zakonitost dokaza, ŠĆ VI. Dopustivost 32. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 34. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KRN-10/945 od 28. siječnja 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelanti su primili 4. veljače 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. veljače 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da su im njima povrijeđena prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. 37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: Š...Ć d) Prava na slobodu i sigurnost osobe. Š...Ć 38. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne. 2. Svako tko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega. Š...Ć 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. Š...Ć 39. U konkretnom slučaju apelanti su osobe lišene slobode i nalaze se u pritvoru na temelju odluka redovnih sudova o određivanju i produžavanju pritvora, pa se pozivaju na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.(c) i st. 2. i 4. Europske konvencije. Članak 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije 40. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članku 5. Europske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u temeljna prava zaštićena Europskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Članak 5. Europske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dani su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće proizvoljno biti lišen slobode (vidi Europski sud za ljudska prava,Quinn,presuda od 22. ožujka 1995. godine, serija A-311; iWinternjerp,presuda od 24. listopada 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto sukladno suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt, čak i kada prema stajalištu suda to nije suštinski važno, to može dovesti do kršenja članka 5. stavak 1 (vidi Europski sud za ljudska prava,Bozano,presuda od 18. prosinca 1986. godine, serija A-111; iVan der Leer,presuda od 21. veljače 1990. godine, serija A-170). 41. U konkretnom slučaju apelanti se, između ostalog, žale da im je sud odredio i produžio pritvor iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točke (b) i (d) ZKPBiH a da nije naveo konkretne činjenice ili okolnosti iz kojih proizlazi osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu mogli poduzeti radnje kojima bi Tužiteljstvo bilo spriječeno da prikupi dokaze niti je konkretizirao koje naročite okolnosti ukazuju na to da bi mogli utjecati na svjedoke i suučesnike. Osim toga, ističu da nisu konkretizirani ni razlozi i indicije za to da bi puštanje na slobodu apelanata dovelo do stvarne prijetnje javnom redu i miru. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja zakonitosti daljnjeg produžetka pritvora apelantima neće (i ne treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članku 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. Kroz praksu Europskog suda za ljudska prava, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje, odnosno daljnje produžavanje pritvora prihvaćeni su: (a) "rizik od prikrivanja dokaza" (vidi presudu u predmetuWemhoffod 27. lipnja 1968. godine), (b) "ozbiljnost prekršaja" (vidi presudu u predmetuKemmacheod 27. studenoga 1991. godine), (c) "implicitna opasnost utjecaja na svjedoke" (vidi presudu u predmetuRingeisenod 16. srpnja 1971. godine), (d) "opasnost od dosluha (dogovora)" (vidi presudu u predmetuB protiv Austrijeod 28. ožujka 1990. godine), (e) "rizik od pritiska na svjedoke" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. lipnja 1991. godine), i (f) "očuvanje javnog reda" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. lipnja 1991. godine). Ustavni sud je mišljenja kako su navedeni razlozi za postojanje pritvora u konkretnom slučaju sadržani u odredbama članka 132. stavak 1. točke (b) i (d) ZKPBiH. 42. Ustavni sud podsjeća na to da je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teretconditio sine qua nonza određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud za ljudska prava,Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). 43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz pobijanog rješenja kojim je apelantima produžen pritvor prema prijedlogu Tužiteljstva BiH proizlazi da je Sud BiH o produženju pritvora apelantima odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelanti i drugi osumnjičeni kao i njihovi branitelji. Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja pobijanih rješenja. Također, Ustavni sud zapaža da rješenje o produženju mjere pritvora apelantima sadrži obrazloženje iz kojeg proizlazi da je sud ocijenio postojeće dokaze i druge okolnosti koje, prema mišljenju suda, opravdavaju donošenje rješenja o pritvoru. Sud BiH je u svojim odlukama ukazao na to koje dokaze je ocijenio pri utvrđivanju postojanja osnovane sumnje (ovi dokazi ocijenjeni su pojedinačno i u uzajamnoj vezi), te najzad, dana su jasna i precizna obrazloženja u prilog njihovom prihvaćanju. Ustavni sud smatra da je u pobijanom rješenju sud dao vrlo jasno obrazloženje na temelju kojih dokaza je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH i Europske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH. 44. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantima, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz članka 132. stavak 1. točke (b) i (d). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorska osnova iz članka 132. stavak 1. točka (b) jer postoji osnovana bojazan da će apelanti uništiti tragove koji su važni za kazneni postupak, te da postoje i osobite okolnosti koje pokazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u donesenim rješenjima naglasio kako se u konkretnom slučaju radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi, koja obuhvaća velik broj osumnjičenih (17) koji se terete za ozbiljna i teška kaznena djela i u kojoj je još uvijek u tijeku analiza dokumentacije prikupljene provođenjem posebnih istražnih radnji. Osim toga, Sud BiH je detaljno obrazložio i razloge zbog kojih smatra da postoji osnovana bojazan za ometanje kaznenog postupka, te postojanje naročite okolnosti u konkretnom kaznenom predmetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelanti boravkom na slobodi mogli ometati kazneni postupak utjecanjem na svjedoke i suučesnike, u smislu da promijene svoje iskaze ili da istragu Tužiteljstva "usmjere u krivom smjeru". U takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u pobijanim odlukama, suprotno navodima apelanata, dani vrlo iscrpni i jasni razlozi koji ukazuju na to da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH (težina kaznenih djela, okolnost da su apelanti obavljali najviše policijske funkcije te da uslijed posebnih okolnosti, koje je sud detaljno naveo, postoji prijetnja narušavanju javnog reda kao i izazivanja "uznemirenosti" javnosti). Dana obrazloženja Suda BiH Ustavni sud ne smatra proizvoljnim budući da, prema utvrđenju redovnog suda, egzistiraju izvanredne okolnosti koje, u smislu relevantnih odredaba ZKPBiH, produženje pritvora čine opravdanim. 46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali tvrdnje apelanata da lišavanje slobode u konkretnom slučaju nije bilo sukladno "proceduri koja je propisana nacionalnim zakonom", odnosno da je ono suprotno bilo kojem standardu članka 5.1.(c) Europske konvencije. Članak 5. stavak 2. Europske konvencije 47. Apelanti ističu da ih Tužiteljstvo BiH u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora, a potom i Sud BiH prilikom odlučivanja o podnesenim prijedlozima, nisu obavijestili o optužbama koje im se stavljaju na teret, na koji način im je povrijeđeno pravo iz članka 5. stavak 2. Europske konvencije. 48. Ustavni sud ukazuje na to da članak 5. stavak 2. Europske konvencije zahtijeva da pritvorena osoba bude odmah obaviještena "o svakoj optužbi protiv nje". Obveza iz članka 5. stavak 2. na određeni način se podudara sa obvezom iz članka 6.3.(a) Europske konvencije. Međutim, ove dvije obveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha članka 5. stavak 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha članka 6.3.(a) Europske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje obrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obveza obavještavanja uhapšenog o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz članka 5. stavak 2. Europske konvencije po svom obimu više ograničena (uža) nego ona iz članka 6.3.(a) Europske konvencije, pa je za njezino ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat sa razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Također, "Š...Ć obavještenje o razlozima pritvaranja koje se traži po članu 5. stav 2. ne mora biti formulisano u određenom oblikuŠ...Ć" (vidi Europski sud za ljudska prava,Fox, Campbell i Hartley,presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182). Osim toga, Europski sud za ljudska prava je u predmetuLamy protiv Belgije zaključio da u ovoj fazi postupka ne postoji obveza da se na raspolaganje obrani optužene osobe stavi na uvid dosje, te da nema povrede članka 5. stavak 2. Europske konvencije u situaciji kad su u nalogu za hapšenje, koji je dostavljen aplikantu, navedeni ne samo razlozi za lišenje slobode već i detaljne optužbe protiv njega (presuda od 30. ožujka 1989. godine, serija A, broj 151, st. 31. i 32). 49. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u pobijanim rješenjima činjenično opisane radnje koje su apelanti poduzimali i iz kojih proizlaze bitna obilježja kaznenih djela koja su im stavljena na teret. Dalje, Ustavni sud zapaža, na temelju uvida u zapisnike o ispitivanju apelanata od 11. prosinca 2010. godine, da su apelanti već prilikom prvog ispitivanja u Tužiteljstvu BiH, na temelju članka 78. stavak 2. ZKPBiH, obaviješteni za koja kaznena djela se terete. Ustavni sud primjećuje da su u navedene zapisnike uneseni činjenični opisi radnji koje su apelanti poduzimali a iz kojih proizlaze zakonska obilježja kaznenih djela za koje se apelanti terete, te njihova pravna kvalifikacija. Ustavni sud zapaža da je svaki od apelanata, u prisutnosti branitelja, nakon upoznavanja sa "optužbama" za koje se tereti, izjavio da razumije za što se sumnjiči i koje su osnove sumnje protiv njega, te da je svaki potpisao zapisnik o (prvom) ispitivanju, bez stavljanja bilo kakvih primjedbi. Nakon toga, apelanti su upoznati sa "optužbama" i na ročištima povodom prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje i produženje pritvora. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata da nisu upoznati sa "optužbama" neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 5. stavak 2. Europske konvencije. Članak 5. stavak 4. Europske konvencije (habeas corpus) 50. Apelanti navode da im je prekršeno pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije jer im nisu dostavljeni svi dokazi koje posjeduje Tužiteljstvo BiH, odnosno dokazi koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora kao i naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, zbog čega nisu imali mogućnost da kvalitetno pobijaju zakonitost određivanja pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da članak 5. stavak 4. Europske konvencije predviđa da osoba lišena slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na pobijanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti neovisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obvezujuću odluku koja može voditi i puštanju osobe na slobodu (vidi Europski sud za ljudska prava, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. studenoga 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77; iIsmoilov i drugi protiv Rusije, Presuda broj 2947/06 od 24. travnja 2008. godine, stavak 145). Ovaj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u kaznenom postupku, kad lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje osobe. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem sudjeluju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. 51. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, postupak koji se vodi na temelju članka 5. stavak 4. Europske konvencije u načelu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u tijeku, također zadovoljavati temeljne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoljiti na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je osigurati da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih (vidi,mutatis mutandis, presuda u predmetuBrandstetter v. Austriaod 28. kolovoza 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stavak 67; iGarcia Alva v. Germanyod 13. veljače 2001. godine, Presuda broj 23541/94). Načelo ravnopravnosti strana koje se primjenjuje uhabeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (Sanchez-Reisse protiv ŠvicarskeŠ1986. god.ĆiWloch protiv PoljskeŠ2000. god.Ć). U tom smislu,ŠapelantĆmora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv BelgijeŠ1989. god.Ć)imora dobiti sve tužiteljeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv PoljskeŠ2000. god.Ć). 52. U konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta Europskog suda za ljudska prava u kojim je utvrđena povreda članka 5. stavak 4. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su apelantima dostavljeni prijedlog Tužiteljstva BiH za produženje pritvora i Izvješće SIPA-e, odnosno svi podnesci koje je Tužiteljstvo BiH uputilo Sudu BiH. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH potom održao ročište na kojem su apelanti imali mogućnost pobijati navode Tužiteljstva BiH vezane za produženje pritvora prema apelantima, što su i učinili. 53. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 47. stavak 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branitelj osumnjičenog u tijeku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavku 3. ovog članka. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavkom 2. istog članka propisano da će izuzetno od stavka 1. ovog članka tužitelj istodobno sa prijedlogom za određivanje pritvora sucu za prethodni postupak, odnosno sucu za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branitelja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu predmetnih odredaba ZKPBiH, te da su apelanti i njihovi branitelji, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za pobijanje odluke o produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka utemeljena budući da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti pobijali sadržaj dokaza Tužiteljstva koji su dostavljeni uz prijedlog (branitelj apelanata je na ročištu ukazao na promjene u sadržaju iskaza koje su dali pojedini osumnjičeni). Iz navedenog proizlazi da su apelanti, u smislu navedenih stavova Europskog suda za ljudska prava, imali uvid u očitovanja koja su podnesena i imali "stvarnu mogućnost davati primjedbe" na navode Tužiteljstva BiH vezane za donošenje odluke o produženju pritvora, te su ih u smislu garancija iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije mogli i pobiti. 54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelanti neutemeljeno pozivaju na to da im nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da su apelanti nesporno bili upoznati sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelacijsko vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti praktično traže da im se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz članka 6. Europske konvencije, a koji dokazi apelantima, u smislu članka 47. stavak 3. ZKPBiH, trebaju biti dostupni nakon podnošenja optužnice. 55. Osim toga, u pogledu navoda apelanata da imaju saznanja o nedostacima vezanim za provođenje posebnih istražnih radnji, zbog čega traže da im se dostave naredbe Suda BiH, Ustavni sud smatra da sami po sebi to nisu argumenti koji bi ukazivali na to da su povrijeđena prava apelanata garantirana člankom 5. stavak 4. Naime, pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza su pitanja koje će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle prilikom utvrđivanja eventualne kaznene optužbe protiv apelanata, kako je i obrazloženo u pobijanim odlukama. 56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da rješenjem kojim je produžen pritvor apelantima nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na standarde propisane člankom 5. stavak 4. Europske konvencije, jer su apelanti imali mogućnost djelotvorno pobiti stavove ili mišljenja Tužiteljstva BiH koji su bitni za produženje pritvora, odnosno da su imali "uvid u očitovanja koja su podnesena i stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih" (vidi,mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter v. Austriaod 28. kolovoza 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stavak 67; iGarcia Alva v. Germanyod 13. veljače 2001. godine, Presuda broj 23541/94). 57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da rješenjem o produženju pritvora nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na ostale aspekte iz članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije, kao ni u odnosu na standarde propisane člankom 5. st. 2. i 4. Europske konvencije. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.(c) Europske konvencije ako je sud u postupku produžavanja pritvora prema apelantima utvrdio da i dalje postoji osnovana bojazan da će apelanti ometati istragu skrivanjem ili uništavanjem dokaza kao i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će utjecati na svjedoke i suučesnike, te kada okolnosti pod kojima su izvršena predmetna kaznena djela predstavljaju izvanredne okolnosti i kada postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, ukoliko bi apelanti bili pušteni na slobodu. 59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka 5. stavak 2. Europske konvencije u situaciji kada su apelanti prilikom prvog ispitivanja upoznati sa "optužbama" koje im se stavljaju na teret, te kada su u prisutnosti branitelja, nakon upoznavanja sa činjeničnim opisom i pravnom kvalifikacijom kaznenih djela za koja se terete, izjavili da razumiju za što se sumnjiče i koje su osnove sumnje protiv njih. 60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje članka 5. stavak 4. Europske konvencije jer su apelanti imali mogućnost djelotvorno pobiti stavove ili mišljenja Tužiteljstva BiH koji su bitni za produženje pritvora, a iz spisa proizlazi da su i upoznati sa sadržajem svih dokaza na kojima je utemeljen prijedlog za produžavanje pritvora, s obzirom na to da su ih pobijali na ročištu za donošenje odluke o produženju pritvora. Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena prava apelanata garantirana člankom 5. stavak 4. zbog nedostavljanja naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji radi pobijanja zakonitosti dokaza budući da su to pitanja koja će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle prilikom utvrđivanja eventualne kaznene optužbe protiv apelanata. 61. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 62. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere. 63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 591/11, rješavajući apelacijuRame Brkića i drugih, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaRame Brkića, Emira Selimovića i Ibrahima Hoxićapodnesena protiv rješewâ Suda Bosne i Hercegovine br.X-KRN-10/945 od 28. januara 2011. godine iX-KRN-10/945 od 10. januara 2011. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ramo Brkić, Emir Selimović i Ibrahim Hoxić (u daqnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, koje zastupaju Alaga Bajramović i Hasan Velaxić, advokati iz Bihaća, podnijeli su 7. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješewâSuda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) brojX-KRN-10/945 od 10. i 28. januara 2011. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da apelantima odmah dostavi sve dokaze bitne za "procjenu zakonitosti pritvora u smislu odredbe člana 47 stav 2 ZKPBiH". II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 10. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 17. februara 2011. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Tužilaštva BiH i Suda BiH su dostavljeni apelantima 18. februara 2011. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Tužilaštvo BiH sprovodi istragu broj T 20 0 KT 0000 760 105 protiv apelanata (i drugih osumwičenih) zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 250 st. 2 i 3 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 383 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZFBiH), protivzakonitog posredovawa iz člana 382 KZFBiH, primawa dara i drugih oblika koristi iz člana 380 KZFBiH, davawa dara i drugih oblika koristi iz člana 381 KZFBiH, poreske utaje iz člana 210 KZBiH, šumske krađe iz člana 316 KZBiH i krivotvorewa službene isprave iz člana 389 KZFBiH. 7. Na prijedlog Tužilaštva BiH, Sud BiH je donio Rješenje brojX-KRN-10/945 od 13. decembra 2010. godine kojim je apelantima odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji može da traje najduže do 11. januara 2011. godine, iz razloga predviđenih članom 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH. Odlučujući o žalbama podnesenim protiv navedenog rješewa, Sud BiH je donio Rješenje brojX-KRN-10/945 od 21. decembra 2010. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanata, a djelimično je uvažio žalbu Tužilaštva BiH, te je navedeno rješenje preinačio i apelantima odredio pritvor i iz razloga predviđenih članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. 8. Sud BiH je potom, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH, na osnovu člana 135 stav 2 ZKPBiH, donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 10. januara 2011. godine kojim je prema apelantima produžio pritvor za naredna dva mjeseca na način da pritvor može da traje do 11. marta 2011. godine iz razloga predviđenih članom 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH. 9. U obrazloženju rješewa Sud BiH je naveo da je 10. januara 2011. godine održao ročište na kom je Tužilaštvo BiH usmeno obrazložilo prijedlog zaproduženje pritvora i na kom su se apelanti i wihovi branioci usmeno očitovali na podneseni prijedlog. Sud BiH je naveo da je postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, kao opšte formalnopravne pretpostavke za zakonitost određivawa mjere pritvora, utvrdio na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz svoj prijedlog. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine od 9. decembra 2010. godine (u daqnjem tekstu: Izvještaj SIPA-e), zatim 16 pojedinačno navedenih zapisnika o ispitivanju osumwičenih i 19 pojedinačno navedenih zapisnika o saslušanju svjedoka, kao i više izvještaja o preduzetim mjerama i radwama. Dalje, Tužilaštvo BiH je u prilog postojanju osnovane sumnje Sudu BiH dostavilo i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnike o izvršenom pretresu, te zapisnike o dobrovoqnoj predaji predmeta koji glase na imena apelanata. 10. Sud BiH je, dalje, naveo da iz Izvještaja SIPA-e, a prvenstveno iz rezultata posebnih istražnih radwi koje su sprovedene prema naredbama Suda BiH, proizilazi osnovana sumwa da je prvoapelant počinio krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 383 KZFBiH, protivzakonitog posredovawa iz člana 382 KZFBiH i primawa dara i drugih oblika koristi iz člana 380 KZFBiH, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 radwama koje su činjenično pobliže opisane u rješenju suda. Sem toga, Sud BiH je u rješenju konkretizovao dokaze iz kojih proizilazi osnovana sumwa za svako pojedinačno krivično djelo koje se prvoapelantu stavlja na teret. 11. Dalje je Sud BiH naveo da, u odnosu na drugoapelanta, osnovana sumwa da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 383 KZFBiH i primawa dara i drugih oblika koristi iz člana 380 KZFBiH kao i krivično djelo krivotvorewa službene isprave iz člana 389 KZFBiH proizilazi iz Izvještaja SIPA-e, zatim iz rezultata sprovođewa posebnih istražnih radwi–nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i iskaza svjedoka J. D. kao i iskaza osumwičenog M. Ć. 12. U odnosu na trećeapelanta, Sud BiH je naveo da osnovana sumwa da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250 KZBiH a u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlašćewa iz člana 383 KZFBiH, krivičnim djelima protivzakonitog posredovawa iz člana 382 KZFBiH, poreske utaje iz člana 310 KZBiH, davawa dara i drugih oblika koristi iz člana 381 KZFBiH, šumske krađe iz člana 316 KZFBiH takođe se zasniva na istom dokaznom materijalu kao i za prvoapelanta i drugoapelanta, koji je nastao kao rezultat sprovođewa posebnih istražnih radwi, ukqučujući i zapisnike o saslušanju svjedoka. Zbog navedenih činjenica, Sud BiH je istakao da je utvrdio da postoji osnovana sumwa da su apelanti kao pripadnici organizovane grupe qudi počinili krivična djela kojim ih Tužilaštvo BiH tereti. 13. Sud BiH je, takođe, istakao da pravni standard pojma "osnovana sumwa", na način određen članom 20 tačka 1 ZKPBiH, predstavlja viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zakqučak da je izvršeno krivično djelo. Zakqučak o postojanju osnovane sumnje je faktičko pitanje koje sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, na osnovu dobijenih dokaza i na osnovu slobodne ocjene dokaza, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvantifikovao nivo sumnje. U vezi s tim, Sud BiH je naglasio da, u ovoj fazi postupka, stepen uvjerewa koji kod suda mora postojati u odnosu na učešće apelanata u inkriminisanim radwama sasvim sigurno je nižeg stepena u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivawa optužnice i nadasve odlučivawa o krivwi. Sud BiH je istakao da trenutno nije moguće detaqno utvrditi strukturu organizacije čiji su, kako se osnovano sumwa, apelanti bili pripadnici, niti je moguće precizno utvrditi konkretne radnje pojedinih lica, te se upravo zato istraga i dalje vodi s ciljem prikupljanja ostalih bitnih dokaza i tragova za potpuno razjašnjenje konkretne krivične stvari. 14. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da se radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata velik broj osumwičenih koji se terete za ozbiqna i teška krivična djela. Sem toga, Sud BiH je istakao da sama priroda djela kao i okolnost da se, kako se osnovano sumwa, radi o dobro organizovanoj grupi lica sa podijeljenim ulogama, koja se kontinuirano bavi nizom nezakonitih radwi, ukazuju na to da se apelanti i drugi osumwičeni međusobno veoma dobro poznaju ili bar znaju jedni za druge kao i za potencijalne svjedoke te druga lica koja su na neki način doprinijela izvršenju inkriminisanih radwi. Takođe, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o velikom broju osumwičenih, od kojih se veći broj nalazi na slobodi, te imajući u vidu karakter i težinu predmetnih krivičnih djela kao i položaj i wihove funkcije, Sud BiH je naveo da se opravdano može očekivati da bi apelanti puštanjem na slobodu stupili u kontakt sa suosumwičenim i uticali na wih kako bi promijenili iskaze a sve s ciljem izbjegavawa ili umanjenja krivičnopravne odgovornosti. Takođe, Sud BiH je naveo da smatra da bi apelanti mogli na isti način doći u posjed materijalnih dokaza koji još uvijek nisu oduzeti a za koje zasigurno znaju da postoje, te ih uništiti ili izmijeniti, koja opasnost se jedino efikasno može otkloniti mjerom pritvora. Dalje je Sud BiH naveo kao bitne i okolnosti da još uvijek nisu saslušani svi svjedoci i osumwičeni, da nije izvršena analiza rezultata posebnih istražnih radwikoja može ukazati na nove potencijalne osumwičene i da nisu obezbijeđeni svi materijalni dokazi bitni za konkretan postupak. Budući da Tužilaštvo BiH tek treba po prvi put da ispita velik broj svjedoka i saučesnika i da obezbijedi dokaze bitne za ovaj postupak, imajući u vidu veoma osjetqivu fazu postupka, neophodno je da se obezbijede potrebni uslovi za daqnje nesmetano i efikasno sprovođenje istrage. 15. Sud BiH je naveo da zakqučak o postojanju razloga za pritvor prema apelantima iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH izvodi na osnovu činjenica iokolnosti koje u svojoj ukupnosti čine "naročite okolnosti" čime se osnovano zakqučuje da su apelanti bili umiješani u nedozvoljeno ponašanje. Naime, Sud BiH je istakao da nije potrebno dokazivati konkretan uticaj na svjedoke i saučesnike od samih apelanata jer okolnost da se nalaze u pritvoru to objektivno onemogućava tako da je i sama osnovana bojazan da će se uticaj desiti dovoqna da sud stekne uvjerenje da će apelanti boravkom na slobodi, direktno ili indirektno, kontaktirati svjedoke ili saučesnike s ciljem opstrukcije vođewa krivičnog postupka. Prema stavu Suda BiH, dovoqno je da sve okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da može da dođe do uticaja kao i da bi apelanti mogli imati koristi od tog uticaja, nezavisno od toga ima li direktnih dokaza da su direktno ukqučeni u pokušaje vršewa uticaja na svjedoke i saučesnike i ometanje postupka. Zbog toga je Sud BiH naveo da smatra da i dalje postoje okolnosti iz člana 132 stav 1 tačka b) za produženje pritvora prema apelantima. 16. Dalje, u pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je nesporno da se apelantima stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen zakonom propisani objektivni uslov za pritvor, u skladu sa članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. Sud BiH je, takođe, naveo da je prilikom utvrđivawa vanrednih okolnosti imao u vidu da su apelanti lica koja su najvećim dijelom "čuvari javnog reda i mira na najvišim policijskim funkcijama", odnosno lica koja su zadužena za sprečavanje i otkrivanje kriminalnih aktivnosti i "od kojih se, u najmanju ruku, očekuje doslovno poštovanje slova zakona". Takođe je Sud BiH naveo da je nužno imati u vidu i da se apelantima stavlja na teret da su zloupotrijebili veoma odgovorne funkcije, da se radi o cijelom nizu koruptivnih djela koja su kontinuirano činjena duži period. Prema zakqučku Suda BiH, osnovani su navodi Tužilaštva BiH da je pažwa građana usmjerena prema policijskim strukturama i da kod wih postoji osjećaj revolta i uznemirenosti. U takvoj situaciji, puštanje na slobodu apelanata dovelo bi do stvarne prijetnje javnom redu i miru, naročito kada se ima u vidu da je predmetni slučaj medijski propraćen i da je u fokusu javnosti. Zbog toga je Sud BiH zakqučio da je ispunjen i pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. 17. Apelanti su protiv navedenog rješewa podnijeli žalbu u kojoj su, između ostalog, istakli da je prvostepeno vijeće počinilo bitnu povredu odredbi krivičnog postupka koja se ogleda u kršenju odredbe člana 47 ZKPBiH. Naime, apelanti su istakli da im nisu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumwa, sa akcentom na naredbe o sprovođenju posebnih istražnih radwi. Posljedično tome, prema tvrdwama apelanata, odbrana je uskraćena u pravu da preispita zakonitost pritvora. Dalje, apelanti su istakli da smatraju da su dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radwama nezakoniti dokazi (zato što su posebne istražne radnje trajale duže nego što je to zakonom propisano), pa je i sama odluka o pritvoru nezakonita. 18. Odlučujući o žalbama apelanata, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daqnjem tekstu: Apelaciono vijeće) donijelo je Rješenje brojX-KRN-10/945 od 28. januara 2011. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane. U obrazloženju rješewa Apelaciono vijeće je, s obzirom na žalbene navode apelanata, prije svega istaknulo da su posebne istražne radnje koje su za rezultat imale pribavljanje dijela dokaza na kojima se zasniva osnovana sumwa preduzete u skladu sa naredbom sudije za prethodni postupak, kako je to propisano odredbom člana 118 stav 1 ZKPBiH. Dalje je sud naveo da je odredbom člana 119 ZKPBiH propisano da će nakon preduzimawa posebnih istražnih radwi iz člana 116 ZKPBiH sudija za prethodni postupak bez odlagawa obavijestiti lice protiv kog je radwa bila preduzeta o njenom preduzimanju a kako bi to lice moglo zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je mjera bila sprovedena. Navedena odredba, prema ocjeni Apelacionog vijeća, podrazumijeva obavještavanje lica o sprovedenoj posebnoj istražnojradwi a ne dostavljanje same naredbe na osnovu koje je posebna istražna radwa sprovedena. Ukoliko sudija za prethodni postupak nije obavijestio ŠapelanteĆo preduzimanju posebnih istražnih radwi, to je zasigurno propust suda, koji će, ukoliko postupak dođe u fazu glavnog pretresa, pri odlučivanju o postojanju krivičnog djela i krivice apelanata ocijeniti pretresno vijeće u okviru ocjene zakonitosti dokaza. U ovoj fazi postupka, Apelaciono vijeće smatra da je preuranjeno da se bavi ocjenom zakonitosti prikupljenih dokaza. Pri tome je istaknuto da se osnovana sumwa u konkretnom slučaju ne zasniva iskqučivo na sadržaju dokaza pribavljenih kroz vršenje posebnih istražnih radwi, nego i na izjavama ostalih osumwičenih i saslušanih svjedoka. Svi ti dokazi u svojoj ukupnosti stvaraju uvjerenje Apelacionog vijeća da postoji osnovana sumwa da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da je time ispunjen opšti uslov za produženje pritvora, kako je to, prema stavu Apelacionog vijeća, pravilno utvrdilo i prvostepeno vijeće. 19. Dalje, u odnosu na prigovore apelanata o kršenju odredbe člana 47 ZKPBiH, Apelaciono vijeće je istaknulo da je navedenom odredbom propisano da branilac ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist ŠapelantimaĆ, ali da se navedeno pravo braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost ciq istrage. Takođe, stav 2 istog člana propisuje da će tužilac uz prijedlog za određivanje ili produženje pritvora sudu dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavawa branioca. U konkretnom slučaju, u skladu sa ovlašćewima iz člana 47 stav 2 ZKPBiH, tužilac je ocijenio da će objelodawivanje dokaza odbraniugroziti ciljeve istrage, pa su dokazi dostavljeni samo sudu, radi ocjene zakonitosti pritvora i radi obavještewa branilaca. Sud je ocijenio sve dostavljene dokaze na osnovu kojih je donio osporenu odluku o pritvoru. Apelaciono vijeće je, dalje, istaknulo da, s druge strane, kroz izlaganje tužioca na ročištu povodom razmatrawa prijedloga za određivanje i produženje pritvora, zatim kroz sadržaj samih prijedloga Tužilaštva BiH, te osporenih rješewa suda, apelanti i wihovi branioci su se upoznali, u mjeri neophodnoj za ovu fazu postupka, sa sadržajem dokaza na kojima se odluka o pritvoru zasniva, te su ih mogli i osporiti. Tome u prilog, prema navodima Apelacionog vijeća, idu i činjenice da su pojedini branioci osporavali sadržaj pojedinih dokaza Tužilaštva BiH, te je tako branilac apelanata ukazao na promjene u sadržaju iskaza koje su dali pojedini osumwičeni. Stoga je Apelaciono vijeće istaknulo da smatra da prava apelanata, garantovana odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), nisu uskraćena postupanjem suda na navedeni način, nego da je, naprotiv, prvostepeno vijeće postupilo u skladu sa odredbom člana 47 stav 2 ZKPBiH. 20. Sem toga, Apelaciono vijeće je istaknulo da su, suprotno navodima apelanata, u osporenom rješenju opisane djelatnosti organizovane grupe kojoj su apelanti, kako se osnovano sumwa, pripadali ali i, suprotno istaknutim prigovorima branilaca, konkretizovane radnje koje se stavljaju na teret svakome od wih. Stoga je Apelaciono vijeće navelo da su zakqučci osporenog rješewa o postojanju osnovane sumnje pravilno doneseni, dok su neosnovani žalbeni prigovori apelanata kojima se osporava postojanje osnovane sumnje. 21. Dalje je Apelaciono vijeće istaknulo da je ožalbenim rješenjem pravilno utvrđeno postojanje osnovane bojazni da će apelanti, ukoliko budu pušteni na slobodu, uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, kao i postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, dakle da je u odnosu na apelante i druge osumwičene osnovano produženje pritvora i po ovom pritvorskom osnovu. Naime, osnovano se sumwa da su apelanti niz radwi zbog kojih se protiv wih vodi istraga preduzeli u okviru organizovane grupe, te da su kao članovi te grupe inkriminisane radnje preduzimali kontinuirano tokom dužeg perioda, u okviru sistema podijeljenih uloga, izkojih okolnosti proizilazi da se međusobno dobro poznaju ili da bar znaju jedni za druge. I prema ocjeni Apelacionog vijeća, istaknute okolnosti stvaraju realnu bojazan da će apelanti, u slučaju da budu pušteni na slobodu, stupiti u kontakt sa drugim licima, saizvršiocima koji su i dalje na slobodi ili potencijalnim svjedocima, te uticati na wih u smislu davawa iskaza koji bi umawivali ili iskqučivali wihovu krivičnu odgovornost. Navedeno je da su apelanti lica koja su obavljala značajne funkcije u policiji, te kao takvi uživali autoritet među svojim podređenim ali i licima koja to nisu ali su bila svjesna wihovog položaja i ovlašćewa koja oni nose. Apelaciono vijeće je, dalje, istaknulo da, iako su apelanti suspendovani sa dužnosti koje su obavljali zbog krivičnog postupka koji je u toku protiv wih, ta činjenica ne iskqučuje mogućnost da iskoriste kontakte, poznanstva i autoritet koji su uživali, te uticajem na svjedoke i dojučerašnje saučesnike istragu Tužilaštva BiH odvedu u krivom smjeru. Apelaciono vijeće je istaknulo da podržava stav prvostepenog vijeća iznesen u osporenom rješenju, tj. da je pritvor prema apelantima mjera koja je upravo spriječila konkretizaciju takvog uticaja, što joj i jeste svrha, dok sve ostale okolnosti upućuju na zakqučak da osnovana bojazan da bi se takav uticaj desio egzistira na strani svih apelanata, a što je nužno da se spriječi. Apelaciono vijeće je istaknulo i da Tužilaštvo BiH i dalje aktivno preduzima istražne radnje koje obuhvataju i saslušanje svjedoka, ispitivanje osumwičenih koji žele da iznesu svoju odbranu i kažu više nego što je prvobitno obuhvaćeno wihovim iskazima, obezbjeđivanje drugih dokaza koji su pribavljeni u ovom predmetu, te je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nužno obezbijediti uslove da se započeta istraga uspješno okonča. Zbog toga je i Apelaciono vijeće zakqučilo da smatra da je osnovano produženje pritvora prema apelantima iz pritvorskog razloga propisanog članom 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH. 22. Takođe je Apelaciono vijeće istaknulo da je pravilno utvrđenje prvostepenog vijeća i za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih u članu 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH jer je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je postojanje vanrednih okolnosti našlo u činjenici da su apelanti u ovom predmetu najvećim dijelom čuvari javnog reda i mira na najvišim policijskim funkcijama, te da su, kako se osnovano sumwa, sami učestvovali u izvršenju predmetnih krivičnih djela, iako je wihov zadatak, imajući u vidu funkcije koje su obavljali, upravo sprečavanje i otkrivanje takvih aktivnosti drugih učinilaca. Navedeno je da činjenica da veći broj osumwičenih u ovom predmetu dolazi iz najviših policijskih struktura od kojih se očekuje poštovanje zakona, te da su oni javno označeni kao pripadnici ove grupe koja je kontinuirano, kako se osnovano sumwa, vršila raznovrsna krivična djela, umjesto da preduzima radnje na otkrivanju počinilaca takvih djela, te unijela osjećaj nesigurnosti ali i revolta među stanovništvom u cijeloj zemqi. Sve te okolnosti bile su od uticaja na velik interes javnosti i medija za dešavawa u konkretnom predmetu, te je navedeno da bi puštanje osumwičenih na slobodu u ovoj fazi postupka moglo izazvati javne reakcije građana koje bi u konačnici za rezultat mogle imati i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Apelaciono vijeće je istaknulo i da je razmotrilo i druge prijedloge apelanata za zamjenu mjere pritvora drugim mjerama zabrane ali da je ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja zakqučilo da je pritvor, u ovoj fazi postupka, jedina mjera kojom može da se obezbijedi uspješno vođenje krivičnog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelanti smatraju da im je osporenim rješewima prekršeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 2 i 4 Evropske konvencije. 24. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije jer Sud BiH nije naveo konkretne činjenice ili okolnosti koje bi bile temeq za zakqučivanje da bi apelanti puštanjem na slobodu mogli uticati na suosumwičene da promijene svoj iskaz. Prema navodima apelanata, iz prijedloga za produženje pritvora je vidqivo da su u Tužilaštvu BiH saslušani svi suosumwičeni pa nije jasno ko su ti novi potencijalni saučesnici, niti su takva lica navedena u osporenom rješenju. Apelanti smatraju da to samo po sebi dovodi do zakqučka da je objektivno prestala mogućnost da apelanti ometaju istragu uticajem na ostale suosumwičene–saučesnike. Takođe, apelanti su istakli da u obrazložewima rješewa Suda BiH nije konkretno naveden ni jedan svjedok koji bi u daqwoj fazi istrage trebalo da bude saslušan. Prema tome, objektivna je činjenica da su sva lica saslušana i da je prestao razlog iz bojazni da bi osumwičeni mogli uticati na svjedoke i na takav način ometati daqnju istragu. Apelanti navode da je neosnovano i mišljenje Suda BiH da bi oni mogli doći u posjed materijalnih dokaza koji još uvijek nisu izuzeti a za koje apelanti zasigurno znaju da postoje, te ih uništiti ili izmijeniti, koja se opasnost jedino može otkloniti mjerom pritvora. Za ovakav stav nisu dati nikakvi razlozi nego samo proizvoqni zakqučci. Prema navodima apelanata, samo postojanje pretpostavki nije dovoqno jer moraju postojati objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji bi bili valjan osnov za produženje pritvora iz tačke b), a takvih okolnosti i argumenata nema. Sem toga, apelanti tvrde da su obrazložewa Suda BiH, koja se odnose na postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, neosnovana i paušalna. Apelanti ističu da nije dokazano da bi wihovim puštanjem na slobodu došlo do "revolta među stanovništvom u cijeloj zemqi". Apelanti su istakli da Sud BiH nije ocijenio okolnost da su suspendovani sa svojih dužnosti do okončawa krivičnog postupka i da zbog toga objektivno više nemaju nikakav uticaj niti bi wihovo puštanje na slobodu moglo proizvesti bilo kakvu reakciju javnosti u smislu stvarne prijetnje narušavanju javnog reda i mira. 25. U obrazloženju navoda o kršenju člana 5 stav 2 Evropske konvencije apelanti ističu da Tužilaštvo BiH u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora a potom i Sud BiH prilikom odlučivawa o podnesenim prijedlozima nisu obavijestili apelante o "optužbama" koje im se stavljaju na teret. Na ovaj način je, prema navodima apelanata, povrijeđeno wihovo pravo na informaciju o "svim optužbama koje se vode protiv wih". U vezi s tim, apelanti ističu da su u prijedlozima Tužilaštva samo navedeni nazivi krivičnih djela iz Krivičnog zakona, ali nisu opisane optužbe, odnosno krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret. Samo imenovanje krivičnog djela za uhapšene i pritvorene ne znači ništa ako se pri tome činjenično ne opišu radnje koje im se stavljaju na teret kao krivično djelo. 26. Dalje, apelanti navode da im je povrijeđeno pravo da osporavaju zakonitost lišewa slobode pred sudom, čime im je povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti su istakli da im "nije data mogućnost da se upoznaju sa dokazima" na kojima Tužilaštvo BiH zasniva svoje prijedloge za određivanje i produženje pritvora, a Sud BiH svoja rješewa o određivanju i produženju pritvora. Na ovaj način, prema tvrdwama apelanata, wima nije omogućeno da na valjan i zakonit način osporavaju zakonitost lišavawa slobode i određivanje pritvora. Apelanti ističu da su oni imali argumente za osnovanu sumnju da su posebne istražne radnje koje su preduzete u ovom slučaju nezakonite, ali im ništa nije dostavljeno kako bi to mogli kvalitetno osporavati. Apelanti su od Suda BiH i Tužilaštva BiH tražili na uvid sve dokaze sa kojima raspolaže Tužilaštvo BiH kao i naredbe za sprovođenje posebnih istražnih radwi, zatim od Suda BiH da im se dostave svi dokazi koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, međutim, nije im dostavljeno ništa izuzev izvještaja i prijedloga za produženje pritvora. Takvo postupanje je, prema navodima apelanata, direktno kršenje odredbe člana 47 st. 1 i 2 ZKPBiH. Odbrani se moraju dostaviti dokazi bitni za provjeru zakonitosti pritvora. Apelanti smatraju da je neprihvatqiv stav koji je iznesen u rješenju Suda BiH od 28. januara 2011. godine da je dovoqno da tužilac takve dokaze dostavi samo sudu bez wihovog objelodawivawa osumwičenim. Apelanti smatraju da zakon podrazumijeva da se o bitnim dokazima za procjenu zakonitosti pritvora moraju obavijestiti branioci osumwičenih "a to znači da se oni moraju dostaviti braniocima". Budući da apelantima nisu dostavljeni traženi dokazi, oni smatraju da je time počinjena "drastična povreda" odredbe člana 5 stav 4 Evropske konvencije. Takođe, apelanti ističu da je protiv wih preduzeto više posebnih istražnih radwi prema naredbama Suda BiH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje lica). Nakon okončawa preduzetih radwi, Sud BiH i Tužilaštvo BiH su bili dužni da apelantima dostave sve dokaze vezane za te posebne istražne radnje kako bi se one mogle osporavati. Međutim, sud apelantima nije dostavio naredbe da se o wima očituju i eventualno ih ospore. 27. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Sudu BiH da apelantima, odnosno wihovim braniocima odmah dostavi sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, u smislu odredbe člana 47 stav 2 ZKPBiH. Zahtjev za privremenu mjeru apelanti su obrazložili argumentima koje su istakli u prilog tvrdwama da im je povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 28. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da su Vanpretresno i Apelaciono vijeće dali jasne i razumqive razloge kojima su se rukovodili prilikom donošewa osporenih odluka. U pogledu navoda apelanata o povredi člana 5 stav 2 Evropske konvencije, Sud BiH je naveo da su apelanti, počevši od donošewa rješewa o određivanju pritvora od 13. decembra 2010. godine, obaviješteni o krivičnim djelima kojimaseteretekaoioradwamakojesesvakomodwih pojedinačno stavljaju na teret. U prilog istaknutim tvrdwama, Sud BiH je dostavio Rješenje brojX-KRN-10/945 od 13. decembra 2010. godine. Dalje je Sud BiH naveo da je iste zakqučke u pogledu inkriminisanih radwi apelanata izvelo i Vanpretresno vijeće prilikom odlučivawa o produženju mjere pritvora prema apelantima, kao i Apelaciono vijeće prilikom odlučivawa o žalbama apelanata. Sem toga, Sud BiH je naveo da je, u odnosu na prigovore vezane za povredu člana 47 stav 2 ZKPBiH, tužiočeva diskreciona ocjena koje će dokaze dostaviti odbrani, imajući u vidu zaštitu istrage koja još uvijek nije okončana. Naime, evidentno je da se u konkretnom slučaju radi o dosta složenoj istrazi kojom je obuhvaćen velik broj osumwičenih, te da istražne radnje još uvijek traju. Pri takvom stanju stvari, Tužilaštvo BiH je dostavilo Sudu BiH sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, o čemu je odbrana apelanata obaviještena. Takođe je Sud BiH naveo da je pravilno primijenjen član 47 stav 2 ZKPBiH i u odnosu na zahtjev apelanata za dostavu naredbi za sprovođenje posebnih istražnih radwi kao i za ostale dokaze. 29. Tužilaštvo BiH je navelo da su apelanti već prilikom prvog ispitivawa upoznati sa optužbama koje im se stavljaju na teret. Tom prilikom su obaviješteni o tome koja krivična djela im se stavljaju na teret kao i o krivičnopravnim radwama koje čine wihova obilježja. U prilog navedenim tvrdwama, Tužilaštvo BiH je dostavilo zapisnike o ispitivanju apelanata broj T 20 0 KT 0000 760 10 od 11. decembra 2010. godine. Sem toga, Tužilaštvo BiH je istaknulo da su i ostali navodi apelanata neosnovani i da je u predmetnom postupku postupano u skladu sa članom 47 stav 2 ZKPBiH. V. Relevantni propisi 30.Krivični zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 250. st. 2. i 3. (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina. (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. 31. UZakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase: Član 47. (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumwičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost ciq istrage. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno sa predlogom zaodređivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavawa branioca. (3) Nakon podizawa optužnice, osumwičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. (4) Sudija, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužilac dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid braniocu, osumwičenom, odnosno optuženom. (5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branilac, osumwičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Član 132. (1) Ako postoji osnovana sumwa da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti: Š...Ć b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Š...Ć d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršewa ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetwom narušavawa javnog reda. Š...Ć Član 135. (1) Prije donošewa rješewa oodređivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišewa slobode. Poslije togroka osumwičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješewa o produženju pritvora. (2) Pritvor se odlukom vijeća (član 24. stav (7)), po obrazloženom prijedlogu Tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješewa vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljewa Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješewa. Š...Ć Član 226. stav 2. (2) Nakon podizawa optužnice, osumwičeni, odnosno optuženi i branilac, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Član 228. st. 4. i 5. (4) Pošto se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice, osumwičeni dobija status optuženog. Sudija za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženom i njegovom braniocu. (5) Sudija za prethodno saslušanje dostaviće optužnicu optuženom koji je na slobodi bez odgađawa, a ako se nalazi u pritvoru, u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice. Sudija za prethodno saslušanjeobavijestiće optuženog da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da će ročište o izjašwavanju o krivici biti zakazano odmah nakon donošewa odluke o prethodnim prigovorima, odnosno nakon isteka roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti predloge dokaza koje namjerava izvesti na glavnom pretresu. Član 233. (1) Prethodnim prigovorima se: ŠĆ d) osporava zakonitost dokaza, ŠĆ VI. Dopustivost 32. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 34. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Suda BiH brojX-KRN-10/945 od 28. januara 2011. godine, protiv kog nema drugihdjelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 4. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelanti osporavaju navedena rješewa tvrdeći da su im wima povrijeđena prava iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. 37. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. Š...Ć 38. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. zakonitog hapšewa ili lišewa slobode radi privođewa nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumwa da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršewa krivičnog djela, pobjegne. 2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšewa i o svim optužbama protiv njega. Š...Ć 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavawa slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. Š...Ć 39. U konkretnom slučaju apelanti su lica lišena slobode i nalaze se u pritvoru na osnovu odluka redovnih sudova o određivanju i produžavanju pritvora, pa se pozivaju na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 2 i 4 Evropske konvencije. Član 5 stav 1 tačka c Evropske konvencije 40. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5 Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5 Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavawa slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za qudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5 Evropskekonvencije, tj. da obezbijedi da niko neće proizvoqno biti lišen slobode (vidi Evropski sud za qudska prava,Quinn,presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311; iWinternjerp,presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Sem toga, lišavanje slobode samo po sebi mora da bude nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenqivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev ili ne ispuwava neki proceduralni aspekt, čak i kada prema stanovištu suda to nije suštinski važno, to može da dovede do kršewa člana 5 stav 1 (vidi Evropski sud za qudska prava,Bozano,presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; iVan der Leer,presuda od 21. februara 1990. godine, serija A-170). 41. U konkretnom slučaju apelanti se, između ostalog, žale da im je sud odredio i produžio pritvor iz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH a da nije naveo konkretne činjenice ili okolnosti iz kojih proizilazi osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu mogli preduzeti radnje kojima bi Tužilaštvo bilo sprečeno da prikupi dokaze niti je konkretizovao koje naročite okolnosti ukazuju na to da bi mogli uticati na svjedoke i saučesnike. Sem toga, ističu da nisu konkretizovani ni razlozi i indicije za to da bi puštanje na slobodu apelanata dovelo do stvarne prijetnje javnom redu i miru. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatrawa zakonitosti daqnjeg produžetka pritvora apelantima neće (i ne treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5 stav 1 tačka c Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda za qudska prava, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje, odnosno daqnje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) "rizik od prikrivawa dokaza" (vidi presudu u predmetuWemhoffod 27. juna 1968. godine), b) "ozbiqnost prekršaja" (vidi presudu u predmetuKemmacheod 27. novembra 1991. godine), c) "implicitna opasnost uticaja na svjedoke" (vidi presudu u predmetuRingeisenod 16. jula 1971. godine), d) "opasnost od dosluha (dogovora)" (vidi presudu u predmetuB protiv Austrije od 28. marta 1990. godine), e) "rizik od pritiska na svjedoke" (vidi presudu u predmetu Letellierod 26. juna 1991. godine), i f) "očuvanje javnog reda" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. juna 1991. godine). Ustavni sud je mišljewa kako su navedeni razlozi za postojanje pritvora u konkretnom slučaju sadržani u odredbama člana 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH. 42. Ustavni sud podsjeća na to da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teretconditio sine qua nonza određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoqno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoqni razlozi (vidi Evropski sud za qudska prava,Trzaskaprotiv Poqske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). 43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz osporenog rješewa kojim je apelantima produžen pritvor prema prijedlogu Tužilaštva BiH proizilazi da je Sud BiH o produženju pritvora apelantima odlučio nakon održanog ročišta na kom su saslušani apelanti i drugi osumwičeni kao i wihovi branioci. Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora prilikom donošewa osporenih rješewa. Takođe, Ustavni sud zapaža da rješenje o produženju mjere pritvora apelantima sadrži obrazloženje iz kojeg proizilazida je sud ocijenio postojeće dokaze i druge okolnosti koje, prema mišljenju suda, opravdavaju donošenje rješewa o pritvoru. Sud BiH je u svojim odlukama ukazao na to koje dokaze je ocijenio pri utvrđivanju postojawa osnovane sumnje (ovi dokazi ocijenjeni su pojedinačno i u uzajamnoj vezi), te najzad, data su jasna i precizna obrazložewa u prilog wihovom prihvatanju. Ustavni sud smatra da je u osporenom rješenju sud dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je utvrdio da postoji osnovana sumwa da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret a koje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Takođe, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojawa opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 132 stav 1 ZKPBiH. 44. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je, pored postojawa osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantima, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi izčlana 132 stav 1 tačke b) i d). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132 stav 1 tačka b) jer postoji osnovana bojazan da će apelanti uništiti tragove koji su važni za krivični postupak, te da postoje i naročite okolnosti koje pokazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u donesenim rješewima naglasio kako se u konkretnom slučaju radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi, koja obuhvata velik broj osumwičenih (17) koji se terete za ozbiqna i teška krivična djela i u kojoj je još uvijek u toku analiza dokumentacije prikupljene sprovođenjem posebnih istražnih radwi. Sem toga, Sud BiH je detaqno obrazložio i razloge zbog kojihsmatra da postoji osnovana bojazan za ometanje krivičnog postupka, te postojanje naročite okolnosti u konkretnom krivičnom predmetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je argumentovano obrazložio razloge iz kojihproizilazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelanti boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak uticanjem na svjedoke i saučesnike, u smislu da promijene svoje iskaze ili da istragu Tužilaštva "usmjere u krivom smjeru". U takvom zakqučku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoqnost. 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama, suprotno navodima apelanata, dati vrlo iscrpni i jasni razlozi koji ukazuju na to da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za produženje pritvoraiz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH (težina krivičnih djela, okolnost da su apelanti obavljali najviše policijske funkcije te da usljed posebnih okolnosti, koje je sud detaqno naveo, postoji prijetwa narušavanju javnog reda kao i izazivawa "uznemirenosti" javnosti).Data obrazložewa Suda BiH Ustavni sud ne smatra proizvoqnim budući da, prema utvrđenju redovnog suda, egzistiraju vanredne okolnosti koje, u smislu relevantnih odredbi ZKPBiH, produženje pritvora čine opravdanim. 46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali tvrdnje apelanata da lišavanje slobode u konkretnom slučaju nije bilo u skladu sa "procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom", odnosno da je ono suprotno bilo kom standardu člana 5.1c) Evropske konvencije. Član 5 stav 2 Evropske konvencije 47. Apelanti ističu da ih Tužilaštvo BiH u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora, a potom i Sud BiH prilikom odlučivawa o podnesenim prijedlozima, nisu obavijestili o optužbama koje im se stavljaju na teret, na koji način im je povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 2 Evropske konvencije. 48. Ustavni sud ukazuje na to da član 5 stav 2 Evropske konvencije zahtijeva da pritvoreno lice bude odmah obaviješteno "o svakoj optužbi protiv njega". Obaveza iz člana 5 stav 2 na određeni način se podudara sa obavezom iz člana 6.3a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju po ciqu koji se wima želi ostvariti: dok je svrha člana 5 stav 2 da omogući osumwičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6.3a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obaveza obavještavawa uhapšenog o razlozima hapšewa i svim optužbama protiv njega iz člana 5 stav 2 Evropske konvencije po svom obimu više ograničena (uža) nego ona iz člana 6.3a) Evropske konvencije, pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoqnoda osumwičeni bude upoznat sa razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Takođe, "Š...Ć obavještenje o razlozima pritvarawa koje se traži po članu 5. stav 2. ne mora biti formulisano u određenom oblikuŠ...Ć" (vidi Evropski sud za qudska prava,Fox, CampbelliHartley, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182). Sem toga, Evropski sud za qudska prava je u predmetuLamyprotiv Belgijezakqučio da u ovoj fazi postupka ne postoji obaveza da se na raspolaganje odbrani optuženog lica stavi na uvid dosje, te da nema povrede člana 5 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kad su u nalogu za hapšenje, koji je dostavljen aplikantu, navedeni ne samo razlozi za lišenje slobode već i detaqne optužbe protiv njega (presuda od 30. marta 1989. godine, serija A, broj 151, st. 31 i 32). 49. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u osporenim rješewima činjenično opisane radnje koje su apelanti preduzimali i iz kojih proizilaze bitna obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Dalje, Ustavni sud zapaža, na osnovu uvida u zapisnike o ispitivanju apelanata od 11. decembra 2010. godine, da su apelanti već prilikom prvog ispitivawa u Tužilaštvu BiH, na osnovu člana 78 stav 2 ZKPBiH, obaviješteni za koja krivična djela se terete. Ustavni sud primjećuje da su u navedene zapisnike uneseničinjenični opisi radwi koje su apelanti preduzimali a iz kojih proizilaze zakonska obilježja krivičnih djela za koje se apelanti terete, te wihova pravna kvalifikacija. Ustavni sud zapaža da je svaki od apelanata, u prisustvu branioca, nakon upoznavawa sa "optužbama" za koje se tereti, izjavio da razumije za šta se sumwiči i koji su osnovi sumnje protiv njega, te da je svaki potpisao zapisnik o (prvom) ispitivanju, bez stavljanja bilo kakvih primjedbi. Nakon toga, apelanti su upoznati sa "optužbama" i na ročištima povodom prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje i produženje pritvora. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata da nisu upoznati sa "optužbama" neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 2 Evropske konvencije. Član 5 stav 4 Evropske konvencije (habeas corpus) 50. Apelanti navode da im je prekršeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije jer im nisu dostavljeni svi dokazi koje posjeduje Tužilaštvo BiH, odnosno dokazi koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora kao i naredbe za sprovođenje posebnih istražnih radwi, zbog čega nisu imali mogućnost da kvalitetno osporavaju zakonitost određivawa pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da član 5 stav 4 Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišewa slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud za qudska prava,De Wilde, Oomsi Versypprotiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77; iIsmoilovi drugi protiv Rusije, Presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, takođe, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavawa slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kom učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. 51. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, postupak koji se vodi na osnovu člana 5 stav 4 Evropske konvencije u principu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, takođe zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđewa. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoqiti na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je obezbijediti da druga stranka ima uvid u očitovawa koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na wih (vidi,mutatis mutandis, presuda u predmetuBrandstetter v. Austriaod 28. avgusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; iGarcia Alva v. Ger- manyod 13. februara 2001. godine, Presuda broj 23541/94). Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje uhabeas corpuspostupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (Sanchez-Reisseprotiv ŠvajcarskeŠ1986. god. Ći Wlochprotiv PoqskeŠ2000. god.Ć). U tom smislu,ŠapelantĆ mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđewa (Lamyprotiv BelgijeŠ1989. god.Ć) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbalaprotiv PoqskeŠ2000. god.Ć). 52. U konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta Evropskog suda za qudska prava u kojim je utvrđena povreda člana 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su apelantima dostavljeni prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora i Izvještaj SIPA-e, odnosno svi podnesci koje je Tužilaštvo BiH uputilo Sudu BiH. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH potom održao ročište na kom su apelanti imali mogućnost da osporavaju navode Tužilaštva BiH vezane za produženje pritvora prema apelantima, što su i učinili. 53. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47 stav 1 ZKPBiH regulisano kao opšte pravilo da branilac osumwičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumwičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost ciq istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošewa optužnice, kako je regulisano u stavu 3 ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2 istog člana propisano da će izuzetno od stava 1 ovog člana tužilac istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavawa branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazložewa osporenih odluka proizilazi da je Sud BiH postupio u kontekstu predmetnih odredbi ZKPBiH, te da su apelanti i wihovi branioci, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana budući da iz stawa spisa proizilazi da su apelanti osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog (branilac apelanata je na ročištu ukazao na promjene u sadržaju iskaza koje su dali pojedini osumwičeni). Iz navedenog proizilazi da su apelanti, u smislu navedenih stavova Evropskog suda za qudska prava, imali uvid u očitovawa koja su podnesena i imali "stvarnu mogućnost davati primjedbe" na navode Tužilaštva BiH vezane za donošenje odluke o produženju pritvora, te su ih u smislu garancija iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije mogli i osporiti. 54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da se apelanti neosnovano pozivaju na to da im nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produženje pritvora, budući da iz stawa spisa i obrazložewa osporenih odluka proizilazi da su apelanti nesporno bili upoznati sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješewa konkretne pravne stvari. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti praktično traže da im se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6 Evropske konvencije, a koji dokazi apelantima, u smislu člana 47 stav 3 ZKPBiH, trebaju biti dostupni nakon podnošewa optužnice. 55. Sem toga, u pogledu navoda apelanata da imaju saznawa o nedostacima vezanim za sprovođenje posebnih istražnih radwi, zbog čega traže da im se dostave naredbe Suda BiH, Ustavni sud smatra da sami po sebi to nisu argumenti koji bi ukazivali na to da su povrijeđena prava apelanata garantovana članom 5 stav 4. Naime, pitawa koja se odnose na zakonitost dokaza su pitawa koje će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavawa eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle prilikom utvrđivawa eventualne krivične optužbe protiv apelanata, kako je i obrazloženo u osporenim odlukama. 56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da rješenjem kojim je produžen pritvor apelantima nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na standarde propisane članom 5 stav 4 Evropske konvencije, jer su apelanti imali mogućnost da djelotvorno ospore stavove ili mišljewa Tužilaštva BiH koji su bitni za produženje pritvora, odnosno da su imali "uvid u očitovawa koja su podnesena i stvarnu mogućnost davati primjedbe na wih" (vidi,mutatis mu- tandis, presuda u predmetuBrandstetter v. Austriaod 28. avgusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; iGarcia Alva v. Germanyod 13. februara 2001. godine, Presuda broj 23541/94). 57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da rješenjem o produženju pritvora nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i bezbjednost ličnosti iz članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na ostale aspekte iz člana 5 stav 1 tačka c Evropske konvencije, kao ni u odnosu na standarde propisane članom 5 st. 2 i 4 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 58. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje članaII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) Evropske konvencije ako je sud u postupku produžavawa pritvora prema apelantima utvrdio da i dalje postoji osnovana bojazan da će apelanti ometati istragu skrivanjem ili uništavanjem dokaza kao i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će uticati na svjedoke i saučesnike, te kada okolnosti pod kojima su izvršena predmetna krivična djela predstavljaju vanredne okolnosti i kada postoji stvarna prijetwa narušavanju javnog reda, ukoliko bi apelanti bili pušteni na slobodu. 59. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje člana 5 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada su apelanti prilikom prvog ispitivawa upoznati sa "optužbama" koje im se stavljaju na teret, te kad su u prisustvu branilaca, nakon upoznavawa sa činjeničnim opisom i pravnomkvalifikacijom krivičnih djela za koja se terete, izjavili da razumiju za šta se sumwiče i koji su osnovi sumnje protiv wih. 60. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje člana 5 stav 4 Evropske konvencije jer su apelanti imali mogućnost da djelotvorno ospore stavove ili mišljewa Tužilaštva BiH koji su bitni za produženje pritvora, a iz spisa proizilazi da su i upoznati sa sadržajem svih dokaza na kojima je zasnovan prijedlog za produžavanje pritvora, s obzirom na to da su ih osporavali na ročištu za donošenje odluke o produženju pritvora. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nisu povrijeđena prava apelanata garantovana članom 5 stav 4 zbog nedostavljanja naredbi o sprovođenju posebnih istražnih radwi radi osporavawa zakonitosti dokaza budući da su to pitawa koja će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavawa eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle prilikom utvrđivawa eventualne krivične optužbe protiv apelanata. 61. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 62. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere. 63. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 591/11, rješavajući apelacijuRame Brkića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaRame Brkića, Emira Selimovića i Ibrahima Hodžićapodnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRN-10/945 od 28. januara 2011. godine i X-KRN-10/945 od 10. januara 2011. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ramo Brkić, Emir Selimović i Ibrahim Hodžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, koje zastupaju Alaga Bajramović i Hasan Veladžić, advokati iz Bihaća, podnijeli su 7. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-10/945 od 10. i 28. januara 2011. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da apelantima odmah dostavi sve dokaze bitne za "procjenu zakonitosti pritvora u smislu odredbe člana 47. stav 2. ZKPBiH". II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 10. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 17. februara 2011. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Tužilaštva BiH i Suda BiH su dostavljeni apelantima 18. februara 2011. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tužilaštvo BiH provodi istragu broj T 20 0 KT 0000 760 105 protiv apelanata (i drugih osumnjičenih) zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), protivzakonitog posredovanja iz člana 382. KZFBiH, primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. KZFBiH, davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 381. KZFBiH, porezne utaje iz člana 210. KZBiH, šumske krađe iz člana 316. KZBiH i krivotvorenja službene isprave iz člana 389. KZFBiH. 7. Na prijedlog Tužilaštva BiH, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 13. decembra 2010. godine kojim je apelantima odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji može trajati najduže do 11. januara 2011. godine, iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Odlučujući o žalbama podnesenim protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 21. decembra 2010. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanata, a djelimično je uvažio žalbu Tužilaštva BiH, te je navedeno rješenje preinačio i apelantima odredio pritvor i iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. 8. Sud BiH je potom, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH, na osnovu člana 135. stav 2. ZKPBiH, donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 10. januara 2011. godine kojim je prema apelantima produžio pritvor za naredna dva mjeseca na način da pritvor može trajati do 11. marta 2011. godine iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH. 9. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je 10. januara 2011. godine održao ročište na kojem je Tužilaštvo BiH usmeno obrazložilo prijedlog za produženje pritvora i na kojem su se apelanti i njihovi branioci usmeno očitovali na podneseni prijedlog. Sud BiH je naveo da je postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, kao opće formalnopravne pretpostavke za zakonitost određivanja mjere pritvora, utvrdio na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz svoj prijedlog. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine od 9. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: Izvještaj SIPA-e), zatim 16 pojedinačno navedenih zapisnika o ispitivanju osumnjičenih i 19 pojedinačno navedenih zapisnika o saslušanju svjedoka, kao i više izvještaja o preduzetim mjerama i radnjama. Dalje, Tužilaštvo BiH je u prilog postojanju osnovane sumnje Sudu BiH dostavilo i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnike o izvršenom pretresu, te zapisnike o dobrovoljnoj predaji predmeta koji glase na imena apelanata. 10. Sud BiH je, dalje, naveo da iz Izvještaja SIPA-e, a prvenstveno iz rezultata posebnih istražnih radnji koje su provedene prema naredbama Suda BiH, proizlazi osnovana sumnja da je prvoapelant počinio krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, protivzakonitog posredovanja iz člana 382. KZFBiH i primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. KZFBiH, radnjama koje su činjenično pobliže opisane u rješenju suda. Osim toga, Sud BiH je u rješenju konkretizirao dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja za svako pojedinačno krivično djelo koje se prvoapelantu stavlja na teret. 11. Dalje je Sud BiH naveo da, u odnosu na drugoapelanta, osnovana sumnja da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH i primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. KZFBiH kao i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 389. KZFBiH proizlazi iz Izvještaja SIPA-e, zatim iz rezultata provođenja posebnih istražnih radnji–nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i iskaza svjedoka J. D. kao i iskaza osumnjičenog M. Ć. 12. U odnosu na trećeapelanta, Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH a u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, krivičnim djelima protivzakonitog posredovanja iz člana 382. KZFBiH, porezne utaje iz člana 310. KZBiH, davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 381. KZFBiH, šumske krađe iz člana 316. KZFBiH također se zasniva na istom dokaznom materijalu kao i za prvoapelanta i drugoapelanta, koji je nastao kao rezultat provođenja posebnih istražnih radnji, uključujući i zapisnike o saslušanju svjedoka. Zbog navedenih činjenica, Sud BiH je istakao da je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti kao pripadnici organizirane grupe ljudi počinili krivična djela kojim ih Tužilaštvo BiH tereti. 13. Sud BiH je, također, istakao da pravni standard pojma "osnovana sumnja", na način određen članom 20. tačka 1. ZKPBiH, predstavlja viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo. Zaključak o postojanju osnovane sumnje je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 faktičko pitanje koje sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, na osnovu dobijenih dokaza i na osnovu slobodne ocjene dokaza, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvantificirao nivo sumnje. U vezi s tim, Sud BiH je naglasio da, u ovoj fazi postupka, stepen uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na učešće apelanata u inkriminiranim radnjama sasvim sigurno je nižeg stepena u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice i nadasve odlučivanja o krivnji. Sud BiH je istakao da trenutno nije moguće detaljno utvrditi strukturu organizacije čiji su, kako se osnovano sumnja, apelanti bili pripadnici, niti je moguće precizno utvrditi konkretne radnje pojedinih lica, te se upravo zato istraga i dalje vodi s ciljem prikupljanja ostalih bitnih dokaza i tragova za potpuno razjašnjenje konkretne krivične stvari. 14. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da se radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata velik broj osumnjičenih koji se terete za ozbiljna i teška krivična djela. Osim toga, Sud BiH je istakao da sama priroda djela kao i okolnost da se, kako se osnovano sumnja, radi o dobro organiziranoj grupi lica sa podijeljenim ulogama, koja se kontinuirano bavi nizom nezakonitih radnji, ukazuju na to da se apelanti i drugi osumnjičeni međusobno veoma dobro poznaju ili bar znaju jedni za druge kao i za potencijalne svjedoke te druga lica koja su na neki način doprinijela izvršenju inkriminiranih radnji. Također, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o velikom broju osumnjičenih, od kojih se veći broj nalazi na slobodi, te imajući u vidu karakter i težinu predmetnih krivičnih djela kao i položaj i njihove funkcije, Sud BiH je naveo da se opravdano može očekivati da bi apelanti puštanjem na slobodu stupili u kontakt sa suosumnjičenim i utjecali na njih kako bi promijenili iskaze a sve s ciljem izbjegavanja ili umanjenja krivičnopravne odgovornosti. Također, Sud BiH je naveo da smatra da bi apelanti mogli na isti način doći u posjed materijalnih dokaza koji još uvijek nisu oduzeti a za koje zasigurno znaju da postoje, te ih uništiti ili izmijeniti, koja opasnost se jedino efikasno može otkloniti mjerom pritvora. Dalje je Sud BiH naveo kao bitne i okolnosti da još uvijek nisu saslušani svi svjedoci i osumnjičeni, da nije izvršena analiza rezultata posebnih istražnih radnji koja može ukazati na nove potencijalne osumnjičene i da nisu osigurani svi materijalni dokazi bitni za konkretan postupak. Budući da Tužilaštvo BiH tek treba po prvi put da ispita velik broj svjedoka i saučesnika i da osigura dokaze bitne za ovaj postupak, imajući u vidu veoma osjetljivu fazu postupka, neophodno je da se osiguraju potrebni uvjeti za daljnje nesmetano i efikasno provođenje istrage. 15. Sud BiH je naveo da zaključak o postojanju razloga za pritvor prema apelantima iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH izvodi na osnovu činjenica i okolnosti koje u svojoj ukupnosti čine "naročite okolnosti" čime se osnovano zaključuje da su apelanti bili umiješani u nedopušteno ponašanje. Naime, Sud BiH je istakao da nije potrebno dokazivati konkretan utjecaj na svjedoke i saučesnike od samih apelanata jer okolnost da se nalaze u pritvoru to objektivno onemogućava tako da je i sama osnovana bojazan da će se utjecaj desiti dovoljna da sud stekne uvjerenje da će apelanti boravkom na slobodi, direktno ili indirektno, kontaktirati svjedoke ili saučesnike s ciljem opstruiranja vođenja krivičnog postupka. Prema stavu Suda BiH, dovoljno je da sve okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da može da dođe do utjecaja kao i da bi apelanti mogli imati koristi od tog utjecaja, nezavisno od toga ima li direktnih dokaza da su direktno uključeni u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoke i saučesnike i ometanje postupka. Zbog toga je Sud BiH naveo da smatra da i dalje postoje okolnosti iz člana 132. stav 1. tačka b) za produženje pritvora prema apelantima. 16. Dalje, u pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je nesporno da se apelantima stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen zakonom propisani objektivni uvjet za pritvor, u skladu sa članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Sud BiH je, također, naveo da je prilikom utvrđivanja vanrednih okolnosti imao u vidu da su apelanti lica koja su najvećim dijelom "čuvari javnog reda i mira na najvišim policijskim funkcijama", odnosno lica koja su zadužena za sprečavanje i otkrivanje kriminalnih aktivnosti i "od kojih se, u najmanju ruku, očekuje doslovno poštivanje slova zakona". Također je Sud BiH naveo da je nužno imati u vidu i da se apelantima stavlja na teret da su zloupotrijebili veoma odgovorne funkcije, da se radi o cijelom nizu korupcijskih djela koja su kontinuirano činjena duži period. Prema zaključku Suda BiH, osnovani su navodi Tužilaštva BiH da je pažnja građana usmjerena prema policijskim strukturama i da kod njih postoji osjećaj revolta i uznemirenosti. U takvoj situaciji, puštanje na slobodu apelanata dovelo bi do stvarne prijetnje javnom redu i miru, naročito kada se ima u vidu da je predmetni slučaj medijski propraćen i da je u fokusu javnosti. Zbog toga je Sud BiH zaključio da je ispunjen i pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. 17. Apelanti su protiv navedenog rješenja podnijeli žalbu u kojoj su, između ostalog, istakli da je prvostepeno vijeće počinilo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka koja se ogleda u kršenju odredbe člana 47. ZKPBiH. Naime, apelanti su istakli da im nisu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja, sa akcentom na naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji. Posljedično tome, prema tvrdnjama apelanata, odbrana je uskraćena u pravu da preispita zakonitost pritvora. Dalje, apelanti su istakli da smatraju da su dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti dokazi (zato što su posebne istražne radnje trajale duže nego što je to zakonom propisano), pa je i sama odluka o pritvoru nezakonita. 18. Odlučujući o žalbama apelanata, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) donijelo je Rješenje broj X-KRN-10/945 od 28. januara 2011. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je, s obzirom na žalbene navode apelanata, prije svega istaklo da su posebne istražne radnje koje su za rezultat imale pribavljanje dijela dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja preduzete u skladu sa naredbom sudije za prethodni postupak, kako je to propisano odredbom člana 118. stav 1. ZKPBiH. Dalje je sud naveo da je odredbom člana 119. ZKPBiH propisano da će nakon preduzimanja posebnih istražnih radnji iz člana 116. ZKPBiH sudija za prethodni postupak bez odlaganja obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta o njenom preduzimanju a kako bi to lice moglo zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je mjera bila provedena. Navedena odredba, prema ocjeni Apelacionog vijeća, podrazumijeva obavještavanje lica o provedenoj posebnoj istražnoj radnji a ne dostavljanje same naredbe na osnovu koje je posebna istražna radnja provedena. Ukoliko sudija za prethodni postupak nije obavijestioŠapelanteĆ o preduzimanju posebnih istražnih radnji, to je zasigurno propust suda, koji će, ukoliko postupak dođe u fazu glavnog pretresa, pri odlučivanju o postojanju krivičnog djela i krivice apelanata ocijeniti pretresno vijeće u okviru ocjene zakonitosti dokaza. U ovoj fazi postupka, Apelaciono vijeće smatra da je preuranjeno baviti se ocjenom zakonitosti prikupljenih dokaza. Pri tome je istaknuto da se osnovana sumnja u konkretnom slučaju ne zasniva isključivo na sadržaju dokaza pribavljenih kroz vršenje posebnih istražnih radnji, nego i na izjavama ostalih osumnjičenih i saslušanih svjedoka. Svi ti dokazi u svojoj ukupnosti stvaraju uvjerenje Apelacionog vijeća da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da je time ispunjen opći uvjet za produženje pritvora, kako je to, prema stavu Apelacionog vijeća, pravilno utvrdilo i prvostepeno vijeće. 19. Dalje, u odnosu na prigovore apelanata o kršenju odredbe člana 47. ZKPBiH, Apelaciono vijeće je istaklo da je navedenom odredbom propisano da branilac ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u koristŠapelantimaĆ,alidase navedeno pravo braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Također, stav 2. istog člana propisuje da će tužilac uz prijedlog za određivanje ili produženje pritvora sudu dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. U konkretnom slučaju, u skladu sa ovlaštenjima iz člana 47. stav 2. ZKPBiH, tužilac je ocijenio da će objelodanjivanje dokaza odbrani ugroziti ciljeve istrage, pa su dokazi dostavljeni samo sudu, radi ocjene zakonitosti pritvora i radi obavještenja branilaca. Sud je ocijenio sve dostavljene dokaze na osnovu kojih je donio osporenu odluku o pritvoru. Apelaciono vijeće je, dalje, istaklo da, s druge strane, kroz izlaganje tužioca na ročištu povodom razmatranja prijedloga za određivanje i produženje pritvora, zatim kroz sadržaj samih prijedloga Tužilaštva BiH, te osporenih rješenja suda, apelanti i njihovi branioci su se upoznali, u mjeri neophodnoj za ovu fazu postupka, sa sadržajem dokaza na kojima se odluka o pritvoru zasniva, te su ih mogli i osporiti. Tome u prilog, prema navodima Apelacionog vijeća, idu i činjenice da su pojedini branioci osporavali sadržaj pojedinih dokaza Tužilaštva BiH, te je tako branilac apelanata ukazao na promjene u sadržaju iskaza koje su dali pojedini osumnjičeni. Stoga je Apelaciono vijeće istaklo da smatra da prava apelanata, garantirana odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nisu uskraćena postupanjem suda na navedeni način, nego da je, naprotiv, prvostepeno vijeće postupilo u skladu sa odredbom člana 47. stav 2. ZKPBiH. 20. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da su, suprotno navodima apelanata, u osporenom rješenju opisane djelatnosti organizirane grupe kojoj su apelanti, kako se osnovano sumnja, pripadali ali i, suprotno istaknutim prigovorima branilaca, konkretizirane radnje koje se stavljaju na teret svakome od njih. Stoga je Apelaciono vijeće navelo da su zaključci osporenog rješenja o postojanju osnovane sumnje pravilno doneseni, dok su neosnovani žalbeni prigovori apelanata kojima se osporava postojanje osnovane sumnje. 21. Dalje je Apelaciono vijeće istaklo da je ožalbenim rješenjem pravilno utvrđeno postojanje osnovane bojazni da će apelanti, ukoliko budu pušteni na slobodu, uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, kao i postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, dakle da je u odnosu na apelante i druge osumnjičene osnovano produženje pritvora i po ovom pritvorskom osnovu. Naime, osnovano se sumnja da su apelanti niz radnji zbog kojih se protiv njih vodi istraga preduzeli u okviru organizirane grupe, te da su kao članovi te grupe inkriminirane radnje preduzimali kontinuirano tokom dužeg perioda, u okviru sistema podijeljenih uloga, iz kojih okolnosti proizlazi da se međusobno dobro poznaju ili da bar znaju jedni za druge. I prema ocjeni Apelacionog vijeća, istaknute okolnosti stvaraju realnu bojazan da će apelanti, u slučaju da budu pušteni na slobodu, stupiti u kontakt sa drugim licima, saizvršiocima koji su i dalje na slobodi ili potencijalnim svjedocima, te utjecati na njih u smislu davanja iskaza koji bi umanjivali ili isključivali njihovu krivičnu odgovornost. Navedeno je da su apelanti lica koja su obavljala značajne funkcije u policiji, te kao takvi uživali autoritet među svojim podređenim ali i licima koja to nisu ali su bila svjesna njihovog položaja i ovlaštenja koja oni nose. Apelaciono vijeće je, dalje, istaklo da, iako su apelanti suspendirani sa dužnosti koje su obavljali zbog krivičnog postupka koji je u toku protiv njih, ta činjenica ne isključuje mogućnost da iskoriste kontakte, poznanstva i autoritet koji su uživali, te utjecajem na svjedoke i dojučerašnje saučesnike istragu Tužilaštva BiH odvedu u krivom smjeru. Apelaciono vijeće je istaklo da podržava stav prvostepenog vijeća iznesen u osporenom rješenju, tj. da je pritvor prema apelantima mjera koja je upravo spriječila konkretizaciju takvog utjecaja, što joj i jeste svrha, dok sve ostale okolnosti upućuju na zaključak da osnovana bojazan da bi se takav utjecaj desio egzistira na strani svih apelanata, a što je nužno spriječiti. Apelaciono vijeće je istaklo i da Tužilaštvo BiH i dalje aktivno preduzima istražne radnje koje obuhvataju i saslušanje svjedoka, ispitivanje osumnjičenih koji žele da iznesu svoju odbranu i kažu više nego što je prvobitno obuhvaćeno njihovim iskazima, osiguranje drugih dokaza koji su pribavljeni u ovom predmetu, te je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nužno osigurati uvjete da se započeta istraga uspješno okonča. Zbog toga je i Apelaciono vijeće zaključilo da smatra da je osnovano produženje pritvora prema apelantima iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. 22. Također je Apelaciono vijeće istaklo da je pravilno utvrđenje prvostepenog vijeća i za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH jer je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je postojanje vanrednih okolnosti našlo u činjenici da su apelanti u ovom predmetu najvećim dijelom čuvari javnog reda i mira na najvišim policijskim funkcijama, te da su, kako se osnovano sumnja, sami učestvovali u izvršenju predmetnih krivičnih djela, iako je njihov zadatak, imajući u vidu funkcije koje su obavljali, upravo sprečavanje i otkrivanje takvih aktivnosti drugih učinilaca. Navedeno je da činjenica da veći broj osumnjičenih u ovom predmetu dolazi iz najviših policijskih struktura od kojih se očekuje poštivanje zakona, te da su oni javno označeni kao pripadnici ove grupe koja je kontinuirano, kako se osnovano sumnja, vršila raznovrsna krivična djela, umjesto da preduzima radnje na otkrivanju počinilaca takvih djela, te unijela osjećaj nesigurnosti ali i revolta među stanovništvom u cijeloj zemlji. Sve te okolnosti bile su od utjecaja na velik interes javnosti i medija za dešavanja u konkretnom predmetu, te je navedeno da bi puštanje osumnjičenih na slobodu u ovoj fazi postupka moglo izazvati javne reakcije građana koje bi u konačnici za rezultat mogle imati i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Apelaciono vijeće je istaklo i da je razmotrilo i druge prijedloge apelanata za zamjenu mjere pritvora drugim mjerama zabrane ali da je ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja zaključilo da je pritvor, u ovoj fazi postupka, jedina mjera kojom se može osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 2. i 4. Evropske konvencije. 24. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije jer Sud BiH nije naveo konkretne činjenice ili okolnosti koje bi bile temelj za zaključivanje da bi apelanti puštanjem na slobodu mogli utjecati na suosumnjičene da promijene svoj iskaz. Prema navodima apelanata, iz prijedloga za produženje pritvora je vidljivo da su u Tužilaštvu BiH saslušani svi suosumnjičeni pa nije jasno ko su ti novi potencijalni saučesnici, niti su takva lica navedena u osporenom rješenju. Apelanti smatraju da to samo po sebi dovodi do zaključka da je objektivno prestala mogućnost da apelanti ometaju istragu utjecajem na ostale suosumnjičene–saučesnike. Također, apelanti su istakli da u obrazloženjima rješenja Suda BiH nije konkretno naveden ni jedan svjedok koji bi u daljnjoj fazi istrage trebalo da bude saslušan. Prema tome, objektivna je činjenica da su sva lica saslušana i da je prestao razlog iz bojazni da bi osumnjičeni mogli utjecati na svjedoke i na takav način ometati daljnju istragu. Apelanti navode da je neosnovano i mišljenje Suda BiH da bi oni mogli doći u posjed materijalnih dokaza koji još uvijek nisu izuzeti a za koje apelanti zasigurno znaju da postoje, te ih uništiti ili izmijeniti, koja se opasnost jedino može otkloniti mjerom pritvora. Za ovakav stav nisu dati nikakvi razlozi nego samo proizvoljni zaključci. Prema navodima apelanata, samo postojanje pretpostavki nije dovoljno jer moraju postojati objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan osnov za produženje pritvora iz tačke b), a takvih okolnosti i argumenata nema. Osim toga, apelanti tvrde da su obrazloženja Suda BiH, koja se odnose na postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, neosnovana i paušalna. Apelanti ističu da nije dokazano da bi njihovim puštanjem na slobodu došlo do "revolta među stanovništvom u cijeloj zemlji". Apelanti su istakli da Sud BiH nije ocijenio okolnost da su suspendirani sa svojih dužnosti do okončanja krivičnog postupka i da zbog toga objektivno više nemaju nikakav utjecaj niti bi njihovo puštanje na slobodu moglo proizvesti bilo kakvu reakciju javnosti u smislu stvarne prijetnje narušavanju javnog reda i mira. 25. U obrazloženju navoda o kršenju člana 5. stav 2. Evropske konvencije apelanti ističu da Tužilaštvo BiH u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora a potom i Sud BiH prilikom odlučivanja o podnesenim prijedlozima nisu obavijestili apelante o "optužbama" koje im se stavljaju na teret. Na ovaj način je, prema navodima apelanata, povrijeđeno njihovo pravo na informaciju o "svim optužbama koje se vode protiv njih". U vezi s tim, apelanti ističu da su u prijedlozima Tužilaštva samo navedeni nazivi krivičnih djela iz Krivičnog zakona, ali nisu opisane optužbe, odnosno krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret. Samo imenovanje krivičnog djela za uhapšene i pritvorene ne znači ništa ako se pri tome činjenično ne opišu radnje koje im se stavljaju na teret kao krivično djelo. 26. Dalje, apelanti navode da im je povrijeđeno pravo da osporavaju zakonitost lišenja slobode pred sudom, čime im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti su istakli da im "nije data mogućnost da se upoznaju sa dokazima" na kojima Tužilaštvo BiH zasniva svoje prijedloge za određivanje i produženje pritvora, a Sud BiH svoja rješenja o određivanju i produženju pritvora. Na ovaj način, prema tvrdnjama apelanata, njima nije omogućeno da na valjan i zakonit način osporavaju zakonitost lišavanja slobode i određivanje pritvora. Apelanti ističu da su oni imali argumente za osnovanu sumnju da su posebne istražne radnje koje su preduzete u ovom slučaju nezakonite, ali im ništa nije dostavljeno kako bi to mogli kvalitetno osporavati. Apelanti su od Suda BiH i Tužilaštva BiH tražili na uvid sve dokaze sa kojima raspolaže Tužilaštvo BiH kao i naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, zatim od Suda BiH da im se dostave svi dokazi koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, međutim, nije im dostavljeno ništa izuzev izvještaja i prijedloga za produženje pritvora. Takvo postupanje je, prema navodima apelanata, direktno kršenje odredbe člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH. Odbrani se moraju dostaviti dokazi bitni za provjeru zakonitosti pritvora. Apelanti smatraju da je neprihvatljiv stav koji je iznijet u rješenju Suda BiH od 28. januara 2011. godine da je dovoljno da tužilac takve dokaze dostavi samo sudu bez njihovog objelodanjivanja osumnjičenim. Apelanti smatraju da zakon podrazumijeva da se o bitnim dokazima za procjenu zakonitosti pritvora moraju obavijestiti branioci osumnjičenih "a to znači da se oni moraju dostaviti braniocima". Budući da apelantima nisu dostavljeni traženi dokazi, oni smatraju da je time počinjena "drastična povreda" odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Također, apelanti ističu da je protiv njih preduzeto više posebnih istražnih radnji prema naredbama Suda BiH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje lica). Nakon okončanja preduzetih radnji, Sud BiH i Tužilaštvo BiH su bili dužni da apelantima dostave sve dokaze vezane za te posebne istražne radnje kako bi se one mogle osporavati. Međutim, sud apelantima nije dostavio naredbe da se o njima očituju i eventualno ih ospore. 27. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Sudu BiH da apelantima, odnosno njihovim braniocima odmah dostavi sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, u smislu odredbe člana 47. stav 2. ZKPBiH. Zahtjev za privremenu mjeru apelanti su obrazložili argumentima koje su istakli u prilog tvrdnjama da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 28. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da su Vanpretresno i Apelaciono vijeće dali jasne i razumljive razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja osporenih odluka. U pogledu navoda apelanata o povredi člana 5. stav 2. Evropske konvencije, Sud BiH je naveo da su apelanti, počevši od donošenja rješenja o određivanju pritvora od 13. decembra 2010. godine, obaviješteni o krivičnim djelima kojima se terete kao i o radnjama koje se svakom od njih pojedinačno stavljaju na teret. U prilog istaknutim tvrdnjama, Sud BiH je dostavio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 13. decembra 2010. godine. Dalje je Sud BiH naveo da je iste zaključke u pogledu inkriminiranih radnji apelanata izvelo i Vanpretresno vijeće prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora prema apelantima, kao i Apelaciono vijeće prilikom odlučivanja o žalbama apelanata. Osim toga, Sud BiH je naveo da je, u odnosu na prigovore vezane za povredu člana 47. stav 2. ZKPBiH, tužiočeva diskreciona ocjena koje će dokaze dostaviti odbrani, imajući u vidu zaštitu istrage koja još uvijek nije okončana. Naime, evidentno je da se u konkretnom slučaju radi o dosta složenoj istrazi kojom je obuhvaćen velik broj osumnjičenih, te da istražne radnje još uvijek traju. Pri takvom stanju stvari, Tužilaštvo BiH je dostavilo Sudu BiH sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, o čemu je odbrana apelanata obaviještena. Također je Sud BiH naveo da je pravilno primijenjen član 47. stav 2. ZKPBiH i u odnosu na zahtjev apelanata za dostavu naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji kao i za ostale dokaze. 29. Tužilaštvo BiH je navelo da su apelanti već prilikom prvog ispitivanja upoznati sa optužbama koje im se stavljaju na teret. Tom prilikom su obaviješteni o tome koja krivična djela im se stavljaju na teret kao i o krivičnopravnim radnjama koje čine njihova obilježja. U prilog navedenim tvrdnjama, Tužilaštvo BiH je dostavilo zapisnike o ispitivanju apelanata broj T 20 0 KT 0000 760 10 od 11. decembra 2010. godine. Osim toga, Tužilaštvo BiH je istaklo da su i ostali navodi apelanata neosnovani i da je u predmetnom postupku postupano u skladu sa članom 47. stav 2. ZKPBiH. V. Relevantni propisi 30.Krivični zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 250. st. 2. i 3. (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. 31. UZakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase: Član 47. (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. (3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. (4) Sudija, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom. (5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata. Član 132. (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti: Š...Ć b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Š...Ć d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Š...Ć Član 135. (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. (2) Pritvor se odlukom vijeća (član 24. stav (7)), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Š...Ć Član 226. stav 2. (2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Član 228. st. 4. i 5. (4) Pošto se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice, osumnjičeni dobija status optuženog. Sudija za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženom i njegovom braniocu. (5) Sudija za prethodno saslušanje dostavit će optužnicu optuženom koji je na slobodi bez odgađanja, a ako se nalazi u pritvoru, u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice. Sudija za prethodno saslušanje obavijestit će optuženog da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da će ročište o izjašnjavanju o krivici biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim prigovorima, odnosno po isteku roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti prijedloge dokaza koje namjerava izvesti na glavnom pretresu. Član 233. (1) Prethodnim prigovorima se: ŠĆ d) osporava zakonitost dokaza, ŠĆ VI. Dopustivost 32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KRN-10/945 od 28. januara 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 4. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su im njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. 37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Š...Ć 38. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne. 2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega. Š...Ć 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. Š...Ć 39. U konkretnom slučaju apelanti su lica lišena slobode i nalaze se u pritvoru na osnovu odluka redovnih sudova o određivanju i produžavanju pritvora, pa se pozivaju na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 2. i 4. Evropske konvencije. Član 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije 40. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava,Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće proizvoljno biti lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava,Quinn,presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311; i Winternjerp,presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt, čak i kada prema stanovištu suda to nije suštinski važno, to može dovesti do kršenja člana 5. stav 1 (vidi Evropski sud za ljudska prava,Bozano,presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; iVan der Leer,presuda od 21. februara 1990. godine, serija A-170). 41. U konkretnom slučaju apelanti se, između ostalog, žale da im je sud odredio i produžio pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH a da nije naveo konkretne činjenice ili okolnosti iz kojih proizlazi osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu mogli preduzeti radnje kojima bi Tužilaštvo bilo spriječeno da prikupi dokaze niti je konkretizirao koje naročite okolnosti ukazuju na to da bi mogli utjecati na svjedoke i saučesnike. Osim toga, ističu da nisu konkretizirani ni razlozi i indicije za to da bi puštanje na slobodu apelanata dovelo do stvarne prijetnje javnom redu i miru. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja zakonitosti daljnjeg produžetka pritvora apelantima neće (i ne treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje, odnosno daljnje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) "rizik od prikrivanja dokaza" (vidi presudu u predmetuWemhoffod 27. juna 1968. godine), b) "ozbiljnost prekršaja" (vidi presudu u predmetuKemmacheod 27. novembra 1991. godine), c) "implicitna opasnost utjecaja na svjedoke" (vidi presudu u predmetuRingeisenod 16. jula 1971. godine), d) "opasnost od dosluha (dogovora)" (vidi presudu u predmetuB protiv Austrijeod 28. marta 1990. godine), e) "rizik od pritiska na svjedoke" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. juna 1991. godine), i f) "očuvanje javnog reda" (vidi presudu u predmetuLetellierod 26. juna 1991. godine). Ustavni sud je mišljenja kako su navedeni razlozi za postojanje pritvora u konkretnom slučaju sadržani u odredbama člana 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH. 42. Ustavni sud podsjeća na to da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teretconditio sine qua nonza određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). 43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz osporenog rješenja kojim je apelantima produžen pritvor prema prijedlogu Tužilaštva BiH proizlazi da je Sud BiH o produženju pritvora apelantima odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelanti i drugi osumnjičeni kao i njihovi branioci. Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja. Također, Ustavni sud zapaža da rješenje o produženju mjere pritvora apelantima sadrži obrazloženje iz kojeg proizlazi da je sud ocijenio postojeće dokaze i druge okolnosti koje, prema mišljenju suda, opravdavaju donošenje rješenja o pritvoru. Sud BiH je u svojim odlukama ukazao na to koje dokaze je ocijenio pri utvrđivanju postojanja osnovane sumnje (ovi dokazi ocijenjeni su pojedinačno i u uzajamnoj vezi), te najzad, data su jasna i precizna obrazloženja u prilog njihovom prihvatanju. Ustavni sud smatra da je u osporenom rješenju sud dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH. 44. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantima, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačke b) i d). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) jer postoji osnovana bojazan da će apelanti uništiti tragove koji su važni za krivični postupak, te da postoje i osobite okolnosti koje pokazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u donesenim rješenjima naglasio kako se u konkretnom slučaju radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi, koja obuhvata velik broj osumnjičenih (17) koji se terete za ozbiljna i teška krivična djela i u kojoj je još uvijek u toku analiza dokumentacije prikupljene provođenjem posebnih istražnih radnji. Osim toga, Sud BiH je detaljno obrazložio i razloge zbog kojih smatra da postoji osnovana bojazan za ometanje krivičnog postupka, te postojanje naročite okolnosti u konkretnom krivičnom predmetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelanti boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke i saučesnike, u smislu da promijene svoje iskaze ili da istragu Tužilaštva "usmjere u krivom smjeru". U takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. 45. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama, suprotno navodima apelanata, dati vrlo iscrpni i jasni razlozi koji ukazuju na to da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH (težina krivičnih djela, okolnost da su apelanti obavljali najviše policijske funkcije te da usljed posebnih okolnosti, koje je sud detaljno naveo, postoji prijetnja narušavanju javnog reda kao i izazivanja "uznemirenosti" javnosti). Data obrazloženja Suda BiH Ustavni sud ne smatra proizvoljnim budući da, prema utvrđenju redovnog suda, egzistiraju vanredne okolnosti koje, u smislu relevantnih odredbi ZKPBiH, produženje pritvora čine opravdanim. 46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali tvrdnje apelanata da lišavanje slobode u konkretnom slučaju nije bilo u skladu sa "procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom", odnosno da je ono suprotno bilo kojem standardu člana 5.1.c) Evropske konvencije. Član 5. stav 2. Evropske konvencije 47. Apelanti ističu da ih Tužilaštvo BiH u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora, a potom i Sud BiH prilikom odlučivanja o podnesenim prijedlozima, nisu obavijestili o optužbama koje im se stavljaju na teret, na koji način im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije. 48. Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da pritvoreno lice bude odmah obaviješteno "o svakoj optužbi protiv njega". Obaveza iz člana 5. stav 2. na određeni način se podudara sa obavezom iz člana 6.3.a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6.3.a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obaveza obavještavanja uhapšenog o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije po svom obimu više ograničena (uža) nego ona iz člana 6.3.a) Evropske konvencije, pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat sa razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Također, "Š...Ćobavještenje o razlozima pritvaranja koje se traži po članu 5. stav 2. ne mora biti formulisano u određenom oblikuŠ...Ć" (vidi Evropski sud za ljudska prava,Fox, Campbell i Hartley,presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182). Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je u predmetuLamy protiv Belgijezaključio da u ovoj fazi postupka ne postoji obaveza da se na raspolaganje odbrani optuženog lica stavi na uvid dosje, te da nema povrede člana 5. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kad su u nalogu za hapšenje, koji je dostavljen aplikantu, navedeni ne samo razlozi za lišenje slobode već i detaljne optužbe protiv njega (presuda od 30. marta 1989. godine, serija A, broj 151, st. 31. i 32). 49. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u osporenim rješenjima činjenično opisane radnje koje su apelanti preduzimali i iz kojih proizlaze bitna obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Dalje, Ustavni sud zapaža, na osnovu uvida u zapisnike o ispitivanju apelanata od 11. decembra 2010. godine, da su apelanti već prilikom prvog ispitivanja u Tužilaštvu BiH, na osnovu člana 78. stav 2. ZKPBiH, obaviješteni za koja krivična djela se terete. Ustavni sud primjećuje da su u navedene zapisnike uneseni činjenični opisi radnji koje su apelanti preduzimali a iz kojih proizlaze zakonska obilježja krivičnih djela za koje se apelanti terete, te njihova pravna kvalifikacija. Ustavni sud zapaža da je svaki od apelanata, u prisustvu branioca, nakon upoznavanja sa "optužbama" za koje se tereti, izjavio da razumije za šta se sumnjiči i koji su osnovi sumnje protiv njega, te da je svaki potpisao zapisnik o (prvom) ispitivanju, bez stavljanja bilo kakvih primjedbi. Nakon toga, apelanti su upoznati sa "optužbama" i na ročištima povodom prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje i produženje pritvora. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata da nisu upoznati sa "optužbama" neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 2. Evropske konvencije. Član 5. stav 4. Evropske konvencije (habeas corpus) 50. Apelanti navode da im je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer im nisu dostavljeni svi dokazi koje posjeduje Tužilaštvo BiH, odnosno dokazi koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora kao i naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, zbog čega nisu imali mogućnost da kvalitetno osporavaju zakonitost određivanja pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud za ljudska prava,De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77; iIsmoilov i drugi protiv Rusije, Presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. 51. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, postupak koji se vodi na osnovu člana 5. stav 4. Evropske konvencije u principu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, također zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoljiti na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je osigurati da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih (vidi,mutatis mutandis, presuda u predmetuBrandstetter v. Austriaod 28. augusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; iGarcia Alva v. Germanyod 13. februara 2001. godine, Presuda broj 23541/94). Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje uhabeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (Sanchez-Reisse protiv ŠvicarskeŠ1986. god.ĆiWloch protiv PoljskeŠ2000. god.Ć). U tom smislu,ŠapelantĆmora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv BelgijeŠ1989. god.Ć)imora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv PoljskeŠ2000. god.Ć). 52. U konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta Evropskog suda za ljudska prava u kojim je utvrđena povreda člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su apelantima dostavljeni prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora i Izvještaj SIPA-e, odnosno svi podnesci koje je Tužilaštvo BiH uputilo Sudu BiH. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH potom održao ročište na kojem su apelanti imali mogućnost da osporavaju navode Tužilaštva BiH vezane za produženje pritvora prema apelantima, što su i učinili. 53. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu predmetnih odredbi ZKPBiH, te da su apelanti i njihovi branioci, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana budući da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog (branilac apelanata je na ročištu ukazao na promjene u sadržaju iskaza koje su dali pojedini osumnjičeni). Iz navedenog proizlazi da su apelanti, u smislu navedenih stavova Evropskog suda za ljudska prava, imali uvid u očitovanja koja su podnesena i imali "stvarnu mogućnost davati primjedbe" na navode Tužilaštva BiH vezane za donošenje odluke o produženju pritvora, te su ih u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije mogli i osporiti. 54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelanti neosnovano pozivaju na to da im nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su apelanti nesporno bili upoznati sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti praktično traže da im se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji dokazi apelantima, u smislu člana 47. stav 3. ZKPBiH, trebaju biti dostupni nakon podnošenja optužnice. 55. Osim toga, u pogledu navoda apelanata da imaju saznanja o nedostacima vezanim za provođenje posebnih istražnih radnji, zbog čega traže da im se dostave naredbe Suda BiH, Ustavni sud smatra da sami po sebi to nisu argumenti koji bi ukazivali na to da su povrijeđena prava apelanata garantirana članom 5. stav 4. Naime, pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza su pitanja koje će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelanata, kako je i obrazloženo u osporenim odlukama. 56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da rješenjem kojim je produžen pritvor apelantima nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na standarde propisane članom 5. stav 4. Evropske konvencije, jer su apelanti imali mogućnost da djelotvorno ospore stavove ili mišljenja Tužilaštva BiH koji su bitni za produženje pritvora, odnosno da su imali "uvid u očitovanja koja su podnesena i stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih" (vidi,mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter v. Austriaod 28. augusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; iGarcia Alva v. Germanyod 13. februara 2001. godine, Presuda broj 23541/94). 57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da rješenjem o produženju pritvora nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na ostale aspekte iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, kao ni u odnosu na standarde propisane članom 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije ako je sud u postupku produžavanja pritvora prema apelantima utvrdio da i dalje postoji osnovana bojazan da će apelanti ometati istragu skrivanjem ili uništavanjem dokaza kao i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će utjecati na svjedoke i saučesnike, te kada okolnosti pod kojima su izvršena predmetna krivična djela predstavljaju vanredne okolnosti i kada postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, ukoliko bi apelanti bili pušteni na slobodu. 59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada su apelanti prilikom prvog ispitivanja upoznati sa "optužbama" koje im se stavljaju na teret, te kad su u prisustvu branilaca, nakon upoznavanja sa činjeničnim opisom i pravnom kvalifikacijom krivičnih djela za koja se terete, izjavili da razumiju za šta se sumnjiče i koji su osnovi sumnje protiv njih. 60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer su apelanti imali mogućnost da djelotvorno ospore stavove ili mišljenja Tužilaštva BiH koji su bitni za produženje pritvora, a iz spisa proizlazi da su i upoznati sa sadržajem svih dokaza na kojima je zasnovan prijedlog za produžavanje pritvora, s obzirom na to da su ih osporavali na ročištu za donošenje odluke o produženju pritvora. Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena prava apelanata garantirana članom 5. stav 4. zbog nedostavljanja naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji radi osporavanja zakonitosti dokaza budući da su to pitanja koja će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelanata. 61. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 62. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere. 63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 606/08, rješavajući apelacijuŠabana Avdića i dr, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaŠabana Avdića, Omera Avdića i Mevlije Avdić. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 082098 10 P. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 71 0 P082098 10 P. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,Šabanu Avdiću, Omeru Avdiću i Mevliji Avdiću roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati ukupan iznos od 5.000 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci i Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šaban Avdić, Omer Avdić i Mevlija Avdić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Nebojša Milanović, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 5. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci u predmetu broj P-2077/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Osnovnog suda 15. lipnja 2008. godine, a od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Općinskog suda u Živinicama 11. listopada 2008. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda u Banjaluci je naknadno, 3. lipnja 2010. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis P-2077/01. 3. Osnovni sud je dostavio traženi spis 15. lipnja 2010. godine, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Općinski sud u Živinicama je dostavio odgovor na apelaciju 18. listopada 2010. godine, a Sud BiH 25. listopada 2010. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 26. studenoga 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su 18. prosinca 1989. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Živinicama protiv tužene (tadašnje države SFRJ) radi naknade nematerijalne štete koja je nastala 23. lipnja 1988. godine, kada je apelant Šaban Avdić povrijeđen prigodom vojne vježbe gađanja puškom dok je služio redoviti vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (u daljnjem tekstu: JNA) u VP 6565 Banjaluka, uslijed čega je nastupila 80% invalidnost za apelanta Šabana Avdića. Tužba je zavedena pod brojem P-1067/89. Osnovni sud u Živinicama je zakazao pripremno ročište za 23. srpanj 1994. godine, ali je ovo ročište odloženo na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 neodređeno vrijemezbog poznatih okolnosti i neodređenog pravnog slijednika. 8. Općinski sud u Banovićima je 17. prosinca 1997. godine uputio apelantimapoziv za odmahkoji je apelantima uredno dostavljen, ali u spisu nema podataka jesu li se apelanti odazvali pozivu Općinskog suda. Također, apelantima je upućen i poziv za ročište za 20. studeni 2000. godine, koji je također apelantima uredno dostavljen, ali nema podataka u spisu da li je ovo ročište održano. 9. Dopisom Općinskog suda u Banovićima broj P-720/95 od 4. lipnja 2001. godine od apelanata je zatraženo da urede tužbu glede označenja tuženog, zastupanja i vrijednosti spora. 10. Podneskom od 12. lipnja 2001. godine apelanti su uredili tužbu i umjesto prvobitnog tuženog kao tuženog su označili Republiku Srpsku, Vojsku Republike Srpske, koju zastupa vojni pravobranitelj Banjaluke (u daljnjem tekstu: VRS). Općinski sud u Banovićima je donio Rješenje broj P-720/95 od 10. srpnja 2001. godine kojim se proglasio mjesno nenadležnim i tužbu s prilozima ustupio Osnovnom sudu u Banjaluci. 11. Predmetni spis je dostavljen Osnovnom sudu u Banjaluci 24. srpnja 2001. godine. 12. Osnovni sud u Banjaluci je zakazao pripremno ročište za 5. lipanj 2003. godine. Ročište je održano i na njemu je određena provedba dokaza medicinskim vještačenjem. O osobnosti vještaka, kao i o naknadi troškova vještačenja, je trebalo biti odlučeno posebnim rješenjem. Međutim, to nikada nije učinjeno. Novo ročište je zakazano za 18. prosinac 2003. godine, ali je ročište opozvano zbog bolesti suca a novo ročište nije zakazano. 13. Apelanti su 15. lipnja 2005. godine uredili tužbu sukladno novom Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). 14. Osnovni sud je 7. srpnja 2006. godine poslao dopis strankama kojima ih je obavijestio da je u tijeku uvođenje medijacije kao alternativnog načina rješavanja sporova i predložio apelantima ovakav način rješavanja njihovoga spora. Apelanti su se složili s navedenim prijedlogom i 8. lipnja 2006. godine dostavili Osnovnom sudu popunjen obrazac u svrhu odlučivanja o njihovome sporu medijacijom. 15. Osnovni sud u Banjaluci je zakazao pripremno ročište za 25. ožujak 2008. Na tom ročištu apelanti su kao tužene označili Bosnu u i Hercegovinu (u daljnjem tekstu BiH) i Oružane snage BiH, koje je zastupalo Pravobraniteljstvo BiH, a koje su preuzele sva prava i obveze bivše VRS i Vojske Federacije BiH. 16. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2077/01 od 25. srpnja 2008. godine Osnovni sud u Banjaluci se proglasio nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH na nadležno odlučivanje. 17. Apelanti su izjavili priziv koja je odbijen Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 011-Gž-09-000 072 od 12. veljače 2009. godine. 18. Predmet je dostavljen Sudu BiH 16. ožujka 2009. godine i zaveden pod broj P-93/09. 19. Sud BiH-sudac prvostupanjskog parničnog odjeljenja je dopisom broj P-93/09 od 14. travnja 2009. godine dostavio Upravnom odjeljenju Suda BiH predmet apelanata radi rješavanja sukoba nadležnosti između Suda BiH i Osnovnog suda u Banjaluci. 20. Rješavajući o sukobu nadležnosti između Osnovnog suda u Banjaluci i Suda BiH, Vijeće Upravnog odjeljenja Suda BiH je donijelo Rješenje broj UR-155/09 od 5. studenoga 2009. godine, kojim je utvrdilo kako je za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari stvarno nadležan Osnovni sud u Banjaluci. 21. Rješenje Suda BiH broj UR-155/09 od 5. studenoga 2009. godine i predmetni spis Osnovni sud u Banjaluci je primio 11. studenoga 2009. godine i od tada nije poduzeo nijednu procesnu radnju. 22. Postupak pred Osnovnim sudom još uvijek nije okončan. 23. Apelanti su Osnovnom sudu u Banjaluci podnijeli veliki broj urgencija. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelanti smatraju kako im je, zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelanti također ističu kako im je povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti traže da ime se na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku dosudi ukupan iznos od 5.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 25. Sud BiH je u svom odgovoru istaknuo da je predmetna tužba u tom sudu prvi put primljena 16. ožujka 2009. godine i predmet signiran parničnome odjeljenju, a 14. travnja 2009. godine predmet je proslijeđen Upravnom odjeljenju na rješavanje sukoba nadležnosti. Vijeće za upravne sporove je donijelo Odluku broj Ur-155/09 od 5. studenoga 2009. godine o nadležnosti Osnovnog suda u Banjaluci za rješavanje, te je predmetni spis dostavljen Osnovnom sudu u Banjaluci 9. studenoga 2009. godine kao stvarno i mjesno nadležnom na daljnji postupak. Sud BiH je zaključio da je kompletan postupak od prijema predmetne tužbe (16. ožujka 2009. godine) pa do određivanja nadležnog suda trajao oko osam mjeseci, te da se to ne može smatrati nerazumno dugim razdobljem. 26. Općinski sud u Živinicama je u svome odgovoru na apelaciju istaknuo da apelanti u apelaciji navode okolnosti na koje taj sud, koji je utemeljen spajanjem bivših općinskih sudova Kladanj, Banovići i Živinice, ne može uticati, s obzirom da se postupak vodi kod Osnovnog suda u Banjaluci, Relevantni propisi 27.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. V. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog toga što parnični postupak, koji je pokrenuo još 1989. godine radi naknade nematerijalne i materijalne štete zbog povređivanja za vrijeme služenja redovitog vojnog roka u JNA, nerazumno dugo traje navodeći da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI. Meritum 32. Apelanti smatraju kako im je zbog toga što nije donesena konačna odluka u ovome predmetu, koji se odnosi na naknadu štete, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 35. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 36. Osim toga, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18. b) Razdoblje koje se uzima u obzir 37. Ustavni sud opaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 18. prosinca 1989. godine. Međutim, razdoblje koje,ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. prosinca 1995. godine kao nadnevka kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pri ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stavak 37). 38. U svezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti duljinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle razdoblje od 15 godina. Međutim, Ustavni sud opaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak traje ukupno 21 godinu i još uvijek nije okončan. c) Analiza duljine trajanja postupka 39. U konkretnom se slučaju radi o parničnom postupku koji je pokrenut radi naknade štete nastale zbog apelantove povrede za vrijeme služenja redovitog vojnog roka u JNA. Ustavni sud smatra da se predmetni slučaj ne može smatrati osobito složenim kako u svezi s činjeničnim stanjem tako u svezi s primjenom propisa. 40. Osim toga, ustavni sud opaža da se u konkretnom postupku radi o naknadi nematerijalne štete nastale zbog povreda apelanta Šabana Avdića koje su prouzročile njegovu 80% invalidnost, pa je evidentno da se radi o predmetu koji ima poseban značaj, kako za ovog apelanta tako i za drugo dvoje apelanata, njegovih roditelja. 41. Sumirajući navedeno, Ustavni sud opaža da predmetni postupak traje ukupno 21 godinu od čega 15 godina u relevantnom razdoblju a da prvostupanjska presuda nije donesena, te da se radi o predmetu koji se ne može smatrati osobito složenim kao i da je od izuzetnog značaja za apelante. 42. Ustavni sud smatra da određenu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snose i apelanti, posebno za razdoblje od 1997. godine do 2000. godine kada je apelantima upućivao pozive Općinski sud u Banovićima, na koje apelanti nisu odgovorili. Može se reći i da je odgovornost apelanata za neaktivnost Općinskog suda u Živinicama odnosno Banovićima za razdoblje od početka 1996. godine pa do početka 1997. godine, zbog toga što se nisu interesirali za svoj predmet a znali su da je Općinski sud u Živinicama, još 1994. godine, odložio donošenje odluke u ovom predmetu na neodređeno vrijeme. 43. Međutim, Ustavni sud smatra da, u odlučujućem dijelu, odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka snosi Osnovni sud u Banjaluci. Taj sud je, po mišljenju Ustavnog suda, prvo zakazivao procesne radnje u vremenskim intervalima izvan razumnog roka da bi se onda (svojom greškom) proglasio nenadležnim za vođenje postupka, a potom (nakon što mu je predmet vraćen na nadležno postupanje) nije poduzeo niti jednu procesnu radnju unatoč urgencijama apelanata, što je sve doprinijelo da ovaj postupak ovoliko dugo traje. 44. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka nije sukladna zahtjevu razumnog roka, te da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete 45. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 46. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 5.000 KM zbog nedonošenja pravomoćne sudske odluke po njihovom tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog povreda nastalih za vrijeme služenja redovitog vojnog roka. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Rukovodeći se ovim načelom i svojom praksom da u pravilu ne dodjeljuje veći iznos naknade od iznosa koji zahtijeva apelant, a kako zahtijevani iznos naknade ulazi u okvir navedenih načela, Ustavni sud je dodijelio apelantima naknadu u ukupnom iznosu od 5.000 KM. Ustavni sud smatra da je ovaj iznos apelantima dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 47. Ustavni sud opaža da im je povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 2. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kao i prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svjetlu utvrđene povrede u odnosu na pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati ostale navode apelanata. VII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje kako je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe radi naknade nematerijalne štete u razdoblju od 21 godine, od čega 15 godina spada u nadležnost Ustavnog suda, može u odlučujućem dijelu staviti na teret Osnovnog suda u Banjaluci, te kada taj sud nije naveo razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka 49. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke 50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 606/08, rješavajući apelacijuŠabana Avdića i dr, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaŠabana Avdića, Omera Avdića i Mevlije Avdić. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci broj 71 0 P 082098 10 P. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 082098 10 P. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,Šabanu Avdiću, Omeru Avdiću i Mevliji Avdiću roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati ukupan iznos od 5.000 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Šaban Avdić, Omer Avdić i Mevlija Avdić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 5. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci u predmetu broj P-2077/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Osnovnog suda 15. juna 2008. godine, a od Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) i Opštinskog suda u Živinicama 11. oktobra 2008. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda u Bawoj Luci je naknadno, 3. juna 2010. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis P-2077/01. 3. Osnovni sud dostavio je traženi spis 15. juna 2010. godine, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Opštinski sud u Živinicama dostavio je odgovor na apelaciju 18. oktobra 2010. godine, a Sud BiH 25. oktobra 2010. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 26. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelanti su 18. decembra 1989. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Živinicama protiv tužene (tadašnje države SFRJ) radi naknade nematerijalne štete koja je nastala 23. juna 1988. godine, kada je apelant Šaban Avdić povrijeđen prilikom vojne vježbe gađawa puškom dok je služio redovni vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (u daqnjem tekstu: JNA) u VP 6565 Bawa Luka, usljed čega je nastupila 80% invalidnost za apelanta Šabana Avdića. Tužba je zavedena pod brojem P-1067/89. Osnovni sud u Živinicama zakazao je pripremno ročište za 23. juli 1994. godine, ali je ovo ročište odloženo na neodređeno vrijemezbog poznatih okolnosti i neodređenog pravnog sljednika. 8. Opštinski sud u Banovićima je 17. decembra 1997. godine uputio apelantimapoziv za odmahkoji je apelantima uredno dostavljen, ali u spisu nema podataka da li su se apelanti odazvali pozivu Opštinskog suda. Takođe, apelantima je upućen i poziv za ročište za 20. novembar 2000. godine, koji je takođe apelantima uredno dostavljen, ali nema podataka u spisu da li je ovo ročište održano. 9. Dopisom Opštinskog suda u Banovićima broj P-720/95 od 4. juna 2001. godine od apelanata je zatraženo da urede tužbu u pogledu označewa tuženog, zastupawa i vrijednosti spora. 10. Podneskom od 12. juna 2001. godine apelanti su uredili tužbu i umjesto prvobitnog tuženog kao tuženog su označili Republiku Srpsku, Vojsku Republike Srpske, koju zastupa vojni pravobranilac Banje Luke (u daqnjem tekstu: VRS). Opštinski sud u Banovićima donio je Rješenje broj P-720/95 od 10. jula 2001. godine kojim se proglasio mjesno nenadležnim i tužbu s prilozima ustupio Osnovnom sudu u Bawoj Luci. 11. Predmetni spis dostavljen je Osnovnom sudu u Bawoj Luci 24. jula 2001. godine. 12. Osnovni sud u Bawoj Luci zakazao je pripremno ročište za 5. juni 2003. godine. Ročište je održano i na njemu je određeno da se sprovedu dokazi medicinskim vještačenjem. O ličnosti vještaka, kaoionaknaditroškovavještačewa,je trebalo da bude odlučeno posebnim rješenjem. Međutim, to 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 nikada nije učinjeno. Novo ročište zakazano je za 18. decembar 2003. godine, ali je ročište opozvano zbog bolesti sudije a novo ročište nije zakazano. 13. Apelanti su 15. juna 2005. godine uredili tužbu u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). 14. Osnovni sud je 7. jula 2006. godine poslao dopis strankama kojim ih je obavijestio da je u toku uvođenje medijacije kao alternativnog načina rješavawa sporova i predložio apelantima ovakav način rješavawa wihovog spora. Apelanti su se složili s navedenim prijedlogom i 8. juna 2006. godine dostavili Osnovnom sudu popunjen obrazac s ciljem da se odluči o wihovom sporu medijacijom. 15. Osnovni sud u Bawoj Luci zakazao je pripremno ročište za 25. mart 2008. Na tom ročištu apelanti su kao tužene označili Bosnu u i Hercegovinu (u daqnjem tekstu BiH) i Oružane snage BiH, koje je zastupalo Pravobranilaštvo BiH, a koje su preuzele sva prava i obaveze bivše VRS i Vojske Federacije BiH. 16. Rješenjem Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-2077/01 od 25. jula 2008. godine Osnovni sud u Bawoj Luci proglasio se nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH na nadležno odlučivanje. 17. Apelanti su izjavili žalbu koja je odbijena Rješenjem Okružnog suda u Bawoj Luci broj 011-Gž-09-000 072 od 12. februara 2009. godine. 18. Predmet je dostavljen Sudu BiH 16. marta 2009. godine i zaveden pod broj P-93/09. 19. Sud BiH-sudija prvostepenog parničnog odjeljewa je dopisom broj P-93/09 od 14. aprila 2009. godine dostavio Upravnom odjeljenju Suda BiH predmet apelanata radi rješavawa sukoba nadležnosti između Suda BiH i Osnovnog suda u Bawoj Luci. 20. Rješavajući o sukobu nadležnosti između Osnovnog suda u Bawoj Luci i Suda BiH, Vijeće Upravnog odjeljewa Suda BiH donijelo je Rješenje broj UR-155/09 od 5. novembra 2009. godine, kojim je utvrdilo da je za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari stvarno nadležan Osnovni sud u Bawoj Luci. 21. Rješenje Suda BiH broj UR-155/09 od 5. novembra 2009. godine i predmetni spis Osnovni sud u Bawoj Luci je primio 11. novembra 2009. godine i od tada nije preduzeo nijednu procesnu radnju. 22. Postupak pred Osnovnim sudom još uvijek nije okončan. 23. Apelanti su Osnovnom sudu u Bawoj Luci podnijeli veliki broj urgencija. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelanti smatraju da im je, zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelanti takođe ističu da im je povrijeđeno pravo na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti traže da ime se na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku dosudi ukupan iznos od 5.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 25. Sud BiH je u svom odgovoru istakao da je predmetna tužba u tom sudu prvi put primljena 16. marta 2009. godine i predmet signiran parničnom odjeljenju, a 14. aprila 2009. godine predmet je proslijeđen Upravnom odjeljenju na rješavanje sukoba nadležnosti. Vijeće za upravne sporove donijelo je Odluku broj Ur-155/09 od 5. novembra 2009. godine o nadležnosti Osnovnog suda u Bawoj Luci za rješavanje, te je predmetni spis dostavljen Osnovnom sudu u Bawoj Luci 9. novembra 2009. godine kao stvarno i mjesno nadležnom na daqwi postupak. Sud BiH je zakqučio da je kompletan postupak od prijema predmetne tužbe (16. marta 2009. godine) pa do određivawa nadležnog suda trajao oko osam mjeseci, te da to ne može da se smatra nerazumno dugim periodom. 26. Opštinski sud u Živinicama je u svom odgovoru na apelaciju istakao da apelanti u apelaciji navode okolnosti na koje taj sud, koji je osnovan spajanjem bivših opštinskih sudova Kladaw, Banovići i Živinice, ne može da utiče, s obzirom da se postupak vodi kod Osnovnog suda u Bawoj Luci, Relevantni propisi 27.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. V. Dopustivost 28. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog toga što parnični postupak, koji je pokrenuo još 1989. godine radi naknade nematerijalne i materijalne štete zbog povređivawa za vrijeme služewa redovnog vojnog roka u JNA, nerazumno dugo traje navodeći da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku", u smislu članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 32. Apelanti smatraju da im je zbog toga što nije donesena konačna odluka u ovom predmetu, koji se odnosi na naknadu štete, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 33. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 35. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 36. Sem toga, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud,Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. b) Period koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 18. decembra 1989. godine. Međutim, period koji,ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pri ocjewivanju razumnosti dužinepostupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka koji je dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić,stav 37). 38. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do donošewa odluke Ustavnog suda, dakle pe- riod od 15 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka koji je dostignut od dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, postupak traje ukupno 21 godinu i još uvijek nije okončan. c) Analiza dužine trajawa postupka 39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je pokrenut radi naknade štete nastale zbog apelantove povrede za vrijeme služewa redovnog vojnog roka u JNA. Ustavni sud smatra da predmetni slučaj ne može da se smatra naročito složenim kako u vezi s činjeničnim stanjem tako u vezi s primjenom propisa. 40. Sem toga, ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku radi o naknadi nematerijalne štete nastale zbog povreda apelanta Šabana Avdića koje su prouzrokovale njegovu 80% invalidnost, pa je evidentno da se radi o predmetu koji ima poseban značaj, kako za ovog apelanta tako i za drugo dvoje apelanata, njegovih roditelja. 41. Sumirajući navedeno, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak traje ukupno 21 godinu od čega 15 godina u relevantnom periodu a da prvostepena presuda nije donesena, te da se radi o predmetu koji ne može da se smatra naročito složenim kao i da je od izuzetnog značaja za apelante. 42. Ustavni sud smatra da određenu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snose i apelanti, posebno za period od 1997. godine do 2000. godine kada je apelantima upućivao pozive Opštinski sud u Banovićima, na koje apelanti nisu odgovorili. Može se reći i da je odgovornost apelanata za neaktivnost Opštinskogsuda u Živinicama odnosno Banovićima za period od početka 1996. godine pa do početka 1997. godine, zbog toga što se nisu interesovali za svoj predmet a znali su da je Opštinski sud u Živinicama, još 1994. godine, odložio donošenje odluke u ovom predmetu na neodređeno vrijeme. 43. Međutim, Ustavni sud smatra da, u odlučujućem dijelu, odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka snosi Osnovni sud u Bawoj Luci. Taj sud je, po mišljenju Ustavnog suda, prvo zakazivao procesne radnje u vremenskim intervalima van razumnog roka da bi se onda (svojom greškom) proglasio nenadležnim za vođenje postupka, a zatim (nakon što mu je predmet vraćen na nadležno postupanje) nije preduzeo niti jednu procesnu radnju uprkos urgencijama apelanata, što je sve doprinijelo da ovaj postupak ovoliko dugo traje. 44. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zakqučuje da dužina predmetnog postupka nije u skladu sa zahtjevom razumnog roka, te da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete 45. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 46. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 5.000 KM zbog nedonošewa pravosnažne sudske odluke po wihovom tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog povreda koje su nastale za vrijeme služewa redovnog vojnog roka. Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04,objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Rukovodeći se ovim principom i svojom praksom da u pravilu ne dodjequje veći iznos naknade od iznosa koji zahtijeva apelant, a kako zahtijevani iznos naknade ulazi u okvir navedenih principa, Ustavni sud je dodijelio apelantima naknadu u ukupnom iznosu od 5.000 KM. Ustavni sud smatra da je ovaj iznos apelantima dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 47. Ustavni sud zapaža da im je povrijeđeno pravo na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 2 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U svjetlu utvrđene povrede u odnosu na pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju ostali navodi apelanata. VII. Zakqučak 48. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada ukupno trajanje postupka povodom tužbe radi naknade nematerijalne štete u periodu od 21 godine, od čega 15 godina spada u nadležnost Ustavnog suda, može u odlučujućem dijelu da se stavi na teret Osnovnog suda u Bawoj Luci, te kada taj sud nije naveo razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka 49. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke 50. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 606/08, rješavajući apelacijuŠabana Avdića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaŠabana Avdića, Omera Avdića i Mevlije Avdić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 082098 10 P. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 71 0 P082098 10 P. Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,Šabanu Avdiću, Omeru Avdiću i Mevliji Avdiću roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati ukupan iznos od 5.000 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šaban Avdić, Omer Avdić i Mevlija Avdić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 5. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci u predmetu broj P-2077/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Osnovnog suda 15. juna 2008. godine, a od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Općinskog suda u Živinicama 11. oktobra 2008. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda u Banjoj Luci je naknadno, 3. juna 2010. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis P-2077/01. 3. Osnovni sud je dostavio traženi spis 15. juna 2010. godine, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Općinski sud u Živinicama je dostavio odgovor na apelaciju 18. oktobra 2010. godine, a Sud BiH 25. oktobra 2010. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 26. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su 18. decembra 1989. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Živinicama protiv tužene (tadašnje države SFRJ) radi naknade nematerijalne štete koja je nastala 23. juna 1988. godine, kada je apelant Šaban Avdić povrijeđen prilikom vojne vježbe gađanja puškom dok je služio redovni vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (u daljnjem tekstu: JNA) u VP 6565 Banja Luka, usljed čega je nastupila 80% invalidnost za apelanta Šabana Avdića. Tužba je zavedena pod brojem P-1067/89. Osnovni sud u Živinicama je zakazao pripremno ročište za 23. juli 1994. godine, ali je ovo ročište odloženo na neodređeno vrijemezbog poznatih okolnosti i neodređenog pravnog sljednika. 8. Općinski sud u Banovićima je 17. decembra 1997. godine uputio apelantimapoziv za odmahkoji je apelantima uredno dostavljen, ali u spisu nema podataka da li su se apelanti odazvali pozivu Općinskog suda. Također, apelantima je upućen i poziv za ročište za 20. novembar 2000. godine, koji je također apelantima uredno dostavljen, ali nema podataka u spisu da li je ovo ročište održano. 9. Dopisom Općinskog suda u Banovićima broj P-720/95 od 4. juna 2001. godine od apelanata je zatraženo da urede tužbu u pogledu označenja tuženog, zastupanja i vrijednosti spora. 10. Podneskom od 12. juna 2001. godine apelanti su uredili tužbu i umjesto prvobitnog tuženog kao tuženog su označili Republiku Srpsku, Vojsku Republike Srpske, koju zastupa vojni pravobranilac Banjaluke (u daljnjem tekstu: VRS). Općinski sud u Banovićima je donio Rješenje broj P-720/95 od 10. jula 2001. godine kojim se proglasio mjesno nenadležnim i tužbu s prilozima ustupio Osnovnom sudu u Banjoj Luci. 11. Predmetni spis je dostavljen Osnovnom sudu u Banjoj Luci 24. jula 2001. godine. 12. Osnovni sud u Banjoj Luci je zakazao pripremno ročište za 5. juni 2003. godine. Ročište je održano i na njemu je određeno provođenje dokaza medicinskim vještačenjem. O ličnosti vještaka, kao i o naknadi troškova vještačenja, je trebalo biti odlučeno posebnim rješenjem. Međutim, to nikada nije učinjeno. Novo ročište je zakazano za 18. decembar 2003. godine, ali je ročište opozvano zbog bolesti sudije a novo ročište nije zakazano. 13. Apelanti su 15. juna 2005. godine uredili tužbu u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). 14. Osnovni sud je 7. jula 2006. godine poslao dopis strankama kojim ih je obavijestio da je u toku uvođenje medijacije kao alternativnog načina rješavanja sporova i predložio apelantima ovakav način rješavanja njihovog spora. Apelanti su se složili s navedenim prijedlogom i 8. juna 2006. godine dostavili Osnovnom sudu popunjen obrazac u svrhu odlučivanja o njihovom sporu medijacijom. 15. Osnovni sud u Banjoj Luci je zakazao pripremno ročište za 25. mart 2008. Na tom ročištu apelanti su kao tužene označili Bosnu u i Hercegovinu (u daljnjem tekstu BiH) i Oružane snage BiH, koje je zastupalo Pravobranilaštvo BiH, a koje su preuzele sva prava i obaveze bivše VRS i Vojske Federacije BiH. 16. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2077/01 od 25. jula 2008. godine Osnovni sud u Banjoj Luci se proglasio nenadležnim i predmet ustupio Sudu BiH na nadležno odlučivanje. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 17. Apelanti su izjavili žalbu koja je odbijena Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-Gž-09-000 072 od 12. februara 2009. godine. 18. Predmet je dostavljen Sudu BiH 16. marta 2009. godine i zaveden pod broj P-93/09. 19. Sud BiH-sudija prvostepenog parničnog odjeljenja je dopisom broj P-93/09 od 14. aprila 2009. godine dostavio Upravnom odjeljenju Suda BiH predmet apelanata radi rješavanja sukoba nadležnosti između Suda BiH i Osnovnog suda u Banjoj Luci. 20. Rješavajući o sukobu nadležnosti između Osnovnog suda u Banjoj Luci i Suda BiH, Vijeće Upravnog odjeljenja Suda BiH je donijelo Rješenje broj UR-155/09 od 5. novembra 2009. godine, kojim je utvrdilo da je za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari stvarno nadležan Osnovni sud u Banjoj Luci. 21. Rješenje Suda BiH broj UR-155/09 od 5. novembra 2009. godine i predmetni spis Osnovni sud u Banjoj Luci je primio 11. novembra 2009. godine i od tada nije preduzeo nijednu procesnu radnju. 22. Postupak pred Osnovnim sudom još uvijek nije okončan. 23. Apelanti su Osnovnom sudu u Banjoj Luci podnijeli veliki broj urgencija. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelanti smatraju da im je, zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti također ističu da im je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti traže da ime se na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku dosudi ukupan iznos od 5.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 25. Sud BiH je u svom odgovoru istakao da je predmetna tužba u tom sudu prvi put primljena 16. marta 2009. godine i predmet signiran parničnom odjeljenju, a 14. aprila 2009. godine predmet je proslijeđen Upravnom odjeljenju na rješavanje sukoba nadležnosti. Vijeće za upravne sporove je donijelo Odluku broj Ur-155/09 od 5. novembra 2009. godine o nadležnosti Osnovnog suda u Banjoj Luci za rješavanje, te je predmetni spis dostavljen Osnovnom sudu u Banjoj Luci 9. novembra 2009. godine kao stvarno i mjesno nadležnom na daljnji postupak. Sud BiH je zaključio da je kompletan postupak od prijema predmetne tužbe (16. marta 2009. godine) pa do određivanja nadležnog suda trajao oko osam mjeseci, te da se to ne može smatrati nerazumno dugim periodom. 26. Općinski sud u Živinicama je u svom odgovoru na apelaciju istakao da apelanti u apelaciji navode okolnosti na koje taj sud, koji je osnovan spajanjem bivših općinskih sudova Kladanj, Banovići i Živinice, ne može uticati, s obzirom da se postupak vodi kod Osnovnog suda u Banjoj Luci, Relevantni propisi 27.Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. V. Dopustivost 28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog toga što parnični postupak, koji je pokrenuo još 1989. godine radi naknade nematerijalne i materijalne štete zbog povređivanja za vrijeme služenja redovnog vojnog roka u JNA, nerazumno dugo traje navodeći da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 32. Apelanti smatraju da im je zbog toga što nije donesena konačna odluka u ovom predmetu, koji se odnosi na naknadu štete, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 36. Osim toga, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija Abroj 228-B, stav 18. b) Period koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 18. decembra 1989. godine. Međutim, period koji,ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kao datumà kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stav 37). 38. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle pe- riod od 15 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak traje ukupno 21 godinu i još uvijek nije okončan. c) Analiza dužine trajanja postupka 39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je pokrenut radi naknade štete nastale zbog apelantove povrede za vrijeme služenja redovnog vojnog roka u JNA. Ustavni sud smatra da se predmetni slučaj ne može smatrati naročito složenim kako u vezi s činjeničnim stanjem tako u vezi s primjenom propisa. 40. Osim toga, ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku radi o naknadi nematerijalne štete nastale zbog povreda apelanta Šabana Avdića koje su prouzrokovale njegovu 80% invalidnost, pa je evidentno da se radi o predmetu koji ima poseban značaj, kako za ovog apelanta tako i za drugo dvoje apelanata, njegovih roditelja. 41. Sumirajući navedeno, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak traje ukupno 21 godinu od čega 15 godina u relevantnom periodu a da prvostepena presuda nije donesena, te da se radi o predmetu koji se ne može smatrati naročito složenim kao i da je od izuzetnog značaja za apelante. 42. Ustavni sud smatra da određenu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snose i apelanti, posebno za period od 1997. godine do 2000. godine kada je apelantima upućivao pozive Općinski sud u Banovićima, na koje apelanti nisu odgovorili. Može se reći i da je odgovornost apelanata za neaktivnost Općinskog suda u Živinicama odnosno Banovićima za period od početka 1996. godine pa do početka 1997. godine, zbog toga što se nisu interesovali za svoj predmet a znali su da je Općinski sud u Živinicama, još 1994. godine, odložio donošenje odluke u ovom predmetu na neodređeno vrijeme. 43. Međutim, Ustavni sud smatra da, u odlučujućem dijelu, odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka snosi Osnovni sud u Banjoj Luci. Taj sud je, po mišljenju Ustavnog suda, prvo zakazivao procesne radnje u vremenskim intervalima van razumnog roka da bi se onda (svojom greškom) proglasio nenadležnim za vođenje postupka, a zatim (nakon što mu je predmet vraćen na nadležno postupanje) nije preduzeo niti jednu procesnu radnju uprkos urgencijama apelanata, što je sve doprinijelo da ovaj postupak ovoliko dugo traje. 44. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka nije u skladu sa zahtjevom razumnog roka, te da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete 45. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 46. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 5.000 KM zbog nedonošenja pravosnažne sudske odluke po njihovom tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog povreda nastalih za vrijeme služenja redovnog vojnog roka. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda brojAP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Rukovodeći se ovim principom i svojom praksom da u pravilu ne dodjeljuje veći iznos naknade od iznosa koji zahtijeva apelant, a kako zahtijevani iznos naknade ulazi u okvir navedenih principa, Ustavni sud je dodijelio apelantima naknadu u ukupnom iznosu od 5.000 KM. Ustavni sud smatra da je ovaj iznos apelantima dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 47. Ustavni sud zapaža da im je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 2. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U svjetlu utvrđene povrede u odnosu na pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata. VII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe radi naknade nematerijalne štete u periodu od 21 godine, od čega 15 godina spada u nadležnost Ustavnog suda, može u odlučujućem dijelu staviti na teret Osnovnog suda u Banjoj Luci, te kada taj sud nije naveo razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka 49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke 50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 666/07, rješavajući apelacijuMustafe Zajke, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 3. i članka 62. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaMustafe Zajke podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-09-001190 od 1. travnja 2010. godine i Rev-1289/05 od 9. siječnja 2007. godine, presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-08-004685 od 3. travnja 2009. godine i Gž-2077/04 od 7. lipnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-834/03 od 20. veljače 2004. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mustafa Zajko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 21. veljače 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju registriranu pod brojem AP 666/07. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1289/05 od 9. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2077/04 od 7. lipnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-834/03 od 20. veljače 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. lipnja 2007. godine, 3. siječnja 2008. godine, 28. siječnja 2008. godine i 15. prosinca 2008. godine. 2. U dopuni apelacije od 3. siječnja 2008. godine apelant je istakao da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer o njegovom tužbenom zahtjevu, koji je podnio 1996. godine, još uvijek nije konačno odlučeno. 3. U dopuni apelacije od 28. siječnja 2008. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Općinskom sudu bilo naloženo da opozove rješenje doneseno 21. siječnja 2008. godine u predmetu broj 065-0-P-07-002238, kojim je određeno i zakazano da se nastavak glavne rasprave održi 20. svibnja 2008. godine. 4. Apelant je 26. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju registriranu pod brojem AP 2013/10. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. travnja 2010. godine i Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. travnja 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 5. U postupku rješavanja apelacije broj AP 666/07 Ustavni sud je 25. veljače 2010. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/07. Navedenom odlukom Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant je nakon toga pravodobno podnio zahtjev za preispitivanje ove odluke. U zahtjevu je navedeno kako je Ustavni sud odlučio samo o dijelu apelacije koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku i odnosi se na postupak pred redovnim sudovima u kojem je Vrhovni sud usvojio apelantovu reviziju, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Međutim, Ustavni sud nije odlučio o dijelu apelacije koji se odnosi na presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je apelantova revizija odbijena. 6. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi iz zahtjeva za preispitivanje odluke od 25. veljače 2010. godine utemeljeni pa je shodno tome zahtjev za preispitivanje i usvojio. Budući da ni sam apelant u zahtjevu za preispitivanje ne dovodi u pitanje odluku od 25. veljače 2010. godine u dijelu u kojem je odluka donesena i utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da se Odluka broj AP 666/07 od 25. veljače 2010. godine ima smatrati djelomičnom odlukom, u smislu članka 62. Pravila Ustavnog suda, jer je apelacija sadržavala više pitanja, a odlučeno je samo o jednom. Shodno tome, Ustavni sud je o preostalim pitanjima iz apelacije odlučio ovom odlukom. 7. S obzirom na to da se preostali dio apelacije broj AP 666/07 i apelacije broj AP 2013/10 tiče iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 666/07. 8. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od GP "Put", sudionika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. srpnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju registriranu pod brojem AP 666/07. 9. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. srpnja 2009. godine, Kantonalni sud 16. srpnja 2009. godine, a Općinski sud 9. srpnja 2009. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 10. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 666/07 dostavljeni su apelantu 30. studenoga 2009. godine. 11. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i od tuženog kao sudionika u postupku zatraženo je 8. rujna 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju registriranu pod brojem AP 2013/10. 12. Vrhovni sud je odgovor dostavio 15. rujna 2010. godine, a Kantonalni sud 29. rujna 2010. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 13. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 2013/10 dostavljeni su apelantu 18. studenoga 2010. godine. III. Činjenično stanje 14. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Činjenice u predmetu broj AP 666/07 15. Općinski sud je Presudom broj P-834/03 od 20. veljače 2004. godine obvezao tuženog da apelantu isplati iznos od 140.867,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom, sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. rujna 2002. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.548,15 KM. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. 16. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su ništavni Aneks ugovora broj 33/89 od 11. prosinca 1989. godine (u daljnjem tekstu: Aneks ugovora) i Konačni obračun iz listopada 1991. godine (u daljnjem tekstu: Konačni obračun), da mu se isplati naknada štete za više naplaćenu površinu poslovnog prostora u iznosu od 562.703,75 KM ili da mu se isplati naknada za više zaračunate i naplaćene cijene od ugovorenih u iznosu 0,1745823 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te, s tim u vezi, da mu se isplati naknada štete zbog pada kupovne moći novca od dana plaćanja više zaračunate cijene do 23. travnja 2002. godine u iznosu od 251.038,22 KM. Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da su ovi vidovi štete nastali prijevarom i prijetnjom tuženog kojim je doveden u zabludu prilikom zaključivanja Aneksa ugovora i Konačnog obračuna jer je oba dokumenta apelant potpisao i sukladno njima izvršio plaćanje dobrovoljno i bez primjedaba. U vezi sa apelantovim navodima da je tuženi u Aneksu ugovora naveo da će ugovor smatrati raskinutim ako ne bude potpisan njegov aneks, istaknuto je da, u smislu članka 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ovaj navod ne predstavlja prijevaru i prijetnju, te da je apelantu dostavljena pismena ponuda jasnog sadržaja koju nije morao potpisivati, nego je mogao pobijati i tražiti zaštitu svojih prava. Na temelju navedenog je zaključeno da se nisu stekli uvjeti da se ova dva posla proglase apsolutno ništavnim, u smislu članka 103. ZOO-a. Dalje, istaknuto je da pravo poništenja rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne, odnosno tri godine od dana zaključenja takvog ugovora, pa kako je Aneks ugovora zaključen 11. prosinca 1989. godine a Konačni obračun sačinjen u listopadu 1991. godine, uzimajući u obzir i prekid zastare od 1992. do 1996. godine, zaključeno je da je istekao i objektivni rok od tri godine. Neutemeljenim je ocijenjen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete zbog neostvarivanja prihoda za razdoblje od 1. siječnja 1990. godine do 1. siječnja 1997. godine. U vezi s tim je ukazano na to da je apelant kupoprodajnu cijenu u cjelini isplatio u listopadu 1990. godine, na naredbu načelnika Općine Stari Grad, prema kojoj je objekt izuzet za smještaj izbjeglica od 2. svibnja 1992. godine i morao se predati na raspolaganje navedenoj općini, a na temelju čega je zaključeno da apelant s njim i nije mogao slobodno raspolagati u navedenom razdoblju. 17. Općinski sud je utvrdio da je do docnje u gradnji došlo isključivo zbog nepravodobnog raščišćavanja zemljišta za izgradnju, a ne zbog krivice tuženog, a što je utvrdio na temelju iskaza svjedoka N.K. koji je bio predsjednik komisije za tehnički prijem objekta. 18. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen u dijelu kojim je tražio naknadu štete radi sanacije neizvedenih i loše izvedenih radova u iznosu od 26.985,00 KM, te u dijelu kojim je tražio naknadu štete zbog smanjenja vrijednosti objekta u iznosu od 113.886,36 KM jer je tuženi bez njegove suglasnosti smanjio visinu poslovnog prostora. Na dosuđeni iznos od 140.867,36 KM, po osnovu dijela tužbenog zahtjeva koji je usvojen, utvrđeno je da apelantu pripada pravo na isplatu zateznih kamata od 23. rujna 2002. godine pa do isplate. 19. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je utemeljio na čl. 144. i 145. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te utvrdio da se troškovi postupka sastoje od sastava tužbe, zastupanja na 25 ročišta održanih od 11. rujna 1996. godine do 23. rujna 2002. godine, pristupa na tri ročišta u razdoblju od 9. prosinca 1996. godine do 16. listopada 2000. godine, sastava 13 podnesaka u razdoblju od 22. lipnja 1998. godine do 19. kolovoza 2002. godine, zastupanja na dva ročišta održana 17. studenoga 2003. godine i 20. siječnja 2004. godine, sastava podneska od 10. studenoga 2003. godine, sastava podneska od 26. lipnja i 29. rujna 2003. godine, troškova vještačenja, takse na odluku, a što ukupno iznosi 88.181,00 KM. S obzirom na to da je apelant u postupku uspio sa 15%, dosuđeni su mu troškovi postupka u iznosu od 13.227,15 KM i troškovi poreza na promet 10% u iznosu od 1.320,00 KM, a što ukupno iznosi 14.548,15 KM. 20. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2077/04 od 7. lipnja 2005. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio, te tuženog obvezao da mu isplati iznos od 140.871,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom, sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. rujna 2002. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.706,40 KM. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni i da ne proizvode pravno djelovanje odbijen je kao neutemeljen. Dalje, odbijen je kao neutemeljen i apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obveže da mu isplati cjelokupan iznos naknade štete na ime novčane protuvrijednosti za više naplaćenu površinu poslovnog prostora od ugovorene i isporučene površine u iznosu od 562.703,75 KM ili, umjesto toga, iznos štete zbog više zaračunate i naplaćene cijene poslovnog prostora od ugovorene u iznosu od 0,1745823 KM i iznos štete zbog pada kupovne moći novca na glavnici od 0,1745823 KM u vremenu od dana plaćanja više zaračunate cijene do 23. travnja 2002. godine u iznosu od 251.038,22 KM. Najzad, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev da mu se zbog docnje tuženog u izvršenju ugovora i neostvarivanja prihoda od poslovnog prostora nadoknadi šteta u iznosu od 318.891,00 KM sa traženim kamatama na ovaj iznos. 21. Kantonalni sud je ocijenio utemeljenim apelantove navode da su u prvostupanjskoj presudi pogrešno sabrani iznosi na ime naknade za izvedene i loše izvedene radove i naknade za smanjenje visine poslovnog prostora, pa je prvostupanjsku presudu u ovom dijelu preinačio i apelantu dosudio iznos označen u izreci presude. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno dosudio kamate od 23. rujna 2002. godine, tj. od dana utvrđivanja visine štete, ocjenjujući tržišnu vrijednost na temelju koje je vještak utvrdio visinu štete, pa je apelantova žalba u ovom dijelu ocijenjena kao neutemeljena. 22. Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostupanjskog suda da apelant nije dokazao da je tuženi izvršio prijevaru i prijetnju, te da ga je doveo u zabludu prilikom sačinjavanja Aneksa ugovora, pa se suglasio sa ocjenom da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 103. ZOO-a da bi Aneks ugovora bio proglašen ništavnim, a zbog čega bi se eventualno moglo govoriti samo o djelomičnoj ništavnosti neke odredbe ugovora, u smislu članka 105. ZOO-a. Dalje, Kantonalni sud je istakao da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi samo o rušljivom ugovoru, gdje važe rokovi od jedne, odnosno tri godine u kojim se može tražiti poništenje ugovora. S tim u vezi, ukazano je na to da je člankom 6. Aneksa ugovora jasno regulirano da sve odredbe ranije zaključenog osnovnog Ugovora o kupoprodaji ostaju na snazi ako aneksom nisu promijenjene, a na temelju čega se Kantonalni sud suglasio sa ocjenom prvostupanjskog suda da je apelantu upućena pismena ponuda jasnog sadržaja koju nije morao potpisivati i postupati sukladno njoj, s obzirom na to da je imao glavni ugovor u kojem su određena prava kupca u slučaju raskida ugovora. 23. Kantonalni sud je u cjelini prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda u pogledu odbijanja dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na neostvarivanje prihoda u razdoblju od 1. siječnja 1990. godine do 1. siječnja 1997. godine, te, u vezi s tim, ukazao i na članak 8. osnovnog Ugovora o kupoprodaji u kojem je izričito regulirano da ugovoreni rok za primopredaju podrazumijeva uvjet da se raščišćavanje terena, koje će vršiti Zavod za izgradnju grada, okonča do 1. kolovoza 1988. godine. Tuženi nije predao na vrijeme poslovni prostor i o tome je apelanta pravodobno obavijestio, a zbog čega je i zaključen Aneks ugovora. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da u spisu postoji Aneks IV Ugovora zaključen između Zavoda za izgradnju grada i tuženog, kojim su regulirana njihova prava i obveze u pogledu pripremanja gradskog građevinskog zemljišta na kojem je sagrađen objekt u kojem se nalazi apelantov poslovni prostor, zaključeno je da tuženi nije mogao utjecati na Zavod da završi pripremanje i raščišćavanje terena koje je bilo otežano zbog rješavanja imovinskopravnih odnosa sa vlasnicima kuća i zemljišta na predmetnoj parceli. Na temelju navedenog, neutemeljenim je ocijenjen apelantov navod da raščišćavanje terena nije uzrokovalo produženje predaje objekta. 24. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno obračunao troškove postupka, te ih dosudio apelantu prema uspjehu u parnici, s tim da su utvrđeni i troškovi postupka za zastupanje na dva ročišta pred Kantonalnim sudom u iznosu od 526,28 KM, pa je apelantu, s obzirom na to da je u parnici uspio sa 15%, dosuđena i naknada troškova postupka u iznosu od 158,25 KM. Budući da je apelant sa žalbom uspio u neznatnom dijelu, nisu mu dosuđeni troškovi žalbe, te je zahtjev za naknadu troškova prema troškovniku uloženom u spis odbijen. 25. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1289/05 od 9. siječnja 2007. godine apelantovu reviziju na presudu drugostupanjskog suda djelomično uvažio, te je drugostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o kamati, tako da zatezna kamata, umjesto 24. rujna 2002. godine, na dio glavnog duga od 113.886,36 KM teče od 24. travnja 2002. godine, a na dio glavnog duga od 25.324,00 KM od 14. ožujka 1997. godine, dok je kamata na dio glavnog duga od 1.661,00 KM ostala neizmijenjena. Dalje, drugostupanjska presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena kao neutemeljena. 26. U obrazloženju presude je istaknuto da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da nije utemeljen apelantov zahtjev da se Aneks ugovora i Konačni obračun proglase ništavnim. U vezi s tim je ukazano na to da iz stanja spisa proizlazi da je apelant poništenje ova dva posla tražio tek u preciziranom tužbenom zahtjevu od 20. svibnja 2002. godine, te da, i prema mišljenju ovog suda, ovi poslovi nisu suprotni članku 103. ZOO-a, u vezi sa čl. 10, 11, 13, 15, 21, 51. i 52. istoga zakona. Dalje, Vrhovni sud se suglasio sa stavom nižestupanjskih sudova da ponudom tuženog apelantu da potpiše Aneks ugovora i Konačni obračun apelant nije doveden u bitnu zabludu, u smislu članka 61. stavak 1. ZOO-a, odnosno u zabludu kakvu ima u vidu članak 65. stavak 1. istoga zakona. Pri tome, posebno je istaknuto da, čak i kada bi ova dva posla sadržavala elemente zablude, odnosno prijevare, apelant je, u smislu članka 117. ZOO-a, izgubio pravo da traži njihovo poništenje s obzirom na to da je do podnošenja takvog zahtjeva, tj. do 20. svibnja 2002. godine, prošlo tri godine od zaključenja Aneksa ugovora (11. prosinac 1989. godine) i Konačnog obračuna (25. listopad 1991. godine). Neutemeljenim su ocijenjene i apelantove tvrdnje revizije da se radi o zelenaškom ugovoru iz članka 141. ZOO-a budući da apelant nije dokazao da je tuženi za sebe pribavio nerazmjernu imovinsku korist koristeći se, u smislu navedenog članka, eventualno apelantovim stanjem nužde, teškim materijalnim prilikama, nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću. 27. Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi isplati 562.703,75 KM na ime naknade štete za više naplaćene površine poslovnog prostora ili, umjesto toga, da mu isplati iznos više zaračunate i naplaćene cijene poslovnog prostora od ugovorene u iznosu od 0,1745823 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 18. prosinca 1991. godine pa do isplate, te da mu, u vezi s tim, nadoknadi štetu u iznosu od 251.038,22 KM "zbog pada kupovne moći novca" u vremenu od plaćanja do obavljenog financijskog vještačenja. U vezi s tim, istaknuto je da je apelant isplatu navedenih iznosa temeljio na činjenici da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni, a u postupku je utvrđeno da su pravno valjani, pa da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba članka 278. stavak 2. ZOO-a, na koju se apelant izričito pozivao, jer ovom odredbom nije predviđena naknada štete zbog inflacije budući da načelo monetarnog nominalizma iz članka 394. ZOO-a isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca, kao ni odredba članka 155, odnosno članka 189. ZOO-a jer apelant ničim nije dokazao da je utemeljeno mogao očekivati izmaklu korist u navedenim iznosima, a čije ostvarenje je bilo spriječeno tuženikovim ponašanjem. 28. Najzad, utemeljenim je ocijenjen navod revizije kojim je apelant pobijao odluku drugostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime izmakle dobiti zbog nekorištenja poslovnog prostora, pa je drugostupanjska presuda u ovom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je prihvatio razloge iz pobijanih presuda da tuženi nije mogao predati apelantu poslovni prostor u roku određenom osnovnim ugovorom zbog propusta Zavoda za izgradnju grada da raščisti teren. Međutim, ukazao je na to da ni prvostupanjska ni drugostupanjska presuda ne sadrže razloge zbog čega tuženi nije predao poslovni prostor 30. rujna 1990. godine, kako se obvezao Aneksom ugovora, i je li zbog toga odgovoran za apelantovu eventualnu štetu. Činjenice u predmetu broj AP 2013/10 29. Postupajući prema Presudi Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. siječnja 2007. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-07-000520 od 21. veljače 2007. godine uvažio apelantovu žalbu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. 30. Općinski sud je Presudom broj 065-0-P-07-002238 od 19. lipnja 2008. godine obvezao tuženog da apelantu nadoknadi štetu za razdoblje docnje od roka predaje prema Aneksu ugovora (30. rujan 1990. godine) do apelantovog preuzimanja poslovnog prostora (10. siječanj 1997. godine) u iznosu od 285.257,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. travnja 2002. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.003,48 KM. 31. U obrazloženju presude je navedeno da je među strankama bilo nesporno da se tuženi bezuvjetno obvezao da apelantu preda poslovni prostor 30. rujna 1990. godine, da je apelant u cijelosti izmirio kupoprodajnu cijenu, te da je apelantu poslovni prostor predan 10. siječnja 1997. godine. Dalje, istaknuto je da tuženi u tijeku postupka nije predočio niti jedan dokaz da je sa apelantom ugovorio neki drugi rok za predaju poslovnog prostora izuzev 30. rujna 1990. godine, kako je određeno Aneksom ugovora, da nije tražio produženje ovog roka, te da nije pozvao apelanta da preuzme poslovni prostor, a na temelju čega je utvrđeno da je tuženi pao u neopravdanu docnju nakon 30. rujna 1990. godine. Konstatirano je da je apelant u tijeku postupka prezentirao dokaze na temelju kojih je vidljivo da se zakupodavni odnos poslovnih prostora uz novčanu naknadu na području grada Sarajevo odvijao za cijelo razdoblje tuženikove docnje, pa i za vrijeme proglašenog ratnog stanja, a na temelju čega je zaključeno da je apelant dokazao da je zbog docnje tuženog u izvršenju ugovora u ugovorenom roku pretrpio štetu, čiju je visinu sud utvrdio na temelju usuglašenih mišljenja vještaka financijske struke. Općinski sud je ukazao na članak 324. stavak 1. ZOO-a kojim je regulirano da dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje obveze, te na članak 262. stavak 2. ZOO-a kojim je regulirano da kada dužnik ne ispuni svoju obvezu ili padne u docnju povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. S obzirom na to da tuženi nije dokazao da je zbog apelantove docnje u plaćanju cijene bio spriječen da ispuni svoju obvezu na vrijeme, te kako je više puta prekidao tijek zastarjelosti, Općinski sud je zaključio da je tuženi od 30. rujna 1990. godine pao u neopravdanu docnju, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio. 32. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. travnja 2009. godine uvažio žalbu tuženog i prvostupanjsku presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbio. Kantonalni sud je utvrdio da je utemeljen žalbeni navod tuženog da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio njegov prigovor zastare potraživanja, te da apelant nije dokazao da je došlo do zakonskog prekida roka zastarjelosti predviđenog čl. 387. i 388. ZOO-a. Ovakav zaključak utemeljen je na činjenici da je apelant u tužbi od 5. lipnja 1996. godine tražio naknadu štete za izmaklu dobit za razdoblje od 30. rujna 1990. godine do 10. siječnja 1997. godine, pa da je njegov zahtjev zastario za razdoblje od 30. rujna 1990. godine do 30. rujna 1993. godine, pa je prigovor zastare potraživanja prihvaćen, u smislu članka 376. stavak 1. ZOO-a, kojim je predviđeno da naknada štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i osobu koja je počinila štetu. Kantonalni sud je izrazio stav da se radi o povremenim potraživanjima mjesečnih zakupnina, pa da nisu zastarjela potraživanja za lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 1996. godine. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije mogao potraživati naknadu izmakle koristi jer nije dokazao da ga je tuženi onemogućio da uđe u posjed poslovnog prostora 30. rujna 1990. godine, kao i da bi od ovog datuma pa do 10. siječnja 1997. godine poslovni prostor izdavao pod zakup i ostvarivao prihod. S tim u vezi, ukazano je na to da prvostupanjski sud nije ocijenio ni naredbu Općine Stari Grad od 12. svibnja 1992. godine, na što je tuženi u žalbi ukazao, a prema kojoj se objekt u kojem se nalazi apelantov poslovni prostor izuzima i stavlja na raspolaganje Predsjedništvu navedene općine. Na temelju iznesenog je zaključeno da bi apelant, i u slučaju da je bio u posjedu poslovnog prostora, morao da ga preda 12. svibnja 1992. godine, pa da ne bi bio u posjedu poslovnog prostora ni u razdoblju u pogledu kojeg nije prihvaćen prigovor zastare potraživanja, odnosno da ga ne bi mogao izdavati u zakup i ostvarivati zaradu na temelju zakupnine. Ratno stanje i odluka Općine Stari Grad, prema ocjeni Kantonalnog suda, čine u ovoj pravnoj stvari posebne okolnosti slučaja zbog kojih apelant nije mogao očekivati imovinsku korist, a pri tome tuženi u istom razdoblju nije poduzeo niti jednu radnju koja bi prouzrokovala gubitak imovinske koristi za apelanta. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je trpio izgubljenu dobit za sporne mjesece koji nisu obuhvaćeni prigovorom zastare. U vezi s tim, ukazano je na to da apelant nije predočio niti jedan ugovor o zakupu koji je zaključio bilo koji vlasnik poslovnog prostora u objektu u kojem se nalazi i njegov poslovni prostor u navedenom razdoblju. Ugovori o zakupu poslovnih prostora u drugim dijelovima grada koje je apelant predočio ne mogu biti dokaz da bi i njegov poslovni prostor u objektu u kojem se nalazio bio izdat i da bi on uzimao zakupninu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 189. ZOO-a. 33. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. travnja 2010. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu reviziju na presudu drugostupanjskog suda. Vrhovni sud je istakao da je apelant opravdano ukazao na to da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rok zastarjelosti od pet, a ne od tri godine, kako je učinio drugostupanjski sud, s obzirom na to da je apelant tražio naknadu štete nastale povredom ugovorenih obveza, a u kojem slučaju se primjenjuju rokovi iz članka 376. stavak 3. ZOO-a. Međutim, zaključeno je da ovo ne znači da je ostvaren prigovor revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi ista odluka bila donesena i uz primjenu odredaba materijalnog prava koje bi trebalo primijeniti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da iz činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih presuda proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 1996. godine, pa da je potraživanje zastarjelo za razdoblje prije 5. lipnja 1991. godine, odnosno da potraživanje nije zastarjelo za razdoblje iza tog datuma. Dalje, Vrhovni sud je istakao da bi se priznalo pravo na izmaklu dobit, u smislu članka 189. stavak 1. ZOO-a, mora se dokazati izmakla dobit koja se mogla očekivati prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima u smislu stavka 3. istog članka. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao posebne okolnosti (imao zaključen ugovor o zakupu, predugovor i sl.) u trenutku kada je tuženi pao u docnju, a ni kasnije za vrijeme utuženog razdoblja nije dokazao da je bio u pregovorima radi zaključenja ugovora o zakupu. Također, istaknuto je da apelant nije dokazao da mu pravo na naknadu izmakle dobiti pripada po osnovu redovnog tijeka stvari jer je općepoznata činjenica da je zbog ratnih dešavanja u utuženom razdoblju umanjena potražnja za iznajmljivanjem poslovnih prostora. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je bio u osnovanoj situaciji da iznajmi poslovni prostor, te da se provedeni dokazi koje je predočio u pogledu izvjesnosti gubitka zakupnine tiču poslovnih prostora u drugim dijelovima grada i na drugim područjima općine Stari Grad. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da nije od odlučnog značaja činjenica da je apelant, nakon što je ušao u posjed poslovnog prostora i obnovio ga, uspio da ga ubrzo iznajmi, jer je u tom razdoblju (1997. godine) ekonomija već počela oživljavati i potražnja za uređenim poslovnim prostorima je bila u porastu. Najzad, zaključeno je da drugostupanjska presuda nije donesena uz povredu pravila postupka, u smislu članka 209. ZPP, jer je drugostupanjski sud, u smislu članka 231. istoga zakona, ocijenio odlučne žalbene navode i pravilno preinačio prvostupanjsku presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 34. Apelacijom registriranom pod brojem AP 666/07 apelant pobija Presudu Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. siječnja 2007. godine, Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2077/04 od 7. lipnja 2005. godine i Presudu Općinskog suda broj P-834/03 od 20. veljače 2004. godine u dijelu kojim je konačno odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu, a zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Opsežni navodi na kojim apelant temelji povredu navedenih prava u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega su, prema njegovom mišljenju, manjkava i obrazloženja pobijanih presuda. Prema apelantovom mišljenju, pogrešno je utvrđena odlučna činjenica da je tuženi bio u opravdanoj docnji, a o čemu je ovisila sudbina tužbenih zahtjeva koje je u postupku isticao, kao i da pri njezinom utvrđivanju nisu ocijenjene javne isprave koje je predložio, već samo iskaz svjedoka kojeg je predložio tuženi. S obzirom na to da je tuženi bio u neopravdanoj docnji, apelant smatra da je doveden u stvarnu zabludu, odnosno da je prevaren pri potpisivanju Aneksa ugovora i Konačnog obračuna, a zbog čega su ova dva posla morala biti proglašena ništavnim. Budući da je, kako ističe apelant, tuženi od njega po osnovu nevaljanih pravnih poslova naplatio veću kupoprodajnu cijenu od ugovorene, apelant smatra da mu je neutemeljeno uskraćeno pravo na naknadu ukupne štete za više naplaćene površine poslovnog prostora od isporučene površine poslovnog prostora ili, umjesto toga, da mu isplati 0,1745823 KM na ime više naplaćene od ugovorene cijene sa zakonskim zateznim kamatama od 18. prosinca 1991. godine pa do isplate, te da mu se, u vezi s tim, nadoknadi šteta u iznosu od 251.038,22 KM "zbog pada kupovne moći novca". Najzad, apelant smatra da su sudovi pogriješili i pri odlučivanju o troškovima postupka, te da su mu dosudili manji iznos od onoga koji mu pripada. 35. Apelacijom registriranom pod brojem AP 2013/10 apelant pobija Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. travnja 2010. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. travnja 2009. godine a kojima je konačno odlučeno o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i to zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Suština apelantovih navoda o povredi ovih prava svodi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega su, prema njegovom mišljenju, i obrazloženja pobijanih presuda manjkava jer im nedostaju jasni i logični razlozi za odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, apelant iznosi niz navoda kojima pobija način na koji je utvrđeno da je nastupila zastara potraživanja, te da nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti, da je Kantonalni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od utvrđenog u prvostupanjskom postupku, a bez održavanja javne rasprave, te da je neosporno dokazao da je imao legitimna očekivanja da će izdavanjem u zakup poslovnog prostora ostvarivati dobit. b) Odgovor na apelaciju 36. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 istakao da je postupak vođen sukladno domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Europske konvencije, te predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. U odgovoru na navode iz apelacije broj AP 2013/10 Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju pobijane presude. 37. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 istakao da ostaje pri svim razlozima navedenim u pobijanoj presudi, te da smatra da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna. U odgovoru na apelaciju broj AP 2013/10 istaknuto je da je pobijana odluka donesena sukladno odredbama Europske konvencije, te posebno ukazao na to da nije bilo povrede prava na pravično suđenje. 38. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 iznio kronologiju postupka, ali se nije izjašnjavao o apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. V. Relevantni propisi 39.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Ništavost Član 103. (1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kada je ugovor rušljiv Član 111. Ugovor je rušljiv kad (...) je pri njegovom zaključenju bila mana u pogledu volje stranaka, kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. Prestanak prava Član 117. (1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude. (2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Obična šteta i izmakla korist Član 189. (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (...) (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Potraživanje naknade štete Član 376. (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. (3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorene obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelosti te obaveze. VI. Dopustivost 40. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 42. Predmet pobijanja apelacijom broj AP 666/07 je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. siječnja 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 17. siječnja 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. veljače 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. 43. Predmet pobijanja apelacijom broj AP 2013/10 je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. travnja 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 10. svibnja 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. svibnja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. 44. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očito (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. 45. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 46. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 47. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 48. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 49. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u obje apelacije u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da nisu ocijenjeni dokazi koje je on predočio, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega smatra da su i obrazloženja pobijanih presuda manjkava, odnosno da im nedostaju obrazloženi razlozi na temelju kojih su odbili njegov tužbeni zahtjev. 50. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 612/04od 30. studenoga 2004. godine; i Europski sud,Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 51. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. travnja 2002. godine iAP 352/04od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud za ljudska prava,Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis,Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. ožujka 2006. godine). 52. U pogledu navoda iznesenih u apelaciji broj AP 666/07 da je pogrešno utvrđena odlučna činjenica da je tuženi bio u opravdanoj docnji, te da, u vezi s tim, nisu ocijenjene javne isprave koje je apelant predočio u prilog suprotnom zaključku, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja pobijane presude Općinskog suda proizlazi da je ova činjenica utvrđena na temelju iskaza svjedoka N.K. koji je saslušan na glavnoj raspravi. Dalje, iz obrazloženja pobijane presude, kao i iz navoda u apelaciji, ne može se zaključiti da je apelantu bila uskraćena mogućnost da ispituje ovog svjedoka ili da pobija njegov iskaz, odnosno da predlaže dokaze kojima bi pobio njegov iskaz. O ovom apelantovom navodu raspravljano je i pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Iz obrazloženja pobijane presude Kantonalnog suda proizlazi da je na temelju dokaza u spisu utvrđeno da su neutemeljene apelantove tvrdnje da kašnjenje u raščišćavanju terena, a što je bila obveza Zavoda za izgradnju grada, a ne tuženog, nije uzrokovalo produženje predaje objekta. Sa razlozima i obrazloženjima nižestupanjskih sudova u cjelini se suglasio i Vrhovni sud, ali je istakao da su nižestupanjski sudovi propustili utvrditi i odlučiti je li tuženi bio u opravdanoj docnji nakon 30. rujna 1990. godine kao roka za izvršenje obveze određenog Aneksom ugovora, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neutemeljeni. 53. U pogledu apelantovih tvrdnji da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni pravni poslovi i da nisu mogli proizvoditi djelovanje, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da u postupku pred redovnim sudovima iznosi činjenice i predlaže dokaze na temelju kojih bi se utvrdila utemeljenost ove njegove tvrdnje. Iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da se nisu stekli uvjeti, u smislu članka 103. ZOO-a, da bi se ova dva posla proglasila ništavnim. Pri tome, sudovi su zaključili da se nisu stekli uvjeti ni za rušljivost s obzirom na to da je apelant propustio prekluzivni rok iz članka 117. ZOO-a za podnošenje zahtjeva za njihovo poništenje po ovoj osnovi. Ustavni sud smatra da ovakav zaključak redovnih sudova nije doveden u pitanje navodima iz apelacije, te zaključuje da su apelantove tvrdnje i u ovom dijelu neutemeljene. 54. Vezano za apelantove navode koji se odnose na naknadu štete zbog više zaračunate i naplaćene kupoprodajne cijene, bilo u vidu ukupne štete, bilo u vidu iznosa više naplaćene cijene sa zakonskim kamatama, i s tim u vezi naknade štete zbog smanjene vrijednosti kupovne moći ovog iznosa novca, Ustavni sud primjećuje da apelant ove zahtjeve u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, temelji na činjenici da je tuženi bio u neopravdanoj docnji, te da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni, a zbog čega smatra da mu pripada pravo na naknadu ovih vidova štete. Imajući u vidu ono što je u ovoj odluci već navedeno u pogledu docnje tuženog i ništavnosti ova dva pravna posla, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neutemeljeni. 55. Najzad, apelant smatra da je pobijanim presudama oštećen i za dio troškova parničnog postupka. Suština apelantovih navoda u ovom dijelu se, ustvari, svodi na tvrdnju da je Općinski sud prihvatio samo najosnovnije troškove, te da mu nisu dosuđeni troškovi sastavljanja žalbe i revizije. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na čl. 144. i 145. ZPP ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99), a kojim je, između ostalog, regulirano da ako jedna strana djelomično uspije u parnici, sud može odrediti da joj druga strana nadoknadi razmjeran dio troškova, te da sud pri odlučivanju o troškovima postupka u obzir uzima samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice brižljivo ocjenjujući sve okolnosti. Dovodeći apelantove navode u vezu sa citiranim zakonskim odredbama, te iscrpno pobrojanim troškovima postupka u pobijanoj prvostupanjskoj presudi, te odluku o troškovima postupka iz pobijane presude Kantonalnog suda, ne može se zaključiti da sudovi nisu brižljivo ocijenili sve okolnosti pri utvrđivanju potrebnih troškova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neutemeljeni. 56. U pogledu navoda iz apelacije registrirane pod brojem AP 2013/10 a koji se odnose na apelantovu tvrdnju da je u postupku dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja pobijanih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda proizlazi da apelant nije dokazao izmakli dobitak prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima, u smislu članka 189. stavak 3. ZOO-a. Ustavni sud primjećuje da je apelant zahtjev za naknadu izmakle dobiti temeljio na nemogućnosti iznajmljivanja individualno određenog poslovnog prostora, na određenoj lokaciji u gradu i u precizno određenom razdoblju. Međutim, u tijeku redovnog postupka, kao i u samoj apelaciji, apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je u razdoblju kada je tuženi pao u docnju već imao zaključen ugovor o zakupu ili da je bio u pregovorima koji bi vodili zaključenju takvog ugovora, kao i za cijelo razdoblje za koje je tražio naknadu izmakle dobiti, a što bi predstavljalo posebne okolnosti, u smislu članka 189. stavak 3. ZOO-a. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih je utvrdio da apelant nije dokazao ni da je prema redovnom tijeku stvari stekao pravo na naknadu izmakle dobiti s obzirom na to da nije dokazao da se nalazio u osnovanoj situaciji da iznajmi predmetni poslovni prostor, a da se provedeni dokazi u prvostupanjskom postupku na izvjesnost gubitka zakupnine odnose na poslovne prostore u drugim dijelovima grada i općine Stari Grad. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi niti jedan dokaz da je bilo tko od vlasnika poslovnog prostora u objektu u kojem se nalazi i njegov poslovni prostor imao zaključen ugovor o zakupu i ostvarivao dobit po osnovi zakupnine u utuženom razdoblju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neutemeljeni. 57. U pogledu navoda da je Kantonalni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od prvostupanjskog suda bez održane javne rasprave, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne navodi u čemu se ogleda drugačije utvrđeno činjenično stanje, a iz obrazloženja pobijanih odluka se ne može zaključiti da je Kantonalni sud, ocjenjujući žalbene navode tuženog i preinačujući prvostupanjsku presudu, postupao suprotno ovlaštenju utvrđenom člankom 231. ZPP. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neutemeljeni. 58. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da obrazloženja pobijanih presuda sadrže jasne i razumljive razloge na kojim su sudovi utemeljili pobijane odluke. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je činjenično stanje utvrđeno na temelju dokaza koji su provedeni u postupku, da su sudovi ukazali na to koje su dokaze u postupku ocijenili, da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se o provedenim dokazima izjašnjava kao i da sam predlaže dokaze za utvrđivanje činjenica na kojim je temeljio svoj tužbeni zahtjev. Dalje, na ovako utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. Pri tome, iz obrazloženja pobijanih odluka se ne može zaključiti da je primjena prava bila proizvoljna ili diskriminacijska u odnosu na apelanta. 59. Stoga, imajući u vidu navedene stavove Europskog suda i Ustavnog suda da je prvenstveno zadatak redovnih sudova da utvrde činjenice i dokaze, da se Ustavni sud neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene, kao i da sudovi nisu propustili dati jasne i razumljive razloge u obrazloženjima pobijanih presuda, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. Ostali navodi 60. S obzirom na to da je apelant u obje apelacije istakao da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu, te da ovu tvrdnju temelji na navodima koji su već detaljno razmotreni u ovoj odluci u pogledu tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neutemeljeni, te da nema potrebe da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 61. Ustavni sud konstatira da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada nadležni sudovi u obrazloženju pobijanih presuda daju jasne i obrazložene razloge na kojima su temeljili svoje odluke, odnosno kada je činjenično stanje utvrđeno na temelju provedenih dokaza, te kada su na ovako utvrđeno činjenično stanje sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. 62. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 666/07, rješavajući apelacijuMustafe Zajke, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 i člana 62 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaMustafe Zajke podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine i Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine i Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mustafa Zajko (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 21. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju registrovanu pod brojem AP 666/07. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. juna 2007. godine, 3. januara 2008. godine, 28. januara 2008. godine i 15. decembra 2008. godine. 2. U dopuni apelacije od 3. januara 2008. godine apelant je istakao da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer o njegovom tužbenom zahtjevu, koji je podnio 1996. godine, još uvijek nije konačno odlučeno. 3. U dopuni apelacije od 28. januara 2008. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Opštinskom sudu bilo naloženo da opozove rješenje doneseno 21. januara 2008. godine u predmetu broj 065-0-P-07-002238, kojim je određeno i zakazano da se nastavak glavne rasprave održi 20. maja 2008. godine. 4. Apelant je 26. maja 2010. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju registrovanu pod brojem AP 2013/10. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine i Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 5. U postupku rješavawa apelacije broj AP 666/07 Ustavni sud je 25. februara 2010. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/07. Navedenom odlukom Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant je nakon toga blagovremeno podnio zahtjev za preispitivanje ove odluke. U zahtjevu je navedeno kako je Ustavni sud odlučio samo o dijelu apelacije koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku i odnosi se na postupak pred redovnim sudovima u kojem je Vrhovni sud usvojio apelantovu reviziju, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Međutim, Ustavni sud nije odlučio o dijelu apelacije koji se odnosi na presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je apelantova revizija odbijena. 6. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi iz zahtjeva za preispitivanje odluke od 25. februara 2010. godine osnovani pa je shodno tome zahtjev za preispitivanje i usvojio. Budući da ni sam apelant u zahtjevu za preispitivanje ne dovodi u pitanje odluku od 25. februara 2010. godine u dijelu u kojem je odluka donesena i utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud je zakqučio da se Odluka broj AP 666/07 od 25. februara 2010. godine ima smatrati djelimičnom odlukom, u smislu člana 62 Pravila Ustavnog suda, jer je apelacija sadržavala više pitawa, a odlučeno je samo o jednom. Shodno tome, Ustavni sud je o preostalim pitawima iz apelacije odlučio ovom odlukom. 7. S obzirom na to da se preostali dio apelacije broj AP 666/07 i apelacije broj AP 2013/10 tiče istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 666/07. 8. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i od GP "Put", učesnika u postupku (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju registrovanu pod brojem AP 666/07. 9. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2009. godine, Kantonalni sud 16. jula 2009. godine, a Opštinski sud 9. jula 2009. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 10. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju registrovanu pod brojem AP 666/07 dostavljeni su apelantu 30. novembra 2009. godine. 11. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i od tuženog kao učesnika u postupku zatraženo je 8. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju registrovanu pod brojem AP 2013/10. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 12. Vrhovni sud je odgovor dostavio 15. septembra 2010. godine, a Kantonalni sud 29. septembra 2010. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 13. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju registrovanu pod brojem AP 2013/10 dostavljeni su apelantu 18. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 14. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Činjenice u predmetu broj AP 666/07 15. Opštinski sud je Presudom broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 140.867,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. septembra 2002. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.548,15 KM. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. 16. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su ništavni Aneks ugovora broj 33/89 od 11. decembra 1989. godine (u daqnjem tekstu: Aneks ugovora) i Konačni obračun iz oktobra 1991. godine (u daqnjem tekstu: Konačni obračun), da mu se isplati naknada štete za više naplaćenu površinu poslovnog prostora u iznosu od 562.703,75 KM ili da mu se isplati naknada za više zaračunate i naplaćene cijene od ugovorenih u iznosu 0,1745823 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te, s tim u vezi, da mu se isplati naknada štete zbog pada kupovne moći novca od dana plaćawa više zaračunate cijene do 23. aprila 2002. godine u iznosu od 251.038,22 KM. Opštinski sud je zakqučio da apelant nije dokazao da su ovi vidovi štete nastali prevarom i prijetwom tuženog kojim je doveden u zabludu prilikom zakqučivawa Aneksa ugovora i Konačnog obračuna jer je oba dokumenta apelant potpisao i u skladu s wima izvršio plaćanje dobrovoqno i bez primjedbi. U vezi sa apelantovim navodima da je tuženi u Aneksu ugovora naveo da će ugovor smatrati raskinutim ako ne bude potpisan njegov aneks, istaknuto je da, u smislu člana 111 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO), ovaj navod ne predstavlja prevaru i prijetnju, te da je apelantu dostavljena pismena ponuda jasnog sadržajakoju nije morao potpisivati, nego je mogao osporavati i tražiti zaštitu svojih prava. Na osnovu navedenog je zakqučeno da se nisu stekli uslovi da se ova dva posla proglase apsolutno ništavnim, u smislu člana 103 ZOO-a. Dalje, istaknuto je da pravo poništewa rušqivog ugovora prestaje istekom roka odjedne, odnosno tri godine od dana zakqučewa takvog ugovora, pa kako je Aneks ugovora zakqučen 11. decembra 1989. godine a Konačni obračun sačinjen u oktobru 1991. godine, uzimajući u obzir i prekid zastare od 1992. do 1996. godine, zakqučeno je da je istekao i objektivni rok od tri godine. Neosnovanim je ocijenjen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete zbog neostvarivawa prihoda za period od 1. januara 1990. godine do 1. januara 1997. godine. U vezi s tim je ukazano na to da je apelant kupoprodajnu cijenu u cjelini isplatio u oktobru 1990. godine, na naredbu načelnika Opštine Stari Grad, prema kojoj je objekat izuzet za smještaj izbjeglica od 2. maja 1992. godine i morao se predati na raspolaganje navedenoj opštini, a na osnovu čega je zakqučeno da apelant s wim i nije mogao slobodno raspolagati u navedenom periodu. 17. Opštinski sud je utvrdio da je do docnje u gradwi došlo iskqučivo zbog neblagovremenog raščišćavawa zemqišta za izgradnju, a ne zbog krivice tuženog, a što je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka N.K. koji je bio predsjednik komisije za tehnički prijem objekta. 18. Opštinski sud je zakqučio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan u dijelu kojim je tražio naknadu štete radi sanacije neizvedenih i loše izvedenih radova u iznosu od 26.985,00 KM, te u dijelu kojim je tražio naknadu štete zbog smanjenja vrijednosti objekta u iznosu od 113.886,36 KM jer je tuženi bez njegove saglasnosti smawio visinu poslovnog prostora. Na dosuđeni iznos od 140.867,36 KM, po osnovu dijela tužbenog zahtjeva koji je usvojen, utvrđeno je da apelantu pripada pravo na isplatu zateznih kamata od 23. septembra 2002. godine pa do isplate. 19. Odluku o troškovima postupka Opštinski sud je zasnovao na čl. 144 i 145 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), te utvrdio da se troškovi postupka sastoje od sastava tužbe, zastupawa na 25 ročišta održanih od 11. septembra 1996. godine do 23. septembra 2002. godine, pristupa na tri ročišta u periodu od 9. decembra 1996. godine do 16. oktobra 2000. godine, sastava 13 podnesaka u periodu od 22. juna 1998. godine do 19. avgusta 2002. godine, zastupawa na dva ročišta održana 17. novembra 2003. godine i 20. januara 2004. godine, sastava podneska od 10. novembra 2003. godine, sastava podneska od 26. juna i 29. septembra 2003. godine, troškova vještačewa, takse na odluku, a što ukupno iznosi 88.181,00 KM. S obzirom na to da je apelant u postupku uspio sa 15%, dosuđeni su mu troškovi postupka u iznosu od 13.227,15 KM i troškovi poreza na promet 10% u iznosu od 1.320,00 KM, a što ukupno iznosi 14.548,15 KM. 20. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, te tuženog obavezao da mu isplati iznos od 140.871,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. septembra 2002. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.706,40 KM. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni i da ne proizvode pravno dejstvo odbijen je kao neosnovan. Dalje, odbijen je kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu isplati cjelokupan iznos naknade štete na ime novčane protivvrijednosti za više naplaćenu površinu poslovnog prostora od ugovorene i isporučene površine u iznosu od 562.703,75 KM ili, umjesto toga, iznos štete zbog više zaračunate i naplaćene cijene poslovnog prostora od ugovorene u iznosu od 0,1745823 KM i iznos štete zbog pada kupovne moći novca na glavnici od 0,1745823 KM u vremenu od dana plaćawa više zaračunate cijene do 23. aprila 2002. godine u iznosu od 251.038,22 KM. Najzad, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu se zbog docnje tuženog u izvršenju ugovora i neostvarivawa prihoda od poslovnog prostora nadoknadi šteta u iznosu od 318.891,00 KM sa traženim kamatama na ovaj iznos. 21. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim apelantove navode da su u prvostepenoj presudi pogrešno sabrani iznosi na ime naknade za izvedene i loše izvedene radove i naknade za smanjenje visine poslovnog prostora, pa je prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio i apelantu dosudio iznos označen u izreci presude. Kantonalni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno dosudio kamate od 23. septembra 2002. godine, tj. od dana utvrđivawa visine štete, ocjenjujući tržišnu vrijednost na osnovu koje je vještak utvrdio visinu štete, pa je apelantova žalba u ovom dijelu ocijenjena kao neosnovana. 22. Kantonalni sud je zakqučio da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je tuženi izvršio prevaru i prijetnju, te da ga je doveo u zabludu prilikom sačiwavawa Aneksa ugovora, pa se saglasio sa ocjenom da nisu ispunjeni uslovi iz člana 103 ZOO-a da bi Aneks ugovora bio proglašen ništavnim, a zbog čega bi se eventualno moglo govoriti samo o djelimičnoj ništavnosti neke odredbe ugovora, u smislu člana 105 ZOO-a. Dalje, Kantonalni sud je istakao da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi samo o rušqivom ugovoru, gdje važe rokovi od jedne, odnosno tri godine u kojim se može tražiti poništenje ugovora. S tim u vezi, ukazano je na to da je članom 6 Aneksa ugovora jasno regulisano da sve odredbe ranije zakqučenog osnovnog Ugovora o kupoprodaji ostaju na snazi ako aneksom nisu promijenjene, a na osnovu čega se Kantonalni sud saglasio sa ocjenom prvostepenog suda da je apelantu upućena pismena ponuda jasnog sadržaja koju nije morao potpisivati i postupati u skladu s wom, s obzirom na to da je imao glavni ugovor u kojem su određena prava kupca u slučaju raskida ugovora. 23. Kantonalni sud je u cjelini prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu odbijawa dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na neostvarivanje prihoda u periodu od 1. januara 1990. godine do 1. januara 1997. godine, te, u vezi s tim, ukazao i na član 8osnovnog Ugovora o kupoprodaji u kojem je izričito regulisano da ugovoreni rok za primopredaju podrazumijeva uslov da se raščišćavanje terena, koje će vršiti Zavod za izgradnju grada, okonča do 1. avgusta 1988. godine. Tuženi nije predao na vrijeme poslovni prostor i o tome je apelanta blagovremeno obavijestio, a zbog čega je i zakqučen Aneks ugovora. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da u spisu postoji AneksIVUgovora zakqučen između Zavoda za izgradnju grada i tuženog, kojim su regulisana wihova prava i obaveze u pogledu pripremawa gradskog građevinskog zemqišta na kojem je sagrađen objekat u kojem se nalazi apelantov poslovni prostor, zakqučeno je da tuženi nije mogao uticati na Zavod da završi pripremanje i raščišćavanje terena koje je bilo otežano zbog rješavawa imovinskopravnih odnosa sa vlasnicima kuća i zemqišta na predmetnoj parceli. Na osnovu navedenog, neosnovanim je ocijenjen apelantov navod da raščišćavanje terena nije uzrokovalo produženje predaje objekta. 24. Najzad, Kantonalni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno obračunao troškove postupka, te ih dosudio apelantu prema uspjehu u parnici, s tim da su utvrđeni i troškovi postupka za zastupanje na dva ročišta pred Kantonalnim sudom u iznosu od 526,28 KM, pa je apelantu, s obzirom na to da je u parnici uspio sa 15%, dosuđena i naknada troškova postupka u iznosu od 158,25 KM. Budući da je apelant sa žalbom uspio u neznatnom dijelu, nisu mu dosuđeni troškovi žalbe, te je zahtjev za naknadu troškova prema troškovniku uloženom u spis odbijen. 25. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine apelantovu reviziju na presudu drugostepenog suda djelimično uvažio, te je drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamati, tako da zatezna kamata, umjesto 24. septembra 2002. godine, na dio glavnog duga od 113.886,36 KM teče od 24. aprila 2002. godine, a na dio glavnog duga od 25.324,00 KM od 14. marta 1997. godine, dok je kamata na dio glavnog duga od 1.661,00 KM ostala neizmijenjena. Dalje, drugostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. 26. U obrazloženju presude je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da nije osnovan apelantov zahtjev da se Aneks ugovora i Konačni obračun proglase ništavnim. U vezi s tim je ukazano na to da iz stawa spisa proizilazi da je apelant poništenje ova dva posla tražio tek u preciziranom tužbenom zahtjevu od 20. maja 2002. godine, te da, i prema mišljenju ovog suda, ovi poslovi nisu suprotni članu 103 ZOO-a, u vezi sa čl. 10, 11, 13, 15, 21, 51 i 52 istog zakona. Dalje, Vrhovni sud se saglasio sa stavom nižestepenih sudova da ponudom tuženog apelantu da potpiše Aneks ugovora i Konačni obračun apelant nije doveden u bitnu zabludu, u smislu člana 61 stav 1 ZOO-a, odnosno u zabludu kakvu ima u vidu član 65 stav 1 istog zakona. Pri tome, posebno je istaknuto da, čak i kada bi ova dva posla sadržavala elemente zablude, odnosno prevare, apelant je, u smislu člana 117 ZOO-a, izgubio pravo da traži wihovo poništenje s obzirom na to da je do podnošewa takvog zahtjeva, tj. do 20. maja 2002. godine, prošlo tri godine od zakqučewa Aneksa ugovora (11. decembar 1989. godine) i Konačnog obračuna (25. oktobar 1991. godine). Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje revizije da se radi o zelenaškom ugovoru iz člana 141 ZOO-a budući da apelant nije dokazao da je tuženi za sebe pribavio nesrazmjernu imovinskukorist koristeći se, u smislu navedenog člana, eventualno apelantovim stanjem nužde, teškim materijalnim prilikama, nedovoqnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću. 27. Vrhovni sud je zakqučio da su nižestepeni sudovi pravilno zakqučili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi isplati 562.703,75 KM na ime naknade štete za više naplaćene površine poslovnog prostora ili, umjesto toga, da mu isplati iznos više zaračunate i naplaćene cijene poslovnog prostora od ugovorene u iznosu od 0,1745823 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 18. decembra 1991. godine pa do isplate, te da mu, u vezi s tim, nadoknadi štetu u iznosu od 251.038,22 KM "zbog pada kupovne moći novca" u vremenu od plaćawa do obavljenog finansijskog vještačewa. U vezi s tim, istaknuto je da je apelant isplatu navedenih iznosa zasnivao na činjenici da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni, a u postupku je utvrđeno da su pravno valjani, pa da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba člana 278 stav 2 ZOO-a, na koju se apelant izričito pozivao, jer ovom odredbom nije predviđena naknada štete zbog inflacije budući da princip monetarnog nominalizma iz člana 394 ZOO-a iskqučuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca, kao ni odredba člana 155, odnosno člana 189 ZOO-a jer apelant ničim nije dokazao da je osnovano mogao očekivati izmaklu korist u navedenim iznosima, a čije ostvarenje je bilo sprečeno tuženikovim ponašanjem. 28. Najzad, osnovanim je ocijenjen navod revizije kojim je apelant osporavao odluku drugostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime izmakle dobiti zbog nekorišćewa poslovnog prostora, pa je drugostepena presuda u ovom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je prihvatio razloge iz osporenih presuda da tuženi nije mogao predati apelantu poslovni prostor u roku određenom osnovnim ugovorom zbog propusta Zavoda za izgradnju grada da raščisti teren. Međutim, ukazao je na to da ni prvostepena ni drugostepena presuda ne sadrže razloge zbog čega tuženi nije predao poslovni prostor 30. septembra 1990. godine, kako se obavezao Aneksom ugovora, i da li je zbog toga odgovoran za apelantovu eventualnu štetu. Činjenice u predmetu broj AP 2013/10 29. Postupajući prema Presudi Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-07-000520 od 21. februara 2007. godine uvažio apelantovu žalbu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. 30. Opštinski sud je Presudom broj 065-0-P-07-002238 od 19. juna 2008. godine obavezao tuženog da apelantu nadoknadi štetu za period docnje od roka predaje prema Aneksu ugovora (30. septembar 1990. godine) do apelantovog preuzimawa poslovnog prostora (10. januar 1997. godine) u iznosu od 285.257,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. aprila 2002. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.003,48 KM. 31. U obrazloženju presude je navedeno da je među strankama bilo nesporno da se tuženi bezuslovno obavezao da apelantu preda poslovni prostor 30. septembra 1990. godine, da je apelant u cijelosti izmirio kupoprodajnu cijenu, te da je apelantu poslovni prostor predat 10. januara 1997. godine. Dalje, istaknuto je da tuženi u toku postupka nije predočio niti jedan dokaz da je sa apelantom ugovorio neki drugi rok za predaju poslovnog prostora izuzev 30. septembra 1990. godine, kako je određeno Aneksom ugovora, da nije tražio produženje ovog roka, te da nije pozvao apelanta da preuzme poslovni prostor, a na osnovu čega je utvrđeno da je tuženi pao u neopravdanu docnju nakon 30. septembra 1990. godine. Konstatovano je da je apelant u toku postupka prezentovao dokaze na osnovu kojih je vidqivo da se zakupodavni odnos poslovnih prostora uz novčanu naknadu na području grada Sarajevo odvijao za cijeli period tuženikove docnje, pa i za vrijeme proglašenog ratnogstawa, a na osnovu čega je zakqučeno da je apelant dokazao da je zbog docnje tuženog u izvršenju ugovora u ugovorenom roku pretrpio štetu, čiju je visinu sud utvrdio na osnovu usaglašenih mišljewa vještaka finansijske struke. Opštinski sud je ukazao na član 324 stav 1 ZOO-a kojim je regulisano da dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje obaveze, te na član 262 stav 2 ZOO-a kojim je regulisano da kada dužnik ne ispuni svoju obavezu ili padne u docnju povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. S obzirom na to da tuženi nije dokazao da je zbog apelantove docnje u plaćanju cijene bio sprečen da ispuni svoju obavezu na vrijeme, te kako je više puta prekidao tok zastarjelosti, Opštinski sud je zakqučio da je tuženi od 30. septembra 1990. godine pao u neopravdanu docnju, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio. 32. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbio. Kantonalni sud je utvrdio da je osnovan žalbeni navod tuženog da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio njegov prigovor zastare potraživawa, te da apelant nije dokazao da je došlo do zakonskog prekida roka zastarjelosti predviđenog čl. 387 i 388 ZOO-a. Ovakav zakqučak zasnovan je na činjenici da je apelant u tužbi od 5. juna 1996. godine tražio naknadu štete za izmaklu dobit za period od 30. septembra 1990. godine do 10. januara 1997. godine, pa da je njegov zahtjev zastario za pe- riod od 30. septembra 1990. godine do 30. septembra 1993. godine, pa je prigovor zastare potraživawa prihvaćen, u smislu člana 376 stav 1 ZOO-a, kojim je predviđeno da naknada štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je počinilo štetu. Kantonalni sud je izrazio stav da se radi o povremenim potraživawima mjesečnih zakupnina, pa da nisu zastarjela potraživawa za juni, juli, avgust i septembar 1996. godine. Dalje, Kantonalni sud je zakqučio da apelant nije mogao potraživati naknadu izmakle koristi jer nije dokazao da ga je tuženi onemogućio da uđe u posjed poslovnog prostora 30. septembra 1990. godine, kao i da bi od ovog datuma pa do 10. januara 1997. godine poslovni prostor izdavao pod zakup i ostvarivao prihod. S tim u vezi, ukazano je na to da prvostepeni sud nije ocijenio ni naredbu Opštine Stari Grad od 12. maja 1992. godine, na što je tuženi u žalbi ukazao, a prema kojoj se objekat u kojem se nalazi apelantov poslovni prostor izuzima i stavlja na raspolaganje Predsjedništvu navedene opštine. Na osnovu iznesenog je zakqučeno da bi apelant, i u slučaju da je bio u posjedu poslovnog prostora, morao da ga preda 12. maja 1992. godine, pa da ne bi bio u posjedu poslovnogprostora ni u periodu u pogledu kojeg nije prihvaćen prigovor zastare potraživawa, odnosno da ga ne bi mogao izdavati u zakup i ostvarivati zaradu na osnovu zakupnine. Ratno stanje i odluka Opštine Stari Grad, prema ocjeni Kantonalnog suda, čine u ovoj pravnoj stvari posebne okolnosti slučaja zbog kojih apelant nije mogao očekivati imovinsku korist, a pri tom tuženi u istom periodu nije preduzeo niti jednu radnju koja bi prouzrokovala gubitak imovinske koristi za apelanta. Najzad, Kantonalni sud je zakqučio da apelant nije dokazao da je trpio izgubljenu dobit za sporne mjesece koji nisu obuhvaćeni prigovorom zastare. U vezi s tim, ukazano je na to da apelant nije predočio niti jedan ugovor o zakupu koji je zakqučio bilo koji vlasnik poslovnog prostora u objektu u kojem se nalazi i njegov poslovni prostor u navedenom periodu. Ugovori o zakupu poslovnih prostora u drugim dijelovima grada koje je apelant predočio ne mogu biti dokaz da bi i njegov poslovni prostor u objektu u kojem se nalazio bio izdat i da bi on uzimao zakupninu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zakqučio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jernisu ispunjeni uslovi iz člana 189 ZOO-a. 33. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju na presudu drugostepenog suda. Vrhovni sud je istakao da je apelant opravdano ukazao na to da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rok zastarjelosti od pet, a ne od tri godine, kako je učinio drugostepeni sud, s obzirom na to da je apelant tražio naknadu štete nastale povredom ugovorenih obaveza, a u kojem slučaju se primjenjuju rokovi iz člana 376 stav 3 ZOO-a. Međutim, zakqučeno je da ovo ne znači da je ostvaren prigovor revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi ista odluka bila donesena i uz primjenu odredbi materijalnog prava koje bi trebalo primijeniti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da iz činjeničnog utvrđewa nižestepenih presuda proizilazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. juna 1996. godine, pa da je potraživanje zastarjelo za period prije 5. juna 1991. godine, odnosno da potraživanje nije zastarjelo za pe- riod iza tog datuma. Dalje, Vrhovni sud je istakao da bi se priznalo pravo na izmaklu dobit, u smislu člana 189 stav 1 ZOO-a, mora se dokazati izmakla dobit koja se mogla očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima u smislu stava 3 istog člana. Vrhovni sud je zakqučio da apelant nije dokazao posebne okolnosti (imao zakqučen ugovor o zakupu, predugovor i sl.) u trenutku kada je tuženi pao u docnju, a ni kasnije za vrijeme utuženog perioda nije dokazao da je bio u pregovorima radi zakqučewa ugovora o zakupu. Takođe, istaknuto je da apelant nije dokazao da mu pravo na naknadu izmakle dobiti pripada po osnovu redovnog toka stvari jer je opštepoznata činjenica da je zbog ratnih dešavawa u utuženom periodu umanjena potražwa za iznajmqivanjem poslovnih prostora. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno zakqučio da apelant nije dokazao da je bio u osnovanoj situaciji da iznajmi poslovni prostor, te da se sprovedeni dokazi koje je predočio u pogledu izvjesnosti gubitka zakupnine tiču poslovnih prostora u drugim dijelovima grada i na drugim područjima opštine Stari Grad. Pri tome, Vrhovni sud je zakqučio da nije od odlučnog značaja činjenica da je apelant, nakon što je ušao u posjed poslovnog prostora i obnovio ga, uspio da ga ubrzo iznajmi, jer je u tom periodu (1997. godine) ekonomija već počela oživljavati i potražwa za uređenim poslovnim prostorima je bila u porastu. Najzad, zakqučeno je da drugostepena presuda nije donesena uz povredu pravila postupka, u smislu člana 209 ZPP, jer je drugostepeni sud, u smislu člana 231 istog zakona, ocijenio odlučne žalbene navode i pravilno preinačio prvostepenu presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 34. Apelacijom registrovanom pod brojem AP 666/07 apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine i Presudu Opštinskog suda broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine u dijelu kojim je konačno odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu, a zbog povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opsežni navodi na kojim apelant zasniva povredu navedenih prava u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjeničnostanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega su, prema njegovom mišljenju, mawkava i obrazložewa osporenih presuda. Prema apelantovom mišljenju, pogrešno je utvrđena odlučna činjenica da je tuženi bio u opravdanoj docwi, a od čega je zavisila sudbina tužbenih zahtjeva koje je u postupku isticao, kao i da pri njenom utvrđivanju nisu ocijenjene javne isprave koje je predložio, već samo iskaz svjedoka kojeg je predložio tuženi. S obzirom na to da je tuženi bio u neopravdanoj docwi, apelant smatra da je doveden u stvarnu zabludu, odnosno da je prevaren pri potpisivanju Aneksa ugovora i Konačnog obračuna, a zbog čega su ova dva posla morala biti proglašena ništavnim. Budući da je, kako ističe apelant, tuženi od njega po osnovu nevaljanih pravnih poslova naplatio veću kupoprodajnu cijenu od ugovorene, apelant smatra da mu je neosnovano uskraćeno pravo na naknadu ukupne štete za više naplaćene površine poslovnog prostora od isporučene površine poslovnog prostora ili, umjesto toga, da mu isplati 0,1745823 KM na ime više naplaćene od ugovorene cijene sa zakonskim zateznim kamatama od 18. decembra 1991. godine pa do isplate, te da mu se, u vezi s tim, nadoknadi šteta u iznosu od 251.038,22 KM "zbog pada kupovne moći novca". Najzad, apelant smatra da su sudovi pogriješili i pri odlučivanju o troškovima postupka, te da su mu dosudili mawi iznos od onoga koji mu pripada. 35. Apelacijom registrovanom pod brojem AP 2013/10 apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine a kojima je konačno odlučeno o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i to zbog povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda o povredi ovih prava svodi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega su, prema njegovom mišljenju, i obrazložewa osporenih presuda mawkava jer im nedostaju jasni i logični razlozi za odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, apelant iznosi niz navoda kojima osporava način na koji je utvrđeno da je nastupila zastara potraživawa, te da nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti, da je Kantonalni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od utvrđenog uprvostepenom postupku, a bez održavawa javne rasprave, te da je neosporno dokazao da je imao legitimna očekivawa da će izdavanjem u zakup poslovnog prostora ostvarivati dobit. b) Odgovor na apelaciju 36. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 istakao da je postupak vođen u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. U odgovoru na navode iz apelacije broj AP 2013/10 Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude. 37. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 istakao da ostaje pri svim razlozima navedenim u osporenoj presudi, te da smatra da primjena materijalnog prava nije bila proizvoqna. U odgovoru na apelaciju broj AP 2013/10 istaknuto je da je osporena odluka donesena u skladu sa odredbama Evropske konvencije, te posebno ukazao na to da nije bilo povrede prava na pravično suđenje. 38. Opštinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 iznio hronologiju postupka, ali se nije izjašwavao o apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. V. Relevantni propisi 39.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Ništavost Član 103. (1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako ciq povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon uodređenom slučaju ne propisuje što drugo. Kada je ugovor rušqiv Član 111. Ugovor je rušqiv kad (...) je pri njegovom zakqučenju bila mana u pogledu volje stranaka, kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. Prestanak prava Član 117. (1) Pravo zahtijevati poništenje rušqivog ugovora prestaje istekom roka od jednegodine od saznawa za razlog rušqivosti, odnosno od prestanka prinude. (2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zakqučewa ugovora. Obična šteta i izmakla korist Član 189. (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (...) (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radwom ili propuštanjem. Potraživanje naknade štete Član 376. (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. (3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorene obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelosti te obaveze. VI. Dopustivost 40. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 42. Predmet osporavawa apelacijom broj AP 666/07 je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. 43. Predmet osporavawa apelacijom broj AP 2013/10 je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. 44. Konačno, obje apelacije ispuwavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. 45. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispuwavaju uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 46. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 47. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 48. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 49. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u obje apelacije u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da nisu ocijenjeni dokazi koje je on predočio, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega smatra da su i obrazložewa osporenih presuda mawkava, odnosno da im nedostaju obrazloženi razlozi na osnovu kojih su odbili njegov tužbeni zahtjev. 50. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklawaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 612/04od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud,Doorsonprotiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 51. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da,između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. aprila 2002. godine iAP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za qudska prava,Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za qudska prava,Suominenprotiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i,mutatis mutandis,Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). 52. U pogledu navoda iznesenih u apelaciji broj AP 666/07 da je pogrešno utvrđena odlučna činjenica da je tuženi bio u opravdanoj docwi, te da, u vezi s tim, nisu ocijenjene javne isprave koje je apelant predočio u prilog suprotnom zakqučku, Ustavni sud primjećuje da iz obrazložewa osporene presude Opštinskog suda proizilazi da je ova činjenica utvrđena na osnovu iskaza svjedoka N.K. koji je saslušan na glavnoj raspravi. Dalje, iz obrazložewa osporene presude, kao i iz navoda u apelaciji, ne može se zakqučiti da je apelantu bila uskraćena mogućnost da ispituje ovog svjedoka ili da osporava njegov iskaz, odnosno da predlaže dokaze kojima bi osporio njegov iskaz. O ovom apelantovom navodu raspravljano je i pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Iz obrazložewa osporene presude Kantonalnog suda proizilazi da je na osnovu dokaza u spisu utvrđeno da su neosnovane apelantove tvrdnje da kašnjenje u raščišćavanju terena, a što je bila obaveza Zavoda za izgradnju grada, a ne tuženog, nije uzrokovalo produženje predaje objekta. Sarazlozima i obrazložewima nižestepenih sudova u cjelini se saglasio i Vrhovni sud, ali je istakao da su nižestepeni sudovi propustili utvrditi i odlučiti da li je tuženi bio u opravdanoj docwi nakon 30. septembra 1990. godine kao roka za izvršenje obaveze određenog Aneksom ugovora, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. 53. U pogledu apelantovih tvrdwi da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni pravni poslovi i da nisu mogli proizvoditi dejstvo, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da u postupku pred redovnim sudovima iznosi činjenice i predlaže dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila osnovanost ove njegove tvrdnje. Iz obrazložewa osporenih presuda proizilazi da su redovni sudovi utvrdili da se nisu stekli uslovi, u smislu člana 103 ZOO-a, da bi se ova dva posla proglasila ništavnim. Pri tome, sudovi su zakqučili da se nisu stekli uslovi ni za rušqivost s obzirom na to da je apelant propustio prekluzivni rok iz člana 117 ZOO-a za podnošenje zahtjeva za wihovo poništenje po ovom osnovu. Ustavni sud smatra da ovakav zakqučak redovnih sudova nije doveden u pitanje navodima iz apelacije, te zakqučuje da su apelantove tvrdnje i u ovom dijelu neosnovane. 54. Vezano za apelantove navode koji se odnose na naknadu štete zbog više zaračunate i naplaćene kupoprodajne cijene, bilo u vidu ukupne štete, bilo u vidu iznosa više naplaćene cijene sa zakonskim kamatama, i s tim u vezi naknade štete zbog smanjene vrijednosti kupovne moći ovog iznosa novca, Ustavni sud primjećuje da apelant ove zahtjeve u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, zasniva na činjenici da je tuženi bio u neopravdanoj docwi, te da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni, a zbog čega smatra da mu pripada pravo na naknadu ovih vidova štete. Imajući u vidu ono što je već navedeno u ovoj odluci u pogledu docnje tuženog i ništavnosti ova dva pravna posla, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. 55. Najzad, apelant smatra da je osporenim presudama oštećen i za dio troškova parničnog postupka. Suština apelantovih navoda u ovom dijelu se, u stvari, svodi na tvrdnju da je Opštinski sud prihvatio samo najosnovnije troškove, te da mu nisu dosuđeni troškovi sastavljanja žalbe i revizije. Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud odluku o troškovima postupka zasnovao na čl. 144 i 145 ZPP ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99), a kojim je, između ostalog, regulisano da ako jedna strana djelimično uspije u parnici, sud može odrediti da joj druga strana nadoknadi srazmjeran dio troškova, te da sud pri odlučivanju o troškovima postupka u obzir uzima samo troškove koji su bili potrebni radi vođewa parnice brižqivo ocjenjujući sve okolnosti. Dovodeći apelantove navode u vezu sa citiranim zakonskim odredbama, te iscrpno pobrojanim troškovima postupka u osporenoj prvostepenoj presudi, te odluku o troškovima postupka iz osporene presude Kantonalnog suda, ne može se zakqučiti da sudovi nisu brižqivo ocijenili sve okolnosti pri utvrđivanju potrebnih troškova, pa Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. 56. U pogledu navoda iz apelacije registrovane pod brojem AP 2013/10 a koji se odnose na apelantovu tvrdnju da je u postupku dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti, Ustavni sud primjećuje da iz obrazložewa osporenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda proizilazi da apelant nije dokazao izmakli dobitak prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, u smislu člana 189 stav 3 ZOO-a. Ustavni sud primjećuje da je apelant zahtjev za naknadu izmakle dobiti zasnivao na nemogućnosti iznajmqivawa individualno određenog poslovnog prostora, na određenoj lokaciji u gradu i u precizno određenom periodu. Međutim, u toku redovnog postupka, kao i u samoj apelaciji, apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je u periodu kada je tuženi pao u docnju već imao zakqučen ugovor o zakupu ili da je bio u pregovorima koji bi vodili zakqučenju takvog ugovora, kao i za cijeli period za koji je tražio naknadu izmakle dobiti, a što bi predstavljalo posebne okolnosti, u smislu člana 189 stav 3 ZOO-a. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne i obrazložene razloge zbog kojihje utvrdio da apelant nije dokazao ni da je prema redovnom toku stvari stekao pravo na naknadu izmakle dobiti s obzirom na to da nije dokazao da se nalazio u osnovanoj situaciji da iznajmi predmetni poslovni prostor, a da se sprovedeni dokazi u prvostepenom postupku na izvjesnost gubitka zakupnineodnose na poslovne prostore u drugim dijelovima grada i opštine Stari Grad. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi niti jedan dokaz da je bilo ko od vlasnika poslovnog prostora u objektu u kojem se nalazi i njegov poslovni prostor imao zakqučen ugovor o zakupu i ostvarivao dobit po osnovu zakupnine u utuženom periodu. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. 57. U pogledu navoda da je Kantonalni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od prvostepenog suda bez održane javne rasprave, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne navodi u čemu se ogleda drugačije utvrđeno činjenično stanje, a iz obrazložewa osporenih odluka se ne može zakqučiti da je Kantonalni sud, ocjenjujući žalbene navode tuženog i preinačujući prvostepenu presudu, postupao suprotno ovlašćenju utvrđenom članom 231 ZPP. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. 58. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zakqučuje da obrazložewa osporenih presudasadrže jasne i razumqive razloge na kojim su sudovi zasnovali osporene odluke. Iz obrazložewa presuda proizilazi da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza koji su sprovedeni u postupku, da su sudovi ukazali na to koje su dokaze u postupku ocijenili, da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se o sprovedenim dokazima izjašwava kao i da sam predlaže dokaze za utvrđivanje činjenica na kojim je zasnivao svoj tužbeni zahtjev. Dalje, na ovako utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. Pri tome, iz obrazložewa osporenih odluka se ne može zakqučiti da je primjena prava bila proizvoqna ili diskriminaciona u odnosu na apelanta. 59. Stoga, imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda da je prvenstveno zadatak redovnih sudova da utvrde činjenice i dokaze, da se Ustavni sud neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklawaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, kao i da sudovi nisu propustili da daju jasne i razumqive razloge u obrazložewima osporenih presuda, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi 60. S obzirom na to da je apelant u obje apelacije istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu, te da ovu tvrdnju zasniva na navodima koji su već detaqno razmotreni u ovoj odluci u pogledu tvrdwi o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani, te da nema potrebe daposebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 61. Ustavni sud konstatuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presudadaju jasne i obrazložene razloge na kojima su zasnivali svoje odluke, odnosno kada je činjenično stanje utvrđeno na osnovu sprovedenih dokaza, te kada su na ovako utvrđeno činjenično stanje sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoqnosti. 62. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 666/07, rješavajući apelacijuMustafe Zajke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. i člana 62. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaMustafe Zajke podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine i Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine i Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mustafa Zajko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 21. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju registriranu pod brojem AP 666/07. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. juna 2007. godine, 3. januara 2008. godine, 28. januara 2008. godine i 15. decembra 2008. godine. 2. U dopuni apelacije od 3. januara 2008. godine apelant je istakao da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer o njegovom tužbenom zahtjevu, koji je podnio 1996. godine, još uvijek nije konačno odlučeno. 3. U dopuni apelacije od 28. januara 2008. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Općinskom sudu bilo naloženo da opozove rješenje doneseno 21. januara 2008. godine u predmetu broj 065-0-P-07-002238, kojim je određeno i zakazano da se nastavak glavne rasprave održi 20. maja 2008. godine. 4. Apelant je 26. maja 2010. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju registriranu pod brojem AP 2013/10. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine i Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 5. U postupku rješavanja apelacije broj AP 666/07 Ustavni sud je 25. februara 2010. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/07. Navedenom odlukom Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant je nakon toga blagovremeno podnio zahtjev za preispitivanje ove odluke. U zahtjevu je navedeno kako je Ustavni sud odlučio samo o dijelu apelacije koji se odnosi na donošenje odluke u razumnom roku i odnosi se na postupak pred redovnim sudovima u kojem je Vrhovni sud usvojio apelantovu reviziju, te je predmet vraćen na ponovni postupak. Međutim, Ustavni sud nije odlučio o dijelu apelacije koji se odnosi na presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je apelantova revizija odbijena. 6. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi iz zahtjeva za preispitivanje odluke od 25. februara 2010. godine osnovani pa je shodno tome zahtjev za preispitivanje i usvojio. Budući da ni sam apelant u zahtjevu za preispitivanje ne dovodi u pitanje odluku od 25. februara 2010. godine u dijelu u kojem je odluka donesena i utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da se Odluka broj AP 666/07 od 25. februara 2010. godine ima smatrati djelimičnom odlukom, u smislu člana 62. Pravila Ustavnog suda, jer je apelacija sadržavala više pitanja, a odlučeno je samo o jednom. Shodno tome, Ustavni sud je o preostalim pitanjima iz apelacije odlučio ovom odlukom. 7. S obzirom na to da se preostali dio apelacije broj AP 666/07 i apelacije broj AP 2013/10 tiče istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 666/07. 8. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od GP "Put", učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju registriranu pod brojem AP 666/07. 9. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2009. godine, Kantonalni sud 16. jula 2009. godine, a Općinski sud 9. jula 2009. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 10. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 666/07 dostavljeni su apelantu 30. novembra 2009. godine. 11. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i od tuženog kao učesnika u postupku zatraženo je 8. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju registriranu pod brojem AP 2013/10. 12. Vrhovni sud je odgovor dostavio 15. septembra 2010. godine, a Kantonalni sud 29. septembra 2010. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 13. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju registriranu pod brojem AP 2013/10 dostavljeni su apelantu 18. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 14. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Činjenice u predmetu broj AP 666/07 15. Općinski sud je Presudom broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 140.867,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. septembra 2002. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.548,15 KM. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. 16. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su ništavni Aneks ugovora broj 33/89 od 11. decembra 1989. godine (u daljnjem tekstu: Aneks ugovora) i Konačni obračun iz oktobra 1991. godine (u daljnjem tekstu: Konačni obračun), da mu se isplati naknada štete za više naplaćenu površinu poslovnog prostora u iznosu od 562.703,75 KM ili da mu se isplati naknada za više zaračunate i naplaćene cijene od ugovorenih u iznosu 0,1745823 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te, s tim u vezi, da mu se isplati naknada štete zbog pada kupovne moći novca od dana plaćanja više zaračunate cijene do 23. aprila 2002. godine u iznosu od 251.038,22 KM. Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da su ovi vidovi štete nastali prevarom i prijetnjom tuženog kojim je doveden u zabludu prilikom zaključivanja Aneksa ugovora i Konačnog obračuna jer je oba dokumenta apelant potpisao i u skladu s njima izvršio plaćanje dobrovoljno i bez primjedbi. U vezi sa apelantovim navodima da je tuženi u Aneksu ugovora naveo da će ugovor smatrati raskinutim ako ne bude potpisan njegov aneks, istaknuto je da, u smislu člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ovaj navod ne predstavlja prevaru i prijetnju, te da je apelantu dostavljena pismena ponuda jasnog sadržaja koju nije morao potpisivati, nego je mogao osporavati i tražiti zaštitu svojih prava. Na osnovu navedenog je zaključeno da se nisu stekli uvjeti da se ova dva posla proglase apsolutno ništavnim, u smislu člana 103. ZOO-a. Dalje, istaknuto je da pravo poništenja rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne, odnosno tri godine od dana zaključenja takvog ugovora, pa kako je Aneks ugovora zaključen 11. decembra 1989. godine a Konačni obračun sačinjen u oktobru 1991. godine, uzimajući u obzir i prekid zastare od 1992. do 1996. godine, zaključeno je da je istekao i objektivni rok od tri godine. Neosnovanim je ocijenjen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete zbog neostvarivanja prihoda za period od 1. januara 1990. godine do 1. januara 1997. godine. U vezi s tim je ukazano na to da je apelant kupoprodajnu cijenu u cjelini isplatio u oktobru 1990. godine, na naredbu načelnika Općine Stari Grad, prema kojoj je objekt izuzet za smještaj izbjeglica od 2. maja 1992. godine i morao se predati na raspolaganje navedenoj općini, a na osnovu čega je zaključeno da apelant s njim i nije mogao slobodno raspolagati u navedenom periodu. 17. Općinski sud je utvrdio da je do docnje u gradnji došlo isključivo zbog neblagovremenog raščišćavanja zemljišta za izgradnju, a ne zbog krivice tuženog, a što je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka N.K. koji je bio predsjednik komisije za tehnički prijem objekta. 18. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan u dijelu kojim je tražio naknadu štete radi sanacije neizvedenih i loše izvedenih radova u iznosu od 26.985,00 KM, te u dijelu kojim je tražio naknadu štete zbog smanjenja vrijednosti objekta u iznosu od 113.886,36 KM jer je tuženi bez njegove saglasnosti smanjio visinu poslovnog prostora. Na dosuđeni iznos od 140.867,36 KM, po osnovu dijela tužbenog zahtjeva koji je usvojen, utvrđeno je da apelantu pripada pravo na isplatu zateznih kamata od 23. septembra 2002. godine pa do isplate. 19. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na čl. 144. i 145. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te utvrdio da se troškovi postupka sastoje od sastava tužbe, zastupanja na 25 ročišta održanih od 11. septembra 1996. godine do 23. septembra 2002. godine, pristupa na tri ročišta u periodu od 9. decembra 1996. godine do 16. oktobra 2000. godine, sastava 13 podnesaka u periodu od 22. juna 1998. godine do 19. augusta 2002. godine, zastupanja na dva ročišta održana 17. novembra 2003. godine i 20. januara 2004. godine, sastava podneska od 10. novembra 2003. godine, sastava podneska od 26. juna i 29. septembra 2003. godine, troškova vještačenja, takse na odluku, a što ukupno iznosi 88.181,00 KM. S obzirom na to da je apelant u postupku uspio sa 15%, dosuđeni su mu troškovi postupka u iznosu od 13.227,15 KM i troškovi poreza na promet 10% u iznosu od 1.320,00 KM, a što ukupno iznosi 14.548,15 KM. 20. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, te tuženog obavezao da mu isplati iznos od 140.871,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. septembra 2002. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.706,40 KM. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni i da ne proizvode pravno djelovanje odbijen je kao neosnovan. Dalje, odbijen je kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu isplati cjelokupan iznos naknade štete na ime novčane protivvrijednosti za više naplaćenu površinu poslovnog prostora od ugovorene i isporučene površine u iznosu od 562.703,75 KM ili, umjesto toga, iznos štete zbog više zaračunate i naplaćene cijene poslovnog prostora od ugovorene u iznosu od 0,1745823 KM i iznos štete zbog pada kupovne moći novca na glavnici od 0,1745823 KM u vremenu od dana plaćanja više zaračunate cijene do 23. aprila 2002. godine u iznosu od 251.038,22 KM. Najzad, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu se zbog docnje tuženog u izvršenju ugovora i neostvarivanja prihoda od poslovnog prostora nadoknadi šteta u iznosu od 318.891,00 KM sa traženim kamatama na ovaj iznos. 21. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim apelantove navode da su u prvostepenoj presudi pogrešno sabrani iznosi na ime naknade za izvedene i loše izvedene radove i naknade za smanjenje visine poslovnog prostora, pa je prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio i apelantu dosudio iznos označen u izreci presude. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno dosudio kamate od 23. septembra 2002. godine, tj. od dana utvrđivanja visine štete, ocjenjujući tržišnu vrijednost na osnovu koje je vještak utvrdio visinu štete, pa je apelantova žalba u ovom dijelu ocijenjena kao neosnovana. 22. Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je tuženi izvršio prevaru i prijetnju, te da ga je doveo u zabludu prilikom sačinjavanja Aneksa ugovora, pa se saglasio sa ocjenom da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 103. ZOO-a da bi Aneks ugovora bio proglašen ništavnim, a zbog čega bi se eventualno moglo govoriti samo o djelimičnoj ništavnosti neke odredbe ugovora, u smislu člana 105. ZOO-a. Dalje, Kantonalni sud je istakao da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi samo o rušljivom ugovoru, gdje važe rokovi od jedne, odnosno tri godine u kojim se može tražiti poništenje ugovora. S tim u vezi, ukazano je na to da je članom 6. Aneksa ugovora jasno regulirano da sve odredbe ranije zaključenog osnovnog Ugovora o kupoprodaji ostaju na snazi ako aneksom nisu promijenjene, a na osnovu čega se Kantonalni sud saglasio sa ocjenom prvostepenog suda da je apelantu upućena pismena ponuda jasnog sadržaja koju nije morao potpisivati i postupati u skladu s njom, s obzirom na to da je imao glavni ugovor u kojem su određena prava kupca u slučaju raskida ugovora. 23. Kantonalni sud je u cjelini prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu odbijanja dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na neostvarivanje prihoda u periodu od 1. januara 1990. godine do 1. januara 1997. godine, te, u vezi s tim, ukazao i na član 8. osnovnog Ugovora o kupoprodaji u kojem je izričito regulirano da ugovoreni rok za primopredaju podrazumijeva uvjet da se raščišćavanje terena, koje će vršiti Zavod za izgradnju grada, okonča do 1. augusta 1988. godine. Tuženi nije predao na vrijeme poslovni prostor i o tome je apelanta blagovremeno obavijestio, a zbog čega je i zaključen Aneks ugovora. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da u spisu postoji Aneks IV Ugovora zaključen između Zavoda za izgradnju grada i tuženog, kojim su regulirana njihova prava i obaveze u pogledu pripremanja gradskog građevinskog zemljišta na kojem je sagrađen objekt u kojem se nalazi apelantov poslovni prostor, zaključeno je da tuženi nije mogao utjecati na Zavod da završi pripremanje i raščišćavanje terena koje je bilo otežano zbog rješavanja imovinskopravnih odnosa sa vlasnicima kuća i zemljišta na predmetnoj parceli. Na osnovu navedenog, neosnovanim je ocijenjen apelantov navod da raščišćavanje terena nije uzrokovalo produženje predaje objekta. 24. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obračunao troškove postupka, te ih dosudio apelantu prema uspjehu u parnici, s tim da su utvrđeni i troškovi postupka za zastupanje na dva ročišta pred Kantonalnim sudom u iznosu od 526,28 KM, pa je apelantu, s obzirom na to da je u parnici uspio sa 15%, dosuđena i naknada troškova postupka u iznosu od 158,25 KM. Budući da je apelant sa žalbom uspio u neznatnom dijelu, nisu mu dosuđeni troškovi žalbe, te je zahtjev za naknadu troškova prema troškovniku uloženom u spis odbijen. 25. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine apelantovu reviziju na presudu drugostepenog suda djelimično uvažio, te je drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamati, tako da zatezna kamata, umjesto 24. septembra 2002. godine, na dio glavnog duga od 113.886,36 KM teče od 24. aprila 2002. godine, a na dio glavnog duga od 25.324,00 KM od 14. marta 1997. godine, dok je kamata na dio glavnog duga od 1.661,00 KM ostala neizmijenjena. Dalje, drugostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. 26. U obrazloženju presude je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da nije osnovan apelantov zahtjev da se Aneks ugovora i Konačni obračun proglase ništavnim. U vezi s tim je ukazano na to da iz stanja spisa proizlazi da je apelant poništenje ova dva posla tražio tek u preciziranom tužbenom zahtjevu od 20. maja 2002. godine, te da, i prema mišljenju ovog suda, ovi poslovi nisu suprotni članu 103. ZOO-a, u vezi sa čl. 10, 11, 13, 15, 21, 51. i 52. istog zakona. Dalje, Vrhovni sud se saglasio sa stavom nižestepenih sudova da ponudom tuženog apelantu da potpiše Aneks ugovora i Konačni obračun apelant nije doveden u bitnu zabludu, u smislu člana 61. stav 1. ZOO-a, odnosno u zabludu kakvu ima u vidu član 65. stav 1. istog zakona. Pri tome, posebno je istaknuto da, čak i kada bi ova dva posla sadržavala elemente zablude, odnosno prevare, apelant je, u smislu člana 117. ZOO-a, izgubio pravo da traži njihovo poništenje s obzirom na to da je do podnošenja takvog zahtjeva, tj. do 20. maja 2002. godine, prošlo tri godine od zaključenja Aneksa ugovora (11. decembar 1989. godine) i Konačnog obračuna (25. oktobar 1991. godine). Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje revizije da se radi o zelenaškom ugovoru iz člana 141. ZOO-a budući da apelant nije dokazao da je tuženi za sebe pribavio nerazmjernu imovinsku korist koristeći se, u smislu navedenog člana, eventualno apelantovim stanjem nužde, teškim materijalnim prilikama, nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću. 27. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi isplati 562.703,75 KM na ime naknade štete za više naplaćene površine poslovnog prostora ili, umjesto toga, da mu isplati iznos više zaračunate i naplaćene cijene poslovnog prostora od ugovorene u iznosu od 0,1745823 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 18. decembra 1991. godine pa do isplate, te da mu, u vezi s tim, nadoknadi štetu u iznosu od 251.038,22 KM "zbog pada kupovne moći novca" u vremenu od plaćanja do obavljenog finansijskog vještačenja. U vezi s tim, istaknuto je da je apelant isplatu navedenih iznosa zasnivao na činjenici da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni, a u postupku je utvrđeno da su pravno valjani, pa da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba člana 278. stav 2. ZOO-a, na koju se apelant izričito pozivao, jer ovom odredbom nije predviđena naknada štete zbog inflacije budući da princip monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO-a isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca, kao ni odredba člana 155, odnosno člana 189. ZOO-a jer apelant ničim nije dokazao da je osnovano mogao očekivati izmaklu korist u navedenim iznosima, a čije ostvarenje je bilo spriječeno tuženikovim ponašanjem. 28. Najzad, osnovanim je ocijenjen navod revizije kojim je apelant osporavao odluku drugostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime izmakle dobiti zbog nekorištenja poslovnog prostora, pa je drugostepena presuda u ovom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je prihvatio razloge iz osporenih presuda da tuženi nije mogao predati apelantu poslovni prostor u roku određenom osnovnim ugovorom zbog propusta Zavoda za izgradnju grada da raščisti teren. Međutim, ukazao je na to da ni prvostepena ni drugostepena presuda ne sadrže razloge zbog čega tuženi nije predao poslovni prostor 30. septembra 1990. godine, kako se obavezao Aneksom ugovora, i da li je zbog toga odgovoran za apelantovu eventualnu štetu. Činjenice u predmetu broj AP 2013/10 29. Postupajući prema Presudi Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-07-000520 od 21. februara 2007. godine uvažio apelantovu žalbu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih prihoda od poslovnog prostora i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. 30. Općinski sud je Presudom broj 065-0-P-07-002238 od 19. juna 2008. godine obavezao tuženog da apelantu nadoknadi štetu za period docnje od roka predaje prema Aneksu ugovora (30. septembar 1990. godine) do apelantovog preuzimanja poslovnog prostora (10. januar 1997. godine) u iznosu od 285.257,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. aprila 2002. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.003,48 KM. 31. U obrazloženju presude je navedeno da je među strankama bilo nesporno da se tuženi bezuvjetno obavezao da apelantu preda poslovni prostor 30. septembra 1990. godine, da je apelant u cijelosti izmirio kupoprodajnu cijenu, te da je apelantu poslovni prostor predat 10. januara 1997. godine. Dalje, istaknuto je da tuženi u toku postupka nije predočio niti jedan dokaz da je sa apelantom ugovorio neki drugi rok za predaju poslovnog prostora izuzev 30. septembra 1990. godine, kako je određeno Aneksom ugovora, da nije tražio produženje ovog roka, te da nije pozvao apelanta da preuzme poslovni prostor, a na osnovu čega je utvrđeno da je tuženi pao u neopravdanu docnju nakon 30. septembra 1990. godine. Konstatirano je da je apelant u toku postupka prezentirao dokaze na osnovu kojih je vidljivo da se zakupodavni odnos poslovnih prostora uz novčanu naknadu na području grada Sarajevo odvijao za cijeli period tuženikove docnje, pa i za vrijeme proglašenog ratnog stanja, a na osnovu čega je zaključeno da je apelant dokazao da je zbog docnje tuženog u izvršenju ugovora u ugovorenom roku pretrpio štetu, čiju je visinu sud utvrdio na osnovu usaglašenih mišljenja vještaka finansijske struke. Općinski sud je ukazao na član 324. stav 1. ZOO-a kojim je regulirano da dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje obaveze, te na član 262. stav 2. ZOO-a kojim je regulirano da kada dužnik ne ispuni svoju obavezu ili padne u docnju povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. S obzirom na to da tuženi nije dokazao da je zbog apelantove docnje u plaćanju cijene bio spriječen da ispuni svoju obavezu na vrijeme, te kako je više puta prekidao tok zastarjelosti, Općinski sud je zaključio da je tuženi od 30. septembra 1990. godine pao u neopravdanu docnju, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio. 32. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbio. Kantonalni sud je utvrdio da je osnovan žalbeni navod tuženog da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio njegov prigovor zastare potraživanja, te da apelant nije dokazao da je došlo do zakonskog prekida roka zastarjelosti predviđenog čl. 387. i 388. ZOO-a. Ovakav zaključak zasnovan je na činjenici da je apelant u tužbi od 5. juna 1996. godine tražio naknadu štete za izmaklu dobit za period od 30. septembra 1990. godine do 10. januara 1997. godine, pa da je njegov zahtjev zastario za period od 30. septembra 1990. godine do 30. septembra 1993. godine, pa je prigovor zastare potraživanja prihvaćen, u smislu člana 376. stav 1. ZOO-a, kojim je predviđeno da naknada štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je počinilo štetu. Kantonalni sud je izrazio stav da se radi o povremenim potraživanjima mjesečnih zakupnina, pa da nisu zastarjela potraživanja za juni, juli, august i septembar 1996. godine. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije mogao potraživati naknadu izmakle koristi jer nije dokazao da ga je tuženi onemogućio da uđe u posjed poslovnog prostora 30. septembra 1990. godine, kao i da bi od ovog datuma pa do 10. januara 1997. godine poslovni prostor izdavao pod zakup i ostvarivao prihod. S tim u vezi, ukazano je na to da prvostepeni sud nije ocijenio ni naredbu Općine Stari Grad od 12. maja 1992. godine, na što je tuženi u žalbi ukazao, a prema kojoj se objekt u kojem se nalazi apelantov poslovni prostor izuzima i stavlja na raspolaganje Predsjedništvu navedene općine. Na osnovu iznesenog je zaključeno da bi apelant, i u slučaju da je bio u posjedu poslovnog prostora, morao da ga preda 12. maja 1992. godine, pa da ne bi bio u posjedu poslovnog prostora ni u periodu u pogledu kojeg nije prihvaćen prigovor zastare potraživanja, odnosno da ga ne bi mogao izdavati u zakup i ostvarivati zaradu na osnovu zakupnine. Ratno stanje i odluka Općine Stari Grad, prema ocjeni Kantonalnog suda, čine u ovoj pravnoj stvari posebne okolnosti slučaja zbog kojih apelant nije mogao očekivati imovinsku korist, a pri tom tuženi u istom periodu nije preduzeo niti jednu radnju koja bi prouzrokovala gubitak imovinske koristi za apelanta. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je trpio izgubljenu dobit za sporne mjesece koji nisu obuhvaćeni prigovorom zastare. U vezi s tim, ukazano je na to da apelant nije predočio niti jedan ugovor o zakupu koji je zaključio bilo koji vlasnik poslovnog prostora u objektu u kojem se nalazi i njegov poslovni prostor u navedenom periodu. Ugovori o zakupu poslovnih prostora u drugim dijelovima grada koje je apelant predočio ne mogu biti dokaz da bi i njegov poslovni prostor u objektu u kojem se nalazio bio izdat i da bi on uzimao zakupninu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 189. ZOO-a. 33. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju na presudu drugostepenog suda. Vrhovni sud je istakao da je apelant opravdano ukazao na to da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti rok zastarjelosti od pet, a ne od tri godine, kako je učinio drugostepeni sud, s obzirom na to da je apelant tražio naknadu štete nastale povredom ugovorenih obaveza, a u kojem slučaju se primjenjuju rokovi iz člana 376. stav 3. ZOO-a. Međutim, zaključeno je da ovo ne znači da je ostvaren prigovor revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi ista odluka bila donesena i uz primjenu odredbi materijalnog prava koje bi trebalo primijeniti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih presuda proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. juna 1996. godine, pa da je potraživanje zastarjelo za period prije 5. juna 1991. godine, odnosno da potraživanje nije zastarjelo za period iza tog datuma. Dalje, Vrhovni sud je istakao da bi se priznalo pravo na izmaklu dobit, u smislu člana 189. stav 1. ZOO-a, mora se dokazati izmakla dobit koja se mogla očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima u smislu stava 3. istog člana. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao posebne okolnosti (imao zaključen ugovor o zakupu, predugovor i sl.) u trenutku kada je tuženi pao u docnju, a ni kasnije za vrijeme utuženog perioda nije dokazao da je bio u pregovorima radi zaključenja ugovora o zakupu. Također, istaknuto je da apelant nije dokazao da mu pravo na naknadu izmakle dobiti pripada po osnovu redovnog toka stvari jer je općepoznata činjenica da je zbog ratnih dešavanja u utuženom periodu umanjena potražnja za iznajmljivanjem poslovnih prostora. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je bio u osnovanoj situaciji da iznajmi poslovni prostor, te da se provedeni dokazi koje je predočio u pogledu izvjesnosti gubitka zakupnine tiču poslovnih prostora u drugim dijelovima grada i na drugim područjima općine Stari Grad. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da nije od odlučnog značaja činjenica da je apelant, nakon što je ušao u posjed poslovnog prostora i obnovio ga, uspio da ga ubrzo iznajmi, jer je u tom periodu (1997. godine) ekonomija već počela oživljavati i potražnja za uređenim poslovnim prostorima je bila u porastu. Najzad, zaključeno je da drugostepena presuda nije donesena uz povredu pravila postupka, u smislu člana 209. ZPP, jer je drugostepeni sud, u smislu člana 231. istog zakona, ocijenio odlučne žalbene navode i pravilno preinačio prvostepenu presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 34. Apelacijom registriranom pod brojem AP 666/07 apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2077/04 od 7. juna 2005. godine i Presudu Općinskog suda broj P-834/03 od 20. februara 2004. godine u dijelu kojim je konačno odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu, a zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opsežni navodi na kojim apelant zasniva povredu navedenih prava u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega su, prema njegovom mišljenju, manjkava i obrazloženja osporenih presuda. Prema apelantovom mišljenju, pogrešno je utvrđena odlučna činjenica da je tuženi bio u opravdanoj docnji, a od čega je zavisila sudbina tužbenih zahtjeva koje je u postupku isticao, kao i da pri njenom utvrđivanju nisu ocijenjene javne isprave koje je predložio, već samo iskaz svjedoka kojeg je predložio tuženi. S obzirom na to da je tuženi bio u neopravdanoj docnji, apelant smatra da je doveden u stvarnu zabludu, odnosno da je prevaren pri potpisivanju Aneksa ugovora i Konačnog obračuna, a zbog čega su ova dva posla morala biti proglašena ništavnim. Budući da je, kako ističe apelant, tuženi od njega po osnovu nevaljanih pravnih poslova naplatio veću kupoprodajnu cijenu od ugovorene, apelant smatra da mu je neosnovano uskraćeno pravo na naknadu ukupne štete za više naplaćene površine poslovnog prostora od isporučene površine poslovnog prostora ili, umjesto toga, da mu isplati 0,1745823 KM na ime više naplaćene od ugovorene cijene sa zakonskim zateznim kamatama od 18. decembra 1991. godine pa do isplate, te da mu se, u vezi s tim, nadoknadi šteta u iznosu od 251.038,22 KM "zbog pada kupovne moći novca". Najzad, apelant smatra da su sudovi pogriješili i pri odlučivanju o troškovima postupka, te da su mu dosudili manji iznos od onoga koji mu pripada. 35. Apelacijom registriranom pod brojem AP 2013/10 apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004685 od 3. aprila 2009. godine a kojima je konačno odlučeno o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva i to zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda o povredi ovih prava svodi se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega su, prema njegovom mišljenju, i obrazloženja osporenih presuda manjkava jer im nedostaju jasni i logični razlozi za odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, apelant iznosi niz navoda kojima osporava način na koji je utvrđeno da je nastupila zastara potraživanja, te da nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti, da je Kantonalni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od utvrđenog u prvostepenom postupku, a bez održavanja javne rasprave, te da je neosporno dokazao da je imao legitimna očekivanja da će izdavanjem u zakup poslovnog prostora ostvarivati dobit. b) Odgovor na apelaciju 36. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 istakao da je postupak vođen u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. U odgovoru na navode iz apelacije broj AP 2013/10 Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude. 37. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 istakao da ostaje pri svim razlozima navedenim u osporenoj presudi, te da smatra da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna. U odgovoru na apelaciju broj AP 2013/10 istaknuto je da je osporena odluka donesena u skladu sa odredbama Evropske konvencije, te posebno ukazao na to da nije bilo povrede prava na pravično suđenje. 38. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije broj AP 666/07 iznio hronologiju postupka, ali se nije izjašnjavao o apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. V. Relevantni propisi 39.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Ništavost Član 103. (1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kada je ugovor rušljiv Član 111. Ugovor je rušljiv kad (...) je pri njegovom zaključenju bila mana u pogledu volje stranaka, kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno. Prestanak prava Član 117. (1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude. (2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Obična šteta i izmakla korist Član 189. (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. (...) (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Potraživanje naknade štete Član 376. (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. (3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorene obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelosti te obaveze. VI. Dopustivost 40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 42. Predmet osporavanja apelacijom broj AP 666/07 je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1289/05 od 9. januara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. 43. Predmet osporavanja apelacijom broj AP 2013/10 je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001190 od 1. aprila 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. 44. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. 45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 46. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 47. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 49. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u obje apelacije u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da nisu ocijenjeni dokazi koje je on predočio, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega smatra da su i obrazloženja osporenih presuda manjkava, odnosno da im nedostaju obrazloženi razlozi na osnovu kojih su odbili njegov tužbeni zahtjev. 50. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 612/04od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud,Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 51. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. aprila 2002. godine iAP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava,Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava,Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i,mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). 52. U pogledu navoda iznesenih u apelaciji broj AP 666/07 da je pogrešno utvrđena odlučna činjenica da je tuženi bio u opravdanoj docnji, te da, u vezi s tim, nisu ocijenjene javne isprave koje je apelant predočio u prilog suprotnom zaključku, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Općinskog suda proizlazi da je ova činjenica utvrđena na osnovu iskaza svjedoka N.K. koji je saslušan na glavnoj raspravi. Dalje, iz obrazloženja osporene presude, kao i iz navoda u apelaciji, ne može se zaključiti da je apelantu bila uskraćena mogućnost da ispituje ovog svjedoka ili da osporava njegov iskaz, odnosno da predlaže dokaze kojima bi osporio njegov iskaz. O ovom apelantovom navodu raspravljano je i pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je na osnovu dokaza u spisu utvrđeno da su neosnovane apelantove tvrdnje da kašnjenje u raščišćavanju terena, a što je bila obaveza Zavoda za izgradnju grada, a ne tuženog, nije uzrokovalo produženje predaje objekta. Sa razlozima i obrazloženjima nižestepenih sudova u cjelini se saglasio i Vrhovni sud, ali je istakao da su nižestepeni sudovi propustili utvrditi i odlučiti da li je tuženi bio u opravdanoj docnji nakon 30. septembra 1990. godine kao roka za izvršenje obaveze određenog Aneksom ugovora, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. 53. U pogledu apelantovih tvrdnji da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni pravni poslovi i da nisu mogli proizvoditi djelovanje, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da u postupku pred redovnim sudovima iznosi činjenice i predlaže dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila osnovanost ove njegove tvrdnje. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da se nisu stekli uvjeti, u smislu člana 103. ZOO-a, da bi se ova dva posla proglasila ništavnim. Pri tome, sudovi su zaključili da se nisu stekli uvjeti ni za rušljivost s obzirom na to da je apelant propustio prekluzivni rok iz člana 117. ZOO-a za podnošenje zahtjeva za njihovo poništenje po ovom osnovu. Ustavni sud smatra da ovakav zaključak redovnih sudova nije doveden u pitanje navodima iz apelacije, te zaključuje da su apelantove tvrdnje i u ovom dijelu neosnovane. 54. Vezano za apelantove navode koji se odnose na naknadu štete zbog više zaračunate i naplaćene kupoprodajne cijene, bilo u vidu ukupne štete, bilo u vidu iznosa više naplaćene cijene sa zakonskim kamatama, i s tim u vezi naknade štete zbog smanjene vrijednosti kupovne moći ovog iznosa novca, Ustavni sud primjećuje da apelant ove zahtjeve u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji, zasniva na činjenici da je tuženi bio u neopravdanoj docnji, te da su Aneks ugovora i Konačni obračun ništavni, a zbog čega smatra da mu pripada pravo na naknadu ovih vidova štete. Imajući u vidu ono što je već navedeno u ovoj odluci u pogledu docnje tuženog i ništavnosti ova dva pravna posla, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. 55. Najzad, apelant smatra da je osporenim presudama oštećen i za dio troškova parničnog postupka. Suština apelantovih navoda u ovom dijelu se, ustvari, svodi na tvrdnju da je Općinski sud prihvatio samo najosnovnije troškove, te da mu nisu dosuđeni troškovi sastavljanja žalbe i revizije. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odluku o troškovima postupka zasnovao na čl. 144. i 145. ZPP ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99), a kojim je, između ostalog, regulirano da ako jedna strana djelimično uspije u parnici, sud može odrediti da joj druga strana nadoknadi razmjeran dio troškova, te da sud pri odlučivanju o troškovima postupka u obzir uzima samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice brižljivo ocjenjujući sve okolnosti. Dovodeći apelantove navode u vezu sa citiranim zakonskim odredbama, te iscrpno pobrojanim troškovima postupka u osporenoj prvostepenoj presudi, te odluku o troškovima postupka iz osporene presude Kantonalnog suda, ne može se zaključiti da sudovi nisu brižljivo ocijenili sve okolnosti pri utvrđivanju potrebnih troškova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. 56. U pogledu navoda iz apelacije registrirane pod brojem AP 2013/10 a koji se odnose na apelantovu tvrdnju da je u postupku dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda proizlazi da apelant nije dokazao izmakli dobitak prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, u smislu člana 189. stav 3. ZOO-a. Ustavni sud primjećuje da je apelant zahtjev za naknadu izmakle dobiti zasnivao na nemogućnosti iznajmljivanja individualno određenog poslovnog prostora, na određenoj lokaciji u gradu i u precizno određenom periodu. Međutim, u toku redovnog postupka, kao i u samoj apelaciji, apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je u periodu kada je tuženi pao u docnju već imao zaključen ugovor o zakupu ili da je bio u pregovorima koji bi vodili zaključenju takvog ugovora, kao i za cijeli period za koji je tražio naknadu izmakle dobiti, a što bi predstavljalo posebne okolnosti, u smislu člana 189. stav 3. ZOO-a. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih je utvrdio da apelant nije dokazao ni da je prema redovnom toku stvari stekao pravo na naknadu izmakle dobiti s obzirom na to da nije dokazao da se nalazio u osnovanoj situaciji da iznajmi predmetni poslovni prostor, a da se provedeni dokazi u prvostepenom postupku na izvjesnost gubitka zakupnine odnose na poslovne prostore u drugim dijelovima grada i općine Stari Grad. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi niti jedan dokaz da je bilo ko od vlasnika poslovnog prostora u objektu u kojem se nalazi i njegov poslovni prostor imao zaključen ugovor o zakupu i ostvarivao dobit po osnovu zakupnine u utuženom periodu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. 57. U pogledu navoda da je Kantonalni sud utvrdio drugačije činjenično stanje od prvostepenog suda bez održane javne rasprave, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne navodi u čemu se ogleda drugačije utvrđeno činjenično stanje, a iz obrazloženja osporenih odluka se ne može zaključiti da je Kantonalni sud, ocjenjujući žalbene navode tuženog i preinačujući prvostepenu presudu, postupao suprotno ovlaštenju utvrđenom članom 231. ZPP. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. 58. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i razumljive razloge na kojim su sudovi zasnovali osporene odluke. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza koji su provedeni u postupku, da su sudovi ukazali na to koje su dokaze u postupku ocijenili, da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se o provedenim dokazima izjašnjava kao i da sam predlaže dokaze za utvrđivanje činjenica na kojim je zasnivao svoj tužbeni zahtjev. Dalje, na ovako utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. Pri tome, iz obrazloženja osporenih odluka se ne može zaključiti da je primjena prava bila proizvoljna ili diskriminacijska u odnosu na apelanta. 59. Stoga, imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda da je prvenstveno zadatak redovnih sudova da utvrde činjenice i dokaze, da se Ustavni sud neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, kao i da sudovi nisu propustili da daju jasne i razumljive razloge u obrazloženjima osporenih presuda, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi 60. S obzirom na to da je apelant u obje apelacije istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu, te da ovu tvrdnju zasniva na navodima koji su već detaljno razmotreni u ovoj odluci u pogledu tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani, te da nema potrebe da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 61. Ustavni sud konstatira da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda daju jasne i obrazložene razloge na kojima su zasnivali svoje odluke, odnosno kada je činjenično stanje utvrđeno na osnovu provedenih dokaza, te kada su na ovako utvrđeno činjenično stanje sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. 62. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 759/08, rješavajući apelacijuMilana Vukića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaMilana Vukića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Kantonalnom administrativnom službom u Bihaću broj 1007210007 i Federalnim zavodom za mirovinsko i invalidsko osiguranje broj 01/1-1007210007, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. siječnja 2008. godine. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona daMilanu Vukiću,u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacijaMilana Vukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. siječnja 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1007210007 od 3. srpnja 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Bihać broj 1007210007 od 9. svibnja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milan Vukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 10. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. siječnja 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1007210007 od 3. srpnja 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Bihać broj 1007210007 od 9. svibnja 2007. godine. 2. Dopisom od 13. travnja 2009. godine apelantova supruga Anka Vukić je obavijestila Ustavni sud da je 18. ožujka 2009. godine apelant umro i da želi nastaviti sa postupkom pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) i Kantonalne administrativne službe Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba), sudionici u postupku, zatraženo je 17. travnja 2008. godine i 7. listopada 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju 23. travnja i 6. svibnja 2008. godine. Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. svibnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 4. veljače 2003. godine Kantonalnoj službi uputio zahtjev za nastavak isplate invalidske mirovine u Federaciji BiH. Apelant je naveo da je pravo na mirovinu stekao na teritoriju Federacije BiH, a da mu mirovinu isplaćuje Fond Republike Srpske. Apelant se pozvao na Odluku Doma za ljudska prava broj CH/02/8923. 8. S obzirom na to da nadležna služba nije postupila sukladno njegovom zahtjevu, apelant je 24. siječnja 2005. godine Federalnom zavodu podnio žalbu zbog "šutnje administracije", a podneskom od 15. ožujka 2005. godine urgirao je donošenje rješenja povodom žalbe. 9. Budući da ni drugostupanjski organ nije donio rješenje povodom žalbe, apelant je 2. lipnja 2005. godine u Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor zbog "šutnje administracije". Navedenu tužbu apelant je, na poziv suda, dopunio 8. veljače 2006. godine. Kantonalni sud je Presudom broj U-493/05 od 9. studenoga 2006. godine uvažio tužbu i naložio Federalnom zavodu da, u roku od 30 dana od dana prijema presude, donese rješenje povodom apelantove žalbe od 24. siječnja 2005. godine, a koju je izjavio zbog šutnje administracije. 10. Presuda Kantonalnog suda broj U-493/05 od 9. studenoga 2006. godine dostavljena je Federalnom zavodu 20. prosinca 2006. godine. Federalni zavod je u izvršenju navedene presude donio Rješenje broj 02/1-1007210007 od 9. siječnja 2007. godine. Navedenim rješenjem Federalni zavod je naložio Kantonalnoj službi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na isplatu mirovine od 4. veljače 2003. godine. 11. S obzirom na to da Kantonalna služba u ostavljenom roku nije donijela rješenje, apelant je 16. veljače 2007. godine podnio žalbu zbog šutnje administracije. Dopisom od 3. travnja 2007. godine Kantonalna služba je obavijestila apelanta da nije u mogućnosti odlučiti o apelantovoj žalbi jer nije dobila potrebnu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 dokumentaciju od Fonda za PIO Republike Srpske, Filijale u Prijedoru, koju su više puta zahtijevali. 12. Rješenjem Kantonalne službe broj 1007210007 od 9. svibnja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1007210007 od 3. srpnja 2007. godine, primjenom odredaba članka 2. stavak 1. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/00; u daljnjem tekstu: Sporazum), odbijen je apelantov zahtjev za uspostavu isplate invalidske mirovine. 13. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja se navodi da je Sporazum zaključen 18. svibnja 2000. godine između Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar i Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar. Navedenim Sporazumom nositelji osiguranja u Bosni i Hercegovini su, između ostalog, uredili i način podjele obveza u isplati ostvarenih mirovina, te je u članku 2. stavak 1. Sporazuma propisano da će nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu mirovine na dan stupanja na snagu Sporazuma nastaviti isplatu mirovine bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika mirovine. Budući da je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma mirovinu isplaćivao Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, prema mišljenju Federalnog zavoda, apelantu ne pripada pravo na isplatu mirovine Federalnog zavoda. U pogledu apelantovog pozivanja na odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), donesenu u predmetima CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364, navedeno je da je ona obvezujuća za Federalni zavod samo za navedene predmete. 14. Protiv drugostupanjskog rješenja apelant je podnio tužbu 10. kolovoza 2007. godine, koju je Kantonalni sud Presudom broj 001-0-U-07-000 273 od 10. siječnja 2008. godine odbio kao neutemeljenu. 15. U obrazloženju presude se, između ostalog, navodi da je isplatu mirovine do dana podnošenja predmetnog zahtjeva apelantu vršio Fond za PIO Republike Srpske, što je utvrđeno iz podneska navedenog Fonda broj 06-1685/07 od 23. travnja 2007. godine u kojem je navedeno da je apelant korisnik tog Fonda od 1. travnja 1992. godine, te da mu se mirovina i dalje isplaćuje. 16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je našao da je tuženi upravni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev jer je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma isplatu starosne mirovine vršio Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, pa mu ne pripada pravo na isplatu mirovine kod nositelja osiguranja - Federalnog mirovinskog i invalidskog osiguranja. 17. Istaknuto je da je u članku 2. stavak 1. navedenog Sporazuma, koji je stupio na snagu 18. svibnja 2000. godine, propisano da nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu mirovine na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma nastavlja isplatu mirovine bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika mirovine. Stoga, Kantonalni sud nije utvrdio povredu postupka u tijeku donošenja pobijanog akta, zbog čega je apelantova tužba odbijena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant se žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa povredom prava na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da Federalni zavod povodom njegovog zahtjeva za nastavak isplate mirovine koju je ostvario i primao u Sanskom Mostu nije riješio u roku koji je predviđen Zakonom o upravnom postupku, te da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. U pogledu diskriminacije apelant navodi da je pobijanom odlukom stavljen u različit položaj u odnosu na druge umirovljenike iz Federacije BiH koji su kao i on ostvarili pravo na mirovinu prije rata u BiH ali za vrijeme rata nisu napuštali svoje prebivalište u Federaciji BiH i onih koji su otišli u druge zemlje u tijeku oružanog sukoba. Kao rezultat različitog tretmana apelant ističe da on prima manju mirovinu u odnosu na one koji nisu napuštali svoja prebivališta samo zbog toga što se u vrijeme izbjeglištva, ne svojom voljom, privremeno nastanio na teritoriju Republike Srpske i Republike Srbije i jer je do povratka u Sanski Most primao mirovinu od Fonda PIO Republike Srpske. Smatra da oni umirovljenici koji su ostali uživaju veća prava na mirovinu od njega samo zato što je on bio raseljena osoba a sada je povratnik, iako su bili identično situirani prije rata. Stoga, apelant smatra da njegov status povratnika ne može opravdati različito postupanje, posebno zbog toga što takav različit tretman ima konotacije diskriminacije po nacionalnoj osnovi. Prema apelantovom mišljenju, pobijane odluke ne daju opravdanje za apelantov različit tretman u odnosu na navedenu populaciju umirovljenika u pogledu isplate njegove mirovine. Ističe da je Dom u predmetu broj CH/02/8923 od 6. siječnja 2003. godine utvrdio povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa člankom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i naredio Federaciji BiH da poduzme potrebne korake da podnositelji prijava više ne budu diskriminirani, te da im se isplati razlika između mirovine koju bi primali iz Federalnog zavoda i one koju primaju prema Sporazumu. 19. Apelant smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u konkretnom slučaju primijenili odredbu članka 2. stavak 1. Sporazuma umjesto da su, kako je apelant to od njih tražio, primijenili odredbu članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa odredbom članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kako je to učinio Dom. Apelant, također, podnosi zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 20. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se posebno osvrnuo na apelantove navode u pogledu dužine predmetnog postupka navodeći da je Kantonalni sud zaprimio tužbu 10. kolovoza 2007. godine, a već 10. siječnja 2008. godine donio odluku, iz čega proizlazi da je odluka donesena u razumnom roku. 21. Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. V. Relevantni propisi 22. UUstavu Republike Srpskerelevantna odredba glasi: Član 68. Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi: Republika uređuje i obezbjeđuje: 12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu; Š...Ć 23. UUstavu Federacije Bosne i Hercegovinerelevantna odredba glasi: III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 2. Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće: e) socijalna politika; Š...Ć 24. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Članak 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Članak 216. (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen. Članak 243. (1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostupanjski organ nije donio rješenje u zakonskom roku (članak 216. st. 1. i 2), drugostupanjski organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostupanjski organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostupanjski organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostupanjski organ nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostupanjskom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje. (2) Ako drugostupanjski organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostupanjski organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostupanjski organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostupanjski organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostupanjski organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostupanjskog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno. Članak 244. (1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. 25. UZakonu o upravnim sporovima("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantna odredba glasi: Članak 20. (1) Ako u upravnome postupku drugostupanjsko tijelo nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostupanjskoga rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila sukladno članku 10. ovoga Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. (2) Na način propisan u stavku 1. ovoga članka stranka može postupiti i kad, po njezinu zahtjevu, u upravnome postupku nije donijelo rješenje prvostupanjsko tijelo protiv čijeg akta Zakonom nije dopuštena žalba. (3) Ako u upravnome postupku prvostupanjsko tijelo protiv čijeg je akta žalba dopuštena nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskome tijelu. Protiv rješenja drugostupanjskoga tijela stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka, pokrenuti i ako drugostupanjsko tijelo ne donese rješenje u propisanome roku. 26. USporazumu o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase: Članak 1. Ovim sporazumom Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Nositelji osiguranja) uređuju način podjele obveza u isplati ostvarenih mirovina, uračunavanja mirovinskog staža u postupku ostvarivanja prava na mirovinu, određivanja razmjerne mirovine, ostvarivanja prava na invalidsku i obiteljsku mirovinu, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjelu tereta isplate mirovina ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na provedbu mirovinskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma. Članak 2. Nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu mirovine na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu mirovine, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika mirovine. 27. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05 - Prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi: Član 162. (1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija. 28. UZakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantna odredba glasi: Članak 117. (1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, Budžeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji reguliše oblast privatizacije preduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda. (2) Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osiguranja utvrdit će Vlada Federacije. (3) Za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uvjetima u odnosu na uvjete utvrđene Zakonom, osigurat će se sredstva u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine. 29. UZakonu o organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase: Članak 2. (1) Za poslove mirovinskog i invalidskog osiguranja utemeljuje se Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod). (2) Obavljanje pravnih, gospodarstvenih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizira se u Središnjoj administrativnoj službi mirovinskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Središnja služba) i županijskim administrativnim službama mirovinskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: županijska služba). Članak 3. (1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati sukladno propisima koji reguliraju rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. (2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obvezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daljnjem tekstu: Statut). (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru. (4) Federalni zavod ima jedan žiro-račun. (5) Rad Federalnog zavoda je javan. 30. UStatutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase: Član 1. (1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivanja i ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srpske.Š...Ć (3) Sjedište Fonda je u Bijeljini. Član 2. (1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda. (2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže. 31. UStatutu Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Članak 2. (1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom: Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost. (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b. Članak 4. (1) Federalni zavod organizira i provodi mirovinsko i invalidsko osiguranje. (2) Federalni zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja. VI. Dopustivost 32. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 34. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 273 od 10. siječnja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu odluku apelant je primio 17. siječnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. ožujka 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa člankom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 37. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelantova "građanska prava i obveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojima pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze" (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 540/04od 18. siječnja 2005. godine, stavak 20; i Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 13, stavak 94). 38. Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom zahtjevu za nastavak isplate invalidske mirovine u Federalnom zavodu. Dakle, rezultat predmetnog postupka je bio presudan za apelantova privatna prava i obveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku 39. Kako se apelantovi navodi odnose i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što bi bilo suprotno zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 40. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Analiza dužine trajanja postupka 41. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantovog zahtjeva započeo 4. veljače 2003. godine kada je apelant podnio zahtjev za nastavak isplate mirovine, te da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 273 od 10. siječnja 2008. godine. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak do donošenja presude Kantonalnog suda trajao ukupno četiri godine i 11 mjeseci. 42. S obzirom na navedeno, te polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što bi bilo suprotno zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 43. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. 44. U pogledu apelantovog doprinosa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant, nakon što je podnio zahtjev 4. veljače 2003. godine, tek 24. siječnja 2005. godine podnio žalbu zbog "šutnje administracije" jer organi uprave nisu donijeli odluku u zakonskom roku. Dakle, apelant je navedenu žalbu, za koju Ustavni sud smatra da je efikasno pravno sredstvo, podnio tek nakon jedne godine i 11 mjeseci, iako je to u smislu rokova iz Zakona o upravnom postupku mogao uraditi ranije, odnosno ukoliko prvostupanjska odluka nije donesena u roku od 60 dana od podnošenja zahtjeva. Dalje, s obzirom na to da drugostupanjski upravni organ nije riješio o žalbi podnesenoj 24. siječnja 2005. godine zbog "šutnje administracije", apelant je tužbom pokrenuo upravni spor 2. lipnja 2005. godine, dakle nakon četiri mjeseca, iako je opet imao mogućnost da tužbu podnese u roku od 60 dana od podnošenja žalbe. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelant svojim radnjama doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka jer nije u zakonom propisanim rokovima koristio raspoložive pravne lijekove. 45. U pogledu doprinosa upravnih organa i Kantonalnog suda, Ustavni sud nalazi da prvostupanjski upravni organ od momenta podnošenja zahtjeva nije riješio predmetni zahtjev u roku koji je propisan člankom 216. Zakona o upravnom postupku, odnosno ni nakon više od dvije godine. Također, ni drugostupanjski upravni organ nije u roku iz odredbe članka 234. Zakona o upravnom postupku riješio o apelantovoj žalbi zbog šutnje administracije od 24. siječnja 2005. godine. Zbog toga je apelant bio prinuđen pred Kantonalnim sudom pokrenuti upravni spor. Ustavni sud nalazi da je prvostupanjski upravni organ povodom apelantovog zahtjeva podnesenog 4. veljače 2003. godine meritorno prvi put riješio 9. svibnja 2007. godine, dakle nakon četiri godine i tri mjeseca. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvostupanjski upravni organ nije dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod nije dao razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka pred upravnim organima. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud o prvoj tužbi od 2. lipnja 2005. godine odlučio 9. studenoga 2006. godine, a o drugoj, podnesenoj 10. kolovoza 2007. godine, odlučio 10. siječnja 2008. godine, što je u roku koji se može smatrati razumnim. 46. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore pa i činjenicu da apelant nije pravodobno koristio raspoložive pravne lijekove, Ustavni sud, ipak, smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelantovog zahtjeva odgovorni upravni organi, a posebno prvostupanjski upravni organ. Naime, da su upravni organi rješavali o apelantovom zahtjevu u zakonom predviđenim rokovima, apelant ne bi bio prinuđen da koristi žalbu zbog "šutnje administracije" niti da tužbom pokreće upravni spor. Stoga, iako apelant nije u kraćim rokovima podnosio žalbu zbog šutnje administracije, odnosno tužbu u upravnom sporu, Ustavni sud ne može prihvatiti da je apelant značajno doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bila riječ o radnjama koje je bilo neophodno da ih apelant poduzme da bi javne vlasti postupale. Naprotiv, apelant je bio prinuđen koristiti "rezervna pravna sredstva" kako bi javne vlasti prinudio da odluče o njegovom zahtjevu, što opet, i uz apelantove napore, nije učinjeno u razumnom roku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije,presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je kašnjenjem upravnih organa, posebno prvostupanjskog upravnog organa, u postupanju povodom apelantovog zahtjeva povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 48. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 49. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a 300,00 KM ukoliko se radi o hitnom postupku. 50. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao ukupno četiri godine i jedanaest mjeseci, te da nije hitan, apelantu je određena naknada u visini od 600,00 KM. S obzirom na sjedište prvostupanjskog upravnog organa za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem presudno utjecao na ukupnu dužinu postupka, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje 51. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. 52. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 53. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, pobijane odluke temelje se na odredbama članka 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja odluka organa koji su odlučivali u upravnom postupku i obrazloženje presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene člankom 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da apelantu tijekom predmetnog postupka, osim prava na donošenje odluke u razumnom roku za što je prethodno utvrđena povreda, nisu bila uskraćena ostala procesna prava koja garantira članak 6. stavak 1. Europske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese neovisan i nepristran sud, te pravo na obrazloženje odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovome dijelu apelacija neutemeljena i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 54. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeniostali aspektiapelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na nediskriminaciju 55. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Članak 14. Europske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Članak 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osiguranje. 56. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjereŠ...Ću pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud,Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. veljače 1967. godine, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud,Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stavak 226). 57. Apelant smatra da je u predmetnom postupku različito tretiran u odnosu na umirovljenike sa teritorija Federacije BiH koji nisu napuštali svoja prebivališta, što, prema njegovom mišljenju, poprima konotacije diskriminacije po nacionalnoj osnovi. Pri tome se apelant poziva na odluku Doma donesenu u predmetima CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364 od 6. siječnja 2003. godine. Podnositelji prijava u ovom predmetu su bili Đoko Kličković, Anka Pašalić i Duško Karanović. U navedenoj odluci Dom je zaključio da se prema podnositeljima prijava različito postupalo, te da su prema tome diskriminirani u uživanju prava na socijalno osiguranje zagarantirano člankom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U svojoj odluci, u dijelu o meritumu koji se ticao diskriminacije, Dom je istakao da se situacija podnositelja prijava (a vjerojatno i drugih osoba u Federaciji koje su raseljene u Republiku Srpsku u tijeku oružanog sukoba) može usporediti sa onim umirovljenicima SR Bosne i Hercegovine koji su ostvarili svoje pravo na mirovinu prije izbijanja sukoba 1992. godine i ostali u Federaciji. Istaknuto je da su obje grupe umirovljenika plaćale svoje doprinose u Fond SR Bosne i Hercegovine u tijeku svog radnog vijeka i stoga su ostvarile pravo na mirovinu iz tog Fonda, sukladno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju SRBiH, koji je bio na snazi kada su oni umirovljeni. Dalje je navedeno da su, prema sadašnjoj praksi, mirovine bivših umirovljenika Federacije, koje sada isplaćuje Fond Republike Srpske jer se on/ona izmjestio u Republiku Srpsku u tijeku oružanog sukoba, znatno niže od prosječne mirovine umirovljenika SRBiH koji su u sličnoj poziciji, a ostali su u Federaciji. Točno je naveden primjer za svakog od podnositelja prijava koji bi primali veće mirovine ako bi primali mirovine Federalnog zavoda. Dalje je navedeno da se kao jedini razlog za različit tretman podnositelja prijava navodi Sporazum o mirovinama koji status raseljene osobe čini osnovom za različito postupanje. Istaknuto je da status raseljene osobe ne može opravdati različito postupanje, posebno kada, kao u konkretnom slučaju, nosi konotacije diskriminacije po etničkim osnovama. Stoga je Dom zaključio da različito lošije postupanje prema podnositeljima prijava u pogledu isplate njihovih mirovina nema objektivno opravdanje. 58. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, u dijelu koji se odnosi na činjenice, Dom naveo da je u Bosni i Hercegovini nakon ratnih dešavanja došlo do promjena u mirovinskom sustavu na način da su nastala prvobitno tri posebna fonda: Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar i Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Fond u Sarajevu i Zavod u Mostaru su se kasnije, a nakon odluke Visokog predstavnika iz studenoga 2000. godine, koji je tom odlukom nametnuo Zakon o organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja u Federaciji ("Službene novine FBiH" broj 49/00), spojili u Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje, koji je počeo sa radom 1. siječnja 2002. godine. Rezultat toga jeste jedan mirovinski fond u Federaciji i jedan u Republici Srpskoj i čitavo zakonodavstvo koje se tiče mirovinskih sustava se donosi na razini entiteta. Dalje je navedeno da je temeljni obračunski plan za određivanje prava na mirovinsko-invalidsko osiguranje različit u svakom od entiteta. Istaknuto je da je sustav mirovinskog osiguranja u Bosni i Hercegovini, naslijeđen od bivše SFRJ, utemeljen na načelu "plati i idi", tako da se doprinosima iz plaća trenutno uposlenih radnika isplaćuju mirovine sadašnjih umirovljenika. Dakle, kada novac uđe u sustav kao doprinos, on se odmah isplaćuje kao mirovina, umjesto da postane kapital koji donosi dobit, odakle se dobit isplaćuje kao mirovina. Kada se trenutno uposleni radnik umirovi, doprinosi iz plaća buduće generacije radnika će isplaćivati mirovine sadašnjih radnika. Zbog toga je mirovinski sustav kao cjelina imao karakter sustava općeg socijalnog osiguranja. To je, također, slučaj sa sadašnjim fondovima Federacije i Republike Srpske. 59. Ustavni sud podsjeća na to da je Dom u svojoj odluci konstatirao da nakon cijepanja bivšeg jedinstvenog fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, koji je egzistirao do početka oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, nije došlo do formiranja jednog jedinstvenog fonda koji bi bio univerzalni sukcesor bivšeg fonda, već su, u suštini, nastala dva nova, potpuno samostalna entitetska fonda. U dijelu odluke koji se odnosi na meritum u pogledu diskriminacije, Dom je istakao da se Fond Republike Srpske izmjestio u Republiku Srpsku. Ustavni sud zapaža da, kada se uzme u obzir činjenični dio odluke Doma, proizlazi da nakon cijepanja bivšeg jedinstvenog fonda nije došlo do preuzimanja prava i obveza u okviru jednog novog fonda već su osnovani potpuno novi samostalni fondovi koji su na sebe preuzeli obvezu isplate mirovine osobama koje su se u momentu osnivanja tih fondova zatekle na njihovom teritoriju. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da su novonastali fondovi sredstva za isplatu mirovina na svom teritoriju osiguravali doprinosom za mirovinsko-invalidsko osiguranje koji su uplaćivali svi uposleni sa teritorija koji je "pokrivao" novonastali fond. Dakle, doprinosi koji su u vrijeme postojanja jedinstvenog fonda (prije izbijanja ratnih sukoba) bili uplaćivani u jedan fond sa cijelog teritorija Bosne i Hercegovine nisu više bili prihod jednog fonda nego je svaki fond iznova počeo prikupljati doprinose iz plaća uposlenih na svom teritoriju (bilo da su i ranije tu živjeli, ili su se nastanili kao raseljene osobe) i opet prema načelu međugeneracijske solidarnosti, a ne akumuliranog kapitala. 60. Ustavni sud, također, zapaža da su upravo ti novonastali fondovi 2000. godine svojom voljom zaključili i Sporazum o mirovinama kako bi pobliže regulirali upravo i ova pitanja. Dom je, također, primijetio da fondovi funkcioniraju prema načelu "plati i idi", pri čemu nema kapitaliziranih sredstava, što je načelo naslijeđeno od bivše SFRJ. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da kapitaliziranih sredstava nije imao ni bivši jedinstveni fond za mirovinsko i invalidsko osiguranje u koji su svoje doprinose uplaćivali sadašnji umirovljenici u tijeku svog radnog vijeka. Dalje, i čitavo zakonodavstvo u vezi sa mirovinskim sustavom donosi se na razini entiteta (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske i Zakon o PIO/MIO FBiH, Statut Fonda Republike Srpske, Statut Fonda FBiH, Zakon o organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja FBiH i drugi zakonski i podzakonski akti kojima se regulira ova oblast). Iz navedenog proizlazi da su entiteti potpuno samostalni u pogledu uređivanja svojih mirovinskih sustava. Dalje, razlika u mirovinskom sustavu utemeljena je i na odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i entitetskih ustava prema kojima je oblast mirovinskog i invalidskog osiguranja ostavljena u nadležnost entiteta. Upravo su entitetski mirovinski fondovi na temelju svojih ustavnih i zakonskih ovlasti zaključili Sporazum koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Sve navedeno ima za posljedicu različit iznos mjesečnih pojedinačnih mirovina po entitetima, što je u svojoj odluci primijetio Dom. 61. Ustavni sud podsjeća na to da upravo taj mjesečni iznos pojedinačnih mirovina varira u ovisnosti o društveno-ekonomskoj situaciji u entitetu, te raspoloživim sredstvima u fondovima entiteta. Proizlazi da je taj mjesečni iznos pojedinačne mirovine promjenjiva kategorija koja ovisi o mnogim faktorima. Naime, prema zakonskim rješenjima oba entiteta, za razliku od razdoblja prije 2000. godine kada su se gomilali dugovi uslijed neisplaćenih mirovina kako su bile utvrđene sukladno entitetskim zakonima o MIO-u, usklađivanje mirovina utvrđenih sukladno odredbama zakona o MIO-u vrši se mjesečno, po potrebi, na temelju sredstava prikupljenih za isplatu mirovina. To znači da, ukoliko za neki mjesec bilo koji fond prikupi više sredstava, mirovine će se u tom mjesecu isplatiti u većem iznosu. Ne postoje garancije da će mirovine u jednom od sadašnja dva entitetska fonda uvijek biti više. Naprotiv, svjedoci smo najava sveobuhvatne reforme mirovinskog sustava na načelima efikasnosti, financijske održivosti i maksimalnog osiguranja privatnog učešća, kako bi se osigurale redovne isplate mirovina, spriječila akumulacija neisplaćenih obveza i izbjegla neodgovorna praksa povećanja neodrživih iznosa mirovina, odnosno činjenice da javne vlasti i naslijeđene i poslijeratne probleme neuposlenosti, odnosno prekobrojnih radnika kao rezultat nemogućnosti rada privrede ili bilo koje reforme pokušavaju "smjestiti u mirovinske fondove". Štoviše, Ustavni sud zapaža da u gotovo svim oblastima u dva entiteta postoje različita rješenja a time i postupanja prema pojedincima. To je evidentno i kada je riječ o statusu radnika koji su ostali bez uposlenja uslijed ratnih sukoba u BiH; i kada je riječ o visini plaća u istim oblastima, porezima na plaće i porezima iz plaća, pravima na naknade–u Federaciji BiH čak od kantona do kantona i sl. 62. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da apelant kao argument da je diskriminiran ističe da kao rezultat primjene Sporazuma prima manju mirovinu, te da je za to kriv njegov raseljenički status jer je, ne svojom voljom, morao napustiti svoje prijeratno prebivalište ali da je sada povratnik. Apelant se, s ciljem dokazivanja da je diskriminiran, u predmetnom postupku pozvao na odluku Doma. Ustavni sud nalazi da je navedena odluka Doma donesena u spomenutim pojedinačnim slučajevima i uzimajući u obzir okolnosti tih predmeta. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena odluka nije sustavno utvrdila diskriminaciju u uživanju prava na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u svakom drugom slučaju ove vrste. Prema tome, apelantovo pozivanje na navedenu odluku ne znači da automatski postoji diskriminacija u svim drugim slučajevima, pa i u apelantovom, već da je potrebno razmotriti svaki konkretan slučaj. 63. U vezi sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelantov zahtjev za prelazak iz Fonda Republike Srpske u Fond FBiH odbijen na temelju relevantnih odredaba Sporazuma. Ustavni sud je, razmatrajući ostale aspekte prava na pravično suđenje, utvrdio da u predmetnom postupku nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava kada su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud, rješavajući o apelantovom zahtjevu, u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe važećeg Sporazuma. Ustavni sud napominje da je Sporazum, čijom je primjenom odbijen apelantov zahtjev, rezultat novonastalog rješenja u mirovinskom sustavu u Bosni i Hercegovini. Navedeni Sporazum je zaključen između dva potpuno samostalna fonda (Fond FBiH i Fond Republike Srpske), suglasnošću njihovih volja, kako bi se uredio način podjele obveza u isplati ostvarenih mirovina. Tako je člankom 2. Sporazuma, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano da nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu mirovine na dan stupanja na snagu ovog sporazuma (18. svibanj 2000. godine) nastavlja isplatu mirovine bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika mirovine. U smislu navedene odredbe, u predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant od 1. travnja 1992. godine korisnik Fonda Republike Srpske koji mu je do momenta podnošenja predmetnog zahtjeva, a i dalje, isplaćivao mirovinu. Iz navedenog proizlazi da apelantu ni u kojem slučaju pobijanim odlukama nije uskraćeno pravo na mirovinu već je apelantov prelazak iz jednog fonda u drugi ograničen primjenom Sporazuma. 64. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno ograničenje je u javnom interesu a ogleda se u tome da ne dođe do preopterećenja bilo kojeg fonda, što se očito događalo prije nego je zaključen Sporazum između fondova. Međutim, primjenjujući odredbe Sporazuma nesporno dolazi do razlike u mjesečnim pojedinačnim iznosima mirovina u entitetima. Pri tome, Ustavni sud naglašava da treba imati u vidu da je mjesečni iznos pojedinačne mirovine promjenjiva kategorija koja varira od društveno-ekonomske situacije i sredstava u fondovima. Ove razlike ne bi bilo jedino u slučaju kada bi postojao jedinstven mirovinski fond za umirovljenike oba entiteta i Distrikta Brčko BiH, što bi podrazumijevalo isti zakon, iste plaće za iste poslove na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, istu stopu doprinosa i sl., što je predmetom raznih studija u vezi sa reformom postojećeg mirovinskog sustava u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji proporcionalnost između navedenog javnog interesa i interesa apelanta kao pojedinca jer apelantu nije uskraćeno pravo na mirovinu već je ograničen u pogledu prelaska iz jednog fonda u drugi i to u javnom interesu i sukladno postojećim relevantnim ustavno-zakonskim rješenjima u Bosni i Hercegovini. Dalje, za razliku od Doma koji je u svojoj odluci našao da različito postupanje prema podnositeljima prijava nosi konotacije diskriminacije po etničkim osnovama, u apelantovom predmetu to nije slučaj. U konkretnom slučaju su primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješenja u oba entiteta, u kojem nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članku 14. Europske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopće ne spominje niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost osoba koje su ostvarile pravo na mirovinu. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da primjena Sporazuma u konkretnom slučaju, slijedom čega je odbijen apelantov zahtjev za prelazak iz mirovinskog fonda RS u mirovinski fond FBiH, nije dovela do apelantove diskriminacije u uživanju prava na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 65. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o diskriminaciji iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima neutemeljena. VIII. Zaključak 66. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je prvostupanjski upravni or- gan o apelantovom zahtjevu, i uz apelantove žalbe zbog šutnje administracije, riješio tek nakon četiri godine i tri mjeseca, što se u potpunosti može staviti na teret upravnim organima, a posebno prvostupanjskom upravnom organu, koji nisu dali razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zaključuje da je taj sud povodom apelantovih tužbi rješavao u roku koji se može smatrati razumnim. 67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženjima pobijanih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Također, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima jer je Sporazum koji je primijenjen u konkretnom slučaju rezultat ustavne i zakonske regulative mirovinskog sustava u Bosni i Hercegovini, a čijom je primjenom nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima mirovina. 68. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 69. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 759/08, rješavajući apelacijuMilana Vukića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaMilana Vukića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Kantonalnom administrativnom službom u Bihaću broj 1007210007 i Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 01/1-1007210007, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Milanu Vukiću,u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacijaMilana Vukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine, Rješewa Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1007210007 od 3. jula 2007. godine i Rješewa Kantonalne administrativne službe Bihać broj 1007210007 od 9. maja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu napravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskihprava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Milan Vukić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 10. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine, Rješewa Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1007210007 od 3. jula 2007. godine i Rješewa Kantonalne administrativne službe Bihać broj 1007210007 od 9. maja 2007. godine. 2. Dopisom od 13. aprila 2009. godine apelantova supruga Anka Vukić je obavijestila Ustavni sud da je 18. marta 2009. godine apelant umro i da želi nastaviti sa postupkom pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daqnjem tekstu: Federalni zavod) i Kantonalne administrativne službe Bihać (u daqnjem tekstu: Kantonalna služba), učesnici u postupku, zatraženo je 17. aprila 2008. godine i 7. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju 23. aprila i 6. maja 2008. godine. Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je 4. februara 2003. godine Kantonalnoj službi uputio zahtjev za nastavak isplate invalidske penzije u Federaciji BiH. Apelant je naveo da je pravo na penziju stekao na teritoriji Federacije BiH, a da mu penziju isplaćuje Fond Republike Srpske. Apelant se pozvao na Odluku Doma za qudska prava broj CH/02/8923. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 8. S obzirom na to da nadležna služba nije postupila u skladu sa njegovim zahtjevom, apelant je 24. januara 2005. godine Federalnom zavodu podnio žalbu zbog "ćutawa administracije", a podneskom od 15. marta 2005. godine urgirao je donošenje rješewa povodom žalbe. 9. Budući da ni drugostepeni organ nije donio rješenje povodom žalbe, apelant je 2. juna 2005. godine u Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor zbog "ćutawa administracije". Navedenu tužbu apelant je, na poziv suda, dopunio 8. februara 2006. godine. Kantonalni sud je Presudom broj U-493/05 od 9. novembra 2006. godine uvažio tužbu i naložio Federalnom zavodu da, u roku od 30 dana od dana prijema presude, donese rješenje povodom apelantove žalbe od 24. januara 2005. godine, a koju je izjavio zbog ćutawa administracije. 10. Presuda Kantonalnog suda broj U-493/05 od 9. novembra 2006. godine dostavljena je Federalnom zavodu 20. decembra 2006. godine. Federalni zavod je u izvršenju navedene presude donio Rješenje broj 02/1-1007210007 od 9. januara 2007. godine. Navedenim rješenjem Federalni zavod je naložio Kantonalnoj službi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na isplatu penzije od 4. februara 2003. godine. 11. S obzirom na to da Kantonalna služba u ostavljenom roku nije donijela rješenje, apelant je 16. februara 2007. godine podnio žalbu zbog ćutawa administracije. Dopisom od 3. aprila 2007. godine Kantonalna služba je obavijestila apelanta da nije u mogućnosti da odluči o apelantovoj žalbi jer nije dobila potrebnu dokumentaciju od Fonda za PIO Republike Srpske, Filijale u Prijedoru, koju su više puta zahtijevali. 12. Rješenjem Kantonalne službe broj 1007210007 od 9. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1007210007 od 3. jula 2007. godine, primjenom odredbi člana 2 stav 1 Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osigurawa ("Službene novine FBiH" broj 24/00; u daqnjem tekstu: Sporazum), odbijen je apelantov zahtjev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. 13. U obrazloženju drugostepenog rješewa se navodi da je Sporazum zakqučen 18. maja 2000. godine između Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar i Zavoda mirovinskog iinvalidskog osigurawa Mostar. Navedenim Sporazumomnosioci osigurawa u Bosni i Hercegovini su, između ostalog, uredili i način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, te je u članu 2 stav 1 Sporazuma propisano da će nosilac osigurawa koji je korisniku penzije vršio isplatupenzije na dan stupawa na snagu Sporazuma nastaviti isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. Budući da je apelantu na dan stupawa na snagu Sporazuma penziju isplaćivao Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, prema mišljenju Federalnog zavoda, apelantu ne pripada pravo na isplatu penzije Federalnog zavoda. U pogledu apelantovog pozivawa na odluku Doma za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daqnjem tekstu: Dom), donesenu u predmetima CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364, navedeno je da je ona obavezujuća za Federalni zavod samo za navedene predmete. 14. Protiv drugostepenog rješewa apelant je podnio tužbu 10. avgusta 2007. godine, koju je Kantonalni sud Presudom broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine odbio kao neosnovanu. 15. U obrazloženju presude se, između ostalog, navodi da je isplatu penzije do dana podnošewa predmetnog zahtjeva apelantu vršio Fond za PIO Republike Srpske, što je utvrđeno iz podneska navedenog Fonda broj 06-1685/07 od 23. aprila 2007. godine u kojem je navedeno da je apelant korisnik tog Fonda od 1. aprila 1992. godine, te da mu se penzija i dalje isplaćuje. 16. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stawa, Kantonalni sud je našao da je tuženi upravni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev jer je apelantu na dan stupawa na snagu Sporazuma isplatu starosne penzije vršio Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, pa mu ne pripada pravo na isplatu penzije kod nosioca osigurawa - Federalnog penzijskog i invalidskog osigurawa. 17. Istaknuto je da je u članu 2 stav 1 navedenog Sporazuma, koji je stupio na snagu 18. maja 2000. godine, propisano da nosilac osigurawa koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupawa na snagu ovog Sporazuma nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. Stoga,Kantonalni sud nije utvrdio povredu postupka u toku donošewa osporenog akta, zbog čega je apelantova tužba odbijena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da Federalni zavod povodom njegovog zahtjeva za nastavak isplate penzije koju je ostvario i primao u Sanskom Mostu nije riješio u roku koji je predviđen Zakonom o upravnom postupku, te da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. U pogledu diskriminacije apelant navodi da je osporenom odlukom stavljen u različit položaj u odnosu na druge penzionere iz Federacije BiH koji su kao i on ostvarili pravo na penziju prije rata u BiH ali za vrijeme rata nisu napuštali svoje prebivalište u Federaciji BiH i onih koji su otišli u druge zemlje u toku oružanog sukoba. Kao rezultat različitog tretmana apelant ističe da on prima manju penziju u odnosu na one koji nisu napuštali svoja prebivališta samo zbog toga što se u vrijeme izbjeglištva, ne svojom voqom, privremeno nastanio na teritoriji Republike Srpske i Republike Srbije i jer je do povratka u Sanski Most primao penziju od Fonda PIO Republike Srpske. Smatra da oni penzioneri koji su ostali uživaju veća prava na penziju od njega samo zato što je on bio raseljeno lice a sada je povratnik, iako su bili identično situirani prije rata. Stoga, apelant smatra da njegov status povratnika ne može opravdati različito postupanje, posebno zbog toga što takav različit tretman ima konotacije diskriminacije po nacionalnom osnovu. Prema apelantovom mišljenju, osporene odluke nedaju opravdanje za apelantov različit tretman u odnosu na navedenu populaciju penzionera u pogledu isplate njegove penzije. Ističe da je Dom u predmetu broj CH/02/8923 od 6. januara 2003. godine utvrdio povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa članom 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i naredio Federaciji BiH da preduzme potrebne korake da podnosioci prijava više ne budu diskriminisani, te da im se isplati razlika izmeđupenzije koju bi primali iz Federalnog zavoda i one koju primaju prema Sporazumu. 19. Apelant smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u konkretnom slučaju primijenili odredbu člana 2 stav 1 Sporazuma umjesto da su, kako je apelant to od wih tražio, primijenili odredbu članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa odredbom člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kako je to učinio Dom. Apelant, takođe, podnosi zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 20. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se posebno osvrnuo na apelantove navode u pogledu dužine predmetnog postupka navodeći da je Kantonalni sud primio tužbu 10. avgusta 2007. godine, a već 10. januara 2008. godine donio odluku, iz čega proizilazi da je odluka donesena u razumnom roku. 21. Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. V. Relevantni propisi 22. UUstavu Republike Srpskerelevantna odredba glasi: Član 68. Član 68. zamijenjen je AmandmanomXXXII, koji glasi: Republika uređuje i obezbjeđuje: 12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu; Š...Ć 23. UUstavu Federacije Bosne i Hercegovinerelevantna odredba glasi: III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 2. Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće: e) socijalna politika; Š...Ć 24. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Članak 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. Članak 216. (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošewa rješewa nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postojedrugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bezodgode (rješavanje prethodnog pitawa i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretawa postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješewa dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen. Članak 243. (1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostupawski organ nijedonio rješenje u zakonskom roku (članak 216. st. 1. i 2), drugostupawski organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostupawski organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostupawski organ je obvezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostupawski organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostupawski organ nađe da rješenje nije doneseno u rokuzbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit ćeprvostupawskom organu rok za donošenje rješewa, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje. (2) Ako drugostupawski organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta idonijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostupawski organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostupawski organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom rokukoji ne može biti duži od osam dana, a prvostupawski organ je obvezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostupawski organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostupawski organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostupawskog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno. Članak 244. (1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. 25. UZakonu o upravnim sporovima("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantna odredba glasi: Član 20. (1) Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješewa, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. (2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba. (3) Ako u upravnom postupkuprvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješewa drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. 26. USporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog iinvalidskog osigurawa("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osigurawa Mostar (u daqnjem tekstu: Nosioci osigurawa) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija,uračunavawa penzijskog staža u postupku ostvarivawa prava na penziju, određivawa srazmjerne penzije, ostvarivawa prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjelu tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivawa ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitawa koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osigurawa i ovog sporazuma. Član 2. Nosilac osigurawa koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupawa na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. 27. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05 - Prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi: Član 162. (1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija. 28. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantna odredba glasi: Član 117. (1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osigurawa osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine, Buxeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoqnogosigurawa, prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osigurawa, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji reguliše oblast privatizacije preduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osigurawa i drugih prihoda. (2) Najmawi iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osigurawa utvrdit će Vlada Federacije. (3) Za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoqnijim uvjetima u odnosu na uvjete utvrđene Zakonom, osigurat će se sredstva u Buxetu Federacije Bosne i Hercegovine. 29. UZakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osigurawa Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Za poslove penzijskog i invalidskog osigurawa osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daqnjem tekstu: Federalni zavod). (2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizuje se u Središwoj administrativnoj službipenzijskog i invalidskog osigurawa (u daqnjem tekstu: Središwa služba) i kantonalnim administrativnimslužbama penzijskog i invalidskog osigurawa (u daqnjem tekstu: kantonalna služba). Član 3. (1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji regulišu rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. (2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obavezama i odgovornošću utvrđenim ovimzakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daqnjem tekstu: Statut). (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru. (4) Federalni zavod ima jedan žiro-račun. (5) Rad Federalnog zavoda je javan. 30. UStatutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase: Član 1. (1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daqnjem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivawa i ostvarivawa prava iz penzijskog i invalidskog osigurawa. (2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srpske.Š...Ć (3) Sjedište Fonda je u Bijeqini. Član 2. (1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda. (2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže. 31. UStatutu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom: Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost. (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b. Član 4. (1) Federalni zavod organizuje i provodi penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Federalni zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima iz penzijskog iinvalidskog osigurawa. VI. Dopustivost 32. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 34. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 17. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 37. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za qudska prava prema kojima pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 540/04od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za qudska prava,Ringeisenprotiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 38. Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenqiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom zahtjevu za nastavak isplate invalidske penzije u Federalnom zavodu. Dakle, rezultat predmetnog postupka je bio presudan za apelantova privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku 39. Kako se apelantovi navodi odnose i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što bi bilo suprotno zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawapostupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugihjavnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Analiza dužine trajawa postupka 41. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantovog zahtjeva započeo 4. februara 2003. godine kada je apelant podnio zahtjev za nastavak isplate penzije, te da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak do donošewa presude Kantonalnog suda trajao ukupno četiri godine i 11 mjeseci. 42. S obzirom na navedeno, te polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što bi bilo suprotno zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 43. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. 44. U pogledu apelantovog doprinosa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant, nakon što je podnio zahtjev 4. februara 2003. godine, tek 24. januara 2005. godine podnio žalbu zbog "ćutawa administracije" jer organi uprave nisu donijeli odluku u zakonskom roku. Dakle, apelant je navedenu žalbu, za koju Ustavni sud smatra da je efikasno pravno sredstvo, podnio tek nakon jedne godine i 11 mjeseci, iako je to u smislu rokova iz Zakona o upravnom postupku mogao uraditi ranije, odnosno ukoliko prvostepena odluka nije donesena u roku od 60 dana od podnošewa zahtjeva. Dalje, s obzirom na to da drugostepeni upravni organ nije riješio o žalbi podnesenoj 24. januara 2005. godine zbog "ćutawa administracije", apelant je tužbom pokrenuo upravni spor 2. juna 2005. godine, dakle nakon četiri mjeseca, iako je opet imao mogućnost da tužbu podnese u roku od 60 dana od podnošewa žalbe. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je apelant svojim radwama doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka jer nije u zakonompropisanim rokovima koristio raspoložive pravne lijekove. 45. U pogledu doprinosa upravnih organa i Kantonalnog suda, Ustavni sud nalazi da prvostepeni upravni organ od momenta podnošewa zahtjeva nije riješio predmetni zahtjev u roku koji je propisan članom 216 Zakona o upravnom postupku, odnosno ni nakon više od dvije godine. Takođe, ni drugostepeni upravni organ nije u roku iz odredbe člana 234 Zakona o upravnom postupku riješio o apelantovoj žalbi zbog ćutawa administracije od 24. januara 2005. godine. Zbog toga je apelant bio prinuđen da pred Kantonalnim sudom pokrene upravni spor. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni upravni organ povodom apelantovog zahtjeva podnesenog 4. februara 2003. godine meritorno prvi put riješio 9. maja 2007. godine, dakle nakon četiri godine i tri mjeseca. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvostepeni upravni organ nije dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod nije dao razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka pred upravnim organima. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud o prvoj tužbi od 2. juna 2005. godine odlučio 9. novembra 2006. godine, a o drugoj, podnesenoj 10. avgusta 2007. godine, odlučio 10. januara 2008. godine, što je u roku koji se može smatrati razumnim. 46. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore pa i činjenicu da apelant nije blagovremeno koristio raspoložive pravne lijekove, Ustavni sud, ipak, smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelantovog zahtjeva odgovorni upravni organi, a posebno prvostepeni upravni organ. Naime, da su upravni organi rješavali o apelantovom zahtjevu u zakonom predviđenim rokovima, apelant ne bi bio prinuđen da koristi žalbu zbog "ćutawa administracije" niti da tužbom pokreće upravni spor. Stoga, iako apelant nije u kraćim rokovima podnosio žalbu zbog ćutawa administracije, odnosno tužbu u upravnom sporu, Ustavni sud ne može prihvatiti da je apelant značajno doprinio dužini trajawa predmetnog postupka, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bila riječ o radwama koje je bilo neophodno da ih apelant preduzme da bi javne vlasti postupale. Naprotiv, apelant je bio prinuđen da koristi "rezervna pravna sredstva" kako bi javne vlasti prinudio da odluče o njegovom zahtjevu, što opet, i uz apelantove napore, nije učinjeno u razumnom roku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je kašnjenjem upravnih organa, posebno prvostepenog upravnog organa, u postupanju povodom apelantovog zahtjeva povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 48. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajawa postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 49. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a 300,00 KM ukoliko se radi o hitnom postupku. 50. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao ukupno četiri godine i jedanaest mjeseci, te da nije hitan, apelantu je određena naknada u visini od 600,00 KM. S obzirom na sjedište prvostepenog upravnog organa za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem presudno uticao na ukupnu dužinu postupka, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje 51. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke proizvoqno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. 52. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, premapraksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 53. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zakqučiti proizvoqnost u primjeni materijalnog prava. Naime, osporene odluke zasnivaju se na odredbama člana 2 Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osigurawa, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazložewa odluka organa koji su odlučivali u upravnom postupku i obrazloženje presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene članom 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da apelantu tokom predmetnog postupka, sem prava na donošenje odluke u razumnom roku za šta je prethodno utvrđena povreda, nisu bila uskraćena ostala procesna prava koja garantuje član 6 stav 1 Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristrasan sud, te pravo na obrazloženje odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 54. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nisu povrijeđeniostali aspektiapelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na nediskriminaciju 55. ČlanII/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumimanavedenim u AneksuIovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status. Član 14 Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Član 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, ukqučujući tu socijalno osiguranje. 56. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjereŠ...Ću pogledu uživawa prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud,Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedicarazličitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud,Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). 57. Apelant smatra da je u predmetnom postupku različito tretiran u odnosu na penzionere sa teritorije Federacije BiH koji nisu napuštali svoja prebivališta, što, prema njegovom mišljenju, poprima konotacije diskriminacije po nacionalnom osnovu. Pri tome se apelant poziva na odluku Doma donesenu u predmetima CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364 od 6. januara 2003. godine. Podnosioci prijava u ovom predmetu su bili Đoko Kličković, Anka Pašalić i Duško Karanović. U navedenoj odluci Dom je zakqučio da se prema podnosiocima prijava različito postupalo, te da su prema tome diskriminisani u uživanju prava na socijalno osiguranje zagarantovano članom 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U svojoj odluci, u dijelu o meritumu koji se ticao diskriminacije, Dom je istakao da se situacija podnosilaca prijava (a vjerovatno i drugih lica u Federaciji koja su raseljena u Republiku Srpsku u toku oružanog sukoba) može porediti sa onim penzionerima SR Bosne i Hercegovine koji su ostvarili svoje pravo na penziju prije izbijawa sukoba 1992. godine i ostali u Federaciji. Istaknuto je da su obje grupe penzionera plaćale svoje doprinose u Fond SR Bosne i Hercegovine u toku svog radnog vijeka i stoga su ostvarile pravo na penziju iz tog Fonda, u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju SRBiH, koji je bio na snazi kada su oni penzionisani. Dalje je navedeno da su, prema sadašwoj praksi, penzije bivših penzionera Federacije, koje sada isplaćuje Fond Republike Srpske jer seon/ona izmjestio u Republiku Srpsku u toku oružanog sukoba, znatno niže od prosječne penzije penzionera SRBiHkoji su u sličnoj poziciji, a ostali su u Federaciji. Tačno je naveden primjer za svakog od podnosilaca prijava koji bi primali veće penzije ako bi primali penzije Federalnog zavoda. Dalje je navedeno da se kao jedini razlog za različit tretman podnosilaca prijava navodi Sporazum o penzijama koji status raseljenog lica čini osnovom za različito postupanje. Istaknuto je da status raseljenog lica ne može opravdati različito postupanje, posebno kada, kao u konkretnom slučaju, nosi konotacije diskriminacije po etničkim osnovima. Stoga je Dom zakqučio da različito lošije postupanje prema podnosiocima prijava u pogledu isplate wihovih penzija nema objektivno opravdanje. 58. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, u dijelu koji se odnosi na činjenice, Dom naveo da je u Bosni i Hercegovini nakon ratnih dešavawa došlo do promjena u penzijskom sistemu na način da su nastala prvobitno tri posebna fonda: Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Zavod mirovinskogi invalidskog osigurawa Mostar i Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Fond u Sarajevu i Zavod u Mostaru su se kasnije, a nakon odluke Visokog predstavnika iz novembra 2000. godine, koji je tom odlukom nametnuo Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osigurawa u Federaciji ("Službene novine FBiH" broj 49/00), spojili u Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je počeo sa radom 1. januara 2002. godine. Rezultat toga jeste jedan penzijski fond u Federaciji i jedan u Republici Srpskoj i čitavo zakonodavstvo koje se tiče penzijskih sistema se donosi na nivou entiteta. Dalje je navedeno da je osnovni obračunski plan za određivanje prava na penzijsko-invalidsko osiguranje različit u svakom od entiteta. Istaknuto je da je sistem penzijskog osigurawa u Bosni i Hercegovini, naslijeđen od bivše SFRJ, zasnovan na principu "plati i idi", tako da se doprinosima iz plata trenutno zaposlenih radnika isplaćuju penzije sadašwih penzionera. Dakle, kada novac uđe u sistem kao doprinos, on se odmah isplaćuje kao penzija, umjesto da postane kapital koji donosi dobit, odakle se dobit isplaćuje kao penzija. Kada se trenutno zaposleni radnik penzioniše, doprinosi iz plata buduće generacije radnika će isplaćivati penzije sadašwih radnika. Zbog toga je penzijski sistem kao cjelina imao karakter sistema opšteg socijalnog osigurawa. To je, takođe, slučaj sa sadašwim fondovima Federacije i Republike Srpske. 59. Ustavni sud podsjeća na to da je Dom u svojoj odluci konstatovao da nakon cijepawa bivšeg jedinstvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je egzistirao do početka oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, nije došlo do formirawa jednog jedinstvenogfonda koji bi bio univerzalni sukcesor bivšeg fonda, već su, u suštini, nastala dva nova, potpuno samostalna entitetska fonda. U dijelu odluke koji se odnosi na meritum u pogledu diskriminacije, Dom je istakao da se Fond Republike Srpske izmjestio u Republiku Srpsku. Ustavni sud zapaža da, kada se uzme u obzir činjenični dio odluke Doma, proizilazi da nakon cijepawa bivšeg jedinstvenog fonda nije došlodo preuzimawa prava i obaveza u okviru jednog novog fonda već su osnovani potpuno novi samostalni fondovi koji su na sebe preuzeli obavezu isplate penzija licima koja su se u momentu osnivawa tih fondova zatekla na wihovoj teritoriji. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da su novonastali fondovi sredstva za isplatu penzija na svojoj teritoriji osiguravali doprinosom za penzijsko-invalidsko osiguranje koji su uplaćivali svi zaposleni sa teritorije koju je "pokrivao" novonastali fond. Dakle, doprinosi koji su u vrijeme postojawa jedinstvenog fonda (prije izbijawa ratnihsukoba) bili uplaćivani u jedan fond sa cijele teritorije Bosnei Hercegovine nisu više bili prihod jednog fonda nego je svaki fond iznova počeo prikupljati doprinose iz plata zaposlenih na svojoj teritoriji (bilo da su i ranije tu živjeli, ili su se nastanili kao raseljena lica) i opet prema principu međugeneracijske solidarnosti, a ne akumulisanog kapitala. 60. Ustavni sud, takođe, zapaža da su upravo ti novonastali fondovi 2000. godine svojom voqom zakqučili i Sporazum o penzijama kako bi pobliže regulisali upravo i ova pitawa. Dom je, takođe, primijetio da fondovi funkcionišu prema principu "plati i idi", pri čemu nema kapitalizovanih sredstava, što je princip naslijeđen od bivše SFRJ. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da kapitalizovanih sredstava nije imao ni bivši jedinstveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje u koji su svoje doprinose uplaćivali sadašwi penzioneri u toku svog radnog vijeka. Dalje, i čitavo zakonodavstvo u vezi sa penzijskim sistemom donosi se na nivou entiteta (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske i Zakon o PIO/MIO FBiH, Statut Fonda Republike Srpske, Statut Fonda FBiH, Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osigurawa FBiH i drugi zakonski i podzakonski akti kojima se reguliše ova oblast). Iz navedenog proizilazi da su entiteti potpuno samostalni u pogledu uređivawa svojih penzijskih sistema. Dalje, razlika u penzijskom sistemu zasnovana je i na odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i entitetskih ustava prema kojima je oblast penzijskog i invalidskog osigurawa ostavljena u nadležnost entiteta. Upravo su entitetski penzijski fondovi na osnovu svojih ustavnih i zakonskih ovlašćewa zakqučili Sporazum koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Sve navedeno ima za posljedicu različit iznos mjesečnih pojedinačnih penzija po entitetima, što je u svojoj odluci primijetio Dom. 61. Ustavni sud podsjeća na to da upravo taj mjesečni iznos pojedinačnih penzija varira u zavisnosti od društveno-ekonomske situacije u entitetu, te raspoloživih sredstava u fondovima entiteta. Proizilazi da je taj mjesečni iznos pojedinačne penzije promjenqiva kategorija koja zavisi od mnogo faktora. Naime, prema zakonskim rješewima oba entiteta, za razliku od perioda prije 2000. godine kada su se gomilali dugovi uslijed neisplaćenih penzija kako su bile utvrđene u skladu sa entitetskim zakonima o PIO-u, usklađivanje penzija utvrđenih u skladu sa odredbama zakona o PIO-u vrši se mjesečno, po potrebi, na osnovu sredstava prikupljenih za isplatu penzija. To znači da, ukoliko za neki mjesec bilo koji fond prikupi više sredstava, penzije će se u tom mjesecu isplatiti u većem iznosu. Ne postoje garancije da će penzije u jednom od sadašwa dva entitetska fonda uvijek biti više. Naprotiv, svjedoci smo najava sveobuhvatne reforme penzijskog sistema na principima efikasnosti, finansijske održivosti i maksimalnog osigurawa privatnog učešća, kako bi se obezbijedile redovne isplate penzija, spriječila akumulacija neisplaćenih obaveza i izbjegla neodgovorna praksa povećawa neodrživih iznosa penzija, odnosno činjenice da javne vlasti i naslijeđene i poslijeratne probleme nezaposlenosti, odnosno prekobrojnih radnika kao rezultat nemogućnosti rada privrede ili bilo koje reforme pokušavaju "smjestiti u penzijske fondove". Štaviše, Ustavni sud zapaža da u gotovo svim oblastima u dva entiteta postoje različita rješewa a time i postupawa prema pojedincima. To je evidentno i kada je riječ o statusu radnika koji su ostali bez zaposlewa uslijed ratnih sukoba u BiH; i kada je riječ o visini plata u istim oblastima, porezima na plate i porezima iz plata, pravima na naknade–u Federaciji BiH čak od kantona do kantona i sl. 62. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da apelant kao argument da je diskriminisan ističe da kao rezultat primjene Sporazuma prima manju penziju, te da je za to kriv njegov raseljenički status jer je, ne svojom voqom, morao napustiti svoje prijeratno prebivalište ali da je sada povratnik. Apelant se, s ciljem dokazivawa da je diskriminisan, u predmetnom postupku pozvao na odluku Doma. Ustavni sud nalazi da je navedena odluka Doma donesena u pomenutim pojedinačnim slučajevima i uzimajući u obzir okolnosti tih predmeta. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena odluka nije sistematski utvrdila diskriminaciju u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u svakom drugom slučaju ove vrste. Prema tome, apelantovo pozivanje na navedenu odluku ne znači da automatski postoji diskriminacija u svim drugim slučajevima, pa i u apelantovom, već da je potrebno razmotriti svaki konkretan slučaj. 63. U vezi sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelantov zahtjev za prelazak iz Fonda Republike Srpske u Fond FBiH odbijen na osnovu relevantnih odredbi Sporazuma. Ustavni sud je, razmatrajući ostale aspekte prava na pravično suđenje, utvrdio da u predmetnom postupku nije bilo proizvoqnosti u primjeni materijalnog prava kada su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud, rješavajući o apelantovom zahtjevu, u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe važećeg Sporazuma. Ustavni sud napominje da je Sporazum, čijom je primjenom odbijen apelantov zahtjev, rezultat novonastalog rješewa u penzijskom sistemu u Bosni i Hercegovini. Navedeni Sporazum je zakqučen između dva potpuno samostalna fonda (Fond FBiH i Fond Republike Srpske), saglasnošću wihovih volja, kako bi se uredio način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija. Tako je članom 2 Sporazuma, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano da nosilac osigurawa koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupawa na snagu ovog sporazuma (18. maj 2000. godine) nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. U smislu navedene odredbe, u predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant od 1. aprila 1992. godine korisnik Fonda Republike Srpske koji mu je do momenta podnošewa predmetnog zahtjeva, a i dalje, isplaćivao penziju. Iz navedenog proizilazi da apelantu ni u kojem slučaju osporenim odlukama nije uskraćeno pravo na penziju već je apelantov prelazak iz jednog fonda u drugi ograničen primjenom Sporazuma. 64. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno ograničenje je ujavnominteresuaogledaseutomedanedođedo preopterećewa bilo kojeg fonda, što se očigledno događalo prije nego je zakqučen Sporazum između fondova. Međutim, primjenjujući odredbe Sporazuma nesporno dolazi do razlike u mjesečnim pojedinačnim iznosima penzija u entitetima. Pri tome, Ustavni sud naglašava da treba imati u vidu da je mjesečni iznos pojedinačne penzije promjenqiva kategorija koja varira od društveno-ekonomske situacije i sredstava u fondovima. Ove razlike ne bi bilo jedino u slučaju kada bi postojao jedinstven penzijski fond za penzionere oba entiteta i Distrikta Brčko BiH, što bi podrazumijevalo isti zakon, iste plate za iste poslove na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, istu stopu doprinosa i sl., što je predmetom raznih studija u vezi sa reformom postojećeg penzijskog sistema u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji proporcionalnost između navedenog javnog interesa i interesa apelanta kao pojedinca jer apelantu nije uskraćeno pravo na penziju već je ograničen u pogledu prelaska iz jednog fonda u drugi i to u javnom interesu i u skladu sa postojećim relevantnim ustavno-zakonskim rješewima u Bosni i Hercegovini. Dalje, za razliku od Doma koji je u svojoj odluci našao da različito postupanje prema podnosiocima prijava nosi konotacije diskriminacije po etničkim osnovima, u apelantovom predmetu to nije slučaj. U konkretnom slučaju su primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješewa u oba entiteta, u kojem nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članu 14 Evropske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopšte ne pominje niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost lica koja su ostvarila pravo napenziju. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da primjena Sporazuma u konkretnom slučaju, slijedom čega je odbijen apelantov zahtjev za prelazak iz penzijskog fonda RS u penzijski fond FBiH, nije dovela do apelantove diskriminacije u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 65. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija u odnosu na navode o diskriminaciji iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima neosnovana. VIII. Zakqučak 66. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je prvostepeni upravni organ o apelantovom zahtjevu, i uz apelantove žalbe zbog ćutawa administracije, riješio tek nakon četiri godine i tri mjeseca, što se u potpunosti može staviti na teret upravnim organima, a posebno prvostepenom upravnom organu, koji nisu dali razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zakqučuje da je taj sud povodom apelantovih tužbi rješavao u roku koji se može smatrati razumnim. 67. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazložewima osporenih odluka Ustavni sudnije našao proizvoqnost u pogledu primjene materijalnog prava. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima jer je Sporazum koji je primijenjen u konkretnom slučaju rezultat ustavne i zakonske regulative penzijskog sistema u Bosni i Hercegovini, a čijom je primjenom nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima penzija. 68. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 69. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 759/08, rješavajući apelacijuMilana Vukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaMilana Vukića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Kantonalnom administrativnom službom u Bihaću broj 1007210007 i Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 01/1-1007210007, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona daMilanu Vukiću,u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacijaMilana Vukića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine, Rješenja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1007210007 od 3. jula 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Bihać broj 1007210007 od 9. maja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milan Vukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 10. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1007210007 od 3. jula 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Bihać broj 1007210007 od 9. maja 2007. godine. 2. Dopisom od 13. aprila 2009. godine apelantova supruga Anka Vukić je obavijestila Ustavni sud da je 18. marta 2009. godine apelant umro i da želi nastaviti sa postupkom pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) i Kantonalne administrativne službe Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba), učesnici u postupku, zatraženo je 17. aprila 2008. godine i 7. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Kantonalni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju 23. aprila i 6. maja 2008. godine. Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 4. februara 2003. godine Kantonalnoj službi uputio zahtjev za nastavak isplate invalidske penzije u Federaciji BiH. Apelant je naveo da je pravo na penziju stekao na teritoriji Federacije BiH, a da mu penziju isplaćuje Fond Republike Srpske. Apelant se pozvao na Odluku Doma za ljudska prava broj CH/02/8923. 8. S obzirom na to da nadležna služba nije postupila u skladu sa njegovim zahtjevom, apelant je 24. januara 2005. godine Federalnom zavodu podnio žalbu zbog "šutnje administracije", a podneskom od 15. marta 2005. godine urgirao je donošenje rješenja povodom žalbe. 9. Budući da ni drugostepeni organ nije donio rješenje povodom žalbe, apelant je 2. juna 2005. godine u Kantonalnom sudu pokrenuo upravni spor zbog "šutnje administracije". Navedenu tužbu apelant je, na poziv suda, dopunio 8. februara 2006. godine. Kantonalni sud je Presudom broj U-493/05 od 9. novembra 2006. godine uvažio tužbu i naložio Federalnom zavodu da, u roku od 30 dana od dana prijema presude, donese rješenje povodom apelantove žalbe od 24. januara 2005. godine, a koju je izjavio zbog šutnje administracije. 10. Presuda Kantonalnog suda broj U-493/05 od 9. novembra 2006. godine dostavljena je Federalnom zavodu 20. decembra 2006. godine. Federalni zavod je u izvršenju navedene presude donio Rješenje broj 02/1-1007210007 od 9. januara 2007. godine. Navedenim rješenjem Federalni zavod je naložio Kantonalnoj službi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na isplatu penzije od 4. februara 2003. godine. 11. S obzirom na to da Kantonalna služba u ostavljenom roku nije donijela rješenje, apelant je 16. februara 2007. godine podnio žalbu zbog šutnje administracije. Dopisom od 3. aprila 2007. godine Kantonalna služba je obavijestila apelanta da nije u mogućnosti odlučiti o apelantovoj žalbi jer nije dobila potrebnu dokumentaciju od Fonda za PIO Republike Srpske, Filijale u Prijedoru, koju su više puta zahtijevali. 12. Rješenjem Kantonalne službe broj 1007210007 od 9. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1007210007 od 3. jula 2007. godine, primjenom odredaba člana 2. stav 1. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/00; u daljnjem tekstu: Sporazum), odbijen je apelantov zahtjev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. 13. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je Sporazum zaključen 18. maja 2000. godine između Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar i Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar. Navedenim Sporazumom nosioci osiguranja u Bosni i Hercegovini su, između ostalog, uredili i način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, te je u članu 2. stav 1. Sporazuma propisano da će nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu Sporazuma nastaviti isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. Budući da je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma penziju isplaćivao Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, prema mišljenju Federalnog zavoda, apelantu ne pripada pravo na isplatu penzije Federalnog zavoda. U pogledu apelantovog pozivanja na odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom), donesenu u predmetima CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364, navedeno je da je ona obavezujuća za Federalni zavod samo za navedene predmete. 14. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu 10. augusta 2007. godine, koju je Kantonalni sud Presudom broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine odbio kao neosnovanu. 15. U obrazloženju presude se, između ostalog, navodi da je isplatu penzije do dana podnošenja predmetnog zahtjeva apelantu vršio Fond za PIO Republike Srpske, što je utvrđeno iz podneska navedenog Fonda broj 06-1685/07 od 23. aprila 2007. godine u kojem je navedeno da je apelant korisnik tog Fonda od 1. aprila 1992. godine, te da mu se penzija i dalje isplaćuje. 16. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je našao da je tuženi upravni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev jer je apelantu na dan stupanja na snagu Sporazuma isplatu starosne penzije vršio Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, pa mu ne pripada pravo na isplatu penzije kod nosioca osiguranja - Federalnog penzijskog i invalidskog osiguranja. 17. Istaknuto je da je u članu 2. stav 1. navedenog Sporazuma, koji je stupio na snagu 18. maja 2000. godine, propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. Stoga, Kantonalni sud nije utvrdio povredu postupka u toku donošenja osporenog akta, zbog čega je apelantova tužba odbijena. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant ističe da Federalni zavod povodom njegovog zahtjeva za nastavak isplate penzije koju je ostvario i primao u Sanskom Mostu nije riješio u roku koji je predviđen Zakonom o upravnom postupku, te da predmetni postupak nije okončan u razumnom roku. U pogledu diskriminacije apelant navodi da je osporenom odlukom stavljen u različit položaj u odnosu na druge penzionere iz Federacije BiH koji su kao i on ostvarili pravo na penziju prije rata u BiH ali za vrijeme rata nisu napuštali svoje prebivalište u Federaciji BiH i onih koji su otišli u druge zemlje u toku oružanog sukoba. Kao rezultat različitog tretmana apelant ističe da on prima manju penziju u odnosu na one koji nisu napuštali svoja prebivališta samo zbog toga što se u vrijeme izbjeglištva, ne svojom voljom, privremeno nastanio na teritoriji Republike Srpske i Republike Srbije i jer je do povratka u Sanski Most primao penziju od Fonda PIO Republike Srpske. Smatra da oni penzioneri koji su ostali uživaju veća prava na penziju od njega samo zato što je on bio raseljeno lice a sada je povratnik, iako su bili identično situirani prije rata. Stoga, apelant smatra da njegov status povratnika ne može opravdati različito postupanje, posebno zbog toga što takav različit tretman ima konotacije diskriminacije po nacionalnom osnovu. Prema apelantovom mišljenju, osporene odluke ne daju opravdanje za apelantov različit tretman u odnosu na navedenu populaciju penzionera u pogledu isplate njegove penzije. Ističe da je Dom u predmetu broj CH/02/8923 od 6. januara 2003. godine utvrdio povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i naredio Federaciji BiH da preduzme potrebne korake da podnosioci prijava više ne budu diskriminirani, te da im se isplati razlika između penzije koju bi primali iz Federalnog zavoda i one koju primaju prema Sporazumu. 19. Apelant smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u konkretnom slučaju primijenili odredbu člana 2. stav 1. Sporazuma umjesto da su, kako je apelant to od njih tražio, primijenili odredbu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa odredbom člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kako je to učinio Dom. Apelant, također, podnosi zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 20. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se posebno osvrnuo na apelantove navode u pogledu dužine predmetnog postupka navodeći da je Kantonalni sud zaprimio tužbu 10. augusta 2007. godine, a već 10. januara 2008. godine donio odluku, iz čega proizlazi da je odluka donesena u razumnom roku. 21. Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da njegovim rješenjem nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. V. Relevantni propisi 22. UUstavu Republike Srpskerelevantna odredba glasi: Član 68. Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi: Republika uređuje i obezbjeđuje: 12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu; Š...Ć 23. UUstavu Federacije Bosne i Hercegovinerelevantna odredba glasi: III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 2. Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće: e) socijalna politika; Š...Ć 24. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Članak 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Članak 216. (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen. Članak 243. (1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostupanjski organ nije donio rješenje u zakonskom roku (članak 216. st. 1. i 2), drugostupanjski organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostupanjski organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostupanjski organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostupanjski organ nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostupanjskom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje. (2) Ako drugostupanjski organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostupanjski organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostupanjski organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostupanjski organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostupanjski organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostupanjskog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno. Članak 244. (1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. 25. UZakonu o upravnim sporovima("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantna odredba glasi: Član 20. (1) Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. (2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba. (3) Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. 26. USporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljem tekstu: Nosioci osiguranja) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanja penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, određivanja srazmjerne penzije, ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjelu tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma. Član 2. Nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. 27. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05 - Prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi: Član 162. (1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija. 28. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantna odredba glasi: Član 117. (1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, Budžeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji reguliše oblast privatizacije preduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda. (2) Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osiguranja utvrdit će Vlada Federacije. (3) Za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uvjetima u odnosu na uvjete utvrđene Zakonom, osigurat će se sredstva u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine. 29. UZakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Za poslove penzijskog i invalidskog osiguranja osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod). (2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizuje se u Središnjoj administrativnoj službi penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljem tekstu: Središnja služba) i kantonalnim administrativnim službama penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljem tekstu: kantonalna služba). Član 3. (1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji regulišu rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. (2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obavezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daljem tekstu: Statut). (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru. (4) Federalni zavod ima jedan žiro-račun. (5) Rad Federalnog zavoda je javan. 30. UStatutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase: Član 1. (1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivanja i ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srpske.Š...Ć (3) Sjedište Fonda je u Bijeljini. Član 2. (1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda. (2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže. 31. UStatutu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom: Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost. (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b. Član 4. (1) Federalni zavod organizuje i provodi penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Federalni zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja. VI. Dopustivost 32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 17. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 37. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 540/04od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 38. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom zahtjevu za nastavak isplate invalidske penzije u Federalnom zavodu. Dakle, rezultat predmetnog postupka je bio presudan za apelantova privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku 39. Kako se apelantovi navodi odnose i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što bi bilo suprotno zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Analiza dužine trajanja postupka 41. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantovog zahtjeva započeo 4. februara 2003. godine kada je apelant podnio zahtjev za nastavak isplate penzije, te da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 273 od 10. januara 2008. godine. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak do donošenja presude Kantonalnog suda trajao ukupno četiri godine i 11 mjeseci. 42. S obzirom na navedeno, te polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, što bi bilo suprotno zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 43. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. 44. U pogledu apelantovog doprinosa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je apelant, nakon što je podnio zahtjev 4. februara 2003. godine, tek 24. januara 2005. godine podnio žalbu zbog "šutnje administracije" jer organi uprave nisu donijeli odluku u zakonskom roku. Dakle, apelant je navedenu žalbu, za koju Ustavni sud smatra da je efikasno pravno sredstvo, podnio tek nakon jedne godine i 11 mjeseci, iako je to u smislu rokova iz Zakona o upravnom postupku mogao uraditi ranije, odnosno ukoliko prvostepena odluka nije donesena u roku od 60 dana od podnošenja zahtjeva. Dalje, s obzirom na to da drugostepeni upravni organ nije riješio o žalbi podnesenoj 24. januara 2005. godine zbog "šutnje administracije", apelant je tužbom pokrenuo upravni spor 2. juna 2005. godine, dakle nakon četiri mjeseca, iako je opet imao mogućnost da tužbu podnese u roku od 60 dana od podnošenja žalbe. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelant svojim radnjama doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka jer nije u zakonom propisanim rokovima koristio raspoložive pravne lijekove. 45. U pogledu doprinosa upravnih organa i Kantonalnog suda, Ustavni sud nalazi da prvostepeni upravni organ od momenta podnošenja zahtjeva nije riješio predmetni zahtjev u roku koji je propisan članom 216. Zakona o upravnom postupku, odnosno ni nakon više od dvije godine. Također, ni drugostepeni upravni organ nije u roku iz odredbe člana 234. Zakona o upravnom postupku riješio o apelantovoj žalbi zbog šutnje administracije od 24. januara 2005. godine. Zbog toga je apelant bio prinuđen da pred Kantonalnim sudom pokrene upravni spor. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni upravni organ povodom apelantovog zahtjeva podnesenog 4. februara 2003. godine meritorno prvi put riješio 9. maja 2007. godine, dakle nakon četiri godine i tri mjeseca. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvostepeni upravni organ nije dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod nije dao razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka pred upravnim organima. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud o prvoj tužbi od 2. juna 2005. godine odlučio 9. novembra 2006. godine, a o drugoj, podnesenoj 10. augusta 2007. godine, odlučio 10. januara 2008. godine, što je u roku koji se može smatrati razumnim. 46. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore pa i činjenicu da apelant nije blagovremeno koristio raspoložive pravne lijekove, Ustavni sud, ipak, smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelantovog zahtjeva odgovorni upravni organi, a posebno prvostepeni upravni organ. Naime, da su upravni organi rješavali o apelantovom zahtjevu u zakonom predviđenim rokovima, apelant ne bi bio prinuđen da koristi žalbu zbog "šutnje administracije" niti da tužbom pokreće upravni spor. Stoga, iako apelant nije u kraćim rokovima podnosio žalbu zbog šutnje administracije, odnosno tužbu u upravnom sporu, Ustavni sud ne može prihvatiti da je apelant značajno doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bila riječ o radnjama koje je bilo neophodno da ih apelant preduzme da bi javne vlasti postupale. Naprotiv, apelant je bio prinuđen da koristi "rezervna pravna sredstva" kako bi javne vlasti prinudio da odluče o njegovom zahtjevu, što opet, i uz apelantove napore, nije učinjeno u razumnom roku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je kašnjenjem upravnih organa, posebno prvostepenog upravnog organa, u postupanju povodom apelantovog zahtjeva povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 48. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 49. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a 300,00 KM ukoliko se radi o hitnom postupku. 50. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao ukupno četiri godine i jedanaest mjeseci, te da nije hitan, apelantu je određena naknada u visini od 600,00 KM. S obzirom na sjedište prvostepenog upravnog organa za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem presudno utjecao na ukupnu dužinu postupka, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje 51. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. 52. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 53. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, osporene odluke zasnivaju se na odredbama člana 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja odluka organa koji su odlučivali u upravnom postupku i obrazloženje presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da apelantu tokom predmetnog postupka, osim prava na donošenje odluke u razumnom roku za šta je prethodno utvrđena povreda, nisu bila uskraćena ostala procesna prava koja garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristran sud, te pravo na obrazloženje odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 54. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeniostali aspektiapelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na nediskriminaciju 55. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Član 14. Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Član 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi: Države članice ovog pakta priznaju pravo svakom licu na socijalno obezbjeđenje, uključujući tu socijalno osiguranje. 56. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjereŠ...Ću pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud,Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud,Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). 57. Apelant smatra da je u predmetnom postupku različito tretiran u odnosu na penzionere sa teritorije Federacije BiH koji nisu napuštali svoja prebivališta, što, prema njegovom mišljenju, poprima konotacije diskriminacije po nacionalnom osnovu. Pri tome se apelant poziva na odluku Doma donesenu u predmetima CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364 od 6. januara 2003. godine. Podnosioci prijava u ovom predmetu su bili Đoko Kličković, Anka Pašalić i Duško Karanović. U navedenoj odluci Dom je zaključio da se prema podnosiocima prijava različito postupalo, te da su prema tome diskriminirani u uživanju prava na socijalno osiguranje zagarantirano članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U svojoj odluci, u dijelu o meritumu koji se ticao diskriminacije, Dom je istakao da se situacija podnosilaca prijava (a vjerovatno i drugih lica u Federaciji koja su raseljena u Republiku Srpsku u toku oružanog sukoba) može porediti sa onim penzionerima SR Bosne i Hercegovine koji su ostvarili svoje pravo na penziju prije izbijanja sukoba 1992. godine i ostali u Federaciji. Istaknuto je da su obje grupe penzionera plaćale svoje doprinose u Fond SR Bosne i Hercegovine u toku svog radnog vijeka i stoga su ostvarile pravo na penziju iz tog Fonda, u skladu sa odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju SRBiH, koji je bio na snazi kada su oni penzionirani. Dalje je navedeno da su, prema sadašnjoj praksi, penzije bivših penzionera Federacije, koje sada isplaćuje Fond Republike Srpske jer se on/ona izmjestio u Republiku Srpsku u toku oružanog sukoba, znatno niže od prosječne penzije penzionera SRBiH koji su u sličnoj poziciji, a ostali su u Federaciji. Tačno je naveden primjer za svakog od podnosilaca prijava koji bi primali veće penzije ako bi primali penzije Federalnog zavoda. Dalje je navedeno da se kao jedini razlog za različit tretman podnosilaca prijava navodi Sporazum o penzijama koji status raseljenog lica čini osnovom za različito postupanje. Istaknuto je da status raseljenog lica ne može opravdati različito postupanje, posebno kada, kao u konkretnom slučaju, nosi konotacije diskriminacije po etničkim osnovima. Stoga je Dom zaključio da različito lošije postupanje prema podnosiocima prijava u pogledu isplate njihovih penzija nema objektivno opravdanje. 58. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, u dijelu koji se odnosi na činjenice, Dom naveo da je u Bosni i Hercegovini nakon ratnih dešavanja došlo do promjena u penzijskom sistemu na način da su nastala prvobitno tri posebna fonda: Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar i Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. Fond u Sarajevu i Zavod u Mostaru su se kasnije, a nakon odluke Visokog predstavnika iz novembra 2000. godine, koji je tom odlukom nametnuo Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji ("Službene novine FBiH" broj 49/00), spojili u Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je počeo sa radom 1. januara 2002. godine. Rezultat toga jeste jedan penzijski fond u Federaciji i jedan u Republici Srpskoj i čitavo zakonodavstvo koje se tiče penzijskih sistema se donosi na nivou entiteta. Dalje je navedeno da je osnovni obračunski plan za određivanje prava na penzijsko-invalidsko osiguranje različit u svakom od entiteta. Istaknuto je da je sistem penzijskog osiguranja u Bosni i Hercegovini, naslijeđen od bivše SFRJ, zasnovan na principu "plati i idi", tako da se doprinosima iz plaća trenutno zaposlenih radnika isplaćuju penzije sadašnjih penzionera. Dakle, kada novac uđe u sistem kao doprinos, on se odmah isplaćuje kao penzija, umjesto da postane kapital koji donosi dobit, odakle se dobit isplaćuje kao penzija. Kada se trenutno zaposleni radnik penzionira, doprinosi iz plaća buduće generacije radnika će isplaćivati penzije sadašnjih radnika. Zbog toga je penzijski sistem kao cjelina imao karakter sistema općeg socijalnog osiguranja. To je, također, slučaj sa sadašnjim fondovima Federacije i Republike Srpske. 59. Ustavni sud podsjeća na to da je Dom u svojoj odluci konstatirao da nakon cijepanja bivšeg jedinstvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji je egzistirao do početka oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, nije došlo do formiranja jednog jedinstvenog fonda koji bi bio univerzalni sukcesor bivšeg fonda, već su, u suštini, nastala dva nova, potpuno samostalna entitetska fonda. U dijelu odluke koji se odnosi na meritum u pogledu diskriminacije, Dom je istakao da se Fond Republike Srpske izmjestio u Republiku Srpsku. Ustavni sud zapaža da, kada se uzme u obzir činjenični dio odluke Doma, proizlazi da nakon cijepanja bivšeg jedinstvenog fonda nije došlo do preuzimanja prava i obaveza u okviru jednog novog fonda već su osnovani potpuno novi samostalni fondovi koji su na sebe preuzeli obavezu isplate penzija licima koja su se u momentu osnivanja tih fondova zatekla na njihovoj teritoriji. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da su novonastali fondovi sredstva za isplatu penzija na svojoj teritoriji osiguravali doprinosom za penzijsko-invalidsko osiguranje koji su uplaćivali svi zaposleni sa teritorije koju je "pokrivao" novonastali fond. Dakle, doprinosi koji su u vrijeme postojanja jedinstvenog fonda (prije izbijanja ratnih sukoba) bili uplaćivani u jedan fond sa cijele teritorije Bosne i Hercegovine nisu više bili prihod jednog fonda nego je svaki fond iznova počeo prikupljati doprinose iz plaća zaposlenih na svojoj teritoriji (bilo da su i ranije tu živjeli, ili su se nastanili kao raseljena lica) i opet prema principu međugeneracijske solidarnosti, a ne akumuliranog kapitala. 60. Ustavni sud, također, zapaža da su upravo ti novonastali fondovi 2000. godine svojom voljom zaključili i Sporazum o penzijama kako bi pobliže regulirali upravo i ova pitanja. Dom je, također, primijetio da fondovi funkcioniraju prema principu "plati i idi", pri čemu nema kapitaliziranih sredstava, što je princip naslijeđen od bivše SFRJ. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da kapitaliziranih sredstava nije imao ni bivši jedinstveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje u koji su svoje doprinose uplaćivali sadašnji penzioneri u toku svog radnog vijeka. Dalje, i čitavo zakonodavstvo u vezi sa penzijskim sistemom donosi se na nivou entiteta (Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske i Zakon o PIO/MIO FBiH, Statut Fonda Republike Srpske, Statut Fonda FBiH, Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja FBiH i drugi zakonski i podzakonski akti kojima se regulira ova oblast). Iz navedenog proizlazi da su entiteti potpuno samostalni u pogledu uređivanja svojih penzijskih sistema. Dalje, razlika u penzijskom sistemu zasnovana je i na odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i entitetskih ustava prema kojima je oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ostavljena u nadležnost entiteta. Upravo su entitetski penzijski fondovi na osnovu svojih ustavnih i zakonskih ovlaštenja zaključili Sporazum koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Sve navedeno ima za posljedicu različit iznos mjesečnih pojedinačnih penzija po entitetima, što je u svojoj odluci primijetio Dom. 61. Ustavni sud podsjeća na to da upravo taj mjesečni iznos pojedinačnih penzija varira u zavisnosti od društveno-ekonomske situacije u entitetu, te raspoloživih sredstava u fondovima entiteta. Proizlazi da je taj mjesečni iznos pojedinačne penzije promjenjiva kategorija koja zavisi od mnogo faktora. Naime, prema zakonskim rješenjima oba entiteta, za razliku od perioda prije 2000. godine kada su se gomilali dugovi uslijed neisplaćenih penzija kako su bile utvrđene u skladu sa entitetskim zakonima o PIO-u, usklađivanje penzija utvrđenih u skladu sa odredbama zakona o PIO-u vrši se mjesečno, po potrebi, na osnovu sredstava prikupljenih za isplatu penzija. To znači da, ukoliko za neki mjesec bilo koji fond prikupi više sredstava, penzije će se u tom mjesecu isplatiti u većem iznosu. Ne postoje garancije da će penzije u jednom od sadašnja dva entitetska fonda uvijek biti više. Naprotiv, svjedoci smo najava sveobuhvatne reforme penzijskog sistema na principima efikasnosti, finansijske održivosti i maksimalnog osiguranja privatnog učešća, kako bi se osigurale redovne isplate penzija, spriječila akumulacija neisplaćenih obaveza i izbjegla neodgovorna praksa povećanja neodrživih iznosa penzija, odnosno činjenice da javne vlasti i naslijeđene i poslijeratne probleme nezaposlenosti, odnosno prekobrojnih radnika kao rezultat nemogućnosti rada privrede ili bilo koje reforme pokušavaju "smjestiti u penzijske fondove". Štaviše, Ustavni sud zapaža da u gotovo svim oblastima u dva entiteta postoje različita rješenja a time i postupanja prema pojedincima. To je evidentno i kada je riječ o statusu radnika koji su ostali bez zaposlenja uslijed ratnih sukoba u BiH; i kada je riječ o visini plaća u istim oblastima, porezima na plaće i porezima iz plaća, pravima na naknade–u Federaciji BiH čak od kantona do kantona i sl. 62. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da apelant kao argument da je diskriminiran ističe da kao rezultat primjene Sporazuma prima manju penziju, te da je za to kriv njegov raseljenički status jer je, ne svojom voljom, morao napustiti svoje prijeratno prebivalište ali da je sada povratnik. Apelant se, s ciljem dokazivanja da je diskriminiran, u predmetnom postupku pozvao na odluku Doma. Ustavni sud nalazi da je navedena odluka Doma donesena u spomenutim pojedinačnim slučajevima i uzimajući u obzir okolnosti tih predmeta. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena odluka nije sistematski utvrdila diskriminaciju u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u svakom drugom slučaju ove vrste. Prema tome, apelantovo pozivanje na navedenu odluku ne znači da automatski postoji diskriminacija u svim drugim slučajevima, pa i u apelantovom, već da je potrebno razmotriti svaki konkretan slučaj. 63. U vezi sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je apelantov zahtjev za prelazak iz Fonda Republike Srpske u Fond FBiH odbijen na osnovu relevantnih odredaba Sporazuma. Ustavni sud je, razmatrajući ostale aspekte prava na pravično suđenje, utvrdio da u predmetnom postupku nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava kada su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud, rješavajući o apelantovom zahtjevu, u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe važećeg Sporazuma. Ustavni sud napominje da je Sporazum, čijom je primjenom odbijen apelantov zahtjev, rezultat novonastalog rješenja u penzijskom sistemu u Bosni i Hercegovini. Navedeni Sporazum je zaključen između dva potpuno samostalna fonda (Fond FBiH i Fond Republike Srpske), saglasnošću njihovih volja, kako bi se uredio način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija. Tako je članom 2. Sporazuma, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma (18. maj 2000. godine) nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. U smislu navedene odredbe, u predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant od 1. aprila 1992. godine korisnik Fonda Republike Srpske koji mu je do momenta podnošenja predmetnog zahtjeva, a i dalje, isplaćivao penziju. Iz navedenog proizlazi da apelantu ni u kojem slučaju osporenim odlukama nije uskraćeno pravo na penziju već je apelantov prelazak iz jednog fonda u drugi ograničen primjenom Sporazuma. 64. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno ograničenje je u javnom interesu a ogleda se u tome da ne dođe do preopterećenja bilo kojeg fonda, što se očigledno događalo prije nego je zaključen Sporazum između fondova. Međutim, primjenjujući odredbe Sporazuma nesporno dolazi do razlike u mjesečnim pojedinačnim iznosima penzija u entitetima. Pri tome, Ustavni sud naglašava da treba imati u vidu da je mjesečni iznos pojedinačne penzije promjenjiva kategorija koja varira od društveno-ekonomske situacije i sredstava u fondovima. Ove razlike ne bi bilo jedino u slučaju kada bi postojao jedinstven penzijski fond za penzionere oba entiteta i Distrikta Brčko BiH, što bi podrazumijevalo isti zakon, iste plaće za iste poslove na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, istu stopu doprinosa i sl., što je predmetom raznih studija u vezi sa reformom postojećeg penzijskog sistema u Bosni i Hercegovini. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji proporcionalnost između navedenog javnog interesa i interesa apelanta kao pojedinca jer apelantu nije uskraćeno pravo na penziju već je ograničen u pogledu prelaska iz jednog fonda u drugi i to u javnom interesu i u skladu sa postojećim relevantnim ustavno-zakonskim rješenjima u Bosni i Hercegovini. Dalje, za razliku od Doma koji je u svojoj odluci našao da različito postupanje prema podnosiocima prijava nosi konotacije diskriminacije po etničkim osnovima, u apelantovom predmetu to nije slučaj. U konkretnom slučaju su primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješenja u oba entiteta, u kojem nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članu 14. Evropske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopće ne spominje niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost lica koja su ostvarila pravo na penziju. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da primjena Sporazuma u konkretnom slučaju, slijedom čega je odbijen apelantov zahtjev za prelazak iz penzijskog fonda RS u penzijski fond FBiH, nije dovela do apelantove diskriminacije u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 65. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima neosnovana. VIII. Zaključak 66. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je prvostepeni upravni organ o apelantovom zahtjevu, i uz apelantove žalbe zbog šutnje administracije, riješio tek nakon četiri godine i tri mjeseca, što se u potpunosti može staviti na teret upravnim organima, a posebno prvostepenom upravnom organu, koji nisu dali razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zaključuje da je taj sud povodom apelantovih tužbi rješavao u roku koji se može smatrati razumnim. 67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima jer je Sporazum koji je primijenjen u konkretnom slučaju rezultat ustavne i zakonske regulative penzijskog sistema u Bosni i Hercegovini, a čijom je primjenom nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima penzija. 68. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 765/09, rješavajući apelacijuŽarka Bučana, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 22. veljače 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaŽarka Bučana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000206 08 U od 16. siječnja 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-8040244874 od 18. rujna 2008. godine i Rješenja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Bihaću broj 8040244874 od 3. lipnja 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Žarko Bučan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sremske Mitrovice podnio je 13. ožujka 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000206 08 U od 16. siječnja 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-8040244874 od 18. rujna 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 8040244874 od 3. lipnja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku Federalnog zavoda i Kantonalne službe zatraženo je 9. lipnja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju 24. lipnja 2009. godine, a Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. lipnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Kantonalna služba je Rješenjem broj 8040244874 od 3. lipnja 2008. godine odbila apelantov zahtjev za uspostavljanje isplate starosne mirovine. 7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u provedenom postupku, nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene, a na temelju članka 9. Zakona o upravnom postupku, utvrđeno da je apelantu rješenjem SIZ-a MIOBiH Filijala Bihać MB: 8040244874 od 7. svibnja 1991. godine priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. ožujka 1991. godine, čija isplata je vršena do travnja 1992. godine, a da Fond za PIO Republike Srpske apelantu redovito isplaćuje mirovinu počevši od 1. siječnja 1994. godine, sukladno odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/2000, u daljnjem tekstu: Sporazum). Obzirom na činjenicu da je na dan stupanja na snagu Sporazuma apelantu mirovinu isplaćivao Fond za PIO Republike Srpske i da mu je nakon toga navedeni fond nastavio isplaćivati mirovinu, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja. 8. Federalni zavod je Rješenjem broj 01/1-8040244874 od 18. rujna 2008. godine odbio kao neutemeljen apelantov priziv. 9. Federalni zavod je, ocjenjujući zakonitost pobijanog Rješenja Kantonalne službe broj 8040244874, a vezano za izjavljeni apelantov priziv, zaključio da je pobijano rješenje pravilno i na zakonu utemeljeno. Naime, uvidom u dokaze u spisu predmeta Federalni zavod je utvrdio da je apelantu na temelju rješenja SIZ-a MIOBiH, Stručne službe Filijale u Bihaću od 7. svibnja 1991. godine priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. ožujka 1991. godine, a čiju isplatu je vršio ovaj zavod sve do travnja 1992. godine, kad je isplatu mirovine apelantu nastavio vršiti Fond za PIO Republike Srpske počevši od 1. siječnja 1994. godine i koji mu nositelj osiguranja vrši isplatu mirovine i danas, sukladno odredbama Sporazuma. Prema tomu, imajući u vidu činjenicu da je apelantu isplatu mirovine, na dan stupanja na snagu Sporazuma, vršio nositelj osiguranja u Republici Srpskoj, to je navedeni nositelj osiguranja nadležan i za daljnju isplatu mirovine, suglasno odredbi članka 2. Sporazuma, kojim je propisano da nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu mirovine na dan stupanja na snagu ovog sporazuma (18. svibnja 2000. godine) nastavlja i dalje isplaćivati mirovinu, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika mirovine, na temelju čega je ovo tijelo zaključilo da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je pobijanim rješenjem odbilo apelantov zahtjev kao neutemeljen. Prema tomu, Federalni zavod je, postupajući prema odredbi članka 237. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99), odlučio kao u dispozitivu rješenja. 10. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 000206 08 U od 16. siječnja 2009. godine apelantovu tužbu odbio kao neutemeljenu. 11. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja broj 01/1-8040244874 od 18. rujna 2008. godine tuženog Federalnog zavoda radi uspostave isplate starosne mirovine, zbog nepravilne primjene zakona, Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a u svezi sa odlukom Europskog suda za ljudska prava u Strassbourgu, koji je odlukom u predmetu Karanović protiv Bosne i Herecegovine od 23. listopada 2007. godine obvezao tuženu da podnositelju prijave isplaćuje mirovinu iz Mirovinskog fonda Federacije BiH. Stoga, apelant smatra da se navedena odluka može primijeniti u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je, ispitujući zakonitost pobijanog rješenja tuženog, sukladno odredbi članka 33. u svezi sa člankom 34. Zakona o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 9/05), odbio apelantovu tužbu kao neutemeljenu. Ocjenom sadržaja navoda tužbe, pobijanog akta, te stanja spisa ovaj sud je utvrdio da među parničnim strankama nije upitno utvrđeno činjenično stanje, već primjena materijalnog prava, odnosno ima li apelant pravo na uspostavu isplate mirovine kod Federalnog zavoda MIO umjesto kod Javnog fonda za PIO Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da su Sporazumom, koji je stupio na snagu 31. ožujka 2000. godine, Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za MIO Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar, uz prethodnu suglasnost Vlade Republike Srpske i Vlade FBiH, uredili način podjele obveza u isplati ostvarenih mirovina, uračunavanje mirovinskog staža u postupku ostvarivanja prava na invalidsku i obiteljsku mirovinu, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate mirovina ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na provedbu mirovinskog i invalidskog osiguranja iz ovog sporazuma (članak 1. i članak 19. ovog sporazuma). U članku 2. navedenog sporazuma je propisano da nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu mirovine na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplaćivati mirovinu bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika mirovine, dok je stavkom 2. istog članka propisano da korisniku mirovine kojem je vršena isplata mirovine od travnja 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu ovog sporazuma, mirovinu će isplaćivati nositelj osiguranja koji je posljednji izvršio isplatu mirovine. Pošto je kao nepobitno utvrđeno da je apelantu isplatu mirovine od 1. siječnja 1994. godine kontinuirano vršio Javni fond za PIORS, to je, sukladno navedenoj odredbi Sporazuma, Kantonalni sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, pa je primjenom članka 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) a s tim u svezi i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije a u svezi sa povredom prava na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističe da se pobijane odluke temelje na odredbama Sporazuma, na osnovi kojeg je njegov zahtjev odbijen. Apelant navodi da se u ožujku 2004. godine obratio Federalnom zavodu MIO Mostar zahtjevom za ponovnu uspostavu prava na starosnu mirovinu, da ovoj fond ponovno preuzme isplatu njegove mirovine po Rješenju broj MB: 8040244874 od 17. svibnja 1991. godine, obzirom na činjenicu da je cjelokupan staž osiguranja ostvario na teritoriju FBiH. Glede diskriminacije, apelant se u apelaciji poziva na odluke Doma za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Dom) u predmetima br. CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364 od 6. siječnja 2003. godine (podnositelji prijava Đoko Kličković, Anka Pašalić i Duško Karanović), kojim je, kako ističe, utvrđeno da je FBiH diskriminirala podnositelje prijava u uživanju njihovih prava iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i kojim je naređeno Federaciji BiH da poduzme potrebne zakonske i administrativne korake da podnositelji prijava više ne budu diskriminirani, te da im se isplati razlika između mirovine koju bi primali iz Federalnog zavoda i one koju primaju po Sporazumu. Na temelju navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud obveže tuženog da mu isplati razliku mirovine koju bi primao prema Sporazumu i iznosa koji bi primao od Federalnog zavoda, i to od nadnevka podnošenja zahtjeva Federalnom zavodu. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi iz apelacije o povredi prava zagarantiranih Ustavom BiH i Europskom konvencijom neutemeljeni i da ostaje pri svom stajalištu izraženom u pobijanoj presudi. 14. Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da rješenjem ovog tijela nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 15. UUstavu Republike Srpskerelevantna odredba glasi: Član 68. Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi: "Republika uređuje i obezbjeđuje: 12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu;... 16. UUstavu Federacije Bosne i Hercegovinerelevantna odredba glasi: III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 2. Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće: e) socijalna politika;... 17. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Članak 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Članak 216. (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen. Članak 243. (1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostupanjski organ nije donio rješenje u zakonskom roku (članak 216. st. 1. i 2.), drugostupanjski organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostupanjski organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostupanjski organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostupanjski organ nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostupanjskom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje. (2) Ako drugostupanjski organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostupanjski organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostupanjski organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostupanjski organ je obvezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostupanjski organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostupanjski organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostupanjskog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno. Članak 244. (1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. 18. UZakonu o upravnom sporu("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantna odredba glasi: Članak 20. (1) Ako u upravnom postupku drugostupanjsko tijelo nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijelo rješenje po žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila sukladno članku 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. (2) Na način propisan u stavku 1. ovog članka može postupiti stranka i kad po njezinom zahtjevu u upravnom postupku nije donijelo rješenje prvostupanjsko tijelo protiv čijeg akta zakonom nije dopuštena žalba. (3) Ako u upravnom postupku prvostupanjsko tijelo protiv čijeg akta je dopuštena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donijelo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskom tijelu. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stavka 1. ovog članka pokrenuti i ako drugostupanjsko tijelo ne donese rješenje u propisanom roku. 19. USporazumu o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase: Članak 1. Ovim sporazumom Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Nositelji osiguranja) uređuju način podjele obveza u isplati ostvarenih mirovina, uračunavanja mirovinskog staža u postupku ostvarivanja prava na mirovinu, određivanja razmjerne mirovine, ostvarivanja prava na invalidsku i obiteljsku mirovinu, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate mirovina ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na provedbu mirovinskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma. Članak 2. Nositelj osiguranja koji je korisniku mirovine vršio isplatu mirovine na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu mirovine, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika mirovine. 20. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05-prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase: Član 162. (1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona, usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava za isplatu penzija. 21. UZakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: Članak 117. (1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obveza iz mirovinskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, Proračuna Bosne i Hercegovine, prihoda na temelju dragovoljnog osiguranja, prihoda od imovine kojom raspolaže nositelj osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije sukladno zakonu koji regulira oblast privatizacije poduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nositelj osiguranja i drugih prihoda. (2) Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nositelja osiguranja utvrdit će Vlada Federacije. (3) Za pokriće mirovina koje se ostvaruju pod povoljnijim uvjetima u odnosu na uvjete utvrđene Zakonom, osigurat će se sredstva u Proračunu Federacije Bosne i Hercegovine. 22. UZakonu o organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja FBiH("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase: Članak 2. (1) Za poslove mirovinskog i invalidskog osiguranja osniva se Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod). (2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizira se u Središnjoj administrativnoj službi mirovinskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Središnja služba) i kantonalnim administrativnim službama mirovinskog i invalidskog osiguranja (u daljem tekstu: kantonalna služba). Članak 3. (1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati sukladno propisima koji reguliraju rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. (2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obvezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daljnjem tekstu: Statut). (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru. (4) Federalni zavod ima jedan žiro-racun. (5) Rad Federalnog zavoda je javan. 23. UStatutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase: Član 1. (1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijsko i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivanja i ostavrivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srspke. (3) Sjedište Fonda je u Bijeljini. Član 2. (1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda. (2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže. 24. UStatutu Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Članak 2. (1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i sudjeluje u pravnom prometu pod nazivom: Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost. (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b. Članak 4. (1) Federalni zavod organizira i provodi mirovinsko i invalidsko osiguranje (2) Federalni zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima mirovinskog i invalidskog osiguranja. VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 000206 08 U od 16. siječnja 2009. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu odluku apelant je primio 23. siječnja 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. ožujka 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 30. Glede apelantovih navoda koji se odnose na tvrdnje da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovu mišljenju, tijela koja su odlučivala u upravnom postupku i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, te da je u predmetnom postupku različito tretiran u odnosu na umirovljenike sa područja Federacije BiH, koji nisu napuštali svoje prebivalište, što, po njegovu mišljenju, poprima konotacije diskriminacije po nacionalnoj osnovi, Ustavni sud napominje da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj Odluci broj AP 759/08od 9. veljače 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, do objave u "Službenom glasniku" dostupna na njeb-stranici www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja u svezi sa ovim apelantovim navodima poziva na navedenu odluku. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da su tijela koja su odlučivala u upravnom postupku i Kantonalni sud dali jasno i precizno obrazloženje iz kojih se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer se pobijane odluke zasnivaju na odredbama članka 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja. Dalje, Ustavni sud je zaključio da obrazloženja odluka tijela koja su odlučivala u upravnom postupku i presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene člankom 6. stavak 1. Europske konvencije obzirom na to da tijekom predmetnog postupka nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, kao ni apelantovih procesnih prava koja garantira članak 6. stavak 1. Europske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese neovisan i nepristran sud, te pravo na obrazloženje odluke). U odnosu na navode o diskriminaciji iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud je, također, zaključio da je apelacija u odnosu na ove apelantove navode neutemeljena, jer su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješenja u oba entiteta, u kojem nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, oprečno članku 14. Europske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovu što se u Sporazumu uopće ne spominje, niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost osoba koje su ostvarile pravo na mirovinu. Također, Ustavni sud je u toj odluci zaključio da primjena Sporazuma u konkretnom slučaju, slijedom čega je odbijen apelantov zahtjev za prelazak iz Penzionog fonda RS u Mirovinski fond FBiH, nije dovela do apelantove diskriminacije u uživanju prava na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 31. Ustavni sud će u konkretnom slučaju obrazložiti (i) apelantove tvrdnje da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, kao jednog od aspekta prava na pravično suđenje, povrijeđeno i pravo na imovinu. Ustavni sud smatra da su, obzirom na zaključak Suda glede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, neutemeljeni apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da ove navode nije potrebno detaljnije ispitivati jer su identični navodima glede povrede prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje obzirom na to da u obrazloženju pobijanih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost glede primjene materijalnog prava. Ustavni sud, također, zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz članka II/4. Ustava Bosne i Herecegovine i članka 14. Europske konvencije, a u svezi sa pravom na socijalno osiguranje iz članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je Sporazum, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, rezultat ustavne i zakonske regulative mirovinskog sustava u Bosni i Hercegovini, čijom primjenom je nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima mirovina. Također, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, da ove navode nije potrebno detaljnije ispitivati, jer su identični navodima glede povrede prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 765/09, rješavajući apelacijuŽarka Bučana, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 12 Odbija se kao neosnovana apelacijaŽarka Bučana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine, Rješewa Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine i Rješewa Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Bihaću broj 8040244874 od 3. juna 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Žarko Bučan (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sremske Mitrovice podnio je 13. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine, Rješewa Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daqnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine i Rješewa Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 8040244874 od 3. juna 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Federalnog zavoda i Kantonalne službe zatraženo je 9. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju 24. juna 2009. godine, a Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Kantonalna služba je Rješenjem broj 8040244874 od 3. juna 2008. godine odbila apelantov zahtjev za uspostavljanje isplate starosne penzije. 7. U obrazloženju rješewa je navedeno da je u sprovedenom postupku, nakon izvedenih dokazai wihove ocjene, a na osnovu člana 9 Zakona o upravnom postupku, utvrđeno da je apelantu rješenjem SIZ-a PIOBiH Filijala Bihać MB: 8040244874 od 7. maja 1991. godine priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. marta 1991. godine, čija isplata je vršena do aprila 1992. godine, a da Fond za PIO Republike Srpske apelantu redovno isplaćuje penziju počevši od 1. januara 1994. godine, u skladu sa odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osigurawa ("Službene novine FBiH" broj 24/2000, u daqnjem tekstu: Sporazum). S obzirom na činjenicu da je na dan stupawa na snagu Sporazuma apelantu penziju isplaćivao Fond za PIO Republike Srpske i da mu je nakon toga navedeni fond nastavio isplaćivati penziju, odlučeno je kao u dispozitivu rješewa. 8. Federalni zavod je Rješenjem broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu. 9. Federalni zavod je, ocjenjujući zakonitost osporenog Rješewa Kantonalne službe broj 8040244874, a vezano za izjavljenu apelantovu žalbu, zakqučio da je osporeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano. Naime, uvidom u dokaze u spisu predmeta Federalni zavod je utvrdio da je apelantu na osnovu rješewa SIZ-a PIOBiH, Stručne službe Filijale u Bihaću od 7. maja 1991. godine priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. marta 1991. godine, a čiju isplatu je vršio ovaj zavod sve do aprila 1992. godine, kad je isplatu penzije apelantu nastavio da vrši Fond za PIO Republike Srpske počevši od 1. januara 1994. godine i koji mu nosilac osigurawa vrši isplatu penzije i danas, u skladu sa odredbama Sporazuma. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da je apelantu isplatu penzije, na dan stupawa na snagu Sporazuma, vršio nosilac osigurawa u Republici Srpskoj, to je navedeni nosilac osigurawa nadležan i za daqnju isplatu penzije, saglasno odredbi člana 2 Sporazuma, kojim je propisano da nosilac osigurawa koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupawa na snagu ovog sporazuma (18. maja 2000. godine) nastavlja i dalje da isplaćuje penziju, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije, na osnovu čega je ovaj organ zakqučio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. Prema tome, Federalni zavod je, postupajući prema odredbi člana 237 Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99), odlučio kao u dispozitivu rješewa. 10. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. 11. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješewa broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine tuženog Federalnog zavoda radi uspostave isplate starosne penzije, zbog nepravilne primjene zakona, Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, a u vezi sa odlukom Evropskog suda za qudska prava u Strazburu, koji je odlukom u predmetu Karanović protiv Bosne i Herecegovine od 23. oktobra 2007. godine obavezao tuženu da podnosiocu prijave isplaćuje penziju iz Penzionog fonda Federacije BiH. Stoga, apelant smatra da se navedena odluka može da primijeni u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je, ispitujući zakonitost osporenog rješewa tuženog u skladu sa odredbom člana 33 u vezi sa članom 34 Zakona o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 9/05), odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Ocjenom sadržine navoda tužbe, osporenog akta, te stawa spisa ovaj sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno utvrđeno činjenično stanje, već primjena materijalnog prava, odnosno da li apelant ima pravo na uspostavu isplate penzije kod Federalnog zavoda PIO umjesto kod Javnog fonda za PIO Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da su Sporazumom, koji je stupio na snagu 31. marta 2000. godine, Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za PIO Bosne i Hercegovine i Zavod penzijskog i invalidskog osigurawa Mostar, uz prethodnu saglasnost Vlade Republike Srpske i Vlade FBiH, uredili način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanje penzijskog staža u postupku ostvarivawa prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivawa ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitawa koja se odnose na sprovođenje penzijskogi invalidskog osigurawa iz ovog sporazuma (član 1 i član 19 ovog sporazuma). U članu 2 navedenog sporazuma je propisano da nosilac osigurawa koji je korisniku penzije vršio isplatupenzije na dan stupawa na snagu ovog sporazuma nastavlja da isplaćuje penziju bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije, dok je stavom 2 istog člana propisano da korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupawa na snagu ovog sporazuma, penziju će isplaćivati nosilac osigurawa koji je posljedwi izvršio isplatu penzije. Pošto je kao nesporno utvrđeno da je apelantu isplatu penzije od 1. januara 1994. godine kontinuirano vršio Javni fond za PIORS, to je, shodno navedenoj odredbi Sporazuma, Kantonalni sud zakqučio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pa je primjenom člana 36 st. 1 i 2 Zakona o upravnim sporovima apelantovtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) a s tim u vezi i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije a u vezi sa povredom prava na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističe da se osporene odluke zasnivaju na odredbama Sporazuma, na osnovu kojeg je njegov zahtjev odbijen. Apelant navodi da se u martu 2004. godine obratio Federalnom zavodu PIO Mostar zahtjevom za ponovno uspostavljanje prava na starosnu penziju, da ovoj fond ponovo preuzme isplatu njegove penzije po Rješenju broj MB: 8040244874 od 17. maja 1991. godine, s obzirom na činjenicu da je cjelokupan staž osigurawa ostvario na teritoriji FBiH. U pogledu diskriminacije, apelant se u apelaciji poziva na odluke Doma za qudska prava u Bosni i Hercegovini (u daqnjem tekstu: Dom) u predmetima br. CH/02/8923,CH/02/8924 iCH/02/9364 od 6. januara 2003. godine (podnosioci prijava Đoko Kličković, Anka Pašalić i Duško Karanović), kojim je, kako ističe, utvrđeno da je FBiH diskriminisala podnosioce prijava u uživanju wihovih prava iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i kojim je naređeno Federaciji BiH da preduzme potrebne zakonske i administrativne korake da podnosioci prijava više ne budu diskriminisani, te da im se isplati razlika između penzije koju bi primali iz Federalnog zavoda i one koju primaju po Sporazumu. Na osnovu navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud obaveže tuženog da mu isplati razliku penzije koju bi primao prema Sporazumu i iznosa koji bi primao od Federalnog zavoda, i to od datuma podnošewa zahtjeva Federalnom zavodu. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi iz apelacije o povredi prava zagarantovanih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom neosnovani i da ostaje pri svom stanovištu izraženom u osporenoj presudi. 14. Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da rješenjem ovog organa nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 15. UUstavu Republike Srpskerelevantna odredba glasi: Član 68. Član 68. zamijenjen je AmandmanomXXXII, koji glasi: "Republika uređuje i obezbjeđuje: 12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu;... 16. UUstavu Federacije Bosne i Hercegovinerelevantna odredba glasi: III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 2. Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće: e) socijalna politika;... 17. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Član 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava iinteresa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Član 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. Član 216. (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošewa rješewa nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postojedrugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bezodgode (rješavanje prethodnog pitawa i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretawa postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisomnije određen kraći rok. (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješewa dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen. Član 243. (1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2.), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbogopravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješewa, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje. (2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta idonijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni or- gan, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom rokukoji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organje obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno. Član 244. (1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. 18. UZakonu o upravnom sporu("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantna odredba glasi: Član 20. (1) Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješewa, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. (2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba. (3) Ako u upravnom postupkuprvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješewa drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. 19. USporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog iinvalidskog osigurawa("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osigurawa Mostar (u daqnjem tekstu: Nosioci osigurawa) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija,uračunavawa penzijskog staža u postupku ostvarivawa prava na penziju, određivawa srazmjerne penzije, ostvarivawa prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivawa ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitawa koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osigurawa i ovog sporazuma. Član 2. Nosilac osigurawa koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupawa na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. 20. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05-prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase: Član 162. (1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona, usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava za isplatu penzija. 21. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 117. (1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osigurawa osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine, Buxeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoqnogosigurawa, prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osigurawa, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji reguliše oblast privatizacije preduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osigurawa i drugih prihoda. (2) Najmawi iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osigurawa utvrdit će Vlada Federacije. (3) Za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoqnijim uslovima u odnosu na uslove utvrđene Zakonom, obezbijediće se sredstva u Buxetu Federacije Bosne i Hercegovine. 22. UZakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osigurawa FBiH("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Za poslove penzijskog i invalidskog osigurawa osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daqnjem tekstu: Federalni zavod). (2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizuje se u Središwoj administrativnoj službipenzijskog i invalidskog osigurawa (u daqnjem tekstu: Središwa služba) i kantonalnim adminisrativnimslužbama penzijskog i invalidskog osigurawa (u daqnjem tekstu: kantonalna služba). Član 3. (1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji regulišu rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. (2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obavezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daqnjem tekstu: Statut). (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru. (4) Federalni zavod ima jedan žiro-racun. (5) Rad Federalnog zavoda je javan. 23. UStatutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase: Član 1. (1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daqnjem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivawa i ostavrivawa prava iz penzijskog i invalidskog osigurawa. (2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srspke. (3) Sjedište Fonda je u Bijeqini. Član 2. (1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda. (2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže. 24. UStatutu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i učestvuje u pravnom prometu pod nazivom: Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost. (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b. Član 4. (1) Federalni zavod organizuje i provodi penzijsko i invalidsko osiguranje (2) Federalni zavod ima javna ovlaštewa u rješavanju o pravima penzijskog iinvalidskog osigurawa. VI. Dopustivost 25. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 23. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalnirazlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 30. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na tvrdnje da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoqno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, te da je u predmetnom postupku različito tretiran u odnosu na penzionere sa područja Federacije BiH, koji nisu napuštali svoje prebivalište, što, po njegovom mišljenju, poprima konotacije diskriminacije po nacionalnom osnovu, Ustavni sud napominje da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj Odluci brojAP 759/08od 9. februara 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, do objavqivawa u "Službenom glasniku" dostupna na njeb-straniciwww.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazložewa u vezi sa ovim apelantovim navodima poziva na navedenu odluku. U toj odluci Ustavni sud je zakqučio da su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud dali jasno i precizno obrazloženje iz kojih se, nasuprot apelantovim navodima, ne može da zakquči proizvoqnost u primjeni materijalnog prava, jer se osporene odluke zasnivaju na odredbama člana 2 Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskogi invalidskog osigurawa. Dalje, Ustavni sud je zakqučio da obrazložewa odluka organa koji su odlučivali u upravnom postupku i presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene članom 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da tokom predmetnog postupka nije došlo do proizvoqne primjene materijalnog prava, kao ni apelantovih procesnih prava koja garantuje član 6 stav 1 Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristrasan sud, te pravo na obrazloženje odluke). U odnosu na navode o diskriminaciji iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud je, takođe, zakqučio da je apelacija u odnosu na ove apelantove navode neosnovana, jer su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješewa u oba entiteta, u kome nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članu 14 Evropske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopšte ne pominje, niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost lica koja su ostvarila pravo na penziju. Takođe, Ustavni sud je u toj odluci zakqučio da primjena Sporazuma u konkretnom slučaju, slijedom čega je odbijen apelantov zahtjev za prelazak iz Penzionog fonda RS u Penzionifond FBiH, nije dovela do apelantove diskriminacije u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 31. Ustavni sud će u konkretnom slučaju da obrazloži (i) apelantove tvrdnje da mu je zbog proizvoqne primjene materijalnog prava, kao jednog od aspekta prava na pravično suđenje, povrijeđeno i pravo na imovinu. Ustavni sud smatra da su, s obzirom na zakqučak Suda u pogledu članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, neosnovani apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da ove navode nije potrebno detaqnije ispitivati jer su identični navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženju osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoqnost u pogledu primjene materijalnog prava. Ustavni sud, takođe, zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz članaII/4 Ustava Bosne i Herecegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je Sporazum, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, rezultat ustavne i zakonske regulative penzionog sistema u Bosni i Hercegovini, čijom primjenom je nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima penzija. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da ove navode nije potrebno detaqnije ispitivati, jer su identični navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 765/09, rješavajući apelacijuŽarka Bučana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaŽarka Bučana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Bihaću broj 8040244874 od 3. juna 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Žarko Bučan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sremske Mitrovice podnio je 13. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Kantonalne administrativne službe u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 8040244874 od 3. juna 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Federalnog zavoda i Kantonalne službe zatraženo je 9. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Federalni zavod su dostavili odgovore na apelaciju 24. juna 2009. godine, a Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Kantonalna služba je Rješenjem broj 8040244874 od 3. juna 2008. godine odbila apelantov zahtjev za uspostavljanje isplate starosne penzije. 7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u provedenom postupku, nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene, a na osnovu člana 9. Zakona o upravnom postupku, utvrđeno da je apelantu rješenjem SIZ-a PIOBiH Filijala Bihać MB: 8040244874 od 7. maja 1991. godine priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. marta 1991. godine, čija isplata je vršena do aprila 1992. godine, a da Fond za PIO Republike Srpske apelantu redovno isplaćuje penziju počevši od 1. januara 1994. godine, u skladu sa odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine FBiH" broj 24/2000, u daljnjem tekstu: Sporazum). S obzirom na činjenicu da je na dan stupanja na snagu Sporazuma apelantu penziju isplaćivao Fond za PIO Republike Srpske i da mu je nakon toga navedeni fond nastavio isplaćivati penziju, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja. 8. Federalni zavod je Rješenjem broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu. 9. Federalni zavod je, ocjenjujući zakonitost osporenog Rješenja Kantonalne službe broj 8040244874, a vezano za izjavljenu apelantovu žalbu, zaključio da je osporeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano. Naime, uvidom u dokaze u spisu predmeta Federalni zavod je utvrdio da je apelantu na osnovu rješenja SIZ-a PIOBiH, Stručne službe Filijale u Bihaću od 7. maja 1991. godine priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. marta 1991. godine, a čiju isplatu je vršio ovaj zavod sve do aprila 1992. godine, kad je isplatu penzije apelantu nastavio da vrši Fond za PIO Republike Srpske počevši od 1. januara 1994. godine i koji mu nosilac osiguranja vrši isplatu penzije i danas, u skladu sa odredbama Sporazuma. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da je apelantu isplatu penzije, na dan stupanja na snagu Sporazuma, vršio nosilac osiguranja u Republici Srpskoj, to je navedeni nosilac osiguranja nadležan i za daljnju isplatu penzije, saglasno odredbi člana 2. Sporazuma, kojim je propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma (18. maja 2000. godine) nastavlja i dalje da isplaćuje penziju, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije, na osnovu čega je ovaj organ zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. Prema tome, Federalni zavod je, postupajući prema odredbi člana 237. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99), odlučio kao u dispozitivu rješenja. 10. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. 11. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv Rješenja broj 01/1-8040244874 od 18. septembra 2008. godine tuženog Federalnog zavoda radi uspostave isplate starosne penzije, zbog nepravilne primjene zakona, Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a u vezi sa odlukom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je odlukom u predmetu Karanović protiv Bosne i Herecegovine od 23. oktobra 2007. godine obavezao tuženu da podnosiocu prijave isplaćuje penziju iz Penzionog fonda Federacije BiH. Stoga, apelant smatra da se navedena odluka može primijeniti u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je, ispitujući zakonitost osporenog rješenja tuženog, u skladu sa odredbom člana 33. u vezi sa članom 34. Zakona o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 9/05), odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Ocjenom sadržaja navoda tužbe, osporenog akta, te stanja spisa ovaj sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno utvrđeno činjenično stanje, već primjena materijalnog prava, odnosno da li apelant ima pravo na uspostavu isplate penzije kod Federalnog zavoda PIO umjesto kod Javnog fonda za PIO Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da su Sporazumom, koji je stupio na snagu 31. marta 2000. godine, Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za PIO Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar, uz prethodnu saglasnost Vlade Republike Srpske i Vlade FBiH, uredili način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanje penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na provođenje penzijskog i invalidskog osiguranja iz ovog sporazuma (član 1. i član 19. ovog sporazuma). U članu 2. navedenog sporazuma je propisano da nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja da isplaćuje penziju bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije, dok je stavom 2. istog člana propisano da korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu ovog sporazuma, penziju će isplaćivati nosilac osiguranja koji je posljednji izvršio isplatu penzije. Pošto je kao nesporno utvrđeno da je apelantu isplatu penzije od 1. januara 1994. godine kontinuirano vršio Javni fond za PIORS, to je, shodno navedenoj odredbi Sporazuma, Kantonalni sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pa je primjenom člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) a s tim u vezi i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a u vezi sa povredom prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističe da se osporene odluke temelje na odredbama Sporazuma, na osnovi kojeg je njegov zahtjev odbijen. Apelant navodi da se u martu 2004. godine obratio Federalnom zavodu PIO Mostar zahtjevom za ponovnu uspostavu prava na starosnu penziju, da ovoj fond ponovo preuzme isplatu njegove penzije po Rješenju broj MB: 8040244874 od 17. maja 1991. godine, s obzirom na činjenicu da je cjelokupan staž osiguranja ostvario na teritoriji FBiH. U pogledu diskriminacije, apelant se u apelaciji poziva na odluke Doma za ljudska prava u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Dom) u predmetima br. CH/02/8923, CH/02/8924 i CH/02/9364 od 6. januara 2003. godine (podnosioci prijava Đoko Kličković, Anka Pašalić i Duško Karanović), kojim je, kako ističe, utvrđeno da je FBiH diskriminirala podnosioce prijava u uživanju njihovih prava iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i kojim je naređeno Federaciji BiH da preduzme potrebne zakonske i administrativne korake da podnosioci prijava više ne budu diskriminirani, te da im se isplati razlika između penzije koju bi primali iz Federalnog zavoda i one koju primaju po Sporazumu. Na osnovu navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud obaveže tuženog da mu isplati razliku penzije koju bi primao prema Sporazumu i iznosa koji bi primao od Federalnog zavoda, i to od datuma podnošenja zahtjeva Federalnom zavodu. b) Odgovor na apelaciju 13. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi iz apelacije o povredi prava zagarantiranih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom neosnovani i da ostaje pri svom stanovištu izraženom u osporenoj presudi. 14. Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da rješenjem ovog organa nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. V. Relevantni propisi 15. UUstavu Republike Srpskerelevantna odredba glasi: Član 68. Član 68. zamijenjen je Amandmanom XXXII, koji glasi: "Republika uređuje i obezbjeđuje: 12) radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu;... 16. UUstavu Federacije Bosne i Hercegovinerelevantna odredba glasi: III. Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 2. Ovlasti su federalne vlasti i kantona slijedeće: e) socijalna politika;... 17. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Član 6. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Član 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 216. (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen. Član 243. (1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2.), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni or- gan odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni or- gan je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje. (2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno. Član 244. (1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. 18. UZakonu o upravnom sporu("Službene novine FBiH" broj 9/05) relevantna odredba glasi: Član 20. (1) Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. (2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba. (3) Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. 19. USporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja("Službene novine FBiH" broj 24/00) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Nosioci osiguranja) uređuju način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanja penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, određivanja srazmjerne penzije, ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podjeli tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmjenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma. Član 2. Nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije. 20. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 106/05-prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase: Član 162. (1) Penzije koje se utvrđuju u skladu sa odredbama ovog zakona, usklađuju se mjesečno, a prema stanju sredstava za isplatu penzija. 21. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 117. (1) Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, Budžeta Bosne i Hercegovine, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda od imovine kojom raspolaže nosilac osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji reguliše oblast privatizacije preduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda. (2) Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osiguranja utvrdit će Vlada Federacije. (3) Za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uslovima u odnosu na uslove utvrđene Zakonom, obezbijediće se sredstva u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine. 22. UZakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja FBiH("Službene novine FBiH" broj 32/01) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Za poslove penzijskog i invalidskog osiguranja osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod). (2) Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizuje se u Središnjoj administrativnoj službi penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Središnja služba) i kantonalnim administrativnim službama penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljem tekstu: kantonalna služba). Član 3. (1) Federalni zavod je javna ustanova koja će djelovati u skladu sa propisima koji regulišu rad ustanova, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno. (2) Federalni zavod je pravna osoba s pravima, obavezama i odgovornošću utvrđenim ovim zakonom, drugim zakonima i Statutom Federalnog zavoda (u daljem tekstu: Statut). (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru. (4) Federalni zavod ima jedan žiro-racun. (5) Rad Federalnog zavoda je javan. 23. UStatutu Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske("Službeni glasnik RS" broj 68/03) relevantne odredbe glase: Član 1. (1) Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) osnovan je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon) radi obezbjeđivanja i ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. (2) Fond je osnovan za teritoriju Republike Srpske. (3) Sjedište Fonda je u Bijeljini. Član 2. (1) Fond ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama utvrđenim Zakonom i ovim statutom i upisuje se u registar kod nadležnog suda. (2) Fond je nosilac svih prava, obaveza i odgovornosti u okviru sredstava kojima raspolaže. 24. UStatutu Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje("Službene novine FBiH" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 2. (1) Federalni zavod obavlja svoju djelatnost i učestvuje u pravnom prometu pod nazivom: Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Naziv Federalnog zavoda mora biti istaknut na zgradi u kojoj je sjedište, odnosno u kojoj obavlja svoju djelatnost. (3) Sjedište Federalnog zavoda je u Mostaru, ulica Dubrovačka b.b. Član 4. (1) Federalni zavod organizuje i provodi penzijsko i invalidsko osiguranje (2) Federalni zavod ima javna ovlaštenja u rješavanju o pravima penzijskog i invalidskog osiguranja. VI. Dopustivost 25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 000206 08 U od 16. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 23. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 30. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na tvrdnje da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, te da je u predmetnom postupku različito tretiran u odnosu na penzionere sa područja Federacije BiH, koji nisu napuštali svoje prebivalište, što, po njegovom mišljenju, poprima konotacije diskriminacije po nacionalnom osnovu, Ustavni sud napominje da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj Odluci brojAP 759/08od 9. februara 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u "Službenom glasniku" dostupna na njebstranici www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja u vezi sa ovim apelantovim navodima poziva na navedenu odluku. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud dali jasno i precizno obrazloženje iz kojih se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer se osporene odluke zasnivaju na odredbama člana 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja. Dalje, Ustavni sud je zaključio da obrazloženja odluka organa koji su odlučivali u upravnom postupku i presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da tokom predmetnog postupka nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, kao ni apelantovih procesnih prava koja garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristrasan sud, te pravo na obrazloženje odluke). U odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud je, također, zaključio da je apelacija u odnosu na ove apelantove navode neosnovana, jer su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe Sporazuma koji je rezultat postojećeg zakonskog rješenja u oba entiteta, u kome nema niti naznaka bilo kakve diskriminacije ili različitog tretmana, suprotno članu 14. Evropske konvencije, u odnosu prema apelantu, pogotovo što se u Sporazumu uopće ne spominje, niti primjenjuje nacionalna ili etnička pripadnost lica koja su ostvarila pravo na penziju. Također, Ustavni sud je u toj odluci zaključio da primjena Sporazuma u konkretnom slučaju, slijedom čega je odbijen apelantov zahtjev za prelazak iz Penzionog fonda RS u Penzioni fond FBiH, nije dovela do apelantove diskriminacije u uživanju prava na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 31. Ustavni sud će u konkretnom slučaju obrazložiti (i) apelantove tvrdnje da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, kao jednog od aspekta prava na pravično suđenje, povrijeđeno i pravo na imovinu. Ustavni sud smatra da su, s obzirom na zaključak Suda u pogledu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, neosnovani apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da ove navode nije potrebno detaljnije ispitivati jer su identični navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženju osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Ustavni sud, također, zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Herecegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na socijalno osiguranje iz člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je Sporazum, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, rezultat ustavne i zakonske regulative penzionog sistema u Bosni i Hercegovini, čijom primjenom je nužno došlo do razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima penzija. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da ove navode nije potrebno detaljnije ispitivati, jer su identični navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 780/08,rješavajući apelacijuGordane Jušić, Ibrahima Bašagića,Hamdije Salkića, Aide Kapić i Marinka Šipke,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbijaju se kao neutemeljene apelacije: Gordane Jušić,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. prosinca 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-910/05 od 15. studenog 2006. godine; Ibrahima Bašagića,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000131. od 31. siječnja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-550/05 od 9. studenog 2006. godine; Hamdije Salkića,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. siječnja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-564/05 od 15. studenog 2006. godine; i Aide Kapić i Marinka Šipke,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. siječnja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-368/05 od 15. studenog 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordana Jušić, Ibrahim Bašagić, Hamdija Salkić, Aida Kapić i Marinko Šipka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amela Alagić, odvjetnica iz Cazina, odnosno Omer Abdagić, odvjetnik iz Cazina, podnijeli su u razdoblju od 8. ožujka 2008. godine do 5. travnja 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. prosinca 2007. godine, broj 070-0-Rev-07-000131 od 31. siječnja 2008. godine, broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. siječnja 2008. godine i broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. siječnja 2008. godine i presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-910/05 od 15. studenog 2006. godine, broj Rsž-550/05 od 9. studenog 2006. godine, broj Rsž-564/05 od 15. studenog 2006. godine i broj Rsž-368/05 od 15. studenog 2006. godine. 2. Apelantica G.J. je dostavila dopune apelacije 18. rujna 2009. godine i 2. ožujka 2010. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 780/08, AP 1040/08, AP 1042/08 i AP 1071/08, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 780/08. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog pravobraniteljstva Bihać, te JU "Gimnazije" Cazin, JU "I. srednja škola" Cazin i JU "II. srednja škola" Cazin u razdoblju od 18. ožujka 2008. godine do 5. studenog 2010. godine Ustavni sud je zatražio da dostave odgovore na predmetne apelacije. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni, odnosno proslijeđeni podnositeljima apelacija u razdoblju od 30. svibnja 2008. godine do 19. studenog 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacija i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su pokrenuli parnične postupke protiv Unsko-sanskog kantona Bihać, kao prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU "Gimnazija" Cazin, JU "II. srednja škola" Cazin i "I. srednja škola" Cazin kao drugotuženih (u daljnjem tekstu: drugotužene) radi isplate razlike plaća, naknada za topli obrok i regresa u smislu Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), jer im je navedeno isplaćivano u manjem iznosu. 8. Presudama Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-854/03 od 24. lipnja 2005. godine, broj RS-437/01 od 25. travnja 2005. godine, broj RS-701/03 od 29. travnja 2005. godine i broj RS-596/03 od 3. veljače 2005. godine, obvezane su drugotužene da apelantima isplate novčane iznose na ime naknada plaća, toplog obroka i regresa sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknade troškove parničnog postupka, sve precizirano u izrekama presuda. U odnosu na prvotuženog, Općinski sud je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neutemeljen. 9. U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo kako je utvrdio da su apelanti uposlenici drugotuženih koji im nisu vršili obračun plaća sukladno članku 28. Kolektivnog ugovora, što su bile obvezne. Naime, sukladno članku 28. stavak 3. Kolektivnog ugovora, plaće uposlenim u srednjoj školi ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, kojima su plaće utvrđene u smislu članka 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). Općinski sud je istaknuo da je na temelju izvršenog financijskog vještačenja, kojega je u cijelosti prihvatio, utvrdio kako su apelanti u spornom razdoblju primali novčana sredstva na ime plaće, toplog obroka i regresa, međutim ne u onom iznosu koji je propisan odredbama Kolektivnog ugovora, odnosno odredbama Zakona o radnim odnosima. S tim u svezi Općinski sud je naveo da je udovoljio tužbenim zahtjevima apelanata. 10. Odlučujući o prizivima drugotuženih, Kantonalni sud donio je presude broj Rsž-910/05 od 15. studenog 2006. godine, broj Rsž-550/05 od 9. studenog 2006. godine, broj Rsž-564/05 od 15. studenog 2006. godine i broj Rsž-368/05 od 15. studenog 2006. godine, kojima je djelomično uvažio prizive, prvostupanjske presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plaća i troškova postupka odbio, dosudio kamate na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je prizive drugotuženih odbio kao neutemeljene i prvostupanjske presude potvrdio. Obrazlažući presude, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. da je pogrešno tumačio odredbu članka 28. Kolektivnog ugovora, kada je primijenio koeficijent iz Zakona o radnim odnosima koji se ne može primijeniti na uposlenike u obrazovanju, na koje se primjenjuju odredbe Zakona o radu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da je njihova plaća za utuženo razdoblje isplaćena u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste složenosti poslova. 11. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio presude broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. prosinca 2007. godine, broj 070-0-Rev-07-000131 od 31. siječnja 2008. godine, broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. siječnja 2008. godine i broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. siječnja 2008. godine kojim je revizije odbio kao neutemeljene. Odgovarajući na revizijske navode, Vrhovni sud je istaknuo da je neutemeljen prigovor u svezi pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno tumačenja odredbe članka 28. Kolektivnog ugovora, kod činjenice da Vlada Unsko-sanskog kantona nije utvrdila osnovicu za obračun plaće za djelatnike u srednjem obrazovanju niti je utvrdila koeficijente, a sud ne može u parničnom postupku svojim odlukama "preuzimati normativnu djelatnost", već samo može primjenjivati normativne akte koji su doneseni i koji su na snazi. Nadalje, da pogotovu to nije moguće činiti na način kako je činio prvostupanjski sud, kombinirajući pojedine odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, tako da osnovicu uzima iz Kolektivnog ugovora, a koeficijent iz Zakona o radnim odnosima. 12. Vrhovni sud je istaknuo: "Pri tome, ovaj sud još primjećuje da se u konkretnom predmetu nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima kako je utvrdio vještak financijske struke prema uputama prvostupanjskog suda uspoređujući visinu plaće tužitelja u spornom razdoblju s plaćama službenika federalnih organa uprave umjesto da je primjenom članka 28. stavak 3. Kolektivnog ugovora usporedio plaću tužitelja s plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Iz spisa nije sporno, to ne proizlazi iz raspravnog zapisnika, da tužitelji ovaj dokaz nisu predložili, a prema načelu dispozicije stranaka iz članka 7. stavak 1. ZPP-a na strankama je dužnost iznošenja svih činjenica na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i izvođenje dokaza". 13. Nadalje, očitujući se na navode u svezi nemogućnosti izjašnjavanja pred sudom, jer Kantonalni sud nije održao glavnu raspravu, Vrhovni sud je istaknuo kako ovi navodi nisu utemeljeni, budući da drugotužene u prizivu nisu predlagale nove dokaze, da Kantonalni sud svoju odluku nije temeljio na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud, te da u smislu članka 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije bilo zakonskog osnova za zakazivanje rasprave pred drugostupanjskim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelantica G.J. ističe da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) i (k) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), zatim članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica G.J. ističe da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku, tj. da je pravilno tumačio članak 27. i članak 28. Kolektivnog ugovora. Nadalje, apelantica G.J. smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostupanjsku presudu mimo navoda priziva pa je tako prekoračio svoje ovlasti, te se na taj način stavio u ulogu punomoćnika drugotužene u čemu vidi povredu svoga prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje. Apelantica G.J. smatra da je Kantonalni sud, na njezinu štetu, bio na strani drugotužene što je protivno zabrani diskriminacije, ograničavajući je, na taj način, da ostvari minimum zagarantirane plaće. Naime, predsjednik Kantonalnog suda podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 28. Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom broj U 16/05od 31. ožujka 2006. godine odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće BiH izreklo stegovnu mjeru-javnu opomenu. Nadalje, apelantica G.J. navodi da je dovedena u nejednak položaj u odnosu na uposlenike osnovnih škola u Unsko-sanskom kantonu, kojima su općinski i kantonalni sudovi na području Unsko-sanskog kantona dosudili isplatu neisplaćenih plaća. U sličnim predmetima Kantonalni sud je potvrđivao prvostupanjske presude u kojima je dosuđena razlika plaće i apelantica G.J. u tome vidi povredu prava na uživanje pravičnih uvjeta rada garantiranih člankom 7. Međunarodnog pakta, odnosno osiguranja pravične plaće i jednake nagrade za rad jednake vrijednosti. Apelantica G.J. smatra da je lišena naknade pravilno obračunate razlike plaća, a da lišavanje nije bilo u javnom interesu u čemu vidi povredu prava na neometano uživanje imovine. 15. U dopuni apelacije od 18. rujna 2009. godine apelantica G.J. ističe da Kantonalni sud, donoseći ovakvu odluku, nije bio nepristran i neovisan od izvršnih organa budući da je ustao u zaštitu zakonodavne i izvršne vlasti, te ponavlja navode iznesene u apelaciji, a uz dopunu apelacije je dostavila Presudu Kantonalnog suda broj RSŽ-631/04 od 27. rujna 2005. godine. Ovom presudom je, između ostalog, potvrđena presuda prvostupanjskog suda koji je obvezao JU Osnovnu školu "Skokovi" Cazin da tužitelju, nastavniku, nakon izvršenog vještačenja, između ostalog, isplati iznos na ime naknade plaća sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja i podacima o iznosima prosječnih plaća u Federaciji. 16. U dopuni apelacije od 2. ožujka 2010. godine, apelantica G.J., također, ponavlja navode iz apelacije, te ukazuje na Odluku Ustavnog suda brojAP 1646/06od 3. travnja 2008. godine iz koje slijedi "postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to što apelant nije dostavio dokaze na temelju kojih bi mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, iako takav stav ne odgovara stanju spisa predmeta, niti korespondira s ovlastima koje drugostupanjski sud ima sukladno procesnom zakonu". 17. Ostali apelanti ističu da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povredu navedenoga prava ostali apelanti nalaze u postupanju Kantonalnog suda koji nije imao zakonskog utemeljenja za donošenje svoje odluke koja je isključivo donesena zbog toga što bi potvrđivanjem prvostupanjske presude došla u pitanje financijsko-materijalna opstojnost tužene i proračuna Unsko-sanskog kantona, odnosno da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda nezakonite i da predstavljaju političke odluke. U prilog ovoj tvrdnji ostali su apelanti dostavili Sporazum o zajedničkoj suglasnosti o utvrđivanju stegovne odgovornosti između stegovnog tužitelja Ureda stegovnog tužitelja VSTV-a BiH i predsjednika Kantonalnog suda, kojemu je izrečena stegovna mjera, javna opomena, zbog podnošenja zahtjeva Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti članka 28. Kolektivnog ugovora (ovaj zahtjev je obrazložio tako što je naveo da će proračun Unsko-sanskog kantona biti opterećen s oko 50.000.000,00 KM duga). Nadalje, ostali apelanti ističu da je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku presudu, a da im nije dao mogućnost izjasniti se pred sudom, odnosno da je Kantonalni sud bio dužan održati glavnu raspravu, budući da je tužbeni zahtjev odbio. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud i Kantonalni sud smatraju da njihovim odlukama nisu povrijeđena prava apelantice G.J. i ostalih apelanata, te da su njihovi navodi neutemeljeni. 19. Općinski sud je naveo kronologiju postupanja u predmetu. 20. Drugotužena, JU "I. srednja škola" Cazin je istaknula da su apelantima plaće obračunate prema utvrđenoj visini i financijskom planu proračunskog korisnika, da je obračun i isplata vršena prema osnovici i na način koji su utvrdili kantonalni organi, tako da razlika koja je bila tražena tužbenim zahtjevima nije bila predviđena proračunom, te s tim u svezi da nije mogla vršiti obračun plaća prema Kolektivnom ugovoru. 21. Drugotužena, JU "Gimanazija" Cazin je navela da presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava apelantice G.J. V. Relevantni propisi 22. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: Članak 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 217. (1) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. (2) Drugostupanjski će sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog ustanovljenja činjeničnog stanja potrebito pred drugostupanjskim sudom ustanoviti nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnoga postupka u prvostupanjskom postupku potrebito održati raspravu pred drugostupanjskim sudom. Članak 221. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. 23. UZakonu o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: Članak 68. Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Članak 69. Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 24. UKolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" broj 51/00) relevantne odredbe glase: Članak 28. Osnovica za obračun plaća je najniža plaća uposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog kolektivnog ugovora. Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovi usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za financije i ministra obrazovanja i sindikata. Plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stavka 2. ovog članka ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Članak 30. Složenost poslova određenog radnog mjesta utvrđuje se platnim razredom za koji se sukladno članku 28. ovog kolektivnog ugovora, posebno utvrđuje keoficijent složenosti. Platni razredi u srednjim školama su: IV. Poslovi visoke stručne spreme: 8. Profesor-nastavnik, odgajatelj, pedagog-psiholog, knjižničar, rukovodilac općeobrazovne, stručnoteorijske ili praktične nastave, odgajatelj (uposlenik u izravnom odgojno-obrazovnom radu) VSS-VII stupanj. 25. UZakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH("Službene novine FBiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase: Članak 1. Ovim zakonom uređuju se temeljna prava, obveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave županija - kantona, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Članak 157. 2) Za službenike visoke školske spreme: - federalni inspektor 7,00 - načelnik odjeljenja i načelnik centra 6,70 - šef odsjeka, šef centra, šef biroa, šef grupe i šef računovodstva 6,40 - stručni suradnik. 6,00 VI. Dopustivost 26. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su presude Vrhovnog suda, precizirane u izreci ove odluke, protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijane su presude apelanti primili u razdoblju od 18. siječnja 2008. godine do 27. veljače 2008. godine, a sve apelacije su podnesene u razdoblju od 8. ožujka 2008. godine do 5. travnja 2008. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očito (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacije nisu dopustive. VII. Meritum 29. Apelanti pobijaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Apelantica G.J. navodi da su joj navedenim presudama povrijeđena i prava iz članka II/3.(k) i iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). 31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravičnosaslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Pravo na pravično suđenje 32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 33. U konkretnom slučaju predmetni postupci se odnose na isplatu novčanog potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmete građanskopravne prirode, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati jesu li postupci pred sudom bili pravični onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 35. Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebice pozabaviti njima u svojoj presudi. Dakle, sudbena odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnome, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Evropski sud,Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). 36. Ustavni sud podsjeća da je obveza redovitih sudova neposredno osiguravati primjenu prava i sloboda sadržanih u Europskoj konvenciji i njenim protokolima, promatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu članka II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj:Bosna i Hercegovina i svi sudovi, uredi, državni organi, i tijela kojima posredno rukovode entiteti ili koja djeluju unutar entiteta, primjenjivat će i poštivati ljudska prava i temeljne slobode navedene u stavku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 37. Ustavni sud opaža da su apelanti profesori srednjih škola iz Cazina; da je zaključen Kolektivni ugovor između Samostalnog sindikata djelatnika srednjeg obrazovanja Bosne i Hercegovine kao predstavnika uposlenika i Federalnog ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i sporta/športa kao predstavnika poslodavca; da su apelanti pokrenuli parnične postupke protiv drugotuženih, svojih poslodavaca, srednjih škola, zato što im plaće nisu isplaćivane sukladno Kolektivnom ugovoru; da Kolektivnim ugovorom nije precizno propisana osnovica i visina koeficijenta, nego je stavkom 2. članka 28. Kolektivnog ugovora propisano da osnovicu i visinu koeficijenta svaka tri mjeseca utvrđuje Vlada kantona, s tim da, prema stavku 1. članka 28. Kolektivnog ugovora, ta osnovica ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH. 38. Ustavni sud podsjeća da je u više navrata odlučivao o apelacijama koje su pokretale pitanja prava na pravično suđenje u postupcima u kojima su uposlenici tražili od svojih poslodavaca isplatu plaće sukladno zaključenim kolektivnim ugovorima. 39. Primjerice, Odlukom o dopustivosti i meritumuAP 2898/06od 6. ožujka 2007. godine (dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je odbio kao neutemeljenu apelaciju Industrijskog poduzeća "Krivaja" d.o.o. jer je, između ostalog, zaključio da Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. lipnja 2006. godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U ovom slučaju Kolektivnim ugovorom o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenih u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH, nisu propisani koeficijenti, nego su propisani ugovorom o radu, tako da je financijskim vještačenjem utvrđeno da uposlenik tužitelj nije primao plaću obračunatu kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Dakle, u ovom slučaju nisu bili sporni elementi za obračun plaće, odnosno potraživane razlike plaća. Nadalje, Odlukom o dopustivostiAP 2387/08od 14. rujna 2010. godine (dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelaciju JU OŠ "Olovo" iz Olova, podnesenu protiv odluka redovitih sudova zbog toga što je očito neutemeljena. Naime, u ovom postupku uposlenica tužiteljica je tražila razliku primljene plaće i plaće koju propisuje Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH. U ovome slučaju kolektivni ugovor u oblasti osnovnog obrazovanja propisuje platne razrede i koeficijente, tako da je tužiteljici dosuđena razlika između primljene plaće i plaće propisane ovim Kolektivnim ugovorom. Dakle, i ovdje nisu bili sporni elementi za obračun plaće, odnosno potraživane razlike plaća. 40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvostupanjski sud usvojio tužbene zahtjeve apelantice G.J. i ostalih apelanata u smislu članka 28. stavak 3. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da plaće uposlenima u srednjoj školi ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Kako je na temelju izvršenog financijskog vještačenja utvrđeno da apelantica G.J. i ostali apelanti u spornom razdoblju nisu primali novčana sredstva na ime plaće, toplog obroka i regresa, u iznosima koji su propisani odredbama Kolektivnog ugovora odnosno odredbama Zakona o radnim odnosima, sud im je dosudio razliku navedenih potraživanja. 41. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud zaključili su da, u situaciji kada Vlada nadležnog kantona nije donijela odluku o koeficijentima (budući da je osnovica odrediva, odnosno da ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH), apelantica G.J. i ostali apelanti mogli su dokazivati da su primali manje u odnosu na službenike organa uprave, a da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je prihvatio nalaz financijskog vještaka koji je dosuđenu razliku utvrdio u smislu odredbe članka 157. Zakona o radnim odnosima. Dakle, navedena razlika je izračunata kombiniranjem odredbi Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, što je potpuno pogrešno, pogotovu zbog činjenice da u situaciji kada Vlada Unsko-sanskog kantona nije utvrdila osnovicu za obračun plaće za djelatnike u srednjem obrazovanju niti je utvrdila koeficijente, sud ne može u parničnom postupku svojim odlukama "preuzimati normativnu djelatnost", već samo može primjenjivati normativna akta koja su donesena i koja su na snazi. Vrhovni sud je istaknuo da, kako je tužbeni zahtjev baziran na Kolektivnom ugovoru, tako sud, prema načelu dispozicije stranaka iz članka 7. stavak 1. ZPP-a, koji propisuje da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, nije niti mogao postupiti drugačije. 42. S obzirom da su predmet ispitivanja (u konkretnom slučaju) obrazloženja iz osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud prvenstveno ističe da se radi o parničnom postupku, odnosno da je postupak reguliran odredbama ZPP-a koji, prije svega, propisuje:Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odnosno,svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Dakle, parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je dosudio razliku plaća, međutim raspolagao je, između ostalog, preslikama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plaće izračunao tako što je "uzeo" koeficijent iz Zakona o radnim odnosima, koji je množio sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Upravo obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obvezu stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da prvostupanjski sud temelji odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebe preuzima normativnu djelatnost, a to nikako nije niti smije biti u nadležnosti suda. 43. U svezi s navodima ostalih apelanata o održavanju glavne rasprave, Ustavni sud ukazuje na argumentirano obrazloženje Vrhovnog suda da je zakazivanje glavne rasprave regulirano odredbom članka 217. stavak (2) ZPP-a, koji propisuje Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.Budući da drugotužena u prizivu nije predlagala nove dokaze, niti je Kantonalni sud svoju odluku temeljio na drugačijem činjeničnom stanju od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud, Kantonalni sud nije postupio suprotno navedenoj odredbi. 44. Nadalje, u svezi s navodima apelantice G.J. da je Kantonalni sud preispitivao prvostupanjsku presudu mimo navoda priziva, Ustavni sud primjećuje da je drugotužena izjavila žalbu zbog svih prizivnih razloga pri tome ukazujući, kako na propuste prvostupanjskog suda prilikom određivanja vještačenja, tako i na propuste suda prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelantice G.J., ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je Kantonalni sud u ovom segmentu postupao mimo navoda priziva, odnosno da je prekoračio ovlasti koje mu pripadaju prema odredbama ZPP-a. 45. Nadalje, Ustavi sud će se očitovati o pitanju jesu li apelanti bili lišeni mogućnosti, zbog toga što nadležni organ nije propisao koeficijente, da u parničnom postupku eventualno ostvare svoj zahtjev tj. da im se isplati razlika plaće koju su u smislu Kolektivnog ugovora nesumnjivo imali pravo potraživati. 46. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumuAP 1646/06od 3. travnja 2008. godine, te Odluku o dopustivosti i meritumuAP 2587/05od 23. svibnja 2007. godine (dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U prvoj odluci (AP 1646/06) Ustavni sud je zaključio da je apelant proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog zakona lišen naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iako je pravni osnov reguliran Zakonom o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji, a visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom koji se, kao opći propis, u nedostatku propisalex specialisprimjenjuje i na apelanta. U drugoj odluci (AP 2587/05 ) Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovoga prava na regres bez obzira na to što je osnova za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisano u Zakonu o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Zakonom o radu propisana mogućnost utvrđivanja visine plaća Kolektivnim ugovorom, koji je u konkretnom slučaju zaključen i koji, između ostalog, propisuje da osnovicu i koeficijent utvrđuje nadležni organ, a da ovako utvrđene plaće uposlenih u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.U konkretnom slučaju, i ako se uzme da je osnovica za obračun plaće u smislu Kolektivnog ugovora određena tako da ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, nadležni organ nije utvrdio koeficijent, tj. nedostaje jedan od elemenata za obračun plaće, odnosno razlike plaće koja se potražuje. Ustavni sud nalazi da navedeno predstavlja propust javnih vlasti i poslodavca da se postupa sukladno dogovorenom. Međutim, Ustavni sud ne može konstatirati da je prvostupanjski sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj. da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost na temelju platnih listi i sl. dokaza dokazivati da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na temelju kojeg bi netko mogao ostvariti svoja prava pa ga taj nedostatak u tome sprečava. Stoga se u ovom slučaju ne može ni primijeniti praksa Ustavnog suda iz odlukaAP 1646/06i AP 2587/05. 48. U dopuni apelacije od 18. rujna 2009. godine apelantica G.J. ističe da Kantonalni sud, donoseći osporavanu odluku, nije bio nepristran i neovisan od izvršnih organa. Glede ovih navoda Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na članak 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obvezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo iznimno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se ne može upustiti u razmatranje ovih navoda apelantice G.J. 49. Sukladno navedenom, a u smislu iznesenih načela, Ustavni sud nalazi da su presude Kantonalnog i Vrhovnog suda argumentirane, bez elemenata proizvoljnosti, tj. da su Kantonalni i Vrhovni sud dali argumentirane razloge za svoje odlučenje. S tim u svezi Ustavni sud nalazi da nisu utemeljeni navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije 50. Iz apelacije proizlazi da apelantica G.J. ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 51. Povredu ovog prava apelantica G.J. vidi u činjenici da je predsjednik Kantonalnog suda podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 28. Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom brojU 16/05odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće BiH izreklo stegovnu mjeru - javnu opomenu. Na temelju ove činjenice apelantica zaključuje da je Kantonalni sud bio na strani tužene. Nadalje, apelantica G.J. ističe da je Kantonalni sud uposlenim u osnovnom obrazovanju dosuđivao razliku plaća. 52. Prema pravnoj praksi Europskog suda, pravo na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj članak ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članku može pozvati samo u svezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu članka 14. Europske konvencije, ipak se ovaj članak neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi Evropski sud,Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. srpnja 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). 53. Nadalje, Ustavni sud opaža da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) glede uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporabu sredstava naspram željenoga cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud,Belgijski jezični slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud,Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stavak 226). 54. Ustavni sud nalazi da apelantica G.J. navodi da je Kantonalni sud, odlučujući o tužbama uposlenih iz osnovnog obrazovanja, dosuđivao razliku plaća. Međutim, Ustavni sud nalazi da apelantica G.J. ne nudi dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druge osobe. Naime, imajući u vidu da se na radne sporove uposlenih u osnovnom obrazovanju primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH koji na drugačiji način regulira plaće i naknade uposlenika, Ustavni sud nalazi da su navodi apelacije u ovom dijelu u cijelosti paušalni, a kao takvi i neutemeljeni. 55. Nadalje, Ustavni sud smatra da okolnost da je predsjednik Kantonalnog suda u Bihaću podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 28. Kolektivnog ugovora ne značiapri- orida je postupanje Kantonalnog suda u predmetu apelantice G.J. bilo diskriminirajuće. Iz stanja spisa proizlazi da taj zahtjev nije imao nikakvih izravnih posljedica na konkretni predmet, a budući da je Ustavni sud već zaključio da su navodi apelantice G.J. o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije neutemeljeni, to su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije, neutemeljeni. Ostali navodi 56. Apelantica G.J. se žali da je diskriminirana u svezi s pravom iz članka 7. Međunarodnog pakta (uživanje povoljnih uvjeta rada) pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi, Ustavni sud takve navode smatra neutemeljenim, te konstatira da u tom pravcu ne treba davati detaljnije obrazloženje. 57. U odnosu na navode apelantice da su joj povrijeđena prava iz članka 17. (zabrana zlouporabe prava) i članka 18. (granice korištenja ograničenja prava) Europske konvencije, Ustavni sud nalazi da su ovi članci Europske konvencije općeg karaktera i ne pružaju neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac i, stoga, apelantica G.J. ne može tvrditi da je žrtva povrede ovih prava. Stoga Ustavni sud nalazi da je ispitivanje povrede ovih prava bespredmetno. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud nalazi da pobijanim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanata, budući da su sudovi dali argumentirano obrazloženje da se odredba Kolektivnog ugovora nije mogla tumačiti tako da se za obračun plaće kombiniraju odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, odnosno kada apelanti, zbog toga što javne vlasti i poslodavci nisu donijeli odluku o visini koeficijenata za obračun plaća, nisu bili uskraćeni da u predmetnom postupku ostvaruju svoj zahtjev, ali drugim sredstvima u odnosu na ona koja su koristili. Također, kada nisu utemeljeni navodi apelanata da je Kantonalni sud preispitivao prvostupanjsku presudu mimo navoda priziva, kao niti navodi u svezi održavanja glavne rasprave pred Kantonalnim sudom. 59. U odnosu na apelanticu G.J. Ustavni sud zaključuje da nisu utemeljeni njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer nije ponudila dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druge osobe. Također, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantičino pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo iz članka 7. Međunarodnog pakta, budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi. U svezi s navodima apelantice o povredi njezinih prava iz čl. 17. i 18. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su navedeni članci Europske konvencije općeg karaktera i ne pružaju neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac. 60. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 780/08,rješavajući apelacijuGordane Jušić, Ibrahima Bašagića,Hamdije Salkića, Aide Kapić i Marinka Šipke,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbijaju se kao neosnovane apelacije: Gordane Jušić,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-910/05 od 15. novembra 2006. godine; Ibrahima Bašagića,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000131. od 31. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-550/05 od 9. novembra 2006. godine; Hamdije Salkića,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-564/05 od 15. novembra 2006. godine; i Aide Kapić i Marinka Šipke,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-368/05 od 15. novembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Gordana Jušić, Ibrahim Bašagić, Hamdija Salkić, Aida Kapić i Marinko Šipka (u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, odnosno Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnijeli su u periodu od 8. marta 2008. godine do 5. aprila 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. decembra 2007. godine, broj 070-0-Rev-07-000131 od 31. januara 2008. godine, broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. januara 2008. godine i broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. januara 2008. godine i presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-910/05 od 15. novembra 2006. godine, broj Rsž-550/05 od 9. novembra 2006. godine, broj Rsž-564/05 od 15. novembra 2006. godine i broj Rsž-368/05 od 15. novembra 2006. godine. 2. Apelantkiwa G.J. dostavila je dopune apelacije 18. septembra 2009. godine i 2. marta 2010. godine. 3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 780/08, AP 1040/08, AP 1042/08 i AP 1071/08, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 780/08. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Kantonalnog pravobranilaštva Bihać, te JU "Gimnazije" Cazin, JU "Isredwa škola" Cazin i JU "IIsredwa škola" Cazin u periodu od 18. marta 2008. godine do 5. novembra 2010. godine Ustavni sud je zatražio da dostave odgovore na predmetne apelacije. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni, odnosno proslijeđeni podnositeqima apelacija u periodu od 30. maja 2008. godine do 19. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacija i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelanti su pokrenuli parnične postupke protiv Unsko-sanskog kantona Bihać, kao prvotuženog (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i JU "Gimnazija" Cazin, JU "IIsredwa škola" Cazin i "Isredwa škola" Cazin kao drugotuženih (u daqnjem tekstu: drugotužene) radi isplate razlike plata, naknada za topli obrok i regresa u smislu Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovawa u FBiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor), jer im je navedeno isplaćivano u manjem iznosu. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 8. Presudama Opštinskog suda (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj RS-854/03 od 24. juna 2005. godine, broj RS-437/01 od 25. aprila 2005. godine, broj RS-701/03 od 29. aprila 2005. godine i broj RS-596/03 od 3. februara 2005. godine, obavezane su drugotužene da apelantima isplate novčane iznose na ime naknada plata, toplog obroka i regresa sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknade troškove parničnog postupka, sve precizirano u izrekama presuda. U odnosu na prvotuženog, Opštinski sud je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan. 9. U obrazloženju presuda Opštinski sud je naveo kako je utvrdio da su apelanti zaposleni kod drugotuženih koji im nisu vršili obračun plata u skladu s članom 28 Kolektivnog ugovora, što su bile obavezne. Naime, u skladu s članom 28 stav 3 Kolektivnog ugovora, plate zaposlenim u sredwoj školi ne mogu da budu manje od plata službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, kojima su plate utvrđene u smislu člana 157 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave FBiH (u daqnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). Opštinski sud je istakao da je na osnovu izvršenog finansijskog vještačewa, koji je u cijelosti prihvatio, utvrdio kako su apelanti u spornom periodu primali novčana sredstva na ime plate, toplog obroka i regresa, međutim ne u onom iznosu koji je propisan odredbama Kolektivnog ugovora, odnosno odredbama Zakona o radnim odnosima. S tim u vezi Opštinski sud je naveo da je udovoqio tužbenim zahtjevima apelanata. 10. Odlučujući o žalbama drugotuženih, Kantonalni sud donio je presude broj Rsž-910/05 od 15. novembra 2006. godine, broj Rsž-550/05 od 9. novembra 2006. godine, broj Rsž-564/05 od 15. novembra 2006. godine i broj Rsž-368/05 od 15. novembra 2006. godine, kojima je djelimično uvažio žalbe, prvostepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plata i troškova postupka odbio, dosudio kamate na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je žalbe drugotuženih odbio kao neosnovane i prvostepene presude potvrdio. Obrazlažući presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. da je pogrešno tumačio odredbu člana 28 Kolektivnog ugovora, kada je primijenio koeficijent iz Zakona o radnim odnosima koji ne može da se primijeni na zaposlenike u obrazovanju, na koje se primjenjuju odredbe Zakona o radu. Sem toga, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da je wihova plata za utuženi period isplaćena u manjem iznosu od plata zaposlenika u organima uprave iste složenosti poslova. 11. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio presude broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. decembra 2007. godine, broj 070-0-Rev-07-000131 od 31. januara 2008. godine, broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. januara 2008. godine i broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. januara 2008. godine kojim je revizije odbio kao neosnovane. Odgovarajući na revizione navode, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan prigovor u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno tumačewa odredbe člana 28 Kolektivnog ugovora, kod činjenice da Vlada Unsko-sanskog kantona nijeutvrdila osnovicu za obračun plate za radnike u srednjem obrazovanju niti je utvrdila koeficijente, a sud ne može u parničnom postupku svojim odlukama da "preuzima normativnu djelatnost", već samo može da primjenjuje normativne akte koji su doneseni i koji su na snazi. Dalje, da pogotovo nije moguće da se to čini na način kako je činio prvostepeni sud, kombinuući pojedine odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, tako da osnovicu uzima iz Kolektivnogugovora, a koeficijent iz Zakona o radnim odnosima. 12. Vrhovni sud je istakao: "Pri tome, ovaj sud još primjećuje da se u konkretnom predmetu nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima kako je utvrdio vještak financijske struke prema uputama prvostupawskog suda uspoređujući visinu plaće tužitelja u spornom razdobqu s plaćama službenika federalnih organa uprave umjesto da je primjenom članka 28. stavak 3. Kolektivnog ugovora usporedio plaću tužitelja s plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnihorgana uprave. Iz spisa nije sporno, to ne proizilazi iz raspravnog zapisnika, da tužiteqi ovaj dokaz nisu predložili, a prema načelu dispozicije stranaka iz članka 7. stavak 1. ZPP-a na strankama je dužnost iznošewa svih činjenica na kojimzasnivaju svoje zahtjeve i izvođenje dokaza". 13. Dalje, očitujući se na navode u vezi s nemogućnošću izjašwavawa pred sudom, jer Kantonalni sud nije održao glavnu raspravu, Vrhovni sud je istakao kako ovi navodi nisu osnovani, budući da drugotužene u žalbi nisu predlagale nove dokaze, da Kantonalni sud svoju odluku nije zasnivao na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, te da u smislu člana 217 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), nije bilo zakonskog osnova za zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelantkiwa G.J. ističe da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članaII/3e) i k) i članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17 i 18 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daqnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantkiwa G.J. ističe da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, tj. da je pravilno tumačio član 27 i član 28 Kolektivnog ugovora. Dalje, apelantkiwa G.J. smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe pa je tako prekoračio svoja ovlašćewa, te se na taj način stavio u ulogu punomoćnika drugotužene u čemu vidi povredu svog prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje. Apelantkiwa G.J. smatra da je Kantonalni sud, na njenu štetu, bio na strani drugotužene što je protivno zabrani diskriminacije, ograničavajući je, na taj način, da ostvari minimum zagarantovane plate. Naime, predsjednik Kantonalnog suda podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28 Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom brojU 16/05od 31. marta 2006. godine odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoki sudski i tužilački savjet BiH izrekao disciplinsku mjeru-javnu opomenu. Dalje, apelantkiwa G.J. navodi da je dovedena u nejednak položaj u odnosu na zaposlenike osnovnih škola u Unsko-sanskom kantonu, kojima su opštinski i kantonalni sudovi na području Unsko-sanskog kantona dosudili isplatu neisplaćenih plata. U sličnim predmetima Kantonalni sud je potvrđivao prvostepene presude u kojima je dosuđena razlika plate i apelantkiwa G.J. u tome vidi povredu prava na uživanje pravičnih uslova rada koji su garantovani članom 7 Međunarodnog pakta, odnosno osigurawa pravične plate i jednake nagrade za rad jednake vrijednosti. Apelantkiwa G.J. smatra da je lišena naknade pravilno obračunate razlike plata, a da lišavanje nije bilo u javnom interesu u čemu vidi povredu prava na neometano uživanje imovine. 15. U dopuni apelacije od 18. septembra 2009. godine apelantkiwa G.J. ističe da Kantonalni sud, donoseći ovakvu odluku, nije bio nepristrasan i nezavisan od izvršnih organa budući da je ustao u zaštitu zakonodavne i izvršne vlasti, te ponavlja navode iznesene u apelaciji, a uz dopunu apelacije je dostavila Presudu Kantonalnog suda broj RSŽ-631/04 od 27. septembra 2005. godine. Ovom presudom je, između ostalog, potvrđena presuda prvostepenog suda koji je obavezao JU Osnovnu školu "Skokovi" Cazin da tužiocu, nastavniku, nakon izvršenog vještačewa, između ostalog, isplati iznos na ime naknade plata u skladu s Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovawa i podacima o iznosima prosječnih plata u Federaciji. 16. U dopuni apelacije od 2. marta 2010. godine, apelantkiwa G.J., takođe, ponavlja navode iz apelacije, te ukazuje na Odluku Ustavnog suda brojAP 1646/06od 3. aprila 2008. godine iz koje slijedi "postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kadadrugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to što apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi mogao da utvrdi visinu tužbenog zahtjeva, iako takav stav ne odgovara stanju spisa predmeta, niti korespondira s ovlašćewima koje drugostepeni sud ima u skladu s procesnim zakonom". 17. Ostali apelanti ističu da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povredu navedenoga prava ostali apelanti nalaze u postupanju Kantonalnog suda koji nije imao zakonskog osnova da donese svoju odluku koja je iskqučivo donesena zbog toga što bi potvrđivanjem prvostepene presude došao u pitanje finansijsko-materijalni opstanak tužene i buxeta Unsko-sanskog kantona, odnosno da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda nezakonite i da predstavljaju političke odluke. U prilog ovoj tvrdwi ostali su apelanti dostavili Sporazum o zajedničkoj saglasnosti o utvrđivanju disciplinske odgovornosti između disciplinskog tužioca Kancelarije disciplinskog tužioca VSTS-a BiH i predsjednika Kantonalnog suda, kome je izrečena disciplinska mjera, javna opomena, zbog podnošewa zahtjeva Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti člana 28 Kolektivnog ugovora (ovaj zahtjev je obrazložio tako što je naveo da će buxet Unsko-sanskog kantona biti opterećen s oko 50.000.000,00 KM duga). Dalje, ostali apelanti ističu da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, a da im nije dao mogućnost da se izjasne pred sudom, odnosno da je Kantonalni sud bio dužan da održi glavnu raspravu, budući da je tužbeni zahtjev odbio. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud i Kantonalni sud smatraju da wihovim odlukama nisu povrijeđena prava apelantkinje G.J. i ostalih apelanata, te da su wihovi navodi neosnovani. 19. Opštinski sud je naveo hronologiju postupawa u predmetu. 20. Drugotužena, JU "I. sredwa škola" Cazin je istakla da su apelantima plate obračunate prema utvrđenoj visini i finansijskom planu buxetskog korisnika, da je obračun i isplata vršena prema osnovici i na način koji su utvrdili kantonalni organi, tako da razlika koja je bila tražena tužbenim zahtjevima nije bila predviđena buxetom, te s tim u vezi da nije mogla vršiti obračun plata prema Kolektivnom ugovoru. 21. Drugotužena, JU "Gimanazija" Cazin je navela da presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava apelantkinje G.J. V. Relevantni propisi 22. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: Član 7. (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenomdokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudomutvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenompostupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 221. Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. 23. UZakonu o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: Član 68. Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 69. Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivawa. Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 24. UKolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovawa u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" broj 51/00) relevantne odredbe glase: Član 28. Osnovica za obračun plaća je najniža plaća zaposlenika u sredwoj školi koja ne može biti mawa od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljedwim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjeneovog kolektivnog ugovora. Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u sredwim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za financije i ministra obrazovawa i sindikata. Plaće zaposlenicima u sredwim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave istestručne spreme i složenosti poslova. Član 30. Složenost poslova određenog radnog mjesta utvrđuje se platnim razredom za koji se u skladu sa članom 28. ovog kolektivnog ugovora, posebno utvrđuje keoficijent složenosti. Platni razredi u sredwim školama su: IV. Poslovi visoke stručne spreme: 8. Profesor-nastavnik, odgajateq, pedagog-psiholog, bibliotekar, rukovodilac općeobrazovne, stručnoteorijske ili praktične nastave, odgajateq (zaposlenik u neposrednom odgojno-obrazovnom radu) VSS-VIIstepen 25. UZakonu o radnim odnosima i platama službenika organa uprave FBiH("Službene novine FBiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daqnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 157. 2) Za službenike visoke školske spreme: - federalni inspektor 7,00 - načelnik odjeljewa i načelnik centra 6,70 - šef odsjeka, šef centra, šef biroa, šef grupe i šef računovodstva 6,40 - stručni saradnik 6,00. VI. Dopustivost 26. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom su presude Vrhovnog suda, precizirane u izreci ove odluke, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporavane presude apelanti su primili u periodu od 18. januara 2008. godine do 27. februara 2008. godine, a sve apelacije su podnesene u periodu od 8. marta 2008. godine do 5. aprila 2008. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacije ispuwavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očito (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacije nisu dopustive. VII. Meritum 29. Apelanti osporavaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. Apelantkiwa G.J. navodi da su joj navedenim presudama povrijeđena i prava iz članaII/3k) i iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17 i 18 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daqnjem tekstu: Međunarodni pakt). 31. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Pravo na pravično suđenje 32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 33. U konkretnom slučaju predmetni postupci se odnose na isplatu novčanog potraživawa iz radnog odnosa, dakle na predmete građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da ispita da li su postupci pred sudom bili pravični onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovihsudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru žalbene nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 35. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za qudska prava iz koje proizilazi, takođe, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju da daju detaqne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da se pozabavi wima u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je osnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Van de r Hurkprotiv Holandije,presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 36. Ustavni sud podsjeća da je obaveza redovnih sudova da neposredno obezbijedi primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu članaII/6 Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj:Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, agencije, državni organi i posredna tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta, primjewivatće i poštivati qudska prava i temeqne slobode navedene u stavuII/2 Ustava Bosne i Hercegovine. 37. Ustavni sud zapaža da su apelanti profesori sredwih škola iz Cazina; da je zakqučen Kolektivni ugovor između Samostalnog sindikata radnika srednjeg obrazovawa Bosne i Hercegovine kao predstavnika zapolenih i Federalnog ministarstva obrazovawa, nauke, kulture i sporta/športa kao predstavnika poslodavca; da su apelanti pokrenuli parnične postupke protiv drugotuženih, svojih poslodavaca, sredwih škola, zato što im plate nisu isplaćivane u skladu s Kolektivnim ugovorom; da Kolektivnim ugovorom nije precizno propisana osnovica i visina koeficijenta, nego je stavom 2 člana 28 Kolektivnogugovora propisano da osnovicu i visinu koeficijenta svaka tri mjeseca utvrđuje Vlada kantona, s tim da, shodno stavu 1 člana 28 Kolektivnog ugovora, ta osnovica ne može da bude niža od 70% prosječne plate u FBiH. 38. Ustavni sud podsjeća da je u više navrata odlučivao o apelacijama koje su pokretale pitawa prava na pravično suđenje u postupcima u kojima su zaposleni tražili od svojih poslodavaca isplatu plate u skladu sa zakqučenim kolektivnim ugovorima. 39. Na primjer, Odlukom o dopustivosti i meritumuAP 2898/06od 6. marta 2007. godine (dostupna nanjebstranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba), Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.o.o. jer je, između ostalog, zakqučio da Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U ovom slučaju Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenih u oblasti šumarstva, prerade drveta i hartije u FBiH, nisu propisani koeficijenti, nego su propisani ugovorom o radu, tako da je finansijskim vještačenjem utvrđeno da zaposlenik tužilac nije primao platu obračunatu kao proizvod osnovne plate i koeficijenta složenosti. Dakle, u ovom slučaju nisu bili sporni elementi za obračun plate, odnosno potraživane razlike plata. Dalje, Odlukom o dopustivostiAP 2387/08od 14. septembra 2010. godine (dostupna nanjebstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelaciju JU OŠ "Olovo" iz Olova, podnesenu protiv odluka redovnih sudova zbog toga što je očito neosnovana. Naime, u ovom postupku zaposlena tužiteqka je tražila razliku primljene plate i plate koju propisuje Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovawa u FBiH. U ovom slučaju kolektivni ugovor u oblasti osnovnog obrazovawa propisuje platne razrede i koeficijente, tako da je tužiteqki dosuđena razlika između primljene plate i plate koja je propisana ovim Kolektivnim ugovorom. Dakle, i ovdje nisu bili sporni elementi za obračun plate, odnosno potraživane razlike plata. 40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud usvojio tužbene zahtjeve apelantkinje G.J. i ostalih apelanata u smislu člana 28 stav 3 Kolektivnog ugovora kojim je propisano da plate zaposlenima u sredwoj školi ne mogu da budu manje od plata službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Kako je na osnovu izvršenog finansijskog vještačewa utvrđeno da apelantkiwa G.J. i ostali apelanti u spornom periodu nisu primali novčana sredstva na ime plate, toplog obroka i regresa, u iznosima koji su propisani odredbama Kolektivnog ugovora odnosno odredbama Zakona o radnim odnosima, sud im je dosudio razliku navedenih potraživawa. 41. Suprotno stanovištu prvostepenog suda, Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud zakqučili su da, u situaciji kada Vlada nadležnog kantona nije donijela odluku o koeficijentima (budući da je osnovica odrediva, odnosno da ne može da bude niža od 70% prosječne plate u FBiH), apelantkiwa G.J. i ostali apelanti mogli su da dokazuju da su primali manje u odnosu na službenike organa uprave, a da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je prihvatio nalaz finansijskog vještaka koji je dosuđenu razliku utvrdio u smislu odredbe člana 157 Zakona o radnim odnosima. Dakle, navedena razlika je izračunata kombinovanjem odredbi Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, što je potpuno pogrešno, pogotovo zbog činjenice da u situaciji kada Vlada Unsko-sanskog kantona nije utvrdila osnovicu za obračun plate za ranike u srednjem obrazovanju niti je utvrdila koeficijente, sud ne može u parničnom postupku svojim odlukama da "preuzima normativnu djelatnost", već samo može da primjenjuje normativna akta koja su donesena i koja su na snazi. Vrhovni sud je istakao da, kako je tužbeni zahtjev baziran na Kolektivnom ugovoru, tako sud, shodno principu dispozicije stranaka iz člana 7 stav 1 ZPP-a, koji propisuje da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, nije niti mogao da postupi drugačije. 42. S obzirom da su predmet ispitivawa (u konkretnom slučaju) obrazložewa iz osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud prevashodno ističe da se radi o parničnom postupku, odnosno da je postupak regulisan odredbama ZPP-a koji, prije svega, propisuje:Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odnosno, svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.Dakle, parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je dosudio razliku plata, međutim raspolagao je, izmeđuostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plate izračunao tako što je "uzeo" koeficijent iz Zakona o radnim odnosima, koji je množio sa 70% prosječne plate u Federaciji BiH. Upravo obrazložewa Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obavezu stranaka da potraživawa iznesena u tužbenom zahtjevu moraju da potkrijepe dokazima, a da prvostepeni sud zasniva odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebepreuzima normativnu djelatnost, a to nikako nije niti smije da bude u nadležnosti suda. 43. U vezi s navodima ostalih apelanata o održavanju glavne rasprave, Ustavni sud ukazuje na argumentovano obrazloženje Vrhovnog suda da je zakazivanje glavne rasprave regulisano odredbom člana 217 stav (2) ZPP-a, koji propisuje. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivawa činjeničnog stawa potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povredeodredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.Budući da drugotužena u žalbi nije predlagala nove dokaze, niti je Kantonalni sud svoju odluku zasnivao na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, Kantonalni sud nije postupio suprotno navedenoj odredbi. 44. Dalje, u vezi s navodima apelantkinje G.J. da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe, Ustavni sud primjećuje da je drugotužena izjavila žalbu zbog svih žalbenihrazloga pri tome ukazujući, kako na propuste prvostepenog suda prilikom određivawa vještačewa, tako i na propuste suda prilikom utvrđivawa činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud, suprotno tvrdwama apelantkinje G.J., ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je Kantonalni sud u ovom segmentu postupao mimo navoda žalbe, odnosno da je prekoračio ovlašćewa koja mu pripadaju shodno odredbama ZPP-a. 45. Dalje, Ustavi sud će se očitovati o pitanju da li su apelanti bili lišeni mogućnosti, zbog toga što nadležni or- gan nije propisao koeficijente, da u parničnom postupku eventualno ostvare svoj zahtjev tj. da im se isplati razlika plate koju su u smislu Kolektivnog ugovora nesumwivo imali pravo da potražuju. 46. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumuAP 1646/06od 3. aprila 2008. godine, te Odluku o dopustivosti i meritumuAP 2587/05od 23. maja 2007. godine (dostupna nanjebstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U prvoj odluci (AP 1646/06) Ustavni sud je zakqučio da je apelant proizvoqnom i pogrešnom primjenom procesnog zakona lišen naknade za korišćenje godišnjeg odmora (regresa) iako je pravni osnov regulisan Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji, a visina utvrđena Opštim kolektivnim ugovorom koji se, kao opšti propis, u nedostatku propisalex specialisprimjenjuje i na apelanta. U drugoj odluci (AP 2587/05) Ustavni sud je zakqučio da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji regulišu visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres bez obzira na to što je osnova za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisano u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Zakonom o radu propisana mogućnost utvrđivawa visine plata Kolektivnim ugovorom, koji je u konkretnom slučaju zakqučen i koji, između ostalog, propisuje da osnovicu i koeficijent utvrđuje nadležni organ, a da ovako utvrđene plate zaposlenih u sredwim školama ne mogu da budu manje od plata službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.U konkretnom slučaju, i ako se uzme da je osnovica za obračun plate u smislu Kolektivnog ugovora određena tako da ne može da bude mawa od 70% prosječne plate u Federaciji BiH, nadležni organ nije utvrdio koeficijent, tj. nedostaje jedan od elemenata za obračun plate, odnosno razlike plate koja se potražuje. Ustavni sud nalazi da navedeno predstavlja propust javnih vlasti i poslodavca da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može da konstatuje da je prvostepeni sud mogao da postupa na način na koji je postupao, tj. da on kao nezavisni organ ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može da vodi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plate od zaposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od zaposlenih u organima uprave. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kog bi neko mogao da ostvari svoja prava pa ga taj nedostatak u tome sprečava. Stoga u ovom slučaju ne može ni da se primijeni praksa Ustavnog suda iz odlukaAP 1646/06iAP 2587/05. 48. U dopuni apelacije od 18. septembra 2009. godine apelantkiwa G.J. ističe da Kantonalni sud, donoseći osporavanu odluku, nije bio nepristrasan i nezavisan od izvršnih organa. U pogledu ovih navoda Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te samo iznimno može da se prihvati dopuna apelacije podnesena van toga roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stawa i osporenih odluka, Ustavni sud ne može da se upušta u razmatranje ovih navoda apelantkinje G.J. 49. U skladu s navedenim,ausmisluiznesenihprincipa, Ustavni sud nalazi da su presude Kantonalnog i Vrhovnog suda argumentovane, bez elemenata proizvoqnosti, tj. da su Kantonalni i Vrhovni sud dali argumentovane razloge za svoje odlučenje. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da nisu osnovani navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije 50. Iz apelacije proizilazi da apelantkiwa G.J. ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje iz članaII/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 51. Povredu ovog prava apelantkiwa G.J. vidi u činjenici da je predsjednik Kantonalnog suda podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28 Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom brojU 16/05odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoki sudski i tužilački savjet BiH izrekao disciplinsku mjeru - javnu opomenu. Na osnovu ove činjenice apelantkiwa zakqučuje da je Kantonalni sud bio na strani tužene. Dalje, apelantkiwa G.J. ističe da je Kantonalni sud zaposlenim u osnovnom obrazovanju dosuđivao razliku plata. 52. Shodno pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne obezbjeđuje nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već na diskriminaciju prema ovom članu može da se pozove samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršewa nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14 Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" garantovanog prava (vidi Evropski sud,Karlheinz Schmidt protiv Wemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). 53. Dalje, Ustavni sud zapaža da, shodno praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživawa prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud,Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tom je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud,Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). 54. Ustavni sud nalazi da apelantkiwa G.J. navodi da je Kantonalni sud, odlučujući otužbama zaposlenih iz osnovnog obrazovawa, dosuđivao razliku plata. Međutim, Ustavni sud nalazi da apelantkiwa G.J. ne nudi dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druga lica. Naime, imajući u vidu da se na radne sporove zaposlenih u osnovnom obrazovanju primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovawa u FBiH koji na drugačiji način reguliše plate i naknade zaposlenika, Ustavni sud nalazi da su navodi apelacije u ovom dijelu u cijelosti paušalni, a kao takvi i neosnovani. 55. Dalje, Ustavni sud smatra da okolnost da je predsjednik Kantonalnog suda u Bihaću podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28 Kolektivnog ugovora ne značiapriorida je postupanje Kantonalnog suda u predmetu apelantkinje G.J. bilo diskriminišuće. Iz stawa spisa proizilazi da taj zahtjev nije imao nikakvih direktnih posljedica na konkretni predmet, a budući da je Ustavni sud već zakqučio da su navodi apelantkinje G.J. o kršenju prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani, to su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije, neosnovani. Ostali navodi 56. Apelantkiwa G.J. se žali da je diskriminisana u vezi s pravom iz člana 7 Međunarodnog pakta (uživanje povoqnih uslova rada) pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi, Ustavni sud takve navode smatra neosnovanim, te konstatuje da u tom pravcu ne treba da daje detaqnije obrazloženje. 57. U odnosu na navode apelantkinje da su joj povrijeđena prava iz člana 17 (zabrana zloupotrebe prava) i člana 18 (granice korišćewa ograničewa prava) Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da su ovi članovi Evropske konvencije opšteg karaktera i ne pružaju neko posebno pravo na čiju povredu može da se žali pojedinac i, stoga, apelantkiwa G.J. ne može da tvrdi da je žrtva povrede ovih prava. Stoga Ustavni sud nalazi da je ispitivanje povrede ovih prava bespredmetno. VIII. Zakqučak 58. Ustavni sud nalazi da osporavanim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanata, budući da su sudovi dali argumentovano obrazloženje da odredba Kolektivnog ugovora nije mogla da se tumači tako da se za obračun plate kombinuju odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, odnosno kada apelanti, zbog toga što javne vlasti i poslodavci nisu donijeli odluku o visini koeficijenata za obračun plata, nisu bili uskraćeni da u predmetnom postupku ostvaruju svoj zahtjev, ali drugim sredstvima u odnosu na ona koja su koristili. Takođe, kada nisu osnovani navodi apelanata da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe, kao niti navodi u vezi s održavanjem glavne rasprave pred Kantonalnim sudom. 59. U odnosu na apelantkinju G.J. Ustavni sud zakqučuje da nisu osnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz članaII/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer nije ponudila dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druga lica. Takođe, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantkiwino pravo iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 7 Međunarodnog pakta, budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi. U vezi s navodima apelantkinje o povredi njenih prava iz čl. 17 i 18 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da su navedeni članovi Evropske konvencije opšteg karaktera i da ne pružaju neko posebno pravo na čiju povredu može da se žali pojedinac. 60. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. U skladu s članomVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 780/08,rješavajući apelacijuGordane Jušić, Ibrahima Bašagića,Hamdije Salkića, Aide Kapić i Marinka Šipke,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbijaju se kao neosnovane apelacije: Gordane Jušić,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-910/05 od 15. novembra 2006. godine; Ibrahima Bašagića,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000131. od 31. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-550/05 od 9. novembra 2006. godine; Hamdije Salkića,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-564/05 od 15. novembra 2006. godine; i Aide Kapić i Marinka Šipke,podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-368/05 od 15. novembra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordana Jušić, Ibrahim Bašagić, Hamdija Salkić, Aida Kapić i Marinko Šipka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, odnosno Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnijeli su u periodu od 8. marta 2008. godine do 5. aprila 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. decembra 2007. godine, broj 070-0-Rev-07-000131 od 31. januara 2008. godine, broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. januara 2008. godine i broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. januara 2008. godine i presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-910/05 od 15. novembra 2006. godine, broj Rsž-550/05 od 9. novembra 2006. godine, broj Rsž-564/05 od 15. novembra 2006. godine i broj Rsž-368/05 od 15. novembra 2006. godine. 2. Apelantica G.J. je dostavila dopune apelacije 18. septembra 2009. godine i 2. marta 2010. godine. 3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 780/08, AP 1040/08, AP 1042/08 i AP 1071/08, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 780/08. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog pravobraniteljstva Bihać, te JU "Gimnazije" Cazin, JU "I. srednja škola" Cazin i JU "II. srednja škola" Cazin u periodu od 18. marta 2008. godine do 5. novembra 2010. godine Ustavni sud je zatražio da dostave odgovore na predmetne apelacije. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni, odnosno proslijeđeni podnositeljima apelacija u periodu od 30. maja 2008. godine do 19. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su pokrenuli parnične postupke protiv Unsko-sanskog kantona Bihać, kao prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU "Gimnazija" Cazin, JU "II. srednja škola" Cazin i "I. srednja škola" Cazin kao drugotuženih (u daljnjem tekstu: drugotužene) radi isplate razlike plaća, naknada za topli obrok i regresa u smislu Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), jer im je navedeno isplaćivano u manjem iznosu. 8. Presudama Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-854/03 od 24. juna 2005. godine, broj RS-437/01 od 25. aprila 2005. godine, broj RS-701/03 od 29. aprila 2005. godine i broj RS-596/03 od 3. februara 2005. godine, obavezane su drugotužene da apelantima isplate novčane iznose na ime naknada plaća, toplog obroka i regresa sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknade troškove parničnog postupka, sve precizirano u izrekama presuda. U odnosu na prvotuženog, Općinski sud je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan. 9. U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo kako je utvrdio da su apelanti uposlenici drugotuženih koji im nisu vršili obračun plaća u skladu s članom 28. Kolektivnog ugovora, što su bile obavezne. Naime, u skladu s članom 28. stav 3. Kolektivnog ugovora, plaće uposlenim u srednjoj školi ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 poslova, kojima su plaće utvrđene u smislu člana 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). Općinski sud je istaknuo da je na osnovu izvršenog finansijskog vještačenja, kojega je u cijelosti prihvatio, utvrdio kako su apelanti u spornom periodu primali novčana sredstva na ime plaće, toplog obroka i regresa, međutim ne u onom iznosu koji je propisan odredbama Kolektivnog ugovora, odnosno odredbama Zakona o radnim odnosima. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je udovoljio tužbenim zahtjevima apelanata. 10. Odlučujući o žalbama drugotuženih, Kantonalni sud donio je presude broj Rsž-910/05 od 15. novembra 2006. godine, broj Rsž-550/05 od 9. novembra 2006. godine, broj Rsž-564/05 od 15. novembra 2006. godine i broj Rsž-368/05 od 15. novembra 2006. godine, kojima je djelomično uvažio žalbe, prvostepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plaća i troškova postupka odbio, dosudio kamate na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa, te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je žalbe drugotuženih odbio kao neosnovane i prvostepene presude potvrdio. Obrazlažući presude, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. da je pogrešno tumačio odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, kada je primijenio koeficijent iz Zakona o radnim odnosima koji se ne može primijeniti na uposlenike u obrazovanju, na koje se primjenjuju odredbe Zakona o radu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da je njihova plaća za utuženi period isplaćena u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste složenosti poslova. 11. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je donio presude broj 070-0-Rev-07-000031 od 6. decembra 2007. godine, broj 070-0-Rev-07-000131 od 31. januara 2008. godine, broj 070-0-Rev-07-000132 od 22. januara 2008. godine i broj 070-0-Rev-07-000163 od 31. januara 2008. godine kojim je revizije odbio kao neosnovane. Odgovarajući na revizijske navode, Vrhovni sud je istaknuo da je neosnovan prigovor u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno tumačenja odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora, kod činjenice da Vlada Unsko-sanskog kantona nije utvrdila osnovicu za obračun plaće za djelatnike u srednjem obrazovanju niti je utvrdila koeficijente, a sud ne može u parničnom postupku svojim odlukama "preuzimati normativnu djelatnost", već samo može primjenjivati normativne akte koji su doneseni i koji su na snazi. Nadalje, da pogotovo to nije moguće činiti na način kako je činio prvostepeni sud, kombinirajući pojedine odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, tako da osnovicu uzima iz Kolektivnog ugovora, a koeficijent iz Zakona o radnim odnosima. 12. Vrhovni sud je istaknuo: "Pri tome, ovaj sud još primjećuje da se u konkretnom predmetu nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima kako je utvrdio vještak financijske struke prema uputama prvostupanjskog suda uspoređujući visinu plaće tužitelja u spornom razdoblju s plaćama službenika federalnih organa uprave umjesto da je primjenom članka 28. stavak 3. Kolektivnog ugovora usporedio plaću tužitelja s plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Iz spisa nije sporno, to ne proizlazi iz raspravnog zapisnika, da tužitelji ovaj dokaz nisu predložili, a prema načelu dispozicije stranaka iz članka 7. stavak 1. ZPP-a na strankama je dužnost iznošenja svih činjenica na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i izvođenje dokaza". 13. Dalje, očitujući se na navode u vezi s nemogućnošću izjašnjavanja pred sudom, jer Kantonalni sud nije održao glavnu raspravu, Vrhovni sud je istaknuo kako ovi navodi nisu osnovani, budući da drugotužene u žalbi nisu predlagale nove dokaze, da Kantonalni sud svoju odluku nije zasnivao na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, te da u smislu člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije bilo zakonskog osnova za zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelantica G.J. ističe da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica G.J. ističe da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, tj. da je pravilno tumačio član 27. i član 28. Kolektivnog ugovora. Dalje, apelantica G.J. smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe pa je tako prekoračio svoje ovlasti, te se na taj način stavio u ulogu punomoćnika drugotužene u čemu vidi povredu svog prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje. Apelantica G.J. smatra da je Kantonalni sud, na njezinu štetu, bio na strani drugotužene što je protivno zabrani diskriminacije, ograničavajući je, na taj način, da ostvari minimum zagarantirane plaće. Naime, predsjednik Kantonalnog suda podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom broj U 16/05od 31. marta 2006. godine odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH izreklo disciplinsku mjeru-javnu opomenu. Dalje, apelantica G.J. navodi da je dovedena u nejednak položaj u odnosu na uposlenike osnovnih škola u Unsko-sanskom kantonu, kojima su općinski i kantonalni sudovi na području Unsko-sanskog kantona dosudili isplatu neisplaćenih plaća. U sličnim predmetima Kantonalni sud je potvrđivao prvostepene presude u kojima je dosuđena razlika plaće i apelantica G.J. u tome vidi povredu prava na uživanje pravičnih uvjeta rada garantiranih članom 7. Međunarodnog pakta, odnosno osiguranja pravične plaće i jednake nagrade za rad jednake vrijednosti. Apelantica G.J. smatra da je lišena naknade pravilno obračunate razlike plaća, a da lišavanje nije bilo u javnom interesu u čemu vidi povredu prava na neometano uživanje imovine. 15. U dopuni apelacije od 18. septembra 2009. godine apelantica G.J. ističe da Kantonalni sud, donoseći ovakvu odluku, nije bio nepristran i neovisan od izvršnih organa budući da je ustao u zaštitu zakonodavne i izvršne vlasti, te ponavlja navode iznesene u apelaciji, a uz dopunu apelacije je dostavila Presudu Kantonalnog suda broj RSŽ-631/04 od 27. septembra 2005. godine. Ovom presudom je, između ostalog, potvrđena presuda prvostepenog suda koji je obavezao JU Osnovnu školu "Skokovi" Cazin da tužitelju, nastavniku, nakon izvršenog vještačenja, između ostalog, isplati iznos na ime naknade plaća u skladu s Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja i podacima o iznosima prosječnih plaća u Federaciji. 16. U dopuni apelacije od 2. marta 2010. godine, apelantica G.J., također, ponavlja navode iz apelacije, te ukazuje na Odluku Ustavnog suda brojAP 1646/06od 3. aprila 2008. godine iz koje slijedi "postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to što apelant nije dostavio dokaze na temelju kojih bi mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, iako takav stav ne odgovara stanju spisa predmeta, niti korespondira s ovlastima koje drugostupanjski sud ima sukladno procesnom zakonu". 17. Ostali apelanti ističu da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenoga prava ostali apelanti nalaze u postupanju Kantonalnog suda koji nije imao zakonskog osnova za donošenje svoje odluke koja je isključivo donesena zbog toga što bi potvrđivanjem prvostepene presude došla u pitanje finansijsko-materijalna opstojnost tužene i budžeta Unsko-sanskog kantona, odnosno da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda nezakonite i da predstavljaju političke odluke. U prilog ovoj tvrdnji ostali su apelanti dostavili Sporazum o zajedničkoj suglasnosti o utvrđivanju disciplinske odgovornosti između disciplinskog tužitelja Ureda disciplinskog tužitelja VSTV-a BiH i predsjednika Kantonalnog suda, kojem je izrečena disciplinska mjera, javna opomena, zbog podnošenja zahtjeva Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora (ovaj zahtjev je obrazložio tako što je naveo da će budžet Unsko-sanskog kantona biti opterećen s oko 50.000.000,00 KM duga). Dalje, ostali apelanti ističu da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, a da im nije dao mogućnost da se izjasne pred sudom, odnosno da je Kantonalni sud bio dužan da održi glavnu raspravu, budući da je tužbeni zahtjev odbio. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud i Kantonalni sud smatraju da njihovim odlukama nisu povrijeđena prava apelantice G.J. i ostalih apelanata, te da su njihovi navodi neosnovani. 19. Općinski sud je naveo hronologiju postupanja u predmetu. 20. Drugotužena, JU "I. srednja škola" Cazin je istaknula da su apelantima plaće obračunate prema utvrđenoj visini i finansijskom planu budžetskog korisnika, da je obračun i isplata vršena prema osnovici i na način koji su utvrdili kantonalni organi, tako da razlika koja je bila tražena tužbenim zahtjevima nije bila predviđena budžetom, te s tim u vezi da nije mogla vršiti obračun plaća prema Kolektivnom ugovoru. 21. Drugotužena, JU "Gimnazija" Cazin je navela da presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava apelantice G.J. V. Relevantni propisi 22. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: Član 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 217. (1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Član 221. Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. 23. UZakonu o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase: Član 68. Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 69. Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 24. UKolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" broj 51/00) relevantne odredbe glase: Član 28. Osnovica za obračun plaća je najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog kolektivnog ugovora. Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za financije i ministra obrazovanja i sindikata. Plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Član 30. Složenost poslova određenog radnog mjesta utvrđuje se platnim razredom za koji se u skladu sa članom 28. ovog kolektivnog ugovora, posebno utvrđuje keoficijent složenosti. Platni razredi u srednjim školama su: IV. Poslovi visoke stručne spreme: 8. Profesor-nastavnik, odgajatelj, pedagog-psiholog, biblio- tekar, rukovodilac općeobrazovne, stručnoteorijske ili praktične nastave, odgajatelj (zaposlenik u neposrednom odgojno-obrazovnom radu) VSS-VII stepen. 25. UZakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH("Službene novine FBiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase: Član 1. Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Član 157. 2) Za službenike visoke školske spreme: - federalni inspektor 7,00 - načelnik odjeljenja i načelnik centra 6,70 - šef odsjeka, šef centra, šef biroa, šef grupe i šef računovodstva 6,40 - stručni saradnik 6,00. VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su presude Vrhovnog suda, precizirane u izreci ove odluke, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijane su presude apelanti primili u periodu od 18. januara 2008. godine do 27. februara 2008. godine, a sve apelacije su podnesene u periodu od 8. marta 2008. godine do 5. aprila 2008. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očito (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. VII. Meritum 29. Apelanti pobijaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Apelantica G.J. navodi da su joj navedenim presudama povrijeđena i prava iz člana II/3.k) i iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). 31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Pravo na pravično suđenje 32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 33. U konkretnom slučaju predmetni postupci se odnose na isplatu novčanog potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmete građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati jesu li postupci pred sudom bili pravični onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru žalbene nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 35. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju da daju detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti njima u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je osnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnome, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 36. Ustavni sud podsjeća da je obaveza redovnih sudova da neposredno osigura primjenu prava i sloboda sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, posmatrajući ih kao ustavne odredbe - iznad svakog zakona. U prilog ovakvom stavu Ustavni sud podsjeća na odredbu člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj:Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 37. Ustavni sud opaža da su apelanti profesori srednjih škola iz Cazina; da je zaključen Kolektivni ugovor između Samostalnog sindikata djelatnika srednjeg obrazovanja Bosne i Hercegovine kao predstavnika uposlenika i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta/športa kao predstavnika poslodavca; da su apelanti pokrenuli parnične postupke protiv drugotuženih, svojih poslodavaca, srednjih škola, zato što im plaće nisu isplaćivane u skladu s Kolektivnim ugovorom; da Kolektivnim ugovorom nije precizno propisana osnovica i visina koeficijenta, nego je stavom 2. člana 28. Kolektivnog ugovora propisano da osnovicu i visinu koeficijenta svaka tri mjeseca utvrđuje Vlada kantona, s tim da, prema stavu 1. člana 28. Kolektivnog ugovora, ta osnovica ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH. 38. Ustavni sud podsjeća da je u više navrata odlučivao o apelacijama koje su pokretale pitanja prava na pravično suđenje u postupcima u kojima su uposlenici tražili od svojih poslodavaca isplatu plaće u skladu sa zaključenim kolektivnim ugovorima. 39. Na primjer, Odlukom o dopustivosti i meritumuAP 2898/06od 6. marta 2007. godine (dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Industrijskog preduzeća "Krivaja" d.o.o. jer je, između ostalog, zaključio da Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000536 od 6. juna 2006. godine nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U ovom slučaju Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenih u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH, nisu propisani koeficijenti, nego su propisani ugovorom o radu, tako da je finansijskim vještačenjem utvrđeno da uposlenik tužitelj nije primao plaću obračunatu kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Dakle, u ovom slučaju nisu bili sporni elementi za obračun plaće, odnosno potraživane razlike plaća. Dalje, Odlukom o dopustivostiAP 2387/08od 14. septembra 2010. godine (dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu apelaciju JU OŠ "Olovo" iz Olova, podnesenu protiv odluka redovnih sudova zbog toga što je očito neosnovana. Naime, u ovom postupku uposlenica tužiteljica je tražila razliku primljene plaće i plaće koju propisuje Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH. U ovom slučaju kolektivni ugovor u oblasti osnovnog obrazovanja propisuje platne razrede i koeficijente, tako da je tužiteljici dosuđena razlika između primljene plaće i plaće propisane ovim Kolektivnim ugovorom. Dakle, i ovdje nisu bili sporni elementi za obračun plaće, odnosno potraživane razlike plaća. 40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud usvojio tužbene zahtjeve apelantice G.J. i ostalih apelanata u smislu člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da plaće uposlenima u srednjoj školi ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Kako je na osnovu izvršenog finansijskog vještačenja utvrđeno da apelantica G.J. i ostali apelanti u spornom periodu nisu primali novčana sredstva na ime plaće, toplog obroka i regresa, u iznosima koji su propisani odredbama Kolektivnog ugovora odnosno odredbama Zakona o radnim odnosima, sud im je dosudio razliku navedenih potraživanja. 41. Suprotno stajalištu prvostepenog suda, Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud zaključili su da, u situaciji kada Vlada nadležnog kantona nije donijela odluku o koeficijentima (budući da je osnovica odrediva, odnosno da ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH), apelantica G.J. i ostali apelanti mogli su dokazivati da su primali manje u odnosu na službenike organa uprave, a da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je prihvatio nalaz finansijskog vještaka koji je dosuđenu razliku utvrdio u smislu odredbe člana 157. Zakona o radnim odnosima. Dakle, navedena razlika je izračunata kombiniranjem odredbi Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, što je potpuno pogrešno, pogotovo zbog činjenice da u situaciji kada Vlada Unsko-sanskog kantona nije utvrdila osnovicu za obračun plaće za djelatnike u srednjem obrazovanju niti je utvrdila koeficijente, sud ne može u parničnom postupku svojim odlukama "preuzimati normativnu djelatnost", već samo može primjenjivati normativna akta koja su donesena i koja su na snazi. Vrhovni sud je istaknuo da, kako je tužbeni zahtjev baziran na Kolektivnom ugovoru, tako sud, prema načelu dispozicije stranaka iz člana 7. stav 1. ZPP-a, koji propisuje da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, nije niti mogao postupiti drugačije. 42. S obzirom da su predmet ispitivanja (u konkretnom slučaju) obrazloženja iz osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud prvenstveno ističe da se radi o parničnom postupku, odnosno da je postupak reguliran odredbama ZPP-a koji, prije svega, propisuje:Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odnosno,svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Dakle, parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je dosudio razliku plaća, međutim raspolagao je, između ostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plaće izračunao tako što je "uzeo" koeficijent iz Zakona o radnim odnosima, koji je množio sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Upravo obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obavezu stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da prvostepeni sud temelji odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebe preuzima normativnu djelatnost, a to nikako nije niti smije biti u nadležnosti suda. 43. U vezi s navodima ostalih apelanata o održavanju glavne rasprave, Ustavni sud ukazuje na argumentirano obrazloženje Vrhovnog suda da je zakazivanje glavne rasprave regulirano odredbom člana 217. stav (2) ZPP-a, koji propisujeDrugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom.Budući da drugotužena u žalbi nije predlagala nove dokaze, niti je Kantonalni sud svoju odluku temeljio na drugačijem činjeničnom stanju od onoga koje je utvrdio prvostepeni sud, Kantonalni sud nije postupio suprotno navedenoj odredbi. 44. Dalje, u vezi s navodima apelantice G.J. da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe, Ustavni sud primjećuje da je drugotužena izjavila žalbu zbog svih žalbenih razloga pri tome ukazujući, kako na propuste prvostepenog suda prilikom određivanja vještačenja, tako i na propuste suda prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Stoga Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelantice G.J., ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je Kantonalni sud u ovom segmentu postupao mimo navoda žalbe, odnosno da je prekoračio ovlasti koje mu pripadaju prema odredbama ZPP-a. 45. Dalje, Ustavi sud će se očitovati o pitanju jesu li apelanti bili lišeni mogućnosti, zbog toga što nadležni organ nije propisao koeficijente, da u parničnom postupku eventualno ostvare svoj zahtjev tj. da im se isplati razlika plaće koju su u smislu Kolektivnog ugovora nesumnjivo imali pravo potraživati. 46. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumuAP 1646/06od 3. aprila 2008. godine, te Odluku o dopustivosti i meritumuAP 2587/05od 23. maja 2007. godine (dostupna na njeb stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U prvoj odluci (AP 1646/06) Ustavni sud je zaključio da je apelant proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog zakona lišen naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iako je pravni osnov reguliran Zakonom o sudskoj i tužiteljskoj funkciji, a visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom koji se, kao opći propis, u nedostatku propisalex specialisprimjenjuje i na apelanta. U drugoj odluci (AP 2587/05) Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovoga prava na regres bez obzira na to što je osnova za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisano u Zakonu o sudskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Zakonom o radu propisana mogućnost utvrđivanja visine plaća Kolektivnim ugovorom, koji je u konkretnom slučaju zaključen i koji, između ostalog, propisuje da osnovicu i koeficijent utvrđuje nadležni organ, a da ovako utvrđene plaće uposlenih u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.U konkretnom slučaju, i ako se uzme da je osnovica za obračun plaće u smislu Kolektivnog ugovora određena tako da ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, nadležni organ nije utvrdio koeficijent, tj. nedostaje jedan od elemenata za obračun plaće, odnosno razlike plaće koja se potražuje. Ustavni sud nalazi da navedeno predstavlja propust javnih vlasti i poslodavca da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može konstatirati da je prvostepeni sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj. da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni or- gan nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava pa ga taj nedostatak u tome sprečava. Stoga se u ovom slučaju ne može ni primijeniti praksa Ustavnog suda iz odlukaAP 1646/06iAP 2587/05. 48. U dopuni apelacije od 18. septembra 2009. godine apelantica G.J. ističe da Kantonalni sud, donoseći osporavanu odluku, nije bio nepristran i neovisan od izvršnih organa. U pogledu ovih navoda Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo iznimno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se ne može upustiti u razmatranje ovih navoda apelantice G.J. 49. U skladu s navedenim, a u smislu iznesenih načela, Ustavni sud nalazi da su presude Kantonalnog i Vrhovnog suda argumentirane, bez elemenata proizvoljnosti, tj. da su Kantonalni i Vrhovni sud dali argumentirane razloge za svoje odlučenje. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da nisu osnovani navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije 50. Iz apelacije proizlazi da apelantica G.J. ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 51. Povredu ovog prava apelantica G.J. vidi u činjenici da je predsjednik Kantonalnog suda podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom brojU 16/05odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH izreklo disciplinsku mjeru - javnu opomenu. Na osnovu ove činjenice apelantica zaključuje da je Kantonalni sud bio na strani tužene. Dalje, apelantica G.J. ističe da je Kantonalni sud uposlenim u osnovnom obrazovanju dosuđivao razliku plaća. 52. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava neovisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već na diskriminaciju prema ovom članu može da se pozove samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). 53. Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud,Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud,Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). 54. Ustavni sud nalazi da apelantica G.J. navodi da je Kantonalni sud, odlučujući o tužbama uposlenih iz osnovnog obrazovanja, dosuđivao razliku plaća. Međutim, Ustavni sud nalazi da apelantica G.J. ne nudi dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druge osobe. Naime, imajući u vidu da se na radne sporove uposlenih u osnovnom obrazovanju primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH koji na drugačiji način regulira plaće i naknade uposlenika, Ustavni sud nalazi da su navodi apelacije u ovom dijelu u cijelosti paušalni, a kao takvi i neosnovani. 55. Dalje, Ustavni sud smatra da okolnost da je predsjednik Kantonalnog suda u Bihaću podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora ne značiapriorida je postupanje Kantonalnog suda u predmetu apelantice G.J. bilo diskriminirajuće. Iz stanja spisa proizlazi da taj zahtjev nije imao nikakvih direktnih posljedica na konkretni predmet, a budući da je Ustavni sud već zaključio da su navodi apelantice G.J. o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani, to su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, neosnovani. Ostali navodi 56. Apelantica G.J. se žali da je diskriminirana u vezi s pravom iz člana 7. Međunarodnog pakta (uživanje povoljnih uvjeta rada) pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi, Ustavni sud takve navode smatra neosnovanim, te konstatira da u tom pravcu ne treba davati detaljnije obrazloženje. 57. U odnosu na navode apelantice da su joj povrijeđena prava iz člana 17. (zabrana zloupotrebe prava) i člana 18. (granice korištenja ograničenja prava) Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da su ovi članovi Evropske konvencije općeg karaktera i ne pružaju neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac i, stoga, apelantica G.J. ne može tvrditi da je žrtva povrede ovih prava. Stoga Ustavni sud nalazi da je ispitivanje povrede ovih prava bespredmetno. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud nalazi da pobijanim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanata, budući da su sudovi dali argumentirano obrazloženje da se odredba Kolektivnog ugovora nije mogla tumačiti tako da se za obračun plaće kombiniraju odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, odnosno kada apelanti, zbog toga što javne vlasti i poslodavci nisu donijeli odluku o visini koeficijenata za obračun plaća, nisu bili uskraćeni da u predmetnom postupku ostvaruju svoj zahtjev, ali drugim sredstvima u odnosu na ona koja su koristili. Također, kada nisu osnovani navodi apelanata da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe, kao niti navodi u vezi s održavanjem glavne rasprave pred Kantonalnim sudom. 59. U odnosu na apelanticu G.J. Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije ponudila dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druge osobe. Također, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantičino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta, budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi. U vezi s navodima apelantice o povredi njezinih prava iz čl. 17. i 18. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su navedeni članovi Evropske konvencije općeg karaktera i da ne pružaju neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac. 60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 783/08, rješavajući apelacijuDragomira Došenovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaDragomira Došenovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom koji je okončan Presudom tog suda broj Gž-3066/05 od 24. prosinca 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacijaDragomira Došenovića,podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž -3066/05 od 24. prosinca i Presude Općinskog suda broj Pr-681/03 od 17. ožujka 2005. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragomir Došenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva je 11. ožujka 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3066/05 od 24. prosinca 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-681/03 od 17. ožujka 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i sudionika u postupku Škole za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 20. ožujka 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 25. listopada 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid cio spis broj PR-681/03. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. ožujka 2008. godine, Općinski sud 14. travnja 2008. godine, a tužena 3. travnja 2008. godine. Općinski sud je 23. studenoga 2010. godine dostavio spis na uvid. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnositelju apelacije 28. travnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je Općinskom sudu 11. studenoga 2003. godine podnio tužbu radi poništenja odluke Upravnog odbora tužene od 24. rujna 2003. godine i naknade štete. Pripremna ročišta su održana 7. i 14. listopada 2004. godine, a ročišta za glavnu raspravu 9. i 17. veljače 2005. godine. 7. Presudom Općinskog suda broj PR-681/03 od 17. ožujka 2005. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi odluku Upravnog odbora tužene od 24. rujna 2003. godine, kao i sve radnje provedene po njoj, na temelju koje je Muhamed Sarvan (u daljnjem tekstu: izabrani kandidat) izabran i primljen u radni odnos. Također, odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se naknadi šteta na ime izgubljene zarade u visini jedne polovice prosječne plaće nastavnika sa završenim VII stupnjem stručne spreme u Kantonu Sarajevo u srednjim stručnim školama za razdoblje od 18. rujna 2003. godine do 30. lipnja 2004. godine u ukupnom iznosu od 2.445,20 eura ili protuvrijednosti od 4.782,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. studenoga 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenoga postupka u kojemu je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, te pribavio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke na okolnost visine izgubljene zarade, utvrdio da apelantov zahtjev nije utemeljen. Tijekom postupka sud je utvrdio da oba kandidata, apelant i izabrani kandidat, ispunjavaju uvjete iz natječaja, s tim da izabrani kandidat ima iskustvo u izvođenju nastave s djecom ometenom u razvoju, radeći povremeno kod tužene gdje je ostavio dobar utisak kao nastavnik i suradnik. U svezi s apelantovim navodima da izabrani kandidat ne ispunjava uvjete iz natječaja jer nema položenu pedagoško-andragošku skupinu predmeta, sud se u svome obrazloženju pozvao na odredbu članka 111. stavak 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o srednjoškolskom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 11/98 i 9/00; u daljnjem tekstu: Zakon), kojom je propisano da su nastavnici i stručni suradnici koji tijekom studija nisu završili pedagošku-andragošku skupinu predmeta, dužni tu skupinu položiti u roku od jedne godine od dana zasnivanja radnog odnosa. U svezi s navedenim, Općinski sud je istaknuo da izabrani kandidat kod tuženoga do sada nije zasnivao radni odnos na razdoblje dulje od godinu dana, te da ova činjenica, stoga, nije od presudnog značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. U konačnici, sud je zaključio da pribavljeni nalaz i mišljenje vještaka nije uzeo u obzir u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je apelantov zahtjev neutemeljen. 8. Apelant je protiv prvostupanjske presude 17. svibnja 2005. godine podnio priziv Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovome prizivu, donio Presudu broj Gž-3066/05 od 24. prosinca 2007. godine kojom je priziv odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio. 9. U svome obrazloženju Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenicu da oba kandidata ispunjavaju uvjet za nastavnika, pozivajući se na odredbu članka 103. stavak 1. Zakona, kojom je propisano da se nastavnim planom i programom, u ovisnosti o vrsti i tipu srednje škole, utvrđuje odgovarajuća stručna sprema profesora, nastavnika i stručnih suradnika u općeobrazovnoj, stručnoj, teorijskoj i praktičnoj nastavi. Kantonalni sud je dalje naveo da je Nastavnim planom i programom za lako mentalno retardirane učenike za zanimanje auto-lakirer, kao stručna sprema nastavnika predviđen, između ostalih, strojarski fakultet, te da je neprijeporno utvrđeno kako izabrani kandidat ima zvanje diplomiranog strojarskog inženjera. Kantonalni sud je, također, istaknuo kako je točno da je odlukom tužene izabran kandidat koji nema položenu pedagoško-andragošku skupinu predmeta. Međutim, ta činjenica sama po sebi nije predstavljala zakonsku smetnju da tužena izabere navedenoga kandidata, budući da je odredbom članka 111. stavak 7. Zakona propisano da su nastavnici i stručni suradnici koji nisu u tijeku studija završili pedagoško-andragošku skupinu predmeta tu skupinu obvezni položiti u roku od godinu dana od dana zasnivanja radnoga odnosa, a prvostupanjski sud je jasno obrazložio da izabrani kandidat nema navršenu godinu radnog staža. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da navedena činjenica nije uticala na zakonitost pobijane odluke. Kantonalni sud je našao da su neutemeljeni i apelantovi navodi istaknuti u prizivu, da je pogrešno utvrđena činjenica o iskustvu izabranoga kandidata u radu s djecom ometenom u razvoju, što, također, predstavlja daljnji uvjet iz objavljenog natječaja za prijem kandidata. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ova činjenica proizlazi iz same odluke tužene o izboru kandidata odnosno iz dopisa tužene upućenog apelantu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi kako mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Dalje ističe kako redoviti sudovi nisu u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 potpunosti utvrdili činjenično stanje niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant se žali i na duljinu trajanja postupka, jer je trajao dulje od četiri godine, iako je u pitanju radni spor koji je, prema odredbama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), žuran. Dalje, prema apelantovom mišljenju, sudovi su propustili razmotriti sve raspoložive dokaze odnosno predočene činjenice brižljivo i savjesno ocijeniti, te nisu utvrdili diskriminaciju koja je pobijanom odlukom tužene učinjena prema njemu, što je bila obveza sudova po službenoj dužnosti i na temelju tužbenoga zahtjeva. Apelant dalje navodi kako presude redovitih sudova nisu obrazložene, odnosno kako su donesene bez provedenoga dokaznog postupka i nisu pravno utemeljene. Također, apelant ističe kako su se sudovi "stavili na stranu tužene", čime je povrijeđen "princip jednakosti strana i nepristrasnosti sudova". b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud je u svome odgovoru na apelaciju istaknuo kako u cijelosti ostaje kod razloga datih u presudi koja se apelacijom pobija, te kako u postupku pred drugostupanjskim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Europskom konvencijom. Na apelantove navode kako je postupak pred Kantonalnim sudom trajao bezrazložno dugo, ovaj sud nije odgovorio. 12. Općinski sud je u svome odgovoru istaknuo kako je svoje mišljenje u svezi s predmetom već naveo u obrazloženju presude, te dodao da je apelacija u cijelosti neutemeljena i da ju treba odbiti. 13. Tužena je u svome odgovoru navela kako smatra da je apelacija neutemeljena jer joj manjkaju očevidni dokazi, koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju povredu ljudskih prava i sloboda. V. Relevantni propisi 14. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 15. UZakonu o izmjenama i dopunama Zakona o srednjoškolskom obrazovanju("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 11/98 i 9/00) relevantne odredbe glase: Članak 103. (3) Profesor diplomirani inženjer sa završenim VII stepenom stručne spreme mora imati položenu andragoško-pedagošku grupu predmeta na fakultetu nastavnog smjera. Članak 111. (7) Nastavnici i stručni saradnici koji nisu u toku studija završili pedagoško-andragošku grupu predmeta obavezni su istu položiti u roku od godinu dana od dana zasnivanja radnog odnosa. VI. Dopustivost 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-3066/05 od 24. prosinca 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 10. siječnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. ožujka 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija presude redovitih sudova jer smatra kako mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku 20. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 21. Potom, Europski sud je ukazao kako je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). 22. Iz dokaza priloženih uz apelaciju proizlazi kako je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom Općinskom sudu 11. studenoga 2003. godine. Općinski sud je o tužbi odlučio 17. ožujka 2005. godine, a Kantonalni sud je, po prizivu od 11. svibnja 2005. godine, presudu donio 24. prosinca 2007. godine. Iz navedenoga proizlazi da je dvostupanjski postupak trajao četiri godine i jedan mjesec. Ustavni sud primjećuje da su pred Općinskim sudom održana četiri ročišta, da je tijekom postupka izveden veliki broj dokaza, te da je prvostupanjska presuda donesena u roku od jedne godine i četiri mjeseca. Međutim, Kantonalni sud je po prizivu apelanta presudu donio u roku od dvije godine i osam mjeseci. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud opaža da je Kantonalni sud u postupku preispitivanja prvostupanjske presude utvrdio da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava te potvrdio prvostupanjsku presudu. Dakle, Kantonalni sud u postupku po prizivu nije utvrđivao nove činjenice, niti je provodio nove dokaze, odnosno ponovno izvodio već izvedene dokaze, niti je održao raspravu, što bi eventualno moglo biti opravdanje za duljinu trajanja konkretnog postupka. Kantonalni sud u svome odgovoru na apelaciju nije ponudio ništa na temelju čega bi se moglo zaključiti kako postoji opravdanje za ovako dugo trajanje postupka po apelantovome prizivu. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant svojim postupcima nije doprinio duljini trajanja ovog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra kako razdoblje od četiri godine i jedan mjesec za donošenje konačne meritorne odluke, odnosno dvije godine i osam mjeseci za donošenje odluke o prizivu, u predmetu koji je u suštini jednostavan, a pri tome je riječ o postupku koji je po samom zakonu žurne prirode, u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" u smislu standarda prava na pravično suđenje, za šta odgovornost snosi Kantonalni sud. 23. Ustavni sud zaključuje kako je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje 24. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se odnose, između ostaloga, na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnoga prava. U svezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda, prema kojoj nije zadaća toga suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Europski sud navodi kako u tome pravcu neće, u načelu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, osim ako je presuda domaćeg suda očevidno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,mutatis mutandis, Europski sud,Van Kuck protiv Njemačke, presuda od 12. lipnja 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvješća 2003-VII). 25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža kako su redoviti sudovi za svoje odluke dali razvidna, precizna i detaljna obrazloženja kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke tužene i naknadu na ime materijalne štete kao neutemeljen, iz kojih Ustavni sud zaključuje da je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 26. U svezi s apelantovim navodima kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud opaža kako apelant nije ponudio dokaze koji bi ukazivali da su sud ili konkretni sudac bili pristrani i u čemu se ta pristranost ogleda, osim što je paušalno istaknuo ovaj navod. Pored toga, Ustavni sud opaža kako ovaj prigovor apelant nije isticao pred redovitim sudovima koji bi se mogli izjasniti o njemu. Stoga ne postoje pretpostavke da Ustavni sud ispituje ove apelantove navode. 27. Ustavni sud zaključuje kako nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 28. U odnosu na apelantove navode, prema kojima su redoviti sudovi propustili razmotriti sve raspoložive dokaze odnosno predočene činjenice brižljivo i savjesno ocijeneti, pa nisu utvrdili diskriminaciju koja je pobijanom odlukom tužene učinjena prema njemu, "što je bila obveza sudova po službenoj dužnosti i na temelju tužbenog zahtjeva", Ustavni sud opaža kako apelant nije naveo u odnosu na koje pravo je navodno diskriminiran, niti je ponudio bilo koji dokaz iz kojega bi proistekla diskriminacija po bilo kojem osnovu, pa Ustavni sud nije u prilici razmotriti navedeni prigovor. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak, koji je u suštini jednostavan, ali po samom zakonu žurne naravi, meritorno okončan nakon četiri godine i jedan mjesec, pri čemu je Kantonalni sud o prizivu odlučio nakon dvije godine i osam mjeseci, a da apelant svojim postupcima nije doprinio duljini trajanja postupka. 30. S druge strane, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte toga prava kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali razvidna i detaljna obrazloženja iz kojih Ustavni sud zaključuje kako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te kada je apelant samo paušalno u apelaciji prigovorio kako o njegovim pravima nije odlučivao nepristran sud a da za to nije ponudio dokaze niti je to pitanje postavljao pred redovite sudove što je pretpostavka da se Ustavni sud bavi ispitivanjem ovih navoda. 31. Na temelju članka 61. st. 1. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 783/08, rješavajući apelacijuDragomira Došenovića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1. 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaDragomira Došenovića. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom koji je okončan Presudom tog suda broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Došenovića,podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž -3066/05 od 24. decembra i Presude Opštinskog suda broj Pr-681/03 od 17. marta 2005. godine u odnosu na ostale aspekte članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dragomir Došenović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 11. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), broj Pr-681/03 od 17. marta 2005. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskogsuda i učesnika u postupku Škole za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje (u daqnjem tekstu: tužena), zatraženo je 20. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda je 25. oktobra 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid cio spis broj PR-681/03. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. marta 2008. godine, Opštinski sud 14. aprila 2008. godine, a tužena 3. aprila 2008. godine. Opštinski sud je 23. novembra 2010. godine dostavio spis na uvid. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 28. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je Opštinskom sudu 11. novembra 2003. godine podnio tužbu radi poništewa odluke Upravnog odbora tužene od 24. septembra 2003. godine i naknade štete. Pripremna ročišta su održana 7. i 14. oktobra 2004. godine, a ročišta za glavnu raspravu 9. i 17. februara 2005. godine. 7. Presudom Opštinskog suda broj PR-681/03 od 17. marta 2005. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi odluku Upravnog odbora tužene od 24. septembra 2003. godine, kao i sve radnje koje su provedene po woj, na osnovu koje je Muhamed Sarvan (u daqnjem tekstu: izabrani kandidat) izabran iprimljen u radni odnos. Takođe, odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se naknadi šteta na ime izgubljene zarade u visini jedne polovine prosječne plate nastavnika sa završenimVII stepenom stručne spreme u Kantonu Sarajevo u sredwim stručnim školama za period od 18. septembra 2003. godine do 30. juna 2004. godine u ukupnom iznosu od 2.445,20 evra ili protivvrijednosti od 4.782,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. novembra 2003. godine, kao dana podnošewa tužbe, pa do isplate. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog postupka u kome je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, te pribavio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke na okolnost visine izgubljene zarade, utvrdio da apelantov zahtjev nije osnovan. Tokom postupka sud je utvrdio da oba kandidata, apelant i izabrani kandidat, ispuwavaju uslove iz konkursa, s tim da izabrani kandidat ima iskustvo u izvođenju nastave s djecom koja su ometena u razvoju, radeći povremeno kod tužene gdje je ostavio dobar utisak kao nastavnik i saradnik. U vezi s apelantovim navodima da izabrani kandidat ne ispuwava uslove iz konkursa jer nema položenu pedagoško-andragošku grupu predmeta, sud se u svom obrazloženju pozvao na odredbu člana 111 stav 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sredwoškolskom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 11/98 i 9/00; u daqnjem tekstu: Zakon), kojom je propisano da su nastavnici i stručni suradnici koji tokom studija nisu završili pedagošku-andragošku grupu predmeta, dužni da tu grupu polože u roku od jedne godine od dana zasnivawa radnog odnosa. U vezi s navedenim, Opštinski sud je istakao da izabrani kandidat kod tuženog do sada nije zasnivao radni odnos na period duži od godinu dana, te da ova činjenica, stoga, nije od presudnog značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Na kraju, sud je zakqučio da pribavljeni nalaz i mišljenje vještaka nije uzeo u obzir u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da je tokom postupka utvrđeno da je apelantov zahtjev neosnovan. 8. Apelant je protiv prvostepene presude 17. maja 2005. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. 9. U svom obrazloženju Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenicu da oba kandidata ispuwavaju uslov za nastavnika,pozivajući se na odredbu člana 103 stav 1 Zakona, kojom je propisano da se nastavnim planom i programom, u zavisnosti od vrste i tipa srednje škole, utvrđuje odgovarajuća stručna spremaprofesora, nastavnika i stručnih saradnika u opšteobrazovnoj, stručnoj, teorijskoj i praktičnoj nastavi. Kantonalni sud je dalje naveo da je Nastavnim planom i programom za lako mentalno retardirane učenike za zanimanje auto-lakirer, kao stručna sprema nastavnika predviđen, između ostalih, mašinski fakultet, te da je nesporno utvrđeno da izabrani kandidat ima zvanje diplomiranog mašinskog inženjera. Kantonalni sud je, takođe, istakao da je tačno da je odlukom tužene izabran kandidat koji nema položenu pedagoško-andragošku grupu predmeta. Međutim, ta činjenica sama po sebi nije predstavljala zakonsku smetnju da tužena izabere navedenog kandidata, budući da je odredbom člana 111 stav 7 Zakona propisano da su nastavnici i stručni saradnici koji nisu u toku studija završili pedagoško-andragošku grupu predmeta obavezni da tu grupu polože u roku od godinu dana od dana zasnivawa radnog odnosa, a prvostepeni sud je jasno obrazložio da izabrani kandidat nema navršenu godinu radnog staža. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zakqučak prvostepenog suda da navedena činjenica nije uticala na zakonitost osporene odluke. Kantonalni sud je našao da su neosnovani i apelantovi navodi istaknuti u žalbi, da je pogrešno utvrđena činjenica o iskustvu izabranog kandidata u radu s djecom koja su ometena u razvoju, što, takođe, predstavlja daqwi uslov iz objavljenog konkursa za prijem kandidata. Shodno mišljenju Kantonalnogsuda, ova činjenica proizilazi iz same odluke tužene o izborukandidata odnosno iz dopisa tužene upućenog apelantu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje ističe da redovni sudovi nisu u potpunosti utvrdili činjenično stanje niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant se žali i na dužinu trajawa postupka, jer je trajao duže od četiri godine, iako je u pitanju radni spor koji je, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku ("Službenenovine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daqnjem tekstu: ZPP), hitan. Dalje, shodno apelantovom mišljenju, sudovi su propustili da razmotre sve raspoložive dokaze odnosno da predočene činjenice brižqivo i savjesno ocijene, te nisu utvrdili diskriminaciju koja je osporenom odlukom tužene učinjena prema njemu, što je bila obaveza sudova po službenoj dužnosti i na osnovu tužbenog zahtjeva. Apelant dalje navodi da presude redovnih sudova nisu obrazložene, odnosno da su donesene bez provedenog dokaznog postupka i nisu pravno zasnovane. Takođe, apelant ističe da su se sudovi "stavili na stranu tužene", čime je povrijeđen "princip jednakosti strana i nepristrasnosti sudova". b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga koji su dati u presudi koja se apelacijom osporava, te da u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Na apelantove navode da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao bezrazložno dugo, ovaj sud nije odgovorio. 12. Opštinski sud je u svom odgovoru istakao da je svoje mišljenje u vezi s predmetom već naveo u obrazloženju presude, te dodao da je apelacija u cijelosti neosnovana i da ju treba odbiti. 13. Tužena je u svom odgovoru navela da smatra da je apelacija neosnovana jer joj mawkaju očigledni dokazi, koji sa dovoqnom jasnoćom pokazuju povredu qudskih prava i sloboda. V. Relevantni propisi 14. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 15. UZakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sredwoškolskom obrazovanju("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 11/98 i 9/00) relevantne odredbe glase: Član 103. (3) Profesor diplomirani inženjer sa završenimVII stepenom stručne spreme mora imati položenu andragoško-pedagošku grupu predmeta na fakultetu nastavnog smjera. Član 111. (7) Nastavnici i stručni saradnici koji nisu u toku studija završili pedagoško-andragošku grupu predmeta obavezni su istu položiti u roku od godinu dana od dana zasnivawa radnog odnosa. VI. Dopustivost 16. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava presude redovnih sudova jer smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku 20. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog sudaili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 21. Zatim, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). 22. Iz dokaza koji su priloženi uz apelaciju proizilazi da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom Opštinskom sudu 11. novembra 2003. godine. Opštinski sud je o tužbi odlučio 17. marta 2005. godine, a Kantonalni sud je, po žalbi od 11. maja 2005. godine, presudu donio 24. decembra 2007. godine. Iz navedenog proizilazi da je dvostepeni postupak trajao četiri godine i jedan mjesec. Ustavni sud primjećuje da su pred Opštinskim sudom održana četiri ročišta, da je tokom postupka izveden veliki broj dokaza, te da je prvostepena presuda donesena u roku od jedne godine i četiri mjeseca. Međutim, Kantonalni sud je po apelantovoj žalbi presudu donio u roku od dvije godine i osam mjeseci. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u postupku preispitivawa prvostepene presude utvrdio da je Opštinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava te potvrdio prvostepenu presudu. Dakle, Kantonalni sud u postupku po žalbi nije utvrđivao nove činjenice, niti je provodio nove dokaze, odnosno ponovo izvodio već izvedene dokaze, niti je održao raspravu, što bi eventualno moglo da bude opravdanje za dužinu trajawa konkretnog postupka. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio ništa na osnovu čega bi moglo da se zakquči da postoji opravdanje za ovako dugo trajanje postupka po apelantovoj žalbi. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajawa ovog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da period od četiri godine i jedan mjesec za donošenje konačne meritorne odluke, odnosno dvije godine i osam mjeseci za donošenje odluke o žalbi, u predmetu koji je u suštini jednostavan, a pri tom je riječ o postupku koji je po samom zakonu hitne prirode, u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev"razumnosti" u smislu standarda prava na pravično suđenje, za šta odgovornost snosi Kantonalni sud. 23. Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje 24. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se, između ostalog, na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda, shodno kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza koji su provedeni pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, osim ako je presuda domaćeg suda očigledno proizvoqna ili ako nije razumqivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,mutatis mutandis, Evropski sud,Van Kuc k protiv Wemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna, precizna i detaqna obrazložewa kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke tužene i naknadu na ime materijalne štete kao neosnovan, iz kojih Ustavni sud zakqučuje da je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 26. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristrasnim sudom, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio dokaze koji bi ukazivali da su sud ili konkretni sudija bili pristrasni i u čemu se ta pristrasnost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Pored toga, Ustavni sud zapaža da ovaj prigovor apelant nije isticao pred redovnim sudovima koji bi mogli da se izjasne o njemu. Stoga ne postoje pretpostavke da Ustavni sud ispituje ove apelantove navode. 27. Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 28. U odnosu na apelantove navode, shodno kojima su redovni sudovi propustili da razmotre sve raspoložive dokaze odnosno da predočene činjenicebrižqivo i savjesno ocijene pa nisu utvrdili diskriminaciju koja je osporenom odlukom tužene učinjena prema njemu, "što je bila obaveza sudova po službenoj dužnosti i na osnovu tužbenog zahtjeva", Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u odnosu na koje pravo je navodno diskriminisan, niti je ponudio bilo koji dokaz iz kog bi proistekla diskriminacija po bilo kom osnovu, pa Ustavni sud nije u prilici da razmotri navedeni prigovor. VIII. Zakqučak 29. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak, koji je u suštini jednostavan, ali po samom zakonu hitne prirode, meritorno okončan nakon četiri godine i jedan mjesec, pri čemu je Kantonalni sud o žalbi odlučio nakon dvije godine i osam mjeseci, a da apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajawa postupka. 30. S druge strane, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i detaqna obrazložewa iz kojih Ustavni sud zakqučuje da je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te kada je apelant samo paušalno u apelaciji prigovorio da o njegovim pravima nije odlučivao nepristrasan sud a da za to nije ponudio dokaze niti je to pitanje postavljao pred redovne sudove što je pretpostavka da se Ustavni sud bavi ispitivanjem ovih navoda. 31. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 783/08, rješavajući apelacijuDragomira Došenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaDragomira Došenovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom koji je okončan Presudom tog suda broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Došenovića,podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž -3066/05 od 24. decembra i Presude Općinskog suda broj Pr-681/03 od 17. marta 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragomir Došenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 11. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-681/03 od 17. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku Škole za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 20. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 25. oktobra 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid cio spis broj PR-681/03. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. marta 2008. godine, Općinski sud 14. aprila 2008. godine, a tužena 3. aprila 2008. godine. Općinski sud je 23. novembra 2010. godine dostavio spis na uvid. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 28. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je Općinskom sudu 11. novembra 2003. godine podnio tužbu radi poništenja odluke Upravnog odbora tužene od 24. septembra 2003. godine i naknade štete. Pripremna ročišta su održana 7. i 14. oktobra 2004. godine, a ročišta za glavnu raspravu 9. i 17. februara 2005. godine. 7. Presudom Općinskog suda broj PR-681/03 od 17. marta 2005. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi odluku Upravnog odbora tužene od 24. septembra 2003. godine, kao i sve radnje provedene po njoj, na temelju koje je Muhamed Sarvan (u daljnjem tekstu: izabrani 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 kandidat) izabran i primljen u radni odnos. Također, odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se naknadi šteta na ime izgubljene zarade u visini jedne polovine prosječne plaće nastavnika sa završenim VII stepenom stručne spreme u Kantonu Sarajevo u srednjim stručnim školama za pe- riod od 18. septembra 2003. godine do 30. juna 2004. godine u ukupnom iznosu od 2.445,20 eura ili protuvrijednosti od 4.782,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. novembra 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog postupka u kojem je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, te pribavio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke na okolnost visine izgubljene zarade, utvrdio da apelantov zahtjev nije osnovan. Tokom postupka sud je utvrdio da oba kandidata, apelant i izabrani kandidat, ispunjavaju uvjete iz konkursa, s tim da izabrani kandidat ima iskustvo u izvođenju nastave s djecom ometenom u razvoju, radeći povremeno kod tužene gdje je ostavio dobar utisak kao nastavnik i suradnik. U vezi s apelantovim navodima da izabrani kandidat ne ispunjava uvjete iz konkursa jer nema položenu pedagoško-andragošku grupu predmeta, sud se u svom obrazloženju pozvao na odredbu člana 111. stav 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o srednjoškolskom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 11/98 i 9/00; u daljnjem tekstu: Zakon), kojom je propisano da su nastavnici i stručni suradnici koji tokom studija nisu završili pedagošku-andragošku grupu predmeta, dužni tu grupu položiti u roku od jedne godine od dana zasnivanja radnog odnosa. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da izabrani kandidat kod tuženog do sada nije zasnivao radni odnos na period duži od godinu dana, te da ova činjenica, stoga, nije od presudnog značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Na kraju, sud je zaključio da pribavljeni nalaz i mišljenje vještaka nije uzeo u obzir u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da je tokom postupka utvrđeno da je apelantov zahtjev neosnovan. 8. Apelant je protiv prvostepene presude 17. maja 2005. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. 9. U svom obrazloženju Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenicu da oba kandidata ispunjavaju uvjet za nastavnika, pozivajući se na odredbu člana 103. stav 1. Zakona, kojom je propisano da se nastavnim planom i programom, u zavisnosti od vrste i tipa srednje škole, utvrđuje odgovarajuća stručna sprema profesora, nastavnika i stručnih suradnika u općeobrazovnoj, stručnoj, teorijskoj i praktičnoj nastavi. Kantonalni sud je dalje naveo da je Nastavnim planom i programom za lako mentalno retardirane učenike za zanimanje auto-lakirer, kao stručna sprema nastavnika predviđen, između ostalih, mašinski fakultet, te da je nesporno utvrđeno da izabrani kandidat ima zvanje diplomiranog mašinskog inženjera. Kantonalni sud je, također, istakao da je tačno da je odlukom tužene izabran kandidat koji nema položenu pedagoško-andragošku grupu predmeta. Međutim, ta činjenica sama po sebi nije predstavljala zakonsku smetnju da tužena izabere navedenog kandidata, budući da je odredbom člana 111. stav 7. Zakona propisano da su nastavnici i stručni suradnici koji nisu u toku studija završili pedagoško-andragošku grupu predmeta tu grupu obavezni položiti u roku od godinu dana od dana zasnivanja radnog odnosa, a prvostepeni sud je jasno obrazložio da izabrani kandidat nema navršenu godinu radnog staža. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da navedena činjenica nije uticala na zakonitost osporene odluke. Kantonalni sud je našao da su neosnovani i apelantovi navodi istaknuti u žalbi, da je pogrešno utvrđena činjenica o iskustvu izabranog kandidata u radu s djecom ometenom u razvoju, što, također, predstavlja daljnji uvjet iz objavljenog konkursa za prijem kandidata. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ova činjenica proizlazi iz same odluke tužene o izboru kandidata odnosno iz dopisa tužene upućenog apelantu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje ističe da redovni sudovi nisu u potpunosti utvrdili činjenično stanje niti su pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant se žali i na dužinu trajanja postupka, jer je trajao duže od četiri godine, iako je u pitanju radni spor koji je, prema odredbama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), hitan. Dalje, prema apelantovom mišljenju, sudovi su propustili da razmotre sve raspoložive dokaze odnosno da predočene činjenice brižljivo i savjesno ocijene, te nisu utvrdili diskriminaciju koja je osporenom odlukom tužene učinjena prema njemu, što je bila obaveza sudova po službenoj dužnosti i na temelju tužbenog zahtjeva. Apelant dalje navodi da presude redovnih sudova nisu obrazložene, odnosno da su donesene bez provedenog dokaznog postupka i nisu pravno utemeljene. Također, apelant ističe da su se sudovi "stavili na stranu tužene", čime je povrijeđen "princip jednakosti strana i nepristrasnosti sudova". b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud je u svome odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u presudi koja se apelacijom osporava, te da u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Na apelantove navode da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao bezrazložno dugo, ovaj sud nije odgovorio. 12. Općinski sud je u svome odgovoru istakao da je svoje mišljenje u vezi s predmetom već naveo u obrazloženju presude, te dodao da je apelacija u cijelosti neosnovana i da ju treba odbiti. 13. Tužena je u svome odgovoru navela da smatra da je apelacija neosnovana jer joj manjkaju očigledni dokazi, koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju povredu ljudskih prava i sloboda. V. Relevantni propisi 14. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 15. UZakonu o izmjenama i dopunama Zakona o srednjoškolskom obrazovanju("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 11/98 i 9/00) relevantne odredbe glase: Član 103. (3) Profesor diplomirani inženjer sa završenim VII stepenom stručne spreme mora imati položenu andragoško-pedagošku grupu predmeta na fakultetu nastavnog smjera. Član 111. (7) Nastavnici i stručni saradnici koji nisu u toku studija završili pedagoško-andragošku grupu predmeta obavezni su istu položiti u roku od godinu dana od dana zasnivanja radnog odnosa. VI. Dopustivost 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-3066/05 od 24. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava presude redovnih sudova jer smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku 20. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 21. Zatim, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). 22. Iz dokaza priloženih uz apelaciju proizlazi da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom Općinskom sudu 11. novembra 2003. godine. Općinski sud je o tužbi odlučio 17. marta 2005. godine, a Kantonalni sud je, po žalbi od 11. maja 2005. godine, presudu donio 24. decembra 2007. godine. Iz navedenog proizlazi da je dvostepeni postupak trajao četiri godine i jedan mjesec. Ustavni sud primjećuje da su pred Općinskim sudom održana četiri ročišta, da je tokom postupka izveden veliki broj dokaza, te da je prvostepena presuda donesena u roku od jedne godine i četiri mjeseca. Međutim, Kantonalni sud je po žalbi apelanta presudu donio u roku od dvije godine i osam mjeseci. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u postupku preispitivanja prvostepene presude utvrdio da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava te potvrdio prvostepenu presudu. Dakle, Kantonalni sud u postupku po žalbi nije utvrđivao nove činjenice, niti je provodio nove dokaze, odnosno ponovno izvodio već izvedene dokaze, niti je održao raspravu, što bi eventualno moglo biti opravdanje za dužinu trajanja konkretnog postupka. Kantonalni sud u svome odgovoru na apelaciju nije ponudio ništa na temelju čega bi se moglo zaključiti da postoji opravdanje za ovako dugo trajanje postupka po apelantovoj žalbi. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja ovog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da period od četiri godine i jedan mjesec za donošenje konačne meritorne odluke, odnosno dvije godine i osam mjeseci za donošenje odluke o žalbi, u predmetu koji je u suštini jednostavan, a pri tome je riječ o postupku koji je po samom zakonu hitne prirode, u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" u smislu standarda prava na pravično suđenje, za šta odgovornost snosi Kantonalni sud. 23. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje 24. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se, između ostalog, na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako je presuda domaćeg suda očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,mutatis mutandis, Evropski sud,Van Kuck protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna, precizna i detaljna obrazloženja kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke tužene i naknadu na ime materijalne štete kao neosnovan, iz kojih Ustavni sud zaključuje da je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 26. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristrasnim sudom, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio dokaze koji bi ukazivali da su sud ili konkretni sudija bili pristrasni i u čemu se ta pristrasnost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Pored toga, Ustavni sud zapaža da ovaj prigovor apelant nije isticao pred redovnim sudovima koji bi se mogli izjasniti o njemu. Stoga ne postoje pretpostavke da Ustavni sud ispituje ove apelantove navode. 27. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 28. U odnosu na apelantove navode, prema kojima su redovni sudovi propustili da razmotre sve raspoložive dokaze odnosno da predočene činjenice brižljivo i savjesno ocijene pa nisu utvrdili diskriminaciju koja je osporenom odlukom tužene učinjena prema njemu, "što je bila obaveza sudova po službenoj dužnosti i na temelju tužbenog zahtjeva", Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u odnosu na koje pravo je navodno diskriminiran, niti je ponudio bilo koji dokaz iz kojeg bi proistekla diskriminacija po bilo kojem osnovu, pa Ustavni sud nije u prilici da razmotri navedeni prigovor. VIII. Zaključak 29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak, koji je u suštini jednostavan, ali po samom zakonu hitne prirode, meritorno okončan nakon četiri godine i jedan mjesec, pri čemu je Kantonalni sud o žalbi odlučio nakon dvije godine i osam mjeseci, a da apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja postupka. 30. S druge strane, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i detaljna obrazloženja iz kojih Ustavni sud zaključuje da je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te kada je apelant samo paušalno u apelaciji prigovorio da o njegovim pravima nije odlučivao nepristrasan sud a da za to nije ponudio dokaze niti je to pitanje postavljao pred redovne sudove što je pretpostavka da se Ustavni sud bavi ispitivanjem ovih navoda. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 825/08, rješavajući apelaciju"Zlamak" d.o.o. Orašje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaZlamak d.o.o. Orašje. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Orašju u predmetu broj 25 0 P 003189 97 P, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 003189 08 Rev od 26. siječnja 2010. godine. Nalaže se Vladi Posavskog kantona da sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine isplati Zlamak d.o.o. Orašjeiznos od 1.800 KM na ime naknade zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Nalaže se Vladi Posavskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Zlamak" d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: apelant) kojega zastupa Hikmeta Krištić, zakonski zastupnik, podnio je 17. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 003189 97 P. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 15. srpnja 2008. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. kolovoza 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantu 13. rujna 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 10. listopada 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zbog izgubljene zarade. 7. Općinski sud je 8. veljače 1999. godine održao pripremno ročište, na kojemu je donio Rješenje broj P-261/97 kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te je nakon pravomoćnosti navedenog rješenja spis dostavio Kantonalnom sudu u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Kantonalni sud nije prihvatio svoju stvarnu nadležnost u konkretnom predmetu, pa je spis dostavio Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) da odluči o sukobu nadležnosti. Vrhovni sud je Rješenjem broj R-108/99 od 21. listopada 1999. godine odlučio da je za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari stvarno i mjesno nadležan Općinski sud. 8. Općinski sud je 6. rujna 2000. godine zakazao ročište za glavnu raspravu koju je odgodio, jer je apelant trebao precizirati tužbeni zahtjev i odrediti točan naziv tuženog. U razdoblju od 8. prosinca 2000. godine pa do 4. srpnja 2002. godine, dakle u razdoblju od jedne i pol godine, Općinski sud je zakazao 14 ročišta za glavnu raspravu, gdje su tri rasprave održane, a 11 zakazanih ročišta je odloženo zbog procesnih razloga. Općinski sud je odgađao ročišta jer tuženi koji je bio uredno pozvan četiri puta nije došao na ročište, u četiri slučaja bila je neuredna ili neizvršena dostava poziva za tuženog, potom zbog toga što apelant nije dostavio tražene dokaze i ovjerenu punomoć, zbog toga što je Općinski sud po službenoj dužnosti trebao pribaviti dokaz, a u dva slučaja apelant je tražio odgodu rasprave zbog drugih obveza. 9. U razdoblju od 4. srpnja 2002. godine, kada je održao zadnju raspravu pa do 5. travnja 2005. godine, dakle u razdoblju od dvije godine i devet mjeseci Općinski sud nije zakazivao ročišta za glavnu raspravu. 10. Ročišta za glavnu raspravu zakazana za 5. i 26. travanj 2005. godine Općinski sud je odložio na zahtjev parničnih stranaka. Općinski sud je 23. svibnja i 11. listopada 2005. godine održao pripremno ročište po novom Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U razdoblju od 9. lipnja 2006. godine pa do 5. studenoga 2007. godine, dakle u razdoblju od jedne godine i četiri mjeseca, Općinski sud je zakazao četiri ročišta, gdje su tri rasprave održane, a jedna je odložena iz procesnih razloga. 11. Općinski sud je 4. siječnja 2008. godine donio Presudu broj 25 0 P 003189 97 P, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelant se 25. veljače 2008. godine žalio protiv navedene presude. Općinski sud je 29. veljače 2008. godine apelantovu priziv dostavio tuženom na odgovor, a 31. ožujka 2008. godine dostavio je predmetni spis Kantonalnom sudu da odluči o apelantovome prizivu. 12. Kantonalni sud je 23. travnja 2008. godine donio Presudu broj 25 0 P 003189 08 Gž kojom je odbio apelantov priziv kao 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 neutemeljen i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 25 0 P 003189 97 P od 4. siječnja 2008. godine. 13. Apelant je 23. svibnja 2008. godine podnio reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda. Općinski sud je 30. svibnja 2008. godine dostavio apelantovu reviziju na odgovor tuženom i istog dana pozvao apelanta da plati sudbenu taksu na uloženu reviziju. Nakon toga Općinski sud je 14. srpnja 2008. godine dostavio predmetni spis Vrhovnom sudu Federacije BiH da odluči o apelantovoj reviziji. 14. Vrhovni sud je 26. siječnja 2010. godine donio Presudu broj 25 0 P 003189 08 Rev kojom je odbio apelantovu reviziju kao neutemeljenu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku došlo do povrede njegovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je istaknuo da je tijekom 10 godina trajanja postupka održano 16 ročišta, tj. u prosjeku svakih 7,5 mjeseci po jedno ročište, što je po apelantovom mišljenju problem postupajućeg suda, a nikako stranaka. Apelant postavlja zahtjev za naknadu štete zbog neopravdano dugog trajanja predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 16. U svome odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo kratku kronologiju predmetnoga postupka, navodeći nadnevak podnošenja tužbe i nadnevke odluka koje su sudovi donijeli u predmetnome postupku. V. Relevantni propisi 17.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 18. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 21. Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak bio u tijeku, te da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 003189 08 Rev od 26. siječnja 2010. godine, što znači da je apelacija i u vrijeme podnošenja bila dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 23. Apelant se žali zbog duljine trajanja sudbenoga postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, a povodom tužbe koju je podnio 10. listopada 1997. godine, tvrdeći kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantna načela 25. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 26. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenoga sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 27. Parnični postupak je pokrenut 10. listopada 1997. godine, kada je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete. Ustavni sud opaža kako je predmet okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 25 0 P 003189 08 Rev od 26. siječnja 2010. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovoga tužbenog zahtjeva radi naknade štete je trajao od 10. listopada 1997. godine sve do 26. siječnja 2010. godine, tj. u razdoblju od 12 godina i tri mjeseca, koje će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. Ustavni sud smatra kako predmetni postupak nije bio osobito složen, kako glede činjeničnog stanja, tako ni glede pravnih pitanja. 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje kako je Općinskom sudu do donošenja odluke trebalo 10 godina i dva mjeseca, da je Kantonalni sud svoju odluku donio u roku od tri mjeseca, a Vrhovni sud u roku od jedne godine i devet mjeseci. Ustavni sud smatra kako za razdoblje od preko 10 godina koliko je trajao prvostupanjski postupak nije ponuđeno valjano i objektivno opravdanje. Ustavni sud primjećuje kako je Općinski sud tijekom postupka imao duga razdoblja neopravdane neaktivnosti. Nakon rasprave održane 4. srpnja 2002. godine Općinski sud je bio neaktivan dvije godine i devet mjeseci, ili na primjer nakon podnošenja tužbe pripremno ročište je održano nakon jedne godine i tri mjeseca, kada se Općinski sud neopravdano proglasio stvarno nenadležnim. Pored toga, Općinski sud je odgodio veliki broj zakazanih ročišta zbog neuredne dostave poziva strankama ili zbog nedolaska tuženoga, iako je u ovom drugom slučaju rasprave mogao održati sukladno članku 97. stavak 4. ZPP. Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u razumnim rokovima donijeli svoje odluke. 30. Ustavni sud također ističe kako Općinski sud u svome odgovoru nije ponudio nikakve razloge kojim bi opravdao prekomjerno trajanje prvostupanjskoga parničnoga postupka. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovanje zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Osim toga, Ustavni sud iz stanja predmeta nije mogao utvrditi eventualan doprinos apelanta ukupnoj duljini postupka. 31. S obzirom na činjenicu da je nadležnim sudovima bilo potrebno dulje od 12 godina za donošenje konačne odluke o tužbi za naknadu štete i da se, imajući u vidu provedenu analizu postupka, za takvo dugo trajanje postupka odgovornost u najvećem dijelu može pripisati Općinskom sudu, Ustavni sud smatra kako duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 32. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 33. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantu bi za svaku godinu odgode donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao dulje od 12 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Posavskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud je zaključio kako postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak u predmetu koji se tiče određivanja naknade štete trajao dulje od 12 godina, a ta duljina postupka može se u najvećoj mjeri staviti na teret Općinskom sudu, koji nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 825/08, rješavajući apelaciju"Zlamak" d.o.o. Orašje, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaZlamak d.o.o. Orašje. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Orašju u predmetu broj 25 0 P 003189 97 P, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 003189 08 Rev od 26. januara 2010. godine. Nalaže se Vladi Posavskog kantona da u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine isplati Zlamak d.o.o. Orašjeiznos od 1.800 KM na ime naknade zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Vladi Posavskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Zlamak" d.o.o. Orašje (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa Hikmeta Krištić, zakonski zastupnik, podnio je 17. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Orašju (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 25 0 P 003189 97 P. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je 15. jula 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. avgusta 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 13. septembra 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 10. oktobra 1997. godine podnio tužbu Opštinskom sudu protiv Posavskog kantona (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zbog izgubljene zarade. 7. Opštinski sud je 8. februara 1999. godine održao pripremno ročište, na kom je donio Rješenje broj P-261/97 kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te je nakon pravosnažnosti navedenog rješewa spis dostavio Kantonalnom sudu u Oxaku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Kantonalni sud nije prihvatio svoju stvarnu nadležnost u konkretnom predmetu, pa je spis dostavio Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) da odluči o sukobu nadležnosti. Vrhovni sud je Rješenjem broj R-108/99 od 21. oktobra 1999. godine odlučio da je za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari stvarno i mjesno nadležan Opštinski sud. 8. Opštinski sud je 6. septembra 2000. godine zakazao ročište za glavnu raspravu koju je odgodio, jer je apelant trebao da precizira tužbeni zahtjev i odredi tačan naziv tuženog. U periodu od 8. decembra 2000. godine pa do 4. jula 2002. godine, dakle u periodu od jedne i po godine, Opštinski sud je zakazao 14 ročišta za glavnu raspravu, gdje su tri rasprave održane, a 11 zakazanih ročišta je odloženo zbog procesnih razloga. Opštinski sud je odgađao ročišta jer tuženi koji je bio uredno pozvan četiri puta nije došao na ročište, u četiri slučaja bila je neuredna ili neizvršena dostava poziva za tuženog, zatim zbog toga što apelant nije dostavio tražene dokaze i ovjerenu punomoć, zbog toga što je Opštinski sud po službenoj dužnosti trebao da pribavi dokaz, a u dva slučaja apelant je tražio odgodu rasprave zbog drugih obaveza. 9. U periodu od 4. jula 2002. godine, kada je održao zadnju raspravu pa do 5. aprila 2005. godine, dakle u periodu od dvije godine i devet mjeseci Opštinski sud nije zakazivao ročišta za glavnu raspravu. 10. Ročišta za glavnu raspravu zakazana za 5. i 26. april 2005. godine Opštinski sud je odložio na zahtjev parničnih stranaka. Opštinski sud je 23. maja i 11. oktobra 2005. godine održao pripremno ročište po novom Zakonu o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). U periodu od 9. juna 2006. godine pa do 5. novembra 2007. godine, dakle u periodu od jedne godine i četiri mjeseca, Opštinski sud je zakazao četiri ročišta, gdje su tri rasprave održane, a jedna je odložena iz procesnih razloga. 11. Opštinski sud je 4. januara 2008. godine donio Presudu broj 25 0 P 003189 97 P, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelant se 25. februara 2008. godine žalio protiv navedene presude. Opštinski sud je 29. februara 2008. godine apelantovu žalbu dostavio tuženom na odgovor, a 31. marta 2008. godine dostavio je predmetni spis Kantonalnom sudu da odluči o apelantovoj žalbi. 12. Kantonalni sud je 23. aprila 2008. godine donio Presudu broj 25 0 P 003189 08 Gž kojom je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio Presudu Opštinskog suda broj 25 0 P 003189 97 P od 4. januara 2008. godine. 13. Apelant je 23. maja 2008. godine podnio reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda. Opštinski sud je 30. maja 2008. godine dostavio apelantovu reviziju na odgovor tuženom i istog dana pozvao apelanta da plati sudsku taksu na uloženu reviziju. Nakon toga Opštinski sud je 14. jula 2008. godine dostavio predmetni spis Vrhovnom sudu Federacije BiH da odluči o apelantovoj reviziji. 14. Vrhovni sud je 26. januara 2010. godine donio Presudu broj 25 0 P 003189 08 Rev kojom je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je tokom 10 godina trajawa postupka održano 16 ročišta, tj. u prosjeku svakih 7,5 mjeseci po jedno ročište, što je po apelantovom mišljenju problem postupajućeg suda, a nikako stranaka. Apelant postavlja zahtjev za naknadu štete zbog neopravdano dugog trajawa predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 16. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo kratku hronologiju predmetnog postupka, navodeći datum podnošewa tužbe i datume odluka koje su sudovi donijeli u predmetnom postupku. V. Relevantni propisi 17.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 18. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 19. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može iznimno da razmatra i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme podnošewa apelacije predmetni postupak bio u toku, te da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 003189 08 Rev od 26. januara 2010. godine, što znači da je apelacija i u vrijeme podnošewa bila dopustiva. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 23. Apelant se žali zbog dužine trajawa sudskog postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku, a povodom tužbe koju je podnio 10. oktobra 1997. godine, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 24. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawapostupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 26. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 27. Parnični postupak pokrenut je 10. oktobra 1997. godine, kada je apelant Opštinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete. Ustavni sud zapaža da je predmet okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 25 0 P 003189 08 Rev od 26. januara 2010. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva radi naknade štete trajao je od 10. oktobra 1997. godine sve do 26. januara 2010. godine, tj. u periodu od 12 godina i 3 mjeseca, koji period će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 28. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako ni u pogledu pravnih pitawa. 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Opštinskom sudu do donošewa odluke trebalo 10 godina i dva mjeseca, da je Kantonalni sud svoju odluku donio u roku od tri mjeseca, a Vrhovni sud u roku od jedne godine i devet mjeseci. Ustavni sud smatra da za period od preko 10 godina koliko je trajao prvostepeni postupak nije ponuđeno valjano i objektivno opravdanje. Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud tokom postupka imao duge periode neopravdane neaktivnosti. Nakon rasprave održane 4. jula 2002. godine Opštinski sud je bio neaktivan dvije godine i devet mjeseci, ili na primjer nakon podnošewa tužbe pripremno ročište je održano nakon jedne godine i tri mjeseca, kada se Opštinski sud neopravdano proglasio stvarno nenadležnim. Pored toga, Opštinski sud je odgodio veliki broj zakazanih ročišta zbog neuredne dostave poziva strankama ili zbog nedolaska tuženog, iako je u ovom drugom slučaju rasprave mogao da održi u skladu s članom 97 stav 4 ZPP. Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u razumnim rokovima donijeli svoje odluke. 30. Ustavni sud takođe ističe da Opštinski sud u svom odgovoru nije ponudio nikakve razloge kojim bi opravdao prekomjerno trajanje prvostepenog parničnog postupka. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud iz stawa predmeta nije mogao da utvrdi eventualan doprinos apelanta ukupnoj dužini postupka. 31. S obzirom na činjenicu da je nadležnim sudovima bilo potrebno duže od 12 godina da donese konačnu odluku o tužbi za naknadu štete i da se, imajući u vidu provedenu analizu postupka, za takvo dugo trajanje postupka odgovornost u najvećem dijelu može da se pripiše Opštinskom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 32. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 33. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao duže od 12 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Posavskog kantona, s obzirom na sjedište Opštinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud je zakqučio da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak u predmetu koji se tiče određivawa naknade štete trajao duže od 12 godina, a ta dužina postupka može u najvećoj mjeri da se stavi na teret Opštinskom sudu, koji nije ponudio bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 825/08, rješavajući apelaciju"Zlamak" d.o.o. Orašje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaZlamak d.o.o. Orašje. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Orašju u predmetu broj 25 0 P 003189 97 P, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 003189 08 Rev od 26. januara 2010. godine. Nalaže se Vladi Posavskog kantona da u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine isplati Zlamak d.o.o. Orašjeiznos od 1.800 KM na ime naknade zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Nalaže se Vladi Posavskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Zlamak" d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Hikmeta Krištić, zakonski zastupnik, podnio je 17. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 003189 97 P. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 15. jula 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. augusta 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 13. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 10. oktobra 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zbog izgubljene zarade. 7. Općinski sud je 8. februara 1999. godine održao pripremno ročište, na kojem je donio Rješenje broj P-261/97 kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te je nakon pravomoćnosti navedenog rješenja spis dostavio Kantonalnom sudu u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Kantonalni sud nije prihvatio svoju stvarnu nadležnost u konkretnom predmetu, pa je spis dostavio Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) da odluči o sukobu nadležnosti. Vrhovni sud je Rješenjem broj R-108/99 od 21. oktobra 1999. godine odlučio da je za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari stvarno i mjesno nadležan Općinski sud. 8. Općinski sud je 6. septembra 2000. godine zakazao ročište za glavnu raspravu koju je odgodio, jer je apelant trebao precizirati tužbeni zahtjev i odrediti tačan naziv tuženog. U periodu od 8. decembra 2000. godine pa do 4. jula 2002. godine, dakle u periodu od jedne i pol godine, Općinski sud je zakazao 14 ročišta za glavnu raspravu, gdje su tri rasprave održane, a 11 zakazanih ročišta je odloženo zbog procesnih razloga. Općinski sud je odgađao ročišta jer tuženi koji je bio uredno pozvan četiri puta nije došao na ročište, u četiri slučaja bila je neuredna ili neizvršena dostava poziva za tuženog, zatim zbog toga što apelant nije dostavio tražene dokaze i ovjerenu punomoć, zbog toga što je Općinski sud po službenoj dužnosti trebao pribaviti dokaz, a u dva slučaja apelant je tražio odgodu rasprave zbog drugih obaveza. 9. U periodu od 4. jula 2002. godine, kada je održao zadnju raspravu pa do 5. aprila 2005. godine, dakle u periodu od dvije godine i devet mjeseci Općinski sud nije zakazivao ročišta za glavnu raspravu. 10. Ročišta za glavnu raspravu zakazana za 5. i 26. april 2005. godine Općinski sud je odložio na zahtjev parničnih stranaka. Općinski sud je 23. maja i 11. oktobra 2005. godine održao pripremno ročište po novom Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U periodu od 9. juna 2006. godine pa do 5. novembra 2007. godine, dakle u periodu od jedne godine i četiri mjeseca, Općinski sud je zakazao četiri ročišta, gdje su tri rasprave održane, a jedna je odložena iz procesnih razloga. 11. Općinski sud je 4. januara 2008. godine donio Presudu broj 25 0 P 003189 97 P, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelant se 25. februara 2008. godine žalio protiv navedene presude. Općinski sud je 29. februara 2008. godine apelantovu žalbu dostavio tuženom na odgovor, a 31. marta 2008. godine dostavio je predmetni spis Kantonalnom sudu da odluči o apelantovoj žalbi. 12. Kantonalni sud je 23. aprila 2008. godine donio Presudu broj 25 0 P 003189 08 Gž kojom je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 25 0 P 003189 97 P od 4. januara 2008. godine. 13. Apelant je 23. maja 2008. godine podnio reviziju protiv navedene presude Kantonalnog suda. Općinski sud je 30. maja 2008. godine dostavio apelantovu reviziju na odgovor tuženom i istog dana pozvao apelanta da plati sudsku taksu na uloženu reviziju. Nakon toga Općinski sud je 14. jula 2008. godine dostavio predmetni spis Vrhovnom sudu Federacije BiH da odluči o apelantovoj reviziji. 14. Vrhovni sud je 26. januara 2010. godine donio Presudu broj 25 0 P 003189 08 Rev kojom je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je tokom 10 godina trajanja postupka održano 16 ročišta, tj. u prosjeku svakih 7,5 mjeseci po jedno ročište, što je po apelantovom mišljenju problem postupajućeg suda, a nikako stranaka. Apelant postavlja zahtjev za naknadu štete zbog neopravdano dugog trajanja predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 16. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo kratku hronologiju predmetnog postupka, navodeći datum 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 podnošenja tužbe i datume odluka koje su sudovi donijeli u predmetnom postupku. V. Relevantni propisi 17.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 18. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak bio u toku, te da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 P 003189 08 Rev od 26. januara 2010. godine, što znači da je apelacija i u vrijeme podnošenja bila dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 23. Apelant se žali zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, a povodom tužbe koju je podnio 10. oktobra 1997. godine, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 26. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Period koji se uzima u obzir 27. Parnični postupak pokrenut je 10. oktobra 1997. godine, kada je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete. Ustavni sud zapaža da je predmet okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 25 0 P 003189 08 Rev od 26. januara 2010. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva radi naknade štete trajao je od 10. oktobra 1997. godine sve do 26. januara 2010. godine, tj. u periodu od 12 godina i 3 mjeseca, koji period će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja. 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Općinskom sudu do donošenja odluke trebalo 10 godina i dva mjeseca, da je Kantonalni sud svoju odluku donio u roku od tri mjeseca, a Vrhovni sud u roku od jedne godine i devet mjeseci. Ustavni sud smatra da za period od preko 10 godina koliko je trajao prvostepeni postupak nije ponuđeno valjano i objektivno opravdanje. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud tokom postupka imao duge periode neopravdane neaktivnosti. Nakon rasprave održane 4. jula 2002. godine Općinski sud je bio neaktivan dvije godine i devet mjeseci, ili na primjer nakon podnošenja tužbe pripremno ročište je održano nakon jedne godine i tri mjeseca, kada se Općinski sud neopravdano proglasio stvarno nenadležnim. Pored toga, Općinski sud je odgodio veliki broj zakazanih ročišta zbog neuredne dostave poziva strankama ili zbog nedolaska tuženog, iako je u ovom drugom slučaju rasprave mogao održati u skladu s članom 97. stav 4. ZPP. Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u razumnim rokovima donijeli svoje odluke. 30. Ustavni sud također ističe da Općinski sud u svom odgovoru nije ponudio nikakve razloge kojim bi opravdao prekomjerno trajanje prvostepenog parničnog postupka. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, Ustavni sud iz stanja predmeta nije mogao utvrditi eventualan doprinos apelanta ukupnoj dužini postupka. 31. S obzirom na činjenicu da je nadležnim sudovima bilo potrebno duže od 12 godina za donošenje konačne odluke o tužbi za naknadu štete i da se, imajući u vidu provedenu analizu postupka, za takvo dugo trajanje postupka odgovornost u najvećem dijelu može pripisati Općinskom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 32. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 33. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao duže od 12 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Posavskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u predmetu koji se tiče određivanja naknade štete trajao duže od 12 godina, a ta dužina postupka može se u najvećoj mjeri staviti na teret Općinskom sudu, koji nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 828/08, rješavajući apelacijuDragane Kalajdžić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. siječnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Dragane Kalajdžić. Utvrđuje se povreda prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj Už-152/04 od 15. studenoga 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragana Kalajdžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 17. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-152/04 od 15. studenoga 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-299/02 od 22. kolovoza 2003. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3099/01 od 5. veljače 2002. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-3711/98 od 13. prosinca 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 21. ožujka 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Uprava su odgovorili 1. travnja 2008. godine, Ministarstvo 4. travnja 2008. godine, a Kantonalni sud 11. travnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave dostavljeni su apelantici 16. srpnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-3711/98 od 13. prosinca 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3099/01 od 5. veljače 2002. godine, odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelantičine majke za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Ferde Hauptmana broj 40/VI (u daljnjem tekstu: predmetni stan). 7. U obrazloženju rješenja Uprave navedeno je da je apelantičina majka, prema Ugovoru o korištenju stana broj 05-VZ-1-3361/81 od 30. rujna 1981. godine, bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, Uprava je utvrdila da je apelantičina majka predmetni stan prestala koristiti 1987. godine jer je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila se da živi u stanu u ulici Franje Kluza broj 7 u Rajlovcu, na kojem je nositelj stanarskog prava suprug apelantičine majke. Uprava je zaključila da je neutemeljen zahtjev apelantičine majke za vraćanje predmetnog stana u posjed jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), prema kojem nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog domaćinstva imaju pravo na povratak. 8. U obrazloženju rješenja Ministarstva navedeno je da su žalbe protiv prvostupanjskog rješenja izjavile apelantičina majka i apelantica kao osoba sa pravnim interesom. Žaliteljice su navele da apelantičinoj majci nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu ni nakon udaje, a da je apelantica, u smislu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 članka 6. Zakona o stambenim odnosima, u predmetnom stanu živjela kao član obiteljskog domaćinstva svoje majke sve do izbijanja ratnih sukoba. Na temelju provedenih dokaza Ministarstvo je zaključilo da je apelantica predmetni stan koristila u svojstvu korisnice stana, ali se ona ne može smatrati osobom iz članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da je: "Š...Ćnapuštanjem stana od strane nosioca stanarskog prava prekinuta trajna zajednica života i stanovanja" između apelantice i njezine majke, a što je preduvjet da bi se apelantica smatrala članom obiteljskog domaćinstva i time ostvarila pravo na vraćanje u posjed stana, shodno članku 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. 9. Apelantica i njezina majka su protiv rješenja Ministarstva tužbom pokrenule upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-299/02 od 22. kolovoza 2003. godine kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je posebno ocijenio činjenicu da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela apelantičina majka, a ne apelantica kao korisnica stana. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je 30. travnja 1991. godine "dom" apelantičine majke, u smislu članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), bio u ulici Franje Kluza broj 7 u Rajlovcu, gdje je apelantičina majka imala prijavljeno prebivalište (a ne boravište). Na stanu na spomenutoj adresi nositelj stanarskog prava je bio muž apelantičine majke, te se samim tim apelantičina majka smatrala sunositeljicom stanarskog prava na tom stanu, za koji ima i pravo na povrat. Kantonalni sud je zaključio da apelantičina majka ima pravo na povrat stana u Rajlovcu, a ne na povrat predmetnog stana. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da su upravni organi iz utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključili da apelantica nije činila obiteljsko domaćinstvo svoje majke, u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, te je zbog toga pravilno odbijena žalba apelantice kao zainteresirane osobe u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da, budući da apelantica kao korisnica stana nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, upravni organ je o njezinoj žalbi mogao odlučiti samo u odnosu na podneseni zahtjev apelantičine majke. 10. Apelantica i njezina majka su protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj Už-152/04 od 15. studenoga 2007. godine odbio žalbu kao neutemeljenu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini žalbeni prigovori da ona ima trajno pravo korištenja predmetnog stana jer je nastavila živjeti u predmetnom stanu nakon što ga je njezina majka napustila. Vrhovni sud je obrazložio da iz zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed od 24. kolovoza 1998. godine proizlazi da je zahtjev podnijela apelantičina majka u svoje ime i da u zahtjevu nije navela da povrat stana traži i u ime apelantice kao svoje kćerke. Dalje je Vrhovni sud utvrdio da su neutemeljeni apelantičini žalbeni prigovori da ima trajno pravo korištenja predmetnog stana u kojem je nastavila živjeti i nakon što je njezina majka napustila stan. Vrhovni sud je obrazložio da, prema odredbi članka 21. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, članovima obiteljskog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i kada nositelj stanarskog prava trajno prestane koristiti stan. Međutim, Vrhovni sud je u konkretnom slučaju zaključio da se apelantica ne može smatrati članom obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava jer je apelantičina majkaprestala biti nositeljica stanarskog pravana predmetnom stanu, čime je prekinuta trajna zajednica života jer apelantica s njom trajno ne živi i ne stanuje, što je uvjet da bi se osoba smatrala članom obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Zbog toga, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantica nema pravo trajno i nesmetano koristiti predmetni stan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica se žali na povredu prava na privatni i obiteljski život i dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te na povredu prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije. Apelantica je istakla da je njezina majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je ona zbog toga u svoje ime podnijela zahtjev za vraćanje stana. Dalje je navela da je u predmetnom stanu živjela od svog rođenja pa sve do ratnog sukoba u BiH. Istakla je da je nakon razvoda braka njezinih roditelja sudskom odlukom briga i staranje o njoj bila dodijeljena njezinoj majci, kao i stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nakon toga je njezina majka 30. rujna 1981. godine sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajevo zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana. Također je navela da je njezina majka u zahtjevu za povrat predmetnog stana od 24. kolovoza 1998. godine prijavila povratak tri člana, to jeste apelantice i apelantičinog djeteta. Apelantica smatra da joj je predmetni stan trebao biti vraćen jer ona i njezino dijete nemaju drugo mjesto za život i smještaj. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da se presuda tog suda temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba zakona koje su u presudi citirane i čija je primjena obrazložena, te da tom presudom nisu povrijeđena apelantičina ljudska prava. 13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelantičina prava na koja se pozvala u apelaciji, te da ostaje pri obrazloženju iz presude. 14. Ministarstvo i Uprava su u odgovoru na apelaciju istakli da su neutemeljeni apelantičini navodi o povredi ljudskih prava jer ona nije ispunila uvjete iz članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se mogla smatrati članom obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Zbog toga apelantici i ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed prema članku 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Dalje je istaknuto da je apelantičina majka, koja je bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovi ugovora o korištenju stana od 30. rujna 1981. godine, predmetni stan prestala koristiti 1987. godine kada je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila u stan svoga supruga. Time je, kako je dalje navedeno u odgovorima, prekinuta trajna zajednica života i stanovanja između apelantice i njezine majke kao zakonski preduvjet da bi se apelantica smatrala članom obiteljskog domaćinstva svoje majke i time ostvarila pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. V. Relevantni propisi 15.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. st. 1. i 2. Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog domaćinstva kao što je utvrđeno člankom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 21. Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona. Član 50. Otkaz o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu. VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-152/04 od 15. studenoga 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelantica je primila 17. siječnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 17. ožujka 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 21. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Katalog prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. 22. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 23. Osnovna svrha članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije. 24. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantičinim "domom" u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere "miješanje" u njezino pravo na poštivanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavku 2. članka 8. Europske konvencije. 25. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46. f;Kroon protiv Nizozemske,presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 26. Europski sud za ljudska prava je u svojoj praksi u jednom slučaju koji se ticao toga je li kuća u kojoj su podnositelji predstavke živjeli, a koja je bila u njihovom vlasništvu, posebno ocjenjivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna namjera i stav podnositelja predstavke prema kući prije i poslije povratka. Kao ključni element je smatrana i činjenica da su se oni stvarno vratili usvojukućusanamjeromdatutrajnoostanukadasezatosteknu formalni uvjeti. Također je bila bitna činjenica i to da podnositelji predstavke nisu zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi,mutatis mutandis, navedenu presudu Europskog suda za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05). 27. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelantičinim "domom" u svrhu članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelantica napustila predmetni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njezin povratak i povratak njezine majke u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih osoba da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno člankom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za člankom 1. točka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izražen stav da je jedan od temeljnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. travnja 1991. godine, treba biti polazna točka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje poduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi,mutatis mutan- dis,Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01, točka 20). 28. Ustavni sud zapaža da je u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora nesumnjivim utvrđeno da je apelantica živjela u predmetnom stanu. Apelantica je rođena u navedenom stanu, živjela je u njemu zajedno sa svojim roditeljima, nakon 30. rujna 1981. godine u stanu je živjela zajedno sa svojom majkom kao nositeljicom stanarskog prava, a nakon udaje njezine majke 1987. godine u predmetnom stanu je živjela sve do izbijanja ratnih sukoba u BiH. Nakon toga, apelantica je kao izbjeglica živjela u Republici Srbiji, s namjerom da se vrati u svoj dom kada se za to steknu uvjeti. Osim toga, apelantica nije osnovala svoj dom na nekom drugom mjestu pokazujući tako namjeru da se zajedno sa svojim djetetom vrati u predmetni stan. Ustavni sud zaključuje da je apelantica živeći niz godina u predmetnom stanu prije rata u BiH ostvarila čvrste veze sa predmetnim stanom kao svojim domom, a da je poslije rata iskazala namjeru da se vrati u predmetni stan kao svoj dom, zbog čega se navedeni stan ima smatrati apelantičinim domom u okviru značenja članka 8. Europske konvencije. 29. Ustavni sud, dalje, mora utvrditi je li pobijanom presudom Vrhovnog suda došlo do miješanja javne vlasti u apelantičino pravo na poštivanje njezinog doma, te ako je to slučaj, je li to miješanje bilo opravdano. Ustavni sud smatra da je pobijana presuda kojom je pravomoćno odbijen zahtjev apelantičine majke za vraćanje u posjed predmetnog stana za nju i dva člana obitelji rezultirala miješanjem javne vlasti u apelantičino pravo na poštivanje doma, u smislu stavka 1. članka 8. Europske konvencije. 30. Ustavni sud, također, mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, u smislu stavka 2. članka 8. Europske konvencije, odnosno je li ono bilo sukladno zakonu. Miješanje koje je sukladno zakonu mora istodobno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Europski sud za ljudska prava,Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251). 31. Ustavni sud naglašava da apelantica u konkretnom slučaju ukazuje, prije svega, na povredu prava na dom, odnosno ona ne tvrdi da je bila nositeljica stanarskog prava, ali tvrdi da je predmetni stan njezin dom i dom njezinog djeteta. Za razliku od drugih organa koji su se bavili pitanjem prava na povrat stana, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju trebalo odlučiti o apelantičinom pravu na poštivanje doma. Također, u konkretnom slučaju upravni organi i sudovi nisu napravili razliku između prava na posjed stana i prava na apelantičin dom. Osim toga, prihvatili su apelanticu kao zainteresiranu osobu u postupku, ali nije raspravljeno o njezinom pravu na dom. 32. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi naveo da je apelantičina majka: "Š...Ćprestala biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1987. godine nakon udaje i preseljenja u stan svoga supruga". Ustavni sud primjećuje da iz pravno važećeg ugovora o korištenju stana od 30. rujna 1981. godine nesporno proizlazi da je apelantičina majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Pravna valjanost navedenog ugovora ni na koji način nije pobijana zbog razloga utvrđenih Zakonom o stambenim odnosima i u zakonom propisanom postupku, pa se, stoga, ne može zaključiti da je apelantičinoj majci prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu na način predviđen zakonom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je člankom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano da nositelj stanarskog prava na stanu ima pravo na povratak sukladno Općem okvirnom sporazumu. Ustavni sud, također, ističe da je u provedenom postupku relevantan Zakon o prestanku primjene čiji je cilj uspostava faktičkog stanja, zatečenog 30. travnja 1991. godine, kao polazna točka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo u nadležnosti upravnih organa i sudova u upravnom sporu da utvrđuju je li apelantičina majka prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima kada je na snazi pravno valjan ugovor o korištenju stana koji deklarira apelantičinu majku kao nespornu nositeljicu stanarskog prava. Jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za prestanak navedenog stanarskog prava i otkaz ugovora o korištenju stana, te kakva su prava apelantice kao korisnice stana, može biti samo predmet eventualnog drugog sudskog postupka sukladno Zakonu o stambenim odnosima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su upravni organi i sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelantičine majke za povrat u posjed predmetnog stana na kojem je ona nositeljica stanarskog prava prema važećem ugovoru o korištenju predmetnog stana. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da miješanje javnih vlasti u apelantičino pravo na dom nije bilo sukladno zakonu. Stoga, Ustavni sud neće dalje ispitivati je li miješanje bilo i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. 34. Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelantičino pravo na poštivanje doma iz članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi 35. U svjetlu zaključaka o povredi prava na poštivanje doma, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati i navode o povredi prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da su upravni i sudski organi proizvoljno primijenili članak 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene kada su odbili zahtjev apelantičine majke, nositeljice stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana, za povrat predmetnog stana, te da je zbog toga povrijeđeno apelantičino pravo na dom kao predratne korisnice predmetnog stana. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. U smislu članka 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje dopredsjednice Seade Palavrić suprotno odluci. 39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE PALAVRIĆ O NESLAGANJU 1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija gospođeDragane Kalajdžić(u daljnjem tekstu: apelantica) dopustiva, a u meritumu utemeljena u odnosu na povredu prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 2. Ja sam suglasna sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskoj odluci uvaženih kolega, nisam suglasna sa odlučenjem niti obrazloženjem odluke u meritumu u dijelu kojim je apelacija usvojena i utvrđena povreda apelantičinog prava na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 3. Naime, Ustavni sud u točki 27. Odluke, odgovarajući na pitanje može li se predmetni stan smatrati apelantičinim "domom" u svrhu članka 8. Europske konvencije, između ostalog, "Š...Ćprimjećuje da je apelantica napustila predmetni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njezin povratak i povratak njezine majke u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih osoba da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno člankom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa člankom 1. točka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH". Zatim je Ustavni sud podsjetio na svoj već izraženi stav da je jedan od temeljnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma "Š...Ćpovratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine,te da faktičko stanje, zatečeno 30. travnja 1991. godine,treba biti polazna točka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje poduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima". U točki 28. Ustavni sud "Š...Ćzaključuje da je apelantica živeći niz godina u predmetnom stanu prije rata u BiH ostvarila čvrste veze sa predmetnim stanom kao svojim domom, a da je poslije rata iskazala namjeru da se vrati u predmetni stan kao svoj dom, zbog čega se navedeni stan ima smatrati apelantičinim domom u okviru značenja članka 8. Europske konvencije". 4. Ja sam suglasna sa zaključkom Ustavnog suda da navedeni stan predstavlja apelantičin dom. Međutim, s time sam suglasna samo zbog veze koju je apelantica ostvarila sa predmetnim stanom prije rata u BiH, odnosno 30. travnja 1991. godine, a ne i zbog iskazane namjere da se nakon rata vrati u predmetni stan, jer smatram da je takva apelantičina namjera izostala. U svakom slučaju, bez obzira na razloge, predmetni stan se, i prema mome mišljenju, ima smatrati apelantičinim domom. Suglasna sam i sa zaključkom Ustavnog suda iz točke 29. da je pobijana presuda Vrhovnog suda, kojom je pravomoćno odbijen zahtjev apelantičine majke za vraćanje u posjed predmetnog stana, rezultirala miješanjem javne vlasti u apelantičino pravo na poštivanje doma, u smislu stavka 1. članka 8. Europske konvencije. 5. U odnosu na stavove Ustavnog suda iznesene u točkama 30-32, ja sam i sama suglasna s tim da: "Miješanje koje je sukladno zakonu mora istodobno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. 'Neophodno' u ovom kontekstu znači da miješanje odgovara 'pritiscima društvenih potreba' i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži". Također je i za mene nesporno da je člankom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano da nositelj stanarskog prava na stanu ima pravo na povratak sukladno Općem okvirnom sporazumu, te da je u provedenom postupku relevantan Zakon o prestanku primjene čiji je cilj uspostava faktičkog stanja, zatečenog 30. travnja 1991. godine, kao polazna točka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi. 6. Ne slažem se sa ostalim stajalištima Ustavnog suda, koji su izneseni u točki 32, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Naime, nasuprot stajalištima Ustavnog suda, smatram neophodnim podsjetiti na toda se predmetni postupak vodio na zahtjev apelantičine majke za povrat predmetnog stana u posjed. Postupak nije vođen s ciljem utvrđivanja prestanka stanarskog prava apelantičine majke niti se o tome odlučivalo, i što je najvažnije–o tome nije odlučeno. Dispozitiv niti jedne odluke organa uprave, niti redovnih sudova, ne sadrži odluku kojom apelantičinoj majci prestaje stanarsko pravo na predmetnom stanu. Zahtjev apelantičine majkeza povrat u posjed stana,za koji su organi uprave nesporno utvrdili da ga je apelantičina majka napustila 1987. godine kada je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila da živi u stanu svoga supruga, tako da 30. travnja 1991. godine taj stan nije bio njezin dom, Uprava je odbila zato što se apelantičina majka nije ubrajala u osobe koje, prema članku 3. Zakona o prestanku primjene, imaju pravo vratiti stan u posjed, jer je stan napustila ranije nevezano za ratni sukob, odnosno zato što se usvajanjem zahtjeva apelantičine majke ne bi uspostavilo faktičko stanje kakvo je zatečeno 30. travnja 1991. godine, što je i za Ustavni sud, kako je već rečeno, cilj. 7. Zapažam da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da je faktičko stanje 30. travnja 1991. godine bilo takvo da je predmetni stan koristila apelantica kao korisnica koja je, prema članku 21. Zakona o stambenim odnosima, mogla ostati u stanu na kojem je stanarsko pravo pripadalo njezinoj majci, budući da stan supruga apelantičine majke, na kojem je njezina majka stekla pravo sunositeljice stanarskog prava, nije bio dodijeljen i apelantici kao tadašnjem članu domaćinstva svoje majke. Dakle, apelantica je, a ne njezina majka, 30. travnja 1991. godine bila u faktičkom posjedu predmetnog stana. I, kao takva korisnica, prema relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, imala je pravo u zakonom ostavljenom roku podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Apelantica to nije učinila u zakonom ostavljenom roku. Stoga se na nju primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene, koje se primjenjuju i na sve ostale nositelje stanarskog prava ili članove domaćinstva na određenom stanu koji nisu u roku podnijeli zahtjev za povrat stana u posjed, a to, prema članku 5. stavak 2. Zakona o prestanku primjene, znači ex legegubitak stanarskog prava na predmetnom stanu, čak da ga je apelantica i imala. Zahtjev koji je podnijela apelantičina majka, i to samo u svoje ime a ne i u apelantičino, nije podnijela apelantica niti je zahtjev podnesen uz njezinu punomoć. Dakle, zahtjev je podnijela neovlaštena osoba pa se ima smatrati kao da nije podnesen. 8. Apelantica se pojavila tek u žalbenom postupku pred drugostupanjskim organom, opet samo se pridružujući zahtjevu svoje majke, i to nakon 13. prosinca 2000. godine, što je bilo po isteku roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed, tvrdeći zajedno sa svojom majkom da je prvostupanjski organ pravilno utvrdio da je apelantičina majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj to pravo nije prestalo i nakon udaje za S. J. Zbog toga, apelantica i njezina majka smatraju da je prvostupanjski organ prilikom odlučivanja pogrešno primijenio odredbe članka 7. Zakona o prestanku primjene kada je odbio zahtjev apelantičine majke za povrat stana. Apelantica je, kao osoba s pravnim interesom, pobila prvostupanjsko rješenje ističući da je evidentno da je ona kćerka nositeljice stanarskog prava, član njezinog obiteljskog domaćinstva, u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima, i da je u predmetnom stanu živjela do izbijanja ratnog konflikta. Odbijajući žalbu nositeljice stanarskog prava (koja 30. travnja 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu) i apelantice, drugostupanjski organ je zaključio da je apelantica predmetni stan koristila u svojstvu korisnice, ali da se ona ne može smatrati osobom iz članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Naime, time što je apelantičina majka kao nositeljica stanarskog prava napustila stan prekinuta je trajna zajednica života i stanovanja između apelantice i njezine majke, jer se, prema članku 6. Zakona o stambenim odnosima, djeca smatraju članovima domaćinstva svojih roditelja samo pod uvjetom da s njima trajno žive i stanuju, pa nije ispunjen preduvjet da se apelantica smatra članom obiteljskog domaćinstva svoje majke i time ostvaruje pravo na vraćanje u posjed stana, shodno članku 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. 9. Kantonalni sud je, odbijajući u upravnom sporu tužbu apelantice i njezine majke, svoju odluku obrazložio, između ostalog, navodom da su prvostupanjski i drugostupanjski organi uprave pravilno primijenili pravo kada su odbili zahtjev apelantičine majke za povrat u posjed stana iz kojeg se službeno odjavila 12. kolovoza 1987. godine kada se prijavila na adresu stana na kojem je nositelj stanarskog prava njezin suprug. U odnosu na apelanticu, Kantonalni sud je naglasio da ona nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed ali da je na prvostupanjsko rješenje, kojim je kao neutemeljen odbijen zahtjev njezine majke, zajedno sa majkom izjavila žalbu. Kantonalni sud je obrazložio da je prilikom odlučivanja o tužbi apelantice i njezine majke posebno ocijenio činjenicu da je zahtjev za povrat stana podnijela apelantičina majka, a ne apelantica kao korisnica stana, te da je, u smislu članka 8. Europske konvencije i članka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma, 30. travnja 1991. godine "dom" apelantičine majke bio u ul. F. Kluza 7 u Rajlovcu, gdje je imala prijavljeno prebivalište (a ne boravište) i iz kojeg je otišla u izbjeglištvo 1992. godine, a na kojem je nositelj stanarskog prava njezin suprug S. J., te se samim tim imenovana smatra sunositeljicom stanarskog prava na tom stanu i ima pravo na povrat stana u Rajlovcu, a ne predmetnog stana. Stoga je ocijenjen pravilnim zaključak drugostupanjskog organa da apelantica nije činila obiteljsko domaćinstvo svoje majke, u smislu članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, te je i njezinu žalbu odbio tretirajući je pravilno kao zainteresiranu osobu u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na to da je u konkretnoj situaciji (kada ona nije podnijela zahtjev za povrat spornog stana) o njezinoj žalbi mogao odlučiti samo u odnosu na podneseni zahtjev njezine majke. 10. Odlučujući o žalbi apelantice i njezine majke protiv prvostupanjske presude, u kojoj su apelantica i njezina majka navele da prvostupanjski sud i organi uprave nisu imali u vidu činjenicu da je apelantičina majka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u svoje ime i u ime apelantice kao zakonske korisnice stana i člana obiteljskog domaćinstva svoje majke, te da je prvostupanjskom organu bilo poznato da je apelantica bila zainteresirana za povrat stana još 1998. i 1999. godine, pa ju je taj organ trebao pozvati da se izjasni prihvaća li zahtjev za povrat stana koji je podnijela njezina majka u svoje i njezino ime; te da prvostupanjski sud i organi uprave nisu ocijenili činjenicu da je apelantica nastavila koristiti predmetni stan nakon udaje i iseljenja njezine majke iz stana i da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana, u smislu članka 21. Zakona o stambenim odnosima, Vrhovni sud je žalbu odbio kao neutemeljenu. Pri tome je obrazložio da je prvostupanjska presuda donesena na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, i to potpuno i pravilno, pa su kao takve mogle poslužiti za zakonito i pravilno donošenje pobijanog upravnog akta. 11. Vrhovni sud je ponovio utvrđenja organa uprave i prvostupanjskog suda, te i sam, između ostalog, naglasio da je time što je apelantičina majka napustila predmetni stan prekinuta trajna zajednica života i stanovanja s apelanticom, pa da se apelantica ne može smatrati osobom iz članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, tj. članom obiteljskog domaćinstva,osobom koja inače nije podnijela zahtjev za povrat stana,pa da nisu ostvarile pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, sukladno odredbi članka 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, i o svemu dali valjane razloge koje je kao pravilne prihvatio prvostupanjski sud. Vrhovni sud je, također, neutemeljenim ocijenio i žalbene navode da je apelantičina majka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u svoje ime i u apelantičino ime,jer se iz zahtjeva za vraćanje stana u posjed od 24. kolovoza 1998. godine vidi da je apelantičina majka zahtjev podnijela u svoje ime i da u njemu nije navela da povrat stana traži i u kćerkino ime (u apelantičino ime). 12. Iako je, prema mome mišljenju, sasvim jasno obrazložio zašto apelantica niti njezina majka nemaju pravo na povrat predmetnog stana (apelantica jer nije podnijela zahtjev za povrat stana, a njezina majka jer 30. travnja 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu), o čemu se u postupku pred organima uprave i sudovima jedino i odlučivalo, zapažam da je Vrhovni sud, sasvim nepotrebno, ocijenioneosnovanim apelantičine žalbene prigovore da ona ima trajno pravo korištenja predmetnog stana u kojem je nastavila živjeti i nakon što je njezina majka napustila stan; te istakao da, prema odredbi članka 21. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, članovima obiteljskog domaćinstva (članak 6. stavak 2) pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i kada nositelj stanarskog prava trajno prestane koristiti stan; da se, međutim, apelantica ne može smatrati članom obiteljskog domaćinstva svoje majke kao nositeljice stanarskog prava jer je ona prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i prekinuta je trajna zajednica života, jer apelantica s majkom trajno ne živi i ne stanuje, što je uvjet da bi se osoba smatrala članom obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, pa zato nema pravo trajno i nesmetano koristiti predmetni stan. 13. Zbog navedenog dijela obrazloženja presude Vrhovnog suda, zapažam da je Ustavni sud u točki 32. iznio stav prema kojem smatra: "Š...Ćda u konkretnom slučaju nije bilo u nadležnosti upravnih organa i sudova u upravnom sporu da utvrđuju je li apelantičina majka prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima kada je na snazi pravno valjan ugovor o korištenju stana koji deklarira apelantičinu majku kao nespornu nositeljicu stanarskog prava. Jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za prestanak navedenog stanarskog prava i otkaz ugovora o korištenju stana, te kakva su prava apelantice kao korisnice stana, može biti samo predmet eventualnog drugog sudskog postupka sukladno Zakonu o stambenim odnosima". I ja sam s ovim stavom u potpunosti suglasna! Međutim, za razliku od većinskog odlučenja, ja smatram da organi uprave i sudovi, ustvari, nisu ni odlučivali ni odlučili o onome o čemu nisu trebali i zbog čega je Ustavni sud utvrdio povredu apelantičinog prava na poštivanje doma,jer je postupak povodom zahtjeva apelantičine majke od samog početka vođen za povrat predmetnog stana u posjed i samo taj zahtjev je odbijen kao neutemeljen, počevši od prvostupanjskog organa pa do Vrhovnog suda. O drugim pitanjima nije ni odlučivano ni odlučeno! Dakle, ponavljam svoj stav da je predmetni dio obrazloženja presude Vrhovnog suda potpuno nepotreban jer organi uprave i sudovi u postupku koji je pred njima vođen, ustvari, nisu odlučivali o prestanku stanarskog prava apelantičinoj majci niti o pravima apelantice kao korisnice stana, u smislu članka 21. Zakona o stambenim odnosima. 14. Zapažam da je navedeni dio obrazloženja Vrhovnog suda ponukaoUstavni sud da zaključi da su upravni organi i sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelantičine majke za povrat u posjed predmetnog stana na kojem je ona nositeljica stanarskog prava prema važećem ugovoru o korištenju predmetnog stana.Međutim, uz zaista dužno poštovanje prema većinskom odlučenju Ustavnog suda, ja se ne mogu suglasiti sa ovakvim zaključkom. Prije svega, podsjećam na to da je i sam Ustavni sud u velikom broju svojih odluka odredbe Zakona o prestanku primjene razumijevao na način da za povrat stana u posjed, pogotovo kada je riječ o pravu na poštivanje doma iz članka 8. Europske konvencije, uopće nije relevantna pravna osnova po kojoj je podnositelj zahtjeva za povrat stana bio u posjedu, odnosno koristio stan kao svoj dom na dan 30. travanj 1991. godine. Također, Ustavni sud je u velikom broju svojih odluka odbio ili odbacio apelacije kada je zahtjev za povrat stana podnesen izvan zakonom ostavljenog roka ili kada nije uopće podnesen. Tako je Ustavni sud, odbacujući apelaciju kaoprima facieneutemeljenu, u situaciji kada je apelant zahtjev za povrat stana podnio izvan roka propisanog člankom 5. Zakona o prestanku primjene, svoju Odluku brojAP 1802/05od 9. studenoga 2006. godine u točki 13. obrazložio stavom: "Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i upravni organi primijenili relevantne zakonske odredbe i utvrdili da je apelant podnio zahtjev za povrat stana izvan navedenih zakonskih rokova, zbog čega je njegov zahtjev od strane organa uprave odbačen kao neblagovremen. Obzirom na navedeno, očigledno je da su u apelantovom slučaju organi uprave i sud primijenili važeće materijalno-pravne propise i to na način koji nije proizvoljan. Naime propisani rokovi, imaju prekluzivan karakter, budući da u slučaju propuštanja istih, dolazi ne samo do gubitka prava da se meritorno odluči o zahtjevu za povrat, nego i do gubitka samog stanarskog prava. Navedeno vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana, uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, apelantovo pozivanje na proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa neosnovano. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što ukazuje da se u apelantovom slučaju radi o kršenju prava na imovinu, koje je zaštićeno Ustavnom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, već da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i rokovima utvrđenim Zakonom". Zatim, u Odluci brojAP 1297/06od 5. travnja 2007. godine, kojom je Ustavni sud apelaciju, također, odbacio kaoprima facieneutemeljenu, podsjećam na to da je Ustavni sud svoju odluku obrazložio, između ostalog, stavom iznesenim u točki 11: "Osporena presuda Kantonalnog suda utemeljena je na odredbama Zakona o upravnim sporovima ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine', br. 9/05) i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ('Službene novine FBiH', br. 27/99 i 56/01). Navedeni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno razumljivi i uspostavljeni u cilju pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom. Kantonalni sud je konstatovao da je apelant zahtjev za povrat stana podnio nakon prekluzivnog roka, propisanog u članu 5. stav 2. i 18e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega mu je stanarsko pravo prestalo. Apelant, dakle, nije postupio u skladu sa propisima na osnovu kojih je zatražio povrat stana, nit je u upravnom sporu dokazao da je zahtjev za povrat stana podnio blagovremeno, zbog čega mu je prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu". 15. Iz navedenih primjera je očito da se Ustavni sud uopće nije upuštao u ocjenu toga je li aktima javnih vlasti, kojima je odbačen ili odbijen zahtjev za povrat stana koji je podnesen izvan prekluzivno određenog roka, uopće izvršeno miješanje u prava na čiju su se povredu apelanti žalili, a pogotovo ne je li ono bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno u demokratskom društvu, čak ni kada su apelacije podnosili apelanti kojima jeex legeprestalo stanarsko pravo,za razliku od apelantice koja nije imala stanarsko pravo na predmetnom stanu i čiji odnos prema stanu nije bio utvrđen niti jednim aktom sukladno Zakonu o stambenim odnosima,nego je predmetni stan samode facto koristila na dan 30. travanj 1991. godine,ali nije podnijela zahtjev za njegov povrat u posjed. 16. Stoga, ja nikako ne mogu zaključiti da je konkretni slučaj drukčiji, odnosno da su se javne vlasti nezakonito umiješale u apelantičino pravo na dom. Štoviše, za mene je potpuno neprihvatljiv stav Ustavnog suda: "Š...Ćda su upravni organi proizvoljno primijenili članak 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene kada su odbili zahtjev apelantičine majke, nositeljice stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana, za povrat predmetnog stana, te da je zbog toga povrijeđeno apelantičino pravo na dom kao predratne korisnice predmetnog stana". Iz ovakvog stava moglo bi se zaključiti, nasuprot brojnim odlukama Ustavnog suda, da je za povrat stana u posjed prema Zakonu o prestanku primjene dovoljno da je podnositelj zahtjeva "nositelj stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana" bez obzira na to je li 30. travnja 1991. godine taj nositelj stanarskog prava bio u posjedu stana čiji povrat traži, je li ga napustio nevezano za ratni sukob, odnosno je li taj stan predstavljao njegov dom. Ja smatram da je Ustavni sud potpuno zanemario odredbe st. 1. i 2. članka 3. Zakona o prestanku primjene, na koje su se javne vlasti pozvale kada su odbile zahtjev apelantičine majke, prema kojima:(1) Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog domaćinstva kao što je utvrđeno člankom 6. ZOSO ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. (2) Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godinesmatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. 17. Dakle, da bi ostvarila pravo na povrat predmetnog stana, apelantičina majka kao nositeljica stanarskog prava morala je 30. travnja 1991. godine biti u posjedu tog stana. Nesporno je u postupcima pred upravnim organima i sudovima utvrđeno da je apelantičina majka predmetni stan napustila 1987. godine i to nevezano za ratni sukob, pa se u odnosu na predmetni stan ne može smatrati izbjeglom ili raseljenom osobom; da je useljenjem u stan svoga supruga 1987. godine postala sunositeljica stanarskog prava na tom stanu i da se u tom a ne u predmetnom stanu nalazila 30. travnja 1991. godine, pa joj, prema navedenom zakonu, nikako ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. S druge strane, apelantica evidentno nije bila član domaćinstva svoje majke nakon 1987. godine, dakle ni 30. travnja 1991. godine, ali je, prema odredbi članka 21. Zakona o stambenim odnosima, mogla ostati u predmetnom stanu, što je onade factoi učinila, s tim što svoje postupke nijede iureuskladila sa Zakonom o stambenim odnosima. Također, nesporno je utvrđeno da apelantica nije bila član domaćinstva svoje majke, u smislu odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, ni na dan kada je njezina majka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stanajer njezina majka povrat stana nije tražila i u apelantičino ime.Bez obzira na navedene okolnosti, budući da je de facto30. travnja 1991. godine apelantica bila u posjedu predmetnog stana, odnosno da je 30. travnja 1991. godine predmetni stan bio njezin dom, smatram da je apelantica, za razliku od svoje majke, imala pravo podnijeti zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Međutim, ona to nije učinila. U tom slučaju, ja ne vidim razlog da se apelantica stavi u privilegiran položaj i da, u situaciji kada nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, kao i sve druge osobe u istoj situaciji, ne izgubi i samo pravo na povrat predmetnog stana. Zbog toga, bez obzira na nepotrebni dio obrazloženja odluke Vrhovnog suda pa i Kantonalnog suda, koji su samo stvorili privid da su odlučivali i odlučili o stanarskom pravu apelantičine majke, odnosno o apelantičinom pravu iz članka 21. Zakona o stambenim odnosima, smatram da su obrazloženja koja je Ustavni sud dao za utvrđivanje povrede apelantičinog prava na poštivanje doma u konkretnom slučaju potpuno neprihvatljiva. 18. Slijedi da ja apsolutno nisam u mogućnosti da se suglasim sa zaključkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 828/08, rješavajući apelacijuDragane Kalajxić, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Dragane Kalajxić. Utvrđuje se povreda prava na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članomII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dragana Kalajxić (u daqnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 17. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-299/02 od 22. avgusta 2003. godine, Rješewa Ministarstva stambenih poslova 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3099/01 od 5. februara 2002. godine i Rješewa Uprave za stambena pitawa Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-3711/98 od 13. decembra 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 21. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Uprava su odgovorili 1. aprila 2008. godine, Ministarstvo 4. aprila 2008. godine, a Kantonalni sud 11. aprila 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave dostavljeni su apelantici 16. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-3711/98 od 13. decembra 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3099/01 od 5. februara 2002. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanticine majke za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Ferde Hauptmana broj 40/VI(u daqnjem tekstu: predmetni stan). 7. U obrazloženju rješewa Uprave navedeno je da je apelanticina majka, prema Ugovoru o korišćenju stana broj 05-VZ-1-3361/81 od 30. septembra 1981. godine, bila nositeqica stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, Uprava je utvrdila da je apelanticina majka predmetni stan prestala koristiti 1987. godine jer je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila se da živi u stanu u ulici Franje Kluza broj 7 u Rajlovcu, na kojem je nosilac stanarskog prava suprug apelanticine majke. Uprava je zakqučila da je neosnovan zahtjev apelanticine majke za vraćanje predmetnog stana u posjed jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daqnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene),prema kojem nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog domaćinstva imaju pravo na povratak. 8. U obrazloženju rješewa Ministarstva navedeno je da su žalbe protiv prvostepenog rješewa izjavile apelanticina majka i apelantica kao lice sa pravnim interesom. Žaliteqice su navele da apelanticinoj majci nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu ni nakon udaje, a da je apelantica, u smislu člana 6 Zakona o stambenim odnosima, u predmetnom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva svoje majke sve do izbijawa ratnih sukoba. Na osnovu sprovedenih dokaza Ministarstvo je zakqučilo da je apelantica predmetni stan koristila u svojstvu korisnice stana, ali se ona ne može smatrati licem iz člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da je: "Š...Ć napuštanjem stana od strane nosioca stanarskog prava prekinuta trajna zajednica života i stanovawa" između apelantice i njene majke, a što je preduslov da bi se apelantica smatrala članom porodičnog domaćinstva i time ostvarila pravo na vraćanje u posjed stana, shodno članu 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene. 9. Apelantica i njena majka su protiv rješewa Ministarstva tužbom pokrenule upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-299/02 od 22. avgusta 2003. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je posebno ocijenio činjenicu da je zahtjev za povraćaj predmetnog stana podnijela apelanticina majka, a ne apelantica kao korisnica stana. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je 30. aprila 1991. godine "dom" apelanticine majke, u smislu člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), bio u ulici Franje Kluza broj 7 u Rajlovcu, gdje je apelanticina majka imala prijavljeno prebivalište (a ne boravište). Na stanu na pomenutoj adresi nosilac stanarskog prava je bio muž apelanticine majke, te se samim tim apelanticina majka smatrala sunositeqicom stanarskog prava na tom stanu, za koji ima i pravo na povraćaj. Kantonalni sud je zakqučio da apelanticina majka ima pravo na povraćaj stana u Rajlovcu, a ne na povraćaj predmetnog stana. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da su upravni organi iz utvrđenog činjeničnog stawa pravilno zakqučili da apelantica nije činila porodično domaćinstvo svoje majke, u smislu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, te je zbog toga pravilno odbijena žalba apelantice kao zainteresovanog lica u konkretnoj pravnoj stvari. Sem toga, Kantonalni sud je naveo da, budući da apelantica kao korisnica stana nije podnijela zahtjev za povraćaj predmetnog stana, upravni organ je o njenoj žalbi mogao odlučiti samo u odnosu na podneseni zahtjev apelanticine majke. 10. Apelantica i njena majka su protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine odbio žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da ona ima trajno pravo korišćewa predmetnog stana jer je nastavila da živi u predmetnom stanu nakon što ga je njena majka napustila. Vrhovni sud je obrazložio da iz zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed od 24. avgusta 1998. godine proizilazi da je zahtjev podnijela apelanticina majka u svoje ime i da u zahtjevu nije navela da povraćaj stana traži i u ime apelantice kao svoje kćerke. Dalje je Vrhovni sud utvrdio da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da ima trajno pravo korišćewa predmetnog stana u kojem je nastavila da živi i nakon što je njena majka napustila stan. Vrhovni sud je obrazložio da, prema odredbi člana 21 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i kada nosilac stanarskog prava trajno prestane koristiti stan. Međutim, Vrhovni sud je u konkretnom slučaju zakqučio da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava jer je apelanticina majkaprestala biti nositeqica stanarskog pravana predmetnom stanu, čime je prekinuta trajna zajednica života jer apelantica s wom trajno ne živi i ne stanuje, što je uslov da bi se lice smatralo članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Zbog toga, kako je zakqučio Vrhovni sud, apelantica nema pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica se žali na povredu prava na privatni i porodični život i dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te na povredu prava na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije. Apelantica je istakla da je njena majka nositeqica stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je ona zbog toga u svoje ime podnijela zahtjev za vraćanje stana. Dalje je navela da je u predmetnom stanu živjela od svog rođewa pa sve do ratnog sukoba u BiH. Istakla je da je nakon razvoda braka njenih roditelja sudskom odlukom briga i staranje o woj bila dodijeljena njenoj majci, kao i stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nakon toga je njena majka 30. septembra 1981. godine sa SIZ-om stanovawa Grada Sarajevo zakqučila ugovor o korišćenju predmetnog stana. Takođe je navela da je njena majka u zahtjevu za povraćaj predmetnog stana od 24. avgusta 1998. godine prijavila povratak tri člana, to jeste apelantice i apelanticinog djeteta. Apelantica smatra da joj je predmetni stan trebao biti vraćen jer ona i njeno dijete nemaju drugo mjesto za život i smještaj. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da se presuda tog suda zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbi zakona koje su u presudi citirane i čija je primjena obrazložena, te da tom presudom nisu povrijeđena apelanticina qudska prava. 13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, te da ostaje pri obrazloženju iz presude. 14. Ministarstvo i Uprava su u odgovoru na apelaciju istakli da su neosnovani apelanticini navodi o povredi qudskih prava jer ona nije ispunila uslove iz člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima da bi se mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Zbog toga apelantici i ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed prema članu 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene. Dalje je istaknuto da je apelanticina majka, koja je bila nositeqica stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu ugovora o korišćenju stana od 30. septembra 1981. godine, predmetni stan prestala koristiti 1987. godine kada je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila u stan svog supruga. Time je, kako je dalje navedeno u odgovorima, prekinuta trajna zajednica života i stanovawa između apelantice i njene majke kao zakonski preduslov da bi se apelantica smatrala članom porodičnog domaćinstva svoje majke i time ostvarila pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. V. Relevantni propisi 15.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. st. 1. i 2. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daqnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VIIOpćeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. AneksaVIIOpćeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema AneksuVIIOpćeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 21. Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskidatog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona. Član 50. Otkaz o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 17. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlogzbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 21. ČlanII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 22. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, sem ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 23. Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije. 24. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelanticinim "domom" u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njeno pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. 25. Prema praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava,Gillowprotiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f;Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 26. Evropski sud za qudska prava je u svojoj praksi u jednom slučaju koji se ticao toga da li je kuća u kojoj su podnosioci predstavke živjeli, a koja je bila u wihovoj svojini, posebno ocjewivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna namjera i stav podnosilaca predstavke prema kući prije i poslije povratka. Kao kqučni element je smatrana i činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću sa namjerom da tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uslovi. Takođe je bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi,mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za qudska prava,Gillowprotiv Velike Britanije). Ustavni sud je, takođe, u svojim odlukama zakqučio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05). 27. Što se tiče pitawa da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom" u svrhu člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelantica napustila predmetni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njen povratak i povratak njene majke u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članomII/5 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za članom 1 tačka 1 AneksaVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daqnjem tekstu: Opšti okvirni sporazum). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izražen stav da je jedan od osnovnih ciljeva Opšteg okvirnog sporazuma povratak qudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćawa imovine wihovim predratnim korisnicima (vidi,mutatis mutandis,Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01, tačka 20). 28. Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora nesumwivim utvrđeno da je apelantica živjela u predmetnom stanu. Apelantica je rođena u navedenom stanu, živjela je u njemu zajedno sa svojim roditeqima, nakon 30. septembra 1981. godine u stanu je živjela zajedno sa svojom majkom kao nositeqicom stanarskog prava, a nakon udaje njene majke 1987. godine u predmetnom stanu je živjela sve do izbijawa ratnih sukoba u BiH. Nakon toga, apelantica je kao izbjeglica živjela u Republici Srbiji, s namjerom da se vrati u svoj dom kada se za to steknu uslovi. Sem toga, apelantica nije osnovala svoj dom na nekom drugom mjestu pokazujući tako namjeru da se zajedno sa svojim djetetom vrati u predmetni stan. Ustavni sud zakqučuje da je apelantica živeći niz godina u predmetnom stanu prije rata u BiH ostvarila čvrste veze sa predmetnim stanom kao svojim domom, a da je poslije rata iskazala namjeru da se vrati u predmetni stan kao svoj dom, zbog čega se navedeni stan ima smatrati apelanticinim domom u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije. 29. Ustavni sud, dalje, mora utvrditi da li je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do miješawa javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje njenog doma, te ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ustavni sud smatra da je osporena presuda kojom je pravosnažno odbijen zahtjev apelanticine majke za vraćanje u posjed predmetnog stana za nju i dva člana porodice rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje doma, u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije. 30. Ustavni sud, takođe, mora utvrditi opravdanost ovog miješawa, u smislu stava 2 člana 8 Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizawa zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za qudska prava,Niemietzprotiv Wemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 31. Ustavni sud naglašava da apelantica u konkretnom slučaju ukazuje, prije svega, na povredu prava na dom, odnosno ona ne tvrdi da je bila nositeqica stanarskog prava, ali tvrdi da je predmetni stan njen dom i dom njenog djeteta. Za razliku od drugih organa koji su se bavili pitanjem prava na povraćaj stana, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju trebalo odlučiti o apelanticinom pravu na poštovanje doma. Takođe, u konkretnom slučaju upravni organi i sudovi nisu napravili razliku između prava na posjed stana i prava na apelanticin dom. Sem toga, prihvatili su apelanticu kao zainteresovano lice u postupku, ali nije raspravljeno o njenom pravu na dom. 32. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da je apelanticina majka: "Š...Ćprestala biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1987. godine nakon udaje i preseljewa u stan svoga supruga". Ustavni sud primjećuje da iz pravno važećeg ugovora o korišćenju stana od 30. septembra 1981. godine nesporno proizilazi da je apelanticina majka nositeqica stanarskog prava na predmetnom stanu. Pravna valjanost navedenog ugovora ni nakoji način nije osporena zbog razloga utvrđenih Zakonom o stambenim odnosima i u zakonom propisanom postupku, pa se, stoga, ne može zakqučiti da je apelanticinoj majci prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu na način predviđen zakonom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na stanu ima pravo na povratak u skladu sa Opštim okvirnim sporazumom. Ustavni sud, takođe, ističe da je u sprovedenom postupku relevantan Zakon o prestanku primjene čiji jeciq uspostava faktičkog stawa, zatečenog 30. aprila 1991. godine, kao polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo u nadležnosti upravnih organa i sudova u upravnom sporu da utvrđuju da li je apelanticina majka prestala biti nositeqica stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima kada je na snazi pravno valjan ugovor o korišćenju stana koji deklariše apelanticinu majku kao nespornu nositeqicu stanarskog prava. Da li su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi za prestanak navedenog stanarskog prava i otkaz ugovora o korišćenju stana, te kakva su prava apelantice kao korisnice stana, može biti samo predmet eventualnog drugog sudskog postupka u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su upravni organi i sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanticine majke za povraćaj u posjed predmetnog stana na kojem je ona nositeqica stanarskog prava prema važećem ugovoru o korišćenju predmetnog stana. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na dom nije bilo u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud neće dalje ispitivati da li je miješanje bilo i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizawa zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. 34. Ustavni sud zakqučuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelanticino pravo na poštovanje doma iz člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 35. U svjetlu zakqučaka o povredi prava na poštovanje doma, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na život iz članaII/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 36. Ustavni sud zakqučuje da su upravni i sudski organi proizvoqno primijenili član 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene kada su odbili zahtjev apelanticine majke, nositeqice stanarskog prava prema ugovoru o korišćenju stana, za povraćaj predmetnog stana, te da je zbog toga povrijeđeno apelanticino pravo na dom kao predratne korisnice predmetnog stana. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. U smislu člana 41 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Seade Palavrić suprotno odluci. 39. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. IZDVOJENO MIŠQEWE SUTKIWE PALAVRIĆ O NESLAGAWU 1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija gospođeDragane Kalajxić(u daqnjem tekstu: apelantica) dopustiva,aumeritumuosnovanauodnosunapovredupravana poštovanje doma iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 2. Ja sam saglasna sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskoj odluci uvaženih kolega, nisam saglasna sa odlučenjem niti obrazloženjem odluke u meritumu u dijelu kojim je apelacija usvojena i utvrđena povreda apelanticinog prava na poštovanje doma iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 3. Naime, Ustavni sud u tački 27 Odluke, odgovarajući na pitanje da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom" u svrhu člana 8 Evropskekonvencije, između ostalog, "Š...Ćprimjećuje da je apelantica napustila predmetni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njen povratak i povratak njene majke u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članomII/5 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1 tačka 1 AneksaVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH". Zatim je Ustavni sud podsjetio na svoj već izraženi stav da je jedan od osnovnih ciljeva Opšteg okvirnog sporazuma "Š...Ćpovratak qudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine,te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine,treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (uokviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćawa imovine wihovim predratnim korisnicima". U tački 28 Ustavni sud "Š...Ćzakqučuje da je apelantica živeći niz godina u predmetnom stanu prije rata u BiH ostvarila čvrste veze sa predmetnim stanom kao svojim domom, a da je poslije rata iskazala namjeru da se vrati u predmetni stan kao svoj dom, zbog čega se navedeni stan ima smatrati apelanticinim domom u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije". 4. Ja sam saglasna sa zakqučkom Ustavnog suda da navedeni stan predstavlja apelanticin dom. Međutim, s time sam saglasna samo zbog veze koju je apelantica ostvarila sa predmetnim stanom prije rata u BiH, odnosno 30. aprila 1991. godine, a ne i zbog iskazane namjere da se nakon rata vrati u predmetni stan, jer smatram da je takva apelanticina namjera izostala. U svakom slučaju, bez obzira na razloge, predmetni stan se, i prema mome mišljenju, ima smatrati apelanticinim domom. Saglasna sam i sa zakqučkom Ustavnog suda iz tačke 29 da je osporena presuda Vrhovnog suda, kojom je pravosnažno odbijen zahtjev apelanticine majke za vraćanje u posjed predmetnog stana, rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje doma, u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije. 5. U odnosu na stavove Ustavnog suda iznesene u tačkama 30-32, ja sam i sama saglasna s tim da: "Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizawa zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. 'Neophodno' u ovom kontekstu znači da miješanje odgovara 'pritiscima društvenih potreba' i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kojem se teži". Takođe je i za mene nesporno da je članom 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na stanu ima pravo na povratak u skladu sa Opštim okvirnim sporazumom, te da je u sprovedenom postupku relevantan Zakon o prestanku primjene čiji je ciq uspostava faktičkog stawa, zatečenog 30. aprila 1991. godine, kao polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi. 6. Ne slažem se sa ostalim stanovištima Ustavnog suda, koji su izneseni u tački 32, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Naime, nasuprot stanovištima Ustavnog suda, smatram neophodnim podsjetiti na toda se predmetni postupak vodio na zahtjev apelanticine majke za povraćaj predmetnog stana u posjed. Postupak nije vođen s ciljem utvrđivawa prestanka stanarskog prava apelanticine majke niti je o tome odlučivano, i što je najvažnije–o tome nije odlučeno. Dispozitiv niti jedne odluke organa uprave, niti redovnih sudova, ne sadrži odluku kojom apelanticinoj majci prestaje stanarsko pravo na predmetnom stanu. Zahtjev apelanticine majkeza povraćaj u posjed stana,za koji su organi uprave nesporno utvrdili da ga je apelanticina majka napustila 1987. godine kada je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila da živi u stanu svoga supruga, tako da 30. aprila 1991. godine taj stan nije bio njen dom, Uprava je odbila zato što se apelanticina majka nije ubrajala u lica koja, prema članu 3 Zakona o prestanku primjene, imaju pravo vratiti stan u posjed, jer je stan napustila ranije nevezano za ratni sukob, odnosno zato što se usvajanjem zahtjeva apelanticine majke ne bi uspostavilo faktičko stanje kakvo je zatečeno 30. aprila 1991. godine, što je i za Ustavni sud, kako je već rečeno, ciq. 7. Zapažam da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da je faktičko stanje 30. aprila 1991. godine bilo takvo da je predmetni stan koristila apelantica kao korisnica koja je, prema članu 21 Zakona o stambenim odnosima, mogla ostati u stanu na kojem je stanarsko pravo pripadalo njenoj majci, budući da stan supruga apelanticine majke, na kojem je njena majka stekla pravo sunositeqice stanarskog prava, nije bio dodijeljen i apelantici kao tadašnjem članu domaćinstva svoje majke. Dakle, apelantica je, a ne njena majka, 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu predmetnog stana. I, kao takva korisnica, prema relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, imala je pravo da u zakonom ostavljenom roku podnese zahtjev za povraćaj predmetnog stana u posjed. Apelantica to nije učinila u zakonom ostavljenom roku. Stoga se na nju primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene, koje se primjenjuju i na sve ostale nosioce stanarskog prava ili članove domaćinstva na određenom stanu koji nisu u roku podnijeli zahtjev za povraćaj stana u posjed, a to, prema članu 5 stav 2 Zakona o prestanku primjene, značiex legegubitak stanarskog prava na predmetnom stanu, čak da ga je apelantica i imala. Zahtjev koji je podnijela apelanticina majka, i to samo u svoje ime a ne i u apelanticino, nije podnijela apelantica niti je zahtjev podnesen uz njenu punomoć. Dakle, zahtjev je podnijelo neovlašćeno lice pa se ima smatrati kao da nije podnesen. 8. Apelantica se pojavila tek u žalbenom postupku pred drugostepenim organom, opet samo se pridružujući zahtjevu svoje majke, i to nakon 13. decembra 2000. godine, što je bilo po isteku roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed, tvrdeći zajedno sa svojom majkom da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelanticina majka nositeqica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj to pravo nije prestalo i nakon udaje za S. J. Zbog toga, apelantica i njena majka smatraju da je prvostepeni organ prilikom odlučivawa pogrešno primijenio odredbe člana 7 Zakona o prestanku primjene kada je odbio zahtjev apelanticine majke za povraćaj stana. Apelantica je, kao lice s pravnim interesom, osporila prvostepeno rješenje ističući da je evidentno da je ona kćerka nositeqice stanarskog prava, član njenog porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6 Zakona o stambenim odnosima, i da je u predmetnom stanu živjela do izbijawa ratnog konflikta. Odbijajući žalbu nositeqice stanarskog prava (koja 30. aprila 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu) i apelantice, drugostepeni organ je zakqučio da je apelantica predmetni stan koristila u svojstvu korisnice, ali da se ona ne može smatrati licem iz člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima. Naime, time što je apelanticina majka kao nositeqica stanarskog prava napustila stan prekinuta je trajna zajednica života i stanovawa između apelantice i njene majke, jer se, prema članu 6 Zakona o stambenim odnosima, djeca smatraju članovima domaćinstva svojih roditelja samo pod uslovom da s wima trajno žive i stanuju, pa nije ispunjen preduslov da se apelantica smatra članom porodičnog domaćinstva svoje majke i time ostvaruje pravo na vraćanje u posjed stana, shodno članu 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene. 9. Kantonalni sud je, odbijajući u upravnom sporu tužbu apelantice i njene majke, svoju odluku obrazložio, između ostalog, navodom da su prvostepeni i drugostepeni organi uprave pravilno primijenili pravo kada su odbili zahtjev apelanticine majke za povraćaj u posjed stana iz kojeg se službeno odjavila 12. avgusta 1987. godine kada se prijavila na adresu stana na kojem je nosilac stanarskog prava njen suprug. U odnosu na apelanticu, Kantonalni sud je naglasio da ona nije podnijela zahtjev za povraćaj predmetnog stana u posjed ali da je na prvostepeno rješenje, kojim je kao neosnovan odbijen zahtjev njene majke, zajedno sa majkom izjavila žalbu. Kantonalni sud je obrazložio da je prilikom odlučivawa o tužbi apelantice i njene majke posebno ocijenio činjenicu da je zahtjev za povraćaj stana podnijela apelanticina majka, a ne apelantica kao korisnica stana, te da je, u smislu člana 8 Evropske konvencije i člana 1 AneksaVIIOpšteg okvirnog sporazuma, 30. aprila 1991. godine "dom" apelanticine majke bio u ul. F. Kluza 7 u Rajlovcu, gdje je imala prijavljeno prebivalište (a ne boravište) i iz kojeg je otišla u izbjeglištvo 1992. godine, a na kojem je nosilac stanarskog prava njen suprug S. J., te se samim tim imenovana smatra sunositeqicom stanarskog prava na tom stanu i ima pravo na povraćaj stana u Rajlovcu, a ne predmetnog stana. Stoga je ocijenjen pravilnim zakqučak drugostepenog organa da apelantica nije činila porodično domaćinstvo svoje majke, u smislu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, te je i njenu žalbu odbio tretirajući je pravilno kao zainteresovano lice u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na to da je u konkretnoj situaciji (kada ona nije podnijela zahtjev za povraćaj spornog stana) o njenoj žalbi mogao odlučiti samo u odnosu na podneseni zahtjev njene majke. 10. Odlučujući o žalbi apelantice i njene majke protiv prvostepene presude, u kojoj su apelantica i njena majka navele da prvostepeni sud i organi uprave nisu imali u vidu činjenicu da je apelanticina majka podnijela zahtjev za povraćaj predmetnog stana u svoje ime i u ime apelantice kao zakonske korisnice stana i člana porodičnog domaćinstva svoje majke, te da je prvostepenom organu bilo poznato da je apelantica bila zainteresovana za povraćaj stana još 1998. i 1999. godine, pa je nju taj organ trebao pozvati da se izjasni da li prihvata zahtjev za povraćaj stana koji je podnijela njena majka u svoje i njeno ime; te da prvostepeni sud i organi uprave nisu ocijenili činjenicu da je apelantica nastavila koristiti predmetni stan nakon udaje i iseljewa njene majke iz stana i da ima pravo trajnog i nesmetanog korišćewa stana, u smislu člana 21 Zakona o stambenim odnosima, Vrhovni sud je žalbu odbio kao neosnovanu. Pri tome je obrazložio da je prvostepena presuda donesena na podlozi činjenicakoje su utvrđene u upravnom postupku, i to potpuno i pravilno, pa su kao takve mogle poslužiti za zakonito i pravilno donošenje osporenog upravnog akta. 11. Vrhovni sud je ponovio utvrđewa organa uprave i prvostepenog suda, te i sam, između ostalog, naglasio da je time što je apelanticina majka napustila predmetni stan prekinuta trajna zajednica života i stanovawa s apelanticom, pa da se apelantica ne može smatrati licem iz člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, tj. članom porodičnog domaćinstva,licem koje inače nije podnijelo zahtjev za povraćaj stana,pa da nisu ostvarile pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, u skladu sa odredbom člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene, i o svemu dali valjane razloge koje je kao pravilne prihvatio prvostepeni sud. Vrhovni sud je, takođe, neosnovanim ocijenio i žalbene navode da je apelanticina majka podnijela zahtjev za povraćaj predmetnog stana u svoje ime i u apelanticino ime,jer se iz zahtjeva za vraćanje stana u posjed od 24. avgusta 1998. godine vidi da je apelanticina majka zahtjev podnijela u svoje ime i da u njemu nije navela da povraćaj stana traži i u kćerkino ime (u apelanticino ime). 12. Iako je, prema mome mišljenju, sasvim jasno obrazložio zašto apelantica niti njena majka nemaju pravo na povraćaj predmetnog stana (apelantica jer nije podnijela zahtjev za povraćaj stana, a njena majka jer 30. aprila 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu), o čemu se u postupku pred organima uprave i sudovima jedino i odlučivalo, zapažam da je Vrhovni sud, sasvim nepotrebno, ocijenioneosnovanim apelanticine žalbene prigovore da ona ima trajno pravo korišćewa predmetnog stana u kojem je nastavila živjeti i nakon što je njena majka napustila stan; te istakao da, prema odredbi člana 21 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva (član 6 stav 2) pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i kada nosilac stanarskog prava trajno prestane koristiti stan; da se, međutim, apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje majke kao nositeqice stanarskog prava jer je ona prestala biti nositeqica stanarskog prava na predmetnom stanu i prekinuta je trajna zajednica života, jer apelantica s majkom trajno ne živi i ne stanuje, što je uslov da bi se lice smatralo članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa zato nema pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan. 13. Zbog navedenog dijela obrazložewa presude Vrhovnog suda, zapažam da je Ustavni sud u tački 32 iznio stav prema kojem smatra: "Š...Ćda u konkretnom slučaju nije bilo u nadležnosti upravnih organa i sudova u upravnom sporu da utvrđuju da li je apelanticina majka prestala biti nositeqica stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima kada je na snazi pravno valjan ugovor o korišćenju stana koji deklariše apelanticinu majku kao nespornu nositeqicu stanarskog prava. Da li su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi za prestanak navedenog stanarskog prava i otkaz ugovora o korišćenju stana, te kakva su prava apelantice kao korisnice stana, može biti samo predmet eventualnog drugog sudskog postupka u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima". I ja sam s ovim stavom u potpunosti saglasna! Međutim, za razliku od većinskog odlučewa, ja smatram da organi uprave i sudovi, u stvari, nisu ni odlučivali ni odlučili o onome o čemu nisu trebali i zbog čega je Ustavni sud utvrdio povredu apelanticinog prava na poštovanje doma,jer je postupak povodom zahtjeva apelanticine majke od samog početka vođen za povraćaj predmetnog stana u posjed i samo taj zahtjev je odbijen kao neosnovan, počevši od prvostepenog organa pa do Vrhovnog suda. O drugim pitawima nije ni odlučivano ni odlučeno! Dakle, ponavljam svoj stav da je predmetni dio obrazložewa presude Vrhovnog suda potpuno nepotreban jer organi uprave i sudovi u postupku koji je pred wima vođen, u stvari, nisu odlučivali o prestanku stanarskog prava apelanticinoj majci niti o pravima apelantice kao korisnice stana, u smislu člana 21 Zakona o stambenim odnosima. 14. Zapažam da je navedeni dio obrazložewa Vrhovnog suda ponukaoUstavni sud da zakquči da su upravni organi i sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanticine majke zapovraćaj u posjed predmetnog stana na kojem je ona nositeqica stanarskog prava prema važećem ugovoru o korišćenju predmetnog stana.Međutim, uz zaista dužno poštovanje prema većinskom odlučenju Ustavnog suda, ja se ne mogu saglasiti sa ovakvim zakqučkom. Prije svega, podsjećam na to da je i sam Ustavni sud u velikom broju svojih odluka odredbe Zakona o prestanku primjene razumijevao na način da za povraćaj stana u posjed, pogotovo kada je riječ o pravu na poštovanje doma iz člana 8 Evropske konvencije, uopšte nije relevantan pravni osnov po kojem je podnosilac zahtjeva za povraćaj stana bio u posjedu, odnosno koristio stan kao svoj dom na dan 30. april 1991. godine. Takođe, Ustavni sud je u velikom broju svojih odluka odbio ili odbacio apelacije kada je zahtjev za povraćaj stana podnesen van zakonom ostavljenog roka ili kada nije uopšte podnesen. Tako je Ustavni sud, odbacujući apelaciju kaoprima facieneosnovanu, u situaciji kada je apelant zahtjev za povraćaj stana podnio van roka propisanog članom 5 Zakona o prestanku primjene, svoju Odluku brojAP 1802/05od 9. novembra 2006. godine u tački 13 obrazložio stavom: "Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i upravni organi primijenili relevantne zakonske odredbe i utvrdili da je apelant podnio zahtjev za povrat stana izvan navedenih zakonskih rokova, zbog čega je njegov zahtjev od strane organa uprave odbačen kao neblagovremen. Obzirom na navedeno, očigledno je da su u apelantovom slučaju organi uprave i sud primijenili važeće materijalno-pravne propise i to na način koji nije proizvoljan. Naime propisani rokovi, imaju prekluzivan karakter, budući da u slučaju propuštawa istih, dolazi ne samo do gubitka prava da se meritorno odluči o zahtjevu za povrat, nego i do gubitka samog stanarskog prava. Navedeno vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana, uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, apelantovo pozivanje na proizvoqnost uprimjeni pozitivno-pravnih propisa neosnovano. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što ukazuje da se u apelantovom slučaju radi o kršenju prava na imovinu, koje je zaštićeno Ustavnom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, već da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i rokovima utvrđenim Zakonom". Zatim, u Odluci brojAP 1297/06od 5. aprila 2007. godine, kojom je Ustavni sud apelaciju, takođe, odbacio kaoprima facieneosnovanu, podsjećam na to da je Ustavni sud svoju odluku obrazložio, između ostalog, stavom iznesenim u tački 11: "Osporena presuda Kantonalnog suda utemeljena je na odredbama Zakona o upravnim sporovima ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine', br. 9/05) i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ('Službene novine FBiH', br. 27/99 i 56/01). Navedeni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno razumqivi i uspostavljeni uciqu pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom. Kantonalni sud je konstatovao da je apelant zahtjev za povrat stana podnio nakon prekluzivnog roka, propisanog u članu 5. stav 2. i 18e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega mu je stanarsko pravo prestalo. Apelant, dakle, nije postupio u skladu sa propisima na osnovu kojih je zatražio povrat stana, nit je u upravnom sporu dokazao da je zahtjev za povrat stana podnio blagovremeno, zbog čega mu je prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu". 15. Iz navedenih primjera je očigledno da se Ustavni sud uopšte nije upuštao u ocjenu toga da li je aktima javnih vlasti, kojima je odbačen ili odbijen zahtjev za povraćaj stana koji je podnesen van prekluzivno određenog roka, uopšte izvršeno miješanje u prava na čiju su se povredu apelanti žalili, a pogotovo ne da li je ono bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno u demokratskom društvu, čak ni kada su apelacije podnosili apelanti kojima jeex legeprestalo stanarsko pravo,za razliku od apelantice koja nije imala stanarsko pravo na predmetnom stanu i čiji odnos prema stanu nije bio utvrđen niti jednim aktom u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima,nego je predmetni stan samode factokoristila na dan 30. april 1991. godine,ali nije podnijela zahtjev za njegov povraćaj u posjed. 16. Stoga, ja nikako ne mogu zakqučiti da je konkretni slučaj drukčiji, odnosno da su se javne vlasti nezakonito umiješale u apelanticino pravo na dom. Štaviše, za mene je potpuno neprihvatqiv stav Ustavnog suda: "Š...Ćda su upravni organi proizvoqno primijenili član 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene kada su odbili zahtjev apelanticine majke, nositeqice stanarskog prava prema ugovoru o korišćenju stana, za povraćaj predmetnog stana, te da je zbog toga povrijeđeno apelanticino pravo na dom kao predratne korisnice predmetnog stana". Iz ovakvog stava moglo bi se zakqučiti, nasuprot brojnim odlukama Ustavnog suda, da je za povraćaj stana u posjed prema Zakonu o prestanku primjene dovoqno da je podnosilac zahtjeva "nosilac stanarskog prava prema ugovoru o korišćenju stana" bez obzira na to da li je 30. aprila 1991. godine taj nosilac stanarskog prava bio u posjedu stana čiji povraćaj traži, da li ga je napustio nevezano za ratni sukob, odnosno da li je taj stan predstavljao njegov dom. Ja smatram da je Ustavni sud potpuno zanemario odredbe st. 1 i 2 člana 3 Zakona o prestanku primjene, na koje su se javne vlasti pozvale kada su odbile zahtjev apelanticine majke, prema kojima:(1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO ima pravo na povratak u skladu sa AneksomVIIOpćeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. (2) Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. AneksaVIIOpćeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godinesmatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema AneksuVIIOpćeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. 17. Dakle, da bi ostvarila pravo na povraćaj predmetnog stana, apelanticina majka kao nositeqica stanarskog prava morala je 30. aprila 1991. godine biti u posjedu tog stana. Nesporno je u postupcima pred upravnim organima i sudovima utvrđeno da je apelanticina majka predmetni stan napustila 1987. godine i to nevezano za ratni sukob, pa se u odnosu na predmetni stan ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem; da je useljenjem u stan svoga supruga 1987. godine postala sunositeqica stanarskog prava na tom stanu i da se u tom a ne u predmetnom stanu nalazila 30. aprila 1991. godine, pa joj, prema navedenom zakonu, nikako ne pripada pravo na povraćaj predmetnog stana. S druge strane, apelantica evidentno nije bila član domaćinstva svoje majke nakon 1987. godine, dakle ni 30. aprila 1991. godine, ali je, prema odredbi člana 21 Zakona o stambenim odnosima, mogla ostati u predmetnom stanu, što je onade factoi učinila, s tim što svoje postupke nijede iure uskladila sa Zakonom o stambenim odnosima. Takođe, nesporno je utvrđeno da apelantica nije bila član domaćinstva svoje majke, u smislu odredbe člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, ni na dan kada je njena majka podnijela zahtjev za povraćaj predmetnog stanajer njena majka povraćaj stana nije tražila i u apelanticino ime.Bez obzira na navedene okolnosti, budući da jede facto30. aprila 1991. godine apelantica bila u posjedu predmetnog stana, odnosno da je 30. aprila 1991. godine predmetni stan bio njen dom, smatram da je apelantica, za razliku od svoje majke, imala pravo podnijeti zahtjev za povraćaj u posjed predmetnog stana. Međutim, ona to nije učinila. U tom slučaju, ja ne vidim razlog da se apelantica stavi u privilegovan položaj i da, u situaciji kada nije podnijela zahtjev za povraćaj predmetnog stana u posjed, kao i sva druga lica u istoj situaciji, ne izgubi i samo pravo na povraćaj predmetnog stana. Zbog toga, bez obzira na nepotrebni dio obrazložewa odluke Vrhovnog suda pa i Kantonalnog suda, koji su samo stvorili privid da su odlučivali i odlučili o stanarskom pravu apelanticine majke, odnosno o apelanticinom pravu iz člana 21 Zakona o stambenim odnosima, smatram da su obrazložewa koja je Ustavni sud dao za utvrđivanje povrede apelanticinog prava na poštovanje doma u konkretnom slučaju potpuno neprihvatqiva. 18. Slijedi da ja apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zakqučkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 828/08, rješavajući apelacijuDragane Kalajdžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Dragane Kalajdžić. Utvrđuje se povreda prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH, koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragana Kalajdžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 17. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-299/02 od 22. augusta 2003. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3099/01 od 5. februara 2002. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-P-3711/98 od 13. decembra 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 21. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Uprava su odgovorili 1. aprila 2008. godine, Ministarstvo 4. aprila 2008. godine, a Kantonalni sud 11. aprila 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave dostavljeni su apelantici 16. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-3711/98 od 13. decembra 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3099/01 od 5. februara 2002. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanticine majke za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Ferde Hauptmana broj 40/VI (u daljnjem tekstu: predmetni stan). 7. U obrazloženju rješenja Uprave navedeno je da je apelanticina majka, prema Ugovoru o korištenju stana broj 05-VZ-1-3361/81 od 30. septembra 1981. godine, bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, Uprava je utvrdila da je apelanticina majka predmetni stan prestala koristiti 1987. godine jer je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila se da živi u stanu u ulici Franje Kluza broj 7 u Rajlovcu, na kojem je nosilac stanarskog prava suprug apelanticine majke. Uprava je zaključila da je neosnovan zahtjev apelanticine majke za vraćanje predmetnog stana u posjed jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), prema kojem nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog domaćinstva imaju pravo na povratak. 8. U obrazloženju rješenja Ministarstva navedeno je da su žalbe protiv prvostepenog rješenja izjavile apelanticina majka i apelantica kao lice sa pravnim interesom. Žaliteljice su navele da apelanticinoj majci nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu ni nakon udaje, a da je apelantica, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, u predmetnom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva svoje majke sve do izbijanja ratnih sukoba. Na osnovu provedenih dokaza Ministarstvo je zaključilo da je apelantica predmetni stan koristila u svojstvu korisnice stana, ali se ona ne može smatrati licem iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da je: "Š...Ć napuštanjem stana od strane nosioca stanarskog prava prekinuta trajna zajednica života i stanovanja" između apelantice i njene majke, a što je preduvjet da bi se apelantica smatrala članom porodičnog domaćinstva i time ostvarila pravo na vraćanje u posjed stana, shodno članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. 9. Apelantica i njena majka su protiv rješenja Ministarstva tužbom pokrenule upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-299/02 od 22. augusta 2003. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je posebno ocijenio činjenicu da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela apelanticina majka, a ne apelantica kao korisnica stana. Kantonalni sud je, dalje, utvrdio da je 30. aprila 1991. godine "dom" apelanticine majke, u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), bio u ulici Franje Kluza broj 7 u Rajlovcu, gdje je apelanticina majka imala prijavljeno prebivalište (a ne boravište). Na stanu na spomenutoj adresi nosilac stanarskog prava je bio muž apelanticine majke, te se samim tim apelanticina majka smatrala sunositeljicom stanarskog prava na tom stanu, za koji ima i pravo na povrat. Kantonalni sud je zaključio da apelanticina majka ima pravo na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 povrat stana u Rajlovcu, a ne na povrat predmetnog stana. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da su upravni organi iz utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključili da apelantica nije činila porodično domaćinstvo svoje majke, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te je zbog toga pravilno odbijena žalba apelantice kao zainteresiranog lica u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da, budući da apelantica kao korisnica stana nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, upravni organ je o njenoj žalbi mogao odlučiti samo u odnosu na podneseni zahtjev apelanticine majke. 10. Apelantica i njena majka su protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine odbio žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da ona ima trajno pravo korištenja predmetnog stana jer je nastavila živjeti u predmetnom stanu nakon što ga je njena majka napustila. Vrhovni sud je obrazložio da iz zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed od 24. augusta 1998. godine proizlazi da je zahtjev podnijela apelanticina majka u svoje ime i da u zahtjevu nije navela da povrat stana traži i u ime apelantice kao svoje kćerke. Dalje je Vrhovni sud utvrdio da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da ima trajno pravo korištenja predmetnog stana u kojem je nastavila živjeti i nakon što je njena majka napustila stan. Vrhovni sud je obrazložio da, prema odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i kada nosilac stanarskog prava trajno prestane koristiti stan. Međutim, Vrhovni sud je u konkretnom slučaju zaključio da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava jer je apelanticina majka prestala biti nositeljica stanarskog pravana predmetnom stanu, čime je prekinuta trajna zajednica života jer apelantica s njom trajno ne živi i ne stanuje, što je uvjet da bi se lice smatralo članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Zbog toga, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantica nema pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica se žali na povredu prava na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da je njena majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je ona zbog toga u svoje ime podnijela zahtjev za vraćanje stana. Dalje je navela da je u predmetnom stanu živjela od svog rođenja pa sve do ratnog sukoba u BiH. Istakla je da je nakon razvoda braka njenih roditelja sudskom odlukom briga i staranje o njoj bila dodijeljena njenoj majci, kao i stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nakon toga je njena majka 30. septembra 1981. godine sa SIZ-om stanovanja Grada Sarajevo zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana. Također je navela da je njena majka u zahtjevu za povrat predmetnog stana od 24. augusta 1998. godine prijavila povratak tri člana, to jeste apelantice i apelanticinog djeteta. Apelantica smatra da joj je predmetni stan trebao biti vraćen jer ona i njeno dijete nemaju drugo mjesto za život i smještaj. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da se presuda tog suda zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba zakona koje su u presudi citirane i čija je primjena obrazložena, te da tom presudom nisu povrijeđena apelanticina ljudska prava. 13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, te da ostaje pri obrazloženju iz presude. 14. Ministarstvo i Uprava su u odgovoru na apelaciju istakli da su neosnovani apelanticini navodi o povredi ljudskih prava jer ona nije ispunila uvjete iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da bi se mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Zbog toga apelantici i ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed prema članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Dalje je istaknuto da je apelanticina majka, koja je bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu ugovora o korištenju stana od 30. septembra 1981. godine, predmetni stan prestala koristiti 1987. godine kada je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila u stan svoga supruga. Time je, kako je dalje navedeno u odgovorima, prekinuta trajna zajednica života i stanovanja između apelantice i njene majke kao zakonski preduvjet da bi se apelantica smatrala članom porodičnog domaćinstva svoje majke i time ostvarila pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. V. Relevantni propisi 15.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. st. 1. i 2. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 21. Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona. Član 50. Otkaz o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-152/04 od 15. novembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 17. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 21. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 22. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 23. Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije. 24. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelanticinim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njeno pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. 25. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f;Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 26. Evropski sud za ljudska prava je u svojoj praksi u jednom slučaju koji se ticao toga da li je kuća u kojoj su podnosioci predstavke živjeli, a koja je bila u njihovom vlasništvu, posebno ocjenjivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna namjera i stav podnosilaca predstavke prema kući prije i poslije povratka. Kao ključni element je smatrana i činjenica da su se oni stvarno vratili usvojukućusanamjeromdatutrajnoostanukadasezatosteknu formalni uvjeti. Također je bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi,mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05). 27. Što se tiče pitanja da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom" u svrhu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelantica napustila predmetni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njen povratak i povratak njene majke u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za članom 1. tàčka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izražen stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi,mutatis mutan- dis,Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01, tačka 20). 28. Ustavni sud zapaža da je u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora nesumnjivim utvrđeno da je apelantica živjela u predmetnom stanu. Apelantica je rođena u navedenom stanu, živjela je u njemu zajedno sa svojim roditeljima, nakon 30. septembra 1981. godine u stanu je živjela zajedno sa svojom majkom kao nositeljicom stanarskog prava, a nakon udaje njene majke 1987. godine u predmetnom stanu je živjela sve do izbijanja ratnih sukoba u BiH. Nakon toga, apelantica je kao izbjeglica živjela u Republici Srbiji, s namjerom da se vrati u svoj dom kada se za to steknu uvjeti. Osim toga, apelantica nije osnovala svoj dom na nekom drugom mjestu pokazujući tako namjeru da se zajedno sa svojim djetetom vrati u predmetni stan. Ustavni sud zaključuje da je apelantica živeći niz godina u predmetnom stanu prije rata u BiH ostvarila čvrste veze sa predmetnim stanom kao svojim domom, a da je poslije rata iskazala namjeru da se vrati u predmetni stan kao svoj dom, zbog čega se navedeni stan ima smatrati apelanticinim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije. 29. Ustavni sud, dalje, mora utvrditi da li je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma, te ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ustavni sud smatra da je osporena presuda kojom je pravosnažno odbijen zahtjev apelanticine majke za vraćanje u posjed predmetnog stana za nju i dva člana porodice rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma, u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije. 30. Ustavni sud, također, mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava,Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 31. Ustavni sud naglašava da apelantica u konkretnom slučaju ukazuje, prije svega, na povredu prava na dom, odnosno ona ne tvrdi da je bila nositeljica stanarskog prava, ali tvrdi da je predmetni stan njen dom i dom njenog djeteta. Za razliku od drugih organa koji su se bavili pitanjem prava na povrat stana, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju trebalo odlučiti o apelanticinom pravu na poštivanje doma. Također, u konkretnom slučaju upravni organi i sudovi nisu napravili razliku između prava na posjed stana i prava na apelanticin dom. Osim toga, prihvatili su apelanticu kao zainteresirano lice u postupku, ali nije raspravljeno o njenom pravu na dom. 32. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da je apelanticina majka: "Š...Ćprestala biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1987. godine nakon udaje i preseljenja u stan svoga supruga". Ustavni sud primjećuje da iz pravno važećeg ugovora o korištenju stana od 30. septembra 1981. godine nesporno proizlazi da je apelanticina majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Pravna valjanost navedenog ugovora ni na koji način nije osporena zbog razloga utvrđenih Zakonom o stambenim odnosima i u zakonom propisanom postupku, pa se, stoga, ne može zaključiti da je apelanticinoj majci prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu na način predviđen zakonom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na stanu ima pravo na povratak u skladu sa Općim okvirnim sporazumom. Ustavni sud, također, ističe da je u provedenom postupku relevantan Zakon o prestanku primjene čiji je cilj uspostava faktičkog stanja, zatečenog 30. aprila 1991. godine, kao polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo u nadležnosti upravnih organa i sudova u upravnom sporu da utvrđuju da li je apelanticina majka prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima kada je na snazi pravno valjan ugovor o korištenju stana koji deklarira apelanticinu majku kao nespornu nositeljicu stanarskog prava. Da li su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za prestanak navedenog stanarskog prava i otkaz ugovora o korištenju stana, te kakva su prava apelantice kao korisnice stana, može biti samo predmet eventualnog drugog sudskog postupka u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su upravni organi i sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanticine majke za povrat u posjed predmetnog stana na kojem je ona nositeljica stanarskog prava prema važećem ugovoru o korištenju predmetnog stana. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na dom nije bilo u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud neće dalje ispitivati da li je miješanje bilo i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. 34. Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 35. U svjetlu zaključaka o povredi prava na poštivanje doma, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da su upravni i sudski organi proizvoljno primijenili član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene kada su odbili zahtjev apelanticine majke, nositeljice stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana, za povrat predmetnog stana, te da je zbog toga povrijeđeno apelanticino pravo na dom kao predratne korisnice predmetnog stana. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Seade Palavrić suprotno odluci. 39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE PALAVRIĆ O NESLAGANJU 1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija gospođeDragane Kalajdžić(u daljnjem tekstu: apelantica) dopustiva, a u meritumu osnovana u odnosu na povredu prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 2. Ja sam saglasna sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskoj odluci uvaženih kolega, nisam saglasna sa odlučenjem niti obrazloženjem odluke u meritumu u dijelu kojim je apelacija usvojena i utvrđena povreda apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 3. Naime, Ustavni sud u tački 27. Odluke, odgovarajući na pitanje da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom" u svrhu člana 8. Evropske konvencije, između ostalog, "Š...Ćprimjećuje da je apelantica napustila predmetni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njen povratak i povratak njene majke u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. tačka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH". Zatim je Ustavni sud podsjetio na svoj već izraženi stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma "Š...Ćpovratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine,te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine,treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organi Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima". U tački 28. Ustavni sud "Š...Ćzaključuje da je apelantica živeći niz godina u predmetnom stanu prije rata u BiH ostvarila čvrste veze sa predmetnim stanom kao svojim domom, a da je poslije rata iskazala namjeru da se vrati u predmetni stan kao svoj dom, zbog čega se navedeni stan ima smatrati apelanticinim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije". 4. Ja sam saglasna sa zaključkom Ustavnog suda da navedeni stan predstavlja apelanticin dom. Međutim, s time sam saglasna samo zbog veze koju je apelantica ostvarila sa predmetnim stanom prije rata u BiH, odnosno 30. aprila 1991. godine, a ne i zbog iskazane namjere da se nakon rata vrati u predmetni stan, jer smatram da je takva apelanticina namjera izostala. U svakom slučaju, bez obzira na razloge, predmetni stan se, i prema mome mišljenju, ima smatrati apelanticinim domom. Saglasna sam i sa zaključkom Ustavnog suda iz tačke 29. da je osporena presuda Vrhovnog suda, kojom je pravosnažno odbijen zahtjev apelanticine majke za vraćanje u posjed predmetnog stana, rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma, u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije. 5. U odnosu na stavove Ustavnog suda iznesene u tačkama 30-32, ja sam i sama saglasna s tim da: "Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. 'Neophodno' u ovom kontekstu znači da miješanje odgovara 'pritiscima društvenih potreba' i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži". Također je i za mene nesporno da je članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene propisano da nosilac stanarskog prava na stanu ima pravo na povratak u skladu sa Općim okvirnim sporazumom, te da je u provedenom postupku relevantan Zakon o prestanku primjene čiji je cilj uspostava faktičkog stanja, zatečenog 30. aprila 1991. godine, kao polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi. 6. Ne slažem se sa ostalim stanovištima Ustavnog suda, koji su izneseni u tački 32, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Naime, nasuprot stanovištima Ustavnog suda, smatram neophodnim podsjetiti na toda se predmetni postupak vodio na zahtjev apelanticine majke za povrat predmetnog stana u posjed. Postupak nije vođen s ciljem utvrđivanja prestanka stanarskog prava apelanticine majke niti je o tome odlučivano, i što je najvažnije–o tome nije odlučeno. Dispozitiv niti jedne odluke organa uprave, niti redovnih sudova, ne sadrži odluku kojom apelanticinoj majci prestaje stanarsko pravo na predmetnom stanu. Zahtjev apelanticine majkeza povrat u posjed stana,za koji su organi uprave nesporno utvrdili da ga je apelanticina majka napustila 1987. godine kada je zasnovala bračnu zajednicu sa S. J. i preselila da živi u stanu svoga supruga, tako da 30. aprila 1991. godine taj stan nije bio njen dom, Uprava je odbila zato što se apelanticina majka nije ubrajala u lica koja, prema članu 3. Zakona o prestanku primjene, imaju pravo vratiti stan u posjed, jer je stan napustila ranije nevezano za ratni sukob, odnosno zato što se usvajanjem zahtjeva apelanticine majke ne bi uspostavilo faktičko stanje kakvo je zatečeno 30. aprila 1991. godine, što je i za Ustavni sud, kako je već rečeno, cilj. 7. Zapažam da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da je faktičko stanje 30. aprila 1991. godine bilo takvo da je predmetni stan koristila apelantica kao korisnica koja je, prema članu 21. Zakona o stambenim odnosima, mogla ostati u stanu na kojem je stanarsko pravo pripadalo njenoj majci, budući da stan supruga apelanticine majke, na kojem je njena majka stekla pravo sunositeljice stanarskog prava, nije bio dodijeljen i apelantici kao tadašnjem članu domaćinstva svoje majke. Dakle, apelantica je, a ne njena majka, 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu predmetnog stana. I, kao takva korisnica, prema relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, imala je pravo u zakonom ostavljenom roku podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Apelantica to nije učinila u zakonom ostavljenom roku. Stoga se na nju primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene, koje se primjenjuju i na sve ostale nosioce stanarskog prava ili članove domaćinstva na određenom stanu koji nisu u roku podnijeli zahtjev za povrat stana u posjed, a to, prema članu 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene, značiex lege gubitak stanarskog prava na predmetnom stanu, čak da ga je apelantica i imala. Zahtjev koji je podnijela apelanticina majka, i to samo u svoje ime a ne i u apelanticino, nije podnijela apelantica niti je zahtjev podnesen uz njenu punomoć. Dakle, zahtjev je podnijelo neovlašteno lice pa se ima smatrati kao da nije podnesen. 8. Apelantica se pojavila tek u žalbenom postupku pred drugostepenim organom, opet samo se pridružujući zahtjevu svoje majke, i to nakon 13. decembra 2000. godine, što je bilo po isteku roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed, tvrdeći zajedno sa svojom majkom da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelanticina majka nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj to pravo nije prestalo i nakon udaje za S. J. Zbog toga, apelantica i njena majka smatraju da je prvostepeni organ prilikom odlučivanja pogrešno primijenio odredbe člana 7. Zakona o prestanku primjene kada je odbio zahtjev apelanticine majke za povrat stana. Apelantica je, kao lice s pravnim interesom, osporila prvostepeno rješenje ističući da je evidentno da je ona kćerka nositeljice stanarskog prava, član njenog porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, i da je u predmetnom stanu živjela do izbijanja ratnog konflikta. Odbijajući žalbu nositeljice stanarskog prava (koja 30. aprila 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu) i apelantice, drugostepeni organ je zaključio da je apelantica predmetni stan koristila u svojstvu korisnice, ali da se ona ne može smatrati licem iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Naime, time što je apelanticina majka kao nositeljica stanarskog prava napustila stan prekinuta je trajna zajednica života i stanovanja između apelantice i njene majke, jer se, prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima, djeca smatraju članovima domaćinstva svojih roditelja samo pod uvjetom da s njima trajno žive i stanuju, pa nije ispunjen preduvjet da se apelantica smatra članom porodičnog domaćinstva svoje majke i time ostvaruje pravo na vraćanje u posjed stana, shodno članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. 9. Kantonalni sud je, odbijajući u upravnom sporu tužbu apelantice i njene majke, svoju odluku obrazložio, između ostalog, navodom da su prvostepeni i drugostepeni organi uprave pravilno primijenili pravo kada su odbili zahtjev apelanticine majke za povrat u posjed stana iz kojeg se službeno odjavila 12. augusta 1987. godine kada se prijavila na adresu stana na kojem je nosilac stanarskog prava njen suprug. U odnosu na apelanticu, Kantonalni sud je naglasio da ona nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed ali da je na prvostepeno rješenje, kojim je kao neosnovan odbijen zahtjev njene majke, zajedno sa majkom izjavila žalbu. Kantonalni sud je obrazložio da je prilikom odlučivanja o tužbi apelantice i njene majke posebno ocijenio činjenicu da je zahtjev za povrat stana podnijela apelanticina majka, a ne apelantica kao korisnica stana, te da je, u smislu člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma, 30. aprila 1991. godine "dom" apelanticine majke bio u ul. F. Kluza 7 u Rajlovcu, gdje je imala prijavljeno prebivalište (a ne boravište) i iz kojeg je otišla u izbjeglištvo 1992. godine, a na kojem je nosilac stanarskog prava njen suprug S. J., te se samim tim imenovana smatra sunositeljicom stanarskog prava na tom stanu i ima pravo na povrat stana u Rajlovcu, a ne predmetnog stana. Stoga je ocijenjen pravilnim zaključak drugostepenog organa da apelantica nije činila porodično domaćinstvo svoje majke, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te je i njenu žalbu odbio tretirajući je pravilno kao zainteresirano lice u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na to da je u konkretnoj situaciji (kada ona nije podnijela zahtjev za povrat spornog stana) o njenoj žalbi mogao odlučiti samo u odnosu na podneseni zahtjev njene majke. 10. Odlučujući o žalbi apelantice i njene majke protiv prvostepene presude, u kojoj su apelantica i njena majka navele da prvostepeni sud i organi uprave nisu imali u vidu činjenicu da je apelanticina majka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u svoje ime i u ime apelantice kao zakonske korisnice stana i člana porodičnog domaćinstva svoje majke, te da je prvostepenom organu bilo poznato da je apelantica bila zainteresirana za povrat stana još 1998. i 1999. godine, pa ju je taj organ trebao pozvati da se izjasni da li prihvata zahtjev za povrat stana koji je podnijela njena majka u svoje i njeno ime; te da prvostepeni sud i organi uprave nisu ocijenili činjenicu da je apelantica nastavila koristiti predmetni stan nakon udaje i iseljenja njene majke iz stana i da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana, u smislu člana 21. Zakona o stambenim odnosima, Vrhovni sud je žalbu odbio kao neosnovanu. Pri tome je obrazložio da je prvostepena presuda donesena na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, i to potpuno i pravilno, pa su kao takve mogle poslužiti za zakonito i pravilno donošenje osporenog upravnog akta. 11. Vrhovni sud je ponovio utvrđenja organa uprave i prvostepenog suda, te i sam, između ostalog, naglasio da je time što je apelanticina majka napustila predmetni stan prekinuta trajna zajednica života i stanovanja s apelanticom, pa da se apelantica ne može smatrati licem iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, tj. članom porodičnog domaćinstva,licem koje inače nije podnijelo zahtjev za povrat stana,pa da nisu ostvarile pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed, u skladu sa odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, i o svemu dali valjane razloge koje je kao pravilne prihvatio prvostepeni sud. Vrhovni sud je, također, neosnovanim ocijenio i žalbene navode da je apelanticina majka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u svoje ime i u apelanticino ime,jer se iz zahtjeva za vraćanje stana u posjed od 24. augusta 1998. godine vidi da je apelanticina majka zahtjev podnijela u svoje ime i da u njemu nije navela da povrat stana traži i u kćerkino ime (u apelanticino ime). 12. Iako je, prema mome mišljenju, sasvim jasno obrazložio zašto apelantica niti njena majka nemaju pravo na povrat predmetnog stana (apelantica jer nije podnijela zahtjev za povrat stana, a njena majka jer 30. aprila 1991. godine nije živjela u predmetnom stanu), o čemu se u postupku pred organima uprave i sudovima jedino i odlučivalo, zapažam da je Vrhovni sud, sasvim nepotrebno, ocijenioneosnovanim apelanticine žalbene prigovore da ona ima trajno pravo korištenja predmetnog stana u kojem je nastavila živjeti i nakon što je njena majka napustila stan; te istakao da, prema odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i kada nosilac stanarskog prava trajno prestane koristiti stan; da se, međutim, apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje majke kao nositeljice stanarskog prava jer je ona prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i prekinuta je trajna zajednica života, jer apelantica s majkom trajno ne živi i ne stanuje, što je uvjet da bi se lice smatralo članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa zato nema pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan. 13. Zbog navedenog dijela obrazloženja presude Vrhovnog suda, zapažam da je Ustavni sud u tački 32. iznio stav prema kojem smatra: "Š...Ćda u konkretnom slučaju nije bilo u nadležnosti upravnih organa i sudova u upravnom sporu da utvrđuju da li je apelanticina majka prestala biti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu Zakona o stambenim odnosima kada je na snazi pravno valjan ugovor o korištenju stana koji deklarira apelanticinu majku kao nespornu nositeljicu stanarskog prava. Da li su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za prestanak navedenog stanarskog prava i otkaz ugovora o korištenju stana, te kakva su prava apelantice kao korisnice stana, može biti samo predmet eventualnog drugog sudskog postupka u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima". I ja sam s ovim stavom u potpunosti saglasna! Međutim, za razliku od većinskog odlučenja, ja smatram da organi uprave i sudovi, ustvari, nisu ni odlučivali ni odlučili o onome o čemu nisu trebali i zbog čega je Ustavni sud utvrdio povredu apelanticinog prava na poštivanje doma,jer je postupak povodom zahtjeva apelanticine majke od samog početka vođen za povrat predmetnog stana u posjed i samo taj zahtjev je odbijen kao neosnovan, počevši od prvostepenog organa pa do Vrhovnog suda. O drugim pitanjima nije ni odlučivano ni odlučeno! Dakle, ponavljam svoj stav da je predmetni dio obrazloženja presude Vrhovnog suda potpuno nepotreban jer organi uprave i sudovi u postupku koji je pred njima vođen, ustvari, nisu odlučivali o prestanku stanarskog prava apelanticinoj majci niti o pravima apelantice kao korisnice stana, u smislu člana 21. Zakona o stambenim odnosima. 14. Zapažam da je navedeni dio obrazloženja Vrhovnog suda ponukaoUstavni sud da zaključi da su upravni organi i sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanticine majke za povrat u posjed predmetnog stana na kojem je ona nositeljica stanarskog prava prema važećem ugovoru o korištenju predmetnog stana.Međutim, uz zaista dužno poštovanje prema većinskom odlučenju Ustavnog suda, ja se ne mogu saglasiti sa ovakvim zaključkom. Prije svega, podsjećam na to da je i sam Ustavni sud u velikom broju svojih odluka odredbe Zakona o prestanku primjene razumijevao na način da za povrat stana u posjed, pogotovo kada je riječ o pravu na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije, uopće nije relevantan pravni osnov po kojem je podnosilac zahtjeva za povrat stana bio u posjedu, odnosno koristio stan kao svoj dom na dan 30. april 1991. godine. Također, Ustavni sud je u velikom broju svojih odluka odbio ili odbacio apelacije kada je zahtjev za povrat stana podnesen izvan zakonom ostavljenog roka ili kada nije uopće podnesen. Tako je Ustavni sud, odbacujući apelaciju kaoprima facieneosnovanu, u situaciji kada je apelant zahtjev za povrat stana podnio izvan roka propisanog članom 5. Zakona o prestanku primjene, svoju Odluku brojAP 1802/05od 9. novembra 2006. godine u tački 13. obrazložio stavom: "Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i upravni organi primijenili relevantne zakonske odredbe i utvrdili da je apelant podnio zahtjev za povrat stana izvan navedenih zakonskih rokova, zbog čega je njegov zahtjev od strane organa uprave odbačen kao neblagovremen. Obzirom na navedeno, očigledno je da su u apelantovom slučaju organi uprave i sud primijenili važeće materijalno-pravne propise i to na način koji nije proizvoljan. Naime propisani rokovi, imaju prekluzivan karakter, budući da u slučaju propuštanja istih, dolazi ne samo do gubitka prava da se meritorno odluči o zahtjevu za povrat, nego i do gubitka samog stanarskog prava. Navedeno vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana, uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, apelantovo pozivanje na proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa neosnovano. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što ukazuje da se u apelantovom slučaju radi o kršenju prava na imovinu, koje je zaštićeno Ustavnom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, već da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i rokovima utvrđenim Zakonom". Zatim, u Odluci brojAP 1297/06od 5. aprila 2007. godine, kojom je Ustavni sud apelaciju, također, odbacio kaoprima facieneosnovanu, podsjećam na to da je Ustavni sud svoju odluku obrazložio, između ostalog, stavom iznesenim u tački 11: "Osporena presuda Kantonalnog suda utemeljena je na odredbama Zakona o upravnim sporovima ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine', br. 9/05) i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ('Službene novine FBiH', br. 27/99 i 56/01). Navedeni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno razumljivi i uspostavljeni u cilju pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom. Kantonalni sud je konstatovao da je apelant zahtjev za povrat stana podnio nakon prekluzivnog roka, propisanog u članu 5. stav 2. i 18e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega mu je stanarsko pravo prestalo. Apelant, dakle, nije postupio u skladu sa propisima na osnovu kojih je zatražio povrat stana, nit je u upravnom sporu dokazao da je zahtjev za povrat stana podnio blagovremeno, zbog čega mu je prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu". 15. Iz navedenih primjera je očigledno da se Ustavni sud uopće nije upuštao u ocjenu toga da li je aktima javnih vlasti, kojima je odbačen ili odbijen zahtjev za povrat stana koji je podnesen izvan prekluzivno određenog roka, uopće izvršeno miješanje u prava na čiju su se povredu apelanti žalili, a pogotovo ne da li je ono bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno u demokratskom društvu, čak ni kada su apelacije podnosili apelanti kojima jeex legeprestalo stanarsko pravo,za razliku od apelantice koja nije imala stanarsko pravo na predmetnom stanu i čiji odnos prema stanu nije bio utvrđen niti jednim aktom u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima,nego je predmetni stan samode factokoristila na dan 30. april 1991. godine,ali nije podnijela zahtjev za njegov povrat u posjed. 16. Stoga, ja nikako ne mogu zaključiti da je konkretni slučaj drukčiji, odnosno da su se javne vlasti nezakonito umiješale u apelanticino pravo na dom. Štaviše, za mene je potpuno neprihvatljiv stav Ustavnog suda: "Š...Ćda su upravni organi proizvoljno primijenili član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene kada su odbili zahtjev apelanticine majke, nositeljice stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana, za povrat predmetnog stana, te da je zbog toga povrijeđeno apelanticino pravo na dom kao predratne korisnice predmetnog stana". Iz ovakvog stava moglo bi se zaključiti, nasuprot brojnim odlukama Ustavnog suda, da je za povrat stana u posjed prema Zakonu o prestanku primjene dovoljno da je podnosilac zahtjeva "nosilac stanarskog prava prema ugovoru o korištenju stana" bez obzira na to da li je 30. aprila 1991. godine taj nosilac stanarskog prava bio u posjedu stana čiji povrat traži, da li ga je napustio nevezano za ratni sukob, odnosno da li je taj stan predstavljao njegov dom. Ja smatram da je Ustavni sud potpuno zanemario odredbe st. 1. i 2. člana 3. Zakona o prestanku primjene, na koje su se javne vlasti pozvale kada su odbile zahtjev apelanticine majke, prema kojima:(1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. (2) Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godinesmatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. 17. Dakle, da bi ostvarila pravo na povrat predmetnog stana, apelanticina majka kao nositeljica stanarskog prava morala je 30. aprila 1991. godine biti u posjedu tog stana. Nesporno je u postupcima pred upravnim organima i sudovima utvrđeno da je apelanticina majka predmetni stan napustila 1987. godine i to nevezano za ratni sukob, pa se u odnosu na predmetni stan ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem; da je useljenjem u stan svoga supruga 1987. godine postala sunositeljica stanarskog prava na tom stanu i da se u tom a ne u predmetnom stanu nalazila 30. aprila 1991. godine, pa joj, prema navedenom zakonu, nikako ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. S druge strane, apelantica evidentno nije bila član domaćinstva svoje majke nakon 1987. godine, dakle ni 30. aprila 1991. godine, ali je, prema odredbi člana 21. Zakona o stambenim odnosima, mogla ostati u predmetnom stanu, što je onade factoi učinila, s tim što svoje postupke nijede iureuskladila sa Zakonom o stambenim odnosima. Također, nesporno je utvrđeno da apelantica nije bila član domaćinstva svoje majke, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ni na dan kada je njena majka podnijela zahtjev za povrat predmetnog stanajer njena majka povrat stana nije tražila i u apelanticino ime.Bez obzira na navedene okolnosti, budući da jede facto30. aprila 1991. godine apelantica bila u posjedu predmetnog stana, odnosno da je 30. aprila 1991. godine predmetni stan bio njen dom, smatram da je apelantica, za razliku od svoje majke, imala pravo podnijeti zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Međutim, ona to nije učinila. U tom slučaju, ja ne vidim razlog da se apelantica stavi u privilegiran položaj i da, u situaciji kada nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, kao i sva druga lica u istoj situaciji, ne izgubi i samo pravo na povrat predmetnog stana. Zbog toga, bez obzira na nepotrebni dio obrazloženja odluke Vrhovnog suda pa i Kantonalnog suda, koji su samo stvorili privid da su odlučivali i odlučili o stanarskom pravu apelanticine majke, odnosno o apelanticinom pravu iz člana 21. Zakona o stambenim odnosima, smatram da su obrazloženja koja je Ustavni sud dao za utvrđivanje povrede apelanticinog prava na poštivanje doma u konkretnom slučaju potpuno neprihvatljiva. Slijedi da ja apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 900/08, rješavajući apelacijuSlaviše Milidragovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. siječnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaSlaviše Milidragovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 232 od 18. prosinca 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. kolovoza 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Slaviša Milidragović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Borislav Pisarević, odvjetnik iz Brčkog, podnio je 24. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 232 od 18. prosinca 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. kolovoza 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužiteljstva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 9. travnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. travnja, Okružni sud 25. travnja, a Tužiteljstvo 23. travnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. svibnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Okružni sud je, postupajući prema Optužnici Tužiteljstva broj KT-1/06 od 27. veljače 2007. godine, donio Presudu broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. kolovoza 2007. godine. Navedenom presudom apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 383.a stavak 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz članka 224. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ u stjecaju sa kaznenim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz članka 399. stavak 1. KZ. Na temelju toga, sud je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, te mu je izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja ručne bombe i obvezao ga na plaćanje troškova postupka. U vijeću koje je donijelo odluku kao predsjednica vijeća sudjelovala je sutkinja Daniela Milovanović. Naime, ona je sudjelovala i u postupku koji se vodio i koji je povodom iste optužnice okončan protiv Slobodana Milidragovića. 7. U dispozitivu odluke Okružni sud je naveo da je apelant bio pripadnik zločinačkog udruženja koje su činili Miodrag Ateljević i Željko Ilić (u daljnjem tekstu: M.A. i Ž.I., oba u bijegu), te Slobodan Milidragović. Zločinačko udruženje se bavi kupovinom, prijenosom i prodajom većih količina opojne droge marihuane, a oni su međusobno povezani radi trajnog i povremenog izvršenja kaznenih djela. Apelant i ostali su na način, u vrijeme i u mjestu pobliže opisanom u presudi dogovorili prijevoz i prodaju droge nepoznatoj osobi u Ljubinju, a drogu su prethodno nabavili Ž.I. i M.A. Apelant i Slobodan Milidragović su drogu preuzeli od M.A., koji se dovezao u automobilu za koji je apelant znao da je prethodno otuđen, te su vozilo sa drogom sakrili u šumu, a sljedećeg dana su se apelant i Slobodan Milidragović vratili po vozilo i drogu. U presudi je navedeno da je Slobodan Milidragović upravljao vozilom u kojem je bila droga, a apelant je imao zadatak da ga u drugom vozilu prati i obavještava ga ukoliko bi uočio policijske patrole. Međutim, policija iz Ljubinja ih je zaustavila i pronašla drogu koja se nalazila u autu Slobodana Milidragovića. U apelantovom vozilu policija je pronašla ručnu bombu i dva noža koji su služili za napad ili obranu, što je protivno odredbama članka 7. Zakona o oružju i municiji. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 8. Apelant je u tijeku postupka negirao da je sudjelovao u izvršenju ovog kaznenog djela. Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je izveden veliki broj dokaza (saslušanje svjedoka, materijalni dokazi, vještačenja i dr.), Okružni sud je zaključio, na temelju svih provedenih dokaza koje je ocijenio samostalno i u međusobnoj vezi, da je apelant znao da se u vozilu kojim je upravljao Slobodan Milidragović nalazi droga i da je imao zadatak da svojim automobilom prati gdje su policijske patrole, kako bi ga o tome i obavijestio. Dalje, sud je zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret izveo i iz iskaza Slobodana Milidragovića koji je dat u Zapisniku o saslušanju broj KTA-85/07 od 26. veljače 2007. godine. Sud je naveo da se obrana u tijeku postupka protivila čitanju ovog iskaza, ali sud se pozvao na odredbe članka 280. stavak 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) i pročitao iskaz jer je u tijeku postupka nesporno utvrđeno da ovaj svjedok nije dostupan sudu i organima gonjenja a protiv njega je donesena pravomoćna presuda. Sud je, dalje, naveo da je iskaz ovog svjedoka jasan, detaljan i suglasan svim drugim dokazima provedenim u tijeku postupka (materijalnim dokazima, izjavama drugih svjedoka), kao i da nema razloga sumnjati u istinitost iskaza ovog svjedoka, kojim je zapravo priznao izvršenje kaznenog djela navedenog dana (kada je uhvaćen sa drogom u autu), ali i svih ranijih radnji poduzetih prije kritičnog dana. Na temelju provedenih dokaza, sud je zaključio da su članovi zločinačkog udruženja, apelant, Slobodan Milidragović, M.A. i Ž.I., bili međusobno povezani i imali podijeljene zadatke radi izvršenja kaznenog djela, te da su izvršili kazneno djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz članka 224. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ. Sud je zaključio da je apelant u izvršenju ovog kaznenog djela djelovao sa direktnim umišljajem. Također, na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant u vozilu kojim je upravljao imao bombu, čije je držanje zabranjeno odredbom članka 7. Zakona o oružju i municiji, čime je počinio kazneno djelo koje mu je također stavljeno na teret. 9. Protiv prvostupanjske presude apelant i Okružno tužiteljstvo Banja Luka, Posebno tužiteljstvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, Specijalno tužiteljstvo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo), izjavili su žalbu. 10. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-07-000 232 od 18. prosinca 2007. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je odbio kao neutemeljene žalbe apelanta i Tužiteljstva, te je potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, u odnosu na apelantovu žalbu u kojoj se apelant žalio na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 303. stavak 1. točka (b) ZKP jer je sutkinja Daniela Milovanović, predsjednica vijeća, sudjelovala i u postupku koji se vodio i koji je povodom iste optužnice okončan protiv Slobodana Milidragovića, Vrhovni sud je naveo da bi povreda na koju se apelant pozvao postojala samo: "Š...Ćako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tačke od a) do g) ZKP)". Vrhovni sud je ukazao na to da apelantova žalba u pretežnom dijelu zastupa tezu da je sutkinja prvostupanjskog suda Daniela Milovanović pristrana zato što je postupala u drugim kaznenim postupcima povodom iste optužnice pa je iste dokaze ocijenila po drugi put. Međutim, ovakva situacija nije kao takva propisana odredbama članka 37. točke od (a) do (g) ZKP, tako da sudac koji postupa u više ovakvih predmeta ne mora po sili zakona da se izuzme, odnosno ne radi se obveznom izuzeću toga suca, pa stoga i nema navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Štoviše, Vrhovni sud je podsjetio na to da u praksi nije rijetka situacija da se protiv suučesnika vodi odvojen kazneni postupak (npr., kada je jedan od suučesnika nedostupan sudu), a da odredbama ZKP nije propisana zabrana da jedan sudac sudjeluje u svojstvu člana ili predsjednika vijeća u više takvih postupaka. Činjenica da se radi o istom životnom događaju, te da se saslušavaju isti svjedoci u različitim kaznenim postupcima protiv različitih osoba, ni pravno ni logički ne čini suca koji sudjeluje u takvom postupku pristranim, odnosno nepodobnim za suđenje. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo razloga ni za izuzeće propisano odredbom članka 37. točka (đ) ZKP, na što se apelantova žalba neopravdano poziva. Kazneni postupak protiv Slobodana Milidragovića 11. Apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Okružnog suda broj 011-0-K-07-000-001-p od 29. ožujka 2007. godine, kojom je Slobodan Milidragović proglašen krivim da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 383.(a) stavak 2. KZ u vezi sa kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz članka 224. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ, pa ga je sud, primjenom odredaba 28, 32, 38. i 39. ZKP, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i izrekao mu mjeru sigurnosti oduzimanja pronađene droge. 12. U presudi je navedeno da je Okružni sud postupao prema Optužnici broj KT-1/06 od 27. veljače 2007. godine, koja je podnesena protiv svih optuženih, a u sudskom vijeću je bila i sutkinja Daniela Milovanović, koja je kasnije sudjelovala u vijeću koje je donijelo presudu protiv apelanta. Okružni sud je donio navedenu presudu nakon što je održao ročište za razmatranje sporazuma o priznanju krivice i pretresa za izricanje kaznenopravne sankcije jer je Slobodan Milidragović sa Tužiteljstvom sklopio sporazum o priznanju krivice, koji je sud prihvatio i izrekao sankciju. Dispozitiv presude Okružnog suda u odnosu na Slobodana Milidragovića je gotovo identičan dispozitivu presude Okružnog suda koja je donesena u postupku protiv apelanta. Također, u obrazloženju te presude je navedeno da je sud prilikom odmjeravanja sankcije Slobodanu Milidragoviću kao olakšavajuću okolnost, između ostalog, ocijenio i njegovo iskreno priznanje i kajanje i spremnost da svjedoči u kaznenom postupku protiv apelanta. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da je u njegovom slučaju pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u oba postupka, pokrenuta Optužnicom broj KT-1/06 od 27. veljače 2007. godine, a okončana Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000-001-p od 29. ožujka 2007. godine i Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. kolovoza 2007. godine, sutkinja Daniela Milovanović bila članica vijeća. Pri ovakvom činjeničnom stanju ozbiljno se dovodi u sumnju pitanje objektivnosti i nepristranosti postupajuće sutkinje u predmetu koji je vodila protiv apelanta. Naime, imajući u vidu odredbu članka 37. stavak 1. točka (g) ZKP, kojom je propisano da sudac ne može vršiti sudačku dužnost ako je u istom predmetu sudjelovao kao sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje, te ako se ima u vidu propis iz članka 303. stavak 1. točke (a) i (b) ZKP, gdje je propisano da sudjelovanje suca koji se morao izuzeti predstavlja bitnu povredu postupka, kao i činjenicu da je u članku 6. Europske konvencije propisana obveza i odgovornost sudova da osiguraju poštivanje odredaba članka 6. Europske konvencije i da se svako ima smatrati nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže, navedena presuda je donesena nezakonito. Apelant smatra da je sutkinja Daniela Milovanović suštinski postupala kao sutkinja za prethodno saslušanje, kao sutkinja predsjednica vijeća i u postupku određivanja kaznenopravne sankcije, zatim da se upoznala sa dokazima, ocjenjivala dokaza, ocijenila dokaze kao valjane o istoj Optužnici broj KT-1/06 od 27. veljače 2007. godine i tako postupajući povrijedila odredbe članka 37. stavak 1. točka (g) ZKPRS, kao i načela nepristranosti suca, a samim vođenjem postupka protiv apelanta, apelant je stekao utisak da je postupajuća sutkinja već unaprijed donijela odluku o njegovoj krivici, što se potvrdilo donošenjem presude i izricanjem duplo veće vremenske kazne nego optuženom Slobodanu Milidragoviću kojem je suđeno povodom iste optužnice. Razlozi za izuzeće suca i njihovo postupanje i odvojenost kazneno-procesnih funkcija mora postojati, i svaka funkcija mora imati posebnog nositelja jer je to preduvjet objektivnog postupanja svih subjekata. Prema apelantovom mišljenju, sudac koji je postupao u bilo kojem postupku povodom iste optužnice i upoznao se sa dokazima koji dokazuju optužnicu, a posebno ako je povodom te optužnice odobrio sporazum o priznanju krivice i održao pretres o izricanju kaznenopravne sankcije, što znači da je ocijenio valjanost priloženih dokaza i prihvatio ih, ne može u postupku protiv drugog optuženog povodom iste optužnice sudjelovati u postupku. S obzirom na postojanje bitnih povreda postupka iz članka 303. stavak 1. točke (a) i (b) ZKPRS, što je Vrhovni sud odbio utvrditi, apelant smatra da je povrijeđeno pravo iz domaćeg zakona, kao i pravo iz Europske konvencije, zbog čega traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine pobijane presude. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi već izneseni u žalbi pred Vrhovnim sudom, te je Vrhovni sud u presudi iznio svoj stav. Također, Vrhovni sud ističe da navodi o pristranosti suda nisu ničim potkrijepljeni, već da se ponavljaju navodi o povredi ZKP, što, prema stavu Vrhovnog suda, ne može biti predmet apelacije. 15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo zagarantirano Europskom konvencijom i domaćim pravom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da činjenica da je predsjednica vijeća postupala u drugim kaznenim predmetima povodom iste optužnice, te da se upoznala sa dokazima, ne može upućivati na zaključak da je ta sutkinja pristrana. Okružni sud je ponovio dio obrazloženja svoje presude da sudac koji u različitim predmetima postupa za više suoptuženih ne mora da se izuzme po sili zakona jer takvo izuzeće nije propisano odredbama članka 37. točke od (a) do (g) ZKP. Osim toga, u praksi nije rijetka situacija da isti sudac sudjeluje u više postupaka za suoptužene ukoliko se ne vodi jedinstveni postupak, a činjenica da se radi o istom životnom događaju, te da se provode isti dokazi i saslušavaju isti svjedoci, ni pravno ni logički ne čini tog suca pristranim. Okružni sud je posebno istakao da je potpuno neutemeljena apelantova tvrdnja da je predsjednik prvostupanjskog vijeća u ovom kaznenom predmetu postupao u drugom kaznenom predmetu tog suda broj 011-0-K-07-000-0001-p kao sudac za prethodno saslušanje, jer je, također, u tom kaznenom predmetu sutkinja Daniela Milovanović postupala kao predsjednica prvostupanjskog vijeća koje je razmatralo, a zatim i usvojilo sporazum o priznanju krivice, a nakon pretresa za izricanje kaznenopravne sankcije donijelo i presudu od 29. ožujka 2007. godine. U tom predmetu optužnica je razmatrana i zatim ju je potvrdio i drugi sudac koji je postupao kao sudac za prethodno saslušanje. Odlučivanje o sporazumu o priznanju krivice i utvrđivanje da postoji dovoljno dokaza o krivici drugog optuženog, a to je Slobodan Milidragović, potpuno je odvojen kazneni postupak i u tom kaznenom postupku je razmatrano i utvrđeno da postoji dovoljno dokaza o krivici samo optuženog Slobodana Milidragovića, a nikako apelanta. Prema tome, potpuno se isključuje bilo kakva mogućnost da je postupajući sudac već unaprijed donio odluku o apelantovoj krivici, a prilikom odmjeravanja kazne pretresno vijeće je u svakom slučaju ocijenilo sve okolnosti koje su bitne za odmjeravanje kazne, u smislu odredbe članka 37. KZRS i te okolnosti su decidirano navedene i obrazložene u prvostupanjskoj presudi. Zbog svega navedenog, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 16. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo se pozvalo na relevantne odredbe ZKP o izuzeću suca, te je navelo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene zakonske odredbe, niti je povrijeđen članak 6. Europske konvencije. V. Relevantni propisi 17.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 37. Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost: Š...Ć g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak; d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom; đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 38. Izuzeće po zahtjevu stranke (1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac. (2) Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. tačka a) do d) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju. Š...Ć (4) Stranka i branilac mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika vijeća koji u predmetu postupa. (5) Stranke i branilac su dužni da u zahtjevu navedu okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen. Član 40. Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće (1) O zahtjevu za izuzeće iz člana 38. ovog zakona odlučuje opšta sjednica. (2) Prije donošenja rješenja o izuzeću pribaviće se izjava sudije, odnosno predsjednika suda, a po potrebi sprovešće se i drugi izviđaji. (3) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dopuštena žalba. (4) Ako je zahtjev za izuzeće iz člana 37. tačka đ) ovog zakona podnesen poslije početka glavnog pretresa ili ako je postupljeno protivno odredbama člana 38. st. 4. i 5. ovog zakona, zahtjev će se odbaciti u cjelini, odnosno djelimično. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona. U donošenju tog rješenja ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje nije dozvoljena žalba. Član 41. Valjanost radnji preduzetih nakon podnošenja zahtjeva za izuzeće Kada sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je da odmah obustavi svaki rad na predmetu, a ako se radi o izuzeću iz člana 37. tačka đ) ovog zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Član 237. Razmatranje izjave o priznanju krivnje (1) Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje, sud provjerava: a) da li je do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane za imovinsko-pravni zahtjev i troškove krivičnog postupka, b) da postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog. Š...Ć Član 239. Odluke suda o priznavanju krivnje (1) Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava osumnjičenog odnosno optuženog će se unijeti u zapisnik. Istovremeno će se odrediti datum održavanja pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom iz stava 3. ovog člana i to u roku od najkasnije tri dana. Član 311. (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tač. a) do g)); Š...Ć VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 30. siječnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 24. ožujka 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog toga što sud nije bio nepristran. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 23. Apelant se žali na pristranost sutkinje koja je donijela odluku u njegovom predmetu, a koja je sudjelovala i u donošenju odluke povodom sporazuma o priznanju krivice u predmetu protiv Slobodana Milidragovića, koji je optužen istom optužnicom kao i apelant. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pristranost postupajuće sutkinje jer smatra da su postojali razlozi zbog kojih se sutkinja sama morala izuzeti, ali, isto tako, ne tvrdi da je sam u tijeku postupka zahtijevao njezino izuzeće zbog istih ili drugih zakonom predviđenih razloga, niti to proizlazi iz pobijanih presuda. 24. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ističe da se prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na osobnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Europski sud za ljudska prava,Hauschildt protiv Danske,stavak 47). S obzirom na to da apelant nije ni doveo u sumnju subjektivnu nepristranost, Ustavni sud se tim pitanjem neće ni baviti. 25. Apelant je pobio sutkinjinu nepristranost prema objektivnom načelu navodeći da je ona bila članica vijeća koje je odlučilo u njegovom slučaju, a da je ranije kao članica vijeća sudjelovala u donošenju odluke u slučaju Slobodana Milidragovića a povodom iste optužnice. Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti je li, potpuno odvojeno od sučevog osobnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju kazneni postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Europski sud za ljudska prava,Fey protiv Austrije,presuda od 24. veljače 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka brojAP 2247/07od 17. prosinca 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/10). 26. Dalje, u pogledu iznesenih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetuFerrantelli i Santangelo protiv Italije(vidi odluku Europskog suda za ljudska prava,Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, aplikacija broj 19874/92 od 7. kolovoza 1996. godine), u kojem je Europski sud za ljudska prava zaključio da je povrijeđeno pravo iz članka 6. Europske konvencije, odnosno da je sud bio pristran. Europski sud za ljudska prava je našao da postoji osnovana bojazan u objektivnu nepristranost suca koji je u predmetu protiv ova dva apelanta bio predsjednik vijeća, kao i u predmetu protiv G.G. za isto kazneno djelo, u kojem je G.G. osuđen na doživotni zatvor. Europski sud za ljudska prava je naveo da sumnja u objektivnu nepristranost suca proizlazi iz činjenice da se veliki dio ranije donesene odluke (protiv G.G.) odnosio na apelante, te da su u presudi protiv G.G. apelanti označeni kao "pripremaoci radnje", "saoptuženi" i dr. 27. Međutim, Ustavni sud podsjeća i na stav Europskog suda za ljudska prava u kojem je jasno navedeno da sama činjenica da je isti sudac već ranije donio odluku za suoptuženog u odvojenom postupku nije dovoljna da se zaključi da je sudac pristran. S tim u vezi, Europski sud za ljudska prava je naveo da je svaki predmet slučaj za sebe, da treba dobro ispitati sadržaj ranije donesene presude (u predmetu koji se ne odnosi na apelanta već na drugog suoptuženog). O sadržaju presude i načinu na koji se tretiraju suoptuženi ovisi i ocjena o realnoj sumnji u objektivnu nepristranost suca. Dakle, osim činjenice da je isti sudac donio odluke za suoptužene u različitim postupcima, koja sama po sebi nije dovoljna, sasvim je druga situacija ako ranija presuda sadrži nalaz i prejudicira pitanje o krivici optuženog u postupku koji treba tek da se vodi protiv jednog od suoptuženih. S tim u vezi, Europski sud za ljudska prava je naveo da od slučaja do slučaja treba ispitati okolnosti i kako ranije donesena presuda tretira u tom predmetu osobu protiv koje se poslije vodi postupak. 28. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u predmetu Schwarzenberger(vidi Europski sud za ljudska prava, presuda Schwarzenberger protiv Njemačke, aplikacija broj 75737/01 od 10. kolovoza 2006. godine), Europski sud za ljudska prava zaključio da nema povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na nepristranost suca. Naime, u navedenom predmetu aplikant je bio optužen za kazneno djelo ubojstva i pljačke, a prije presude aplikantu već je bila donesena presuda za isto kazneno djelo u postupku protiv D., koja se bazirala samo na izjavi optuženog D. Europski sud za ljudska prava je zaključio da presuda protiv optuženog D. opisuje izvršenje kaznenog djela na bazi njegove izjave (koji je pokušao svu krivicu prebaciti na aplikanta) i da redovni sud nije izvodio nikakve dokaze niti utvrđivao činjenice u vezi sa aplikantovom krivicom. Redovni sud je naveo da je aplikant bio nedostupan sudu jer je služio kaznu u Španjolskoj i suci su naveli da slučaj nije ispitan sa aplikantove točke gledišta. Sudac koji je sudjelovao u oba postupka je, u aplikantovom slučaju, dao izjavu povodom zahtjeva za izuzeće koji je u redovnom postupku podnio aplikant, u kojoj je naveo da je svjestan činjenice da je "ograničen saznanjima dobijenim samo na osnovu izjave gospodina D", te da je presuda u predmetu protiv D. donesena samo na temelju saznanja koje je sud dobio na temelju njegove izjave, a da će aplikantova krivica biti detaljno ispitana u postupku protiv njega. Dalje, Europski sud za ljudska prava je zaključio da je presuda koja je donesena protiv aplikanta bazirana na bitno različitim činjenicama od presude koja se odnosila na optuženog D., što upućuje na zaključak da je sud, odlučujući o optužbi protiv aplikanta, imao sasvim drugi pristup. 29. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o vrlo sličnoj situaciji kao što je u presudiSchwarzenberger,jerje presuda protiv Slobodana Milidragovića donesena na temelju sporazuma zaključenog između Slobodana Milidragovića i Tužiteljstva. Također, Ustavni sud primjećuje da se u presudi protiv Slobodana Milidragovića u dispozitivu navodi apelantovo ime i to da je bio pripadnik zločinačkog udruženja i da je zajedno sa Slobodanom Milidragovićem i drugima počinio određene radnje, ali bez bilo kakve kvalifikacije ili daljnjih opisa apelantovih radnji. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se u obrazloženju presude navodi da je Slobodanu Milidragoviću kao olakšavajuća okolnost ocijenjena njegova spremnost da svjedoči u postupku protiv apelanta. Dakle, jasno proizlazi da je sud osudio Slobodana Milidragovića na temelju sporazuma koji je on zaključio sa Tužiteljstvom i koji ima elemente priznanja krivice, a iz presude, bez bilo kakvog prejudiciranja, proizlazi da će se tek voditi postupak protiv apelanta u kojem će, između ostalog, svjedočiti i Slobodan Milidragović. 30. Zatim, Ustavni sud zapaža da je sutkinja Daniela Milovanović u postupku protiv Slobodana Milidragovića bila u vijeću koje je donijelo odluku o prihvaćanju sporazuma zaključenog između Tužiteljstva i Slobodana Milidragovića i izreklo sankciju, što opet upućuje na posebnu specifičnost ovog postupka i mali obujam "ovlaštenja" koje sud ima u takvoj situaciji, jer sud u takvom slučaju procjenjuje samo je li sporazum sklopljen sukladno zakonu i postoji li za onoga tko je sklopio sporazum dovoljno dokaza o krivici. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjska presuda koju apelant pobija donesena nakon provedenog obimnog dokaznog postupka (saslušanje svjedoka, izvođenje materijalnih dokaza, vještačenje i dr.) na kojem je zasnovao svoj zaključak o apelantovoj krivici, među kojim dokazima je, ali ne i jedini i odlučujući, i izjava Slobodana Milidragovića koja je pročitana zato što se on, dok se vodio postupak protiv apelanta, nalazio u bijegu, odnosno nije bio dostupan sudu. 31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant navod o pristranosti suda, odnosno sutkinje, mogao iznijeti u zahtjevu za izuzeće, na način propisan odredbama članka 38. ZKP, što apelant nije uradio. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja razloge iznesene u žalbi protiv prvostupanjske presude ističući da se radi o bitnoj povredi ZKP i to članka 37. stavak 1. točke od (a) do (g) u vezi sa člankom 303. stavak 1. točka 2. ZKP. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u apelantovom predmetu nije radilo o situaciji predviđenoj člankom 37. stavak 1. točke od (a) do (g), jer niti jedan od slučajeva predviđenih ovim točkama članka 37. ZKP ne može se primijeniti na apelantov predmet. Stoga, iako je evidentno da apelant nije slijedio redovnu zakonsku proceduru da "dokaže", odnosno ukaže na eventualnu pristranost prvostupanjskog suda, odnosno da nije podnio zahtjev za izuzeće postupajuće sutkinje iz nekog od zakonom predviđenih razloga, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u smislu da postupajuća sutkinja nije imala razlog predviđen ZKP da se izuzme iz postupanja u postupku protiv apelanta, kako sa proceduralnog aspekta, tako i sa suštinskog. Ustavni sud ne može zaključiti da se ti razlozi čine proizvoljnim, već jasnim i opravdanim, kako u odnosu na domaći zakon, tako i u odnosu na standarde Europske konvencije o pravu na pravično suđenje. 32. Na temelju svega iznesenog, činjenica da je isti sudac odlučio u predmetu Slobodana Milidragovića u postupku u kojem je donio odluku o sporazumu o priznanju krivice i u postupku protiv apelanta, a zatim sudjelovao u vijeću u kojem je donesena presuda protiv apelanta kao suoptuženog nakon provedenog obimnog dokaznog postupka, ne utječe na njegovu objektivnu nepristranost, zbog čega Ustavni sud smatra da nije povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pristranost suda kada je isti sudac sudjelovao u postupku protiv apelanta i donio odluku na bazi velikog broja provedenih dokaza, a nije se izuzeo jer je prije toga sudjelovao u postupku protiv druge osobe - suoptuženog, u kojem je donio odluku povodom sporazuma o priznanju krivice, a apelant sam nije zatražio izuzeće tog suca zbog nekog od razloga propisanih odredbama ZKP. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 900/08, rješavajući apelacijuSlaviše Milidragovića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Slaviše Milidragovićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 232 od 18. decembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bawoj Luci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. avgusta 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Slaviša Milidragović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 24. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 232 od 18. decembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bawoj Luci, Posebno odjeljenje za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daqnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. avgusta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. aprila, Okružni sud 25. aprila, a Tužilaštvo 23. aprila 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Okružni sud je, postupajući prema Optužnici Tužilaštva broj KT-1/06 od 27. februara 2007. godine, donio Presudu broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. avgusta 2007. godine. Navedenom presudom apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daqnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav2uvezisa stavom 1 KZ u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZ. Na osnovu toga, sud je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, te mu je izrekao mjerubezbjednosti oduzimawa ručne bombe i obavezao ga na plaćanje troškova postupka. U vijeću koje je donijelo odluku kao predsjednica vijeća učestvovala je sutkiwa Daniela Milovanović. Naime, ona je učestvovala i u postupku koji se vodio i koji je povodom iste optužnice okončan protiv Slobodana Milidragovića. 7. U dispozitivu odluke Okružni sud je naveo da je apelant bio pripadnik zločinačkog udružewa koje su činili Miodrag Ateljević i Žeqko Ilić (u daqnjem tekstu: M.A. i Ž.I., oba u bjekstvu), te Slobodan Milidragović. Zločinačko udruženje se bavi kupovinom, prenosom i prodajom većih količina opojne droge marihuane, a oni su međusobno povezani radi trajnog i povremenog izvršewa krivičnih djela. Apelant i ostali su na način, u vrijeme i u mjestu pobliže opisanom u presudi dogovorili prevoz i prodaju droge nepoznatom licu u Qubinju, a drogu su prethodno nabavili Ž.I. i M.A. Apelant i Slobodan Milidragović su drogu preuzeli od M.A., koji se dovezao u automobilu za koji je apelant znao da je prethodno otuđen, te su vozilo sa drogom sakrili u šumu, a sljedećeg dana su se apelant i Slobodan Milidragović vratili po vozilo i drogu. U presudi je navedeno da je Slobodan Milidragović upravljao vozilom u kojem je bila droga, a apelant je imao zadatak da ga u drugom vozilu prati i obavještava ga ukoliko bi uočio policijske patrole. Međutim, policija iz Qubiwa ih je zaustavila i pronašla drogu koja se nalazila u autu Slobodana Milidragovića. U apelantovom vozilu policija je pronašla ručnu bombu i dva noža koji su služili za napad ili odbranu, što je protivno odredbama člana 7 Zakona o oružju i municiji. 8. Apelant je u toku postupka negirao da je učestvovao u izvršenju ovog krivičnog djela. Međutim, nakon sprovedenog dokaznog postupka u kojem je izveden veliki broj dokaza (saslušanje svjedoka, materijalni dokazi, vještačewa i dr.), Okružni sud je zakqučio, na osnovu svih sprovedenih dokaza koje je ocijenio samostalno i u međusobnoj vezi, da je apelant znao da se u vozilu kojim je upravljao Slobodan Milidragović nalazi droga i da je imao zadatak da svojim automobilom prati gdje su policijske patrole, kako bi ga o tome i obavijestio. Dalje, sud je zakqučak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret izveo i iz iskaza Slobodana Milidragovića koji je dat u Zapisniku o saslušanju broj KTA-85/07 od 26. februara 2007. godine. Sud je naveo da se odbrana u toku postupka protivila čitanju ovog iskaza, ali sud se pozvao na odredbe člana 280 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daqnjem tekstu: ZKP) i pročitao iskaz jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da ovaj svjedok nije dostupan sudu i organima gonjenja a protiv njega je donesena pravosnažna presuda. Sud je, dalje, naveo da je iskaz ovog svjedoka jasan, detaljan i saglasan svim drugim dokazima sprovedenim u toku postupka (materijalnim dokazima, izjavama drugih svjedoka), kao i da nema razloga da sumwa u istinitost iskaza ovog svjedoka, kojim je zapravo priznao izvršenje krivičnog djela navedenog dana (kada je uhvaćen sa drogom u autu), ali i svih ranijih radwi preduzetih prije kritičnog dana. Na osnovu sprovedenih dokaza, sud je zakqučio da su članovi zločinačkog udružewa, apelant, Slobodan Milidragović, M.A. i Ž.I., bili međusobno povezani i imali podijeljene zadatke radi izvršewa krivičnog djela, te da su izvršili krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ. Sud je zakqučio da je apelant u izvršenju ovog krivičnog djela djelovao sa direktnim umišljajem. Takođe, na osnovu sprovedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant u vozilu kojim je upravljao imao bombu, čije je držanje zabranjeno odredbom člana 7 Zakona o oružju i municiji, čime je počinio krivično djelo koje mu je takođe stavljeno na teret. 9. Protiv prvostepene presude apelant i Okružno tužilaštvo Bawa Luka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežihoblika privrednog kriminala, Specijalno tužilaštvo (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo), izjavili su žalbu. 10. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-07-000 232 od 18. decembra 2007. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i Tužilaštva, te je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, u odnosu na apelantovu žalbu u kojoj se apelant žalio na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka b) ZKP jer je sutkiwa Daniela Milovanović, predsjednica vijeća, učestvovala i u postupku koji se vodio i koji je povodom iste optužnice okončan protiv Slobodana Milidragovića, Vrhovni sud je naveo da bi povreda na koju se apelant pozvao postojala samo: "Š...Ćako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tačke od a) do g) ZKP)". Vrhovni sud je ukazao na to da apelantova žalba u pretežnom dijelu zastupa tezu da je sutkiwa prvostepenog suda Daniela Milovanović pristrasna zato što je postupala u drugim krivičnim postupcima povodom iste optužnice pa je iste dokaze ocijenila po drugi put. Međutim, ovakva situacija nije kao takva propisana odredbama člana 37 tačke od a) do g) ZKP, tako da sudija koji postupa u više ovakvih predmeta ne mora po sili zakona da se izuzme, odnosno ne radi se obaveznom izuzeću tog sudije, pa stoga i nema navedene bitne povrede odredbi krivičnog postupka. Štaviše, Vrhovni sud je podsjetio na to da u praksi nije rijetka situacija da se protiv saučesnika vodi odvojen krivični postupak (npr., kada je jedan od saučesnika nedostupan sudu), a da odredbama ZKP nije propisana zabrana da jedan sudija učestvuje u svojstvu člana ili predsjednika vijeća u više takvih postupaka. Činjenica da se radi o istom životnom događaju, te da se saslušavaju isti svjedoci u različitim krivičnim postupcimaprotiv različitih lica, ni pravno ni logički ne čini sudiju koji učestvuje u takvom postupku pristrasnim, odnosno nepodobnim za suđenje. Vrhovni sud je zakqučio da u konkretnom slučaju nije bilo razloga ni za izuzeće propisano odredbom člana 37 tačka đ) ZKP, na što se apelantova žalba neopravdano poziva. Krivični postupak protiv Slobodana Milidragovića 11. Apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Okružnog suda broj 011-0-K-07-000-001-p od 29. marta 2007. godine, kojom je Slobodan Milidragović proglašen krivim da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a) stav 2 KZ u vezi sa krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ, pa ga je sud, primjenom odredbi 28, 32, 38 i 39 ZKP, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i izrekao mu mjeru bezbjednosti oduzimawa pronađene droge. 12. U presudi je navedeno da je Okružni sud postupao prema Optužnici broj KT-1/06 od 27. februara 2007. godine, koja je podnesena protiv svih optuženih,ausudskomvijećujebila i sutkiwa Daniela Milovanović,koja je kasnije učestvovala u vijeću koje je donijelo presudu protiv apelanta. Okružni sud je donio navedenu presudu nakon što je održao ročište za razmatranje sporazuma o priznanju krivice i pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije jer je Slobodan Milidragović sa Tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice, koji je sud prihvatio i izrekao sankciju. Dispozitiv presude Okružnog suda u odnosu na Slobodana Milidragovića je gotovo identičan dispozitivu presude Okružnog suda koja je donesena u postupku protiv apelanta. Takođe, u obrazloženju te presude je navedeno da je sud prilikom odmjeravawa sankcije Slobodanu Milidragoviću kao olakšavajuću okolnost, između ostalog, ocijenio i njegovo iskreno priznanje i kajanje i spremnost da svjedoči u krivičnom postupku protiv apelanta. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u njegovom slučaju pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u oba postupka, pokrenuta Optužnicom broj KT-1/06 od 27. februara 2007. godine, a okončana Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000-001-p od 29. marta 2007. godine i Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. avgusta 2007. godine, sutkiwa Daniela Milovanović bila članica vijeća. Pri ovakvom činjeničnom stanju ozbiqno se dovodi u sumnju pitanje objektivnosti i nepristrasnosti postupajuće sutkinje u predmetu koji je vodila protiv apelanta. Naime, imajući u vidu odredbu člana 37 stav 1 tačka g) ZKP, kojom je propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, te ako se ima u vidu propis iz člana 303 stav 1 tačke a) i b) ZKP, gdje je propisano da učestvovanje sudije koji se morao izuzeti predstavlja bitnu povredu postupka, kao i činjenicu da je u članu 6 Evropske konvencije propisana obaveza i odgovornost sudova da obezbijede poštovanje odredbi člana 6 Evropske konvencije i da se svako ima smatrati nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže, navedena presuda je donesena nezakonito. Apelant smatra da je sutkiwa Daniela Milovanović suštinski postupala kao sutkiwa za prethodno saslušanje, kao sutkiwa predsjednica vijeća i u postupku određivawa krivičnopravne sankcije, zatim da se upoznala sa dokazima, ocjewivala dokaza, ocijenila dokaze kao valjane o istoj Optužnici broj KT-1/06 od 27. februara 2007. godine i tako postupajući povrijedila odredbe člana 37 stav 1 tačka g) ZKPRS, kao i principe nepristrasnosti sudije, a samim vođenjem postupka protiv apelanta, apelant je stekao utisak da je postupajuća sutkiwa već unaprijed donijela odluku o njegovoj krivici, što se potvrdilo donošenjem presude i izricanjem duplo veće vremenske kazne nego optuženom Slobodanu Milidragoviću kojem je suđeno povodom iste optužnice. Razlozi za izuzeće sudije i wihovo postupanje i odvojenost krivično-procesnihfunkcija mora postojati, i svaka funkcija mora imati posebnog nosioca jer je to preduslov objektivnog postupawa svih subjekata. Prema apelantovom mišljenju, sudija koji je postupao u bilo kojem postupku povodom iste optužnice i upoznao se sa dokazima koji dokazuju optužnicu, a posebno ako je povodom te optužnice odobrio sporazum o priznanju krivice i održao pretres o izricanju krivičnopravne sankcije, što znači da je ocijenio valjanost priloženih dokaza i prihvatio ih, ne može u postupku protiv drugog optuženog povodom iste optužnice učestvovati u postupku. S obzirom na postojanje bitnih povreda postupka iz člana 303 stav 1 tačke a) i b) ZKPRS, što je Vrhovni sud odbio utvrditi, apelant smatra da je povrijeđeno pravo iz domaćeg zakona, kao i pravo iz Evropske konvencije, zbog čega traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi već izneseni u žalbi pred Vrhovnim sudom, te je Vrhovni sud u presudi iznio svoj stav. Takođe, Vrhovni sud ističe da navodi o pristrasnosti suda nisu ničim potkrijepljeni, već da se ponavljaju navodi o povredi ZKP, što, prema stavu Vrhovnog suda, ne može biti predmet apelacije. 15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo zagarantovano Evropskom konvencijom i domaćim pravom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da činjenica da je predsjednica vijeća postupala u drugim krivičnim predmetima povodom iste optužnice, te da se upoznala sa dokazima, ne može upućivati na zakqučak da je ta sutkiwa pristrasna. Okružni sud je ponovio dio obrazložewa svoje presude da sudija koji u različitim predmetima postupa za više saoptuženih ne mora da se izuzme po sili zakona jer takvo izuzeće nije propisano odredbama člana 37 tačke od a) do g) ZKP. Sem toga, u praksi nije rijetka situacija da isti sudija učestvuje u više postupaka za saoptužene ukoliko se ne vodi jedinstveni postupak, a činjenica da se radi o istom životnom događaju, te da se sprovode isti dokazi i saslušavaju isti svjedoci, ni pravno ni logički ne čini tog sudiju pristrasnim. Okružni sud je posebno istakao da je potpuno neosnovana apelantova tvrdwa da je predsjednik prvostepenog vijeća u ovom krivičnom predmetu postupao u drugom krivičnom predmetu tog suda broj 011-0-K-07-000-0001-p kao sudija za prethodno saslušanje, jer je, takođe, u tom krivičnom predmetu sutkiwa Daniela Milovanović postupala kao predsjednica prvostepenog vijeća koje je razmatralo, a zatim i usvojilo sporazum o priznanju krivice, a nakon pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije donijelo i presudu od 29. marta 2007. godine. U tom predmetu optužnica je razmatrana i zatim ju je potvrdio i drugi sudija koji je postupao kao sudija za prethodno saslušanje. Odlučivanje o sporazumu o priznanju krivice i utvrđivanje da postoji dovoqno dokaza o krivici drugog optuženog, a to je Slobodan Milidragović, potpuno je odvojen krivični postupak i u tom krivičnom postupku je razmatrano i utvrđeno da postoji dovoqno dokaza o krivici samo optuženog Slobodana Milidragovića, a nikako apelanta. Prema tome, potpuno se iskqučuje bilo kakva mogućnost da je postupajući sudija već unaprijed donio odluku o apelantovoj krivici, a prilikom odmjeravawa kazne pretresno vijeće je u svakom slučaju ocijenilo sve okolnosti koje su bitne za odmjeravanje kazne, u smislu odredbe člana 37 KZRS i te okolnosti su decidirano navedene i obrazložene u prvostepenoj presudi. Zbog svega navedenog, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo se pozvalo na relevantne odredbe ZKP o izuzeću sudije, te je navelo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene zakonske odredbe, niti je povrijeđen član 6 Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 17.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 37. Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost: Š...Ć g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak; d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom; đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 38. Izuzeće po zahtjevu stranke (1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac. (2) Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. tačka a) do d) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju. Š...Ć (4) Stranka i branilac mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika vijeća koji u predmetu postupa. (5) Stranke i branilac su dužni da u zahtjevu navedu okolnosti zbog kojih smatrajuda postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen. Član 40. Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće (1) O zahtjevu za izuzeće iz člana 38. ovog zakona odlučuje opšta sjednica. (2) Prije donošewa rješewa o izuzeću pribaviće se izjava sudije, odnosno predsjednika suda, a po potrebi sprovešće se i drugi izviđaji. (3) Protiv rješewa kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dopuštena žalba. (4) Ako je zahtjev za izuzeće iz člana 37. tačka đ) ovog zakona podnesen poslije početka glavnog pretresa ili ako je postupljeno protivno odredbama člana 38. st. 4. i 5. ovog zakona, zahtjev će se odbaciti u cjelini, odnosno djelimično. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona. U donošenju tog rješewa ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži. Protiv rješewa kojim se zahtjev odbacuje nije dozvoljena žalba. Član 41. Valjanost radwi preduzetih nakon podnošewa zahtjeva za izuzeće Kada sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je da odmah obustavi svaki rad na predmetu, a ako se radi o izuzeću iz člana 37. tačka đ) ovog zakona, može do donošewa rješewa o zahtjevu preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odlagawa. Član 237. Razmatranje izjave o priznanju krivnje (1) Prilikom razmatrawa izjave o priznanju krivnje, sud provjerava: a) da li je do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoqno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavawa o mogućim posljedicama, ukqučujući i posljedice vezane za imovinsko-pravni zahtjev itroškove krivičnog postupka, b) da postoji dovoqno dokaza o krivwi optuženog. Š...Ć Član 239. Odluke suda o priznavanju krivnje (1) Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava osumwičenog odnosno optuženog će se unijeti u zapisnik. Istovremeno će se odrediti datum održavawa pretresa za izricanje krivičnopravne sankcijepredviđene sporazumom iz stava 3. ovog člana i to u roku od najkasnije tri dana. Član 311. (1) Bitna povreda odredabakrivičnog postupka postoji: Š...Ć b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tač. a) do g)); Š...Ć VI. Dopustivost 18. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog toga što sud nije bio nepristrasan. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 23. Apelant se žali na pristrasnost sutkinje koja je donijela odluku u njegovom predmetu, a koja je učestvovala i u donošenju odluke povodom sporazuma o priznanju krivice u predmetu protiv Slobodana Milidragovića, koji je optužen istom optužnicom kao i apelant. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pristrasnost postupajuće sutkinje jer smatra da su postojali razlozi zbog kojih se sutkiwa sama morala izuzeti, ali, isto tako, ne tvrdi da je sam u toku postupka zahtijevao njeno izuzeće zbog istih ili drugih zakonom predviđenih razloga, niti toproizilazi iz osporenih presuda. 24. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ističe da se prilikom odlučivawa da li je neki sud bio pristrasan mora napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za qudska prava, Hauschildtprotiv Danske,stav 47). S obzirom na to da apelant nije ni doveo u sumnju subjektivnu nepristrasnost, Ustavni sud se tim pitanjem neće ni baviti. 25. Apelant je osporio sutkiwinu nepristrasnost prema objektivnom principu navodeći da je ona bila članica vijeća koje je odlučilo u njegovom slučaju, a da je ranije kao članica vijeća učestvovala u donošenju odluke u slučaju Slobodana Milidragovića a povodom iste optužnice. Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašawa, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za qudska prava,Feyprotiv Austrije,presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka brojAP 2247/07od 17. decembra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/10). 26. Dalje, u pogledu iznesenih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za qudska prava u predmetuFerrantelliiSantangeloprotiv Italije(vidi odluku Evropskog suda za qudska prava,Ferrantellii Santangeloprotiv Italije, aplikacija broj 19874/92 od 7. avgusta 1996. godine), u kojem je Evropski sud za qudska prava zakqučio da je povrijeđeno pravo iz člana 6 Evropske konvencije, odnosno da je sud bio pristrasan. Evropski sud za qudska prava je našao da postoji osnovana bojazan u objektivnu nepristrasnost sudije koji je u predmetu protiv ova dva apelanta bio predsjednik vijeća, kao i u predmetu protiv G.G. za isto krivično djelo, u kojem je G.G. osuđen na doživotni zatvor. Evropski sud za qudska prava je naveo da sumwa u objektivnu nepristrasnost sudije proizilazi iz činjenice da se veliki dio ranije donesene odluke (protiv G.G.) odnosio na apelante, te da su u presudi protiv G.G. apelanti označeni kao "pripremaoci radnje", "saoptuženi" i dr. 27. Međutim, Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda za qudska prava u kojem je jasno navedeno da sama činjenica da je isti sudija već ranije donio odluku za saoptuženog u odvojenom postupku nije dovoqna da se zakquči da je sudija pristrasan. S tim u vezi, Evropski sud za qudska prava je naveo da je svaki predmet slučaj za sebe, da treba dobro ispitati sadržaj ranije donesene presude (u predmetu koji se ne odnosi na apelanta već na drugog saoptuženog). Od sadržaja presude i načina na koji se tretiraju saoptuženi zavisi i ocjena o realnoj sumwi u objektivnu nepristrasnost sudije. Dakle, sem činjenice da je isti sudija donio odluke za saoptužene u različitim postupcima, koja sama po sebi nije dovoqna, sasvim je druga situacija ako ranija presuda sadrži nalaz i prejudicira pitanje o krivici optuženog u postupku koji treba tek da se vodi protiv jednog od saoptuženih. S tim u vezi, Evropski sud za qudska prava je naveo da od slučaja do slučaja treba ispitati okolnosti i kako ranije donesena presuda tretira u tom predmetu lice protiv kojeg se poslije vodi postupak. 28. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u predmetu Schwarzenberger(vidi Evropski sud za qudska prava, presuda Schwarzenbergerprotiv Wemačke, aplikacija broj 75737/01 od 10. avgusta 2006. godine), Evropski sud za qudska prava zakqučio da nema povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na nepristrasnost sudije. Naime, u navedenom predmetu aplikant je bio optužen za krivično djelo ubistva i pljačke, a prije presude aplikantu već je bila donesena presuda za isto krivično djelo u postupku protiv D., koja se bazirala samo na izjavi optuženog D. Evropski sud za qudska prava je zakqučio da presuda protiv optuženogD. opisuje izvršenje krivičnog djela na bazi njegove izjave (koji je pokušao svu krivicu da prebaci na aplikanta) i da redovni sud nije izvodio nikakve dokaze niti utvrđivao činjenice u vezi sa aplikantovom krivicom. Redovni sud je naveo da je aplikant bio nedostupan sudu jer je služio kaznu u Španiji i sudije su navele da slučaj nije ispitan sa aplikantove tačke gledišta. Sudija koji je učestvovao u oba postupka je, u aplikantovom slučaju, dao izjavu povodom zahtjeva za izuzećekoji je u redovnom postupku podnio aplikant, u kojoj je naveo da je svjestan činjenice da je "ograničen saznawima dobijenim samo na osnovu izjave gospodina D", te da je presuda u predmetu protiv D. donesena samo na osnovu saznawa koje je sud dobio na osnovu njegove izjave, a da će aplikantova krivica biti detaqno ispitana u postupku protiv njega. Dalje, Evropski sud za qudska prava je zakqučio da je presuda koja je donesena protiv aplikanta bazirana na bitno različitimčinjenicama od presude koja se odnosila na optuženog D., što upućuje na zakqučak da je sud, odlučujući o optužbi protiv aplikanta, imao sasvim drugi pristup. 29. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o vrlo sličnoj situaciji kao što je u presudiSchwarzenberger, jer je presuda protiv Slobodana Milidragovića donesena na osnovu sporazuma zakqučenog između Slobodana Milidragovića i Tužilaštva. Takođe, Ustavni sud primjećuje da se u presudi protiv Slobodana Milidragovića u dispozitivu navodi apelantovo ime i to da je bio pripadnik zločinačkog udružewa i da je zajedno sa Slobodanom Milidragovićem i drugima počinio određene radnje, ali bez bilo kakve kvalifikacije ilidaqwih opisa apelantovih radwi. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da se u obrazloženju presude navodi da je Slobodanu Milidragoviću kao olakšavajuća okolnost ocijenjena njegova spremnost da svjedoči u postupku protiv apelanta. Dakle, jasno proizilazi da je sud osudio Slobodana Milidragovića na osnovu sporazuma koji je on zakqučio sa Tužilaštvom i koji ima elemente priznawa krivice, a iz presude, bez bilo kakvog prejudicirawa, proizilazi da će se tek voditi postupak protiv apelanta u kojem će, između ostalog, svjedočiti i Slobodan Milidragović. 30. Zatim, Ustavni sud zapaža da je sutkiwa Daniela Milovanović u postupku protiv Slobodana Milidragovića bila u vijeću koje je donijelo odluku o prihvatanju sporazuma zakqučenog između Tužilaštva i Slobodana Milidragovića i izreklo sankciju, što opet upućuje na posebnu specifičnost ovog postupka i mali obim "ovlašćewa" koje sud ima u takvoj situaciji, jer sud u takvom slučaju procjenjuje samo da li je sporazum sklopljen u skladu sa zakonom i da li za onoga ko je sklopio sporazum postoji dovoqno dokaza o krivici. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je prvostepena presuda koju apelant osporava donesena nakon sprovedenog obimnog dokaznog postupka (saslušanje svjedoka, izvođenje materijalnih dokaza, vještačenje i dr.) na kojem je zasnovao svoj zakqučak o apelantovoj krivici, među kojim dokazima je, ali ne i jedini i odlučujući, i izjava Slobodana Milidragovića koja je pročitana zato što se on, dok se vodio postupak protiv apelanta, nalazio u bjekstvu, odnosno nije bio dostupan sudu. 31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant navod o pristrasnosti suda, odnosno sutkinje, mogao iznijeti u zahtjevu za izuzeće, na način propisan odredbama člana 38 ZKP, što apelant nije uradio. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja razloge iznesene u žalbi protiv prvostepene presude ističući da se radi o bitnoj povredi ZKP i to člana 37 stav 1 tačke od a) do g) u vezi sa članom 303 stav 1 tačka 2 ZKP. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u apelantovom predmetu nije radilo o situaciji predviđenoj članom 37 stav 1 tačke od a) do g), jer niti jedan od slučajeva predviđenih ovim tačkama člana 37 ZKP ne može se primijeniti na apelantov predmet. Stoga, iako je evidentno da apelant nije slijedio redovnu zakonsku proceduru da "dokaže", odnosno ukaže na eventualnu pristrasnost prvostepenog suda, odnosno da nije podnio zahtjev za izuzeće postupajuće sutkinje iz nekog od zakonom predviđenih razloga, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u smislu da postupajuća sutkiwa nije imala razlog predviđen ZKP da se izuzme iz postupawa u postupku protiv apelanta, kako sa proceduralnog aspekta, tako i sa suštinskog. Ustavni sud ne može zakqučiti da se ti razlozi čine proizvoqnim, već jasnim i opravdanim, kako u odnosu na domaći zakon, tako i u odnosu na standarde Evropske konvencije o pravu na pravično suđenje. 32. Na osnovu svega iznesenog, činjenica da je isti sudija odlučio u predmetu Slobodana Milidragovića u postupku u kojem je donio odluku o sporazumu o priznanju krivice i u postupku protiv apelanta, a zatim učestvovao u vijeću u kojem je donesena presuda protiv apelanta kao saoptuženog nakon sprovedenog obimnog dokaznog postupka, ne utiče na njegovu objektivnu nepristrasnost, zbog čega Ustavni sud smatra da nije povrijeđen članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 33. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pristrasnost suda kada je isti sudija učestvovao u postupku protiv apelanta i donio odluku na bazi velikog broja sprovedenih dokaza, a nije se izuzeo jer je prije toga učestvovao u postupku protiv drugog lica - saoptuženog, u kojem je donio odluku povodom sporazuma o priznanju krivice, a apelant sam nije zatražio izuzeće tog sudije zbog nekog od razloga propisanih odredbama ZKP. 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 900/08, rješavajući apelacijuSlaviše Milidragovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaSlaviše Milidragovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 232 od 18. decembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. augusta 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Slaviša Milidragović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 24. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 232 od 18. decembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. augusta 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. aprila, Okružni sud 25. aprila, a Tužilaštvo 23. aprila 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Okružni sud je, postupajući prema Optužnici Tužilaštva broj KT-1/06 od 27. februara 2007. godine, donio Presudu broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. augusta 2007. godine. Navedenom presudom apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ u stjecaju sa krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ. Na osnovu toga, sud je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, te mu je izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja ručne bombe i obavezao ga na plaćanje troškova postupka. U vijeću koje je donijelo odluku kao predsjednica vijeća učestvovala je sutkinja Daniela Milovanović. Naime, ona je učestvovala i u postupku koji se vodio i koji je povodom iste optužnice okončan protiv Slobodana Milidragovića. 7. U dispozitivu odluke Okružni sud je naveo da je apelant bio pripadnik zločinačkog udruženja koje su činili Miodrag Ateljević i Željko Ilić (u daljnjem tekstu: M.A. i Ž.I., oba u bjekstvu), te Slobodan Milidragović. Zločinačko udruženje se bavi kupovinom, prijenosom i prodajom većih količina opojne droge marihuane, a oni su međusobno povezani radi trajnog i povremenog izvršenja krivičnih djela. Apelant i ostali su na način, u vrijeme i u mjestu pobliže opisanom u presudi dogovorili prijevoz i prodaju droge nepoznatom licu u Ljubinju, a drogu su prethodno nabavili Ž.I. i M.A. Apelant i Slobodan Milidragović su drogu preuzeli od M.A., koji se dovezao u automobilu za koji je apelant znao da je prethodno otuđen, te su vozilo sa drogom sakrili u šumu, a sljedećeg dana su se apelant i Slobodan Milidragović vratili po vozilo i drogu. U presudi je navedeno da je Slobodan Milidragović upravljao vozilom u kojem je bila droga, a apelant je imao zadatak da ga u drugom vozilu prati i obavještava ga ukoliko bi uočio policijske patrole. Međutim, policija iz Ljubinja ih je zaustavila i pronašla drogu koja se nalazila u autu Slobodana Milidragovića. U apelantovom vozilu policija je pronašla ručnu bombu i dva noža koji su služili za napad ili odbranu, što je protivno odredbama člana 7. Zakona o oružju i municiji. 8. Apelant je u toku postupka negirao da je učestvovao u izvršenju ovog krivičnog djela. Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je izveden veliki broj dokaza (saslušanje svjedoka, materijalni dokazi, vještačenja i dr.), Okružni sud je zaključio, na osnovu svih provedenih dokaza koje je ocijenio samostalno i u međusobnoj vezi, da je apelant znao da se u vozilu kojim je upravljao Slobodan Milidragović nalazi droga i da je imao zadatak da svojim automobilom prati gdje su policijske patrole, kako bi ga o tome i obavijestio. Dalje, sud je zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret izveo i iz iskaza Slobodana Milidragovića koji 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 je dat u Zapisniku o saslušanju broj KTA-85/07 od 26. februara 2007. godine. Sud je naveo da se odbrana u toku postupka protivila čitanju ovog iskaza, ali sud se pozvao na odredbe člana 280. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) i pročitao iskaz jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da ovaj svjedok nije dostupan sudu i organima gonjenja a protiv njega je donesena pravosnažna presuda. Sud je, dalje, naveo da je iskaz ovog svjedoka jasan, detaljan i saglasan svim drugim dokazima provedenim u toku postupka (materijalnim dokazima, izjavama drugih svjedoka), kao i da nema razloga da sumnja u istinitost iskaza ovog svjedoka, kojim je zapravo priznao izvršenje krivičnog djela navedenog dana (kada je uhvaćen sa drogom u autu), ali i svih ranijih radnji preduzetih prije kritičnog dana. Na osnovu provedenih dokaza, sud je zaključio da su članovi zločinačkog udruženja, apelant, Slobodan Milidragović, M.A. i Ž.I., bili međusobno povezani i imali podijeljene zadatke radi izvršenja krivičnog djela, te da su izvršili krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ. Sud je zaključio da je apelant u izvršenju ovog krivičnog djela djelovao sa direktnim umišljajem. Također, na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant u vozilu kojim je upravljao imao bombu, čije je držanje zabranjeno odredbom člana 7. Zakona o oružju i municiji, čime je počinio krivično djelo koje mu je također stavljeno na teret. 9. Protiv prvostepene presude apelant i Okružno tužilaštvo Banja Luka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), izjavili su žalbu. 10. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-07-000 232 od 18. decembra 2007. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i Tužilaštva, te je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, u odnosu na apelantovu žalbu u kojoj se apelant žalio na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka b) ZKP jer je sutkinja Daniela Milovanović, predsjednica vijeća, učestvovala i u postupku koji se vodio i koji je povodom iste optužnice okončan protiv Slobodana Milidragovića, Vrhovni sud je naveo da bi povreda na koju se apelant pozvao postojala samo: "Š...Ćako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tačke od a) do g) ZKP)". Vrhovni sud je ukazao na to da apelantova žalba u pretežnom dijelu zastupa tezu da je sutkinja prvostepenog suda Daniela Milovanović pristrana zato što je postupala u drugim krivičnim postupcima povodom iste optužnice pa je iste dokaze ocijenila po drugi put. Međutim, ovakva situacija nije kao takva propisana odredbama člana 37. tačke od a) do g) ZKP, tako da sudija koji postupa u više ovakvih predmeta ne mora po sili zakona da se izuzme, odnosno ne radi se obaveznom izuzeću tog sudije, pa stoga i nema navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Štaviše, Vrhovni sud je podsjetio na to da u praksi nije rijetka situacija da se protiv saučesnika vodi odvojen krivični postupak (npr., kada je jedan od saučesnika nedostupan sudu), a da odredbama ZKP nije propisana zabrana da jedan sudija učestvuje u svojstvu člana ili predsjednika vijeća u više takvih postupaka. Činjenica da se radi o istom životnom događaju, te da se saslušavaju isti svjedoci u različitim krivičnim postupcima protiv različitih lica, ni pravno ni logički ne čini sudiju koji učestvuje u takvom postupku pristranim, odnosno nepodobnim za suđenje. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo razloga ni za izuzeće propisano odredbom člana 37. tačka đ) ZKP, na što se apelantova žalba neopravdano poziva. Krivični postupak protiv Slobodana Milidragovića 11. Apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Okružnog suda broj 011-0-K-07-000-001-p od 29. marta 2007. godine, kojom je Slobodan Milidragović proglašen krivim da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a) stav 2. KZ u vezi sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, pa ga je sud, primjenom odredaba 28, 32, 38. i 39. ZKP, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i izrekao mu mjeru sigurnosti oduzimanja pronađene droge. 12. U presudi je navedeno da je Okružni sud postupao prema Optužnici broj KT-1/06 od 27. februara 2007. godine, koja je podnesena protiv svih optuženih, a u sudskom vijeću je bila i sutkinja Daniela Milovanović, koja je kasnije učestvovala u vijeću koje je donijelo presudu protiv apelanta. Okružni sud je donio navedenu presudu nakon što je održao ročište za razmatranje sporazuma o priznanju krivice i pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije jer je Slobodan Milidragović sa Tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice, koji je sud prihvatio i izrekao sankciju. Dispozitiv presude Okružnog suda u odnosu na Slobodana Milidragovića je gotovo identičan dispozitivu presude Okružnog suda koja je donesena u postupku protiv apelanta. Također, u obrazloženju te presude je navedeno da je sud prilikom odmjeravanja sankcije Slobodanu Milidragoviću kao olakšavajuću okolnost, između ostalog, ocijenio i njegovo iskreno priznanje i kajanje i spremnost da svjedoči u krivičnom postupku protiv apelanta. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u njegovom slučaju pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u oba postupka, pokrenuta Optužnicom broj KT-1/06 od 27. februara 2007. godine, a okončana Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000-001-p od 29. marta 2007. godine i Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000-003-p od 2. augusta 2007. godine, sutkinja Daniela Milovanović bila članica vijeća. Pri ovakvom činjeničnom stanju ozbiljno se dovodi u sumnju pitanje objektivnosti i nepristranosti postupajuće sutkinje u predmetu koji je vodila protiv apelanta. Naime, imajući u vidu odredbu člana 37. stav 1. tačka g) ZKP, kojom je propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, te ako se ima u vidu propis iz člana 303. stav 1. tačke a) i b) ZKP, gdje je propisano da učestvovanje sudije koji se morao izuzeti predstavlja bitnu povredu postupka, kao i činjenicu da je u članu 6. Evropske konvencije propisana obaveza i odgovornost sudova da osiguraju poštivanje odredbi člana 6. Evropske konvencije i da se svako ima smatrati nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže, navedena presuda je donesena nezakonito. Apelant smatra da je sutkinja Daniela Milovanović suštinski postupala kao sutkinja za prethodno saslušanje, kao sutkinja predsjednica vijeća i u postupku određivanja krivičnopravne sankcije, zatim da se upoznala sa dokazima, ocjenjivala dokaza, ocijenila dokaze kao valjane o istoj Optužnici broj KT-1/06 od 27. februara 2007. godine i tako postupajući povrijedila odredbe člana 37. stav 1. tačka g) ZKPRS, kao i principe nepristranosti sudije, a samim vođenjem postupka protiv apelanta, apelant je stekao utisak da je postupajuća sutkinja već unaprijed donijela odluku o njegovoj krivici, što se potvrdilo donošenjem presude i izricanjem duplo veće vremenske kazne nego optuženom Slobodanu Milidragoviću kojem je suđeno povodom iste optužnice. Razlozi za izuzeće sudije i njihovo postupanje i odvojenost krivično-procesnih funkcija mora postojati, i svaka funkcija mora imati posebnog nosioca jer je to preduvjet objektivnog postupanja svih subjekata. Prema apelantovom mišljenju, sudija koji je postupao u bilo kojem postupku povodom iste optužnice i upoznao se sa dokazima koji dokazuju optužnicu, a posebno ako je povodom te optužnice odobrio sporazum o priznanju krivice i održao pretres o izricanju krivičnopravne sankcije, što znači da je ocijenio valjanost priloženih dokaza i prihvatio ih, ne može u postupku protiv drugog optuženog povodom iste optužnice učestvovati u postupku. S obzirom na postojanje bitnih povreda postupka iz člana 303. stav 1. tačke a) i b) ZKPRS, što je Vrhovni sud odbio utvrditi, apelant smatra da je povrijeđeno pravo iz domaćeg zakona, kao i pravo iz Evropske konvencije, zbog čega traži da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi već izneseni u žalbi pred Vrhovnim sudom, te je Vrhovni sud u presudi iznio svoj stav. Također, Vrhovni sud ističe da navodi o pristranosti suda nisu ničim potkrijepljeni, već da se ponavljaju navodi o povredi ZKP, što, prema stavu Vrhovnog suda, ne može biti predmet apelacije. 15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo zagarantirano Evropskom konvencijom i domaćim pravom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da činjenica da je predsjednica vijeća postupala u drugim krivičnim predmetima povodom iste optužnice, te da se upoznala sa dokazima, ne može upućivati na zaključak da je ta sutkinja pristrana. Okružni sud je ponovio dio obrazloženja svoje presude da sudija koji u različitim predmetima postupa za više saoptuženih ne mora da se izuzme po sili zakona jer takvo izuzeće nije propisano odredbama člana 37. tačke od a) do g) ZKP. Osim toga, u praksi nije rijetka situacija da isti sudija učestvuje u više postupaka za saoptužene ukoliko se ne vodi jedinstveni postupak, a činjenica da se radi o istom životnom događaju, te da se provode isti dokazi i saslušavaju isti svjedoci, ni pravno ni logički ne čini tog sudiju pristranim. Okružni sud je posebno istakao da je potpuno neosnovana apelantova tvrdnja da je predsjednik prvostepenog vijeća u ovom krivičnom predmetu postupao u drugom krivičnom predmetu tog suda broj 011-0-K-07-000-0001-p kao sudija za prethodno saslušanje, jer je, također, u tom krivičnom predmetu sutkinja Daniela Milovanović postupala kao predsjednica prvostepenog vijeća koje je razmatralo, a zatim i usvojilo sporazum o priznanju krivice, a nakon pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije donijelo i presudu od 29. marta 2007. godine. U tom predmetu optužnica je razmatrana i zatim ju je potvrdio i drugi sudija koji je postupao kao sudija za prethodno saslušanje. Odlučivanje o sporazumu o priznanju krivice i utvrđivanje da postoji dovoljno dokaza o krivici drugog optuženog, a to je Slobodan Milidragović, potpuno je odvojen krivični postupak i u tom krivičnom postupku je razmatrano i utvrđeno da postoji dovoljno dokaza o krivici samo optuženog Slobodana Milidragovića, a nikako apelanta. Prema tome, potpuno se isključuje bilo kakva mogućnost da je postupajući sudija već unaprijed donio odluku o apelantovoj krivici, a prilikom odmjeravanja kazne pretresno vijeće je u svakom slučaju ocijenilo sve okolnosti koje su bitne za odmjeravanje kazne, u smislu odredbe člana 37. KZRS i te okolnosti su decidirano navedene i obrazložene u prvostepenoj presudi. Zbog svega navedenog, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo se pozvalo na relevantne odredbe ZKP o izuzeću sudije, te je navelo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene zakonske odredbe, niti je povrijeđen član 6. Evropske konvencije. V. Relevantni propisi 17.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 37. Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost: Š...Ć g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak; d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom; đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 38. Izuzeće po zahtjevu stranke (1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac. (2) Stranke i branilac mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do početka glavnog pretresa, a ako su za razlog izuzeća iz člana 37. tačka a) do d) ovog zakona saznale kasnije, zahtjev podnose odmah po saznanju. Š...Ć (4) Stranka i branilac mogu tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije, odnosno predsjednika vijeća koji u predmetu postupa. (5) Stranke i branilac su dužni da u zahtjevu navedu okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen. Član 40. Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće (1) O zahtjevu za izuzeće iz člana 38. ovog zakona odlučuje opšta sjednica. (2) Prije donošenja rješenja o izuzeću pribaviće se izjava sudije, odnosno predsjednika suda, a po potrebi sprovešće se i drugi izviđaji. (3) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dopuštena žalba. (4) Ako je zahtjev za izuzeće iz člana 37. tačka đ) ovog zakona podnesen poslije početka glavnog pretresa ili ako je postupljeno protivno odredbama člana 38. st. 4. i 5. ovog zakona, zahtjev će se odbaciti u cjelini, odnosno djelimično. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona. U donošenju tog rješenja ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje nije dozvoljena žalba. Član 41. Valjanost radnji preduzetih nakon podnošenja zahtjeva za izuzeće Kada sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je da odmah obustavi svaki rad na predmetu, a ako se radi o izuzeću iz člana 37. tačka đ) ovog zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Član 237. Razmatranje izjave o priznanju krivnje (1) Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje, sud provjerava: a) da li je do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane za imovinsko-pravni zahtjev i troškove krivičnog postupka, b) da postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog. Š...Ć Član 239. Odluke suda o priznavanju krivnje (1) Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava osumnjičenog odnosno optuženog će se unijeti u zapisnik. Istovremeno će se odrediti datum održavanja pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom iz stava 3. ovog člana i to u roku od najkasnije tri dana. Član 311. (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: Š...Ć b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti (član 37. tač. a) do g)); Š...Ć VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što sudnijebionepristran. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 23. Apelant se žali na pristranost sutkinje koja je donijela odluku u njegovom predmetu, a koja je učestvovala i u donošenju odluke povodom sporazuma o priznanju krivice u predmetu protiv Slobodana Milidragovića, koji je optužen istom optužnicom kao i apelant. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pristranost postupajuće sutkinje jer smatra da su postojali razlozi zbog kojih se sutkinja sama morala izuzeti, ali, isto tako, ne tvrdi da je sam u toku postupka zahtijevao njeno izuzeće zbog istih ili drugih zakonom predviđenih razloga, niti to proizlazi iz osporenih presuda. 24. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ističe da se prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristran mora napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava,Hauschildt protiv Danske, stav 47). S obzirom na to da apelant nije ni doveo u sumnju subjektivnu nepristranost, Ustavni sud se tim pitanjem neće ni baviti. 25. Apelant je osporio sutkinjinu nepristranost prema objektivnom principu navodeći da je ona bila članica vijeća koje je odlučilo u njegovom slučaju, a da je ranije kao članica vijeća učestvovala u donošenju odluke u slučaju Slobodana Milidragovića a povodom iste optužnice. Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava,Fey protiv Austrije,presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka brojAP 2247/07od 17. decembra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/10). 26. Dalje, u pogledu iznesenih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetuFerrantelli i Santangelo protiv Italije(vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava,Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, aplikacija broj 19874/92 od 7. augusta 1996. godine), u kojem je Evropski sud za ljudska prava zaključio da je povrijeđeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije, odnosno da je sud bio pristran. Evropski sud za ljudska prava je našao da postoji osnovana bojazan u objektivnu nepristranost sudije koji je u predmetu protiv ova dva apelanta bio predsjednik vijeća, kao i u predmetu protiv G.G. za isto krivično djelo, u kojem je G.G. osuđen na doživotni zatvor. Evropski sud za ljudska prava je naveo da sumnja u objektivnu nepristranost sudije proizlazi iz činjenice da se veliki dio ranije donesene odluke (protiv G.G.) odnosio na apelante, te da su u presudi protiv G.G. apelanti označeni kao "pripremaoci radnje", "saoptuženi" i dr. 27. Međutim, Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda za ljudska prava u kojem je jasno navedeno da sama činjenica da je isti sudija već ranije donio odluku za saoptuženog u odvojenom postupku nije dovoljna da se zaključi da je sudija pristran. S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava je naveo da je svaki predmet slučaj za sebe, da treba dobro ispitati sadržaj ranije donesene presude (u predmetu koji se ne odnosi na apelanta već na drugog saoptuženog). Od sadržaja presude i načina na koji se tretiraju saoptuženi zavisi i ocjena o realnoj sumnji u objektivnu nepristranost sudije. Dakle, osim činjenice da je isti sudija donio odluke za saoptužene u različitim postupcima, koja sama po sebi nije dovoljna, sasvim je druga situacija ako ranija presuda sadrži nalaz i prejudicira pitanje o krivici optuženog u postupku koji treba tek da se vodi protiv jednog od saoptuženih. S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava je naveo da od slučaja do slučaja treba ispitati okolnosti i kako ranije donesena presuda tretira u tom predmetu lice protiv kojeg se poslije vodi postupak. 28. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u predmetu Schwarzenberger(vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Schwarzenberger protiv Njemačke, aplikacija broj 75737/01 od 10. augusta 2006. godine), Evropski sud za ljudska prava zaključio da nema povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na nepristranost sudije. Naime, u navedenom predmetu aplikant je bio optužen za krivično djelo ubistva i pljačke, a prije presude aplikantu već je bila donesena presuda za isto krivično djelo u postupku protiv D., koja se bazirala samo na izjavi optuženog D. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da presuda protiv optuženog D. opisuje izvršenje krivičnog djela na bazi njegove izjave (koji je pokušao svu krivicu da prebaci na aplikanta) i da redovni sud nije izvodio nikakve dokaze niti utvrđivao činjenice u vezi sa aplikantovom krivicom. Redovni sud je naveo da je aplikant bio nedostupan sudu jer je služio kaznu u Španiji i sudije su navele da slučaj nije ispitan sa aplikantove tačke gledišta. Sudija koji je učestvovao u oba postupka je, u aplikantovom slučaju, dao izjavu povodom zahtjeva za izuzeće koji je u redovnom postupku podnio aplikant, u kojoj je naveo da je svjestan činjenice da je "ograničen saznanjima dobijenim samo na osnovu izjave gospodina D", te da je presuda u predmetu protiv D. donesena samo na osnovu saznanja koje je sud dobio na osnovu njegove izjave, a da će aplikantova krivica biti detaljno ispitana u postupku protiv njega. Dalje, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je presuda koja je donesena protiv aplikanta bazirana na bitno različitim činjenicama od presude koja se odnosila na optuženog D., što upućuje na zaključak da je sud, odlučujući o optužbi protiv aplikanta, imao sasvim drugi pristup. 29. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o vrlo sličnoj situaciji kao što je u presudiSchwarzenberger,jerje presuda protiv Slobodana Milidragovića donesena na osnovu sporazuma zaključenog između Slobodana Milidragovića i Tužilaštva. Također, Ustavni sud primjećuje da se u presudi protiv Slobodana Milidragovića u dispozitivu navodi apelantovo ime i to da je bio pripadnik zločinačkog udruženja i da je zajedno sa Slobodanom Milidragovićem i drugima počinio određene radnje, ali bez bilo kakve kvalifikacije ili daljnjih opisa apelantovih radnji. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se u obrazloženju presude navodi da je Slobodanu Milidragoviću kao olakšavajuća okolnost ocijenjena njegova spremnost da svjedoči u postupku protiv apelanta. Dakle, jasno proizlazi da je sud osudio Slobodana Milidragovića na osnovu sporazuma koji je on zaključio sa Tužilaštvom i koji ima elemente priznanja krivice, a iz presude, bez bilo kakvog prejudiciranja, proizlazi da će se tek voditi postupak protiv apelanta u kojem će, između ostalog, svjedočiti i Slobodan Milidragović. 30. Zatim, Ustavni sud zapaža da je sutkinja Daniela Milovanović u postupku protiv Slobodana Milidragovića bila u vijeću koje je donijelo odluku o prihvatanju sporazuma zaključenog između Tužilaštva i Slobodana Milidragovića i izreklo sankciju, što opet upućuje na posebnu specifičnost ovog postupka i mali obim "ovlaštenja" koje sud ima u takvoj situaciji, jer sud u takvom slučaju procjenjuje samo da li je sporazum sklopljen u skladu sa zakonom i da li za onoga ko je sklopio sporazum postoji dovoljno dokaza o krivici. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je prvostepena presuda koju apelant osporava donesena nakon provedenog obimnog dokaznog postupka (saslušanje svjedoka, izvođenje materijalnih dokaza, vještačenje i dr.) na kojem je zasnovao svoj zaključak o apelantovoj krivici, među kojim dokazima je, ali ne i jedini i odlučujući, i izjava Slobodana Milidragovića koja je pročitana zato što se on, dok se vodio postupak protiv apelanta, nalazio u bjekstvu, odnosno nije bio dostupan sudu. 31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant navod o pristranosti suda, odnosno sutkinje, mogao iznijeti u zahtjevu za izuzeće, na način propisan odredbama člana 38. ZKP, što apelant nije uradio. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja razloge iznesene u žalbi protiv prvostepene presude ističući da se radi o bitnoj povredi ZKP i to člana 37. stav 1. tačke od a) do g) u vezi sa članom 303. stav 1. tačka 2. ZKP. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u apelantovom predmetu nije radilo o situaciji predviđenoj članom 37. stav 1. tačke od a) do g), jer niti jedan od slučajeva predviđenih ovim tačkama člana 37. ZKP ne može se primijeniti na apelantov predmet. Stoga, iako je evidentno da apelant nije slijedio redovnu zakonsku proceduru da "dokaže", odnosno ukaže na eventualnu pristranost prvostepenog suda, odnosno da nije podnio zahtjev za izuzeće postupajuće sutkinje iz nekog od zakonom predviđenih razloga, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u smislu da postupajuća sutkinja nije imala razlog predviđen ZKP da se izuzme iz postupanja u postupku protiv apelanta, kako sa proceduralnog aspekta, tako i sa suštinskog. Ustavni sud ne može zaključiti da se ti razlozi čine proizvoljnim, već jasnim i opravdanim, kako u odnosu na domaći zakon, tako i u odnosu na standarde Evropske konvencije o pravu na pravično suđenje. 32. Na osnovu svega iznesenog, činjenica da je isti sudija odlučio u predmetu Slobodana Milidragovića u postupku u kojem je donio odluku o sporazumu o priznanju krivice i u postupku protiv apelanta, a zatim učestvovao u vijeću u kojem je donesena presuda protiv apelanta kao saoptuženog nakon provedenog obimnog dokaznog postupka, ne utječe na njegovu objektivnu nepristranost, zbog čega Ustavni sud smatra da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristranost suda kada je isti sudija učestvovao u postupku protiv apelanta i donio odluku na bazi velikog broja provedenih dokaza, a nije se izuzeo jer je prije toga učestvovao u postupku protiv drugog lica - saoptuženog, u kojem je donio odluku povodom sporazuma o priznanju krivice, a apelant sam nije zatražio izuzeće tog sudije zbog nekog od razloga propisanih odredbama ZKP. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 907/08, rješavajući apelaciju"Mariculture company" d.o.o. Neum, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 8. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija"Mariculture com- pany" d.o.o. Neum,podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. siječnja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. lipnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj Ps-3/01-N od 27. veljače 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Mariculture company" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, koju zastupaju Azra i Marinko Katić, odvjetnici iz Čapljine, podnijela je 26. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. siječnja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. lipnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-3/01-N od 27. veljače 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od sudionika u postupku Raiffeisen bank d.d. BiH, Glavna podružnica Mostar, zatraženo je 31. ožujka 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 3. Traženi odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 11. travnja 2008. godine, Kantonalni sud 16. travnja 2008. godine a Općinski sud 9. travnja 2008. godine, dok Raiffeisen bank d.d. BiH Glavna podružnica Mostar nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 1. studenoga 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud je 27. veljače 2006. godine donio Presudu broj Ps-3/01-N, kojom je obvezao apelanta da tužitelju Raiffeisen bank d.d. BiH–Glavna podružnica Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), na temelju ugovora o kreditu iz Programa Revolving kreditne linije za ERP Svjetske banke, registarski broj PCU-3/96, partija broj 272000024-5, isplati dospjelo novčano potraživanje u iznosu od 144.000,00 KM, uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 31. ožujka 1997. godine pa do konačne isplate, kao i redovitu ugovorenu kamatu u iznosu od 12.834,60 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudne ovrhe, dok je izvan dosuđenoga dijela tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neutemeljen. 7. Općinski sud je obrazložio da je utvrdio kako je tužitelj, tada u procesnoj ulozi vjerovnika, nadležnom sudu 12. prosinca 1998. godine podnio prijedlog za dozvolu ovrhe protiv apelanta, tada u procesnoj ulozi dužnika, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 191.763,60 KM i to na temelju vjerodostojne isprave–izvoda iz poslovnih knjiga i računa broj 5/98 od 19. studenoga 1998. godine. Izvršni sud je svojim Rješenjem broj Ip-132/98 od 25. siječnja 1999. godine dozvolio predloženu ovrhu na koje je apelant (dužnik/tuženik) u zakonskom roku izjavio prigovor. Izvršni sud je po prigovoru apelanta (dužnika/tuženika) svojim Rješenjem broj: Ip-4/2000 od 21. veljače 2001. godine stavio izvan snage rješenje o ovrsi i odredio da će se postupak nastaviti kao po tužbi. 8. U parničnom postupku Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije prijeporno da je apelant s pravnim prednikom tužitelja zaključio Ugovor o kreditu PCU-3/96, financiran iz Programa Revolving linije za ERP Svjetska banka na ukupan iznos od 200.000,00 KM radi financiranja projekta "Kavezni uzgoj morske ribe", kao i da su istog dana zaključili i Ugovor o zalogu broj 01-52/96 kojim su uredili međusobna prava i obveze u svezi s instrumentima osiguranja povrata kredita. Također, da je apelant na temelju zaključenog ugovora o kreditu preuzeo cjelokupan iznos kredita od 200.000,00 KM i da je na ime njegove otplate pravnom predniku tužitelja uplatio dvije rate glavnice u iznosu od 56.000,00 KM, kao i ugovorene kamate u ukupnom iznosu od 14.074,05 KM, dok mu je ostao u obvezi isplatiti ostatak glavnice kredita u iznosu od 144.000,00 KM, te redovitu ugovorenu kamatu od 31. svibnja 1997. godine do 26. srpnja 1998. godine u iznosu od 12.834,60 KM, kao i zateznu kamatu za period od 31. svibnja 1997. godine do 19. studenoga 1998. godine u iznosu od 34.929,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio kako apelant sve do zaključenja glavne rasprave tužitelju nije isplatio iznos od 144.000,00 KM na ime glavnice duga, pa mu je stoga naložio da navedeno potraživanje isplati tužitelju sa zateznom kamatom i ugovorenom kamatom u iznosima i za razdoblja pobliže označena izrekom presude. Utvrđeno je da kako među parničnim strankama prijeporno isključivo pravno pitanje, je li apelant i nakon izvršene privatizacije, ostao i dalje nositelj obveza po navedenome ugovoru o kreditu koji je apelant zaključio prije vlastite privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojega je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilanci za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju. S tim u svezi, Općinski sud smatra kako ova činjenica ne može proizvesti takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obveze apelanta kao tuženoga da vrati preuzeti iznos kredita tužitelju, jer u postupku privatizacije dolazi jedino do promjene titulara prava vlasništva nad temeljnim kapitalom poduzeća, bez obzira na činjenicu je li taj kapital iskazan u dionicama ili osnivačkim udjelima. Općinski sud je zaključio kako iz provedenih dokaza proizlazi da apelant kao tuženi u ovome postupku od dana zaključenja predmetnoga Ugovora o kreditu pa do donošenja ove presude nije mijenjao svoju vlastitu pravnu osobenost, već je kroz postupak privatizacije došlo jedino do promjene njegove vlasničke strukture kapitala, što ne može imati bilo kakav uticaj na njegovu pravnu osobenost i identitet, pa je stoga utvrdio kako apelant i dalje egzistira sa svim pravima i obvezama koje su do tada postojale. Dakle, sve obveze poduzeća koje je privatizirano i dalje postoje, kao i sva potraživanja toga poduzeća prema trećim osobama. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da se time ne dira u prava kupca državnoga kapitala, sadašnjega većinskog vlasnika apelanta, koji ima mogućnost i pravo tužbom pokrenuti postupak protiv Agencije za privatizaciju i tražiti zaštitu svojih prava iz Ugovora o privatizaciji državnog kapitala kojega je sa njom zaključio 15. lipnja 2001. godine. Općinski sud je zaključio kako su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na temelju zaključenoga Ugovora o kreditu, na temelju članka 1065. ZOO, u kojemu je tužitelj izvršio svoju obvezu prema apelantu, tj. sve svoje ugovorene obveze, a kako apelant nije izvršio svoje ugovorene obveze prema tužitelju, Općinski sud je na temelju navedenih odredbi zakona, uz primjenu članka 262. stavak 1. i članka 17. stavak 1. ZOO, obvezao apelanta da ispuni svoje obveze na način definiran izrekom prvostupanjske presude. 9. Kantonalni sud je, odlučujući o prizivu apelanta protiv prvostupanjske presude, 16. lipnja 2006. godine donio Presudu broj 007-0-Pž-06-000072, kojom je priziv apelanta odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio. 10. Odgovarajući na prizivne prigovore apelanta Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je priziv apelanta u cijelosti neutemeljen. Kantonalni sud je ponovio kako je pravni prednik tužitelja svojedobno podnio prijedlog za ovrhu na temelju izvoda iz poslovnih knjiga koje je nadležni sud svojim rješenjem prihvatio i odobrio predloženu ovrhu, a tadašnji izvršitelj, današnji apelant, izjavio prigovor, ističući kako on vraća kredit i da je uplatio dvije rate. S obzirom na odredbu članka 55. tada važećeg ZIP-a, postupajući sud je morao odmah uputiti izvršitelja na parnicu što je i uradio rješenjem na raspravnom zapisniku od 21. veljače 2001. godine. Nazočni punomoćnici stranaka su se odrekli prava na priziv, pa je rješenje odmah postalo pravomoćno i postupak nastavljen kao po tužbi. Na toj raspravi zastupnik tadašnjeg izvršitelja a današnjeg apelanta je priznao dug. Stoga je Kantonalni sud navode priziva da je sud nepotrebno vodio postupak odbio kao neutemeljene i ukazao da je upravo apelant, ne vrativši kredit prije šest godina, sam izazvao i ovršni i parnični postupak. 11. Kantonalni sud je obrazložio da posebice ne stoje navodi priziva da je postupkom privatizacije prestala obveza apelanta prema tužitelju i da je sud ovu činjenicu pogrešno cijenio. Naime, privatizacijom poduzeća dolazi samo do promjene titulara prava vlasništva nad poduzećem. Privatizacijom poduzeće ne prestaje postojati, jer sama privatizacija nema utjecaja na pravni identitet poduzeća, s obzirom da ono, sa svim svojim pravima i obvezama i dalje egzistira. Nakon privatizacije poduzeće je, u smislu subjektiviteta, ista pravna osoba kao i prije provedbe postupka privatizacije. Ta pravna osoba je i dalje nositelj svih imovinskih prava i obveza, jer svi pravni odnosi koji su postojali između poduzeća i trećih osoba ostaju na snazi. Dakle, sve obveze poduzeća koje je privatizirano i dalje postoje, kao i sva potraživanja poduzeća prema trećim osobama. Dosljedno navedenome, prvostupanjski sud je pravilno našao da se kredit nije ugasio privatizacijom, kao i da pitanje obveza po kreditu, ako on nije bio naveden u početnoj bilanci, apelant treba riješiti u sporu s nadležnom Agencijom za privatizaciju, zaključio je svoje obrazloženje Kantonalni sud. 12. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. siječnja 2008. godine reviziju apelanta, izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. lipnja 2006. godine, odbio kao neutemeljenu. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje drugostupanjskog suda i posebice naglasio kako je Kantonalni sud, imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostupanjskom postupku, pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 1065. do 1068. ZOO, kada je odbio priziv apelanta i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je udovoljeno tužbenome zahtjevu tužitelja, jer apelant nije vratio kredit sukladno ugovoru o kreditu (čl. 7. Ugovora). Također je Vrhovni sud zaključio da se apelant neutemeljeno u reviziji poziva na odredbu članak 508. ZOO, jer se ova odredba ne može primijeniti na tužitelja koji u konkretnom postupku nije prodavac nego je davatelj kredita koji apelant nije vratio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra kako mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava - odredbi ZOO. Apelant u suštini pobija tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate duga po predmetnom kreditu. Smatra kako se navedeni kredit ugasio procesom privatizacije njegovoga pravnog prednika, jer obveze po kreditu nisu bile unesene u početnu bilancu poduzeća u postupku privatizacije. Apelant navodi kako sadašnji većinski vlasnik ni u kojem slučaju ne bi zaključio ugovor o privatizaciji apelanta da je znao za prijeporni kredit. Apelant smatra kako se radiloo skrivenom nedostatkustvari, kako propisuju čl. 482-485. ZOO, što su, po njegovome mišljenju, mjerodavni sudovi trebali cijeniti prilikom donošenja pobijanih odluka. Ovo iz razloga što "apelant ne može odgovarati za skrivene mane stvari Agencije za privatizaciju, jer je takav ugovor o privatizaciji ništav i ne proizvodi nikakve pravne posljedice prema apelantu. Niti jedan od sudova ne bavi se činjenicom da kroz privatizaciju firme apelant nije preuzeo pasivu firme koja se tiče spornog kredita, jer ta pasiva nije bila upisana u početnom bilansu, pa apelant nije ni preuzeo obavezu vraćanja kredita i očito se radi o skrivenim manama–nedostacima koju činjenicu niti jedan sud nije cijenio, iz čega proizlazi da apelant nije pasivno legitimiran u ovome postupku, pa stoga i postoji povreda njegovog ustavnog prava na pravično suđenje". b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo kako u revizijskom postupku pred tim sudom nije povrijeđeno nijedno od prava koja apelant navodi u apelaciji, i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena jer je presuda ovog suda donesena sukladno relevantnim zakonima i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo kako u svemu ostaje kod navoda iz presude ovog suda od 16. lipnja 2006. godine, i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako je u konkretnoj pravnoj stvari postupak vođen i kako je prvostupanjsku presudu donio bivši sudac ovoga suda, kojemu je mandat prestao zbog odlaska na dužnost notara, te da stoga ovaj sud nije mogao dati odgovor na apelaciju apelanta. V. Relevantni propisi 17.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 17. (1) Učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Član 262. (1) Povjerilac u obveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Član 508. (1) Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. (2) Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostarenje. Član 1065. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamtu i dobijeni iznos novca, vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. 18. UZakonu o privatizaciji poduzeća("Službene novine FBiH" br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06, i 4/09) relevantne odredbe glase: Članak 2. Odobravanje i provođenje privatizacije, sukladno ovom zakonu, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije županija-kantona za privatizaciju (u daljnjem tekstu: županijska-kantonalna agencija), utemeljene posebnim zakonom. Članak 9. Mjerodavna Agencija za privatizaciju dužna je donijeti rješenje o podnesenom programu privatizacije i početnoj bilanci poduzeća za privatizaciju, u roku od tri mjeseca po isteku roka za podnošenje programa privatizacije i početne bilance. Program privatizacije i početnu bilancu poduzeća Agencija za privatizaciju može odobriti ili vratiti poduzeću radi ispravke ili dopune, ili odbiti. Članak 11. (1) Privatizacija poduzeća sukladno ovom zakonu vrši se prodajom kapitala i imovine, kao i dionica i udjela poduzeća u drugoj pravnoj osobi . (2) O načinu privatizacije odlučuje i postupak provodi mjerodavna agencija. Članak 15. Ugovor s kupcem o prodaji dionica poduzeća u pismenom obliku zaključuje mjerodavna agencija iz članka 11. stavak 2. ovog zakona. Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravni učinak. 19. UZakonu o početnom bilancu stanja poduzeća i banaka("Službene novine FBiH" broj 12/98, 40/99, 47/06 i 38/08) relevantne odredbe glase: Članak 2. Početna bilanca stanja predstavlja pregled stvari, prava, obveza i kapitala poduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) s kojima ulaze u proces privatizacije. Početna se bilanca stanja sastoji od: 1. Pasivnog podbilanca-koja sadrži vrijednost stvari i prava s pripadajućim kapitalom i obvezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obveze za koje se ovim zakonom utvrdi obveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početne bilance iz stavka 1. ovoga članka. 2. Neutralne podbilance-koja sadrži vrijednost stanova i stvari s pripadajućim kapitalom, za koje je aktom ovlaštenog organa pokrenut postupak restitucije. 3. Aktivne podbilance stanja-koja sadrži vrijednosti stvari i prava s pripadajućim kapitalom i obvezama koje nisu uključene podbilance iz toč. 1. i 2. ovoga članka. Subjekti mogu prema svojim potrebama stvari i prava i kapital i obveze iskazati i u analitičkom obliku (podbilanci) sukladno odredbama ovoga zakona. Članak 4. Stvari, prava, kapital i obveze poduzeća iskazuju se u početnoj bilanci stanja po knjigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme početne bilance stanja određen ovim zakonom. Stvari, prava, kapital i obveze banaka iskazuju se u početnoj bilanci stanja banaka po knjigovodstvenoj vrijednosti, odnosno vrijednosti utvrđenoj u postupku revizije poslovanja banke sukladno članku 3. Zakona o privatizaciji banaka. Članak 5. Pod knjigovodstvenom vrijednošću iz članka 4. ovoga zakona podrazumijeva se vrijednost utvrđena na osnovi propisa u području računovodstva i obračunskog sustava koji važe na dan pripreme početne bilance stanja. Početna bilanca poduzeća predstavlja temelj za utvrđivanje početne vrijednosti poduzeća za privatizaciju i isti se priprema u roku koji je utvrđen u članku 7. Zakona o privatizaciju poduzeća. Članak 17. U Aktivnoj podbilanci, prema ovome zakonu, poduzeća iskazuju stvari i prava i kapital i obveze koje nisu uključene u pasivnu ili neutralnu podbilancu. Članak 18. U Aktivnoj podbilanci stanja poduzeće je dužno iskazati vrijednost dioničkog kapitala sukladno reviziji iz članka 6. Zakona o privatizaciji poduzeća. 20. UZakonu o agenciji za privatizaciju("Službene novine FBiH" br. 18/96, 2/02) relevantne odredbe glase: Članak 21. Kantonalne agencije za privatizaciju naročito vrše: - organiziranje i podsticanje privatizacije poduzeća na teritoriji kantona za koji je osnovana; - odobravanje početne bilance preduzeća sukladno metodologiji za pripremu poduzeća za privatizaciju; - određivanje, provođenje, organiziranje i nadziranje privatizacije poduzeća na teritoiji svoje nadležnosti; - zaključivanje ugovora o privatizaciji poduzeća putem prodaje, laesinga i drugih metoda; VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. siječnja 2008. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 31. siječnja 2008. godine a apelacija je podnesena 26. ožujka 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant pobija presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...)(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 27. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o utvrđenju redovitih sudova da je apelant, i nakon izvršene privatizacije ostao i dalje nositelj obveza po ugovoru o kreditu koji je apelant zaključio prije vlastite privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojega je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilanci za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju, dakle, na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako zahtjeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. Apelacioni navodi u svezi s pravom na pravično suđenje u cijelosti se odnose na tvrdnju apelanta kako su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U svezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 29. U konkretnom slučaju apelant smatra kako su redoviti sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant u suštini pobija odluke redovitih sudova, smatrajući kako nema obvezu isplatiti dug na ime otplate kredita koji je iskoristio prije vlastite privatizacije, jer je mišljenja da se to potraživanje ugasilo procesom apelantove privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojega je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilanci za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju. 30. U svezi s apelantovim navodima, Ustavni sud opaža kako su redoviti sudovi dali razvidno, detaljno i precizno obrazloženje za svoje zaključke. Naime, počevši od prvostupanjskog pa do revizijskog suda redoviti sudovi su razvidno obrazložili kako činjenica da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojega je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilanci za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju, ne može proizvesti i ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obveze apelanta kao tuženog da tužitelju vrati iznos kredita koji je od prednika tužitelja preuzeo prije svoje privatizacije. Razlog je što u postupku privatizacije dolazi jedino do promjene titulara prava vlasništva nad temeljnim kapitalom poduzeća, bez obzira na činjenicu je li taj kapital iskazan u dionicama ili osnivačkim udjelima. Jedino što je relevantno jeste činjenica da apelant kao tuženi u ovome postupku od dana zaključenja predmetnoga ugovora o kreditu pa do donošenja presude nije mijenjao svoju vlastitu pravnu osobenost, već je kroz postupak privatizacije došlo jedino do promjene njegove vlasničke strukture kapitala, što ne može imati bilo kakav uticaj na njegovu pravnu osobenost i identitet, pa apelant i dalje egzistira sa svim pravima i obvezama koje su do tada postojale. Dakle, sve obveze poduzeća koje je privatizirano i dalje postoje, kao i sva potraživanja tog poduzeća prema trećim osobama. Budući, dakle, da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu temeljem zaključenoga ugovora o kreditu iz članka 1065. ZOO, u kojemu je tužitelj prema apelantu izvršio sve svoje ugovorne obveze, dok je apelant prema tužitelju samo djelomično izvršio preuzete obveze, Ustavni sud opaža kako su redoviti sudovi temeljem citirane zakonske odredbe uz primjenu odredbe članka 262. st. 1. i odredbe članka 17. st. 1. ZOO, obvezali apelanta da izvrši svoje ugovorne obveze onako kako su ugovorene, odnosno kako je navedeno u dispozitivu pobijanih presuda, što nikako ne predstavlja arbitrarnu primjenu materijalnog prava. 31. Ustavni sud, također, opaža kako su redoviti sudovi obrazložili da se ovakvim odlučenjem, odnosno primjenom materijalnoga prava ne dira u prava kupca državnoga kapitala, sadašnjeg većinskog vlasnika apelanta, koji ima mogućnost i pravo tužbom pokrenuti postupak protiv Agencije za privatizaciju i tražiti zaštitu svojih prava iz Ugovora o privatizaciji državnoga kapitala kojega je sa njom zaključio 15. lipnja 2001. godine. Iz ovoga obrazloženja, kao i iz relevantnih propisa navedenih u ovoj odluci, razvidno proizlazi da je većinski vlasnik apelanta u čije ime apelant također nastupa, ugovor o privatizaciji apelanta zaključio s nadležnom Agencijom za privatizaciju, a ne s tužiteljem. Stoga je bilo nemoguće primijeniti odredbu članka 508. ZOO, jer samo prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom, jer, kako su redoviti sudovi obrazložili, tužitelj nije bio prodavac u postupku privatizacije apelanta. Ni iz ovoga obrazloženja Ustavni sud ne može zaključiti da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, pa zaključuje kako su navodi apelanta u cijelosti neutemeljeni. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje kako su redoviti sudovi u obrazloženju pobijanih presuda dali razvidne i precizne razloge zašto su apelanta obvezali na izvršenje obveze iz ugovora o kreditu koju je apelant samo djelomično ispunio, te da navedena obrazloženja u potpunosti zadovoljavaju standarde članka 6. Europske konvencije. Stoga, kao i zbog činjenice da apelant u apelaciji ne navodi druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, Ustavni sud zaključuje kako u apelantovom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 33. Ustavni sud zaključuje kako ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada su redoviti sudovi dali razvidna i logična obrazloženja da činjenica da kupac državnog kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojega je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilanci za privatizaciju, ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obveze apelanta kao tuženoga da tužitelju vrati iznos kredita koji je od prednika tužitelja preuzeo prije svoje privatizacije, jer je u postupku privatizacije apelanta došlo samo do promjene titulara prava vlasništva nad temeljnim kapitalom poduzeća, a ne i promjene vlastite pravne osobenosti apelanta. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 907/08, rješavajući apelaciju"Mariculture company" d.o.o. Neum, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija"Mariculture com- pany" d.o.o. Neum,podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. juna 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru broj Ps-3/01-N od 27. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Mariculture company" d.o.o. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Neuma, koju zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapqine, podnijela je 26. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. juna 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Ps-3/01-N od 27. februara 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, te od učesnika u postupkuRaiffeisen bankd.d. BiH, Glavna filijala Mostar, zatraženo je 31. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Traženi odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 11. aprila 2008. godine, Kantonalni sud 16. aprila 2008. godine a Opštinski sud 9. aprila 2008. godine, dokRaiffeisen bankd.d. BiH Glavna filijala Mostar nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Opštinski sud je 27. februara 2006. godine donio Presudu broj Ps-3/01-N, kojom je obavezao apelanta da tužiocu Raiffeisen bankd.d. BiH–Glavna filijala Mostar (u daqnjem tekstu: tužilac), na osnovu ugovora o kreditu iz ProgramaRe- volvingkreditne linije za ERP Svjetske banke, registarski broj PCU-3/96, partija broj 272000024-5, isplati dospjelo novčano potraživanje u iznosu od 144.000,00 KM, uz zakonsku zateznu kamatu počev od 31. marta 1997. godine pa do konačne isplate, kao i redovnu ugovorenu kamatu u iznosu od 12.834,60 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetwom prinudnog izvršewa, dok je van dosuđenog dijela tužbeni zahtjev tužioca odbijen kao neosnovan. 7. Opštinski sud je obrazložio da je utvrdio kako je tužilac, tada u procesnoj ulozi vjerovnika, nadležnom sudu 12. decembra 1998. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršewa protiv apelanta, tada u procesnoj ulozi dužnika, radi naplate novčanog potraživawa u iznosu od 191.763,60 KM i to na osnovu vjerodostojne isprave–izvoda iz poslovnih kwiga i računa broj 5/98 od 19. novembra 1998. godine. Izvršni sud je svojim Rješenjem broj Ip-132/98 od 25. januara 1999. godine dozvolio predloženo izvršenje na koje je apelant (dužnik/tuženik) u zakonskom roku izjavio prigovor.Izvršni sud je po prigovoru apelanta (dužnika/tuženika) svojim Rješenjem broj: Ip-4/2000 od 21. februara 2001. godine stavio van snage rješenje o izvršenju i odredio da će se postupak nastaviti kao po tužbi. 8. U parničnom postupku Opštinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant s pravnim prednikom tužioca zakqučio Ugovor o kreditu PCU-3/96, finansiran iz ProgramaRevolvinglinije za ERP Svjetska banka na ukupan iznos od 200.000,00 KM radi finansirawa projekta "Kavezni uzgoj morske ribe", kao i da su istog dana zakqučili i Ugovor o zalogu broj 01-52/96 kojim su uredili međusobna prava i obaveze u vezi sinstrumentima osigurawa povraćaja kredita. Takođe, da je apelant na osnovu zakqučenog ugovora o kreditu preuzeo cjelokupan iznos kredita od 200.000,00 KM i da je na ime njegove otplate pravnom predniku tužioca uplatio dvije rate glavnice u iznosu od 56.000,00 KM, kao i ugovorene kamate u ukupnom iznosu od 14.074,05 KM, dok je ostao u obavezi da mu isplati ostatak glavnice kredita u iznosu od 144.000,00 KM, te redovnu ugovorenu kamatu od 31. maja 1997. godine do 26. jula 1998. godine u iznosu od 12.834,60 KM, kao i zateznu kamatu za period od 31. maja 1997. godine do 19. novembra 1998. godine u iznosu od 34.929,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je utvrdio da apelant sve do zakqučewa glavne rasprave tužiocu nije isplatio iznos od 144.000,00 KM na ime glavnice duga, pa mu je stoga naložio da navedeno potraživanje isplati tužiocu sa zateznom kamatom i ugovorenom kamatom u iznosima i za periode pobliže označene izrekom presude. Utvrđeno je da je među parničnim strankama sporno iskqučivo pravno pitanje, da li je apelant i nakon izvršene privatizacije, ostao i dalje nosilac obaveza po navedenom ugovoru o kreditu koji je apelant zakqučio prije sopstvene privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današwi većinski vlasnik apelanta) prilikom zakqučewa ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kog je apelant imao prema tužiocu, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnom bilansu za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju. S tim u vezi, Opštinski sud smatra da ova činjenica ne može da proizvede takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obaveze apelanta kao tuženog da vrati preuzeti iznos kredita tužiocu, jer u postupku privatizacije dolazi jedino do promjene titulara prava svojine nad osnovnim kapitalom preduzeća, bez obzira na činjenicu da li je taj kapital iskazan u akcijama ili osnivačkim udjelima. Opštinski sud je zakqučio da iz provedenih dokaza proizilazi da apelant kao tuženi u ovom postupku od dana zakqučewa predmetnog Ugovora o kreditu pa do donošewa ove presude nije mijewao svoju sopstvenu pravnu osobenost, već je kroz postupak privatizacije došlo jedino do promjene njegove vlasničke strukture kapitala, što ne može da ima bilo kakav uticaj na njegovu pravnu osobenost i identitet, pa je stoga utvrdio da apelant i dalje egzistira sa svim pravima i obavezama koje su do tada postojale. Dakle, sve obaveze preduzeća koje je privatizovano i dalje postoje, kao i sva potraživawa tog preduzeća prema trećim licima. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je ukazao da se time ne dira u prava kupca državnog kapitala, sadašnjeg većinskog vlasnika apelanta, koji ima mogućnost i pravo da tužbom pokrene postupak protiv Agencije za privatizaciju i traži zaštitu svojih prava iz Ugovora o privatizaciji državnog kapitala koji je sa wom zakqučio 15. juna 2001. godine. Opštinski sud je zakqučio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu zakqučenog Ugovora o kreditu, na osnovu člana 1065 ZOO, u kom je tužilac izvršio svoju obavezu prema apelantu, tj. sve svoje ugovorene obaveze, a kako apelant nije izvršio svoje ugovorene obaveze prema tužiocu, Opštinski sud je na osnovu navedenih odredbi zakona, uz primjenu člana 262 stav 1 i člana 17 stav 1 ZOO, obavezao apelanta da ispuni svoje obaveze na način definisan izrekom prvostepene presude. 9. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, 16. juna 2006. godine donio Presudu broj 007-0-Pž-06-000072, kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. 10. Odgovarajući na žalbene prigovore apelanta Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je žalba apelanta u cijelosti neosnovana. Kantonalni sud je ponovio da je pravni prednik tužioca svojevremeno podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvoda iz poslovnih kwiga koje je nadležni sud svojim rješenjem prihvatio i odobrio predloženo izvršenje, a tadašwi izvršenik, današwi apelant, izjavio prigovor, ističući da on vraća kredit i da je uplatio dvije rate. S obzirom na odredbu člana 55 tada važećeg ZIP-a, postupajući sud je morao odmah da uputi izvršenika na parnicu što je i uradio rješenjem na raspravnom zapisniku od 21. februara 2001. godine. Prisutni punomoćnici stranaka su se odrekli prava na žalbu, pa je rješenje odmah postalo pravosnažno i postupak nastavljen kao po tužbi. Na toj raspravi zastupnik tadašnjeg izvršenika a današnjeg apelanta je priznao dug. Stoga je Kantonalni sud navode žalbe da je sud nepotrebno vodio postupak odbio kao neosnovane i ukazao da je upravo apelant, ne vrativši kredit prije šest godina, sam izazvao i izvršni i parnični postupak. 11. Kantonalni sud je obrazložio da posebno ne stoje navodi žalbe da je postupkom privatizacije prestala obaveza apelanta prema tužiocu i da je sud ovu činjenicu pogrešno cijenio. Naime, privatizacijom preduzeća dolazi samo do promjene titulara prava svojine nad preduzećem. Privatizacijom preduzeće ne prestaje da postoji, jer sama privatizacija nema uticaja na pravni identitet preduzeća, s obzirom da ono, sa svim svojim pravima i obavezama i dalje egzistira. Nakon privatizacije preduzeće je, u smislu subjektiviteta, isto pravno lice kao i prije provođewa postupka privatizacije. To pravno lice je i dalje nosilac svih imovinskih prava i obaveza, jer svi pravni odnosi koji su postojali između preduzeća i trećih lica ostaju na snazi. Dakle, sve obaveze preduzeća koje je privatizovano i dalje postoje, kao i sva potraživawa preduzeća prema trećim licima. Dosljedno navedenom, prvostepeni sud je pravilno našao da se kredit nije ugasio privatizacijom, kao i da pitanje obaveza po kreditu, ako on nije bio naveden u početnoj bilansi, apelant treba da riješi u sporu s nadležnom Agencijom za privatizaciju, zakqučio je svoje obrazloženje Kantonalni sud. 12. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine reviziju apelanta, izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. juna 2006. godine, odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje drugostepenog suda i posebno naglasio da je Kantonalni sud, imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 1065 do 1068 ZOO, kada je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužioca, jer apelant nije vratio kredit u skladu s ugovorom o kreditu (čl. 7 Ugovora). Takođe je Vrhovni sud zakqučio da se apelant neosnovano u reviziji poziva na odredbu član 508 ZOO, jer ova odredba ne može da se primijeni na tužioca koji u konkretnom postupku nije prodavac nego je davalac kredita koji apelant nije vratio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na proizvoqnu primjenu materijalnog prava - odredbi ZOO. Apelant u suštini osporava tužbeni zahtjev tužioca radi isplate duga po predmetnom kreditu. Smatra da se navedeni kredit ugasio procesom privatizacije njegovog pravnog prednika, jer obaveze po kreditu nisu bile unesene u početni bilans preduzeća u postupku privatizacije. Apelant navodi da sadašwi većinski vlasnik ni u kom slučaju ne bi zakqučio ugovor o privatizaciji apelanta da je znao za sporni kredit. Apelant smatra da se radiloo skrivenom nedostatkustvari, kako propisuju čl. 482-485 ZOO, što su, po njegovom mišljenju, nadležni sudovi trebali da cijene prilikom donošewa osporavanih odluka. Ovo iz razloga što "apelant ne može odgovarati za skrivene mane stvari Agencije za privatizaciju, jer je takav ugovor o privatizaciji ništav i ne proizvodi nikakve pravne posljedice prema apelantu. Niti jedan od sudova ne bavi se činjenicom da kroz privatizaciju firme apelant nije preuzeo pasivu firme koja se tiče spornog kredita, jer ta pasiva nije bila upisana u početnoj bilansi, pa apelant nije ni preuzeo obavezu vraćawa kredita i očito se radi o skrivenim manama– nedostacima koju činjenicu niti jedan sud nije cijenio, iz čega proizilazi da apelant nije pasivno legitimiran u ovome postupku, pa stoga i postoji povreda njegovog ustavnog prava na pravično suđenje". b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u revizionom postupku pred tim sudom nije povrijeđeno nijedno od prava koja apelant navodi u apelaciji, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda ovog suda donesena u skladu s relevantnim zakonima i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod navoda iz presude ovog suda od 16. juna 2006. godine, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari postupak vođen i da je prvostepenu presudu donio bivši sudija ovog suda, kome je mandat prestao zbog odlaska na dužnost notara, te da stoga ovaj sud nije mogao dati odgovor na apelaciju apelanta. V. Relevantni propisi 17.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 17. (1) Učesnici u obligacionimodnosima dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Član 262. (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Član 508. (1) Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje iskqučuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. (2) Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetwi za njegovo ostarenje. Član 1065. Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamtu i dobijeni iznos novca, vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. 18. UZakonu o privatizaciji preduzeća("Službene novine FBiH" br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06, i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 2. Odobravanje i provođenje privatizacije, u skladu sa ovim zakonom, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daqnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije kantona-županija za privatizaciju (u daqnjem tekstu: kantonalna-županijska agencija), osnovane posebnim zakonom. Član 9. Nadležna Agencija za privatizaciju dužna je donijeti rješenje o podnesenom programuprivatizacije i početnom bilansu preduzeća za privatizaciju u roku od tri mjeseca po isteku roka za podnošenje programa privatizacije i početnog bilansa Program privatizacije ipočetni bilans preduzeća Agencija za privatizaciju može odobriti ili vratiti preduzeću radi ispravke ili dopune, ili dobiti. Član 11 (1) Privatizacija preduzeća u skladu sa ovim zakonom vrši se prodajom kapitala ili imovine, kao i dionica i udjela preduzeća u drugom pravnom licu. (2) O načinu privatizacije odlučuje i postupak privatizacije preduzećaprovodi nadležna agencija. Član 15. Ugovor sa kupcem o prodaji dionica ili udjela preduzeća u pismenom obliku zakqučuje nadležna agencija iz člana 11. stav 2. ovog zakona. Ugovor koji nije zakqučen u pismenom obliku ne proizvodi pravni učinak. 19. UZakonu o početnom bilansu stawa preduzeća i banaka ("Službene novine FBiH" broj 12/98, 40/99, 47/06 i 38/08) relevantne odredbe glase: Član 2. Početni bilans stawa predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daqnjem tekstu: subjekti) sa kojimulaze u proces privatizacije. Početni bilans stawa se sastoji od: 1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata,kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. 2. Neutralnog podbilansa koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom, za koje je aktom nadležnog organa pokrenutpostupak restitucije. 3. Aktivnog podbilansa stawa koji sadrži vrijednosti stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu ukqučene u podbilanse iz tač. 1. i 2. ovog člana. Subjekti mogu prema svojim potrebama stvari i prava i kapital i obaveze iskazivati i u analitičkom obliku (podbilansi) u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 4. Stvari, prava, kapital i obaveze preduzeća iskazuju se u početnom bilansu stawa po kwigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme početnog bilansa stawa određen ovim zakonom. Stvari, prava, kapital i obaveze banaka iskazuju se u početnom bilansu stawa banaka po kwigovodstvenoj vrijednosti, odnosno vrijednosti utvrđenoj u postupku revizije poslovawa banke u skladu sa članom 3. Zakona o privatizaciji banaka. Član 5. Pod kwigovodstvenom vrijednošću iz člana 4. ovog zakona podrazumijeva se vrijednost utvrđena na osnovu propisa u oblasti računovodstva i obračunskog sistema koji važe na dan pripreme početnog bilansa stawa. Početni bilans preduzeća predstavlja osnov za utvrđivanje početne vrijednosti preduzeća za privatizaciju i isti se priprema u roku koji je utvrđen u članu 7. Zakona o privatizaciji preduzeća. Član 17. U Aktivnom podbilansu, u smislu ovog zakona, preduzeća iskazuju stvari i prava i kapital i obaveze koje nisu ukqučene u Pasivni ili Neutralni podbilans. Član 18. U Aktivnom podbilansu stawa preduzeće je dužno da iskaže vrijednost dioničkog kapitala u skladu sa revizijom iz člana 6. Zakona o privatizaciji preduzeća. 20. UZakonu o agenciji za privatizaciju("Službene novine FBiH" br. 18/96, 2/02) relevantne odredbe glase: Član 21. Kantonalne agencije za privatizaciju naročito vrše: - organiziranje i podsticanjeprivatizacije preduzeća na teritoriji kantona za koji je osnovana; - odobravanje početne bilanse preduzeća sukladno metodologiji za pripremu poduzeća za privatizaciju; - određivanje, provođenje, organiziranje i nadziranje privatizacije poduzeća na teritoriji svoje nadležnosti; - zakqučivanje ugovora o privatizaciji poduzeća putem prodaje,laesingai drugih metoda; VI. Dopustivost 21. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. januara 2008. godine a apelacija je podnesena 26. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava presude Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, tvrdeći da je wima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 26. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o utvrđenju redovnih sudova da je apelant, i nakon izvršene privatizacije, ostao i dalje nosilac obaveza po ugovoru o kreditu koji je apelant zakqučio prije sopstvene privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današwi većinski vlasnik apelanta) prilikom zakqučewa ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem koje je apelant imao prema tužiocu, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnom bilansu za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Stoga, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtjeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. Apelacioni navodi u vezi s pravom na pravično suđenje u cijelosti se odnose na tvrdnju apelanta da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 30. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoqno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant u suštini osporava odluke redovnih sudova, smatrajući da nema obavezu da isplati dug na ime otplate kredita koji je iskoristio prije sopstvene privatizacije, jer je mišljewa da se to potraživanje ugasilo procesom apelantove privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današwi većinski vlasnik apelanta) prilikom zakqučewa ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem koje je apelant imao prema tužiocu, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilansi za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju. 31. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno, detaqno i precizno obrazloženje za svoje zakqučke. Naime, počevši od prvostepenog pa do revizionog suda redovni sudovi su jasno obrazložili da činjenica da kupac kapitala (današwi većinski vlasnik apelanta) prilikom zakqučewa ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem koje je apelant imao prema tužiocu, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilansi za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju, ne može da proizvede i ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obaveze apelanta kao tuženog da tužiocu vrati iznos kredita koji je od prednika tužioca preuzeo prije svoje privatizacije. Razlog je što u postupku privatizacije dolazi jedino do promjene titulara prava svojine nad osnovnim kapitalom preduzeća, bez obzira na činjenicu da li je taj kapital iskazan u akcijama ili osnivačkim udjelima. Jedino što je relevantno jeste činjenica da apelant kao tuženi u ovom postupku od dana zakqučewa predmetnog ugovora o kreditu pa do donošewa presude nije mijewao svoju sopstvenu pravnu osobenost, već je kroz postupak privatizacije došlo jedino do promjene njegove vlasničke strukture kapitala, što ne može da ima bilo kakav uticaj na njegovu pravnu osobenost i identitet, pa apelant i dalje egzistira sa svim pravima i obavezama koje su do tada postojale. Dakle, sve obaveze preduzeća koje je privatizovano i dalje postoje, kao i sva potraživawa tog preduzeća prema trećim licima. Budući, dakle, da su tužilac i apelant bili u poslovnom odnosu po osnovi zakqučenog ugovora o kreditu iz člana 1065 ZOO, u kom je tužilac prema apelantu izvršio sve svoje ugovorne obaveze, dok je apelant prema tužiocu samo djelimično izvršio preuzete obaveze, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi po osnovu citirane zakonske odredbe uz primjenu odredbe člana 262 st. 1 i odredbe člana 17 st. 1 ZOO, obavezali apelanta da izvrši svoje ugovorne obaveze onako kako su ugovorene, odnosno kako je navedeno u dispozitivu osporenih presuda, što nikako ne predstavlja arbitrarnu primjenu materijalnog prava. 32. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi obrazložili da se ovakvim odlučenjem, odnosno primjenom materijalnog prava ne dira u prava kupca državnog kapitala, sadašnjeg većinskog vlasnika apelanta, koji ima mogućnost i pravo da tužbom pokrene postupak protiv Agencije za privatizaciju i traži zaštitu svojih prava iz Ugovora o privatizaciji državnog kapitala koji je sa wom zakqučio 15. juna 2001. godine. Iz ovoga obrazložewa, kao i iz relevantnih propisa navedenih u ovoj odluci, jasno proizilazi da je većinski vlasnik apelanta u čije ime apelant takođe nastupa, ugovor o privatizaciji apelanta zakqučio s nadležnom Agencijom za privatizaciju, a ne sa tužiocem. Stoga je bilo nemoguće da se primijeni odredba člana 508 ZOO, jer samo prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje iskqučuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom, jer, kako su redovni sudovi obrazložili, tužilac nije bio prodavac u postupku privatizacije apelanta. Ni iz ovoga obrazložewa Ustavni sud ne može da zakquči da je materijalno pravo proizvoqno primijenjeno, pa zakqučuje da su navodi apelanta u cijelosti neosnovani. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su redovni sudovi u obrazloženju osporavanih presuda dali jasne i precizne razloge zašto su apelanta obavezali na izvršenje obaveze iz ugovora o kreditu koju je apelant samo djelimično ispunio, te da navedena obrazložewa u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6 Evropske konvencije. Stoga, kao i zbog činjenice da apelant u apelaciji ne navodi druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je došlo do kršewa prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, Ustavni sud zakqučuje da u apelantovom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada su redovni sudovi dali jasna i logična obrazložewa dačinjenica da kupac državnog kapitala (današwi većinski vlasnik apelanta) prilikom zakqučewa ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat skreditnim zaduženjem koje je apelant imao prema tužiocu, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilansi za privatizaciju, ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obaveze apelanta kao tuženog da tužiocu vrati iznos kredita koji je od prednika tužioca preuzeo prije svoje privatizacije, jer je u postupku privatizacije apelanta došlo samo do promjene titulara prava svojine nad osnovnim kapitalom preduzeća, a ne i promjene sopstvene pravne osobenosti apelanta. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 907/08, rješavajući apelaciju"Mariculture company" d.o.o. Neum, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija"Mariculture com- pany" d.o.o. Neum,podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj Ps-3/01-N od 27. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Mariculture company" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, koju zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnijela je 26. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-3/01-N od 27. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od učesnika u postupku Raiffeisen bank d.d. BiH, Glavna filijala Mostar, zatraženo je 31. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Traženi odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 11. aprila 2008. godine, Kantonalni sud 16. aprila 2008. godine a Općinski sud 9. aprila 2008. godine, dok Raiffeisen bank d.d. BiH Glavna filijala Mostar nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. novembra 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Općinski sud je 27. februara 2006. godine donio Presudu broj Ps-3/01-N, kojom je obavezao apelanta da tužitelju Raiffeisen bank d.d. BiH–Glavna filijala Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), na osnovu ugovora o kreditu iz Programa Re- volving kreditne linije za ERP Svjetske banke, registarski broj PCU-3/96, partija broj 272000024-5, isplati dospjelo novčano potraživanje u iznosu od 144.000,00 KM, uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 31. marta 1997. godine pa do konačne isplate, kao i redovnu ugovorenu kamatu u iznosu od 12.834,60 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je izvan dosuđenog dijela tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. 7. Općinski sud je obrazložio da je utvrdio kako je tužitelj, tada u procesnoj ulozi vjerovnika, nadležnom sudu 12. decembra 1998. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršenja protiv apelanta, tada u procesnoj ulozi dužnika, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 191.763,60 KM i to na osnovu vjerodostojne isprave–izvoda iz poslovnih knjiga i računa broj 5/98 od 19. novembra 1998. godine. Izvršni sud je svojim Rješenjem broj Ip-132/98 od 25. januara 1999. godine dozvolio predloženo izvršenje na koje je apelant (dužnik/tuženik) u zakonskom roku izjavio prigovor. Izvršni sud je po prigovoru apelanta (dužnika/tuženika) svojim Rješenjem broj: Ip-4/2000 od 21. februara 2001. godine stavio izvan snage rješenje o izvršenju i odredio da će se postupak nastaviti kao po tužbi. 8. U parničnom postupku Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant s pravnim prednikom tužitelja zaključio Ugovor o kreditu PCU-3/96, finansiran iz Programa Revolving linije za ERP Svjetska banka na ukupan iznos od 200.000,00 KM radi finansiranja projekta "Kavezni uzgoj morske ribe", kao i da su istog dana zaključili i Ugovor o zalogu broj 01-52/96 kojim su uredili međusobna prava i obaveze u vezi s instrumentima osiguranja povrata kredita. Također, da je apelant na osnovu zaključenog ugovora o kreditu preuzeo cjelokupan iznos kredita od 200.000,00 KM i da je na ime njegove otplate pravnom predniku tužitelja uplatio dvije rate glavnice u iznosu od 56.000,00 KM, kao i ugovorene kamate u ukupnom iznosu od 14.074,05 KM, dok mu je ostao u obavezi isplatiti ostatak glavnice kredita u iznosu od 144.000,00 KM, te redovnu ugovorenu kamatu od 31. maja 1997. godine do 26. jula 1998. godine u iznosu od 12.834,60 KM, kao i zateznu kamatu za period od 31. maja 1997. godine do 19. novembra 1998. godine u iznosu od 34.929,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da apelant sve do zaključenja glavne rasprave tužitelju nije isplatio iznos od 144.000,00 KM na ime glavnice duga, pa mu je stoga naložio da navedeno potraživanje isplati tužitelju sa zateznom kamatom i ugovorenom kamatom u iznosima i za periode pobliže označene izrekom presude. Utvrđeno je da je među parničnim strankama sporno isključivo pravno pitanje, da li je apelant i nakon izvršene privatizacije, ostao i dalje nositelj obaveza po navedenom ugovoru o kreditu koji je apelant zaključio prije vlastite privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnom bilansu za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju. S tim u vezi, Općinski sud smatra da ova činjenica ne može proizvesti takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obaveze apelanta kao tuženog da vrati preuzeti iznos kredita tužitelju, jer u postupku privatizacije dolazi jedino do promjene titulara prava vlasništva nad osnovnim kapitalom preduzeća, bez obzira na činjenicu da li je taj kapital iskazan u dionicama ili osnivačkim udjelima. Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant kao tuženi u ovom postupku od dana zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu pa do donošenja ove presude nije mijenjao svoju vlastitu pravnu osobenost, već je kroz postupak privatizacije došlo jedino do promjene njegove vlasničke strukture kapitala, što ne može imati bilo kakav uticaj na njegovu pravnu osobenost i identitet, pa je stoga utvrdio da apelant i dalje egzistira sa svim pravima i obavezama koje su do tada postojale. Dakle, sve obaveze preduzeća koje je privatizirano i dalje postoje, kao i sva potraživanja tog preduzeća prema trećim osobama. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da se time ne dira u prava kupca državnog kapitala, sadašnjeg većinskog vlasnika apelanta, koji ima mogućnost i pravo da tužbom pokrene postupak protiv Agencije za privatizaciju i traži zaštitu svojih prava iz Ugovora o privatizaciji državnog kapitala kojeg je sa njom zaključio 15. juna 2001. godine. Općinski sud je zaključio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na temelju zaključenog Ugovora o kreditu, na temelju člana 1065. ZOO, u kojem je tužitelj izvršio svoju obavezu prema apelantu, tj. sve svoje ugovorene obaveze, a kako apelant nije izvršio svoje ugovorene obaveze prema tužitelju, Općinski sud je na temelju navedenih odredbi zakona, uz primjenu člana 262. stav 1. i člana 17. stav 1. ZOO, obavezao apelanta da ispuni svoje obaveze na način definiran izrekom prvostepene presude. 9. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, 16. juna 2006. godine donio Presudu broj 007-0-Pž-06-000072, kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 10. Odgovarajući na žalbene prigovore apelanta Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je žalba apelanta u cijelosti neosnovana. Kantonalni sud je ponovio da je pravni prednik tužitelja svojevremeno podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga koje je nadležni sud svojim rješenjem prihvatio i odobrio predloženo izvršenje, a tadašnji izvršenik, današnji apelant, izjavio prigovor, ističući da on vraća kredit i da je uplatio dvije rate. S obzirom na odredbu člana 55. tada važećeg ZIP-a, postupajući sud je morao odmah uputiti izvršenika na parnicu što je i uradio rješenjem na raspravnom zapisniku od 21. februara 2001. godine. Prisutni punomoćnici stranaka su se odrekli prava na žalbu, pa je rješenje odmah postalo pravosnažno i postupak nastavljen kao po tužbi. Na toj raspravi zastupnik tadašnjeg izvršenika a današnjeg apelanta je priznao dug. Stoga je Kantonalni sud navode žalbe da je sud nepotrebno vodio postupak odbio kao neosnovane i ukazao da je upravo apelant, ne vrativši kredit prije šest godina, sam izazvao i izvršni i parnični postupak. 11. Kantonalni sud je obrazložio da posebno ne stoje navodi žalbe da je postupkom privatizacije prestala obaveza apelanta prema tužitelju i da je sud ovu činjenicu pogrešno cijenio. Naime, privatizacijom preduzeća dolazi samo do promjene titulara prava vlasništva nad preduzećem. Privatizacijom preduzeće ne prestaje postojati, jer sama privatizacija nema uticaja na pravni identitet preduzeća, s obzirom da ono, sa svim svojim pravima i obavezama i dalje egzistira. Nakon privatizacije preduzeće je, u smislu subjektiviteta, ista pravna osoba kao i prije provođenja postupka privatizacije. Ta pravna osoba je i dalje nosilac svih imovinskih prava i obaveza, jer svi pravni odnosi koji su postojali između preduzeća i trećih osoba ostaju na snazi. Dakle, sve obaveze preduzeća koje je privatizirano i dalje postoje, kao i sva potraživanja preduzeća prema trećima osobama. Dosljedno navedenom, prvostepeni sud je pravilno našao da se kredit nije ugasio privatizacijom, kao i da pitanje obaveza po kreditu, ako on nije bio naveden u početnoj bilansi, apelant treba da riješi u sporu s nadležnom Agencijom za privatizaciju, zaključio je svoje obrazloženje Kantonalni sud. 12. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine reviziju apelanta, izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. juna 2006. godine, odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje drugostepenog suda i posebno naglasio da je Kantonalni sud, imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 1065. do 1068. ZOO, kada je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja, jer apelant nije vratio kredit u skladu s ugovorom o kreditu (čl. 7. Ugovora). Također je Vrhovni sud zaključio da se apelant neosnovano u reviziji poziva na odredbu član 508. ZOO, jer se ova odredba ne može primijeniti na tužitelja koji u konkretnom postupku nije prodavac nego je davalac kredita koji apelant nije vratio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava - odredbi ZOO. Apelant u suštini osporava tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate duga po predmetnom kreditu. Smatra da se navedeni kredit ugasio procesom privatizacije njegovog pravnog prednika, jer obaveze po kreditu nisu bile unesene u početni bilans preduzeća u postupku privatizacije. Apelant navodi da sadašnji većinski vlasnik ni u kojem slučaju ne bi zaključio ugovor o privatizaciji apelanta da je znao za sporni kredit. Apelant smatra da se radiloo skrivenom nedostatkustvari, kako propisuju čl. 482-485. ZOO, što su, po njegovom mišljenju, nadležni sudovi trebali cijeniti prilikom donošenja pobijanih odluka. Ovo iz razloga što "apelant ne može odgovarati za skrivene mane stvari Agencije za privatizaciju, jer je takav ugovor o privatizaciji ništav i ne proizvodi nikakve pravne posljedice prema apelantu. Niti jedan od sudova ne bavi se činjenicom da kroz privatizaciju firme apelant nije preuzeo pasivu firme koja se tiče spornog kredita, jer ta pasiva nije bila upisana u početnoj bilansi, pa apelant nije ni preuzeo obavezu vraćanja kredita i očito se radi o skrivenim manama– nedostacima koju činjenicu niti jedan sud nije cijenio, iz čega proizlazi da apelant nije pasivno legitimiran u ovome postupku, pa stoga i postoji povreda njegovog ustavnog prava na pravično suđenje". b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u revizijskom postupku pred tim sudom nije povrijeđeno nijedno od prava koja apelant navodi u apelaciji, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda ovog suda donesena u skladu s relevantnim zakonima i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. 15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod navoda iz presude ovog suda od 16. juna 2006. godine, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari postupak vođen i da je prvostepenu presudu donio bivši sudija ovog suda, kojem je mandat prestao zbog odlaska na dužnost notara, te da stoga ovaj sud nije mogao dati odgovor na apelaciju apelanta. V. Relevantni propisi 17.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 17. (1) Učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Član 262. (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Član 508. (1) Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. (2) Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostarenje. Član 1065. Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamtu i dobijeni iznos novca, vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. 18. UZakonu o privatizaciji preduzeća("Službene novine FBiH" br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06, i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 2. Odobravanje i provođenje privatizacije, u skladu sa ovim zakonom, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije kantona-županija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: kantonalna-županijska agencija), osnovane posebnim zakonom. Član 9. Nadležna Agencija za privatizaciju dužna je donijeti rješenje o podnesenom programu privatizacije i početnom bilansu preduzeća za privatizaciju u roku od tri mjeseca po isteku roka za podnošenje programa privatizacije i početnog bilansa Program privatizacije i početni bilans preduzeća Agencija za privatizaciju može odobriti ili vratiti preduzeću radi ispravke ili dopune, ili dobiti. Član 11 (1) Privatizacija preduzeća u skladu sa ovim zakonom vrši se prodajom kapitala ili imovine, kao i dionica i udjela preduzeća u drugom pravnom licu. (2) O načinu privatizacije odlučuje i postupak privatizacije preduzeća provodi nadležna agencija. Član 15. Ugovor sa kupcem o prodaji dionica ili udjela preduzeća u pismenom obliku zaključuje nadležna agencija iz člana 11. stav 2. ovog zakona. Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravni učinak. 19. UZakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka("Službene novine FBiH" broj 12/98, 40/99, 47/06 i 38/08) relevantne odredbe glase: Član 2. Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije. Početni bilans stanja se sastoji od: 1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. 2. Neutralnog podbilansa koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom, za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije. 3. Aktivnog podbilansa stanja koji sadrži vrijednosti stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu uključene u podbilanse iz tač. 1. i 2. ovog člana. Subjekti mogu prema svojim potrebama stvari i prava i kapital i obaveze iskazivati i u analitičkom obliku (podbilansi) u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 4. Stvari, prava, kapital i obaveze preduzeća iskazuju se u početnom bilansu stanja po knjigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme početnog bilansa stanja određen ovim zakonom. Stvari, prava, kapital i obaveze banaka iskazuju se u početnom bilansu stanja banaka po knjigovodstvenoj vrijednosti, odnosno vrijednosti utvrđenoj u postupku revizije poslovanja banke u skladu sa članom 3. Zakona o privatizaciji banaka. Član 5. Pod knjigovodstvenom vrijednošću iz člana 4. ovog zakona podrazumijeva se vrijednost utvrđena na osnovu propisa u oblasti računovodstva i obračunskog sistema koji važe na dan pripreme početnog bilansa stanja. Početni bilans preduzeća predstavlja osnov za utvrđivanje početne vrijednosti preduzeća za privatizaciju i isti se priprema u roku koji je utvrđen u članu 7. Zakona o privatizaciji preduzeća. Član 17. U Aktivnom podbilansu, u smislu ovog zakona, preduzeća iskazuju stvari i prava i kapital i obaveze koje nisu uključene u Pasivni ili Neutralni podbilans. Član 18. U Aktivnom podbilansu stanja preduzeće je dužno da iskaže vrijednost dioničkog kapitala u skladu sa revizijom iz člana 6. Zakona o privatizaciji preduzeća. 20. UZakonu o agenciji za privatizaciju("Službene novine FBiH" br. 18/96, 2/02) relevantne odredbe glase: Član 21. Kantonalne agencije za privatizaciju naročito vrše: - organiziranje i podsticanje privatizacije preduzeća na teritoriji kantona za koji je osnovana; - odobravanje početne bilanse preduzeća sukladno metodologiji za pripremu poduzeća za privatizaciju; - određivanje, provođenje, organiziranje i nadziranje privatizacije poduzeća na teritoriji svoje nadležnosti; - zaključivanje ugovora o privatizaciji poduzeća putem prodaje, laesinga i drugih metoda; VI. Dopustivost 21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. januara 2008. godine a apelacija je podnesena 26. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 28. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o utvrđenju redovnih sudova da je apelant, i nakon izvršene privatizacije, ostao i dalje nositelj obaveza po ugovoru o kreditu koji je apelant zaključio prije vlastite privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji sa nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnom bilansu za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. Apelacioni navodi u vezi s pravom na pravično suđenje u cijelosti se odnose na tvrdnju apelanta da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 30. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant u suštini osporava odluke redovnih sudova, smatrajući da nema obavezu da isplati dug na ime otplate kredita koji je iskoristio prije vlastite privatizacije, jer je mišljenja da se to potraživanje ugasilo procesom apelantove privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilansi za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju. 31. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno, detaljno i precizno obrazloženje za svoje zaključke. Naime, počevši od prvostepenog pa do revizijskog suda redovni sudovi su jasno obrazložili da činjenica da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilansi za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju, ne može proizvesti i ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obaveze apelanta kao tuženog da tužitelju vrati iznos kredita koji je od prednika tužitelja preuzeo prije svoje privatizacije. Razlog je što u postupku privatizacije dolazi jedino do promjene titulara prava vlasništva nad osnovnim kapitalom preduzeća, bez obzira na činjenicu da li je taj kapital iskazan u dionicama ili osnivačkim udjelima. Jedino što je relevantno jeste činjenica da apelant kao tuženi u ovom postupku od dana zaključenja predmetnog ugovora o kreditu pa do donošenja presude nije mijenjao svoju vlastitu pravnu osobenost, već je kroz postupak privatizacije došlo jedino do promjene njegove vlasničke strukture kapitala, što ne može imati bilo kakav uticaj na njegovu pravnu osobenost i identitet, pa apelant i dalje egzistira sa svim pravima i obavezama koje su do tada postojale. Dakle, sve obaveze preduzeća koje je privatizirano i dalje postoje, kao i sva potraživanja tog preduzeća prema trećim osobama. Budući, dakle, da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu po osnovi zaključenog ugovora o kreditu iz člana 1065. ZOO, u kojem je tužitelj prema apelantu izvršio sve svoje ugovorne obaveze, dok je apelant prema tužitelju samo djelimično izvršio preuzete obaveze, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi po osnovu citirane zakonske odredbe uz primjenu odredbe člana 262. st. 1. i odredbe člana 17. st. 1. ZOO, obavezali apelanta da izvrši svoje ugovorne obaveze onako kako su ugovorene, odnosno kako je navedeno u dispozitivu osporenih presuda, što nikako ne predstavlja arbitrarnu primjenu materijalnog prava. 32. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi obrazložili da se ovakvim odlučenjem, odnosno primjenom materijalnog prava ne dira u prava kupca državnog kapitala, sadašnjeg većinskog vlasnika apelanta, koji ima mogućnost i pravo da tužbom pokrene postupak protiv Agencije za privatizaciju i traži zaštitu svojih prava iz Ugovora o privatizaciji državnog kapitala kojeg je sa njom zaključio 15. juna 2001. godine. Iz ovoga obrazloženja, kao i iz relevantnih propisa navedenih u ovoj odluci, jasno proizlazi da je većinski vlasnik apelanta u čije ime apelant također nastupa, ugovor o privatizaciji apelanta zaključio s nadležnom Agencijom za privatizaciju, a ne sa tužiteljem. Stoga je bilo nemoguće primijeniti odredbu člana 508. ZOO, jer samo prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom, jer, kako su redovni sudovi obrazložili, tužitelj nije bio prodavac u postupku privatizacije apelanta. Ni iz ovoga obrazloženja Ustavni sud ne može zaključiti da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, pa zaključuje da su navodi apelanta u cijelosti neosnovani. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u obrazloženju pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge zašto su apelanta obavezali na izvršenje obaveze iz ugovora o kreditu koju je apelant samo djelimično ispunio, te da navedena obrazloženja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Stoga, kao i zbog činjenice da apelant u apelaciji ne navodi druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja da činjenica da kupac državnog kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilansi za privatizaciju, ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obaveze apelanta kao tuženog da tužitelju vrati iznos kredita koji je od prednika tužitelja preuzeo prije svoje privatizacije, jer je u postupku privatizacije apelanta došlo samo do promjene titulara prava vlasništva nad osnovnim kapitalom preduzeća, a ne i promjene vlastite pravne osobenosti apelanta. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 933/08, rješavajući apelacijuAlme Spahić i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaAlme Spahić, Rasme Softić, Saliha Nezirića, Šabana Mehanovića, Nafiza Babića, Anise Islambegović, Melihe Selimović, Aide Mačak, Jasmine Alić, Sabahete Hrnjić, Enise Alić, Šemse Islambegović, Đulse Kadrić, Senade Husaković, Mire Čolakovića, Amire Hasanica, Munibe Hafizović, Lidije Horić, Emire Jusufović, Sadike Mujezinović, Mine Pojskić, Nazife Avdagić, Jele Telalović, Slave Jerković, Edbere Behlić, Borice Mekić, Džemile Nikontivić, Senije Bašić, Bagrema Alića, Nermine Osmanović-Kurbegović, Jasne Marić, Slavice Kos, Sulejmana Mandže, Zedina Selimovića, Saida Čurića, Almira Delića, Esme Đulan, Esada Deronje, Mehrije Oruč, Nijaza Duranovića, Salihe Telalović, Dževahire Tabak, Sabire Kratina, Fetanete Krdžalić, Šehide Salkičević, Munire Imamović, Izete Imamović, Munevere Ahmić, Hasnije Begić, Seada Kože, Josipe Antunović, Fadile Ademović, Antonije Migić, Safije Gogo, Sabine Makarević, Hibe Grahić, Termire Husike, Seada Sivre, Hanadija Salkice, Binase Jeličić, Jasminke Damjanović, Zlatke Markan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. siječnja 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1.Alma Spahić, Rasma Softić, Salih Nezirić, Šaban Mehanović, Nafiz Babić, Anisa Islambegović, Meliha Selimović, Aida Mačak, Jasmina Alić, Sabaheta Hrnjić, Enisa Alić, Šemsa Islambegović, Đulsa Kadrić, Senada Husaković, Miro Čolaković, Amira Hasanica, Muniba Hafizović, Lidija Horić, Emira Jusufović, Sadika Mujezinović, Mina Pojskić, Nazifa Avdagić, Jela Telalović, Slava Jerković, Edbera Behlić, Borica Mekić, Džemila Nikontivić, Senija Bašić, Bagrem Alić, Nermina Osmanović-Kurbegović, Jasna Marić, Slavica Kos, Sulejman Mandžo, Zedin Selimović, Saida Čurić, Almir Delić, Esma Đulan, Esad Deronja, Mehrija Oruč, Nijaz Duranović, Salih Telalović, Dževahira Tabak, Sabira Kratina, Fetaneta Krdžalić, Šehida Salkičević, Munira Imamović, Izet Imamović, Munevera Ahmić, Hasnija Begić, Sead Kožo, Josipa Antunović, Fadila Ademović, Antonija Migić, Safija Gogo, Sabina Makarević, Hiba Grahić, Termira Husika, Sead Sivro, Salkica Hanadi, Binasa Jeličić, Jasminka Damjanović, Zlatka Markan(u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Anto Petrušić, odvjetnik iz Zenice, podnijeli su 25. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. siječnja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Travniku i Zeničko-dobojskog kantona, koga zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo u Zenici (u daljnjem tekstu: tuženi), 11. travnja 2008. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. travnja, 24. travnja i 8. svibnja 2008. godine. Tuženi je 30. travnja 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantima 22. svibnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj Rs-90/04 od 26. studenoga 2004. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i tuženi je obvezan apelantima isplatiti na ime dijela neisplaćenih plaća, naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iznose pobliže naznačene u izreci prvostupanjske presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknaditi im troškove parničnog postupka u iznosu od 59.346,00 KM. Odbačen je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na Kantonalni sud u Zenici (drugotuženi), Kantonalno tužiteljstvo u Zenici (trećetuženi) i Kantonalni sud za prekršaje u Zenici (četvrtotuženi). 7. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da su apelanti uposlenici Kantonalnog suda u Zenici, Kantonalnog tužiteljstva u Zenici i Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici. Dalje je navedeno da je u nalazu i mišljenju stalni sudbeni vještak za računovodstvo i financije pojasnio da je primijenio Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudbene vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) za obračun plaće i ostalih primanja po tom osnovu za sedmi mjesec 2000. godine. Za razdoblje od 1. svibnja 2000. godine do 30. lipnja 2000. godine je primijenjen Opći kolektivni ugovor koji je predviđao da minimalna plaća iznosi 55% od prosječne plaće u FBiH. Za razdoblje od 1. siječnja do 30. travnja 2000. godine, kada nema posebne regulative kada su u pitanju odrednice za prekovremeni rad, noćni rad, stopi o minulom radu i sl., vještak je primjenjivao Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98), te je navedeni zakon u dobroj mjeri koristio u svom nalazu i za preostalo tretirano razdoblje. 8. U mišljenju stalnog sudbenog vještaka je, između ostalog, navedeno da koeficijenti između tužitelja i tuženog nisu prijeporni, te se njih držao vještak u svome izračunu osnovne plaće svih sudionika u tužbenom zahtjevu. Vještak je naveo da osnovica od 82,00 KM ne zadovoljava normu predviđenu u članku 24. stavak 2. Kolektivnog ugovora. Poštujući članak 24. stavak 2. Kolektivnog ugovora, zaključak Vlade Zeničko-dobojskog kantona, najnižu plaću treba imati radno mjesto spremačice i ona je, po mišljenju vještaka, polaznica za izračun osnovne plaće za sve ostale službenike sudbene vlasti, odnosno za sve one koji stoje iza predmetnoga tužbenog zahtjeva. 9. Vještak je istaknuo kako bi se, ako se u nedostatku realne osnovice za obračun osnovne plaće uposlenika sudbene vlasti ne primijeni stav vještaka, pojavila dva ključna problema, i to: 1) zakonska norma predviđena u članku 24. stavak 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudbene vlasti u FBiH ne bi bila ispoštovana, 2) ako bi se primijenila metoda niveliranja do zakonskog minimuma samo onih plaća koje su niže od njega tada bi važeći (ili logički) koeficijenti bili zanemareni. 10. Protiv prvostupanjske presude tuženi je podnio priziv koji je Kantonalni sud Presudom broj Gž-15/05 od 18. svibnja 2005. godine djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je tuženi obvezan isplatiti apelantima na ime dijela neisplaćenih plaća, naknade za topli obrok i naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa iznose bliže naznačene u stavku 1. izreke drugostupanjske presude sa zakonskom zateznom kamatom i naknaditi im troškove parničnog postupka u iznosu od 25.626,28 KM (stav 2. izreke drugostupanjske presude). Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće apelanata je odbijen, dok su zahtjevi za isplatu razlike plaće apelanata Alme Spahić, Rasme Softić, Saliha Nezirića, Šabana Mehanovića, Nafiza Babića, Hasnije Begić, Seada Kože, Fadile 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Ademović i Binase Jeličić odbijeni u cijelosti (stavak 3. izreke drugostupanjske presude). 11. Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili apelanti i tuženi. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-962/05 od 24. kolovoza 2006. godine reviziju tuženoga odbacio, a reviziju apelanata usvojio i drugostupanjsku presudu ukinuo u 2. i 3. stavku izreke, i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tome dijelu. U 1. stavku izreke drugostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. 12. U obrazloženju rješenja se navodi da je, iako nižestupanjski sudovi svoje odluke temelje na neposrednoj primjeni Kolektivnog ugovora, po mišljenju Vrhovnog suda drugostupanjski sud je pogrešno primijenio članak 24. stavak 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudbene vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), smatrajući da apelanti imaju pravo na najnižu plaću koja u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po uposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. 13. Prema stavu Vrhovnog suda, drugostupanjski sud zanemaruje da je najniža plaća samo osnovica za obračun plaće, odnosno nije imao u vidu odredbe iz stavka 1. članka 24. Kolektivnog ugovora koji propisuje da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda odnosno grupacije u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću, pa tako zanemaruje i stavak 2. članka 4. te stavak 1. članka 5. Općeg kolektivnog ugovora, koji također propisuje da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje uposlenik obavlja, odnosno da je najniža plaća osnovica za obračun osnovne plaće uposlenika. Vrhovni sud je našao da apelanti imaju pravo na osnovnu plaću koja se na temelju članka 25. Granskog kolektivnog ugovora uvećava za 0,5 % za svaku godinu mirovinskog staža, s tim da ukupno povećanje plaće po ovome osnovu ne može biti veće od 20%. 14. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 006-0-Gž-06-000 686 od 16. ožujka 2007. godine priziv djelomično uvažio i Presudu Općinskog suda broj Rs-90/04 od 26. studenoga 2004. godine preinačio i obvezao tuženoga da apelantima isplati, osim iznosa dosuđenih Presudom Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. svibnja 2005. godine, i iznose bliže naznačene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, i da im naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 61.378,00 KM dok su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja Zehrudina Smajića, Fatime Podojak, Zehre Kadić, Bahrije Mešković i Fatime Pekmez, jer su njihova potraživanja isplaćena po Presudi Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. svibnja 2005. godine. 15. U obrazloženju drugostupanjske presude Kantonalni sud je naveo da je u svemu postupio u smislu primjedbi iz rješenja Vrhovnog suda i pozvao vještaka financijske struke da se izjasni i dostavi svoj pismeni nalaz i mišljenje u odnosu na dio naknade koja pripada tužiteljima, koja nije isplaćena po ranijoj presudi, da odbije iznose gdje je nastupila zastara potraživanja, te da nakon toga odbije iznose koji su već dosuđeni i koje su tužitelji već i naplatili. 16. Kantonalni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke na način kako je to učinio i prvostupanjski sud, a što je prihvatio i Vrhovni sud. Stoga je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, apelantima na ime naknade razlike plaće, toplog obroka i regresa dosudio i preostale iznose tako da su sa ranije dosuđenim iznosima apelanti u cijelosti namireni. Istaknuto je da su apelanti uspjeli s tužbenim zahtjevom primjenjujući odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, onako kako je to ukazano rješenjem Vrhovnog suda. S obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da su neki tužitelji već preplaćeni po ranijoj presudi, Kantonalni sud je odbio tužbene zahtjeve tih tužitelja. 17. Protiv drugostupanjske presude u dosuđujem dijelu reviziju je izjavio tuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. siječnja 2008. godine reviziju usvojio i drugostupanjsku presudu preinačio tako da se odbijaju zahtjevi apelanata da im tuženi isplati (i) iznose pobliže navedene u stavku 1. izreke drugostupanjske presude, a tuženi je obvezan naknaditi im troškove parničnog postupka u iznosu od 26.392,54 KM umjesto iznosa od 61.378,00 KM. 18. U obrazloženju revizijske presude je navedeno kako je drugostupanjskom presudom apelantima dosuđen iznos na ime dijela neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. srpnja 2000. godine do 31. prosinca 2001. godine, uz iznose utvrđene Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-15/05 od 18. svibnja 2005. godine, a prema nalazu vještaka financijske struke. 19. Istaknuto je kako iz nalaza vještaka, prvobitno urađenog u prvostupanjskom postupku, proizlazi da je vještak kao osnovicu za obračun osnovne plaće uzeo najnižu plaću za radno mjesto spremačice koju je množio s koeficijentom platnog razreda za koje u nalazu navodi da nisu prijeporni. 20. Vrhovni sud se pozvao na odredbu članka 24. stavak 1. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan, s osnovicom za plaću. U stavku 2. istog članka je propisano da će se osnovica za obračun plaća utvrđivati pregovorima svaka tri mjeseca na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po uposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. 21. Na temelju navedenoga, po mišljenju Vrhovnog suda, slijedi da Kolektivnim ugovorom nisu određeni parametri za obračun osnovne plaće (ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću). Dakle, nije određena ni visina osnovice za obračun plaća niti koeficijenti prema složenosti poslova, iako je člankom 6. Općeg kolektivnog ugovora propisano da se vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje Kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti sukladno njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Stoga je Vrhovni sud našao da je Kolektivnim ugovorom propisana samo visina najniže plaće. 22. Vrhovni sud je utvrdio kako je neprijeporno da u razdoblju od 1. srpnja 2000. godine do 31. prosinca 2001. godine, na koji se odnose potraživanja apelanata za isplatu razlike plaća, tuženi prilikom obračuna plaća nije primijenio Kolektivni ugovor nego je plaće apelanata obračunavao primjenjujući svoje podzakonske akte prema zaključku Vlade tuženog od 7. prosinca 1996. godine, na koji upućuje i tuženi u reviziji pojašnjavajući da su prema tome aktu apelanti razvrstani u grupacije poslova s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova, a da osnovicu za obračun plaća utvrđuje Ministarstvo financija uz suglasnost predsjednika kantona. 23. Imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja, činjenicu da potpisnici Kolektivnog ugovora nisu utvrđivali osnovicu za obračun plaća, te da Kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda uposlenika, po mišljenju Vrhovnog suda, tuženi u reviziji utemeljeno tvrdi da je visinu dosuđene naknade razlike plaće za utuženo razdoblje vještak utvrdio proizvoljno, odnosno da nije ni mogao utvrditi pravilno na način kako je to propisano člankom 24. Kolektivnog ugovora. 24. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, kako je člankom 24. stavak 2. Kolektivnog ugovora propisana najniža plaća, apelantima pripada razlika između toga iznosa i iznosa koji su primili (koji su ispod garantiranog minimuma najniže plaće), te da tu razliku predstavljaju iznosi koji su im dosuđeni Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-15/05 od 18. svibnja 2005. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelanti se žale da im je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkoviti pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo iz članka 7. stavak 1. točka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističu da je Kantonalni sud postupao sukladno iznesenim materijalno-pravnim stavovima u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. kolovoza 2006. godine, gdje se kao materijalno-pravni razlog za ukidanje Presude Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. svibnja 2005. godine navodi povreda odredaba članka 24. Kolektivnog ugovora. Po mišljenju apelanata, apsolutno je pravno neprihvatljivo da isto vijeće Vrhovnog suda sudi suprotno od svojih naloga i pravnih stavova izloženih u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. kolovoza 2006. godine. Posebice ukazuju da je u drugom predmetu u postupku među istim strankama, po istom činjenično-pravnom osnovu, s tim da se tražila isplata razlike plaća, toplog obroka i regresa za razdoblje od 1. siječnja 2002. godine pa do 30. lipnja 2005. godine, Vrhovni sud zauzeo sasvim različit stav od onoga u pobijanoj presudu, odnosno zauzeo je isti stav kao u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. kolovoza 2006. godine. Po mišljenju apelanata, pobijana presuda Vrhovnog suda je morala dati razvidno obrazloženje za primjenu materijalno-pravnih stavova. Ističu da odredbe članka 3. Kolektivnog ugovora razvidno propisuju dosljednu primjenu odredaba Općeg kolektivnog ugovora ("Službene novine FBiH" broj 19/00), o svim onim pitanjima koja nisu uređena Granskim kolektivnim ugovorom. Smatraju da bi se, ukoliko bi ostala na snazi pobijana presuda Vrhovnog suda, došlo u apsurdnu situaciju da svi apelanti bez obzira na koeficijent složenosti poslova imaju istu plaću, što je tipična "komunistička uravnilovka" nekonzistentna ustavnom i pravnom uređenju Bosne i Hercegovine. Smatraju da različiti koeficijenti, odnosno složenosti poslova i zadaća apelanata, moraju biti adekvatno vrednovani jer to propisuju odredbe članka 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada određuju pravo na pravičnu plaću i jednaku naknadu za rad jednake vrijednosti bez ikakvog razlikovanja, te jednaku mogućnost za svakoga da bude unaprijeđen u svome poslu na odgovarajući stupanj uzimajući isključivo navršene godine rada i sposobnosti. Apelanti su istaknuli da su u cijelosti naplatili svoja potraživanja od tuženoga na temelju Presude Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. svibnja 2005. godine. b) Odgovor na apelaciju 26. U svome odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi kako pobijanom presudom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. 27. U svome odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo kako pobijanom presudom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. 28. U svome odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo kako u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata. 29. U svome odgovoru na apelaciju tuženi navodi da je do različitih sudbenih odluka u istovrsnim predmetima došlo zbog toga što su u određenim slučajevima tužitelji pokušavali sudove dovesti u zabludu kako im nije isplaćena obračunata i zarađena plaća, što po mišljenju tuženoga nije točno jer su svi uposlenici korisnika proračuna Zeničko-dobojskog kantona primili plaće obračunate množenjem jedinstvene osnovice za obračun plaće utvrđene odlukom Vlade Zeničko-dobojskog kantona i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova, koji su utvrđeni također odlukama Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Istaknuto je kako apelanti zanemaruju da je sud u konkretnom slučaju mogao primijeniti samo postojeće propise o plaćama, a nije mogao preuzeti ulogu potpisnika Kolektivnog ugovora i umjesto njih utvrđivati novu osnovicu za obračun plaća i na bazi nje utvrđivati apelantima razliku plaće, jer su na temelju Kolektivnog ugovora pravo propisivanja visine osnovne plaće imali Sindikat i poslodavac-Vlada Zeničko-dobojskog kantona (što se vidi iz relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora). Tuženi navodi kako je, u situaciji kada su izostali pregovori predviđeni Kolektivnim ugovorom, Vlada kao poslodavac jednostrano svojim aktima odredila visinu osnovne plaće što je njeno pravo kao poslodavca, a što nije oprečno ni tada važećem Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH jer, ako je zakonodavac već dao Vladi FBiH to pravo, zašto Vlada kantona nije mogla postupiti identično kao Vlada FBiH. Po mišljenju tuženoga, navedeno pravo se u konkretnom slučaju ne može oduzeti Vladi pomoću pravne konstrukcije i očevidne improvizacije prava koju je nametnula tužiteljska strana uz pomoć vještaka, a koju je prihvatio i drugostupanjski sud donoseći presudu koja je preinačena presudom Vrhovnog suda. Istaknuto je da odredba članka 24. stavak 2. Kolektivnog ugovora ne daje takve ovlasti sudu. Ta odredba obvezuje potpisnike Kolektivnog ugovora da svaka tri mjeseca pregovorima utvrđuju novu osnovicu za obračun plaća. Radi se o autonomnom pravu i obvezi potpisnika Kolektivnog ugovora, i ta obveza i pravo su neprenosivi. Stoga sud ne može preuzimati ulogu potpisnika Kolektivnog ugovora i umjesto njih utvrđivati novu osnovicu za obračun plaća i na njezinoj bazi utvrđivati apelantima razliku plaće. Na temelju navedenoga smatraju kako pobijanom presudom nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata. V. Relevantni propisi 30.Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 6. Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Odnos između najniže i najviše vrednovanih poslova utvrđuje se granskim kolektivnim ugovorom. Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnim normama za koje zaključuju ugovor o radu. 31.Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudbene vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 24. Osnovna plaća službenika utvrđuje se množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću. Osnovica za obračun plaća utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici ovoga ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave, ne može biti manja od 70 % prosječne neto plaće isplaćene po uposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. U slučaju povećanja troškova života ili inflacije veće od 5 %, osnovica za utvrđivanje plaća može se utvrđivati i mjesečno. Pored predlagača za utvrđivanje osnovice određene zakonom, kao ravnopravan partner sudjelovat će i Sindikat. VI. Dopustivost 32. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 33. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 34. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. siječnja 2008. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu su presudu apelanti primili 29. siječnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. ožujka 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelanti se žale da im je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo iz članka 7. stavak 1. toč. a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na pravično suđenje 37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 38. U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev apelanata za isplatu naknada iz radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne naravi, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. 39. Razmatrajući navode apelanata da je Vrhovni sud povrijedio prava na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 40. Ustavni sud nalazi kako je pobijanom presudom Vrhovni sud utvrdio da apelantima u smislu odredbe članka 24. stavak 2. Kolektivnog ugovora, kojim je propisana najniža plaća, pripada razlika između iznosa najniže plaće i iznosa koji su primili, a koji su ispod garantiranog minimuma najniže plaće. Utvrđeno je da je ta razlika apelantima dosuđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. svibnja 2005. godine. Pri tome je Vrhovni sud istaknuo kako vještak nije mogao utvrditi visinu naknade za utuženo razdoblje u smislu članka 24. Kolektivnog ugovora, jer Kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda uposlenika (ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću). Ustavni sud smatra kako je Vrhovni sud za svoju odluku dao razvidno i precizno obrazloženje iz kojega se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnoga prava, kako to apelanti navode. Dalje, Ustavni sud smatra kako obrazloženja redovitih sudova zadovoljavaju standarde postavljene člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tome, nezadovoljstvo apelanata ishodom predmetnoga postupka se ne može smatrati povredom prava na pravično suđenje u bilo kojem njegovom segmentu. 41. U odnosu na navode apelanata kako bi ostavljanjem na snazi pobijane presude došlo do "uravnilovke", Ustavni sud navodi da je Vrhovni sud utvrdio da tuženi prilikom obračuna plaća nije primijenio Kolektivni ugovor, ali je plaće obračunavao primjenjujući svoje podzakonske akte prema kojima su apelanti razvrstani u skupine poslova s utvrđenim koeficijentima složenosti poslova, te da je osnovicu za obračun plaća utvrdilo Ministarstvo financija uz suglasnost predsjednika kantona. Iz navedenoga, upravo oprečno navodima apelanata, proizlazi kako su apelantima isplaćivani različiti iznosi prema koeficijentima složenosti poslova koje obavljaju. 42. U odnosu na pozivanje apelanata na drugačije presuđenje Vrhovnog suda u drugim predmetima, na način kako je Vrhovni sud zauzeo stav u svome Rješenju broj Rev-962/05 od 24. kolovoza 2006. godine, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud rješava predmetnu apelaciju u odnosu na pobijanu presudu Vrhovnog suda, te da u tome pogledu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost Vrhovnog suda u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ponavlja kako činjenica da apelanti nisu zadovoljni ishodom postupka ne znači da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Vrhovni sud je pobijanu presudu donio na temelju svoga slobodnog sudačkog uvjerenja, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja i dajući pri tome svoje tumačenje odredbe članka 24. Kolektivnog ugovora. 43. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetima koji su se odnosili na pitanje ostvarivanja prava na isplatu naknada temeljem radnoga odnosa, kako bi se uočila razlika između pravnih i činjeničnih okolnosti relevantnih za donošenje odluke u drugim predmetima i odluke u konkretnom predmetu. 44. U predmetuAP 2587/05Ustavni sud je našao povredu apelantovoga prava na pravično suđenje jer je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo. Kantonalni sud je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovoga prava na regres, bez obzira što je osnova za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisana u Zakonu o sudbenoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 2587/05 od 23. svibnja 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 70/07). Dakle, u navedenome slučaju nisu bili donijeti propisi koji bi regulirali visinu i isplatu regresa za suce i tužitelje, a Zakon o sudbenoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine je propisao da suci i tužitelji imaju pravo na isplatu regresa. U odnosu na spomenuti slučaj, u konkretnom slučaju relevantni propisi za isplatu potraživanja apelanata postoje, te činjenica da javna vlast nije ispunila obvezu iz članka 24. stavak 2. Kolektivnog ugovora ne sprečava apelante da na drugačiji način dokažu da im je isplaćena plaća manja od 70% prosječne neto plaće po uposleniku u Federaciji. Dalje, neutvrđivanje osnovice za plaću u Kolektivnom ugovoru, po mišljenju Ustavnog suda, ne daje pravo vještaku da sam utvrđuje osnovicu i koeficijente i da tako određuje visinu plaće koja bi apelantima trebala biti isplaćena. 45. Dalje će Ustani sud ukratko analizirati i praksu iz predmeta br.AP 2686/08iAP 3128/06(objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim predmetima apelanti su bili Zapadno-hercegovački kanton i Hercegovačko-neretvanski kanton, dok su tužitelji bili uposlenici u sudovima, pravobraniteljstvu i tužiteljstvu. U predmetuAP 2686/08 Kantonalni sud je utvrdio da se pravna praznina glede propisa na temelju kojih bi tužitelji ostvarili pravo na regres i topli obrok, za koju je odgovoran apelant, treba popuniti primjenom Zakona o namještenicima i Kolektivnog ugovora. Dakle, u predmetnom se slučaju radilo o pravnoj praznini u postojanju propisa za isplatu regresa i toplog obroka. U predmetu brojAP 3128/06Ustavni sud je našao da nema proizvoljnosti kada su redoviti sudovi utvrdili kako tužiteljici pripada naknada temeljem radnoga odnosa sukladno odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, kojim je za poslove koje je obavljala tužiteljica utvrđen koeficijent. Dalje, nema proizvoljnosti ni u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudbene vlasti u Federaciji BiH kojim je propisana visina regresa. Također nema proizvoljnosti u primjeni Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave kojom je propisan način obračuna naknada temeljem radnog odnosa na razini FBiH koji se analogijom primjenjuje i na utvrđivanje visine navedenih naknada na kantonalnoj i općinskoj razini. Dakle, u navedenome predmetu zakonskim propisima su bili određeni parametri za određivanje visine naknada temeljem radnog odnosa, što nije konkretan slučaj. Potom, Ustavni sud se poziva i na svoju praksu u predmetuAP 209/08(objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojemu je apelant bio Tuzlanski kanton. U tome predmetu Ustavni sud nije našao proizvoljnost kada su redoviti sudovi neprijeporno utvrdili da tužitelju, kao uposleniku u Općinskom sudu za prekršaje, kome je služba prestala bez njegove krivnje nakon isteka statusa na raspolaganju i otkaznog roka, pripada pravo na otpremninu sukladno odredbom članka 39. Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudbene vlasti u FBiH, kojom je određena visina otpremnine. Dakle, i u ovome je slučaju odredbom Kolektivnog slučaja određena visina otpremnine. 46. Stoga Ustavni sud smatra kako se, u konkretnom slučaju, ne može slijediti praksa iz OdlukeAP 2587/05, već da treba slijediti praksu iz predmeta brojAP 311/07od 29. travnja 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud našao da nema proizvoljnosti u obrazloženju presude Kantonalnog suda kada apelantica nije dokazala da je u utuženom razdoblju primala plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave s istom stručnom spremom i složenosti poslova. 47. Na temelju navedenoga Ustavni sud smatra kako je predmetna apelacija neutemeljena i kako nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 48. Apelanti se također žale da je pobijanom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada iz članka 7. stavak 1. točka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kako su navodi apelanata, u odnosu na povredu prava na uživanje povoljnih uvjeta rada, u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci, Ustavni sud neće posebice razmatrati navode apelanata u odnosu na pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada iz članka 7. stavak 1. točka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 49. Također, Ustavni sud neće razmatrati ni navode apelanata u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, s obzirom da su i ti navodi u suštinu isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci. Pravo na učinkovit pravni lijek 50. Članak 13. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svatko čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 51. U svezi s navodima apelanata o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje kako apelanti nisu eksplicitno naveli u svezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti kako se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud opaža kako su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da je Vrhovni sud, rješavajući reviziju tuženoga, donio pobijanu odluku sa kojom apelanti nisu zadovoljni ne može voditi zaključku o nepostojanju ili učinkovitosti pravnih lijekova. Pri tome Ustavni sud opaža kako su apelanti koristili pravo na odgovor na reviziju tuženoga. 52. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra kako u konkretnom slučaju nema kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu članka 24. Kolektivnog ugovora. Također, Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede prava apelanata na učinkovit pravi lijek iz članka 13. Europske konvencije jer su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, te kako njihovo nezadovoljstvo ishodom predmetnoga postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili učinkovitosti pravnih lijekova. 54. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 933/08, rješavajući apelacijuAlme Spahić i dr., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaAlme Spahić, Rasme Softić, Saliha Nezirića, Šabana Mehanovića, Nafiza Babića, Anise Islambegović, Melihe Selimović, Aide Mačak, Jasmine Alić, Sabahete Hrwić, Enise Alić, Šemse Islambegović, Đulse Kadrić, Senade Husaković, Mire Čolakovića, Amire Hasanica, Munibe Hafizović, Lidije 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Horić, Emire Jusufović, SadikeMujezinović, Mine Pojskić, Nazife Avdagić, Jele Telalović, Slave Jerković, Edbere Behlić, Borice Mekić, Xemile Nikontivić, Senije Bašić, Bagrema Alića, Nermine Osmanović-Kurbegović, Jasne Marić, Slavice Kos, Sulejmana Manxe, Zedina Selimovića, Saida Čurića, Almira Delića, Esme Đulan, Esada Deronje, Mehrije Oruč, Nijaza Duranovića, Salihe Telalović, Xevahire Tabak, Sabire Kratina, Fetanete Krxalić, Šehide Salkičević, Munire Imamović, Izete Imamović, Munevere Ahmić, Hasnije Begić, Seada Kože, Josipe Antunović, Fadile Ademović, Antonije Migić, Safije Gogo, Sabine Makarević, Hibe Grahić, Termire Husike, Seada Sivre, Hanadija Salkice, Binase Jeličić, Jasminke Damjanović, Zlatke Markan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1.Alma Spahić, Rasma Softić, Salih Nezirić, Šaban Mehanović, Nafiz Babić, Anisa Islambegović, Meliha Selimović, Aida Mačak, Jasmina Alić, Sabaheta Hrwić, Enisa Alić, Šemsa Islambegović, Đulsa Kadrić, Senada Husaković, Miro Čolaković, Amira Hasanica, Muniba Hafizović, Lidija Horić, Emira Jusufović, Sadika Mujezinović, Mina Pojskić, Nazifa Avdagić, Jela Telalović, Slava Jerković, Edbera Behlić, Borica Mekić, Xemila Nikontivić, Senija Bašić, Bagrem Alić, Nermina Osmanović-Kurbegović, Jasna Marić, Slavica Kos, Sulejman Manxo, Zedin Selimović, Saida Čurić, Almir Delić, Esma Đulan, Esad Derowa, Mehrija Oruč, Nijaz Duranović, Salih Telalović, Xevahira Tabak, Sabira Kratina, Fetaneta Krxalić, Šehida Salkičević, Munira Imamović, Izet Imamović, Munevera Ahmić, Hasnija Begić, Sead Kožo, Josipa Antunović, Fadila Ademović, Antonija Migić, Safija Gogo, Sabina Makarević, Hiba Grahić, Termira Husika, Sead Sivro, Salkica Hanadi, Binasa Jeličić, Jasminka Damjanović, Zlatka Markan(u daqnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeli su 25. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Travniku i Zeničko-dobojskog kantona,koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo u Zenici (u daqnjem tekstu: tuženi), 11. aprila 2008. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. aprila, 24. aprila i 8. maja 2008. godine. Tuženi je 30. aprila 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantima 22. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj Rs-90/04 od 26. novembra 2004. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i tuženi je obavezan da apelantima isplati na ime dijela neisplaćenih plata, naknada za topli obrok i naknada za korišćenje godišnjeg odmora (regresa) iznose pobliže naznačene u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 59.346,00 KM. Odbačen je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na Kantonalni sud u Zenici (drugotuženi), Kantonalno tužilaštvo u Zenici (trećetuženi) i Kantonalni sud za prekršaje u Zenici (četvrtotuženi). 7. U obrazloženju prvostepene presude navodi se da su apelanti zaposlenici Kantonalnog suda u Zenici, Kantonalnog tužilaštva u Zenici i Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici. Dalje je navedeno da je u nalazu i mišljenju stalni sudski vještak za računovodstvo i finansije pojasnio da je primijenio Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor) za obračun plate i ostalih primawa po tom osnovu za sedmi mjesec 2000. godine. Za period od 1. maja 2000. godine do 30. juna 2000. godine primijenjen je Opšti kolektivni ugovor koji je predviđao da minimalna plata iznosi 55% od prosječne plate u FBiH. Za period od 1. januara do 30. aprila 2000. godine, kada nema posebne regulative kada su u pitanju odrednice za prekovremeni rad, noćni rad, stopi o minulom radu i sl., vještak je primjewivao Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98), te je navedeni zakon u dobroj mjeri koristio u svom nalazu i za preostali tretirani period. 8. U mišljenju stalnog sudskog vještaka je, između ostalog, navedeno da koeficijenti između tužioca i tuženog nisu sporni, te se wih držao vještak u svom izračunu osnovne plate svih učesnika u tužbenom zahtjevu. Vještak je naveo da osnovica od 82,00 KM ne zadovoljava normu predviđenu u članu 24 stav 2 Kolektivnog ugovora. Poštujući član 24 stav 2 Kolektivnog ugovora, zakqučak Vlade Zeničko-dobojskog kantona, najnižu platu treba da ima radno mjesto spremačice i ona je, po mišljenju vještaka, polaznica za izračun osnovne plate za sve ostale službenike sudske vlasti, odnosno za sve one koji stoje iza predmetnog tužbenog zahtjeva. 9. Vještak je istakao da bi se, ako se u nedostatku realne osnovice za obračun osnovne plate zaposlenika sudske vlasti ne primijeni stav vještaka, pojavila dva kqučna problema, i to: 1) zakonska norma predviđena u članu 24 stav 2 Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH ne bi bila ispoštovana, 2) ako bi se primijenio metod nivelisawa do zakonskog minimuma samo onih plata koje su niže od njega tada bi važeći (ili logički) koeficijenti bili zanemareni. 10. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženi obavezan da isplati apelantima na ime dijela neisplaćenih plata, naknade za topli obrok i naknade za korišćenje godišnjeg odmora-regresa iznose bliže naznačene u stavu 1 izreke drugostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.626,28 KM (stav 2 izreke drugostepene presude). Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plate apelanata je odbijen, dok su zahtjevi za isplatu razlike plate apelanata Alme Spahić, Rasme Softić, Saliha Nezirića, Šabana Mehanovića, Nafiza Babića, Hasnije Begić, Seada Kože, Fadile Ademović i Binase Jeličić odbijeni u cijelosti (stav 3 izreke drugostepene presude). 11. Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili apelanti i tuženi. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-962/05 od 24. avgusta 2006. godine reviziju tuženog odbacio, a reviziju apelanata usvojio i drugostepenu presudu ukinuo u 2. i 3. stavu izreke, i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu. U 1. stavu izreke drugostepena presuda je ostala neizmijenjena. 12. U obrazloženju rješewa se navodi da je, iako nižestepeni sudovi svoje odluke zasnivaju na neposrednoj primjeni Kolektivnog ugovora, po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je pogrešno primijenio član 24 stav 2 Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor), smatrajući da apelanti imaju pravo na najnižu platu koja u organima uprave ne može da bude mawa od 70% prosječne neto plate isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. 13. Shodno stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud zanemaruje da je najniža plata samo osnovica za obračun plate, odnosno nije imao u vidu odredbe iz stava 1 člana 24 Kolektivnog ugovora koji propisuje da se osnovna plata službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda odnosno grupacije u kojoj je razvrstan s osnovicom za platu pa tako zanemaruje i stav 2 člana 4 te stav 1 člana 5 Opšteg kolektivnog ugovora, koji takođe propisuje da je osnovna plata proizvod najniže plate i odgova- rajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, odnosno da je najnižaplata osnovica za obračun osnovne plate zaposlenika. Vrhovni sud je našao da apelanti imaju pravo na osnovnu platu koja se na osnovu člana 25 Granskog kolektivnog ugovora uvećava za 0,5 % za svaku godinu penzijskog staža, s tim da ukupno povećanje plate po ovom osnovu ne može da bude veće od 20%. 14. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 006-0-Gž-06-000 686 od 16. marta 2007. godine žalbu djelimično uvažio i Presudu Opštinskog suda broj Rs-90/04 od 26. novembra 2004. godine preinačio i obavezao tuženog da apelantima isplati, osim iznosa dosuđenih Presudom Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine, i iznose bliže naznačene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošewa tužbe pa do isplate, i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 61.378,00 KM dok su odbijeni tužbeni zahtjevi tužioca Zehrudina Smajića, Fatime Podojak, Zehre Kadić, Bahrije Mešković i Fatime Pekmez, jer su wihova potraživawa isplaćena po Presudi Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine. 15. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je u svemu postupio u smislu primjedbi iz rješewa Vrhovnog suda i pozvao vještaka finansijske struke da se izjasni i dostavi svoj pismeni nalaz i mišljenje u odnosu na dio naknade koja pripada tužiocima, koja nije isplaćena po ranijoj presudi, da odbije iznose gdje je nastupila zastara potraživawa, te da nakon toga odbije iznose koji su već dosuđeni i koje su tužioci već i naplatili. 16. Kantonalni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke na način kako je to učinio i prvostepeni sud, a što je prihvatio i Vrhovni sud. Stoga je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, apelantima na ime naknade razlike plate, toplog obroka i regresa dosudio i preostale iznose tako da su sa ranije dosuđenim iznosima apelanti ucijelosti namireni. Istaknuto je da su apelanti uspjeli s tužbenim zahtjevom primjenjujući odredbe Opšteg i Granskog kolektivnog ugovora, onako kako je to ukazano rješenjem Vrhovnog suda. S obzirom da iz nalaza i mišljewa vještaka finansijske struke proizilazi da su neki tužioci već preplaćeni po ranijoj presudi, Kantonalni sud je odbio tužbene zahtjeve tih tužioca. 17. Protiv drugostepene presude u dosuđujem dijelu reviziju je izjavio tuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako da se odbijaju zahtjevi apelanata da im tuženi isplati (i) iznose pobliže navedene u stavu 1 izreke drugostepene presude, a tuženi je obavezan da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.392,54 KM umjesto iznosa od 61.378,00 KM. 18. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je drugostepenom presudom apelantima dosuđen iznos na ime dijela neisplaćenih plata za period od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, uz iznose utvrđene Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine, a shodno nalazu vještaka finansijske struke. 19. Istaknuto je da iz nalaza vještaka, prvobitno urađenog u prvostepenom postupku, proizilazi da je vještak kao osnovicu za obračun osnovne plate uzeo najnižu platu za radno mjesto spremačice koju je množio s koeficijentom platnog razreda za koje u nalazu navodi da nisu sporni. 20. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 24 stav 1 Kolektivnog ugovora kojim jepropisano da se osnovna plata službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan, s osnovicom za platu. U stavu 2 istog člana propisano je da će se osnovica za obračun plata utvrđivati pregovorima svaka tri mjeseca na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora, s tim da najniža plata u organima uprave ne može da bude mawa od 70% prosječne neto plate isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. 21. Na osnovu navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, slijedi da Kolektivnim ugovorom nisu određeni parametri za obračun osnovne plate (ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za platu). Dakle, nije određena ni visina osnovice za obračun plata niti koeficijenti prema složenosti poslova, iako je članom 6 Opšteg kolektivnog ugovora propisano da se vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje Kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti u skladu s wihovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Stoga je Vrhovni sud našao da je Kolektivnim ugovorom propisana samo visina najniže plate. 22. Vrhovni sud je utvrdio da je nesporno da u periodu od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, na koji se odnose potraživawa apelanata za isplatu razlike plata, tuženi prilikom obračuna plata nije primijenio Kolektivni ugovor nego je plate apelanata obračunavao primjenjujući svoje podzakonske akte prema zakqučku Vlade tuženog od 7. decembra 1996. godine, na koji upućuje i tuženi u reviziji pojašwavajući da su prema tom aktu apelanti razvrstani u grupacije poslova s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova, a da osnovicu za obračun plata utvrđuje Ministarstvo finansija uz sagla- snost predsjednika kantona. 23. Imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja, činjenicu da potpisnici Kolektivnog ugovora nisu utvrđivali osnovicu za obračun plata, te da Kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika, po mišljenju Vrhovnog suda, tuženi u reviziji osnovano tvrdi da je visinu dosuđene naknade razlike plate za utuženi period vještak utvrdio proizvoqno, odnosno da nije ni mogao da utvrdi pravilno na način kako je to propisano članom 24 Kolektivnog ugovora. 24. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, kako je članom 24 stav 2 Kolektivnog ugovora propisana najniža plata, apelan- tima pripada razlika između tog iznosa i iznosa koji su primili (koji su ispod garantovanog minimuma najniže plate), te da tu razliku predstavljaju iznosi koji su im dosuđeni Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo iz člana 7 stav 1 tačka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističu da je Kantonalni sud postupao u skladu s iznesenim materijalno-pravnim stavovima u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. avgusta 2006. godine, gdje se kao materijalno-pravni razlog za ukidanje Presude Kantonal- nog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine navodi povreda odredaba člana 24 Kolektivnog ugovora. Po mišljenju apelanata, apsolutno je pravno neprihvatqivo da isto vijeće Vrhovnog suda sudi suprotno odsvojih naloga i pravnih stavova izloženih u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. avgusta 2006. godine. Posebno ukazuju da je u drugom predmetu u postupku među istim strankama, po istom činjenično-pravnom osnovu, s tim da se tražila isplata razlike plata, toplog obroka i regresa za period od 1. januara 2002. godine pa do 30. juna 2005. godine, Vrhovni sud zauzeo sasvim različit stav od onog u osporenoj presudu, odnosnozauzeo je isti stav kao u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. avgusta 2006. godine. Po mišljenju apelanata, osporena presuda Vrhovnog suda je morala dati jasno obrazloženje za primjenu materijalno-pravnih stavova. Ističu da odredbe člana 3 Kolektivnog ugovora jasnopropisuju dosljednu primjenu odredaba Opšteg kolektivnog ugovora ("Službene novine FBiH" broj 19/00), o svim onim pitawima koja nisu uređena Granskim kolektivnim ugovorom. Smatraju da bi se, ukoliko bi ostala na snazi osporena presuda Vrhovnog suda, došlo u apsurdnu situaciju da svi apelanti bez obzira na koeficijent složenosti poslova imaju istu platu, što je tipična "komunistička uravnilovka" nekonzistentna ustavnom i pravnom uređenju Bosne i Hercegovine. Smatraju da različiti koeficijenti, odnosno složenosti poslova i zadataka apelanata, moraju da budu adekvatno vrednovani jer to propisuju odredbe člana 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada određuju pravo na pravičnu platu i jednaku naknadu za rad jednake vrijednosti bez ikakvog razlikovawa, te jednaku mogućnost za svakog da bude unaprijeđen u svom poslu na odgovarajući stepen uzimajući iskqučivo navršene godine rada i sposobnosti. Apelanti su istakli da su u cijelosti naplatili svoja potraživawa od tuženog na osnovu Presude Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine. b) Odgovor na apelaciju 26. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. 27. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. 28. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršewa ustavnih prava apelanata. 29. U svom odgovoru na apelaciju tuženi navodi da je do različitih sudskih odluka u istovrsnim predmetima došlo zbog toga što su u određenim slučajevima tužioci pokušavali da sudove dovedu u zabludu da im nije isplaćena obračunata i zarađena plata, što po mišljenju tuženog nije tačno jer su svi zaposlenici korisnika buxetaZeničko-dobojskog kantona primili plate obračunate množenjem jedinstvene osnovice za obračun plate utvrđene odlukom Vlade Zeničko-dobojskog kantona i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova, koji su utvrđeni takođe odlukama Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Istaknuto je da apelanti zanemaruju da je sud u konkretnom slučaju mogao da primijeni samo postojeće propise o platama, a nije mogao da preuzme ulogu potpisnika Kolektivnog ugovora i umjesto wih utvrđuje novu osnovicu za obračun plata i na bazi nje utvrđuje apelantima razliku plate, jer su na osnovu Kolektivnog ugovora pravo propisivawa visine osnovne plate imali Sindikat i poslodavac-Vlada Zeničko-dobojskog kantona (što se vidi iz relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora i Opšteg kolektivnog ugovora). Tuženi navodi da je, u situaciji kada su izostali pregovori predviđeni Kolektivnim ugovorom, Vlada kao poslodavac jednostrano svojim aktima odredila visinu osnovne plate što je njeno pravo kao poslodavca, a što nije suprotno ni tada važećem Zakonu o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH jer, ako je zakonodavac već dao Vladi FBiH to pravo, zašto Vlada kantona nije mogla da postupi identično kao Vlada FBiH. Po mišljenju tuženog, navedeno pravo u konkretnom slučaju ne može da se oduzme Vladi pomoću pravne konstrukcije i očigledne improvizacije prava koju je nametnula tužilačka strana uz pomoć vještaka, a koju je prihvatio i drugostepeni sud donoseći presudu koja je preinačena presudom Vrhovnog suda. Istaknuto je da odredba člana 24 stav 2 Kolektivnog ugovora ne daje takvo ovlašćenje sudu. Ta odredba obavezuje potpisnike Kolektivnog ugovora da svaka tri mjeseca pregovorima utvrđuju novu osnovicu za obračun plata. Radi se o autonomnom pravu i obavezi potpisnika Kolektivnog ugovora, i ta obaveza i pravo su neprenosivi. Stoga sud ne može da preuzme ulogu potpisnika Kolektivnog ugovora i umjesto wih utvrđuje novu osnovicu za obračun plata i da na njenoj bazi utvrđuje apelantima razliku plate. Na osnovu navedenog smatraju da osporenom presudom nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata. V. Relevantni propisi 30.Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH("Službene novine FBiH" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 6. Vrednovanje poslova, odnosnoutvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti, u skladu sa wihovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Odnos između najniže i najviše vrednovanih poslova utvrđuje se granskim kolektivnim ugovorom. Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnimnormama za koje zakqučuju ugovor o radu. 31.Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 24. Osnovna plaća službenika utvrđuje se množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću. Osnovica za obračun plaća utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici ovog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave, ne može biti mawa od 70 % prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. U slučaju povećawa troškova života ili inflacije veće od 5 %, osnovica za utvrđivanje plaća može se utvrđivati i mjesečno. Pored predlagača za utvrđivanje osnovice određene zakonom, kao ravnopravan partner sudjelovat će i Sindikat. VI. Dopustivost 32. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 34. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno ( prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalnirazlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelanti se žale da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo iz člana 7 stav 1 tač. a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na pravično suđenje 37. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 38. U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev apelanata za isplatu naknada iz radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. 39. Razmatrajući navode apelanata da je Vrhovni sud povrijedio prava na pravično suđenje proizvoqnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovihsudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 40. Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom Vrhovni sud utvrdio da apelantima u smislu odredbe člana 24 stav 2 Kolektivnog ugovora, kojim je propisana najniža plata, pripada razlika između iznosa najniže plate i iznosa koji su primili, a koji su ispod garantiranog minimuma najniže plate. Utvrđeno je da je ta razlika apelantima dosuđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine. Pri tome je Vrhovni sud istakao da vještak nije mogao da utvrdi visinu naknade za utuženi period u smislu člana 24 Kolektivnog ugovora, jerKolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika (ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za platu). Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje iz kog ne može da se zakquči proizvoqnost u primjeni materijalnog prava ,kako to apelanti navode. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazložewa redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Shodno tome nezadovoqstvo apelanata ishodom predmetnog postupka ne može da se smatra povredom prava na pravično suđenje u bilo kojem njegovom segmentu. 41. U odnosu na navode apelanata da bi ostavljanjem na snazi osporene presude došlo do "uravnilovke", Ustavni sud navodi da je Vrhovni sud utvrdio da tuženi prilikom obračuna plaća nije primijenio Kolektivni ugovor, ali je plate obračunavao primjenjujući svoje podzakonske akte prema kojima su apelanti razvrstani u grupe poslova s utvrđenim koeficijentima složenosti poslova, te da je osnovicu za obračun plata utvrdilo Ministarstvo finansija uz saglasnost predsjednika kantona. Iz navedenog, upravo suprotno navodima apelanata, proizilazi da su apelantima isplaćivani različiti iznosi prema koeficijentima složenosti poslova koje obavljaju. 42. U odnosu na pozivanje apelanata na drugačije presuđenje Vrhovnog suda u drugim predmetima, na način kako je Vrhovni sud zauzeo stav u svom Rješenju broj Rev-962/05 od 24. avgusta 2006. godine, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud rješava predmetnu apelaciju u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda, te da u tom pogledu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoqnost Vrhovnog suda u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ponavlja da činjenica da apelanti nisu zadovoqni ishodom postupka ne znači da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Vrhovni sud je osporenu presudu donio na osnovu svog slobodnog sudijskog uvjerewa, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja i dajući pri tome svoje tumačenje odredbe člana 24 Kolektivnog ugovora. 43. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetima koji su se odnosili na pitanje ostvarivawa prava na isplatu naknada po osnovu radnog odnosa, kako bi se uočila razlika između pravnih i činjeničnih okolnosti relevantnih za donošenje odluke u drugim predmetima i odluke u konkretnom predmetu. 44. U predmetuAP 2587/05Ustavni sud je našao povredu apelantovog prava na pravično suđenje jer je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo. Kantonalni sud je nedostatak propisa koji reguliraju visinuregresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, bez obzira što je osnov za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 2587/05od 23. maja 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 70/07). Dakle, u navedenom slučaju nisu bili donijeti propisikoji bi regulisali visinu i isplatu regresa za sudije i tužioce, a Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine je propisao da sudije i tužioci imaju pravo na isplatu regresa. U odnosu na spomenuti slučaj, u konkretnom slučaju relevantni propisi za isplatu potraživawa apelanata postoje, te činjenica da javna vlast nije ispunila obavezu iz člana 24 stav 2 Kolektivnog ugovora ne sprečava apelante da na drugačiji način dokažu da im je isplaćena plaća mawa od 70% prosječne neto plate po zaposleniku u Federaciji. Dalje, neutvrđivanje osnovice za platu u Kolektivnom ugovoru, po mišljenju Ustavnog suda, ne daje pravo vještaku da sam utvrđuje osnovicu i koeficijente i da tako određuje visinu plate koja bi apelantima trebala da bude isplaćena. 45. Dalje će Ustani sud ukratko analizirati i praksu iz predmeta br.AP 2686/08iAP 3128/06(objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim predmetima apelanti su bili Zapadno-hercegovački kanton i Hercegovačko-neretvanski kanton, dok su tužioci bili zaposlenici u sudovima, pravobranilaštvu i tužilaštvu. U predmetuAP 2686/08 Kantonalni sud je utvrdio da se pravna praznina u pogledu propisa na osnovu kojih bi tužioci ostvarili pravo na regres i topli obrok, za koju je odgovoran apelant, treba da popuni primjenom Zakona o namještenicima i Kolektivnog ugovora. Dakle, u predmetnom slučaju se radilo o pravnoj praznini u postojanju propisa za isplatu regresa i toplog obroka. U predmetu brojAP 3128/06Ustavni sud je našao da nema proizvoqnosti kada su redovni sudovi utvrdili da tužiteqki pripada naknada po osnovu radnog odnosa u skladu s odredbama Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, kojim je za poslove koje je obavljala tužiteqka utvrđen koeficijent. Dalje, nema proizvoqnosti ni u primjeniKolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH kojim je propisana visina regresa. Takođe nema proizvoqnosti u primjeni Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave kojom je propisan način obračuna naknada po osnovu radnog odnosa na nivou FBiH koji se analogijom primjenjuje i na utvrđivanje visine navedenih naknada na kantonalnom i opštinskom nivou. Dakle, u navedenom predmetu zakonskim propisima su bili određeni parametri za određivanje visine naknada po osnovu radnog odnosa, što nije konkretan slučaj. Zatim, Ustavni sud se poziva i na svoju praksu u predmetuAP 209/08(objavljena nawww.ustavnisud.ba) u kom je apelant bio Tuzlanski kanton. U tom predmetu Ustavni sud nije našao proizvoqnost kada su redovni sudovi nesporno utvrdili da tužiocu, kao zaposleniku u Opštinskom sudu za prekršaje, kome je služba prestala bez njegove krivice nakon isteka statusa na raspolaganju i otkaznog roka, pripada pravo na otpremninu u skladu s odredbom člana 39 Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, kojom je određena visina otpremnine. Dakle, i u ovom slučaju je odredbom Kolektivnog slučaja određena visina otpremnine. 46. Stoga Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ne može slijediti praksa iz OdlukeAP 2587/05, već da treba da slijedi praksu iz predmeta brojAP 311/07od 29. aprila 2009. godine (objavljena nawww.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud našao da nema proizvoqnosti u obrazloženju presude Kantonalnog suda kada apelantkiwa nije dokazala da je u utuženom periodu primala plate u manjem novčanom iznosu od zaposlenika u organima uprave s istom stručnom spremom i složenosti poslova. 47. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 48. Apelanti se takođe žale da je osporenom odlukom povrijeđeno wihovo pravo na uživanje povoqnih uslova rada iz člana 7 stav 1 tačka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kako su navodi apelanata, u odnosu na povredu prava na uživanje povoqnih uslova rada, u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na pravo na uživanje povoqnih uslova rada iz člana 7 stav 1 tačka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 49. Takođe, Ustavni sud neće razmatrati ni navode apelanata u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da su i ti navodi u suštinu isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci. Pravo na djelotvoran pravni lijek 50. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode,priznata ovom konvencijom, narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 51. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zakqučiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištewa zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da je Vrhovni sud, rješavajući reviziju tuženog, donio osporenu odluku sa kojom apelanti nisu zadovoqni ne može da vodi zakqučku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Pri tome Ustavni sud zapaža da su apelanti koristili pravo na odgovor na reviziju tuženog. 52. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršewa prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII. Zakqučak 53. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršewa prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazložewa osporene presude ne proizilazi da je Vrhovni sud proizvoqno primijenio odredbu člana 24 Kolektivnog ugovora. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede prava apelanata na djelotvoran pravi lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer su apelanti imali i koristili mogućnost korišćewa zakonom propisanih pravnih lijekova, te da wihovo nezadovoqstvo ishodom predmetnog postupka ne može da vodi zakqučku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. 54. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 933/08, rješavajući apelacijuAlme Spahić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaAlme Spahić, Rasme Softić, Saliha Nezirića, Šabana Mehanovića, Nafiza Babića, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 Anise Islambegović, Melihe Selimović, Aide Mačak, Jasmine Alić, Sabahete Hrnjić, Enise Alić, Šemse Islambegović, Đulse Kadrić, Senade Husaković, Mire Čolakovića, Amire Hasanica, Munibe Hafizović, Lidije Horić, Emire Jusufović, Sadike Mujezinović, Mine Pojskić, Nazife Avdagić, Jele Telalović, Slave Jerković, Edbere Behlić, Borice Mekić, Džemile Nikontivić, Senije Bašić, Bagrema Alića, Nermine Osmanović-Kurbegović, Jasne Marić, Slavice Kos, Sulejmana Mandže, Zedina Selimovića, Saida Čurića, Almira Delića, Esme Đulan, Esada Deronje, Mehrije Oruč, Nijaza Duranovića, Salihe Telalović, Dževahire Tabak, Sabire Kratina, Fetanete Krdžalić, Šehide Salkičević, Munire Imamović, Izete Imamović, Munevere Ahmić, Hasnije Begić, Seada Kože, Josipe Antunović, Fadile Ademović, Antonije Migić, Safije Gogo, Sabine Makarević, Hibe Grahić, Termire Husike, Seada Sivre, Hanadija Salkice, Binase Jeličić, Jasminke Damjanović, Zlatke Markan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1.Alma Spahić, Rasma Softić, Salih Nezirić, Šaban Mehanović, Nafiz Babić, Anisa Islambegović, Meliha Selimović, Aida Mačak, Jasmina Alić, Sabaheta Hrnjić, Enisa Alić, Šemsa Islambegović, Đulsa Kadrić, Senada Husaković, Miro Čolaković, Amira Hasanica, Muniba Hafizović, Lidija Horić, Emira Jusufović, Sadika Mujezinović, Mina Pojskić, Nazifa Avdagić, Jela Telalović, Slava Jerković, Edbera Behlić, Borica Mekić, Džemila Nikontivić, Senija Bašić, Bagrem Alić, Nermina Osmanović-Kurbegović, Jasna Marić, Slavica Kos, Sulejman Mandžo, Zedin Selimović, Saida Čurić, Almir Delić, Esma Đulan, Esad Deronja, Mehrija Oruč, Nijaz Duranović, Salih Telalović, Dževahira Tabak, Sabira Kratina, Fetaneta Krdžalić, Šehida Salkičević, Munira Imamović, Izet Imamović, Munevera Ahmić, Hasnija Begić, Sead Kožo, Josipa Antunović, Fadila Ademović, Antonija Migić, Safija Gogo, Sabina Makarević, Hiba Grahić, Termira Husika, Sead Sivro, Salkica Hanadi, Binasa Jeličić, Jasminka Damjanović, Zlatka Markan(u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeli su 25. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Travniku i Zeničko-dobojskog kantona, koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo u Zenici (u daljnjem tekstu: tuženi), 11. aprila 2008. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. aprila, 24. aprila i 8. maja 2008. godine. Tuženi je 30. aprila 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantima 22. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj Rs-90/04 od 26. novembra 2004. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i tuženi je obavezan da apelantima isplati na ime dijela neisplaćenih plaća, naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iznose pobliže naznačene u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 59.346,00 KM. Odbačen je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na Kantonalni sud u Zenici (drugotuženi), Kantonalno tužilaštvo u Zenici (trećetuženi) i Kantonalni sud za prekršaje u Zenici (četvrtotuženi). 7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su apelanti zaposlenici Kantonalnog suda u Zenici, Kantonalnog tužilaštva u Zenici i Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici. Dalje je navedeno da je u nalazu i mišljenju stalni sudski vještak za računovodstvo i finansije pojasnio da je primijenio Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) za obračun plaće i ostalih primanja po tom osnovu za sedmi mjesec 2000. godine. Za period od 1. maja 2000. godine do 30. juna 2000. godine primijenjen je Opći kolektivni ugovor koji je predviđao da minimalna plaća iznosi 55% od prosječne plaće u FBiH. Za period od 1. januara do 30. aprila 2000. godine, kada nema posebne regulative kada su u pitanju odrednice za prekovremeni rad, noćni rad, stopi o minulom radu i sl., vještak je primjenjivao Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98), te je navedeni zakon u dobroj mjeri koristio u svom nalazu i za preostali tretirani period. 8. U mišljenju stalnog sudskog vještaka je, između ostalog, navedeno da koeficijenti između tužitelja i tuženog nisu sporni, te se njih držao vještak u svom izračunu osnovne plaće svih učesnika u tužbenom zahtjevu. Vještak je naveo da osnovica od 82,00 KM ne zadovoljava normu predviđenu u članu 24. stav 2. Kolektivnog ugovora. Poštujući član 24. stav 2. Kolektivnog ugovora, zaključak Vlade Zeničko-dobojskog kantona, najnižu plaću treba da ima radno mjesto spremačice i ona je, po mišljenju vještaka, polaznica za izračun osnovne plaće za sve ostale službenike sudske vlasti, odnosno za sve one koji stoje iza predmetnog tužbenog zahtjeva. 9. Vještak je istakao da bi se, ako se u nedostatku realne osnovice za obračun osnovne plaćeuposlenika sudske vlasti ne primijeni stav vještaka, pojavila dva ključna problema, i to: 1) zakonska norma predviđena u članu 24. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH ne bi bila ispoštovana, 2) ako bi se primijenila metoda niveliranja do zakonskog minimuma samo onih plaća koje su niže od njega tada bi važeći (ili logički) koeficijenti bili zanemareni. 10. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženi obavezan da isplati apelantima na ime dijela neisplaćenih plaća, naknade za topli obrok i naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa iznose bliže naznačene u stavu 1. izreke drugostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.626,28 KM (stav 2. izreke drugostepene presude). Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće apelanata je odbijen, dok su zahtjevi za isplatu razlike plaće apelanata Alme Spahić, Rasme Softić, Saliha Nezirića, Šabana Mehanovića, Nafiza Babića, Hasnije Begić, Seada Kože, Fadile Ademović i Binase Jeličić odbijeni u cijelosti (stav 3. izreke drugostepene presude). 11. Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili apelanti i tuženi. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine reviziju tuženog odbacio, a reviziju apelanata usvojio i drugostepenu presudu ukinuo u 2. i 3. stavu izreke, i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu. U 1. stavu izreke drugostepena presuda je ostala neizmijenjena. 12. U obrazloženju rješenja se navodi da je, iako nižestepeni sudovi svoje odluke zasnivaju na neposrednoj primjeni Kolektivnog ugovora, po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je pogrešno primijenio član 24. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), smatrajući da apelanti imaju pravo na najnižu plaću koja u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. 13. Prema stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud zanemaruje da je najniža plaća samo osnovica za obračun plaće, odnosno nije imao u vidu odredbe iz stava 1. člana 24. Kolektivnog ugovora koji propisuje da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda odnosno grupacije u kojoj je razvrstan sa osnovicom za plaću pa tako zanemaruje i stav 2. člana 4. te stav 1. člana 5. Općeg kolektivnog ugovora, koji također propisuje da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, odnosno da je najniža plaća osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika. Vrhovni sud je našao da apelanti imaju pravo na osnovnu plaću koja se na osnovu člana 25. Granskog kolektivnog ugovora uvećava za 0,5 % za svaku godinu penzijskog staža, s tim da ukupno povećanje plaće po ovom osnovu ne može biti veće od 20%. 14. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 006-0-Gž-06-000 686 od 16. marta 2007. godine žalbu djelimično uvažio i Presudu Općinskog suda broj Rs-90/04 od 26. novembra 2004. godine preinačio i obavezao tuženog da apelantima isplati, osim iznosa dosuđenih Presudom Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine, i iznose bliže naznačene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 61.378,00 KM dok su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja Zehrudina Smajića, Fatime Podojak, Zehre Kadić, Bahrije Mešković i Fatime Pekmez, jer su njihova potraživanja isplaćena po Presudi Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine. 15. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je u svemu postupio u smislu primjedbi iz rješenja Vrhovnog suda i pozvao vještaka finansijske struke da se izjasni i dostavi svoj pismeni nalaz i mišljenje u odnosu na dio naknade koja pripada tužiteljima, koja nije isplaćena po ranijoj presudi, da odbije iznose gdje je nastupila zastara potraživanja, te da nakon toga odbije iznose koji su već dosuđeni i koje su tužitelji već i naplatili. 16. Kantonalni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke na način kako je to učinio i prvostepeni sud, a što je prihvatio i Vrhovni sud. Stoga je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, apelantima na ime naknade razlike plaće, toplog obroka i regresa dosudio i preostale iznose tako da su sa ranije dosuđenim iznosima apelanti u cijelosti namireni. Istaknuto je da su apelanti uspjeli s tužbenim zahtjevom primjenjujući odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, onako kako je to ukazano rješenjem Vrhovnog suda. S obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da su neki tužitelji već preplaćeni po ranijoj presudi, Kantonalni sud je odbio tužbene zahtjeve tih tužitelja. 17. Protiv drugostepene presude u dosuđujem dijelu reviziju je izjavio tuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako da se odbijaju zahtjevi apelanata da im tuženi isplati (i) iznose pobliže navedene u stavu 1. izreke drugostepene presude, a tuženi je obavezan da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.392,54 KM umjesto iznosa od 61.378,00 KM. 18. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je drugostepenom presudom apelantima dosuđen iznos na ime dijela neisplaćenih plaća za period od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, uz iznose utvrđene Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine, a prema nalazu vještaka finansijske struke. 19. Istaknuto je da iz nalaza vještaka, prvobitno urađenog u prvostepenom postupku, proizlazi da je vještak kao osnovicu za obračun osnovne plaće uzeo najnižu plaću za radno mjesto spremačice koju je množio s koeficijentom platnog razreda za koje u nalazu navodi da nisu sporni. 20. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 24. stav 1. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan, s osnovicom za plaću. U stavu 2. istog člana propisano je da će se osnovica za obračun plaća utvrđivati pregovorima svaka tri mjeseca na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. 21. Na osnovu navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, slijedi da Kolektivnim ugovorom nisu određeni parametri za obračun osnovne plaće (ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću). Dakle, nije određena ni visina osnovice za obračun plaća niti koeficijenti prema složenosti poslova, iako je članom 6. Općeg kolektivnog ugovora propisano da se vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje Kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti u skladu s njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Stoga je Vrhovni sud našao da je Kolektivnim ugovorom propisana samo visina najniže plaće. 22. Vrhovni sud je utvrdio da je nesporno da u periodu od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, na koji se odnose potraživanja apelanata za isplatu razlike plaća, tuženi prilikom obračuna plaća nije primijenio Kolektivni ugovor nego je plaće apelanata obračunavao primjenjujući svoje podzakonske akte prema zaključku Vlade tuženog od 7. decembra 1996. godine, na koji upućuje i tuženi u reviziji pojašnjavajući da su prema tom aktu apelanti razvrstani u grupacije poslova s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova, a da osnovicu za obračun plaća utvrđuje Ministarstvo finansija uz saglasnost predsjednika kantona. 23. Imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja, činjenicu da potpisnici Kolektivnog ugovora nisu utvrđivali osnovicu za obračun plaća, te da Kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika, po mišljenju Vrhovnog suda, tuženi u reviziji osnovano tvrdi da je visinu dosuđene naknade razlike plaće za utuženi period vještak utvrdio proizvoljno, odnosno da nije ni mogao utvrditi pravilno na način kako je to propisano članom 24. Kolektivnog ugovora. 24. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, kako je članom 24. stav 2. Kolektivnog ugovora propisana najniža plaća, apelantima pripada razlika između tog iznosa i iznosa koji su primili (koji su ispod garantiranog minimuma najniže plaće), te da tu razliku predstavljaju iznosi koji su im dosuđeni Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 7. stav 1. tačka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističu da je Kantonalni sud postupao u skladu s iznesenim materijalno-pravnim stavovima u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine, gdje se kao materijalno-pravni razlog za ukidanje Presude Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine navodi povreda odredaba člana 24. Kolektivnog ugovora. Po mišljenju apelanata, apsolutno je pravno neprihvatljivo da isto vijeće Vrhovnog suda sudi suprotno od svojih naloga i pravnih stavova izloženih u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine. Posebno ukazuju da je u drugom predmetu u postupku među istim strankama, po istom činjenično-pravnom osnovu, s tim da se tražila isplata razlike plaća, toplog obroka i regresa za period od 1. januara 2002. godine pa do 30. juna 2005. godine, Vrhovni sud zauzeo sasvim različit stav od onog u osporenoj presudu, odnosno zauzeo je isti stav kao u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine. Po mišljenju apelanata, osporena presuda Vrhovnog suda je morala dati jasno obrazloženje za primjenu materijalno-pravnih stavova. Ističu da odredbe člana 3. Kolektivnog ugovora jasno propisuju dosljednu primjenu odredaba Općeg kolektivnog ugovora ("Službene novine FBiH" broj 19/00), o svim onim pitanjima koja nisu uređena Granskim kolektivnim ugovorom. Smatraju da bi se, ukoliko bi ostala na snazi osporena presuda Vrhovnog suda, došlo u apsurdnu situaciju da svi apelanti bez obzira na koeficijent složenosti poslova imaju istu plaću, što je tipična "komunistička uravnilovka" nekonzistentna ustavnom i pravnom uređenju Bosne i Hercegovine. Smatraju da različiti koeficijenti, odnosno složenosti poslova i zadataka apelanata, moraju biti adekvatno vrednovani jer to propisuju odredbe člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada određuju pravo na pravičnu plaću i jednaku naknadu za rad jednake vrijednosti bez ikakvog razlikovanja, te jednaku mogućnost za svakoga da bude unaprijeđen u svom poslu na odgovarajući stepen uzimajući isključivo navršene godine rada i sposobnosti. Apelanti su istakli da su u cijelosti naplatili svoja potraživanja od tuženog na osnovu Presude Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine. b) Odgovor na apelaciju 26. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. 27. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata. 28. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata. 29. U svom odgovoru na apelaciju tuženi navodi da je do različitih sudskih odluka u istovrsnim predmetima došlo zbog toga što su u određenim slučajevima tužitelji pokušavali da sudove dovedu u zabludu da im nije isplaćena obračunata i zarađena plaća, što po mišljenju tuženog nije tačno jer su svi zaposlenici korisnika budžeta Zeničko-dobojskog kantona primili plaće obračunate množenjem jedinstvene osnovice za obračun plaće utvrđene odlukom Vlade Zeničko-dobojskog kantona i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova, koji su utvrđeni također odlukama Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Istaknuto je da apelanti zanemaruju da je sud u konkretnom slučaju mogao primijeniti samo postojeće propise o plaćama, a nije mogao preuzeti ulogu potpisnika Kolektivnog ugovora i umjesto njih utvrđivati novu osnovicu za obračun plaća i na bazi nje utvrđivati apelantima razliku plaće, jer su na osnovu Kolektivnog ugovora pravo propisivanja visine osnovne plaće imali Sindikat i poslodavac-Vlada Zeničko-dobojskog kantona (što se vidi iz relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora). Tuženi navodi da je, u situaciji kada su izostali pregovori predviđeni Kolektivnim ugovorom, Vlada kao poslodavac jednostrano svojim aktima odredila visinu osnovne plaće što je njeno pravo kao poslodavca, a što nije suprotno ni tada važećem Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH jer, ako je zakonodavac već dao Vladi FBiH to pravo, zašto Vlada kantona nije mogla postupiti identično kao Vlada FBiH. Po mišljenju tuženog, navedeno pravo se u konkretnom slučaju ne može oduzeti Vladi pomoću pravne konstrukcije i očigledne improvizacije prava koju je nametnula tužilačka strana uz pomoć vještaka, a koju je prihvatio i drugostepeni sud donoseći presudu koja je preinačena presudom Vrhovnog suda. Istaknuto je da odredba člana 24. stav 2. Kolektivnog ugovora ne daje takvo ovlaštenje sudu. Ta odredba obavezuje potpisnike Kolektivnog ugovora da svaka tri mjeseca pregovorima utvrđuju novu osnovicu za obračun plaća. Radi se o autonomnom pravu i obavezi potpisnika Kolektivnog ugovora, i ta obaveza i pravo su neprenosivi. Stoga sud ne može preuzimati ulogu potpisnika Kolektivnog ugovora i umjesto njih utvrđivati novu osnovicu za obračun plaća i na njenoj bazi utvrđivati apelantima razliku plaće. Na osnovu navedenog smatraju da osporenom presudom nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata. V. Relevantni propisi 30.Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 6. Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Odnos između najniže i najviše vrednovanih poslova utvrđuje se granskim kolektivnim ugovorom. Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnim normama za koje zaključuju ugovor o radu. 31.Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 24. Osnovna plaća službenika utvrđuje se množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću. Osnovica za obračun plaća utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici ovog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave, ne može biti manja od 70 % prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. U slučaju povećanja troškova života ili inflacije veće od 5 %, osnovica za utvrđivanje plaća može se utvrđivati i mjesečno. Pored predlagača za utvrđivanje osnovice određene zakonom, kao ravnopravan partner sudjelovat će i Sindikat. VI. Dopustivost 32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 33. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 36. Apelanti se žale da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 7. stav 1. tač. a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na pravično suđenje 37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 38. U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev apelanata za isplatu naknada iz radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. 39. Razmatrajući navode apelanata da je Vrhovni sud povrijedio prava na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 40. Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom Vrhovni sud utvrdio da apelantima u smislu odredbe člana 24. stav 2. Kolektivnog ugovora, kojim je propisana najniža plaća, pripada razlika između iznosa najniže plaće i iznosa koji su primili, a koji su ispod garantiranog minimuma najniže plaće. Utvrđeno je da je ta razlika apelantima dosuđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine. Pri tome je Vrhovni sud istakao da vještak nije mogao utvrditi visinu naknade za utuženi period u smislu člana 24. Kolektivnog ugovora, jer Kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika (ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću). Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ,kako to apelanti navode. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome nezadovoljstvo apelanata ishodom predmetnog postupka ne može se smatrati povredom prava na pravično suđenje u bilo kojem njegovom segmentu. 41. U odnosu na navode apelanata da bi ostavljanjem na snazi osporene presude došlo do "uravnilovke", Ustavni sud navodi da je Vrhovni sud utvrdio da tuženi prilikom obračuna plaća nije primijenio Kolektivni ugovor, ali je plaće obračunavao primjenjujući svoje podzakonske akte prema kojima su apelanti razvrstani u grupe poslova s utvrđenim koeficijentima složenosti poslova, te da je osnovicu za obračun plaća utvrdilo Ministarstvo finansija uz saglasnost predsjednika kantona. Iz navedenog, upravo suprotno navodima apelanata, proizlazi da su apelantima isplaćivani različiti iznosi prema koeficijentima složenosti poslova koje obavljaju. 42. U odnosu na pozivanje apelanata na drugačije presuđenje Vrhovnog suda u drugim predmetima, na način kako je Vrhovni sud zauzeo stav u svom Rješenju broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud rješava predmetnu apelaciju u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda, te da u tom pogledu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost Vrhovnog suda u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ponavlja da činjenica da apelanti nisu zadovoljni ishodom postupka ne znači da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Vrhovni sud je osporenu presudu donio na osnovu svog slobodnog sudijskog uvjerenja, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja i dajući pri tome svoje tumačenje odredbe člana 24. Kolektivnog ugovora. 43. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetima koji su se odnosili na pitanje ostvarivanja prava na isplatu naknada po osnovu radnog odnosa, kako bi se uočila razlika između pravnih i činjeničnih okolnosti relevantnih za donošenje odluke u drugim predmetima i odluke u konkretnom predmetu. 44. U predmetuAP 2587/05Ustavni sud je našao povredu apelantovog prava na pravično suđenje jer je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo. Kantonalni sud je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, bez obzira što je osnov za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 2587/05od 23. maja 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 70/07). Dakle, u navedenom slučaju nisu bili donijeti propisi koji bi regulirali visinu i isplatu regresa za sudije i tužitelje, a Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine je propisao da sudije i tužitelji imaju pravo na isplatu regresa. U odnosu na spomenuti slučaj, u konkretnom slučaju relevantni propisi za isplatu potraživanja apelanata postoje, te činjenica da javna vlast nije ispunila obavezu iz člana 24. stav 2. Kolektivnog ugovora ne sprečava apelante da na drugačiji način dokažu da im je isplaćena plaća manja od 70% prosječne neto plaće po zaposleniku u Federaciji. Dalje, neutvrđivanje osnovice za plaću u Kolektivnom ugovoru, po mišljenju Ustavnog suda, ne daje pravo vještaku da sam utvrđuje osnovicu i koeficijente i da tako određuje visinu plaće koja bi apelantima trebala biti isplaćena. 45. Dalje će Ustani sud ukratko analizirati i praksu iz predmeta br.AP 2686/08iAP 3128/06(objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim predmetima apelanti su bili Zapadno-hercegovački kanton i Hercegovačko-neretvanski kanton, dok su tužitelji bili zaposlenici u sudovima, pravo- branilaštvu i tužilaštvu. U predmetuAP 2686/08Kantonalni sud je utvrdio da se pravna praznina u pogledu propisa na osnovu kojih bi tužitelji ostvarili pravo na regres i topli obrok, za koju je odgovoran apelant, treba popuniti primjenom Zakona o namještenicima i Kolektivnog ugovora. Dakle, u predmetnom slučaju se radilo o pravnoj praznini u postojanju propisa za isplatu regresa i toplog obroka. U predmetu brojAP 3128/06 Ustavni sud je našao da nema proizvoljnosti kada su redovni sudovi utvrdili da tužiteljici pripada naknada po osnovu radnog odnosa u skladu s odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvan- skom kantonu, kojim je za poslove koje je obavljala tužiteljica utvrđen koeficijent. Dalje, nema proizvoljnosti ni u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH kojim je propisana visina regresa. Također nema proizvoljnosti u primjeni Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave kojom je propisan način obračuna naknada po osnovu radnog odnosa na nivou FBiH koji se analogijom primjenjuje i na utvrđivanje visine navedenih naknada na kantonalnom i općinskom nivou. Dakle, u navedenom predmetu zakonskim propisima su bili određeni parametri za određivanje visine naknada po osnovu radnog odnosa, što nije konkretan slučaj. Zatim, Ustavni sud se poziva i na svoju praksu u predmetuAP 209/08(objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojem je apelant bio Tuzlanski kanton. U tom predmetu Ustavni sud nije našao proizvoljnost kada su redovni sudovi nesporno utvrdili da tužitelju, kao zaposleniku u Općinskom sudu za prekršaje, kome je služba prestala bez njegove krivice nakon isteka statusa na raspolaganju i otkaznog roka, pripada pravo na otpremninu u skladu s odredbom člana 39. Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, kojom je određena visina otpremnine. Dakle, i u ovom slučaju je odredbom Kolektivnog slučaja određena visina otpremnine. 46. Stoga Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ne može slijediti praksa iz OdlukeAP 2587/05, već da treba slijediti praksu iz predmeta brojAP 311/07od 29. aprila 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud našao da nema proizvoljnosti u obrazloženju presude Kantonalnog suda kada apelantica nije dokazala da je u utuženom periodu primala plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave s istom stručnom spremom i složenosti poslova. 47. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 48. Apelanti se također žale da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada iz člana 7. stav 1. tačka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kako su navodi apelanata, u odnosu na povredu prava na uživanje povoljnih uvjeta rada, u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada iz člana 7. stav 1. tačka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. 49. Također, Ustavni sud neće razmatrati ni navode apelanata u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da su i ti navodi u suštinu isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci. Pravo na djelotvoran pravni lijek 50. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 51. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da je Vrhovni sud, rješavajući reviziju tuženog, donio osporenu odluku sa kojom apelanti nisu zadovoljni ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Pri tome Ustavni sud zapaža da su apelanti koristili pravo na odgovor na reviziju tuženog. 52. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 24. Kolektivnog ugovora. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede prava apelanata na djelotvoran pravi lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, te da njihovo nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. 54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 970/08, rješavajući apelacijuMitra Domina, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. rujna 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaMitra Dominaprotiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. veljače 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. travnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-308/04 od 13. srpnja 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mitar Domin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja podnio je 31. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. veljače 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. travnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-308/04 od 13. srpnja 2006. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 2. Ustavni sud je 10. travnja 2008. godine zatražio od apelanta dopunu apelacije, što je on i učinio 16. travnja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Općine Posušje, općinskog pravobranitelja Posušje (u daljnjem tekstu: tužena) kao sudionika u postupku, zatraženo je 11. travnja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju su dostavili Vrhovni sud 18. travnja 2008. godine, Kantonalni sud 21. travnja 2008. godine i Općinski sud 24. travnja 2008. godine. Tužena, kojoj je apelacija na odgovor dostavljena 19. svibnja 2008. godine, nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 20. lipnja 2008. godine. 6. Ustavni sud je 28. svibnja 2010. godine od Općinskog suda zatražio na uvid spis broj P-308/04 u kojem je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. veljače 2008. godine. Općinski sud je spis na uvid dostavio 14. lipnja 2010. godine. Nakon ostvarenog uvida, Ustavni sud je spis vratio 23. lipnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, te uvida u spis mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Tužena je 19. travnja 2004. godine donijela Rješenje broj 01-94/04 o prestanku radnog odnosa apelantu, sukladno članku 122. stavak 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98–u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika), kojim je regulirano da službeniku prestaje radni odnos s navršenih 65 godina života. Dalje, s obzirom da je apelant imao 65 godina života i 20 godina radnog staža, zaključeno je da je ispunio uvjete za starosnu mirovinu u smislu članka 30. stavak 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00 i 32/01), odnosno da su se stekli uvjeti za prestanak radnog odnosa po sili zakona. 9. Apelantov prigovor na ovo rješenje je odbijen kao neutemeljen Rješenjem broj 01-94/04 od 19. travnja 2004. godine. U obrazloženju je istaknuto da, sukladno članku 122. stavak 1. točka 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, te članku 30. stavak 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, apelant ispunjava zakonom propisane uvjete za odlazak u mirovinu (65 godina života i 20 godina radnog staža). U svezi s apelantovim prigovorom da, sukladno članku 123. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, službenik može biti zadržan na radu do godinu dana, istaknuto je kako postoje dva tržišna inspektora i kako ne postoji potreba, u smislu navedene odredbe, za zadržavanjem apelanta na radu. Tužba registrirana pod brojem P-154/04 10. Apelant je tužbom, primljenom kod Općinskog suda 10. svibnja 2004. godine i registriranom pod brojem P-154/04, pokrenuo spor protiv tužene tražeći isplatu označenoga iznosa na ime neisplaćenih plaća, naknadu za regres za godišnji odmor, te naknadu za rad u Povjerenstvu za utvrđivanje minimalno-tehničkih uvjeta poslovanja objekata. 11. Na temelju uvida u spis broj P-154/04, koji je uložen u dostavljeni spis Općinskog suda broj P-308/04, proizlazi kako je apelant 19. listopada 2004. godine dopunio tužbu tražeći da se ova dopuna objedini s tužbom podnesenom, kako je naveo u dopuni, 2. kolovoza 2004. godine (u spisu ne postoji tužba s navedenim nadnevkom), te zatražio da Općinski sud što prije zakaže ročište o njegovoj tužbi. 12. Općinski sud je rješenjem od 25. listopada 2004. godine od apelanta zatražio da u roku od osam dana ispravi i dopuni tužbu, uz napomenu da će se tužba smatrati povučenom ukoliko u ostavljenom roku ne bude vraćena s ispravcima i dopunama. Apelantu je ovo rješenje dostavljeno 4. studenoga 2004. godine. Dalje, iz spisa P-154/04 proizlazi da je rješenjem Općinskog suda od 21. prosinca 2004. godine utvrđeno kako se apelantova tužba registrirana pod ovim brojem ima smatrati povučenom jer je apelant propustio postupiti po rješenju ovog suda od 25. listopada 2004. godine. Apelantu je ovo rješenje uručeno 23. prosinca 2004. godine. Apelant je izjavio priziv koji je u Općinskom sudu primljen 7. siječnja 2005. godine. Kantonalni sud je o apelantovom prizivu odlučio Rješenjem broj Gž-53/05 od 18. ožujka 2005. godine, tako što je apelantov priziv odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Tužba registrirana pod brojem P-308/04 13. Općinski sud je apelantov podnesak označen kao tužba, primljen u sudu 10. studenoga 2004. godine, registrirao pod brojem P-308/04. Apelant je u ovoj tužbi istaknuo identične zahtjeve kao i u tužbi koja je registrirana pod brojem P-154/04. Kao novi zahtjev apelant je istaknuo poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa od 19. travnja 2004. godine. Općinski sud je ovu tužbu dostavio tuženoj na odgovor 22. prosinca 2004. godine. Tužena je odgovor na tužbu dostavila 25. siječnja 2005. godine. Pozivi za pripremno ročište, zakazano za 11. siječanj 2006. godine, apelantu i tuženoj su uručeni 15. prosinca 2005. godine. 14. Na ročištu održanom 11. siječnja 2006. godine, a u povodu prigovora tužene da je apelant tužbu podnio nakon proteka roka od 30 dana, izvršen je uvid u dostavnu knjigu tužene na temelju čega je utvrđeno kako je apelant 29. travnja 2004. godine primio Rješenje broj 01-94/04 od 29. travnja 2004. godine kojim je odbijen njegov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa od 19. travnja 2004. godine. Apelant nije pobijao svoj potpis u dostavnoj knjizi. Sud je donio rješenje o izvršenju uvida u spis broj P-154/04, te naredno ročište zakazao za 7. veljače 2006. godine. Ovo je ročište odloženo na apelantov prijedlog, jer se zbog smrtnog slučaja u obitelji pred sudom nije pojavio njegov punomoćnik. Naredno ročište je zakazano i održano 8. ožujka 2006. godine. Apelant je na ovome ročištu izjavio da je dopunio tužbu registriranu pod brojem P-154/04 onako kako je to sud i tražio, te da je istina kako je propustio navesti i broj predmeta na koji se dopuna odnosi, kako je do ovog došlo jer se radi o neukoj stranci, te zatražio da se ova dva predmeta spoje. Ovaj je prijedlog odbijen jer je postupak u predmetu P-154/04 pravomoćno okončan Rješenjem Kantonalnog suda Gž-53/05 od 18. ožujka 2005. godine. 15. Sud je donio rješenje da se na glavnoj raspravi, zakazanoj za 2. svibanj 2006. godine, izvedu svi dokazi koje su predložili apelant i tužena, te da će se na glavnoj raspravi raspraviti o utemeljenosti i visini tužbenoga zahtjeva. Rješenjem od 28. travnja 2006. godine ročište za glavnu raspravu je otkazano i ponovno zakazano za 29. svibanj 2006. godine. Ročište zakazano za 29. svibanj 2006. godine je otkazano jer nisu pristupili uredno obaviješteni vještak financijske struke, te tužena. Novo ročište je zakazano za 14. rujan 2006. godine. Na ročištu zakazanom i održanom 14. rujna 2006. godine, a nakon provedbe predloženih dokaza te završnih riječi apelanta i tužene, koja je ostala pri prigovoru zastare, Općinski sud je obavijestio stranke kako će presuda biti donesena 13. listopada 2006. godine. Dopisom od 10. listopada 2006. godine, koji je poštom uručen apelantu i tuženoj 7. studenoga 2006. godine, stranke su obaviještene kako će doći do odgode donošenja presude, pa im je Presuda broj P-308/04 od 13. listopada 2006. godine dostavljena poštom, i to apelantu 20. siječnja 2007. godine, a tuženoj 22. siječnja 2007. godine. 16. Presudom Općinskog suda broj P-308/04 od 13. listopada 2006. godine odbačen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio poništenje Rješenja tužene broj 01-94/04 od 19. travnja 2004. godine i nalaganje tuženoj da ga vrati na posao i isplati mu plaću počevši od 29. travnja 2004. godine do pravomoćnosti presude. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu naknada za regres, te obvezivanje tužene na uplatu mirovinskog staža za razdoblje od 3. travnja 1992. godine do 1. siječnja 1994. godine, je odbijen. Najzad, apelantov tužbeni zahtjev je usvojen u dijelu u kojem je tražio da mu tužena na ime rada u Povjerenstvu za utvrđivanje minimalnih tehničkih uvjeta isplati naknadu sa zakonskom zateznom kamatom. 17. Općinski sud je zaključio kako je prigovor tužene da je tužba podnesena nepravodobno utemeljen jer je, sukladno članku 136. stavak 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika regulirano da službenik, ako smatra da mu je rješenjem poslodavca povrijeđeno njegovo pravo, može podnijeti prigovor, odnosno da po odluci po prigovoru može, u roku od 30 dana od njenog prijma, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom. U konkretnom slučaju rješenje rukovoditelja organa uprave je postalo konačno 29. travnja 2004. godine, a tužba je podnesena 10. studenoga 2004. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana. Prema navedenome, apelantov tužbeni zahtjev je u dijelu kojim je tražio poništenje rješenja od 19. travnja 2004. godine i nalaganje poslodavcu da ga vrati na posao, kao i u dijelu kojim je tražio isplatu plaća od 29. travnja 2004. godine do pravomoćnosti presude, odbačen sukladno članku 67. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku, kao nepravodoban. 18. Dalje, glede dijela zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa, Općinski sud je istaknuo kako pravo na naknadu regresa nije zakonom ustanovljeno već ugovorno pravo koje će biti osigurano u slučaju da je poslodavac osigurao sredstva za njegovo realiziranje i ukoliko je regres isplaćen i ostalim uposlenim. U konkretnom slučaju, nije bilo moguće utvrditi, na temelju provedenih dokaza, a ni apelant nije predlagao dokaze u tome pravcu, da je tužena isplaćivala regres ostalim uposlenim, niti je bilo moguće utvrditi visinu odnosno opseg naknade na ime regresa, pa je apelantov zahtjev u ovome dijelu odbijen. 19. Općinski sud je zaključio kako je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu naknade za rad u Povjerenstvu za utvrđivanje minimalnih tehničkih uvjeta utemeljen, jer je utemeljen na Odluci o naplaćivanju pregleda minimalno-tehničkih uvjeta poslovnih objekata, te obvezao tuženu da apelantu isplati u utvrđenom iznosu ovu naknadu, sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od dana podnošenja zahtjeva za njezinu isplatu, tj. 22. studenoga 2002. godine. 20. Glede apelantovoga zahtjeva da mu tužena uplati doprinos za mirovinski staž za razdoblje od 3. travnja 1992. godine do 1. siječnja 1994. godine, Općinski sud je uvažio prigovor tužene da se radi o zastarjelom potraživanju, jer apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa, sukladno članku 106. Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03), nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom da je tužba podnesena 10. studenoga 2004. godine u odnosu na potraživanje nastalo u razdoblju od 3. travnja 1992. godine do 1. siječnja 1994. godine, očevidno je da je podnesena nakon proteka roka od tri odnosno pet godina, pa je tužbeni zahtjev u ovome dijelu odbijen zbog zastare. 21. Apelant je protiv presude Općinskog suda priziv izjavio 7. veljače 2007. godine. Tuženoj je priziv dostavljena na odgovor 7. ožujka 2007. godine, a odgovor je dostavljen 13. ožujka 2007. godine. Kantonalnom sudu je cjelokupan spis dostavljen na odlučivanje o prizivu 16. ožujka 2007. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. travnja 2007. godine odbijen je apelantov priziv i prvostupanjska presuda u cijelosti potvrđena. U obrazloženju je istaknuto kako je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbacio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio poništenje odluke od 19. travnja 2004. godine i povratak apelanta na posao. Glede prizivnih navoda kako nedostaje obrazloženje razloga zbog kojih je odbijen zahtjev za isplatu regresa, Kantonalni sud se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude, te istaknuo da je apelant bio obvezan dokazati kako osnovu tako i visinu svoga tužbenoga zahtjeva, što nije učinio. Najzad, glede navoda iz priziva kojim je apelant odustao od potraživanja uplate mirovinskog staža za razdoblje od 3. travnja 1992. godine do 1. siječnja 1994. godine, istaknuto je da su bez utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari jer je taj dio tužbenog zahtjeva svakako odbijen. Apelantu i tuženoj presuda Kantonalnog suda je uručena 20. odnosno 23. travnja 2007. godine. Kantonalni sud je spis dostavio Općinskom sudu 27. travnja 2007. godine. Apelant je 3. svibnja 2007. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju. Revizija je dostavljena na odgovor tuženoj 16. svibnja 2007. godine. Apelant je reviziju dopunio 17. svibnja 2007. godine. Tužena je odgovor na reviziju dostavila 22. svibnja 2007. godine. Općinski sud je cjelokupni spis dostavio Vrhovnom sudu 11. lipnja 2007. godine. 22. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. veljače 2008. godine apelantovu reviziju odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je istaknuto kako su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odnosno članak 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, jer iz spisa proizlazi da je apelant rješenje kojim je odbijen njegov prigovor primio 29. travnja 2004. godine, a tužbu podnio 10. studenoga 2004. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana reguliranog citiranom zakonskom odredbom. Neutemeljenim su ocijenjeni i prigovori koji se odnose na potraživanje naknade regresa, jer apelant tijekom postupka nije priložio niti jedan dokaz iz kojega bi se utvrdilo postojanje njegovoga prava na ovo potraživanje, a što je pravilno ocijenjeno u pobijanoj odluci. Presuda Vrhovnog suda apelantu je uručena 5. ožujka 2008. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant smatra kako mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povreda navedenih prava, po apelantovom mišljenju se, prije svega, ogleda u pogrešnoj primjeni procesnog prava. U svezi s tim ističe kako je tužbu podnio 11. svibnja 2004. godine, te kako mu je sud vratio na ispravku. Iz tužbe koju je vratio kao ispravku, po apelantovome mišljenju, razvidno proizlazi kako se pobija odluka poslodavca od 19. travnja 2004. godine, koju je pobijao i prije ispravljanja tužbe, ali je ova ispravka zavedena kao novi predmet. Pri tome, u ispravci je propustio navesti broj predmeta na koji se podnosi. Na to je skrenuo pozornost na ročištu, ali ovaj njegov prigovor nije prihvaćen. Apelant smatra kako je postupajući sudac morao primijetiti da se radi o ispravci tužbe i da je tu činjenicu morao uvažiti, odnosno da je njegova tužba bila pravodobna. Po apelantovome mišljenju, ovim mu je onemogućeno ostvarivanje prava garantiranih pravom na pravično suđenje. Dalje, apelant smatra kako je u pobijanim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U svezi s tim ističe kako iz pobijanih presuda nije moguće zaključiti da mu ne pripada pravo na plaću dok se pravomoćno ne riješi njegov status o prestanku rada kod tužene, kao i da je nerazvidno zašto mu ne pripada pravo na uplatu za mirovinski staž za tražene godine, kao i naknada za regres za 2004. godinu. Dalje, apelant ističe da nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka iz kojega proizlazi da je tužena u razdoblju od 1. siječnja 1999. godine do 31. prosinca 2000. godine uplaćivala na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje iznose manje od onih na koje je bila obvezna, te da je u 2004. godini trebala uplaćivati mjesečno iznos od 599,00 KM, te plaću za razdoblje od 1. svibnja 2004. godine do 1. svibnja 2005. godine. Apelant ističe da su Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji općinskih službi za upravu Općine Posušje bila predviđena dva tržišna inspektora, na temelju čega zaključuje da je kod tužene trebao raditi još jednu godinu, tj. od 1. svibnja 2004. godine do 1. svibnja 2005. godine. Zaključak sudova da je nastupila apsolutna zastara za neizvršene uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje prema apelantovome mišljenju je pogrešan, jer je s činjenicom da mu je na ime mirovinskog osiguranja uplaćen manji iznos upoznat tek nakon odluke o prestanku rada kod tužene. Najzad, apelant ističe kako je sudski postupak trajao predugo, odnosno kako je zbog duljine postupka od četiri godine trpio duševne bolove, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu sukladno zauzetom stavu Ustavnog suda. b) Odgovor na apelaciju 24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo kako apelantovi navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije nisu utemeljeni. 25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo kako je po njegovoj ocjeni Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. Po ocijeni ovog suda tužba je odbačena u dijelu kojim je apelant tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, jer je u postupku utvrđeno da je apelant ovo rješenje primio 29. travnja 2004. godine a tužbu podnio 10. studenoga 2004. godine, dakle nakon proteka roka za ostvarivanje sudske zaštite. Glede apelantovih navoda o potraživanju naknade za regres istaknuto je da apelant nije predočio niti jedan dokaz o postojanju prava na ovo potraživanje, pa je zbog toga tužbeni zahtjev u ovome dijelu odbijen. Najzad, glede navoda iz apelacije o uplati doprinosa, istaknuto je da je ovaj zahtjev podnesen nakon proteka roka iz članka 106. Zakona o radu, odnosno da je nastupila apsolutna zastara potraživanja. 26. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo kako smatra da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom na koje apelant ukazuje u apelaciji. V. Relevantni propisi 27.Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Članak 7. Na prava, obveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Članak 122. Službeniku prestaje radni odnos po sili zakona: 3) kad navrši 65 godina života na dan dostave pravomoćnog rješenja o prestanku radnog odnosa zbog navršenih 65 godina života; Članak 123. Kad službenik navrši 65 godina života može se, uz pismeni pristanak službenika, radi dovršenja neophodnih poslova ili iz drugih opravdanih razloga, donijeti rješenje o zadržavanju službenika na radu za određeno vrijeme koje se utvrđuje posebnim rješenjem, ali najdulje do godinu dana. Članak 136. Ako službenik smatra da je rješenjem rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo tome rukovoditelju podnijeti prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijma rješenja. Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješenja. Rješenje rukovoditelja organa uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno. Rukovoditelj organa uprave i službe za upravu obvezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana od dana podnesenog prigovora. Članak 137. Protiv rješenja rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijma rješenja donesenog po prigovoru. 28.Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 29/08 i 32/02) u relevantnom dijelu glasi: Članak 30. Osiguranik stiče pravo na starosnu mirovinu kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina mirovinskog staža. 29.Zakon o radu("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. 30.Zakon o parničnom postupku("Službene novine FBiH" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 336. (1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti dulji od osam dana. (3) Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbacit će se. VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. veljače 2008. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 5. ožujka 2008. godine a apelacija je podnesena 31. ožujka 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant pobija navedene presude tvrdeći kako su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Razuman rok Relevantna načela 38. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 39. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 40. Konačno, Europski sud je ukazao kako je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). Razdoblje koje se uzima u obzir 41. Apelant je sudski postupak za zaštitu svojih prava pokrenuo podnošenjem tužbe 10. svibnja 2004. godine. S obzirom da je propustio u roku od osam dana dopuniti tužbu sukladno Rješenju Općinskog suda od 25. listopada 2004. godine, Općinski sud je rješenjem od 22. prosinca 2004. godine konstatirao kako se tužba ima smatrati povučenom. Ovo rješenje je, po apelantovome prizivu, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 18. ožujka 2005. godine, čime je ovaj postupak pravomoćno okončan. 42. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu 11. studenoga 2004. godine s proširenim tužbenim zahtjevom u odnosu na tužbu koju je podnio 10. svibnja 2004. godine. O ovoj je tužbi konačno odlučeno presudom Vrhovnog suda od 14. veljače 2008. godine. 43. S obzirom na činjenicu da je u postupku po tužbi od 11. studenoga 2004. godine odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu u svezi s pravima iz radnoga odnosa, te da apelant pobija presude donesene u ovom postupku, za početak relevantnog razdoblja Ustavni sud će uzeti nadnevak podnošenja ove tužbe. Prema navedenome, relevantno razdoblje u konkretnom slučaju obuhvaća trajanje postupka od tri godine i tri mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka 44. U konkretnom slučaju apelant je podnošenjem tužbe Općinskom sudu pokrenuo postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa. Na temelju podastrtog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je predmetni slučaj složen kako glede činjeničnih tako i glede pravnih pitanja. 45. Ustavni sud primjećuje da je o apelantovoj tužbi, zaprimljenoj 11. studenoga 2004. godine, Općinski sud prvo ročište zakazao 11. siječnja 2006. godine. Nakon četiri ročišta, zakazana i održana u razumnim vremenskim razdobljima, Općinski sud je zaključio glavnu raspravu i najavio da će presuda biti donesena 13. listopada 2006. godine. Iz razloga koji nisu posebice navedeni stranke su obaviještene da će doći do odgode donošenja presude, odnosno presuda je apelantu uručena poštom 20. siječnja 2007. godine. Općinski sud u odgovoru nije posebice obrazlagao razloge koji su uticali na činjenicu da je prvo ročište o tužbi primljenoj 11. studenoga 2004. godine zakazano tek 11. siječnja 2006. godine. Međutim, s obzirom da je o apelantovome prizivu na rješenje, kojim se njegova tužba podnesena 10. svibnja 2004. godine imala smatrati povučenom, pravomoćno odlučeno 18. ožujka 2005. godine, proizlazi da je ova činjenica uticala na odlaganje postupanja po apelantovoj tužbi od 11. studenoga 2004. godine. S obzirom na navedeno, proizlazi da je postojao zastoj u radu Općinskog suda u razdoblju od devet mjeseci. Dalje, iz podastrtog Ustavnom sudu proizlazi da je o apelantovome prizivu na presudu Općinskog suda odlučeno za manje od dva mjeseca, odnosno da je Vrhovni sud o reviziji izjavljenoj na presudu Kantonalnog suda odlučio nakon sedam mjeseci. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ili propustima u ovom postupku nije uticao na njegovu duljinu. 46. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je po zakonu označen kao žuran, odnosno koji zahtijeva osobitu marljivost u ponašanju domaćih vlasti sukladno već navedenim načelima u ovoj odluci. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije ponudio bilo kakvo opravdanje, niti je Ustavni sud na temelju svega podastrtog mogao utvrditi postojanje bilo koje objektivne okolnosti koja bi opravdala njegovu potpunu neaktivnost u razdoblju od devet mjeseci. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je o apelantovome tužbenom zahtjevu odlučivano pred tri sudske instance, te da je postupak pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda nakon tri godine i tri mjeseca od podnošenja tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da zastoj u radu Općinskog suda od devet mjeseci jeste uticao na duljinu postupka, ali da se u ukupnom trajanju postupka ne može smatrati takvim da bi doveo u pitanje apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. 47. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud smatra kako ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. b) Ostali navodi u svezi s pravom na pravično suđenje 48. Apelant smatra kako mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. 49. U svezi s navodima iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud prije svega podsjeća kako prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 50. Glede navoda iz apelacije kako je tužba kojom je traženo poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa podnesena pravodobno, te kako se iz pobijanih presuda ne vidi da mu ne pripada pravo na plaću dok se pravomoćno ne riješi njegov status o prestanku rada kod tužene, kao i da je nerazvidno da mu ne pripada pravo izvršenja uplate za mirovinski staž za tražene godine, kao i naknada za regres za 2004. godinu, Ustavni sud primjećuje kako su ovi navodi bili raspravljani i pred redovitim sudovima koji su u odnosu na njih dali razvidna obrazloženja, utvrdivši relevantne činjenice na temelju podastrtih dokaza, te sukladno tome i primijenili odredbe relevantnih zakonskih propisa. Ustavni sud, na temelju svega podastrtog, nije mogao zaključiti kako su ponuđena obrazloženja proizvoljna ili kako dovode u pitanje bilo koji segment prava na pravično suđenje. 51. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje kako su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, neutemeljeni. Ostali navodi 52. Najzad, apelant smatra kako mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da kršenje ovog prava apelant temelji na identičnim navodima kao i glede kršenja prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud u prethodnom dijelu obrazložio da do njega nije došlo, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, s obzirom da te navode apelant nije potkrijepio dokazima koji bi bili relevantni Ustavnom sudu prilikom odlučivanja je li došlo do povrede navedenog prava. 53. Najzad, glede dopune apelacije podnesene 18. ožujka 2009. godine Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojemu apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1426/05od 9. studenoga 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju apelant je u dopuni apelacije dostavio uvjerenje Službe za opću upravu i društvene djelatnosti tužene o broju tržišnih inspektora predviđenih Pravilnikom o unutarnjem ustroju općinskih službi tužene, a kao dokaz da je načelnik tužene nezakonito postupio kada mu nije dozvolio da na radnom mjestu ostane još jednu godinu. S obzirom da se dopuna ne odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka roka iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud se neće upustiti u njezino razmatranje. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nije narušen standard za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je parnični postupku u kojemu se odlučivalo o apelantovim pravima iz radnog odnosa pred tri sudske instance, pravomoćno okončan donošenjem odluke nakon tri godine i tri mjeseca. 55. Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovoga prava, kada su redoviti sudovi dali razvidne i obrazložene razloge na temelju kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega podastrtog se ne može zaključiti kako su pri tome postupali proizvoljno i diskriminacijski. 56. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 970/08, rješavajući apelacijuMitra Do- mina, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaMitra Dominaprotiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. aprila 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Širokom Brijegu broj P-308/04 od 13. jula 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mitar Domin (u daqnjem tekstu: apelant) iz Posušja podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. aprila 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-308/04 od 13. jula 2006. godine. 2. Ustavni sud je 10. aprila 2008. godine zatražio od apelanta da dopuni apelaciju, što je on i učinio 16. aprila 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, te Opštine Posušje, opštinskog pravobranioca Posušje (u daqnjem tekstu: tužena) kao učesnika u postupku, zatraženo je 11. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 18. aprila 2008. godine, Kantonalni sud 21. aprila 2008. godine i Opštinski sud 24. aprila 2008. godine. Tužena, kojoj je apelacija na odgovor dostavljena 19. maja 2008. godine, nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 20. juna 2008. godine. 6. Ustavni sud je 28. maja 2010. godine od Opštinskog suda zatražio na uvid spis broj P-308/04 u kom je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine. Opštinski sud je spis na uvid dostavio 14. juna 2010. godine. Nakon ostvarenog uvida, Ustavni sud je spis vratio 23. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, te uvida u spis mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Tužena je 19. aprila 2004. godine donijela Rješenje broj 01-94/04 o prestanku radnog odnosa apelantu, u skladu s članom 122 stav 1 Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98–u daqnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i platama službenika), kojim je regulisano da službeniku prestaje radni odnos s navršenih 65 godina života. Dalje, s obzirom da je apelant imao 65 godina života i 20 godina radnog staža, zakqučeno je da je ispunio uslove za starosnu penziju u smislu člana 30 stav 1 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00 i 32/01), odnosno da su se stekli uslovi za prestanak radnog odnosa po sili zakona. 9. Apelantov prigovor na ovo rješenje odbijen je kao neosnovan Rješenjem broj 01-94/04 od 19. aprila 2004. godine. U obrazloženju je istaknuto da, u skladu s članom 122 stav 1 tačka 3 Zakona o radnim odnosima i platama službenika, te članom 30 stav 1 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju, apelant ispuwava zakonom propisane uslove za odlazak u penziju (65 godina života i 20 godina radnog staža). U vezi s apelantovim prigovorom da, u skladu s članom 123 Zakona o radnim odnosima i platama službenika, službenik može da bude zadržan na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 radu do godinu dana, istaknuto je da postoje dva tržišna inspektora i da ne postoji potreba, u smislu navedene odredbe, da se apelant zadrži na radu. Tužba registrovana pod brojem P-154/04 10. Apelant je tužbom, primljenom kod Opštinskog suda 10. maja 2004. godine i registrovanom pod brojem P-154/04, pokrenuo spor protiv tužene tražeći da mu se isplati označeni iznos na ime neisplaćenih plata, naknada za regres za godišwi odmor, te naknada za rad u Komisiji za utvrđivanje minimalno-tehničkih uslova poslovawa objekata. 11. Na osnovu uvida u spis broj P-154/04, koji je uložen u dostavljeni spis Opštinskog suda broj P-308/04, proizilazi da je apelant 19. oktobra 2004. godine dopunio tužbu tražeći da se ova dopuna objedini s tužbom podnesenom, kako je naveo u dopuni, 2. avgusta 2004. godine (u spisu ne postoji tužba s navedenim datumom), te zatražio da Opštinski sud što prije zakaže ročište o njegovoj tužbi. 12. Opštinski sud je rješenjem od 25. oktobra 2004. godine od apelanta zatražio da u roku od osam dana ispravi i dopuni tužbu, uz napomenu da će se tužba smatrati povučenom ukoliko u ostavljenom roku ne bude vraćena s ispravkama i dopunama. Apelantu je ovo rješenje dostavljeno 4. novembra 2004. godine. Dalje, iz spisa P-154/04 proizilazi da je rješenjem Opštinskog suda od 21. decembra 2004. godine utvrđeno da apelantova tužba registrovana pod ovim brojem ima da se smatra povučenom jer je apelant propustio da postupi po rješenju ovog suda od 25. oktobra 2004. godine. Apelantu je ovo rješenje uručeno 23. decembra 2004. godine. Apelant je izjavio žalbu koja je u Opštinskom sudu primljena 7. januara 2005. godine. Kantonalni sud je o apelantovoj žalbi odlučio Rješenjem broj Gž-53/05 od 18. marta 2005. godine, tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Tužba registrovana pod brojem P-308/04 13. Opštinski sud je apelantov podnesak označen kao tužba, primljen u sudu 10. novembra 2004. godine, registrovao pod brojem P-308/04. Apelant je u ovoj tužbi istakao identične zahtjeve kao i u tužbi koja je registrovana pod brojem P-154/04. Kao novi zahtjev apelant je istakao poništenje rješewa tužene o prestanku radnog odnosa od 19. aprila 2004. godine. Opštinski sud je ovu tužbu dostavio tuženoj na odgovor 22. decembra 2004. godine. Tužena je odgovor na tužbu dostavila 25. januara 2005. godine. Pozivi za pripremno ročište, zakazano za 11. januar 2006. godine, apelantu i tuženoj uručeni su 15. decembra 2005. godine. 14. Na ročištu koje je održano 11. januara 2006. godine, a u povodu prigovora tužene da je apelant tužbu podnio nakon protoka roka od 30 dana, izvršen je uvid u dostavnu kwigu tužene na osnovu čega je utvrđeno da je apelant 29. aprila 2004. godine primio Rješenje broj 01-94/04 od 29. aprila 2004. godine kojim je odbijen njegov prigovorna rješenje o prestanku radnog odnosa od 19. aprila 2004. godine. Apelant nije osporavao svoj potpis u dostavnoj kwizi. Sud je donio rješenje da se izvrši uvid u spis broj P-154/04, te naredno ročište zakazao za 7. februar 2006. godine. Ovo ročište je odloženo na apelantov prijedlog, jer se zbog smrtnog slučaja u porodici pred sudom nije pojavio njegov punomoćnik. Naredno ročište zakazano je i održano 8. marta 2006. godine. Apelant je na ovom ročištu izjavio da je dopunio tužbu registrovanu pod brojem P-154/04 onako kako je to sud i tražio, te da je istina da je propustio da navede i broj predmeta na koji se dopuna odnosi, da je do ovog došlo jer se radi o neukoj stranci, te zatražio da se ova dva predmeta spoje. Ovaj prijedlog je odbijen jer je postupak u predmetu P-154/04 pravosnažno okončan Rješenjem Kantonalnog suda Gž-53/05 od 18. marta 2005. godine. 15. Sud je donio rješenje da se na glavnoj raspravi, zakazanoj za 2. maj 2006. godine, izvedu svi dokazi koje su predložili apelant i tužena, te da će se na glavnoj raspravi raspraviti o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva. Rješenjem od 28. aprila 2006. godine ročište za glavnu raspravu je otkazano i ponovno zakazano za 29. maj 2006. godine. Ročište zakazano za 29. maj 2006. godine je otkazano jer nisu pristupili uredno obaviješteni vještak finansijske struke, te tužena. Novo ročište zakazano je za 14. septembar 2006. godine. Na ročištu zakazanom i održanom 14. septembra 2006. godine, a nakon provođewa predloženih dokaza te završnih riječi apelanta i tužene, koja je ostala pri prigovoru zastare, Opštinski sud je obavijestio stranke da će presuda biti donesena 13. oktobra 2006. godine. Dopisom od 10. oktobra 2006. godine, koji je poštom uručen apelantu i tuženoj 7. novembra 2006. godine, stranke su obaviještene da će doći do odgađawa donošewa presude, pa im je Presuda broj P-308/04 od 13. oktobra 2006. godine dostavljena poštom, i to apelantu 20. januara 2007. godine, a tuženoj 22. januara 2007. godine. 16. Presudom Opštinskog suda broj P-308/04 od 13. oktobra 2006. godine odbačen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi Rješenje tužene broj 01-94/04 od 19. aprila 2004. godine i da se tuženoj naloži da ga vrati na posao i isplati mu platu počev od 29. aprila 2004. godine do pravosnažnosti presude. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu se isplati naknada za regres, te da se tužena obaveže da uplati penzioni staž za period od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, je odbijen. Najzad, apelantov tužbeni zahtjev je usvojen u dijelu u kom je tražio da mu tužena na ime rada u Komisiji za utvrđivanje minimalnih tehničkih uslova isplati naknadu sa zakonskom zateznom kamatom. 17. Opštinski sud je zakqučio da je prigovor tužene da je tužba podnesena nepravovremeno osnovan jer je, u skladu s članom 136 stav 1 Zakona o radnim odnosima i platama službenika regulisano da službenik, ako smatra da mu je rješenjem poslodavca povrijeđeno njegovo pravo, može da podnese prigovor, odnosno da poodluci po prigovoru može, u roku od 30 dana od njenog prijema, da pokrene postupak pred nadležnim sudom. U konkretnom slučaju rješenje rukovodioca organa uprave je postalo konačno 29. aprila 2004. godine, a tužba je podnesena 10. novembra 2004. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana. Shodno navedenom, apelantov tužbeni zahtjev je u dijelu kojim je tražio da se poništi rješenje od 19. aprila 2004. godine i da se poslodavcu naloži da ga vrati na posao, kao i u dijelu kojim je tražio da mu se isplati plata od 29. aprila 2004. godine do pravosnažnosti presude, odbačen u skladu s članom 67 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku, kao neblagovremen. 18. Dalje, u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa, Opštinski sud je istakao da pravo na naknadu regresa nije zakonom ustanovljeno već ugovorno pravo koje će biti obezbijeđeno u slučaju da je poslodavac obezbijedio sredstva za njegovu realizaciju i ukoliko je regres isplaćen i ostalim uposlenim. U konkretnom slučaju, nije bilo moguće da se utvrdi, na osnovu dokaza koji su provedeni, a ni apelant nije predlagao dokaze u tom pravcu, da je tužena isplaćivala regres ostalim uposlenim, niti je bilo moguće da se utvrdi visina odnosno obim naknade na ime regresa, pa je apelantov zahtjev u ovom dijelu odbijen. 19. Opštinski sud je zakqučio da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu naknade za rad u Komisiji za utvrđivanje minimalnih tehničkih uslova osnovan, jer je utemeljen na Odluci o naplaćivanju pregleda minimalno-tehničkih uslova poslovnih objekata, te obavezao tuženu da apelantu isplati u utvrđenom iznosu ovu naknadu, sa zakonskim zateznim kamatama, počev od dana podnošewa zahtjeva za njenu isplatu, tj. 22. novembra 2002. godine. 20. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu tužena uplati doprinos za penzioni staž za period od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, Opštinski sud je uvažio prigovor tužene da se radi o zastarjelom potraživanju, jer apsolutna zastara potraživawa iz radnog odnosa, u skladu s članom 106 Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03), nastupa za tri godine od dana nastanka potraživawa. S obzirom da je tužba podnesena 10. novembra 2004. godine u odnosu na potraživanje nastalo u periodu od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, očigledno je da je podnesena nakon protoka roka od tri odnosno pet godina, pa je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen zbog zastare. 21. Apelant je protiv presude Opštinskog suda žalbu izjavio 7. februara 2007. godine. Tuženoj je žalba dostavljena na odgovor 7. marta 2007. godine, a odgovor je dostavljen 13. marta 2007. godine. Kantonalnom sudu je cjelokupan spis dostavljen na odlučivanje o žalbi 16. marta 2007. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. aprila 2007. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi odluka od 19. aprila 2004. godine i apelant vrati na posao. U pogledu žalbenih navodada nedostaje obrazloženje razloga zbog kojih je odbijenzahtjev za isplatu regresa, Kantonalni sud se pozvao na razloge iz prvostepene presude, te istakao da je apelant bio obavezan da dokaže kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, što nije učinio. Najzad, u pogledu navoda iz žalbe kojim je apelant odustao od potraživawa uplate penzionog staža za period od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, istaknuto je da su bez uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari jer je taj dio tužbenog zahtjeva svakako odbijen. Apelantu i tuženoj presuda Kantonalnog suda je uručena 20. odnosno 23. aprila 2007. godine. Kantonalni sud je spis dostavio Opštinskom sudu 27. aprila 2007. godine. Apelant je 3. maja 2007. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju. Revizija je dostavljena na odgovor tuženoj 16. maja 2007. godine. Apelant je reviziju dopunio 17. maja 2007. godine. Tužena je odgovor na reviziju dostavila 22. maja 2007. godine. Opštinski sud je cjelokupni spis dostavio Vrhovnom sudu 11. juna 2007. godine. 22. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odnosno član 137 Zakona o radnim odnosima i platama službenika, jer iz spisa proizilazi da je apelant rješenje kojim je odbijen njegov prigovor primio 29. aprila 2004. godine, a tužbu podnio 10. novembra 2004. godine, dakle nakon protoka roka od 30 dana regulisanog citiranom zakonskom odredbom. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori koji se odnose na potraživanje naknade regresa, jer apelant u toku postupka nije priložio niti jedan dokaz iz kog bi se utvrdilo da li postoji njegovo prava na ovo potraživanje, a što je pravilno ocijenjeno u osporavanoj odluci. Presuda Vrhovnog suda apelantu je uručena 5. marta 2008. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, po apelantovom mišljenju se, prije svega, ogleda u pogrešnoj primjeni procesnog prava. U vezi s tim ističe da je tužbu podnio 11. maja 2004. godine, te da mu je sud vratio na ispravku. Iz tužbe koju je vratio kao ispravku, po apelantovom mišljenju, jasno proizilazi da se osporava odluka poslodavca od 19. aprila 2004. godine, koju je osporavao i prije ispravljanja tužbe, ali je ova ispravka zavedena kao novi predmet. Pri tome, u ispravci je propustio da navede broj predmeta na koji se podnosi. Na to je skrenuo pažnju na ročištu, ali ovaj njegov prigovor nije prihvaćen. Apelant smatra da je postupajući sudija morao da primijeti da se radi o ispravci tužbe i da je tu činjenicu morao da uvaži, odnosno da je njegova tužba bila blagovremena. Po apelantovom mišljenju, ovim mu je onemogućeno da ostvaruje svoja prava garantovana pravom na pravično suđenje. Dalje, apelant smatra da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim ističe da iz osporenih presuda ne može da se zakquči da mu ne pripada pravo na platu dok se pravosnažno ne riješi njegov status o prestanku rada kod tužene, kao i da je nejasno što mu ne pripada pravo na uplatu za penzioni staž za tražene godine, kao i naknada za regres za 2004. godinu. Dalje, apelant ističe da nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka iz kog proizilazi da je tužena u periodu od 1. januara 1999. godine do 31. decembra 2000. godine uplaćivala na ime doprinosa za penziono osiguranje iznose manje od onihna koje je bila obavezna, te da je u 2004. godini trebalo da uplaćuje mjesečno iznos od 599,00 KM, te platu za period od 1. maja 2004. godine do 1. maja 2005. godine. Apelant ističe da su Pravilnikom o unutrašwoj organizaciji opštinskih službi za upravu Opštine Posušje bila predviđena dva tržišna inspektora, na osnovu čega zakqučuje da je trebalo da kod tužene radi još jednu godinu, tj. od 1. maja 2004. godine do 1. maja 2005. godine. Zakqučak sudova da je nastupila apsolutna zastara za neizvršene uplate doprinosa za penziono osiguranje prema apelantovom mišljenju je pogrešan, jer je sa činjenicom da mu je na ime penzionog osigurawa uplaćen mawi iznosupoznat tek nakon odluke o prestanku rada kod tužene. Najzad, apelant ističe da je sudski postupak trajao predugo, odnosno da je zbog dužine postupka od četiri godine trpio duševne bolove, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu u skladu sa zauzetim stavom Ustavnog suda. b) Odgovor na apelaciju 24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantovi navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije nisu osnovani. 25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je po njegovoj ocjeni Opštinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. Po ocijeni ovog suda tužba je odbačena u dijelu kojim je apelant tražio poništenje rješewa o prestanku radnog odnosa, jer je u postupku utvrđeno da je apelant ovo rješenje primio 29. aprila 2004. godine a tužbu podnio 10. novembra 2004. godine, dakle nakon protoka roka za ostvarivanje sudske zaštite. U pogledu apelantovih navoda o potraživanju naknade za regres istaknuto je da apelant nije predočio niti jedan dokaz da postoji pravo na ovo potraživanje, pa je zbog toga tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. Najzad, u pogledu navoda iz apelacije o uplati doprinosa, istaknuto je da je ovaj zahtjev podnesen nakon protoka roka iz člana 106 Zakona o radu, odnosno da je nastupila apsolutna zastara potraživawa. 26. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava i sloboda garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koje apelant ukazuje u apelaciji. V. Relevantni propisi 27.Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 7 Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 122 Službeniku prestaje radni odnos po sili zakona: 3) kad navrši 65 godina života na dan dostave pravosnažnog rješewa o prestanku radnog odnosa zbog navršenih 65 godina života; Član 123 Kad službenik navrši 65 godina života može se, uz pismeni pristanak službenika, radi dovršewa neophodnih poslova ili iz drugih opravdanihrazloga, donijeti rješenje o zadržavanju službenika na raduza određeno vrijeme koje se utvrđuje posebnim rješenjem, ali najduže do godinu dana. Član 136 Ako službenik smatra da je rješenjem rukovodioca organa uprave odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovodiocu podnese prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijema rješewa. Prigovor odlaže izvršenje rješewa, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješewa. Rješenje rukovodioca organa uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno. Rukovodilac organa uprave i službe za upravu obavezan je da donese rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana od dana podnesenog prigovora. Član 137 Protiv rješewa rukovodioca organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješewa donesenog po prigovoru. 28.Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 29/08 i 32/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 30 Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzionog staža. 29.Zakonoradu("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 106 Apsolutna zastara potraživawa iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživawa, ako zakonom nije drugačije određeno. 30.Zakon o parničnom postupku("Službene novine FBiH" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 336 (1) Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi po njemu moglo da se postupi, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može da bude duži od osam dana. (3) Smatraće se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako budevraćen bez ispravke odnosno dopune, odbaciće se. VI. Dopustivost 31. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2008. godine a apelacija je podnesena 31. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 36. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Razuman rok Relevantni principi 38. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 39. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 40. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir 41. Apelant je sudski postupak za zaštitu svojih prava pokrenuo podnošenjem tužbe 10. maja 2004. godine. S obzirom da je propustio da u roku od osam dana dopuni tužbu u skladu s Rješenjem Opštinskog suda od 25. oktobra 2004. godine, Opštinski sud je rješenjem od 22. decembra 2004. godine konstatovao da tužba ima da se smatra povučenom. Ovo rješenje je, po apelantovoj žalbi, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 18. marta 2005. godine, čime je ovaj postupak pravosnažno okončan. 42. Apelant je Opštinskom sudu podnio tužbu 11. novembra 2004. godine s proširenim tužbenim zahtjevom u odnosu na tužbu koju je podnio 10. maja 2004. godine. O ovoj tužbi konačno je odlučeno presudom Vrhovnog suda od 14. februara 2008. godine. 43. S obzirom na činjenicu da je u postupku po tužbi od 11. novembra 2004. godine odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu u vezi s pravima iz radnog odnosa, te da apelant osporava presude donesene u ovom postupku, za početak relevantnog perioda Ustavni sud će uzeti datum podnošewa ove tužbe. Shodno navedenom, relevantni period u konkretnom slučaju obuhvata trajanje postupka od tri godine i tri mjeseca. Analiza razumnosti trajawa postupka 44. U konkretnom slučaju apelant je podnošenjem tužbe Opštinskom sudu pokrenuo postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa. Na osnovu predočenog Ustavnom sudu, ne može da se zakquči da je predmetni slučaj složen kako u pogledu činjeničnih tako i pogledu pravnih pitawa. 45. Ustavni sud primjećuje da je o apelantovoj tužbi, zaprimljenoj 11. novembra 2004. godine, Opštinski sud prvo ročište zakazao 11. januara 2006. godine. Nakon četiri ročišta, zakazana i održana u razumnim vremenskim periodima, Opštinski sud je zakqučio glavnu raspravu i najavio da će presuda biti donesena 13. oktobra 2006. godine. Iz razloga koji nisu posebno navedeni stranke su obaviještene da će doći do odgađawa donošewa presude, odnosno presuda je apelantu uručena poštom 20. januara 2007. godine. Opštinski sud u odgovoru nije posebno obrazlagao razloge koji su uticali na činjenicu da je prvo ročište o tužbi primljenoj 11. novembra 2004. godine zakazano tek 11. januara 2006. godine. Međutim, s obzirom da je o apelantovoj žalbi na rješenje, kojim se njegova tužba podnesena 10. maja 2004. godine imala smatrati povučenom, pravosnažno odlučeno 18. marta 2005. godine, proizilazi da je ova činjenica uticala na odlaganje postupawa po apelantovoj tužbi od 11. novembra 2004. godine. S obzirom na navedeno, proizilazi da je postojao zastoj u radu Opštinskog suda u periodu od devet mjeseci. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je o apelantovoj žalbi na presudu Opštinskog suda odlučeno za manje od dva mjeseca, odnosno da je Vrhovni sud o reviziji izjavljenoj na presudu Kantonalnog suda odlučionakon sedam mjeseci. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ili propustima u ovom postupku nije uticao na njegovu dužinu. 46. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je po zakonu označen kao hitan, odnosno koji zahtijeva naročitu marqivost u ponašanju domaćih vlasti u skladu s već navedenim principima u ovoj odluci. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da Opštinski sud nije ponudio bilo kakvo opravdanje, niti je Ustavni sud na osnovu svega predočenog mogao da utvrdi da postoji bilo koja objektivna okolnost koja bi opravdala njegovu potpunu neaktivnost u periodu od devet mjeseci. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivano pred tri sudske instance, te da je postupak pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda nakon tri godine i tri mjeseca od podnošewa tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da zastoj u radu Opštinskog suda od devet mjeseci jeste uticao na dužinu postupka, ali da u ukupnom trajanju postupka ne može da se smatra takvim da bi doveo u pitanje apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. 47. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. b) Ostali navodi u vezi s pravom na pravično suđenje 48. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. 49. U vezi s navodima iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud prije svega podsjeća da shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. 50. U pogledu navoda iz apelacije da je tužba kojom je traženo poništenje rješewa o prestanku radnog odnosa podnesena blagovremeno, te da se iz osporenih presuda ne vidi da mu ne pripada pravo na platu dok se pravosnažno ne riješi njegov status o prestanku rada kod tužene, kao i da je nejasno da mu ne pripada pravo da se izvrši uplata za penzioni staž za tražene godine, kao i naknada za regres za 2004. godinu, Ustavni sud primjećuje da su ovi navodi bili raspravljani i pred redovnim sudovima koji su u odnosu na wih dali jasna obrazložewa, utvrdivši relevantne činjenice na osnovu predočenih dokaza, te u skladu s tim i primijenili odredbe relevantnih zakonskih propisa. Ustavni sud, na osnovu svega predočenog, nije mogao da zakquči da su ponuđena obrazložewa proizvoqna ili da dovode u pitanje bilo koji segment prava na pravično suđenje. 51. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, neosnovani. Ostali navodi 52. Najzad, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da kršenje ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu kršewa prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud u prethodnom dijelu obrazložio da do njega nije došlo, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o povredi prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da te navode apelant nije potkrijepio dokazima koji bi bili relevantni Ustavnom sudu prilikom odlučivawa da li je došlo do povrede navedenog prava. 53. Najzad, u pogledu dopune apelacije podnesene 18. marta 2009. godine Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kom apelanti dopunu apelacije moraju da dostave u roku iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon protoka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1426/05od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju apelant je u dopuni apelacije dostavio uvjerenje Službe za opštu upravu i društvene djelatnosti tužene o broju tržišnih inspektora predviđenih Pravilnikom o unutrašwoj organizaciji opštinskih službi tužene, a kao dokaz da je načelnik tužene nezakonito postupio kada mu nije dozvolio da na radnom mjestu ostane još jednu godinu. S obzirom da se dopuna ne odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon protoka roka iz član 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud se neće upustiti u njeno razmatranje. VIII. Zakqučak 54. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije narušen standard za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je parnični postupku u kom se odlučivalo o apelantovim pravima iz radnog odnosa pred tri sudske instance, pravosnažno okončan donošenjem odluke nakon tri godine i tri mjeseca. 55. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava, kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na osnovu kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog ne može da se zakquči da su pri tom postupali proizvoqno i diskriminatorski. 56. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 970/08, rješavajući apelacijuMitra Domina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaMitra Dominaprotiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-308/04 od 13. jula 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mitar Domin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-308/04 od 13. jula 2006. godine. 2. Ustavni sud je 10. aprila 2008. godine zatražio od apelanta da dopuni apelaciju, što je on i učinio 16. aprila 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Općine Posušje, općinskog pravobranioca Posušje (u daljnjem tekstu: tužena) kao učesnika u postupku, zatraženo je 11. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju su dostavili Vrhovni sud 18. aprila 2008. godine, Kantonalni sud 21. aprila 2008. godine i Općinski sud 24. aprila 2008. godine. Tužena, kojoj je apelacija na odgovor dostavljena 19. maja 2008. godine, nije dostavila odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 20. juna 2008. godine. 6. Ustavni sud je 28. maja 2010. godine od Općinskog suda zatražio na uvid spis broj P-308/04 u kojem je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine. Općinski sud je spis na uvid dostavio 14. juna 2010. godine. Nakon ostvarenog uvida, Ustavni sud je spis vratio 23. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te uvida u spis mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Tužena je 19. aprila 2004. godine donijela Rješenje broj 01-94/04 o prestanku radnog odnosa apelantu, u skladu s članom 122. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98–u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika), kojim je regulirano da službeniku prestaje radni odnos s navršenih 65 godina života. Dalje, s obzirom da je apelant imao 65 godina života i 20 godina radnog staža, zaključeno je da je ispunio uvjete za starosnu penziju u smislu člana 30. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00 i 32/01), odnosno da su se stekli uvjeti za prestanak radnog odnosa po sili zakona. 9. Apelantov prigovor na ovo rješenje odbijen je kao neosnovan Rješenjem broj 01-94/04 od 19. aprila 2004. godine. U obrazloženju je istaknuto da, u skladu s članom 122. stav 1. tačka 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, te članom 30. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, apelant ispunjava zakonom propisane uvjete za odlazak u penziju (65 godina života i 20 godina radnog staža). U vezi s apelantovim prigovorom da, u skladu s članom 123. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, službenik može biti zadržan na radu do godinu dana, istaknuto je da postoje dva tržišna inspektora i da ne postoji potreba, u smislu navedene odredbe, za zadržavanjem apelanta na radu. Tužba registrirana pod brojem P-154/04 10. Apelant je tužbom, primljenom kod Općinskog suda 10. maja 2004. godine i registriranom pod brojem P-154/04, pokrenuo spor protiv tužene tražeći da mu se isplati označeni iznos na ime neisplaćenih plaća, naknada za regres za godišnji odmor, te naknada za rad u Komisiji za utvrđivanje minimalno-tehničkih uvjeta poslovanja objekata. 11. Na osnovu uvida u spis broj P-154/04, koji je uložen u dostavljeni spis Općinskog suda broj P-308/04, proizlazi da je apelant 19. oktobra 2004. godine dopunio tužbu tražeći da se ova dopuna objedini s tužbom podnesenom, kako je naveo u dopuni, 2. augusta 2004. godine (u spisu ne postoji tužba s navedenim datumom), te zatražio da Općinski sud što prije zakaže ročište o njegovoj tužbi. 12. Općinski sud je rješenjem od 25. oktobra 2004. godine od apelanta zatražio da u roku od osam dana ispravi i dopuni tužbu, uz napomenu da će se tužba smatrati povučenom ukoliko u ostavljenom roku ne bude vraćena s ispravkama i dopunama. Apelantu je ovo rješenje dostavljeno 4. novembra 2004. godine. Dalje, iz spisa P-154/04 proizlazi da je rješenjem Općinskog suda od 21. decembra 2004. godine utvrđeno da se apelantova tužba registrirana pod ovim brojem ima smatrati povučenom jer je apelant propustio postupiti po rješenju ovog suda od 25. oktobra 2004. godine. Apelantu je ovo rješenje uručeno 23. decembra 2004. godine. Apelant je izjavio žalbu koja je u Općinskom sudu primljena 7. januara 2005. godine. Kantonalni sud je o apelantovoj žalbi odlučio Rješenjem broj Gž-53/05 od 18. marta 2005. godine, tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Tužba registrirana pod brojem P-308/04 13. Općinski sud je apelantov podnesak označen kao tužba, primljen u sudu 10. novembra 2004. godine, registrirao pod brojem P-308/04. Apelant je u ovoj tužbi istakao identične zahtjeve kao i u tužbi koja je registrirana pod brojem P-154/04. Kao novi zahtjev apelant je istakao poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa od 19. aprila 2004. godine. Općinski sud je ovu tužbu dostavio tuženoj na odgovor 22. decembra 2004. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 41/11 godine. Tužena je odgovor na tužbu dostavila 25. januara 2005. godine. Pozivi za pripremno ročište, zakazano za 11. januar 2006. godine, apelantu i tuženoj uručeni su 15. decembra 2005. godine. 14. Na ročištu održanom 11. januara 2006. godine, a u povodu prigovora tužene da je apelant tužbu podnio nakon proteka roka od 30 dana, izvršen je uvid u dostavnu knjigu tužene na osnovu čega je utvrđeno da je apelant 29. aprila 2004. godine primio Rješenje broj 01-94/04 od 29. aprila 2004. godine kojim je odbijen njegov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa od 19. aprila 2004. godine. Apelant nije osporavao svoj potpis u dostavnoj knjizi. Sud je donio rješenje da se izvrši uvid u spis broj P-154/04, te naredno ročište zakazao za 7. februar 2006. godine. Ovo ročište je odloženo na apelantov prijedlog, jer se zbog smrtnog slučaja u porodici pred sudom nije pojavio njegov punomoćnik. Naredno ročište zakazano je i održano 8. marta 2006. godine. Apelant je na ovom ročištu izjavio da je dopunio tužbu registriranu pod brojem P-154/04 onako kako je to sud i tražio, te da je istina da je propustio navesti i broj predmeta na koji se dopuna odnosi, da je do ovog došlo jer se radi o neukoj stranci, te zatražio da se ova dva predmeta spoje. Ovaj prijedlog je odbijen jer je postupak u predmetu P-154/04 pravosnažno okončan Rješenjem Kantonalnog suda Gž-53/05 od 18. marta 2005. godine. 15. Sud je donio rješenje da se na glavnoj raspravi, zakazanoj za 2. maj 2006. godine, izvedu svi dokazi koje su predložili apelant i tužena, te da će se na glavnoj raspravi raspraviti o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva. Rješenjem od 28. aprila 2006. godine ročište za glavnu raspravu je otkazano i ponovno zakazano za 29. maj 2006. godine. Ročište zakazano za 29. maj 2006. godine je otkazano jer nisu pristupili uredno obaviješteni vještak finansijske struke, te tužena. Novo ročište zakazano je za 14. septembar 2006. godine. Na ročištu zakazanom i održanom 14. septembra 2006. godine, a nakon provođenja predloženih dokaza te završnih riječi apelanta i tužene, koja je ostala pri prigovoru zastare, Općinski sud je obavijestio stranke da će presuda biti donesena 13. oktobra 2006. godine. Dopisom od 10. oktobra 2006. godine, koji je poštom uručen apelantu i tuženoj 7. novembra 2006. godine, stranke su obaviještene da će doći do odgađanja donošenja presude, pa im je Presuda broj P-308/04 od 13. oktobra 2006. godine dostavljena poštom, i to apelantu 20. januara 2007. godine, a tuženoj 22. januara 2007. godine. 16. Presudom Općinskog suda broj P-308/04 od 13. oktobra 2006. godine odbačen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi Rješenje tužene broj 01-94/04 od 19. aprila 2004. godine i da se tuženoj naloži da ga vrati na posao i isplati mu plaću počevši od 29. aprila 2004. godine do pravosnažnosti presude. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu se isplati naknada za regres, te da se tužena obaveže na uplatu penzijskog staža za period od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, je odbijen. Najzad, apelantov tužbeni zahtjev je usvojen u dijelu u kojem je tražio da mu tužena na ime rada u Komisiji za utvrđivanje minimalnih tehničkih uvjeta isplati naknadu sa zakonskom zateznom kamatom. 17. Općinski sud je zaključio da je prigovor tužene da je tužba podnesena nepravovremeno osnovan jer je, u skladu s članom 136. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika regulirano da službenik, ako smatra da mu je rješenjem poslodavca povrijeđeno njegovo pravo, može podnijeti prigovor, odnosno da po odluci po prigovoru može, u roku od 30 dana od njenog prijema, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom. U konkretnom slučaju rješenje rukovodioca organa uprave je postalo konačno 29. aprila 2004. godine, a tužba je podnesena 10. novembra 2004. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana. Prema navedenom, apelantov tužbeni zahtjev je u dijelu kojim je tražio da se poništi rješenje od 19. aprila 2004. godine i da se poslodavcu naloži da ga vrati na posao, kao i u dijelu kojim je tražio da mu se isplati plaća od 29. aprila 2004. godine do pravosnažnosti presude, odbačen u skladu s članom 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, kao neblagovremen. 18. Dalje, u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa, Općinski sud je istakao da pravo na naknadu regresa nije zakonom ustanovljeno već ugovorno pravo koje će biti obezbijeđeno u slučaju da je poslodavac osigurao sredstva za njegovu realizaciju i ukoliko je regres isplaćen i ostalim uposlenim. U konkretnom slučaju, nije bilo moguće utvrditi, na osnovu provedenih dokaza, a ni apelant nije predlagao dokaze u tom pravcu, da je tužena isplaćivala regres ostalim uposlenim, niti je bilo moguće utvrditi visinu odnosno obim naknade na ime regresa, pa je apelantov zahtjev u ovom dijelu odbijen. 19. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu naknade za rad u Komisiji za utvrđivanje minimalnih tehničkih uvjeta osnovan, jer je utemeljen na Odluci o naplaćivanju pregleda minimalno- tehničkih uvjeta poslovnih objekata, te obavezao tuženu da apelantu isplati u utvrđenom iznosu ovu naknadu, sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od dana podnošenja zahtjeva za njenu isplatu, tj. 22. novembra 2002. godine. 20. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu tužena uplati doprinos za penzijski staž za period od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, Općinski sud je uvažio prigovor tužene da se radi o zastarjelom potraživanju, jer apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa, u skladu s članom 106. Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03), nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom da je tužba podnesena 10. novembra 2004. godine u odnosu na potraživanje nastalo u periodu od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, očigledno je da je podnesena nakon proteka roka od tri odnosno pet godina, pa je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen zbog zastare. 21. Apelant je protiv presude Općinskog suda žalbu izjavio 7. februara 2007. godine. Tuženoj je žalba dostavljena na odgovor 7. marta 2007. godine, a odgovor je dostavljen 13. marta 2007. godine. Kantonalnom sudu je cjelokupan spis dostavljen na odlučivanje o žalbi 16. marta 2007. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 152 od 11. aprila 2007. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi odluka od 19. aprila 2004. godine i apelant vrati na posao. U pogledu žalbenih navoda da nedostaje obrazloženje razloga zbog kojih je odbijen zahtjev za isplatu regresa, Kantonalni sud se pozvao na razloge iz prvostepene presude, te istakao da je apelant bio obavezan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, što nije učinio. Najzad, u pogledu navoda iz žalbe kojim je apelant odustao od potraživanja uplate penzijskog staža za period od 3. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine, istaknuto je da su bez uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari jer je taj dio tužbenog zahtjeva svakako odbijen. Apelantu i tuženoj presuda Kantonalnog suda je uručena 20. odnosno 23. aprila 2007. godine. Kantonalni sud je spis dostavio Općinskom sudu 27. aprila 2007. godine. Apelant je 3. maja 2007. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju. Revizija je dostavljena na odgovor tuženoj 16. maja 2007. godine. Apelant je reviziju dopunio 17. maja 2007. godine. Tužena je odgovor na reviziju dostavila 22. maja 2007. godine. Općinski sud je cjelokupni spis dostavio Vrhovnom sudu 11. juna 2007. godine. 22. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odnosno član 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, jer iz spisa proizlazi da je apelant rješenje kojim je odbijen njegov prigovor primio 29. aprila 2004. godine, a tužbu podnio 10. novembra 2004. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana reguliranog citiranom zakonskom odredbom. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori koji se odnose na potraživanje naknade regresa, jer apelant u toku postupka nije priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi se utvrdilo postojanje njegovog prava na ovo potraživanje, a što je pravilno ocijenjeno u pobijanoj odluci. Presuda Vrhovnog suda apelantu je uručena 5. marta 2008. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, po apelantovom mišljenju se, prije svega, ogleda u pogrešnoj primjeni procesnog prava. U vezi s tim ističe da je tužbu podnio 11. maja 2004. godine, te da mu je sud vratio na ispravku. Iz tužbe koju je vratio kao ispravku, po apelantovom mišljenju, jasno proizlazi da se pobija odluka poslodavca od 19. aprila 2004. godine, koju je pobijao i prije ispravljanja tužbe, ali je ova ispravka zavedena kao novi predmet. Pri tome, u ispravci je propustio da navede broj predmeta na koji se podnosi. Na to je skrenuo pažnju na ročištu, ali ovaj njegov prigovor nije prihvaćen. Apelant smatra da je postupajući sudija morao primijetiti da se radi o ispravci tužbe i da je tu činjenicu morao uvažiti, odnosno da je njegova tužba bila blagovremena. Po apelantovom mišljenju, ovim mu je onemogućeno da ostvaruje svoja prava garantirana pravom na pravično suđenje. Dalje, apelant smatra da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim ističe da iz osporenih presuda nije moguće zaključiti da mu ne pripada pravo na plaću dok se pravosnažno ne riješi njegov status o prestanku rada kod tužene, kao i da je nejasno što mu ne pripada pravo na uplatu za penzijski staž za tražene godine, kao i naknada za regres za 2004. godinu. Dalje, apelant ističe da nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je tužena u periodu od 1. januara 1999. godine do 31. decembra 2000. godine uplaćivala na ime doprinosa za penzijsko osiguranje iznose manje od onih na koje je bila obavezna, te da je u 2004. godini trebala uplaćivati mjesečno iznos od 599,00 KM, te plaću za period od 1. maja 2004. godine do 1. maja 2005. godine. Apelant ističe da su Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji općinskih službi za upravu Općine Posušje bila predviđena dva tržišna inspektora, na osnovu čega zaključuje da je kod tužene trebao raditi još jednu godinu, tj. od 1. maja 2004. godine do 1. maja 2005. godine. Zaključak sudova da je nastupila apsolutna zastara za neizvršene uplate doprinosa za penzijsko osiguranje prema apelantovom mišljenju je pogrešan, jer je sa činjenicom da mu je na ime penzijskog osiguranja uplaćen manji iznos upoznat tek nakon odluke o prestanku rada kod tužene. Najzad, apelant ističe da je sudski postupak trajao predugo, odnosno da je zbog dužine postupka od četiri godine trpio duševne bolove, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu u skladu sa zauzetim stavom Ustavnog suda. b) Odgovor na apelaciju 24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantovi navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije nisu osnovani. 25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je po njegovoj ocjeni Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. Po ocijeni ovog suda tužba je odbačena u dijelu kojim je apelant tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, jer je u postupku utvrđeno da je apelant ovo rješenje primio 29. aprila 2004. godine a tužbu podnio 10. novembra 2004. godine, dakle nakon proteka roka za ostvarivanje sudske zaštite. U pogledu apelantovih navoda o potraživanju naknade za regres istaknuto je da apelant nije predočio niti jedan dokaz o postojanju prava na ovo potraživanje, pa je zbog toga tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. Najzad, u pogledu navoda iz apelacije o uplati doprinosa, istaknuto je da je ovaj zahtjev podnesen nakon proteka roka iz člana 106. Zakona o radu, odnosno da je nastupila apsolutna zastara potraživanja. 26. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da u postupku pred ovim sudom nije bilo povrede prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koje apelant ukazuje u apelaciji. V. Relevantni propisi 27.Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Član 122. Službeniku prestaje radni odnos po sili zakona: 3) kad navrši 65 godina života na dan dostave pravosnažnog rješenja o prestanku radnog odnosa zbog navršenih 65 godina života; Član 123. Kad službenik navrši 65 godina života može se, uz pismeni pristanak službenika, radi dovršenja neophodnih poslova ili iz drugih opravdanih razloga, donijeti rješenje o zadržavanju službenika na radu za određeno vrijeme koje se utvrđuje posebnim rješenjem, ali najduže do godinu dana. Član 136. Ako službenik smatra da je rješenjem rukovodioca organa uprave odnosno službe za upravu povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom rukovodiocu podnese prigovor na rješenje. Prigovor se podnosi u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje rješenja. Rješenje rukovodioca organa uprave i službe za upravu doneseno po prigovoru je konačno. Rukovodilac organa uprave i službe za upravu obavezan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana od dana podnesenog prigovora. Član 137. Protiv rješenja rukovodioca organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru. 28.Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 29/08 i 32/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 30. Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža. 29.Zakon o radu("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. 30.Zakon o parničnom postupku("Službene novine FBiH" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 336. (1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. (3) Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbacit će se. VI. Dopustivost 31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001015 od 14. februara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2008. godine a apelacija je podnesena 31. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Razuman rok Relevantni principi 38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 39. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 40. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir 41. Apelant je sudski postupak za zaštitu svojih prava pokrenuo podnošenjem tužbe 10. maja 2004. godine. S obzirom da je propustio da u roku od osam dana dopuni tužbu u skladu s Rješenjem Općinskog suda od 25. oktobra 2004. godine, Općinski sud je rješenjem od 22. decembra 2004. godine konstatirao da se tužba ima smatrati povučenom. Ovo rješenje je, po apelantovoj žalbi, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 18. marta 2005. godine, čime je ovaj postupak pravosnažno okončan. 42. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu 11. novembra 2004. godine s proširenim tužbenim zahtjevom u odnosu na tužbu koju je podnio 10. maja 2004. godine. O ovoj tužbi konačno je odlučeno presudom Vrhovnog suda od 14. februara 2008. godine. 43. S obzirom na činjenicu da je u postupku po tužbi od 11. novembra 2004. godine odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu u vezi s pravima iz radnog odnosa, te da apelant osporava presude donesene u ovom postupku, za početak relevantnog perioda Ustavni sud će uzeti datum podnošenja ove tužbe. Prema navedenom, relevantni period u konkretnom slučaju obuhvata trajanje postupka od tri godine i tri mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka 44. U konkretnom slučaju apelant je podnošenjem tužbe Općinskom sudu pokrenuo postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa. Na osnovu predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je predmetni slučaj složen kako u pogledu činjeničnih tako i pogledu pravnih pitanja. 45. Ustavni sud primjećuje da je o apelantovoj tužbi, zaprimljenoj 11. novembra 2004. godine, Općinski sud prvo ročište zakazao 11. januara 2006. godine. Nakon četiri ročišta, zakazana i održana u razumnim vremenskim periodima, Općinski sud je zaključio glavnu raspravu i najavio da će presuda biti donesena 13. oktobra 2006. godine. Iz razloga koji nisu posebno navedeni stranke su obaviještene da će doći do odgađanja donošenja presude, odnosno presuda je apelantu uručena poštom 20. januara 2007. godine. Općinski sud u odgovoru nije posebno obrazlagao razloge koji su uticali na činjenicu da je prvo ročište o tužbi primljenoj 11. novembra 2004. godine zakazano tek 11. januara 2006. godine. Međutim, s obzirom da je o apelantovoj žalbi na rješenje, kojim se njegova tužba podnesena 10. maja 2004. godine imala smatrati povučenom, pravosnažno odlučeno 18. marta 2005. godine, proizlazi da je ova činjenica uticala na odlaganje postupanja po apelantovoj tužbi od 11. novembra 2004. godine. S obzirom na navedeno, proizlazi da je postojao zastoj u radu Općinskog suda u periodu od devet mjeseci. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je o apelantovoj žalbi na presudu Općinskog suda odlučeno za manje od dva mjeseca, odnosno da je Vrhovni sud o reviziji izjavljenoj na presudu Kantonalnog suda odlučio nakon sedam mjeseci. Najzad, Ustavni sud primjećuje da apelant svojim ponašanjem ili propustima u ovom postupku nije uticao na njegovu dužinu. 46. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je po zakonu označen kao hitan, odnosno koji zahtijeva naročitu marljivost u ponašanju domaćih vlasti u skladu s već navedenim principima u ovoj odluci. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije ponudio bilo kakvo opravdanje, niti je Ustavni sud na osnovu svega predočenog mogao utvrditi postojanje bilo koje objektivne okolnosti koja bi opravdala njegovu potpunu neaktivnost u periodu od devet mjeseci. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivano pred tri sudske instance, te da je postupak pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda nakon tri godine i tri mjeseca od podnošenja tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da zastoj u radu Općinskog suda od devet mjeseci jeste uticao na dužinu postupka, ali da se u ukupnom trajanju postupka ne može smatrati takvim da bi doveo u pitanje apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. 47. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. b) Ostali navodi u vezi s pravom na pravično suđenje 48. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. 49. U vezi s navodima iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud prije svega podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 50. U pogledu navoda iz apelacije da je tužba kojom je traženo poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa podnesena blagovremeno, te da se iz osporenih presuda ne vidi da mu ne pripada pravo na plaću dok se pravosnažno ne riješi njegov status o prestanku rada kod tužene, kao i da je nejasno da mu ne pripada pravo da se izvrši uplata za penzijski staž za tražene godine, kao i naknada za regres za 2004. godinu, Ustavni sud primjećuje da su ovi navodi bili raspravljani i pred redovnim sudovima koji su u odnosu na njih dali jasna obrazloženja, utvrdivši relevantne činjenice na osnovu predočenih dokaza, te u skladu s tim i primijenili odredbe relevantnih zakonskih propisa. Ustavni sud, na osnovu svega predočenog, nije mogao zaključiti da su ponuđena obrazloženja proizvoljna ili da dovode u pitanje bilo koji segment prava na pravično suđenje. 51. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, neosnovani. Ostali navodi 52. Najzad, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom da kršenje ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud u prethodnom dijelu obrazložio da do njega nije došlo, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da te navode apelant nije potkrijepio dokazima koji bi bili relevantni Ustavnom sudu prilikom odlučivanja da li je došlo do povrede navedenog prava. 53. Najzad, u pogledu dopune apelacije podnesene 18. marta 2009. godine Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1426/05od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju apelant je u dopuni apelacije dostavio uvjerenje Službe za opću upravu i društvene djelatnosti tužene o broju tržišnih inspektora predviđenih Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji općinskih službi tužene, a kao dokaz da je načelnik tužene nezakonito postupio kada mu nije dozvolio da na radnom mjestu ostane još jednu godinu. S obzirom da se dopuna ne odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka roka iz član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud se neće upustiti u njeno razmatranje. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije narušen standard za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je parnični postupku u kojem se odlučivalo o apelantovim pravima iz radnog odnosa pred tri sudske instance, pravosnažno okončan donošenjem odluke nakon tri godine i tri mjeseca. 55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava, kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge na osnovu kojih su primijenili relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da su pri tom postupali proizvoljno i diskriminacijski. 56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. SREDIŠNJE IZBORNO POVJERENSTVO/ CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA BOSNE I HERCEGOVINE Temeljem članka 2.9 stavak (1) točka 9., a u svezi s člankom 9.12g Izbornog zakona BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10), Središnje je izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine na 98. sjednici, održanoj 14.prosinca 2010. godine, donijelo ODLUKU 1 O POTVRĐIVANJU REZULTATA NEIZRAVNIH IZBORA I DODJELI MANDATA ZA DOM NARODA PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE IZ REDA SRPSKOG NARODA Članak 1. Temeljem dostavljenih rezultata glasovanja provedenog u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine potvrđuje rezultate neizravnih izbora i dodjeljuje mandate za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda sljedećim delegatima: 1. Dragutin Rodić 2. Krstan Simić 3. Mladen Ivanić 4. Ognjen Tadić 5. Staša Košarac Članak 2. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja i bit će objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 06-1-07-1-5673-1/10 14. prosinca 2010. godine Sarajevo Predsjednica Irena Hadžiabdić,v.r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/11 Na osnovu člana 2.9 stav (1) tačka 9., a u vezi sa članom 9.12g Izbornog zakona BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 98. sjednici, održanoj 14. decembra 2010. godine, donijela ODLUKU 1 O POTVRĐIVAWU REZULTATA POSREDNIH IZBORA I DODJELI MANDATA ZA DOM NARODA PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE IZ REDA SRPSKOG NARODA Član 1. Na osnovu dostavljenih rezultata glasawa provedenog u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine potvrđuje rezultate posrednih izbora i dodjequje mandate za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda sljedećim delegatima: 1. Dragutin Rodić 2. Krstan Simić 3. Mladen Ivanić 4. Ognjen Tadić 5. Staša Košarac Član 2. Ova Odluka stupa na snagu danom donošewa i biće objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 06-1-07-1-5673-1/10 14. decembra 2010. godine Sarajevo Predsjednica Irena Haxiabdić,s.r. Na osnovu člana 2.9 stav (1) tačka 9., a u vezi sa članom 9.12g Izbornog zakona BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 98. sjednici, održanoj 14. decembra 2010. godine, donijela ODLUKU 2 O POTVRĐIVANJU REZULTATA POSREDNIH IZBORA I DODJELI MANDATA ZA DOM NARODA PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE IZ REDA SRPSKOG NARODA Član 1. Na osnovu dostavljenih rezultata glasanja provedenog u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine potvrđuje rezultate posrednih izbora i dodjeljuje mandate za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda sljedećim delegatima: 1. Dragutin Rodić 2. Krstan Simić 3. Mladen Ivanić 4. Ognjen Tadić 5. Staša Košarac Član 2. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja i bit će objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 06-1-07-1-5673-1/10 14. decembra 2010. godine Sarajevo Predsjednica Irena Hadžiabdić,s.r. Temeljem članka 2.9 stavak (1) točka 9., a u svezi s člankom 9.12g Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 07/02, 09/02, 20/02, 25/02, 04/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10), Središnje je izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine na 39. sjednici, održanoj 03. lipnja 2011. godine, donijelo ODLUKU 3 O POTVRĐIVANJU REZULTATA NEIZRAVNIH IZBORA I DODJELI MANDATA ZA DOM NARODA PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE IZ REDA HRVATSKOG I BOŠNJAČKOG NARODA Članak 1. Temeljem dostavljenih rezultata glasovanja provedenog u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine potvrđuje rezultate neizravnih izbora i dodjeljuje mandate za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda kako slijedi: IZASLANICI IZ REDA HRVATSKOG NARODA 1. Čović Dragan 2. Krišto Borjana 3. Vrdoljak Krunoslav 4. Merdžo Josip 5. Krešić Stjepan IZASLANICI IZ REDA BOŠNJAČKOG NARODA 1. Tihić Sulejman 2. Kapetanović Nermina 3. Bećirović Hasan 4. Genjac Halid 5. Bradarić Mehmed Članak 2. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i bit će objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 06-1-07-1-758-15/11 3. lipnja 2011. godine Sarajevo Predsjednica Irena Hadžiabdić,v. r. Na osnovu člana 2.9 stav (1) tačka 9., a u vezi sa članom 9.12g Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 07/02, 09/02, 20/02, 25/02, 04/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 39. sjednici, održanoj 03. juna 2011. godine, donijela 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/11 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/11 3 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/11 ODLUKU 1 O POTVRĐIVAWU REZULTATA POSREDNIH IZBORA I DODJELI MANDATA ZA DOM NARODA PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE IZ REDA HRVATSKOG I BOŠWAČKOG NARODA Član 1. Na osnovu dostavljenih rezultata glasawa provedenog u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine potvrđuje rezultate posrednih izbora i dodjequje mandate za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog i bošwačkog naroda kako slijedi: DELEGATI IZ REDA HRVATSKOG NARODA 1. Čović Dragan 2. Krišto Borjana 3. Vrdoljak Krunoslav 4. Merxo Josip 5. Krešić Stjepan DELEGATI IZ REDA BOŠWAČKOG NARODA 1. Tihić Sulejman 2. Kapetanović Nermina 3. Bećirović Hasan 4. Gewac Halid 5. Bradarić Mehmed Član 2. Ova odluka stupa na snagu danom donošewa i biće objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj 06-1-07-1-758- 15/11 3. juna 2011. godine Sarajevo Predsjednica Irena Haxiabdić,s.r. Na osnovu člana 2.9 stav (1) tačka 9., a u vezi sa članom 9.12g Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 23/01, 07/02, 09/02, 20/02, 25/02, 04/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 39. sjednici, održanoj 03. juna 2011. godine, donijela ODLUKU 2 O POTVRĐIVANJU REZULTATA POSREDNIH IZBORA I DODJELI MANDATA ZA DOM NARODA PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE IZ REDA HRVATSKOG I BOŠNJAČKOG NARODA Član 1. Na osnovu dostavljenih rezultata glasanja provedenog u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine potvrđuje rezultate posrednih izbora i dodjeljuje mandate za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda kako slijedi: DELEGATI IZ REDA HRVATSKOG NARODA 1. Čović Dragan 2. Krišto Borjana 3. Vrdoljak Krunoslav 4. Merdžo Josip 5. Krešić Stjepan DELEGATI IZ REDA BOŠNJAČKOG NARODA 1. Tihić Sulejman 2. Kapetanović Nermina 3. Bećirović Hasan 4. Genjac Halid 5. Bradarić Mehmed Član 2. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i biće objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenom glasniku RS", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Broj: 06-1-07-1-758-15/11 3. juna 2011. godine Sarajevo Predsjednica Irena Hadžiabdić,s.r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/11 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 44/11 KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 786 Odluka o ponovnom provođenju konkursne procedure za izbor i imenovanje izvršnog direktora Izvršne direkcije za ekonomsko finansijske poslove 1 787 Odluka o davanju saglasnosti Nadzornom odboru JP Ceste FBiH d.o.o. Sarajevo na Odluku o razrješenju direktora JP Ceste FBiH d.o.o. Sarajevo 1 788 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora JP Cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo o imeno- vanju vršioca dužnosti direktora na period od 60 dana 2 789 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora JP Cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo kojom se nalaže prekid svih aktivnosti u postupcima zaključenja Ugovora JP Ceste FBiH d.o.o. Sarajevo sa izvođačima radova od 31.05.2011. godine 2 790 Odluka o davanju suglasnosti na Odluku Nadzornog odbora Gospodarskog društva "Pretis" d.d. Vogošća o razrješenju generalnog ravnatelja društva (hrvatski jezik) 2 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora Privrednog društva "Pretis" d.d. Vogošća o razrješenju generalnog direktora društva (srpski jezik) 2 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora Privrednog društva "Pretis" d.d. Vogošća o razrješenju generalnog direktora društva (bosanski jezik) 3 791 Odluka o davanju suglasnosti na Odluku Nadzornog odbora Gospodarskog društva "Pretis" d.d. Vogošća o imenovanju vršitelja dužnosti generalnog ravnatelja društva (hrvatski jezik) 3 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora Privrednog društva "Pretis" d.d. Vogošća o imenovanju vršioca dužnosti generalnog direktora društva (srpski jezik) 3 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora Privrednog društva "Pretis" D.D. Vogošća o imenovanju vršioca dužnosti generalnog direktora društva (bosanski jezik) 3 792 Odluka o davanju suglasnosti Razvojnoj banci Federacije Bosne i Hercegovine za formiranje namjenskog jamstve- nog depozita radi osiguranja kredita društva "Igman" dd Konjic (hrvatski jezik) 4 Odluka o davanju saglasnosti Razvojnoj banci Federa- cije Bosne i Hercegovine za formiranje namjenskog garantnog depozita radi obezbjeđewa kredita društva "Igman" dd Kowic (srpski jezik) 4 Odluka o davanju saglasnosti Razvojnoj banci Federa- cije Bosne i Hercegovine za formiranje namjenskog garantnog depozita radi obezbjeđenja kredita društva "Igman" dd Konjic (bosanski jezik) 4 793 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzornom odboru Privrednog društva "KTK Visoko" d.d. Visoko za imenovanje vršioca dužnosti direktora društva 5 794 Odluka o sufinanciranju najnižih mirovina ostvarenih pod povoljnijim uvjetima, čiji je iznos u isplati za svibanj 2011. godine, manji od iznosa najniže mirovine po Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 5 Odluka o sufinansiranju najnižih penzija ostvarenih pod povoqnijim uvjetima, čiji je iznos u isplati za maj 2011. godine, mawi od iznosa najniže penzije po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 6 Odluka o sufinansiranju najnižih penzija ostvarenih pod povoljnijim uvjetima, čiji je iznos u isplati za maj 2011. godine, manji od iznosa najniže penzije po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 6 795 Rješenje o razrješenju članova Upravnog odbora (UO) Projekta razvoja ruralnog poduzetništva (REEP: IFAD Lo 697 BA) 6 796 Rješenje o imenovanju članova Upravnog odbora (UO) Projekta razvoja ruralnog poduzetništva (REEP: IFAD Lo 697 BA) i Projekta poboljšanja životnih uvjeta na selu (RLDP: IFAD Lo 772 BA) 7 797 Rješenje o nominovanju za razrješenje članova Nadzor- nog odbora "Ceste" DD Mostar 7 798 Rješenje o nominovanju za razrješenje članova Nadzornog odbora JP BH Pošte d.o.o. Sarajevo 7 FEDERALNO MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐENJA 799 Rješenje o formiranju Savjeta Prostornog plana Federacije Bosne i Hercegovine za period 2008. do 2028. godine 8 800 Rješenje o izmjeni Rješenja o formiranju Savjeta Regu- lacionog plana historijskog gradskog područja Počitelj za period 2008. do 2018. godine 8 801 Rješenje o formiranju Savjeta Prostornog plana područja posebnog obilježja od značaja za Federaciju BiH "Autocesta na koridoru Vc" za period 2008. do 2028. godine 9 802 Rješenje o formiranju Savjeta Prostornog plana Područja posebnog obilježja od značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine "Sliv rijeke Une" za period 2007. do 2027. godine 9 FEDERALNO MINISTARSTVO ZDRAVSTVA 803 Pravilnik o bližim kriterijima za izbor lijekova, postupku i načinu izrade Liste lijekova Fonda solidarnosti Federacije Bosne i Hercegovine, kao i korištenju lijekova s Liste lijekova Fonda solidarnosti Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 10 Pravilnik o bližim kriterijima za izbor lijekova, postupku i načinu izrade Liste lijekova Fonda solidarnosti Federacije Bosne i Hercegovine, kao i korištenju lijekova sa Liste lijekova Fonda solidar- nosti Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik)17 Pravilnik o bližim kriterijima za izbor lijekova, postupku i načinu izrade Liste lijekova Fonda solidarnosti Fede- racije Bosne i Hercegovine, kao i korištenju lijekova sa Liste lijekova Fonda solidarnosti Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 24 FEDERALNO MINISTARSTVO OBRAZOVANJA I ZNANOSTI/NAUKE 804 Rješenje o formiranju Koordinacije ministara obrazo- vanja i znanosti u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 30 Rješenje o formiranju Koordinacije ministara obra- zovawa i nauke u Federaciji Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 30 Rješenje o formiranju Koordinacije ministara obrazova- nja i nauke u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 31 FEDERALNO MINISTARSTVO KULTURE I ŠPORTA/SPORTA 805 Rješenje o imenovanju Komisije za izbor predsjednika i članova Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju 31 AGENCIJA ZA DRŽAVNU SLUŽBU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o imenovanju članova Komisije za provođenje postupka javnih nabavki 32 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 04/1-19-166/11 32 Rješenje broj 04/1-19-153/11 32 BOSNA I HERCEGOVINA UPRAVA ZA NEIZRAVNO/INDIREKTNO OPOREZIVANJE Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o količinama dizel - goriva na koje se ne plaća cestarina za 2011. godinu (hrvatski jezik) 33 Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o količinama dizel - goriva na koje se ne plaća putarina za 2011. godinu (srpski jezik) 33 Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o količinama dizel - goriva na koje se ne plaća putarina za 2011. godinu (bosanski jezik) 33 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 14/08 (hrvatski jezik) 34 Odluka broj AP 14/08 (srpski jezik) 36 Odluka broj AP 14/08 (bosanski jezik) 38 Odluka broj AP 63/09 (hrvatski jezik) 40 Odluka broj AP 63/09 (srpski jezik) 44 Odluka broj AP 63/09 (bosanski jezik) 49 Odluka broj AP 66/09 (hrvatski jezik) 54 Odluka broj AP 66/09 (srpski jezik) 58 Odluka broj AP 66/09 (bosanski jezik) 63 Odluka broj AP 244/08 (hrvatski jezik) 68 Odluka broj AP 244/08 (srpski jezik) 73 Odluka broj AP 244/08 (bosanski jezik) 78 Odluka broj AP 262/08 (hrvatski jezik) 83 Odluka broj AP 262/08 (srpski jezik) 86 Odluka broj AP 262/08 (bosanski jezik) 89 Odluka broj AP 366/09 (hrvatski jezik) 93 Odluka broj AP 366/09 (srpski jezik) 98 Odluka broj AP 366/09 (bosanski jezik) 103 Odluka broj AP 384/08 (hrvatski jezik) 107 Odluka broj AP 384/08 (srpski jezik) 111 Odluka broj AP 384/08 (bosanski jezik) 114 Odluka broj AP 467/08 (hrvatski jezik) 117 Odluka broj AP 467/08(srpski jezik) 122 Odluka broj AP 467/08 (bosanski jezik) 127 Odluka broj AP 475/10 (hrvatski jezik) 132 Odluka broj AP 475/10 (srpski jezik) 136 Odluka broj AP 475/10 (bosanski jezik) 140 Odluka broj AP 514/08 (hrvatski jezik) 144 Odluka broj AP 514/08 (srpski jezik) 153 Odluka broj AP 514/08 (bosanski jezik) 162 Odluka broj AP 525/09 (hrvatski jezik) 171 Odluka broj AP 525/09 (srpski jezik) 174 Odluka broj AP 525/09 (bosanski jezik) 178 Odluka broj AP 541/08 (hrvatski jezik) 181 Odluka broj AP 541/08 (srpski jezik) 185 Odluka broj AP 541/08 (bosanski jezik) 190 Odluka broj AP 586/10 (hrvatski jezik) 195 Odluka broj AP 586/10 (srpski jezik) 198 Odluka broj AP 586/10 (bosanski jezik) 202 Odluka broj AP 591/11 (hrvatski jezik) 206 Odluka broj AP 591/11 (srpski jezik) 214 Odluka broj AP 591/11 (bosanski jezik) 221 Odluka broj AP 606/08 (hrvatski jezik) 229 Odluka broj AP 606/08 (srpski jezik) 232 Odluka broj AP 606/08 (bosanski jezik) 235 Odluka broj AP 666/07 (hrvatski jezik) 237 Odluka broj AP 666/07 (srpski jezik) 244 Odluka broj AP 666/07 (bosanski jezik) 250 Odluka broj AP 759/08 (hrvatski jezik) 257 Odluka broj AP 759/08 (srpski jezik) 264 Odluka broj AP 759/08 (bosanski jezik) 271 Odluka broj AP 765/09 (hrvatski jezik) 278 Odluka broj AP 765/09 (srpski jezik) 282 Odluka broj AP 765/09 (bosanski jezik) 286 Odluka broj AP 780/08 (hrvatski jezik) 290 Odluka broj AP 780/08 (srpski jezik) 296 Odluka broj AP 780/08 (bosanski jezik) 302 Odluka broj AP 783/08 (hrvatski jezik) 307 Odluka broj AP 783/08 (srpski jezik) 310 Odluka broj AP 783/08 (bosanski jezik) 313 Odluka broj AP 825/08 (hrvatski jezik) 316 Odluka broj AP 825/08 (srpski jezik) 318 Odluka broj AP 825/08 (bosanski jezik) 320 Odluka broj AP 828/08 (hrvatski jezik) 323 Odluka broj AP 828/08 (srpski jezik) 329 Odluka broj AP 828/08 (bosanski jezik) 336 Odluka broj AP 900/08 (hrvatski jezik) 342 Odluka broj AP 900/08 (srpski jezik) 346 Odluka broj AP 900/08 (bosanski jezik) 351 Odluka broj AP 907/08 (hrvatski jezik) 355 Odluka broj AP 907/08 (srpski jezik) 359 Odluka broj AP 907/08 (bosanski jezik) 363 Odluka broj AP 933/08 (hrvatski jezik) 367 Odluka broj AP 933/08 (srpski jezik) 372 Odluka broj AP 933/08 (bosanski jezik) 377 Odluka broj AP 970/08 (hrvatski jezik) 382 Odluka broj AP 970/08 (srpski jezik) 387 Odluka broj AP 970/08 (bosanski jezik) 392 SREDIŠNJE IZBORNO POVJERENSTVO/ CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o potvrđivanju rezultata neizravnih izbora i dodjeli mandata za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda (hrvatski jezik) 396 Odluka o potvrđivanju rezultata posrednih izbora i dodjeli mandata za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda (srpski jezik) 397 Odluka o potvrđivanju rezultata posrednih izbora i dodjeli mandata za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda (bosanski jezik) 397 Odluka o potvrđivanju rezultata neizravnih izbora i dodjeli mandata za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda (hrvatski jezik) 397 Odluka o potvrđivanju rezultata posrednih izbora i dodjeli mandata za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog i bošwačkog naroda (srpski jezik) 398 Odluka o potvrđivanju rezultata posrednih izbora i dodjeli mandata za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda (bosanski jezik) 398 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Džemala Bijedića 39 - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 722-061 - Pretplata: 722-054, fax: 722-071 - Oglasni odjel: 722-049, 722-050, fax: 722-074- Služba za pravne i opće poslove: 722-051 - Računovodstvo: 722-044, 722-046 - Komercijala: 722-042 - Centrala: 722-030 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za tiskaru: Mevludin Hamzić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2011. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2011. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku