Aktio

Federalno ministarstvo trgovine

Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o

461 Na temelju članka 12. stavak 3. Zakona o unutarnjoj trgovini ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10), federalni ministar trgovine donosi PRAVILNIK O IZMJENAMA I DOPUNAMA PRAVILNIKA O NAČINU EVIDENTIRANJA I KONTROLI PROMETA NAFTNIH DERIVATA PUTEM UGRAĐENE OPREME NA BENZINSKIM CRPKAMA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Članak 1. U Pravilniku o načinu evidentiranja i kontroli prometa naftnih derivata putem ugrađene opreme na benzinskim crpkama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 67/10 i 2/11),članku 3. stavak 3. mijenja se i glasi: "Proizvođači i ovlašteni serviseri za ugradnju i održavanje, odnosno servisiranje na BPS obavezni su dostaviti FMT ovjerenu pisanu izjavu kojom potvrđuje da podaci koji su zabilježeni na AMN ne mogu biti obrisani ručno, tj. da se radi o read-only memorijskoj jedinici, gdje se podaci brišu metodom LIFO (zadnji-upisani-prvi ispisani-Last-In-First-Out)." Članak 2. U članku 5. u stavku 2. dodaje se nova alineja 5. koja glasi: "- dokazati u postupku testiranja od strane FMT, sukladno sa ovim pravilnikom, mogućnost integracije komunikacijskog protokola AMN sa integralnim Informacionim sistemom u Federalnom ministarstvu trgovine." Iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi: "Gospodarska društva iz stavka 2. ovog članka, koja su podnijela zahtjev za utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za ugradnju i održavanje mjernih uređaja na BPS snose troškove integracije komunikacijskog protokola svog AMN sa integralnim Informacionim sistemom u Federalnom ministarstvu trgovine." Članak 3. Članak 12. mijenja se i glasi: "Trgovac pravna osoba, vlasnik BPS obvezan je kao dokaz da ispunjava uvjete propisane čl. 3. do 13. Pravilnika, dostaviti u tri originalna primjerka pisanu ovjerenu Izjavu Federalnom ministarstvu trgovine (u daljnjem tekstu: nadležnom organu). Oblik i sadržaj obrasca Izjave (POU) je sastavni dio Pravilnika. Provjeru ispunjenosti propisanih uvjeta mjerne opreme i uređaja na BPS vrši FZZM, te nakon izvršene provjere FZZM, nadležna federalna i županijska inspekcija, svaka u okviru svoje nadležnosti, u roku od 30 dana od dana prijema ovjerene pisane Izjave iz stavka 1. ovog članka." Federalna inspekcija vrši provjeru ispunjenosti propisanih uvjeta, mjerne opreme i uređaja kod trgovaca koji imaju BPS na području dvije ili više županija. Županijska inspekcija vrši provjeru ispunjenosti propisanih uvjeta, mjerne opreme i uređaja kod trgovaca koji imaju BPS na području jedne županije. Članak 4. Gospodarski subjekti iz članka 12. ovog pravilnika dužni su dostaviti pisanu Izjavu u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovog pravilnika. Postupci za utvrđivanja ispunjavanja uvjeta iz članka 4. Pravilnika započeti do stupanja na snagu ovog Pravilnika okončat će se po propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva." Članak 5. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-598/11 12. travnja 2011. godine Mostar Ministar Milorad Bahilj,v.r. Na osnovu člana 12. stav 3. Zakona o unutrašwoj trgovini ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10), federalni ministar trgovine donosi PRAVILNIK O IZMJENAMA I DOPUNAMA PRAVILNIKA O NAČINU EVIDENTIRAWA I KONTROLI PROMETA NAFTNIH DERIVATA PUTEM UGRAĐENE OPREME NA BENZINSKIM PUMPNIM STANICAMA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. U Pravilniku o načinu evidentirawa i kontroli prometa naftnih derivata putem ugrađene opreme na benzinskim pumpnim stanicama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 67/10 i 2/11),član 3. stav 3. mijewa se i glasi: "Proizvođači i ovlašteni serviseri za ugradnju i održavanje, odnosno servisiranje na BPS obavezni su dostaviti FMT ovjerenu pisanu izjavu kojom potvrđuje da podaci koji su zabilježeni na AMN ne mogu biti obrisani ručno, tj. da se radi oread-onlymemorijskoj jedinici, gdje se podaci brišu metodomLIFO(zadwi-upisani-prvi ispisani- Last-In-First-Out)." Član 2. U članu 5. u stav 2. dodaje se nova alineja 5. koja glasi: "- dokazati u postupku testirawa od strane FMT, u skladu sa ovim pravilnikom, mogućnostintegracije komunikacijskog protokola AMN sa integralnim Informacionim sistemom u Federalnom ministarstvu trgovine." Iza stava 2. dodaje se stav 3. koji glasi: "Privredna društva iz stava 2. ovog člana, koja su podnijela zahtjev za utvrđivanje ispuwavawa uvjeta za ugradnju i održavanje mjernih uređaja na BPS snose troškove integracije komunikacijskog protokola svog AMN sa integralnim Informacionim sistemom u Federalnom ministarstvu trgovine." Član 3. Član 12. mijewa se i glasi: "Trgovac pravno lice, vlasnik BPS obavezan je kao dokaz da ispuwava uvjete propisane čl. 3. do 13. Pravilnika, dostaviti u tri originalna primjerka pisanu ovjerenu Izjavu Federalnom ministarstvu trgovine (u daqnjem tekstu: nadležnom organu). Oblik i sadržaj obrasca Izjave (POU) je sastavni dio Pravilnika. Provjeru ispunjenosti propisanih uvjeta mjerne opreme i uređaja na BPS vrši FZZM, te nakon izvršene provjere FZZM, nadležna federalna i kantonalna inspekcija, svaka u okviru svoje nadležnosti, u roku od 30 dana od dana prijema ovjerene pisane Izjave iz stava 1. ovog člana." Federalna inspekcija vrši provjeru ispunjenosti propisanih uvjeta, mjerne opreme i uređaja kod trgovaca koji imaju BPS na području dva ili više kantona. Kantonalna inspekcija vrši provjeru ispunjenosti propisanih uvjeta, mjerne opreme i uređaja kod trgovaca koji imaju BPS na području jednog kantona. Član 4. Privredni subjekti iz člana 12. ovog pravilnika dužni su dostaviti pisanu Izjavu u roku od 15 dana od dana stupawa na snagu ovog pravilnika. Postupci za utvrđivawa ispuwavawa uvjeta iz člana 4. Pravilnika započeti do stupawa na snagu ovog Pravilnika okončaće se po propisima koji su važili u vrijeme podnošewa zahtjeva." Član 5. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-598/11 12. aprila 2011. godine Mostar Ministar Milorad Bahiq,s.r. Na osnovu člana 12. stav 3. Zakona o unutrašnjoj trgovini ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10), federalni ministar trgovine donosi PRAVILNIK O IZMJENAMA I DOPUNAMA PRAVILNIKA O NAČINU EVIDENTIRANJA I KONTROLI PROMETA NAFTNIH DERIVATA PUTEM UGRAĐENE OPREME NA BENZINSKIM PUMPNIM STANICAMA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. U Pravilniku o načinu evidentiranja i kontroli prometa naftnih derivata putem ugrađene opreme na benzinskim pumpnim stanicama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 67/10 i 2/11),član 3. stav 3. mijenja se i glasi: "Proizvođači i ovlašteni serviseri za ugradnju i održavanje, odnosno servisiranje na BPS obavezni su dostaviti FMT ovjerenu pisanu izjavu kojom potvrđuje da podaci koji su zabilježeni na AMN ne mogu biti obrisani ručno, tj. da se radi o read-only memorijskoj jedinici, gdje se podaci brišu metodom LIFO (zadnji-upisani-prvi ispisani-Last-In-First-Out)." Član 2. U članu 5. u stav 2. dodaje se nova alineja 5. koja glasi: "- dokazati u postupku testiranja od strane FMT, u skladu sa ovim pravilnikom, mogućnost integracije komunikacijskog protokola AMN sa integralnim Informacionim sistemom u Federalnom ministarstvu trgovine." Iza stava 2. dodaje se stav 3. koji glasi: "Privredna društva iz stava 2. ovog člana, koja su podnijela zahtjev za utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za ugradnju i održavanje mjernih uređaja na BPS snose troškove integracije komunikacijskog protokola svog AMN sa integralnim Informacionim sistemom u Federalnom ministarstvu trgovine." Član 3. Član 12. mijenja se i glasi: "Trgovac pravno lice, vlasnik BPS obavezan je kao dokaz da ispunjava uvjete propisane čl. 3. do 13. Pravilnika, dostaviti u tri originalna primjerka pisanu ovjerenu Izjavu Federalnom ministarstvu trgovinu (u daljnjem tekstu: nadležnom organu). Oblik i sadržaj obrasca Izjave (POU) je sastavni dio Pravilnika. Provjeru ispunjenosti propisanih uvjeta mjerne opreme i uređaja na BPS vrši FZZM, te nakon izvršene provjere FZZM, nadležna federalna i kantonalna inspekcija, svaka u okviru svoje nadležnosti, u roku od 30 dana od dana prijema ovjerene pisane Izjave iz stava 1. ovog člana." Federalna inspekcija vrši provjeru ispunjenosti propisanih uvjeta, mjerne opreme i uređaja kod trgovaca koji imaju BPS na području dva ili više kantona. Kantonalna inspekcija vrši provjeru ispunjenosti propisanih uvjeta, mjerne opreme i uređaja kod trgovaca koji imaju BPS na području jednog kantona. Član 4. Privredni subjekti iz člana 12. ovog pravilnika dužni su dostaviti pisanu Izjavu u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovog pravilnika. Postupci za utvrđivanja ispunjavanja uvjeta iz člana 4. Pravilnika započeti do stupanja na snagu ovog Pravilnika okončat će se po propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva." Član 5. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-598/11 12. aprila 2011. godine Mostar Ministar Milorad Bahilj,s.r. USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, postupajući po zahtjevu dopremijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Vjekoslava Bevande za davanje mišljenja o postupku donošenja odluka Sabora Kantona Središnja Bosna i to: Odluke broj: 02-05-35/11 od 26.01.2011. godine, Odluke broj: 01-02-38/11 od 28.01.2011. godine i Odluke broj: 01/02-02-69/11 od 11.02.2011. godine, na sjednici održanoj 5. travnja 2011. godine, donio je slijedeće MIŠLJENJE Suglasno članku IV.B.3.7.d) (III) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u svezi s amandmanima XIII i LXXII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, dopremijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Vjekoslav Bevanda, aktom broj: 02/2-49-5/11 od 22.02.2011. godine, koji je preciziran podneskom broj: 02/2-49-9/11 od 15.03.2011. godine, zatražio je mišljenje Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije), o tome da li je provedeni postupak pri donošenju odluka Sabora Kantona Središnja Bosna i to: Odluke broj: 02-05-35/11 od 26.01.2011. godine, Odluke broj 01-02-38/11 od 28.01.2011. godine i Odluke broj 01/02-02-69/11 od 11.02.2011. godine, bio u suglasju s odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i to članka IV.A.4.17. (Amandman XXXVII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine), kao i s odredbama članka čl. V.2.7., V.2.7.a) i V.2.7.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te amandmana LXXIX, LXXX i LXXXI na Ustav Federacje Bosne i Hercego- vine, kao i sa amandmanima XXIX i XXX na Ustav Kantona Središnja Bosna, odnosno "da li se nakon postupanja suprotno odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Ustava Kantona Središnja Bosna, može nastaviti konstituirajuća sjednica Sabora Kantona Središnja Bosna, dok se ne otklone sve nepravilnosti". Prilikom davanja mišljenja Ustavni sud Federacije je imao u vidu slijedeće: 1. Članak IV.A.4.17. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u cijelosti se odnosi na odluke Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i odredbe ovog članka nije moguće dovesti u vezu s osporenim odlukama zakonodavnog tijela kantona. 2. Ustavni sud Federacije je konstatirao da pitanja koja su elaborirana u zahtjevu za davanje mišljenja, a vezano za nastavak 1. konstituirajuće sjednice Sabora Kantona Sedišnja Bosna održane 10.01.2011. godine, kao i Odluke broj 02-05-35/11 od 26.01.2011. godine, Odluke broj: 01-02-38/11 od 28.01.2011. godine i Odluke broj: 01/02-02-69/11 od 11.02.2011. godine, su predmet zahtjeva za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa koji su zaprimljeni kod Ustavnog suda Federacije pod brojevima U-1/11 od 14.01.2011. godine, U-3/11 od 03.02.2011. godine i U-7/11 od 22.02.2011. godine. Sva pitanja u svezi sa zaštitom vitalnog nacionalnog interesa u isključivoj su nadležnosti Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda Federacije. Imajući u vidu da se radi o nadležnosti Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, Ustavni sud Federacije nije razmatrao to pitanje, niti o tome može davati svoje mišljenje. Mišljenje objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna". Ovo mišljenje Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr. Kata Senjak, predsjednica Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović i mr. Faris Vehabović, suci Suda. Broj U-8/11 5. travnja 2011. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Mr.Kata Senjak,v.r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, postupajući po zahtjevu zamjenika premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Vjekoslava Bevande, za davanje mišljewa o postupku donošewa odluka Skupštine Sredwobosanskog kantona i to: Odluke broj: 02-05-35/11 od 26.01.2011. godine, Odluke broj: 01-02-38/11 od 28.01.2011. godine i Odluke broj: 01/02-02-69/11 od 11.02.2011. godine, na sjednici održanoj dana 5. aprila 2011. godine, donio je slijedeće MIŠQEWE Saglasno članuIV.B.3.7.d) (III) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi s amandmanimaXIIIiLXXIIna Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, zamjenik premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Vjekoslav Bevanda, aktom broj: 02/2-49-5/11 od 22.02.2011. godine, koji je preciziran podneskom broj: 02/2-49-9/11 od 15.03.2011. godine, zatražio je mišljenje Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud Federacije), o tome da li je provedeni postupak pri donošenju odluka Skupštine Sredwobosanskog kantona i to:Odluke broj: 02-05-35/11 od 26.01.2011. godine, Odluke broj 01-02-38/11 od 28.01.2011. godine i Odluke broj 01/02-02-69/11 od 11.02.2011. godine, bio u saglasnosti s odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i to članaIV.A.4.17. (AmandmanXXXVIIna Ustav Federacije Bosne i Hercegovine), kao i odredbama člana čl. V.2.7., V.2.7.a)iV.2.7.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te amandmanaLXXIX, LXXXiLXXXIna Ustav Federacje Bosne i Hercegovine, kao i sa amandmanimaXXIXi XXXna Ustav Sredwobosanskog kantona, odnosno da li se nakon postupawa suprotno odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Ustava Sredwobosanskog kantona, može nastaviti konstituirajuća sjednica Skupštine Sredwobosan- skog kantona dok se ne otklone sve nepravilnosti". Prilikom davawa mišljewa Ustavni sud Federacije je imao u vidu slijedeće: 1. ČlanIV.A.4.17. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u cijelosti se odnosi na odluke Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i odredbe ovog člana nije moguće dovesti u vezu s osporenim odlukama zakonodavnog tijela kantona. 2. Ustavni sud Federacije je konstatovao da pitawa koja su elaborirana u zahtjevu za davanje mišljewa, a vezano za nastavak 1. konstituirajuće sjednice Skupštine Sredwo- bosanskog kantona održane 10.01.2011. godine, kao i Odluke broj 02-05-35/11 od 26.01.2011. godine, Odluke broj: 01-02-38/11 od 28.01.2011. godine i Odluke broj: 01/02-02-69/11 od 11.02.2011. godine, su predmet zahtjeva za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa koji su zaprimljeni kod Ustavnog suda Federacije pod broje- vima U-1/11 od 14.01.2011. godine, U-3/11 od 03.02.2011. godine i U-7/11 od 22.02.2011. godine. Sva pitawa u vezi sa zaštitom vitalnog nacionalnog interesa u iskqučivoj su nadležnosti Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda Federacije. Imajući u vidu da se radi o nadležnosti Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, Ustavni sud Federacije nije razmatrao to pitanje, niti o tome može davati svoje mišljenje. Mišljenje objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Sredwobosanskog kantona/Kantona Središwa Bosna". Ovo mišljenje Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr Kata Sewak, predsjednica Suda, Sead Bahtija- rević, mr Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović i mr Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-8/11 5. aprila 2011. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine MrKata Sewak,s.r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, postupajući po zahtjevu zamjenika premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Vjekoslava Bevande, za davanje mišljenja o postupku donošenja odluka Skupštine Srednjobosanskog kantona i to: Odluke broj: 02-05-35/11 od 26.01.2011. godine, Odluke broj: 01-02-38/11 od 28.01.2011. godine i Odluke broj: 01/02-02-69/11 od 11.02.2011. godine, na sjednici održanoj 5. aprila 2011. godine, donio je slijedeće MIŠLJENJE Saglasno članu IV.B.3.7.d) (III) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi s amandmanima XIII i LXXII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, zamjenik premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Vjekoslav Bevanda, aktom broj: 02/2-49-5/11 od 22.02.2011. godine, koji je preciziran podneskom broj: 02/2-49-9/11 od 15.03.2011. godine, zatražio je mišljenje Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije), o tome da li je provedeni postupak pri donošenju odluka Skupštine Srednjo- bosanskog kantona i to: Odluke broj: 02-05-35/11 od 26.01.2011. godine, Odluke broj 01-02-38/11 od 28.01.2011. godine i Odluke broj 01/02-02-69/11 od 11.02.2011. godine, bio u saglasnosti s odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i to člana IV.A.4.17. (Amandman XXXVII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine), kao i odredbama člana čl. V.2.7., V.2.7.a) i V.2.7.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te amandmana LXXIX, LXXX i LXXXI na Ustav Federacje Bosne i Hercego- vine, kao i sa amandmanima XXIX i XXX na Ustav Srednjo- bosanskog kantona, odnosno "da li se nakon postupanja suprotno odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Ustava Srednjobosanskog kantona, može nastaviti konstituirajuća sjednica Skupštine Srednjobosanskog kantona dok se ne otklone sve nepravilnosti". Prilikom davanja mišljenja Ustavni sud Federacije je imao u vidu slijedeće: 1. Član IV.A.4.17. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u cijelosti se odnosi na odluke Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i odredbe ovog člana nije moguće dovesti u vezu s osporenim odlukama zakonodavnog tijela kantona. 2. Ustavni sud Federacije je konstatovao da pitanja koja su elaborirana u zahtjevu za davanje mišljenja, a vezano za nastavak 1. konstituirajuće sjednice Skupštine Srednjo- bosanskog kantona održane 10.01.2011. godine, kao i Odluke broj 02-05-35/11 od 26.01.2011. godine, Odluke broj: 01-02-38/11 od 28.01.2011. godine i Odluke broj: 01/02-02-69/11 od 11.02.2011. godine, su predmet zahtjeva za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa koji su zaprimljeni kod Ustavnog suda Federacije pod brojevima U-1/11 od 14.01.2011. godine, U-3/11 od 03.02.2011. godine i U-7/11 od 22.02.2011. godine. Sva pitanja u vezi sa zaštitom vitalnog nacionalnog interesa u isključivoj su nadležnosti Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda Federacije. Imajući u vidu da se radi o nadležnosti Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, Ustavni sud Federacije nije razmatrao to pitanje, niti o tome može davati svoje mišljenje. Mišljenje objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna". Ovo mišljenje Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: mr. Kata Senjak, predsjednica Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović i mr. Faris Vehabović, sudije Suda. Broj U-8/11 5. aprila 2011. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Mr.Kata Senjak,s.r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP3288/08, rješavajući apelacijuMekine Toskić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaMekine Toskić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 roku u predmetu koji se trenutno vodi u Vrhovnom sudu Republike Srpske pod brojem 71 0 P 031724 09 Rev. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mekina Toskić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupaju odvjetnici Branislav Kosić i Sanjin Kosić, podnijela je 17. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio u Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 71 0 P 031724 07 P (ranije RS-291/93). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 26. prosinca 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Odgovor na apelaciju je 25. ožujka 2010. godine zatražen i od "Elektroprenosa" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi). 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. siječnja 2009. godine, a tuženi 13. travnja 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantici 5. svibnja 2009. godine, a odgovor tuženog je dostavljen apelantici 3. rujna 2010. godine. 5. Osnovni sud je 13. travnja 2010. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti spis tog suda jer je 23. rujna 2009. godine dostavljen Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivanja o reviziji. 6. Vrhovni sud je, na traženje Ustavnog suda, dostavio na uvid spis Osnovnog suda broj 71 0 P 031724 07 P (ranije RS-291/93). III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelantica je 5. kolovoza 1993. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu radi povrede prava iz radnog odnosa. Apelantica je tužbom tražila da sud obveže tuženog da joj naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu zbog nezakonito donesenog rješenja o prestanku radnog odnosa. 9. Rješenjem Osnovnog suda broj RS-291/93 od 1. prosinca 1995. godine prekinut je postupak povodom apelantičine tužbe jer se apelantica nalazila na području koje je zbog ratnih zbivanja odsječeno od sjedišta suda. Stavkom drugim rješenja je određeno da će sud nastaviti postupak na prijedlog stranaka, zakonskih zastupnika, novog punomoćnika ili staratelja zaostavštine, te je određeno (stavak tri izreke) da svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji prestaju teći. 10. Budući da je apelantica, prema podacima pošte, bila nepoznata na adresi iz tužbe, dostava ovog rješenja apelantici je izvršena putem oglasne ploče suda 5. siječnja 1996. godine. 11. Apelantica je 6. veljače 2007. godine podnijela prijedlog za nastavak sudskog postupka. Podneskom od 4. svibnja 2007. godine apelantica je urgirala uzimanje predmeta u rad. 12. Osnovni sud je Rješenjem broj RS-291/93 od 17. srpnja 2007. godine odredio nastavak postupka u konkretnoj pravnoj stvari. Također je navedeno da će se postupak dalje voditi pod oznakom 071-0-P-07-003 166. 13. Rješenjem suda broj 071-0-P-07-003 166 od 17. srpnja 2007. godine apelantici je vraćena na ispravku i dopunu tužba zaprimljena 5. kolovoza 1993. godine, kako bi je uredila shodno čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Podneskom od 23. srpnja 2007. godine apelantica je ponovno urgirala uzimanje predmeta u rad. Istog dana apelantica je primila rješenje o nastavku postupka. 14. Podneskom od 31. srpnja 2007. godine apelantica je uredila tužbu. Podneskom od 13. prosinca 2007. godine apelantica je ponovno urgirala uzimanje predmeta u rad. 15. Pripremno ročište zakazano za 30. siječanj 2008. godine sud je odgodio na prijedlog tuženog. Sud je održao pripremno ročište 14. ožujka 2008. godine. 16. U daljnjem tijeku postupka sud je zakazao pet ročišta za glavnu raspravu (11. travnja, 16. lipnja, 11. rujna i 9. listopada 2008. godine, te 29. siječnja 2009. godine) na kojim je izvodio dokaze čije je izvođenje usvojio na pripremnom ročištu, osim ročišta od 16. lipnja 2008. godine koje je odgođeno zbog bolesti uređujućeg suca. Na ročištu održanom 29. siječnja 2009. godine sud je zaključio glavnu raspravu. 17. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031724 07 P od 2. ožujka 2009. godine sud je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev na način da je poništio kao nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici, naložio tuženom da apelanticu vrati na rad, da joj uplati doprinose i naknadi štetu na ime izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama, te da joj naknadi troškove postupka. 18. Tuženi je protiv presude Osnovnog suda izjavio žalbu 13. ožujka 2009. godine. Apelantica je 30. ožujka 2009. godine odgovorila na žalbu. Spis je 12. lipnja 2009. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja o izjavljenim žalbama. 19. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P031 724 09 Gž od 29. lipnja 2009. godine djelomično je usvojena žalba tuženog. Naime, prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obvezan apelantici isplatiti naknadu štete zbog izgubljene zarade i u dijelu odluke o troškovima, te je u tom dijelu vraćena prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Presuda je preinačena u dijelu u kojem je tuženom naloženo da apelanticu vrati na rad. Žalba tuženog je odbijena u preostalom dijelu tako što je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je poništeno rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici. 20. Apelantica je 12. kolovoza 2009. godine izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda. Iz dopisa Osnovnog suda proizlazi da je spis 23. rujna 2009. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji. 21. Prema stanju spisa, Vrhovni sud još nije donio odluku o reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. U apelaciji se navodi da je apelantica tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela 5. kolovoza 1993. godine, te da je tužba zavedena pod brojem RS-291/93. U apelaciji se, također, navodi da sud nije poduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 1. prosinca 1995. godine kada je donio rješenje o prekidu zbog ratnog stanja. Dalje se navodi da je postupak nastavljen tek na apelantičin prijedlog i to Rješenjem broj RS-291/93 od 17. srpnja 2007. godine ali da sud nakon toga i nakon održanih šest ročišta do dana podnošenja apelacije nije donio meritornu odluku premda se radi o postupku koji se smatra hitnim u smislu članka 420. ZPP. Apelantica je predložila da Ustavni sud zbog povrede njezinih prava obveže Republiku Srpsku da joj za svaku godinu odlaganja donošenja odluke isplati iznos od 687,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove za sastav i podnošenje apelacije. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju koji je Osnovni sud dostavio 30. siječnja 2009. godine, dakle prije nego što je u ovom predmetu donio prvostupanjsku presudu, ističe se da je rješenjem tog suda od 1. prosinca 1995. godine prekinut postupak u konkretnoj pravnoj stvari, te da je Rješenjem suda broj RS-291/03 određen nastavak postupka. Istaknuto je da je sud nastavak glavne rasprave zakazan za 16. lipanj 2008. godine odgodio zbog bolesti uređujućeg suca, da je nastavak koji je određen za 11. rujan 2008. godine odgođen zbog promjene postupajućeg suca, te je glavna rasprava morala teći iznova. Dalje je navedeno da je sud u tijeku postupka putem Veleposlanstva Kraljevine Norveške a zatim i putem Međunarodne pravne pomoći morao tražiti podatke o apelantičinom statusu u toj zemlji (je li zasnovala radni odnos, gdje i kad, te je li primala socijalnu pomoć i u kojem iznosu). Istaknuto je da je sudac koristio godišnji odmor od 25. prosinca 2008. godine do 23. siječnja 2009. godine, te da je nastavak glavne rasprave zakazan za 29. siječanj 2009. godine. 24. Tuženi je naveo da je tek iz podneska kojim je apelantica uredila tužbu 30. srpnja 2007. godine saznao da apelantica sada živi u Kraljevini Norveškoj, te da smatra bitnim dostavu podataka o njezinom statusu, a koje do dana davanja odgovora tuženi nije dobio. Istaknuto je da je Osnovni sud u međuvremenu donio Presudu broj 71 0 P 031724 07 P od 2. ožujka 2009. godine. Također, vezano za dužinu postupka, tuženi je istakao da je: "Š...Ć otvoreno pitanje zašto je apelantkinja od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje, čekala do 2007. godine da tek tada zatraži nastavak postupka". V. Relevantni propisi 25. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 26. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 30. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da redovni sudovi nisu donijeli konačnu odluku o njezinoj tužbi koju je podnijela 5. kolovoza 1993. godine. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravomoćno okončan, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 32. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom" (vidi Europski sud za ljudska prava,Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). 35. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom parničnom postupku odlučuje o apelantičinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati je li u konkretnom predmetu povrijeđeno apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije. a) Relevantna načela 36. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivajući se na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i nadležnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava,Zagorec protiv Hrvatske,presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 26). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 37. Ustavni sud ukazuje na to da je nadležan za ispitivanje navodnih povreda ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije koje su se desile nakon 14. prosinca 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga je Ustavni sud nadležan ispitati apelantičine navode o nerazumno dugom trajanju postupka nakon tog datuma. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (vidi Europski sud za ljudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 37). 38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak traje preko 17 godina i da još uvijek nije pravomoćno okončan. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke povodom ove apelacije, a to je razdoblje od preko 14 godina i osam mjeseci. c) Analiza dužine postupka 39. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji se prema odredbama ZPP smatra hitnim i koji nema nekih posebnih okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu. 40. Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud prvenstveno konstatira nespornom činjenicu da predmetni postupak zaista dugo traje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se ovako dugo trajanje ovog postupka može u pretežnome dijelu staviti upravo na teret apelantici koja u razdoblju dužem od 11 godina i mjesec dana, računajući od momenta zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, nije dostavila prijedlog za nastavak postupka već je to učinila tek 6. veljače 2007. godine. Naime, prema relevantnim odredbama ZPP, do nastavka prekinutog postupka može doći isključivo na prijedlog stranke, odnosno stranaka u postupku. S druge strane, promatrajući ponašanje redovnih sudova, evidentno je da je Osnovni sud, nakon što je apelantica podnijela zahtjev za nastavak postupka, u relativno primjerenim rokovima poduzimao procesne radnje (donio rješenje o nastavku postupka, rješenje o uređenju tužbe, zakazao dva pripremna ročišta i pet ročišta za glavnu raspravu, te donio prvostupanjsku odluku). Dalje, evidentno je da je odluka o žalbi donesena u vrlo kratkom roku. Činjenica da Vrhovni sud, kojem je spis dostavljen 23. rujna 2009. godine, još uvijek nije donio odluku o reviziji, u situaciji kada je apelantica svojom neaktivnošću u razdoblju dužem od 11 godina sama prouzrokovala da postupak tako dugo traje, ne ukazuje na to da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su joj redovni sudovi povrijedili pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi ovog prava u cijelosti neutemeljeni. Pitanje naknade nematerijalne štete 42. Vezano za apelantičin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članku 76. stavak 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. S obzirom na to da je u prethodnim točkama ove odluke zaključeno da je apelacija neutemeljena, apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII. Zaključak 43. Neovisno o činjenici da predmetni postupak od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda traje preko 14 godina i osam mjeseci, nema povrede apelantičinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je upravo apelantica svojom apsolutnom neaktivnošću u razdoblju od 11 godina i jedan mjesec u pretežnom dijelu doprinijela dužini predmetnog parničnog postupka. 44. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3288/08, rješavajući apelacijuMekine Toskić, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaMekine Toskić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se trenutno vodi u Vrhovnom sudu Republike Srpske pod brojem 71 0 P 031724 09 Rev. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mekina Toskić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Banje Luke, koju zastupaju advokati Branislav Kosić i Sawin Kosić, podnijela je 17. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošewa apelacije vodio u Osnovnom sudu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 71 0 P 031724 07 P (ranije RS-291/93). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 26. decembra 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Odgovor na apelaciju je 25. marta 2010. godine zatražen i od "Elektroprenosa" a.d. Bawa Luka (u daqnjem tekstu: tuženi). 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. januara 2009. godine, a tuženi 13. aprila 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantkiwi 5. maja 2009. godine, a odgovor tuženog je dostavljen apelantkiwi 3. septembra 2010. godine. 5. Osnovni sud je 13. aprila 2010. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti da dostavi spis tog suda jer je 23. septembra 2009. godine dostavljen Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivawa o reviziji. 6. Vrhovni sud je, na traženje Ustavnog suda, dostavio na uvid spis Osnovnog suda broj 71 0 P 031724 07 P (ranije RS-291/93). III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelantkiwa je 5. avgusta 1993. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu radi povrede prava iz radnog odnosa. Apelantkiwa je tužbom tražila da sud obaveže tuženog da joj naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu zbog nezakonito donesenog rješewa o prestanku radnog odnosa. 9. Rješenjem Osnovnog suda broj RS-291/93 od 1. decembra 1995. godine prekinut je postupak povodom apelantkiwine tužbe jer se apelantkiwa nalazila na području koje je zbog ratnih zbivawa odsječeno od sjedišta suda. Stavom drugim rješewa je određeno da će sud nastaviti postupak na prijedlog stranaka, zakonskih zastupnika, novog punomoćnika ili staraoca zaostavštine, te je određeno (stav tri izreke) da svi rokovi određeni za vršenje parničnih radwi prestaju teći. 10. Budući da je apelantkiwa, prema podacima pošte, bila nepoznata na adresi iz tužbe, dostava ovog rješewa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 apelantkiwi je izvršena putem oglasne ploče suda 5. januara 1996. godine. 11. Apelantkiwa je 6. februara 2007. godine podnijela prijedlog za nastavak sudskog postupka. Podneskom od 4. maja 2007. godine apelantkiwa je urgirala uzimanje predmeta u rad. 12. Osnovni sud je Rješenjem broj RS-291/93 od 17. jula 2007. godine odredio nastavak postupka u konkretnoj pravnoj stvari. Takođe je navedeno da će se postupak dalje voditi pod oznakom 071-0-P-07-003 166. 13. Rješenjem suda broj 071-0-P-07-003 166 od 17. jula 2007. godine apelantkiwi je vraćena na ispravku i dopunu tužba primljena 5. avgusta 1993. godine, kako bi je uredila shodno čl. 53 i 334 Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03; u daqnjem tekstu: ZPP). Podneskom od 23. jula 2007. godine apelantkiwa je ponovo urgirala uzimanje predmeta u rad. Istog dana apelantkiwa je primila rješenje o nastavku postupka. 14. Podneskom od 31. jula 2007. godine apelantkiwa je uredila tužbu. Podneskom od 13. decembra 2007. godine apelantkiwa je ponovo urgirala uzimanje predmeta u rad. 15. Pripremno ročište zakazano za 30. januar 2008. godine sud je odgodio na prijedlog tuženog. Sud je održao pripremno ročište 14. marta 2008. godine. 16. U daqnjem toku postupka sud je zakazao pet ročišta za glavnu raspravu (11. aprila, 16. juna, 11. septembra i 9. oktobra 2008. godine, te 29. januara 2009. godine) na kojim je izvodio dokaze čije je izvođenje usvojio na pripremnom ročištu, sem ročišta od 16. juna 2008. godine koje je odgođeno zbog bolesti uređujućeg sudije. Na ročištu održanom 29. januara 2009. godine sud je zakqučio glavnu raspravu. 17. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031724 07 P od 2. marta 2009. godine sud je usvojio apelantkiwin tužbeni zahtjev na način da je poništio kao nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantkiwi, naložio tuženom da apelantkinju vrati na rad, da joj uplati doprinose i naknadi štetu na ime izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama, te da joj naknadi troškove postupka. 18. Tuženi je protiv presude Osnovnog suda izjavio žalbu 13. marta 2009. godine. Apelantkiwa je 30. marta 2009. godine odgovorila na žalbu. Spis je 12. juna 2009. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavawa o izjavljenim žalbama. 19. Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031 724 09 Gž od 29. juna 2009. godine djelimično je usvojena žalba tuženog. Naime, prvostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantkiwi isplati naknadu štete zbog izgubljene zarade i u dijelu odluke o troškovima, te je u tom dijelu vraćena prvostepenom sudu na ponovni postupak. Presuda je preinačena u dijelu u kojem je tuženom naloženo da apelantkinju vrati na rad. Žalba tuženog je odbijena u preostalom dijelu tako što je prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je poništeno rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantkiwi. 20. Apelantkiwa je 12. avgusta 2009. godine izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda. Iz dopisa Osnovnog suda proizilazi da je spis 23. septembra 2009. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivawa o izjavljenoj reviziji. 21. Prema stanju spisa, Vrhovni sud još nije donio odluku o reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. U apelaciji se navodi da je apelantkiwa tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela 5. avgusta 1993. godine, te da je tužba zavedena pod brojem RS-291/93. U apelaciji se, takođe, navodi da sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 1. decembra 1995. godine kada je donio rješenje o prekidu zbog ratnog stawa. Dalje se navodi da je postupak nastavljen tek na apelantkiwin prijedlog i to Rješenjem broj RS-291/93 od 17. jula 2007. godine ali da sud nakon toga i nakon održanih šest ročišta do dana podnošewa apelacije nije doniomeritornu odluku premda se radi o postupku koji se smatra hitnim u smislu člana 420 ZPP. Apelantkiwa je predložila da Ustavni sud zbog povrede njenih prava obaveže Republiku Srpsku da joj za svaku godinu odlagawa donošewa odluke isplati iznos od 687,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove za sastav i podnošenje apelacije. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju koji je Osnovni sud dostavio 30. januara 2009. godine, dakle prije nego što je u ovom predmetu donio prvostepenu presudu, ističe se da je rješenjem tog suda od 1. decembra 1995. godine prekinut postupak u konkretnoj pravnoj stvari, te da je Rješenjem suda broj RS-291/03 određen nastavak postupka. Istaknuto je da je sud nastavak glavne rasprave zakazan za 16. juni 2008. godine odgodio zbog bolesti uređujućeg sudije, da je nastavak koji je određen za 11. septembar 2008. godine odgođen zbog promjene postupajućeg sudije, te je glavna rasprava morala teći iznova. Dalje je navedeno da je sud u toku postupka putem Ambasade Kraljevine Norveške a zatim i putem Međunarodne pravne pomoći morao tražiti podatke o apelantkiwinom statusu u toj zemqi (da li je zasnovala radni odnos, gdje i kad, te da li je primala socijalnu pomoć i u kojem iznosu). Istaknuto je da je sudija koristio godišwi odmor od 25. decembra 2008. godine do 23. januara 2009. godine, te da je nastavak glavne rasprave zakazan za 29. januar 2009. godine. 24. Tuženi je naveo da je tek iz podneska kojim je apelantkiwa uredila tužbu 30. jula 2007. godine saznao da apelantkiwa sada živi u Kraljevini Norveškoj, te da smatra bitnim dostavu podataka o njenom statusu, a koje do dana davawa odgovora tuženi nije dobio. Istaknuto je da je Osnovni sud u međuvremenu donio Presudu broj 71 0 P 031724 07 P od 2. marta 2009. godine. Takođe, vezano za dužinu postupka, tuženi je istakao da je: "Š...Ćotvoreno pitanje zašto je apelantkiwa od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje, čekala do 2007. godine da tek tada zatraži nastavak postupka". V. Relevantni propisi 25. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 26. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 30. U konkretnom slučaju apelantkiwa se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da redovni sudovi nisu donijeli konačnu odluku o njenoj tužbi koju je podnijela 5. avgusta 1993. godine. Apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 32. Apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskimi krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za qudska prava,Golderprotiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 35. Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom parničnom postupku odlučuje o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, te zakqučuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelantkiwino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a) Relevantni principi 36. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti predmeta i pozivajući se na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i nadležnihvlasti kao i važnost onoga što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava,Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26). b) Period koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud ukazuje na to da je nadležan za ispitivanje navodnih povreda qudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje su se desile nakon 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga je Ustavni sud nadležan da ispita apelantkiwine navode o nerazumno dugom trajanju postupka nakon tog datuma. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud za qudska prava,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). 38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak traje preko 17 godina i da još uvijek nije pravosnažno okončan. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do donošewa odluke povodom ove apelacije, a to je period od preko 14 godina i osam mjeseci. c) Analiza dužine postupka 39. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji se prema odredbama ZPP smatra hitnim i koji nema nekih posebnih okolnosti na osnovu kojih bi moglo da se zakquči da se radi o posebno složenom predmetu. 40. Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud prvenstveno konstatuje nespornom činjenicu da predmetni postupak zaista dugo traje. Međutim, Ustavni sud zapaža da ovako dugo trajanje ovog postupka može u pretežnom dijelu da se stavi upravo na teret apelantkiwi koja u periodu dužem od 11 godina i mjesec dana, računajući od momenta zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, nije dostavila prijedlog za nastavak postupka već je to učinila tek 6. februara 2007. godine. Naime, prema relevantnim odredbama ZPP, do nastavka prekinutog postupka može da dođe iskqučivo na prijedlog stranke, odnosno stranaka u postupku. S druge strane, posmatrajući ponašanje redovnih sudova, evidentno je da je Osnovni sud, nakon što je apelantkiwa podnijela zahtjev za nastavak postupka, u relativno primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje (donio rješenje o nastavku postupka, rješenje o uređenju tužbe, zakazao dva pripremna ročišta i pet ročišta za glavnu raspravu, te donio prvostepenu odluku). Dalje, evidentno je da je odluka o žalbi donesena u vrlo kratkom roku. Činjenica da Vrhovni sud, kojem je spis dostavljen 23. septembra 2009. godine, još uvijek nije donio odluku o reviziji, u situaciji kada je apelantkiwa svojom neaktivnošću u periodu dužem od 11 godina sama prouzrokovala da postupak tako dugo traje, ne ukazuje na to da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantkiwino pravo na suđenje u razumnom roku. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkiwa ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli da opravdaju tvrdnju da su joj redovni sudovi povrijedili pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te zakqučuje da su apelacioni navodi o povredi ovog prava u cijelosti neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete 42. Vezano za apelantkiwin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76 stav 2 Pravila, ovlašćen da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke zakqučeno da je apelacija neosnovana, apelantkiwi ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII. Zakqučak 43. Nezavisno od činjenice da predmetni postupak od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda traje preko 14 godina i osam mjeseci, nema povrede apelantkiwinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je upravo apelantkiwa svojom apsolutnom neaktivnošću u periodu od 11 godina i jedan mjesec u pretežnom dijelu doprinijela dužini predmetnog parničnog postupka. 44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP3288/08, rješavajući apelacijuMekine Toskić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaMekine Toskić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se trenutno vodi u Vrhovnom sudu Republike Srpske pod brojem 71 0 P 031724 09 Rev. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mekina Toskić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupaju advokati Branislav Kosić i Sanjin Kosić, podnijela je 17. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio u Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 71 0 P 031724 07 P (ranije RS-291/93). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 26. decembra 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Odgovor na apelaciju je 25. marta 2010. godine zatražen i od "Elektroprenosa" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi). 3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. januara 2009. godine, a tuženi 13. aprila 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantici 5. maja 2009. godine, a odgovor tuženog je dostavljen apelantici 3. septembra 2010. godine. 5. Osnovni sud je 13. aprila 2010. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti spis tog suda jer je 23. septembra 2009. godine dostavljen Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivanja o reviziji. 6. Vrhovni sud je, na traženje Ustavnog suda, dostavio na uvid spis Osnovnog suda broj 71 0 P 031724 07 P (ranije RS-291/93). III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelantica je 5. augusta 1993. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu radi povrede prava iz radnog odnosa. Apelantica je tužbom tražila da sud obaveže tuženog da joj naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu zbog nezakonito donesenog rjeŠenja o prestanku radnog odnosa. 9. Rješenjem Osnovnog suda broj RS-291/93 od 1. decembra 1995. godine prekinut je postupak povodom apelanticine tužbe jer se apelantica nalazila na području koje je zbog ratnih zbivanja odsječeno od sjedišta suda. Stavom drugim rješenja je određeno da će sud nastaviti postupak na prijedlog stranaka, zakonskih zastupnika, novog punomoćnika ili staraoca zaostavštine, te je određeno (stav tri izreke) da svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji prestaju teći. 10. Budući da je apelantica, prema podacima pošte, bila nepoznata na adresi iz tužbe, dostava ovog rješenja apelantici je izvršena putem oglasne ploče suda 5. januara 1996. godine. 11. Apelantica je 6. februara 2007. godine podnijela prijedlog za nastavak sudskog postupka. Podneskom od 4. maja 2007. godine apelantica je urgirala uzimanje predmeta u rad. 12. Osnovni sud je Rješenjem broj RS-291/93 od 17. jula 2007. godine odredio nastavak postupka u konkretnoj pravnoj stvari. Također je navedeno da će se postupak dalje voditi pod oznakom 071-0-P-07-003 166. 13. Rješenjem suda broj 071-0-P-07-003 166 od 17. jula 2007. godine apelantici je vraćena na ispravku i dopunu tužba zaprimljena 5. augusta 1993. godine, kako bi je uredila shodno čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Podneskom od 23. jula 2007. godine apelantica je ponovo urgirala uzimanje predmeta u rad. Istog dana apelantica je primila rjeŠenje o nastavku postupka. 14. Podneskom od 31. jula 2007. godine apelantica je uredila tužbu. Podneskom od 13. decembra 2007. godine apelantica je ponovo urgirala uzimanje predmeta u rad. 15. Pripremno ročište zakazano za 30. januar 2008. godine sud je odgodio na prijedlog tuženog. Sud je održao pripremno ročište 14. marta 2008. godine. 16. U daljnjem toku postupka sud je zakazao pet ročišta za glavnu raspravu (11. aprila, 16. juna, 11. septembra i 9. oktobra 2008. godine, te 29. januara 2009. godine) na kojim je izvodio dokaze čije je izvođenje usvojio na pripremnom ročištu, osim ročiŠta od 16. juna 2008. godine koje je odgođeno zbog bolesti uređujućeg sudije. Na ročištu održanom 29. januara 2009. godine sud je zaključio glavnu raspravu. 17. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 031724 07 P od 2. marta 2009. godine sud je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev na način da je poništio kao nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici, naložio tuženom da apelanticu vrati na rad, da joj uplati doprinose i naknadi štetu na ime izgubljene zarade sa zakonskim zateznim kamatama, te da joj naknadi troŠkove postupka. 18. Tuženi je protiv presude Osnovnog suda izjavio žalbu 13. marta 2009. godine. Apelantica je 30. marta 2009. godine odgovorila na žalbu. Spis je 12. juna 2009. godine dostavljen Okružnom sudu radi rješavanja o izjavljenim žalbama. 19. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031 724 09 Gž od 29. juna 2009. godine djelimično je usvojena žalba tuženog. Naime, prvostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantici isplati naknadu štete zbog izgubljene zarade i u dijelu odluke o troškovima, te je u tom dijelu vraćena prvostepenom sudu na ponovni postupak. Presuda je preinačena 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 u dijelu u kojem je tuženom naloženo da apelanticu vrati na rad. Žalba tuženog je odbijena u preostalom dijelu tako Što je prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je poništeno rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici. 20. Apelantica je 12. augusta 2009. godine izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda. Iz dopisa Osnovnog suda proizlazi da je spis 23. septembra 2009. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji. 21. Prema stanju spisa, Vrhovni sud još nije donio odluku o reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. U apelaciji se navodi da je apelantica tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela 5. augusta 1993. godine, te da je tužba zavedena pod brojem RS-291/93. U apelaciji se, također, navodi da sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju sve do 1. decembra 1995. godine kada je donio rješenje o prekidu zbog ratnog stanja. Dalje se navodi da je postupak nastavljen tek na apelanticin prijedlog i to RjeŠenjem broj RS-291/93 od 17. jula 2007. godine ali da sud nakon toga i nakon održanih Šest ročišta do dana podnošenja apelacije nije donio meritornu odluku premda se radi o postupku koji se smatra hitnim u smislu člana 420. ZPP. Apelantica je predložila da Ustavni sud zbog povrede njenih prava obaveže Republiku Srpsku da joj za svaku godinu odlaganja donošenja odluke isplati iznos od 687,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troŠkove za sastav i podnoŠenje apelacije. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju koji je Osnovni sud dostavio 30. januara 2009. godine, dakle prije nego što je u ovom predmetu donio prvostepenu presudu, ističe se da je rješenjem tog suda od 1. decembra 1995. godine prekinut postupak u konkretnoj pravnoj stvari, te da je Rješenjem suda broj RS-291/03 određen nastavak postupka. Istaknuto je da je sud nastavak glavne rasprave zakazan za 16. juni 2008. godine odgodio zbog bolesti uređujućeg sudije, da je nastavak koji je određen za 11. septembar 2008. godine odgođen zbog promjene postupajućeg sudije, te je glavna rasprava morala teći iznova. Dalje je navedeno da je sud u toku postupka putem Ambasade Kraljevine Norveške a zatim i putem Međunarodne pravne pomoći morao tražiti podatke o apelanticinom statusu u toj zemlji (da li je zasnovala radni odnos, gdje i kad, te da li je primala socijalnu pomoć i u kojem iznosu). Istaknuto je da je sudija koristio godišnji odmor od 25. decembra 2008. godine do 23. januara 2009. godine, te da je nastavak glavne rasprave zakazan za 29. januar 2009. godine. 24. Tuženi je naveo da je tek iz podneska kojim je apelantica uredila tužbu 30. jula 2007. godine saznao da apelantica sada živi u Kraljevini Norveškoj, te da smatra bitnim dostavu podataka o njenom statusu, a koje do dana davanja odgovora tuženi nije dobio. Istaknuto je da je Osnovni sud u međuvremenu donio Presudu broj 71 0 P 031724 07 P od 2. marta 2009. godine. Također, vezano za dužinu postupka, tuženi je istakao da je: "Š...Ć otvoreno pitanje zašto je apelantkinja od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje, čekala do 2007. godine da tek tada zatraži nastavak postupka". V. Relevantni propisi 25. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 26. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa Što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 30. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da redovni sudovi nisu donijeli konačnu odluku o njenoj tužbi koju je podnijela 5. augusta 1993. godine. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Dakle, iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 32. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava,Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 35. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom parničnom postupku odlučuje o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a) Relevantni principi 36. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivajući se na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i nadležnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava,Zagorec protiv Hrvatske,presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26). b) Period koji se uzima u obzir 37. Ustavni sud ukazuje na to da je nadležan za ispitivanje navodnih povreda ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje su se desile nakon 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Stoga je Ustavni sud nadležan ispitati apelanticine navode o nerazumno dugom trajanju postupka nakon tog datuma. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 37). 38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak traje preko 17 godina i da još uvijek nije pravosnažno okončan. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke povodom ove apelacije, a to je period od preko 14 godina i osam mjeseci. c) Analiza dužine postupka 39. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji se prema odredbama ZPP smatra hitnim i koji nema nekih posebnih okolnosti na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu. 40. Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud prvenstveno konstatira nespornom činjenicu da predmetni postupak zaista dugo traje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se ovako dugo trajanje ovog postupka može u pretežnome dijelu staviti upravo na teret apelantici koja u periodu dužem od 11 godina i mjesec dana, računajući od momenta zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, nije dostavila prijedlog za nastavak postupka već je to učinila tek 6. februara 2007. godine. Naime, prema relevantnim odredbama ZPP, do nastavka prekinutog postupka može doći isključivo na prijedlog stranke, odnosno stranaka u postupku. S druge strane, posmatrajući ponašanje redovnih sudova, evidentno je da je Osnovni sud, nakon što je apelantica podnijela zahtjev za nastavak postupka, u relativno primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje (donio rješenje o nastavku postupka, rješenje o uređenju tužbe, zakazao dva pripremna ročišta i pet ročišta za glavnu raspravu, te donio prvostepenu odluku). Dalje, evidentno je da je odluka o žalbi donesena u vrlo kratkom roku. Činjenica da Vrhovni sud, kojem je spis dostavljen 23. septembra 2009. godine, još uvijek nije donio odluku o reviziji, u situaciji kada je apelantica svojom neaktivnošću u periodu dužem od 11 godina sama prouzrokovala da postupak tako dugo traje, ne ukazuje na to da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su joj redovni sudovi povrijedili pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su apelacioni navodi o povredi ovog prava u cijelosti neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete 42. Vezano za apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da je apelacija neosnovana, apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII. Zaključak 43. Nezavisno od činjenice da predmetni postupak od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda traje preko 14 godina i osam mjeseci, nema povrede apelanticinog prava na donoŠenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je upravo apelantica svojom apsolutnom neaktivnoŠću u periodu od 11 godina i jedan mjesec u pretežnom dijelu doprinijela dužini predmetnog parničnog postupka. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 3481/08, rješavajući apelacijuSrđana Zrnića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 27. listopada 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaSrđana Zrnića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem 71 0 P 055378 09 P. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 71 0 P055378 09 P. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplatiSrđanu Zrniću iznos od 4.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske i Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Srđan Zrnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Valentina M. Stanić, odvjetnica iz Banje Luke, podnio je 3. studenoga 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055378 09 P (raniji brojevi P-563/06, P-2967/01, Mal-130/94 i P-560/91). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 30. prosinca 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 20. rujna 2010. godine zatraženo da dostavi spis broj 71 0 P 055378 09 P (raniji brojevi P-563/06, P-2967/01, Mal-130/94 i P-560/91). 3. Okružni sud je dostavio odgovor 26. siječnja 2009. godine, a Osnovni sud 30. siječnja 2009. godine. Osnovni sud je 1. listopada 2010. godine dostavio na uvid spis broj 71 0 P 055378 09 P. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 12. veljače 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 6. ožujka 1991. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv PP "Adria-Impex" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naplate dugovanja po osnovi rada. Predmet je zaveden pod brojem P-560/91, te je određeno financijsko vještačenje. Nakon toga, predmet je 1994. godine dobio novi broj Mal-130/94. 7. Apelant je 12. svibnja 1998. godine precizirao tužbeni zahtjev u pogledu naziva tuženog. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 30. studeni 2001. godine na kojem je apelant precizirao tužbu u pogledu vrijednosti zahtjeva nakon čega je predmet dobio novi broj P-2967/01. Nakon toga, Osnovni sud je zakazao još šest ročišta, od kojih su četiri održana, a dva ročišta su odgođena zbog izjašnjenja tuženog o preciziranom tužbenom zahtjevu, odnosno zbog toga što tuženi nije dostavio relevantnu dokumentaciju. 8. Osnovni sud je 17. ožujka 2004. godine donio Rješenje broj P-2967/01, kojim se smatra da je tužba povučena. U obrazloženju je navedeno da apelant niti njegov punomoćnik nisu pristupili ročištu zakazanom za 16. ožujak 2004. godine, iako su uredno obaviješteni, što se, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), smatra povlačenjem tužbe. 9. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio Rješenje broj Ž-197/04 od 30. siječnja 2005. godine, kojim je apelantovu žalbu uvažio, poništio rješenje Osnovnog suda od 17. ožujka 2004. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje jer je utvrdio da iz poziva za ročište koje je bilo zakazano za 16. ožujak 2004. godine nije jasno u koje se vrijeme ročište trebalo održati. 10. Nakon vraćanja spisa Osnovnom sudu predmet je dobio novi broj P-563/06. Osnovni sud je u ponovnom postupku prvo ročište zakazao za 27. ožujak 2009. godine, a nakon toga je zakazao i održao još pet ročišta. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 055378 06 P od 21. rujna 2009. godine. 11. Protiv navedene presude žalbe su Okružnom sudu izjavili i tuženi i apelant. Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 055378 09 Gž od 15. ožujka 2010. godine, kojim je žalbe uvažio i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno, između ostalog, da su utemeljeni žalbeni navodi obje stranke u postupku da iz pobijane presude nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio iznose naknade, niti koje je fakture uzeo u obzir i na koji je način izvršio konverziju iznosa u dinarima u iznose u KM. Nakon toga, predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje a do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda postupak nije okončan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da su mu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da zbog odugovlačenja postupka koji traje od 1991. godine nije u mogućnosti naplatiti svoje potraživanje iz radnog odnosa. Apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da se ne može izjasniti o povredi prava koju apelant navodi jer je predmet vraćen na postupak Osnovnom sudu i da se apelacija odnosi na postupak pred Osnovnim sudom a ne Okružnim sudom. Okružni sud je naveo da, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nema konačne sudske odluke, apelaciju treba odbaciti kao neutemeljenu. 14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da apelacija nije utemeljena i da predmet nije bilo moguće okončati ranije jer zaduženi sudac ima više od 800 predmeta u radu. Osnovni sud je naveo da među tih 800 predmeta ima i predmeta u kojima je tužba podnesena 2001. godine i u kojima nije poduzeta niti jedna radnja za razliku od konkretnog predmeta koji je vraćen na ponovni postupak. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je pripremno ročište u ovom predmetu zakazano za 13. listopad 2010. godine. V. Relevantni propisi 15. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 16. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 21. Apelant smatra da su mu zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 22. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć a) Relevantna načela 24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 25. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 26. Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 27. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 6. ožujka 1991. godine. Međutim, razdoblje koje, ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. prosinca 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stavak 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja ove odluke, dakle, razdoblje od 14 godina i 10 mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak traje 19 godina i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanje pripada li apelantu pravo na naknadu neisplaćenih zarada po osnovi rada kod tuženog. Dakle, predmetni spor se ne može okarakterizirati kao naročito složen. 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prvo ročište u apelantovom predmetu nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda zakazao i održao tek 30. studenoga 2001. godine, dakle nakon punih šest godina potpune neaktivnosti u predmetu računajući od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, iako je apelant još 1998. godine dostavio podnesak sudu kojim je precizirao zahtjev. Ustavni sud zapaža i da je, nakon što je Osnovni sud 17. ožujka 2004. godine donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena jer apelant nije pristupio zakazanom ročištu, navedeno rješenje povodom apelantove žalbe ukinuto zbog greške Osnovnog suda u dostavi poziva za ročište i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo skoro osam godina da donese prvostupanjsku odluku, ali da je i ta odluka ukinuta rješenjem Okružnog suda od 15. ožujka 2010. godine i predmet vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu zbog isključive greške Osnovnog suda. Osim toga, do dana donošenja ove odluke postupak pred Osnovnim sudom nije okončan. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju odluke o žalbama izjavljenim Okružnom sudu donesene u kratkim rokovima (godinu i 10 mjeseci, odnosno šest mjeseci), te da to nije značajnije doprinijelo trajanju postupka pred Osnovnim u ukupnom razdoblju od skoro 20 godina, odnosno 14 godina i 10 mjeseciratione temporis, i to u sporu iz radnog odnosa koji je hitne prirode. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da Osnovni sud nije ponudio nikakve razloge za ovako dugo trajanje radnog spora osim što se poziva na veliki broj predmeta u radu što ne može, kako je već rečeno, biti valjano opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. Ustavni sud uzima u obzir i značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta kao i činjenicu da iz spisa predmeta nije mogao utvrditi nikakav apelantov doprinos za dužinu trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da doprinos za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi isključivo Osnovni sud. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava standard "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Kompenzacija 31. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 32. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 300 KM budući da se radi o postupku koji je vezan za radni odnos i koji je prema zakonskim odredbama hitan. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe pred Osnovnim sudom ratione temporistraje 14 godina i 10 mjeseci i da još uvijek nije donesena konačna odluka, apelantu se određuje naknada u visini od 4.200 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište nadležnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. II. Pravo na imovinu 33. Apelant je naveo da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer nije u mogućnosti naplatiti svoje potraživanje vezano za rad. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda koji se odnosi na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o naplati potraživanja vezanih za radni odnos koji je prema odredbama ZPP hitan i koji,ratione temporis,traje preko 14 godina, odnosno ukupno preko 19 godina, a postupak pred Osnovnim sudom još nije okončan, a redovni sud nije naveo nikakav valjan razlog za ovako dugo trajanje postupka. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3481/08, rješavajući apelacijuSrđana Zrnića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaSrđana Zrnića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi u Osnovnom sudu u Bawoj Luci pod brojem 71 0 P 055378 09 P. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da, bez daqnjeg odlagawa, okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 055378 09 P. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplatiSrđanu Zrnićuiznos od 4.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske i Osnovnom sudu u Bawoj Luci da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Srđan Zrnić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Valentina M. Stanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055378 09 P (raniji brojevi P-563/06, P-2967/01, Mal-130/94 i P-560/91). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 30. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 20. septembra 2010. godine zatraženo da dostavi spis broj 71 0 P 055378 09 P (raniji brojevi P-563/06, P-2967/01, Mal-130/94 i P-560/91). 3. Okružni sud je dostavio odgovor 26. januara 2009. godine, a Osnovni sud 30. januara 2009. godine. Osnovni sud je 1. oktobra 2010. godine dostavio na uvid spis broj 71 0 P 055378 09 P. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 12. februara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 6. marta 1991. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv PP "Adria-Impex" Bawa Luka (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naplate dugovawa po osnovu rada. Predmet je zaveden pod brojem P-560/91, te je određeno finansijsko vještačenje. Nakon toga, predmet je 1994. godine dobio novi broj Mal-130/94. 7. Apelant je 12. maja 1998. godine precizirao tužbeni zahtjev u pogledu naziva tuženog. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 30. novembar 2001. godine na kojem je apelant precizirao tužbu upogledu vrijednosti zahtjeva nakon čega je predmet dobio novi broj P-2967/01. Nakon toga, Osnovni sud je zakazao još šest ročišta, od kojih su četiri održana, a dva ročišta su odgođena zbog izjašnjenja tuženog o preciziranom tužbenom zahtjevu,odnosno zbog toga što tuženi nije dostavio relevantnu dokumentaciju. 8. Osnovni sud je 17. marta 2004. godine donio Rješenje broj P-2967/01, kojim se smatra da je tužba povučena. U obrazloženju je navedeno da apelant niti njegov punomoćnik nisu pristupili ročištu zakazanom za 16. mart 2004. godine, iako su uredno obaviješteni, što se, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), smatra povlačenjem tužbe. 9. Protiv navedenog rješewa apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio Rješenje broj Ž-197/04 od 30. januara 2005. godine, kojim je apelantovu žalbu uvažio, poništio rješenje Osnovnog suda od 17. marta 2004. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje jer je utvrdio da iz poziva za ročište koje je bilo zakazano za 16. mart 2004. godine nije jasno u koje se vrijeme ročište trebalo održati. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 10. Nakon vraćawa spisa Osnovnom sudu predmet je dobio novi broj P-563/06. Osnovni sud je u ponovnom postupku prvo ročište zakazao za 27. mart 2009. godine, a nakon toga je zakazao i održao još pet ročišta. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 055378 06 P od 21. septembra 2009. godine. 11. Protiv navedene presude žalbe su Okružnom sudu izjavili i tuženi i apelant. Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 055378 09 Gž od 15. marta 2010. godine, kojim je žalbe uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješewa je navedeno, između ostalog, da su osnovani žalbeni navodi obje stranke u postupku da iz osporene presude nije jasno na osnovu čega je prvostepeni sud utvrdio iznose naknade, niti koje je fakture uzeo u obzir i na koji je način izvršio konverziju iznosa u dinarima u iznose u KM. Nakon toga, predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje a do dana donošewa ove odluke Ustavnog suda postupak nije okončan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da su mu zbog nedonošewa odluke u razumnom roku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da zbog odugovlačewa postupka koji traje od 1991. godine nije u mogućnosti da naplati svoje potraživanje iz radnog odnosa. Apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli kompenzaciju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da se ne može izjasniti o povredi prava koju apelant navodi jer je predmet vraćen na postupak Osnovnom sudu i da se apelacija odnosi na postupak pred Osnovnimsudom a ne Okružnim sudom. Okružni sud je naveo da, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nema konačne sudske odluke, apelaciju treba odbaciti kao neosnovanu. 14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da apelacija nije osnovana i da predmet nije bilo moguće okončati ranije jer zaduženi sudija ima više od 800 predmeta u radu. Osnovni sud je naveo da među tih 800 predmeta ima i predmeta u kojima je tužba podnesena 2001. godine i u kojima nije preduzeta niti jedna radwa za razliku od konkretnog predmeta koji je vraćen na ponovni postupak. Sem toga, Osnovni sud je naveo da je pripremno ročište u ovom predmetu zakazano za 13. oktobar 2010. godine. V. Relevantni propisi 15. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. 16. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 21. Apelant smatra da su mu zbog dužine trajawa predmetnog postupka povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 22. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć a) Relevantni principi 24. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda,razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 25. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 26. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 27. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 6. marta 1991. godine. Međutim, period koji, ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužinepostupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do donošewa ove odluke, dakle, period od 14 godina i 10 mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, postupak traje 19 godina i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 28. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanje da li apelantu pripada pravo na naknadu neisplaćenih zarada po osnovu rada kod tuženog. Dakle, predmetni spor se ne može okarakterisati kao naročito složen. 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prvo ročište u apelantovom predmetu nakon zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda zakazao i održao tek 30. novembra 2001. godine, dakle nakon punih šest godina potpune neaktivnosti u predmetu računajući od dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, iako je apelant još 1998. godine dostavio podnesak sudu kojim je precizirao zahtjev. Ustavni sud zapaža i da je, nakon što je Osnovni sud 17. marta 2004. godine donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena jer apelant nije pristupio zakazanom ročištu, navedeno rješenje povodom apelantove žalbe ukinuto zbog greške Osnovnog suda u dostavi poziva za ročište i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo skoro osam godina da donese prvostepenu odluku, ali da je i ta odluka ukinuta rješenjem Okružnog suda od 15. marta 2010. godine i predmet vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu zbog iskqučive greške Osnovnog suda. Sem toga, do dana donošewa ove odluke postupak pred Osnovnim sudom nije okončan. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju odluke o žalbama izjavljenim Okružnom sudu donesene u kratkim rokovima (godinu i 10 mjeseci, odnosno šest mjeseci), te da to nije značajnije doprinijelo trajanju postupka pred Osnovnim u ukupnom periodu od skoro 20 godina, odnosno 14 godina i 10 mjeseciratione temporis, i to u sporu iz radnog odnosa koji je hitne prirode. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da Osnovni sud nije ponudio nikakve razloge za ovako dugo trajanje radnog spora sem što se poziva na veliki broj predmeta u radu što ne može, kako je već rečeno, biti valjano opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. Ustavni suduzima u obzir i značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta kao i činjenicu da iz spisa predmeta nije mogao utvrditi nikakav apelantov doprinos za dužinu trajawa postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zakqučuje da doprinos za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi iskqučivo Osnovni sud. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava standard "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Kompenzacija 31. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajawa predmetnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 32. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti približno 300 KM budući da se radi o postupku koji je vezan za radni odnos i koji je prema zakonskim odredbama hitan. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe pred Osnovnim sudomratione temporistraje 14 godina i 10 mjeseci i da još uvijek nije donesena konačna odluka, apelantu se određuje naknada u visini od 4.200 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište nadležnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. II. Pravo na imovinu 33. Apelant je naveo da mu je zbog dužine trajawa postupka povrijeđeno i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nije u mogućnosti da naplati svoje potraživanje vezano za rad. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda koji se odnosi na kršenje prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o naplati potraživawa vezanih za radni odnos koji je prema odredbama ZPP hitan i koji,ratione temporis,traje preko 14 godina, odnosno ukupno preko 19 godina, a postupak pred Osnovnim sudom još nije okončan, a redovni sud nije naveo nikakav valjan razlog za ovako dugo trajanje postupka. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3481/08, rješavajući apelacijuSrđana Zrnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaSrđana Zrnića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem 71 0 P 055378 09 P. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 71 0 P055378 09 P. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplatiSrđanu Zrniću iznos od 4.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Republike Srpske i Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Srđan Zrnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Valentina M. Stanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055378 09 P (raniji brojevi P-563/06, P-2967/01, Mal-130/94 i P-560/91). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 30. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 20. septembra 2010. godine zatraženo da dostavi spis broj 71 0 P 055378 09 P (raniji brojevi P-563/06, P-2967/01, Mal-130/94 i P-560/91). 3. Okružni sud je dostavio odgovor 26. januara 2009. godine, a Osnovni sud 30. januara 2009. godine. Osnovni sud je 1. oktobra 2010. godine dostavio na uvid spis broj 71 0 P 055378 09 P. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 12. februara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 6. marta 1991. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv PP "Adria-Impex" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naplate dugovanja po osnovu rada. Predmet je zaveden pod brojem P-560/91, te je određeno finansijsko vještačenje. Nakon toga, predmet je 1994. godine dobio novi broj Mal-130/94. 7. Apelant je 12. maja 1998. godine precizirao tužbeni zahtjev u pogledu naziva tuženog. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 30. novembar 2001. godine na kojem je apelant precizirao tužbu u pogledu vrijednosti zahtjeva nakon čega je predmet dobio novi broj P-2967/01. Nakon toga, Osnovni sud je zakazao još šest ročišta, od kojih su četiri održana, a dva ročišta su odgođena zbog izjašnjenja tuženog o preciziranom tužbenom zahtjevu, odnosno zbog toga što tuženi nije dostavio relevantnu dokumentaciju. 8. Osnovni sud je 17. marta 2004. godine donio Rješenje broj P-2967/01, kojim se smatra da je tužba povučena. U obrazloženju je navedeno da apelant niti njegov punomoćnik nisu pristupili ročištu zakazanom za 16. mart 2004. godine, iako su uredno obaviješteni, što se, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), smatra povlačenjem tužbe. 9. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio Rješenje broj Ž-197/04 od 30. januara 2005. godine, kojim je apelantovu žalbu uvažio, poništio rješenje Osnovnog suda od 17. marta 2004. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje jer je utvrdio da iz poziva za ročište koje je bilo zakazano za 16. mart 2004. godine nije jasno u koje se vrijeme ročište trebalo održati. 10. Nakon vraćanja spisa Osnovnom sudu predmet je dobio novi broj P-563/06. Osnovni sud je u ponovnom postupku prvo ročište zakazao za 27. mart 2009. godine, a nakon toga je zakazao i održao još pet ročišta. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 055378 06 P od 21. septembra 2009. godine. 11. Protiv navedene presude žalbe su Okružnom sudu izjavili i tuženi i apelant. Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 055378 09 Gž od 15. marta 2010. godine, kojim je žalbe uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno, između ostalog, da su osnovani žalbeni navodi obje stranke u postupku da iz osporene presude nije jasno na osnovu čega je prvostepeni sud utvrdio iznose naknade, niti koje je fakture uzeo u obzir i na koji je način izvršio konverziju iznosa u dinarima u iznose u KM. Nakon toga, predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje a do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda postupak nije okončan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da su mu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da zbog odugovlačenja postupka koji traje od 1991. godine nije u mogućnosti da naplati svoje potraživanje iz radnog odnosa. Apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da se ne može izjasniti o povredi prava koju apelant navodi jer je predmet vraćen na postupak Osnovnom sudu i da se apelacija odnosi na postupak pred Osnovnim sudom a ne Okružnim sudom. Okružni sud je naveo da, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nema konačne sudske odluke, apelaciju treba odbaciti kao neosnovanu. 14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da apelacija nije osnovana i da predmet nije bilo moguće okončati ranije jer zaduženi sudija ima više od 800 predmeta u radu. Osnovni sud je naveo da među tih 800 predmeta ima i predmeta u kojima je tužba podnesena 2001. godine i u kojima nije preduzeta niti jedna radnja za razliku od konkretnog predmeta koji je vraćen na ponovni postupak. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je pripremno ročište u ovom predmetu zakazano za 13. oktobar 2010. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 V. Relevantni propisi 15. UZakonu o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 16. UZakonu o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 21. Apelant smatra da su mu zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 25. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 26. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 27. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 6. marta 1991. godine. Međutim, period koji, ratione temporis,ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presudaMikulić,stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja ove odluke, dakle, period od 14 godina i 10 mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak traje 19 godina i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 28. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanje da li apelantu pripada pravo na naknadu neisplaćenih zarada po osnovu rada kod tuženog. Dakle, predmetni spor se ne može okarakterizirati kao naročito složen. 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prvo ročište u apelantovom predmetu nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda zakazao i održao tek 30. novembra 2001. godine, dakle nakon punih šest godina potpune neaktivnosti u predmetu računajući od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, iako je apelant još 1998. godine dostavio podnesak sudu kojim je precizirao zahtjev. Ustavni sud zapaža i da je, nakon što je Osnovni sud 17. marta 2004. godine donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena jer apelant nije pristupio zakazanom ročištu, navedeno rješenje povodom apelantove žalbe ukinuto zbog greške Osnovnog suda u dostavi poziva za ročište i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo skoro osam godina da donese prvostepenu odluku, ali da je i ta odluka ukinuta rješenjem Okružnog suda od 15. marta 2010. godine i predmet vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu zbog isključive greške Osnovnog suda. Osim toga, do dana donošenja ove odluke postupak pred Osnovnim sudom nije okončan. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju odluke o žalbama izjavljenim Okružnom sudu donesene u kratkim rokovima (godinu i 10 mjeseci, odnosno šest mjeseci), te da to nije značajnije doprinijelo trajanju postupka pred Osnovnim u ukupnom periodu od skoro 20 godina, odnosno 14 godina i 10 mjeseciratione temporis, i to u sporu iz radnog odnosa koji je hitne prirode. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da Osnovni sud nije ponudio nikakve razloge za ovako dugo trajanje radnog spora osim što se poziva na veliki broj predmeta u radu što ne može, kako je već rečeno, biti valjano opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. Ustavni sud uzima u obzir i značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta kao i činjenicu da iz spisa predmeta nije mogao utvrditi nikakav apelantov doprinos za dužinu trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da doprinos za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi isključivo Osnovni sud. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava standard "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Kompenzacija 31. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 32. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 300 KM budući da se radi o postupku koji je vezan za radni odnos i koji je prema zakonskim odredbama hitan. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe pred Osnovnim sudom ratione temporistraje 14 godina i 10 mjeseci i da još uvijek nije donesena konačna odluka, apelantu se određuje naknada u visini od 4.200 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište nadležnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. II. Pravo na imovinu 33. Apelant je naveo da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nije u mogućnosti da naplati svoje potraživanje vezano za rad. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda koji se odnosi na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o naplati potraživanja vezanih za radni odnos koji je prema odredbama ZPP hitan i koji,ratione temporis,traje preko 14 godina, odnosno ukupno preko 19 godina, a postupak pred Osnovnim sudom još nije okončan, a redovni sud nije naveo nikakav valjan razlog za ovako dugo trajanje postupka. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP3627/07, rješavajući apelacijuOsmana Delića idr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2, članka 64. stavak 1. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac David Feldman, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 25. rujna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaOsmana Delića, Bajrame Delić, Mersada Delića i Veldina Delića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog arbitrarne primjene materijalnog prava i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000589 od 14. siječnja 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona daOsmanu Deliću, Bajrami Delić, Mersadu Deliću i Veldinu Deliću, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od po 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Osman Delić, Bajrama Delić, Mersad Delić i Veldin Delić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Aziz Adilagić, odvjetnik iz Velike Kladuše, podnijeli su 28. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelanti su se žalili na nedonošenje odluke u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. siječnja 2008. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 28. veljače 2008. godine žaleći se da im je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. siječnja 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu. I konačno, dopunama apelacije od 23. travnja 2009. godine, 13. studenoga 2009. godine, 9. ožujka 2010. godine i 16. ožujka 2010. godine apelanti se žale i zbog toga što postupak izvršenja Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. siječnja 2008. godine nije okončan u razumnom roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 19. ožujka 2010. godine zatražen odgovor na apelaciju. Zatim, od sudionika u postupku, RO "Slapovi na Uni" OOUR "Elektrodistribucija" Velika Kladuša i ZOIL "Sarajevo" (u daljnjem tekstu: tuženi), također je 19. ožujka 2010. godine zatražen odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 24. veljače 2010. godine zatraženo da dostavi predmetni spis. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. ožujka 2010. godine. Sudionici u postupku nisu dostavili odgovor na apelaciju. Općinski sud je spis dostavio 10. ožujka 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 25. svibnja i 8. lipnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. a) Postupak pred redovnim sudovima 6. Tužbom od 10. kolovoza 1989. godine, koja je podnesena protiv RO "Slapovi na Uni" OOUR "Elektrodistribucija" Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i ZOIL Sarajevo, Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: drugotuženi), apelanti su tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete (u daljnjem tekstu: naknada štete) zbog smrti mldb. Ekrema Delića. 7. Općinski sud (ranije Osnovni sud u Velikoj Kladuši) donio je Presudu broj P-597/89 od 17. studenoga 1989. godine, kojom je dosuđena naknada štete zbog smrti bliske osobe izražena u YU dinarima na način utvrđen dispozitivom presude. Naime, tom presudom su tuženi obvezani da na ime naknade štete apelantima Osmanu Deliću i Bajrami Delić isplate na ime duševnih bolova svakom po 100,000 000 dinara, na ime troškova sahrane i vjerskih obreda 2,700.000 dinara, na ime troškova opreme i iskopa mezarluka 3,004.590 dinara i troškove podizanja spomenika i obrade 100,000.000 dinara. Dalje, istom presudom je utvrđeno da se apelantima mldb. Mersadu Deliću i mldb. Veldinu Deliću na ime duševnih bolova isplati svakom po 50,000.000 dinara, te na sve ove iznose plati kamata koja se daje na oročena sredstva bez posebne namjene preko 12 mjeseci, računajući kamate od 10. kolovoza 1989. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. I konačno, tuženi su obvezani naknaditi troškove parničnog postupka od 30,000.000 dinara, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 8. Protiv navedene presude tuženi su 10. siječnja 1990. godine izjavili žalbu. 9. Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Bihaću broj Gž.147/91 od 20. siječnja 1994. godine žalbeni postupak u pravnoj stvari naknade štete apelantima je prekinut i određeno da će se nastaviti kada pravni sljednik prvotuženog RO "Slapovi na Uni" OOUR "Elektrodistribucija" Velika Kladuša preuzme postupak ili kada ga sud na prijedlog apelanata kao tužitelja pozove da to učini, sukladno članku 215. stavak 1. tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RBiH" br. 2/92 i 13/94: u daljnjem tekstu: ZPP). 10. Prijedlog za nastavak postupka apelanti su podnijeli dopisom od 20. ožujka 2007. godine. 11. Nakon toga, Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. siječnja 2008. godine žalba tuženih protiv prvostupanjske Presude broj 597/89 od 17. studenoga 1989. godine je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime podizanja nadgrobnog spomenika. 12. Također, izmijenjena je prvostupanjska odluka u odnosu na početak tijeka zatezne kamate, a u ostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostupanjska presuda potvrđena u iznosima naknade štete izraženim u YU dinarima. b) Izvršni postupak 13. Apelanti su 15. ožujka 2008. godine Općinskom sudu dostavili prijedlog za izvršenje pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-597/89 od 17. studenoga 1989. godine. 14. Zaključkom Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. ožujka 2009. godine apelantima je naloženo da taj prijedlog urede tako da potraživanja označe samo u valuti koja je navedena u pravomoćnoj presudi, tj. u YU dinarima. Apelanti su 18. ožujka 2009. godine Općinskom sudu dostavili uređen prijedlog za izvršenje tražeći da sud nastavi sa rješavanjem ovog predmeta. 15. Općinski sud je donio Rješenje broj 017-0-I-08-001964 od 27. svibnja 2009. godine kojim je usvojen prijedlog apelanata za izvršenje, protiv kojeg su izvršenici JP "Elektroprivreda" i "Sarajevo-osiguranje" d.d., Podružnica Bihać, izjavili prigovor. 16. Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. veljače 2010. godine djelomično je usvojen prigovor izvršenika u pogledu glavnog duga, kamate i troškova parničnog postupka, tako da je umjesto potraživanja po ovim osnovama navedenim u rješenju o izvršenju određena naplata potraživanja tražitelja izvršenja-apelanata, koja su navedeni izvršenici dužni solidarno isplatiti i to: Osmanu Deliću i Bajrami Delić, roditeljima poginulog djeteta, za pretrpljene duševne bolove svakom po 10,00 KM, za troškove sahrane i vjerske obrede 0,27 KM, i za troškove opreme i iskopa mezarluka 0,30 KM. Istim rješenjem Veldinu Deliću i Mersadu Deliću, braći poginulog, za pretrpljene duševne bolove određeno je svakom po 5,00 KM, sa kamatama kako su dosuđene drugostupanjskom odlukom i sa parničnim troškovima u iznosu od 3,00 KM. 17. Protiv navedenog rješenja apelanti su 12. ožujka 2010. godine izjavili žalbu. Prema stanju spisa, izvršni postupak povodom žalbe apelanata protiv Rješenja Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. veljače 2010. godine je u tijeku pred Kantonalnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelanti se žale da su im pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, smatraju da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je žalbeni postupak trajao ukupno 16 godina, od čega 12 ulazi u nadležnost Ustavnog suda. Apelanti smatraju da nije bilo nikakvih razloga za prekid postupka, te da taj postupak predugo traje, pa, stoga, traže naknadu štete zbog povrede dužine trajanja postupka. 19. Dalje, apelanti navode da iz pobijane presude Kantonalnog suda nije jasno što je njome dosuđeno ni kolika je odšteta s obzirom na to da je dosuđeni iznos izražen u YU dinarima. Oni smatraju da su njihova prava povrijeđena i zbog činjenice da je naknada štete zbog smrti bliske osobe utvrđena u valuti koja već odavno nije zakonsko sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini i da je neadekvatna pretrpljenoj boli zbog smrti bliskog srodnika. Osim toga, apelanti navode da se pobijane presude temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kad je u pitanju naknada štete zbog smrti bliske osobe. Apelanti posebno navode da roditeljima pripada naknada štete za podizanje spomenika bez obzira na to imaju li za to račune ili ne. Zatim, s obzirom na neisplatu štete i dugo trajanje samog postupka, apelanti smatraju da ni kamata nije pravilno dosuđena. Apelanti navode da oni nisu u ravnopravnom odnosu kad se usporedi njima dosuđena naknada sa sadašnjom praksom sudova koji u sličnim slučajevima "dosuđuju i po 15.000 KM". S obzirom na zakonsku promjenu valute u Bosni i Hercegovini i denominaciju dinara, drugostupanjski sud je, kako navode apelanti, trebao održati raspravu i ponovno izvesti dokaze i odlučiti o jasno izraženim zahtjevima apelanata, te naknadu štete odrediti u konvertibilnim markama. Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu. 20. Dopunom apelacije od 28. veljače 2008. godine apelanti se žale da: "Nije jasno ni šta je dosuđeno ni kolika je dosuđena odšteta tužiteljima". Oni smatraju da nije bilo nikakvih razloga za prekid postupka jer nije bilo statutarnih promjena kod tuženih. Kako navode apelanti, Kantonalni sud je svojom presudom djelomično uvažio žalbe, preinačio prvostupanjsku presudu u zahtjevu apelanata za naknadu podizanja spomenika, te odbio tužbeni zahtjev i u pogledu dosuđenih kamata prema drugotuženom za vrijeme rata. Apelanti navode da se presuda Kantonalnog suda u dijelu u kojem se drugotuženi oslobađa obveze da plati kamate tužiteljima za vrijeme od 8. travnja 1992. godine do 23. prosinca 1996. godine, kao i odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu 10,000.000 dinara na ime podizanja nadgrobnog spomenika temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. I konačno, ovom dopunom apelanti traže da se utvrdi povreda njihovih ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu, obje presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak. Dopunom apelacije od 23. travnja 2009. godine apelanti traže da Ustavni sud uzme u hitno razmatranje ovaj predmet s obzirom na to da su oni već podnijeli prijedlog za izvršenje pravomoćne presude. Dopunom apelacije od 13. studenoga 2009. godine apelanti navode da su učinjene povrede njihovih ustavnih prava time što je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i dosudio naknadu štete u novčanim jedinicama (dinarima) koje se uopće ne primjenjuju, što je dovelo do toga da je faktički nemoguće naplatiti bilo koji iznos. Odugovlačenje Općinskog suda sa donošenjem konačne odluke u uzročnoj je vezi, smatraju apelanti, sa presudom Kantonalnog suda, pa traže da se njihov predmet što hitnije uzme u rad. Apelanti su dopunom apelacije od 9. ožujka 2010. godine dostavili Ustavnom sudu Rješenje Općinskog suda o izvršenju broj 071-0-I-08-001964 od 27. svibnja 2009. godine žaleći se da sud, nakon raspravljanja o prigovoru izvršenika, još nije donio odluku. I konačno, dopunom apelacije od 16. ožujka 2010. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud da su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu budući da su nezadovoljni Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. veljače 2010. godine koje je doneseno u izvršnom postupku. b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da nisu sporni navodi apelanata da postupak u ovoj pravnoj stvari traje dugo, međutim, evidentno je da je ovaj sud u razdoblju kraćem od godinu dana donio odluku povodom žalbe, tako da u tom dijelu nema povrede ustavnih prava apelanata na koja se žale. Zbog toga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. V. Relevantni propisi 22.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/55-35/91 i "Službene novine FBiH" broj 2/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 212. Postupak se prekida: 1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost u toj parnici, 2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici, 3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada, 4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, 5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu, 6) kad je to drugim zakonom određeno Član 215. Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 212. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine. Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 213. stav 1. tačka 1. i stav 2 ovoga Zakona postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresovanu stranku teći u cijelosti iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka. Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka rješenje o nastavljanju postupka dostavlja se prema odredbama člana 142. ovog zakona. 23.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 58/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 24.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službene novine FBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 173. Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Novčana naknada Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. (1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. (2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. 25.Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 1/97) u relevantnom dijelu glasi: Član 38. (1) Monetarna jedinica Bosne i Hercegovine je "konvertibilna marka" koja se dijeli na stotinu pfeninga, i čiji simboli su "KM" i "P". Konvertibilnu marku izdaje Centralna banka Bosne i Hercegovine i stavlja u cirkulaciju preko svoje centrale i glavnih jedinica. (2) Konvertibilna marka je zakonito sredstvo plaćanja svih javnih i privatnih obaveza i dugova u Bosni i Hercegovini. Naročito, sve javne institucije i privatna lica ili preduzeća moraju prihvatiti konvertibilnu marku u poravnanju i plaćanju bilo kojih obaveza prema njima. 26.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica("Službene novine FBiH" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 37. Na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudskim poravnanjima iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za čitav period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. VI. Dopustivost 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Dalje, prvobitna apelacija je podnesena 28. prosinca 2007. godine i u njoj su se apelanti pozivali na kršenje prava na pravično suđenje zbog dužine postupka. Dopunom apelacije od 28. veljače 2008. godine apelanti su izričito naveli da apelaciju podnose protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. siječnja 2008. godine smatrajući da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak i imovinu, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je i propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Dopunom apelacije od 24. travnja 2009. godine apelanti se žale i na izvršni postupak naknade štete prema pravomoćnoj Presudi Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. siječnja 2008. godine. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelanti se žale na Presudu Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. siječnja 2008. godine i na izvršni postupak povodom te presude tvrdeći da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 32. U konkretnom slučaju predmet apelacije je zahtjev apelanata da se ukine Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586/07 od 14. siječnja 2008. godine, kojom je pravomoćno odlučeno o tužbenim zahtjevima apelanata o naknadi štete zbog smrti bliske osobe (čl. 200. i 201. ZOO-a). S obzirom na to da se radi o građanskim pravima apelanata, članak 6. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. 33. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelanti žale na to da im nije na adekvatan i pravičan način utvrđena i dosuđena pravična naknada za štetu zbog smrti bliske osobe. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Europskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak ispitati je li postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine). 34. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je, rješavajući žalbu apelanata 20 godina nakon što je donesena prvostupanjska presuda i 16 godina nakon što je žalbeni postupak u konkretnom pravnom slučaju prekinut, potvrdio prvostupanjsku presudu u iznosima dosuđenim u YU dinarima u valuti koja je važila kao zakonsko sredstvo plaćanja u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a koje je u međuvremenu promijenjeno u konvertibilne marke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža dvije odlučujuće činjenice. 35. Prvo, Kantonalni sud je u vrijeme presuđenja zanemario striktne odredbe Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine kojim je propisana isključiva primjena konvertibilne marke kao jedinog zakonitog sredstva plaćanja u BiH, o čemu je morao voditi računa, jer konkretni predmet nije bio pravomoćno okončan do donošenja odluke Kantonalnog suda. O svom stavu da apelantima u vrijeme donošenja odluke Kantonalnog suda pripada naknada štete u bivšoj valuti, Kantonalni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje, što je suprotno pravu na obrazloženu odluku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. Drugo, Ustavni sud zapaža da ovako dosuđeni iznosi, u staroj valuti u vrijeme kada je jedino zakonsko sredstvo plaćanja konvertibilna marka, oduzimaju naknadi nematerijalne štete ele- ment pravičnosti koji propisuju čl. 200. (1) i 201. ZOO-a. Naime, kako se pokazalo u postupku izvršenja pobijane presude, pukom denominacijom i konverzijom stare valute u važeću valutu dosuđeni iznosi naknade štete zbog gubitka bliske osobe su, kako to proizlazi iz Rješenja Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. veljače 2010. godine, utvrđeni na po 10,00 KM za roditelje poginulog djeteta, odnosno 5,00 KM za braću poginulog. Kantonalni sud ni na koji način nije obrazložio zbog čega smatra da će ovako dosuđenim iznosima naknade nematerijalne štete u staroj valuti, i u računima o izvršnom postupku izraženim u minimalnim iznosima u konvertibilnim markama, biti ispunjen cilj zakona. Sud mora dosuditi pravičnu novčanu naknade štete zbog patnje izazvane smrću bliske osobe uzimajući u obzir intenzitet boli i straha apelanata, što je njegova obveza eksplicitno propisana člankom 200. stavak 1. ZOO-a. Kantonalni sud je propustio primijeniti zakon u pogledu isplate naknade štete izražene u KM zanemarujući činjenicu da iznos koji je utvrđen poslije konverzije dosuđenog iznosa iz dinara u KM ni blizu ne odražava stvarnu bol i patnju roditelja poslije smrti njihovog djeteta. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Donošenje odluke u razumnom roku 37. U pogledu navoda apelanata o dužini postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete zbog smrti bliske osobe, a Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja o kojima je trebalo odlučiti. 38. Ustavni sud smatra da se razdoblje od pokretanja tužbe do donošenja Ustava Bosne i Hercegovine (14. prosinac 1995. godine) ubraja u razdoblje koje seratione temporisne može razmatrati. Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka u kojem se predmet nalazio u vrijeme zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda. U tom smislu, bitno je napomenuti da je Viši sud u Bihaću prekinuo žalbeni postupak 1994. godine, u vrijeme ratnog stanja, a da su apelanti zatražili nastavak postupka tek 2007. godine. Istina, apelanti nisu opravdali svoj propust da u ovako dugom razdoblju ne zahtijevaju nastavak prekinutog postupka, osim što su naveli da su bili u izbjeglištvu. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti da je ukupan postupak donošenja odluke Kantonalnog suda i provođenja izvršnog postupka, a sve od 20. ožujka 2007. godine kad su apelanti podnijeli prijedlog za nastavak postupka, trajao preko tri godine. Imajući u vidu činjenicu da parnični, odnosno izvršni postupak nije okončan ni do danas, a da se radi o naknadi štete zbog smrti bliske osobe koja je izazvala bol i patnju apelantima, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je i u tom dijelu apelacija utemeljena. Pitanje kompenzacije 39. Apelanti traže da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi odgovarajući iznos. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 40. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, i da se razdoblje od 20. ožujka 2007. godine, kad su apelanti podnijeli prijedlog za nastavak postupka, do danas uzima kao neopravdano dug, Ustavni sud smatra da bi apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle iznos od po 900,00 KM za svakog apelanata. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ostali navodi 41. S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, Ustavni sud smatra da zbog istog razloga nije potrebno razmatrati navode koji se tiču izvršnog postupka budući da je ukidanjem pobijane odluke Kantonalnog suda prestala postojati izvršna isprava na temelju koje je dopušteno izvršenje. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Kantonalni sud u vrijeme presuđenja zanemario striktne odredbe Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine kojim je propisana isključiva primjena konvertibilne marke kao jedinog zakonitog sredstva plaćanja u BiH. Osim toga, na taj način Kantonalni sud nije poštovao načelo pravičnosti kao temeljni standard pri odlučivanju o naknadi štete zbog smrti bliske osobe. 43. Ustavni sud, također, zaključuje da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada redovni sud ni nakon tri godine od zahtjeva za nastavak prekinutog parničnog i izvršnog postupka nije okončao navedeni zahtjev. 44. Na temelju članka 61. st. 1. i 2, članka 64. stavak 1. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 3627/07, rješavajući apelacijuOsmana Delića i dr., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaOsmana Delića, Bajrame Delić, Mersada Delića i Veldina Delića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog arbitrarne primjene materijalnog prava i zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000589 od 14. januara 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona daOsmanu Deliću, Bajrami Delić, Mersadu Deliću i Veldinu Deliću,uskladusa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Osman Delić, Bajrama Delić, Mersad Delić i Veldin Delić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 28. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). Apelanti su se žalili na nedonošenje odluke u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 28. februara 2008. godine žaleći se da im je Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu. I konačno, dopunama apelacije od 23. aprila 2009. godine, 13. novembra 2009. godine, 9. marta 2010. godine i 16. marta 2010. godine apelanti se žale i zbog toga što postupak izvršewa Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine nije okončan u razumnom roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 19. marta 2010. godine zatražen odgovor na apelaciju. Zatim, od učesnika u postupku, RO "Slapovi na Uni" OOUR "Elektrodistribucija" Velika Kladuša i ZOIL "Sarajevo" (u daqnjem tekstu: tuženi), takođe je 19. marta 2010. godine zatražen odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda je 24. februara 2010. godine zatraženo da dostavi predmetni spis. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. marta 2010. godine. Učesnici u postupku nisu dostavili odgovor na apelaciju. Opštinski sud je spis dostavio 10. marta 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 25. maja i 8. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. a) Postupak pred redovnim sudovima 6. Tužbom od 10. avgusta 1989. godine, koja je podnesena protiv RO "Slapovi na Uni" OOUR "Elektrodistribucija" Velika Kladuša (u daqnjem tekstu: prvotuženi) i ZOIL Sarajevo, Filijala Bihać (u daqnjem tekstu: drugotuženi), apelanti su tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete (u daqnjem tekstu: naknada štete) zbog smrti maloljetnog Ekrema Delića. 7. Opštinski sud (ranije Osnovni sud u Velikoj Kladuši) donio je Presudu broj P-597/89 od 17. novembra 1989. godine, kojom je dosuđena naknada štete zbog smrti bliskog lica izražena uYUdinarima na način utvrđen dispozitivom presude. Naime, tom presudom su tuženi obavezani da na ime naknade štete apelantima Osmanu Deliću i Bajrami Delić isplate na ime duševnih bolova svakom po 100,000 000 dinara, na ime troškova sahrane i vjerskih obreda 2,700.000 dinara, na ime troškova opreme i iskopa mezarluka 3,004.590 dinara i troškove podizawa spomenika i obrade 100,000.000 dinara. Dalje, istom presudom je utvrđeno da se apelantima maloljetnom Mersadu Deliću i maloljetnom Veldinu Deliću na ime duševnih bolova isplati svakom po 50,000.000 dinara, te na sve ove iznose plati kamata koja se daje na oročena sredstva bez posebne namjene preko 12 mjeseci, računajući kamate od 10. avgusta 1989. godine kao dana podnošewa tužbe pa do konačne isplate. I konačno, tuženi su obavezani da naknade troškove parničnog postupka od 30,000.000 dinara, a sve u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. 8. Protiv navedene presude tuženi su 10. januara 1990. godine izjavili žalbu. 9. Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Bihaću broj Gž.147/91 od 20. januara 1994. godine žalbeni postupak u pravnoj stvari naknade štete apelantima je prekinut i određeno da će se nastaviti kada pravni sljednik prvotuženog RO "Slapovi na Uni" OOUR "Elektrodistribucija" Velika Kladuša preuzme postupak ili kada ga sud na prijedlog apelanata kao tužilaca pozove da to učini, u skladu sa članom 215 stav 1 tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RBiH" br. 2/92 i 13/94: u daqnjem tekstu: ZPP). 10. Prijedlog za nastavak postupka apelanti su podnijeli dopisom od 20. marta 2007. godine. 11. Nakon toga, Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine žalba tuženih protiv prvostepene Presude broj 597/89 od 17. novembra 1989. godine je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime podizawa nadgrobnog spomenika. 12. Takođe, izmijenjena je prvostepena odluka u odnosu na početak toka zatezne kamate,auostalomdijelužalbesu odbijene i prvostepena presudapotvrđena u iznosima naknade štete izraženim uYUdinarima. b) Izvršni postupak 13. Apelanti su 15. marta 2008. godine Opštinskom sudu dostavili prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude Opštinskog suda broj P-597/89 od 17. novembra 1989. godine. 14. Zakqučkom Opštinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. marta 2009. godine apelantima je naloženo da taj prijedlog urede tako da potraživawa označe samo u valuti koja je navedena u pravosnažnoj presudi, tj. uYUdinarima. Apelanti su 18. marta 2009. godine Opštinskom sudu dostavili uređen prijedlog za izvršenje tražeći da sud nastavi sa rješavanjem ovog predmeta. 15. Opštinski sud je donio Rješenje broj 017-0-I-08-001964 od 27. maja 2009. godine kojim je usvojen prijedlog apelanata za izvršenje, protiv kojeg su izvršenici JP "Elektroprivreda" i "Sarajevo-osiguranje" d.d., Podružnica Bihać, izjavili prigovor. 16. Rješenjem Opštinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. februara 2010. godine djelimično je usvojen prigovor izvršenika u pogledu glavnog duga, kamate i troškova parničnog postupka, tako da je umjesto potraživawa po ovim osnovama navedenim u rješenju o izvršenju određena naplata potraživawa tražilaca izvršewa-apelanata, koja su navedeni izvršenici dužni solidarno isplatiti i to: Osmanu Deliću i Bajrami Delić, roditeqima poginulog djeteta, za pretrpljene duševne bolove svakom po 10,00 KM, za troškove sahrane i vjerske obrede 0,27 KM, i za troškove opreme i iskopa mezarluka 0,30 KM. Istim rješenjem Veldinu Deliću i Mersadu Deliću, braći poginulog, za pretrpljene duševne bolove određeno je svakom po 5,00 KM, sa kamatama kako su dosuđene drugostepenom odlukom i sa parničnim troškovima u iznosu od 3,00 KM. 17. Protiv navedenog rješewa apelanti su 12. marta 2010. godine izjavili žalbu. Premastanju spisa, izvršni postupak povodom žalbe apelanata protiv Rješewa Opštinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. februara 2010. godine je u toku pred Kantonalnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, smatraju da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je žalbeni postupak trajao ukupno 16 godina, od čega 12 ulazi u nadležnost Ustavnog suda. Apelanti smatraju da nije bilo nikakvih razloga za prekid postupka, te da taj postupak predugo traje, pa, stoga, traže naknadu štete zbog povrede dužine trajawa postupka. 19. Dalje, apelanti navode da iz osporene presude Kantonalnog suda nije jasno šta je wome dosuđeno ni kolika je odšteta s obzirom na to da je dosuđeni iznos izražen uYU dinarima. Oni smatraju da su wihova prava povrijeđena i zbog činjenice da je naknada štete zbog smrti bliskog lica utvrđena u valuti koja već odavno nije zakonsko sredstvo plaćawa u Bosni i Hercegovini i da je neadekvatna pretrpljenoj boli zbog smrti bliskog srodnika. Sem toga, apelanti navode da se osporene presude zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kad je u pitanju naknada štete zbog smrti bliskog lica. Apelanti posebno navode da roditeqima pripada naknada štete za podizanje spomenika bez obzira na to da li za to imaju račune ili ne. Zatim, s obzirom na neisplatu štete i dugo trajanje samog postupka, apelanti smatraju da ni kamata nije pravilno dosuđena. Apelanti navode da oni nisu u ravnopravnom odnosu kad se uporedi wima dosuđena naknada sa sadašwom praksom sudova koji u sličnim slučajevima "dosuđuju i po 15.000 KM". S obzirom na zakonsku promjenu valute u Bosni i Hercegovini i denominaciju dinara, drugostepeni sud je, kako navode apelanti, trebalo da održi raspravu i ponovo izvede dokaze i odluči o jasno izraženim zahtjevima apelanata, te da naknadu štete odredi u konvertibilnim markama. Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu. 20. Dopunom apelacije od 28. februara 2008. godine apelanti se žale da: "Nije jasno ni šta je dosuđeno ni kolika je dosuđena odšteta tužiteqima". Oni smatraju da nije bilo nikakvih razloga za prekid postupka jer nije bilo statutarnih promjena kod tuženih. Kako navode apelanti, Kantonalni sud je svojom presudom djelimično uvažio žalbe, preinačio prvostepenu presudu u zahtjevu apelanata za naknadu podizawa spomenika, te odbio tužbeni zahtjev i u pogledu dosuđenih kamata prema drugotuženom za vrijeme rata. Apelanti navode da se presuda Kantonalnog suda u dijelu u kojem se drugotuženi oslobađa obaveze da plati kamate tužiocima za vrijeme od 8. aprila 1992. godine do 23. decembra 1996. godine, kao i odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu 10,000.000 dinara na ime podizawa nadgrobnog spomenika zasniva na proizvoqnoj primjeni materijalnog prava. I konačno, ovom dopunom apelanti traže da se utvrdi povreda wihovih ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu, obje presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak. Dopunom apelacije od 23. aprila 2009. godine apelanti traže da Ustavni sud uzme u hitno razmatranje ovaj predmet s obzirom na to da su oni već podnijeli prijedlog za izvršenje pravosnažne presude. Dopunom apelacije od 13. novembra 2009. godine apelanti navode da su učinjene povrede wihovih ustavnih prava time što je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i dosudio naknadu štete u novčanim jedinicama (dinarima) koje se uopšte ne primjenjuju, što je dovelo do toga da je faktički nemoguće naplatiti bilo koji iznos. Odugovlačenje Opštinskog suda sa donošenjem konačne odluke u uzročnoj je vezi, smatraju apelanti, sa presudom Kantonalnog suda, pa traže da se wihov predmet što hitnije uzme u rad. Apelanti su dopunom apelacije od 9. marta 2010. godine dostavili Ustavnom sudu Rješenje Opštinskog suda o izvršenju broj 071-0-I-08-001964 od 27. maja 2009. godine žaleći se da sud, nakon raspravljanja o prigovoru izvršenika, još nije donio odluku. I konačno, dopunom apelacije od 16. marta 2010. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud da su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu budući da su nezadovoqni Rješenjem Opštinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. februara 2010. godine koje je doneseno u izvršnom postupku. b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da nisu sporni navodi apelanata da postupak u ovoj pravnoj stvari traje dugo, međutim, evidentno je da je ovaj sud u periodu kraćem od godinu dana donio odluku povodom žalbe, tako da u tom dijelu nema povrede ustavnih prava apelanata na koja se žale. Zbog toga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. V. Relevantni propisi 22.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/55-35/91 i "Službene novine FBiH" broj 2/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 212. Postupak se prekida: 1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost u toj parnici, 2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici, 3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada, 4) kad nastupe pravne posljedice otvarawa stečajnog postupka, 5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu, 6) kad je to drugim zakonom određeno Član 215. Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 212. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili starateq ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine. Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 213. stav 1. tačka 1. i stav 2 ovoga Zakona postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresovanu strankuteći u cijelosti iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka. Stranci koja nije stavilaprijedlog za nastavljanje postupka rješenje o nastavljanju postupka dostavlja se prema odredbama člana 142. ovog zakona. 23.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 58/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 24.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službene novine FBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 173. Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Novčana naknada Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivawa o zahtjevu za naknadu nematerijalneštete,kaoiovisininjenenaknade,sudće voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i ciqu kome služi tanaknada,aliiotomedasewomenepogodujetežwamakoje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. (1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditeqi) pravičnu novčanu naknadu za wihove duševne bolove. (2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između wih i umrlog postojalatrajnija zajednica života. 25.Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 1/97) u relevantnom dijelu glasi: Član 38. (1) Monetarna jedinica Bosne i Hercegovine je "konvertibilna marka" koja se dijeli na stotinu pfeninga, i čiji simboli su "KM" i "P". Konvertibilnu marku izdaje Centralna banka Bosne i Hercegovine i stavlja u cirkulaciju preko svoje centrale i glavnih jedinica. (2) Konvertibilna marka je zakonito sredstvo plaćawa svih javnih i privatnih obaveza i dugova u Bosni i Hercegovini. Naročito, sve javne institucije i privatna lica ili preduzeća moraju prihvatiti konvertibilnu marku u poravnanju i plaćanju bilo kojih obaveza prema wima. 26.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica("Službene novine FBiH" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 37. Na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnawa) i vansudskim poravnawima iz osigurawa, ne obračunavaju se kamate za čitav period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Dalje, prvobitna apelacija je podnesena 28. decembra 2007. godine i u woj su se apelanti pozivali na kršenje prava na pravično suđenje zbog dužine postupka. Dopunom apelacije od 28. februara 2008. godine apelanti su izričito naveli da apelaciju podnose protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine smatrajući da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak i imovinu, iz čega proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je i propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Dopunom apelacije od 24. aprila 2009. godine apelanti se žale i na izvršni postupak naknade štete prema pravosnažnoj Presudi Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalnirazlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelanti se žale na Presudu Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine i na izvršni postupak povodom te presude tvrdeći da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 32. U konkretnom slučaju predmet apelacije je zahtjev apelanata da se ukine Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586/07 od 14. januara 2008. godine, kojom je pravosnažno odlučeno o tužbenim zahtjevima apelanata o naknadi štete zbog smrti bliskog lica (čl. 200 i 201 ZOO-a). S obzirom na to da se radi o građanskim pravima apelanata, član 6 Evropske konvencije je primjenqiv u konkretnom slučaju. 33. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelanti žale na to da im nije na adekvatan i pravičan način utvrđena i dosuđena pravična naknada za štetu zbog smrti bliskog lica. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiše domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, takođe, zakqučio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 34. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je, rješavajući žalbu apelanata 20 godina nakon što je donesena prvostepena presuda i 16 godina nakon što je žalbeni postupak u konkretnom pravnom slučaju prekinut, potvrdio prvostepenu presudu u iznosima dosuđenim uYUdinarima u valuti koja je važila kao zakonsko sredstvo plaćawa u vrijeme donošewa prvostepene presude, a koje je u međuvremenu promijenjeno u konvertibilne marke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža dvije odlučujuće činjenice. 35. Prvo, Kantonalni sud je u vrijeme presuđewa zanemario striktne odredbe Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine kojim je propisana iskqučiva primjena konvertibilne marke kao jedinog zakonitog sredstva plaćawa u BiH, o čemu je morao da vodi računa, jer konkretni predmet nije bio pravosnažno okončan do donošewa odluke Kantonalnog suda. O svom stavu da apelantima u vrijeme donošewa odluke Kantonalnog suda pripada naknada štete u bivšoj valuti, Kantonalni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje, što je suprotno pravu na obrazloženu odluku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. Drugo, Ustavni sud zapaža da ovako dosuđeni iznosi, u staroj valuti u vrijeme kada je jedino zakonsko sredstvo plaćawa konvertibilna marka, oduzimaju naknadi nematerijalne štete element pravičnosti koji propisuju čl. 200 (1) i 201 ZOO-a. Naime, kako se pokazalo u postupku izvršewa osporene presude, pukom denominacijom i konverzijom stare valute u važeću valutu dosuđeni iznosi naknade štete zbog gubitka bliskog lica su, kako to proizilazi iz Rješewa Opštinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. februara 2010. godine, utvrđeni na po 10,00 KM za roditelje poginulog djeteta, odnosno 5,00 KM za braću poginulog. Kantonalni sud ni na koji način nije obrazložio zbog čega smatra da će ovako dosuđenim iznosima naknade nematerijalne štete u staroj valuti, i u računima o izvršnom postupku izraženim u minimalnim iznosima u konvertibilnim markama, biti ispunjen ciq zakona. Sud mora da dosudi pravičnu novčanu naknade štete zbog patnje izazvane smrću bliskog lica uzimajući u obzir intenzitet boli i straha apelanata, što je njegova obaveza eksplicitno propisana članom 200 stav 1 ZOO-a. Kantonalni sud je propustio da primijeni zakon u pogledu isplate naknade štete izražene u KM zanemarujući činjenicu daiznos koji je utvrđen poslije konverzije dosuđenog iznosa iz dinara u KM ni blizu ne odražava stvarnu bol i patnju roditelja poslije smrti wihovog djeteta. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Donošenje odluke u razumnom roku 37. U pogledu navoda apelanata o dužini postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete zbog smrti bliskog lica, a Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa o kojima je trebalo odlučiti. 38. Ustavni sud smatra da se period od pokretawa tužbe do donošewa Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine) ubraja u period koji seratione temporisne može razmatrati. Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka u kojem se predmet nalazio u vrijeme zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda. U tom smislu, bitno je napomenuti da je Viši sud u Bihaću prekinuo žalbeni postupak 1994. godine, u vrijeme ratnog stawa, a da su apelanti zatražili nastavak postupka tek 2007. godine. Istina, apelanti nisu opravdali svoj propust da u ovako dugom periodu ne zahtijevaju nastavak prekinutog postupka, sem što su naveli da su bili u izbjeglištvu. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti da je ukupan postupak donošewa odluke Kantonalnog suda i sprovođewa izvršnog postupka, a sve od 20. marta 2007. godine kad su apelanti podnijeli prijedlog za nastavak postupka, trajao preko tri godine. Imajući u vidu činjenicu da parnični, odnosno izvršni postupak nije okončan ni do danas, a da se radi o naknadi štete zbog smrti bliskog lica koja je izazvala bol i patnju apelantima, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je i u tom dijelu apelacija osnovana. Pitanje kompenzacije 39. Apelanti traže da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku dosudi odgovarajući iznos. U smislučlana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na zahtjev apelanata, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 40. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, i da se period od 20. marta 2007. godine, kad su apelanti podnijeli prijedlog za nastavak postupka, do danas uzima kao neopravdano dug, Ustavni sud smatra da bi apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle iznos od po 900,00 KM za svakog apelanata. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 41. S obzirom na prethodni zakqučak, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Ustavni sud smatra da zbog istog razloga nije potrebno razmatrati navode koji se tiču izvršnog postupka budući da je ukidanjem osporene odluke Kantonalnog suda prestala postojati izvršna isprava na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Kantonalni sud u vrijeme presuđewa zanemario striktne odredbe Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine kojim je propisana iskqučiva primjena konvertibilne marke kao jedinog zakonitog sredstva plaćawa u BiH. Sem toga, na taj način Kantonalni sud nije poštovao princip pravičnosti kao osnovni standard pri odlučivanju o naknadi štete zbog smrti bliskog lica. 43. Ustavni sud, takođe, zakqučuje da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada redovni sud ni nakon tri godine od zahtjeva za nastavak prekinutog parničnog i izvršnog postupka nije okončao navedeni zahtjev. 44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP3627/07, rješavajući apelacijuOsmana Delića idr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaOsmana Delića, Bajrame Delić, Mersada Delića i Veldina Delića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog arbitrarne primjene materijalnog prava i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000589 od 14. januara 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona daOsmanu Deliću, Bajrami Delić, Mersadu Deliću i Veldinu Deliću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Osman Delić, Bajrama Delić, Mersad Delić i Veldin Delić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 28. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelanti su se žalili na nedonošenje odluke u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 28. februara 2008. godine žaleći se da im je Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu. I konačno, dopunama apelacije od 23. aprila 2009. godine, 13. novembra 2009. godine, 9. marta 2010. godine i 16. marta 2010. godine apelanti se žale i zbog toga što postupak izvršenja Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine nije okončan u razumnom roku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 19. marta 2010. godine zatražen odgovor na apelaciju. Zatim, od učesnika u postupku, RO "Slapovi na Uni" OOUR "Elektrodistribucija" Velika Kladuša i ZOIL "Sarajevo" (u daljnjem tekstu: tuženi), također je 19. marta 2010. godine zatražen odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 24. februara 2010. godine zatraženo da dostavi predmetni spis. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. marta 2010. godine. Učesnici u postupku nisu dostavili odgovor na apelaciju. Općinski sud je spis dostavio 10. marta 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 25. maja i 8. juna 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. a) Postupak pred redovnim sudovima 6. Tužbom od 10. augusta 1989. godine, koja je podnesena protiv RO "Slapovi na Uni" OOUR "Elektrodistribucija" Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i ZOIL Sarajevo, Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: drugotuženi), apelanti su tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete (u daljnjem tekstu: naknada štete) zbog smrti mldb. Ekrema Delića. 7. Općinski sud (ranije Osnovni sud u Velikoj Kladuši) donio je Presudu broj P-597/89 od 17. novembra 1989. godine, kojom je dosuđena naknada štete zbog smrti bliskog lica izražena u YU dinarima na način utvrđen dispozitivom presude. Naime, tom presudom su tuženi obavezani da na ime naknade štete apelantima Osmanu Deliću i Bajrami Delić isplate na ime duševnih bolova svakom po 100,000 000 dinara, na ime troškova sahrane i vjerskih obreda 2,700.000 dinara, na ime troškova opreme i iskopa mezarluka 3,004.590 dinara i troškove podizanja spomenika i obrade 100,000.000 dinara. Dalje, istom presudom je utvrđeno da se apelantima mldb. Mersadu Deliću i mldb. Veldinu Deliću na ime duševnih bolova isplati svakom po 50,000.000 dinara, te na sve ove iznose plati kamata koja se daje na oročena sredstva bez posebne namjene preko 12 mjeseci, računajući kamate od 10. augusta 1989. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. I konačno, tuženi su obavezani da naknade troškove parničnog postupka od 30,000.000 dinara, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 8. Protiv navedene presude tuženi su 10. januara 1990. godine izjavili žalbu. 9. Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Bihaću broj Gž.147/91 od 20. januara 1994. godine žalbeni postupak u pravnoj stvari naknade štete apelantima je prekinut i određeno da će se nastaviti kada pravni sljednik prvotuženog RO "Slapovi na Uni" OOUR "Elektrodistribucija" Velika Kladuša preuzme postupak ili kada ga sud na prijedlog apelanata kao tužilaca pozove da to učini, u skladu sa članom 215. stav 1. tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RBiH" br. 2/92 i 13/94: u daljnjem tekstu: ZPP). 10. Prijedlog za nastavak postupka apelanti su podnijeli dopisom od 20. marta 2007. godine. 11. Nakon toga, Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine žalba tuženih protiv prvostepene Presude broj 597/89 od 17. novembra 1989. godine je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime podizanja nadgrobnog spomenika. 12. Također, izmijenjena je prvostepena odluka u odnosu na početak toka zatezne kamate, a u ostalom dijelu žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena u iznosima naknade štete izraženim u YU dinarima. b) Izvršni postupak 13. Apelanti su 15. marta 2008. godine Općinskom sudu dostavili prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-597/89 od 17. novembra 1989. godine. 14. Zaključkom Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. marta 2009. godine apelantima je naloženo da taj prijedlog urede tako da potraživanja označe samo u valuti koja je navedena u pravosnažnoj presudi, tj. u YU dinarima. Apelanti su 18. marta 2009. godine Općinskom sudu dostavili uređen prijedlog za izvršenje tražeći da sud nastavi sa rješavanjem ovog predmeta. 15. Općinski sud je donio Rješenje broj 017-0-I-08-001964 od 27. maja 2009. godine kojim je usvojen prijedlog apelanata za izvršenje, protiv kojeg su izvršenici JP "Elektroprivreda" i "Sarajevo-osiguranje" d.d., Podružnica Bihać, izjavili prigovor. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 16. Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. februara 2010. godine djelimično je usvojen prigovor izvršenika u pogledu glavnog duga, kamate i troškova parničnog postupka, tako da je umjesto potraživanja po ovim osnovama navedenim u rješenju o izvršenju određena naplata potraživanja tražilaca izvršenja-apelanata, koja su navedeni izvršenici dužni solidarno isplatiti i to: Osmanu Deliću i Bajrami Delić, roditeljima poginulog djeteta, za pretrpljene duševne bolove svakom po 10,00 KM, za troškove sahrane i vjerske obrede 0,27 KM, i za troškove opreme i iskopa mezarluka 0,30 KM. Istim rješenjem Veldinu Deliću i Mersadu Deliću, braći poginulog, za pretrpljene duševne bolove određeno je svakom po 5,00 KM, sa kamatama kako su dosuđene drugostepenom odlukom i sa parničnim troškovima u iznosu od 3,00 KM. 17. Protiv navedenog rješenja apelanti su 12. marta 2010. godine izjavili žalbu. Prema stanju spisa, izvršni postupak povodom žalbe apelanata protiv Rješenja Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. februara 2010. godine je u toku pred Kantonalnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, smatraju da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je žalbeni postupak trajao ukupno 16 godina, od čega 12 ulazi u nadležnost Ustavnog suda. Apelanti smatraju da nije bilo nikakvih razloga za prekid postupka, te da taj postupak predugo traje, pa, stoga, traže naknadu štete zbog povrede dužine trajanja postupka. 19. Dalje, apelanti navode da iz osporene presude Kantonalnog suda nije jasno šta je njome dosuđeno ni kolika je odšteta s obzirom na to da je dosuđeni iznos izražen u YU dinarima. Oni smatraju da su njihova prava povrijeđena i zbog činjenice da je naknada štete zbog smrti bliskog lica utvrđena u valuti koja već odavno nije zakonsko sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini i da je neadekvatna pretrpljenoj boli zbog smrti bliskog srodnika. Osim toga, apelanti navode da se osporene presude zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kad je u pitanju naknada štete zbog smrti bliskog lica. Apelanti posebno navode da roditeljima pripada naknada štete za podizanje spomenika bez obzira na to imaju li za to račune ili ne. Zatim, s obzirom na neisplatu štete i dugo trajanje samog postupka, apelanti smatraju da ni kamata nije pravilno dosuđena. Apelanti navode da oni nisu u ravnopravnom odnosu kad se uporedi njima dosuđena naknada sa sadašnjom praksom sudova koji u sličnim slučajevima "dosuđuju i po 15.000 KM". S obzirom na zakonsku promjenu valute u Bosni i Hercegovini i denominaciju dinara, drugostepeni sud je, kako navode apelanti, trebalo da održi raspravu i ponovo izvede dokaze i odluči o jasno izraženim zahtjevima apelanata, te da naknadu štete odredi u konvertibilnim markama. Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu. 20. Dopunom apelacije od 28. februara 2008. godine apelanti se žale da: "Nije jasno ni šta je dosuđeno ni kolika je dosuđena odšteta tužiteljima". Oni smatraju da nije bilo nikakvih razloga za prekid postupka jer nije bilo statutarnih promjena kod tuženih. Kako navode apelanti, Kantonalni sud je svojom presudom djelimično uvažio žalbe, preinačio prvostepenu presudu u zahtjevu apelanata za naknadu podizanja spomenika, te odbio tužbeni zahtjev i u pogledu dosuđenih kamata prema drugotuženom za vrijeme rata. Apelanti navode da se presuda Kantonalnog suda u dijelu u kojem se drugotuženi oslobađa obaveze da plati kamate tužiocima za vrijeme od 8. aprila 1992. godine do 23. decembra 1996. godine, kao i odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu 10,000.000 dinara na ime podizanja nadgrobnog spomenika zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. I konačno, ovom dopunom apelanti traže da se utvrdi povreda njihovih ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu, obje presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak. Dopunom apelacije od 23. aprila 2009. godine apelanti traže da Ustavni sud uzme u hitno razmatranje ovaj predmet s obzirom na to da su oni već podnijeli prijedlog za izvršenje pravosnažne presude. Dopunom apelacije od 13. novembra 2009. godine apelanti navode da su učinjene povrede njihovih ustavnih prava time što je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i dosudio naknadu štete u novčanim jedinicama (dinarima) koje se uopće ne primjenjuju, što je dovelo do toga da je faktički nemoguće naplatiti bilo koji iznos. Odugovlačenje Općinskog suda sa donošenjem konačne odluke u uzročnoj je vezi, smatraju apelanti, sa presudom Kantonalnog suda, pa traže da se njihov predmet što hitnije uzme u rad. Apelanti su dopunom apelacije od 9. marta 2010. godine dostavili Ustavnom sudu Rješenje Općinskog suda o izvršenju broj 071-0-I-08-001964 od 27. maja 2009. godine žaleći se da sud, nakon raspravljanja o prigovoru izvršenika, još nije donio odluku. I konačno, dopunom apelacije od 16. marta 2010. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud da su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu budući da su nezadovoljni Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. februara 2010. godine koje je doneseno u izvršnom postupku. b) Odgovor na apelaciju 21. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da nisu sporni navodi apelanata da postupak u ovoj pravnoj stvari traje dugo, međutim, evidentno je da je ovaj sud u periodu kraćem od godinu dana donio odluku povodom žalbe, tako da u tom dijelu nema povrede ustavnih prava apelanata na koja se žale. Zbog toga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. V. Relevantni propisi 22.Zakon o parničnom postupku("Službeni list SFRJ" br. 4/55-35/91 i "Službene novine FBiH" broj 2/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 212. Postupak se prekida: 1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost u toj parnici, 2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici, 3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada, 4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, 5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu, 6) kad je to drugim zakonom određeno Član 215. Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 212. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine. Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 213. stav 1. tačka 1. i stav 2 ovoga Zakona postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresovanu stranku teći u cijelosti iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka. Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka rješenje o nastavljanju postupka dostavlja se prema odredbama člana 142. ovog zakona. 23.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine FBiH" br. 58/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 24.Zakon o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službene novine FBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 173. Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Novčana naknada Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. (1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. (2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. 25.Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 1/97) u relevantnom dijelu glasi: Član 38. (1) Monetarna jedinica Bosne i Hercegovine je "konvertibilna marka" koja se dijeli na stotinu pfeninga, i čiji simboli su "KM" i "P". Konvertibilnu marku izdaje Centralna banka Bosne i Hercegovine i stavlja u cirkulaciju preko svoje centrale i glavnih jedinica. (2) Konvertibilna marka je zakonito sredstvo plaćanja svih javnih i privatnih obaveza i dugova u Bosni i Hercegovini. Naročito, sve javne institucije i privatna lica ili preduzeća moraju prihvatiti konvertibilnu marku u poravnanju i plaćanju bilo kojih obaveza prema njima. 26.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica("Službene novine FBiH" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 37. Na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudskim poravnanjima iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za čitav period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 29. Dalje, prvobitna apelacija je podnesena 28. decembra 2007. godine i u njoj su se apelanti pozivali na kršenje prava na pravično suđenje zbog dužine postupka. Dopunom apelacije od 28. februara 2008. godine apelanti su izričito naveli da apelaciju podnose protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine smatrajući da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak i imovinu, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je i propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Dopunom apelacije od 24. aprila 2009. godine apelanti se žale i na izvršni postupak naknade štete prema pravosnažnoj Presudi Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 31. Apelanti se žale na Presudu Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586 od 14. januara 2008. godine i na izvršni postupak povodom te presude tvrdeći da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 32. U konkretnom slučaju predmet apelacije je zahtjev apelanata da se ukine Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-000586/07 od 14. januara 2008. godine, kojom je pravosnažno odlučeno o tužbenim zahtjevima apelanata o naknadi štete zbog smrti bliskog lica (čl. 200. i 201. ZOO-a). S obzirom na to da se radi o građanskim pravima apelanata, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. 33. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelanti žale na to da im nije na adekvatan i pravičan način utvrđena i dosuđena pravična naknada za štetu zbog smrti bliskog lica. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak ispitati je li postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine). 34. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je, rješavajući žalbu apelanata 20 godina nakon što je donesena prvostepena presuda i 16 godina nakon što je žalbeni postupak u konkretnom pravnom slučaju prekinut, potvrdio prvostepenu presudu u iznosima dosuđenim u YU dinarima u valuti koja je važila kao zakonsko sredstvo plaćanja u vrijeme donošenja prvostepene presude, a koje je u međuvremenu promijenjeno u konvertibilne marke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža dvije odlučujuće činjenice. 35. Prvo, Kantonalni sud je u vrijeme presuđenja zanemario striktne odredbe Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine kojim je propisana isključiva primjena konvertibilne marke kao jedinog zakonitog sredstva plaćanja u BiH, o čemu je morao voditi računa, jer konkretni predmet nije bio pravosnažno okončan do donošenja odluke Kantonalnog suda. O svom stavu da apelantima u vrijeme donošenja odluke Kantonalnog suda pripada naknada štete u bivšoj valuti, Kantonalni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje, što je suprotno pravu na obrazloženu odluku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. Drugo, Ustavni sud zapaža da ovako dosuđeni iznosi, u staroj valuti u vrijeme kada je jedino zakonsko sredstvo plaćanja konvertibilna marka, oduzimaju naknadi nematerijalne štete ele- ment pravičnosti koji propisuju čl. 200. (1) i 201. ZOO-a. Naime, kako se pokazalo u postupku izvršenja osporene presude, pukom denominacijom i konverzijom stare valute u važeću valutu dosuđeni iznosi naknade štete zbog gubitka bliskog lica su, kako to proizlazi iz Rješenja Općinskog suda broj 017-0-I-08-001964 od 5. februara 2010. godine, utvrđeni na po 10,00 KM za roditelje poginulog djeteta, odnosno 5,00 KM za braću poginulog. Kantonalni sud ni na koji način nije obrazložio zbog čega smatra da će ovako dosuđenim iznosima naknade nematerijalne štete u staroj valuti, i u računima o izvršnom postupku izraženim u minimalnim iznosima u konvertibilnim markama, biti ispunjen cilj zakona. Sud mora da dosudi pravičnu novčanu naknade štete zbog patnje izazvane smrću bliskog lica uzimajući u obzir intenzitet boli i straha apelanata, što je njegova obaveza eksplicitno propisana članom 200. stav 1. ZOO-a. Kantonalni sud je propustio da primijeni zakon u pogledu isplate naknade štete izražene u KM zanemarujući činjenicu da iznos koji je utvrđen poslije konverzije dosuđenog iznosa iz dinara u KM ni blizu ne odražava stvarnu bol i patnju roditelja poslije smrti njihovog djeteta. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Donošenje odluke u razumnom roku 37. U pogledu navoda apelanata o dužini postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete zbog smrti bliskog lica, a Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja o kojima je trebalo odlučiti. 38. Ustavni sud smatra da se period od pokretanja tužbe do donošenja Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine) ubraja u period koji seratione temporisne može razmatrati. Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka u kojem se predmet nalazio u vrijeme zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda. U tom smislu, bitno je napomenuti da je Viši sud u Bihaću prekinuo žalbeni postupak 1994. godine, u vrijeme ratnog stanja, a da su apelanti zatražili nastavak postupka tek 2007. godine. Istina, apelanti nisu opravdali svoj propust da u ovako dugom periodu ne zahtijevaju nastavak prekinutog postupka, osim što su naveli da su bili u izbjeglištvu. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti da je ukupan postupak donošenja odluke Kantonalnog suda i provođenja izvršnog postupka, a sve od 20. marta 2007. godine kad su apelanti podnijeli prijedlog za nastavak postupka, trajao preko tri godine. Imajući u vidu činjenicu da parnični, odnosno izvršni postupak nije okončan ni do danas, a da se radi o naknadi štete zbog smrti bliskog lica koja je izazvala bol i patnju apelantima, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i u tom dijelu apelacija osnovana. Pitanje kompenzacije 39. Apelanti traže da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi odgovarajući iznos. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 40. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, i da se period od 20. marta 2007. godine, kad su apelanti podnijeli prijedlog za nastavak postupka, do danas uzima kao neopravdano dug, Ustavni sud smatra da bi apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle iznos od po 900,00 KM za svakog apelanata. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 41. S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud smatra da zbog istog razloga nije potrebno razmatrati navode koji se tiču izvršnog postupka budući da je ukidanjem osporene odluke Kantonalnog suda prestala postojati izvršna isprava na osnovu koje je dopušteno izvršenje. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud u vrijeme presuđenja zanemario striktne odredbe Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine kojim je propisana isključiva primjena konvertibilne marke kao jedinog zakonitog sredstva plaćanja u BiH. Osim toga, na taj način Kantonalni sud nije poštovao princip pravičnosti kao osnovni standard pri odlučivanju o naknadi štete zbog smrti bliskog lica. 43. Ustavni sud, također, zaključuje da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada redovni sud ni nakon tri godine od zahtjeva za nastavak prekinutog parničnog i izvršnog postupka nije okončao navedeni zahtjev. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 3872/08, rješavajući apelacijuBesime Dedić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaBesime Dedić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-988/97. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Besima Dedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šestanovaca, Velika Kladuša, koju zastupa odvjetnik Aziz Adilagić iz Velike Kladuše, podnijela je 15. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-988/97. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 24. prosinca 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 7. svibnja 2010. godine da dostavi spis predmeta. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. prosinca 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantici 6. svibnja 2009. godine. 5. Ustavni sud je 7. svibnja 2010. godine od Općinskog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis broj P 988/97. Općinski sud je 13. svibnja 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je cio spis 30. srpnja 2009. godine dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) na žalbeni postupak. 6. Ustavni sud je 19. svibnja 2010. godine od Kantonalnog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis Općinskog suda broj P 988/97, koji je Kantonalni sud dostavio 24. svibnja 2010. godine. 7. Ustavni sud je 9. lipnja 2010. godine predmetni spis vratio Kantonalnom sudu. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 9. Apelantica je tužbom od 23. rujna 1991. godine pred Općinskim sudom pokrenula postupak za naknadu štete protiv "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo, Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i Bešira Bektaševića (u daljnjem tekstu: drugotuženi). 10. Iz spisa predmeta proizlazi da Općinski sud nakon podnošenja tužbe nije poduzimao nikakve aktivnosti povodom apelantičine tužbe, te da je postupak započeo 27. listopada 1999. godine, dostavljanjem tužbe na odgovor tuženim. 11. Sud je prvo ročište zakazao 17. siječnja 2000. godine. Na navedeno ročište je pristupio apelantičin punomoćnik koji je zatražio odlaganje ročišta budući da je apelantica u SAD-u i nije u mogućnosti stupiti u kontakt s njom. Sud je sljedeće ročište zakazao 1. ožujka 2000. godine. Ročištu je pristupio samo drugotuženi, a apelantičin punomoćnik i prvotuženi nisu pristupili. Sud je na ročištu od 16. lipnja 2000. godine konstatirao da ročištu ponovno ne prisustvuju apelantičin punomoćnik ni prvotuženi, te da je prisutan samo drugotuženi, pa je ročište odložio na neodređeno vrijeme. 12. Dalje, apelantičin punomoćnik je 25. rujna 2008. godine uredio tužbu tražeći da se iznosi određeni u dinarima zamijene iznosima u KM. 13. Prvotuženi i drugotuženi su se 9. siječnja 2009. godine očitovali na uređenu tužbu. Općinski sud je održao ročišta 23. veljače i 5. svibnja 2009. godine, te je tada obavijestio stranke da će presuda u ovoj pravnoj stvari biti donesena 5. lipnja 2009. godine. 14. Općinski sud je Presudom broj P-988/97 od 5. lipnja 2009. godine djelomično usvojio apelantičin tužbeni zahtjev. Apelantičin punomoćnik je 22. lipnja 2009. godine, a tuženi su 2. i 6. srpnja 2009. godine Kantonalnom sudu izjavili žalbu protiv navedene presude Općinskog suda. Općinski sud je naredbom od 28. srpnja 2009. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu na žalbeni postupak. 15. Kantonalni sud je Presudom broj 011-0-Gž-09-001056 od 19. travnja 2010. godine djelomično uvažio apelantičinu žalbu, te je određene stavove prvostupanjske presude potvrdio dok je druge stavove preinačio, a u jednom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Predmetni spis je proslijeđen Općinskom sudu 1. lipnja 2010. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica smatra da su joj zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom povrijeđeni pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da je nerješavanje ovog spora, koji traje 13 godina, svakodnevno psihički i duševno opterećuje budući da je veoma bolesna. Apelantica je opisala kronološki tijek postupka pred Općinskim sudom. S tim u vezi je istakla da postupak uopće nije složen jer se radi o pitanju naknade štete zbog pretrpljenih duševnih bolova i naknade izgubljene plaće zbog pretrpljene prometne nezgode, te da nije doprinijela odugovlačenju postupka. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom, apelantica traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM, odnosno za svaku godinu po 150,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 17. Općinski sud navodi da je tužba tom sudu podnesena 23. rujna 1991. godine, dakle neposredno prije rata, te da u tijeku rata sud nije radio zbog općepoznatih razloga, s obzirom na to da je većinu vremena bio pod ingerencijama APZB i da je funkcija suda uspostavljena u kolovozu 1995. godine. Također je naveo da je sud kadrovski konačno popunjen 1999. godine i da je postupak u konkretnom predmetu započeo 27. listopada 1999. godine, dostavljanjem tužbe na odgovor tuženim. Dalje je naveo tijek postupka pred tim sudom, te je istakao da je na prijedlog apelantičinog punomoćnika sud odgodio dva ročišta, da je u tijeku postupka apelantica uredila tužbu, te da postupak nije okončan u razumnom roku zbog apelantičinog ponašanja. Smatra da je apelacija neutemeljena i predlaže da se ona odbije. V. Relevantni propisi 18.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena, iako je postupak nakon podnošenja apelacije pravomoćno okončan Odlukom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001056 od 19. travnja 2010. godine. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 23. Apelantica je u apelaciji navela da joj je u postupku pred Općinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 26. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu 23. rujna 1991. godine. Status predmeta do dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine i zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. prosinac 1995. godine) je takav da je postupak do tada trajao četiri godine i tri mjeseca. Apelantica u apelaciji prvenstveno pobija dužinu postupka pred Općinskim sudom. Postupak pred Općinskim sudom, koji jeratione temporisu nadležnosti Ustavnog suda, trajao je od 14. prosinca 1995. godine pa do donošenja prvostupanjske odluke od 5. lipnja 2009. godine, tj. 13 godina i šest mjeseci. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelantičin predmet se može smatrati relativno složenim. c) Analiza dužine trajanja postupka 27. Imajući u vidu cjelinu postupka pred Općinskim sudom, Ustavni sud je mišljenja da je dužina tog postupka bila prekomjerna i ne može se opravdati relativnom složenošću činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo riješiti. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantičin punomoćnik nakon skoro devet godina (od 17. siječnja 2000. godine do 25. rujna 2008. godine) konačno uredio tužbu, što se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može nikako opravdati, osobito imajući u vidu da je upravo apelantičin punomoćnik na ročištu održanom 17. siječnja 2000. godine od suda zatražio odgodu ročišta radi uređenja tužbe, te da nakon toga apelantičin punomoćnik nije pristupio na dva zakazana ročišta (1. ožujak i 16. lipanj 2000. godine), iako je bio uredno pozvan, nakon čega je Općinski sud odložio raspravu na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu da je apelantica ovlastila svog punomoćnika da je zastupa u ovoj pravnoj stvari, zatim nedolaske njezinog punomoćnika na dva zakazana ročišta, kao i činjenicu da je apelantičin punomoćnik uredio tužbu nakon skoro devet godina, Ustavni sud smatra da je apelantičin doprinos odlučujući za prekomjerno trajanje predmetnog postupka. 28. Ustavni sud zapaža i neaktivnost Općinskog suda u razdoblju od tri godine i deset mjeseci (od 14. prosinca 1995. godine do 27. listopada 1999. godine), međutim, Općinski sud je, nakon što je apelantičin punomoćnik konačno uredio tužbu u relativno primjerenim rokovima, poduzimao procesne radnje i nakon jednog održanog ročišta zakazao ročište za glavnu raspravu i donio prvostupanjsku odluku. 29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da joj je u postupku pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te zaključuje da su apelantičini navodi o povredi ovog prava u cijelosti neutemeljeni. Pravo na imovinu 30. Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da apelantica povredu prava na imovinu vidi u dužini prvostupanjskog postupka, a Ustavni sud je u prethodnom dijelu obrazloženja, u kojem je razmatrao povredu tog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje, objasnio zašto smatra da nije povrijeđeno navedeno pravo. Pitanje naknade nematerijalne štete 31. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članku 76. stavak 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neutemeljena, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku pred Općinskim sudom, niti je zbog navedenih razloga moglo biti povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da, gledano u cjelini, odgovornost za prekomjerno trajanje predmetnog postupka snosi prvenstveno apelantica i to svojom neaktivnošću u razdoblju od skoro devet godina, bez ikakvog opravdanja. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3872/08, rješavajući apelacijuBesime Dedić, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaBesime Dedić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-988/97. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Besima Dedić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Šestanovaca, Velika Kladuša, koju zastupa advokat Aziz Adilagić iz Velike Kladuše, podnijela je 15. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-988/97. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je 24. decembra 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 7. maja 2010. godine da dostavi spis predmeta. 3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. decembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda je dostavljen apelantkiwi 6. maja 2009. godine. 5. Ustavni sud je 7. maja 2010. godine od Opštinskog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis broj P 988/97. Opštinski sud je 13. maja 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je cio spis 30. jula 2009. godine dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) na žalbeni postupak. 6. Ustavni sud je 19. maja 2010. godine od Kantonalnog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis Opštinskog suda broj P 988/97, koji je Kantonalni sud dostavio 24. maja 2010. godine. 7. Ustavni sud je 9. juna 2010. godine predmetni spis vratio Kantonalnom sudu. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 9. Apelantkiwa je tužbom od 23. septembra 1991. godine pred Opštinskim sudom pokrenula postupak za naknadu štete protiv "Sarajevo-osigurawa" d.d. Sarajevo, Filijala Bihać (u daqnjem tekstu: prvotuženi), i Bešira Bektaševića (u daqnjem tekstu: drugotuženi). 10. Iz spisa predmeta proizilazi da Opštinski sud nakon podnošewa tužbe nije preduzimao nikakve aktivnosti povodom apelantkiwine tužbe, te da je postupak započeo 27. oktobra 1999. godine, dostavljanjem tužbe na odgovor tuženim. 11. Sud je prvo ročište zakazao 17. januara 2000. godine. Na navedeno ročište je pristupio apelantkiwin punomoćnik koji je zatražio odlaganje ročišta budući da je apelantkiwa u SAD-u i nije u mogućnosti da stupi u kontakt s wom. Sud je sljedeće ročište zakazao 1. marta 2000. godine. Ročištu je pristupio samo drugotuženi, a apelantkiwin punomoćnik i prvotuženi nisu pristupili. Sud je na ročištu od 16. juna 2000. godine konstatovao da ročištu ponovno ne prisustvuju apelantkiwin punomoćnik ni prvotuženi, te da je prisutan samo drugotuženi, pa je ročište odložio na neodređeno vrijeme. 12. Dalje, apelantkiwin punomoćnik je 25. septembra 2008. godine uredio tužbu tražeći da se iznosi određeni u dinarima zamijene iznosima u KM. 13. Prvotuženi i drugotuženi su se 9. januara 2009. godine očitovali na uređenu tužbu. Opštinski sud je održao ročišta 23. februara i 5. maja 2009. godine, te je tada obavijestio stranke da će presuda u ovoj pravnoj stvari biti donesena 5. juna 2009. godine. 14. Opštinski sud je Presudom broj P-988/97 od 5. juna 2009. godine djelimično usvojio apelantkiwin tužbeni zahtjev. Apelantkiwin punomoćnik je 22. juna 2009. godine, a tuženi su 2. i 6. jula 2009. godine Kantonalnom sudu izjavili žalbu protiv navedene presude Opštinskog suda. Opštinski sud je naredbom od 28. jula 2009. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu na žalbeni postupak. 15. Kantonalni sud je Presudom broj 011-0-Gž-09-001056 od 19. aprila 2010. godine djelimično uvažio apelantkiwinu žalbu, te je određene stavove prvostepene presude potvrdio dok je druge stavove preinačio,aujednomdijelupredmetje vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Predmetni spis je proslijeđen Opštinskom sudu 1. juna 2010. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantkiwa smatra da su joj zbog dužine trajawa postupka pred Opštinskim sudom povrijeđeni pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa navodi da je nerješavanje ovog spora, koji traje 13 godina, svakodnevno psihički i duševno opterećuje budući da je veoma bolesna. Apelantkiwa je opisala hronološki tok postupka pred Opštinskim sudom. S tim u vezi je istakla da postupak uopšte nije složen jer se radi o pitanju naknade štete zbog pretrpljenih duševnih bolova i naknade izgubljene plate zbog pretrpljene saobraćajne nezgode, te da nije doprinijela odugovlačenju postupka. Zbogdužine trajawa postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom, apelantkiwa traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM, odnosno za svaku godinu po 150,00 KM. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 b) Odgovor na apelaciju 17. Opštinski sud navodi da je tužba tom sudu podnesena 23. septembra 1991. godine, dakle neposredno prije rata, te da u toku rata sud nije radio zbog opštepoznatih razloga, s obzirom na to da je većinu vremena bio pod ingerencijama APZB i da je funkcija suda uspostavljena u avgustu 1995. godine. Takođe je naveo da je sud kadrovski konačno popunjen 1999. godine i da je postupak u konkretnom predmetu započeo 27. oktobra 1999. godine, dostavljanjem tužbe na odgovor tuženim. Dalje je naveo tok postupka pred tim sudom, te je istakao da je na prijedlog apelantkiwinog punomoćnika sud odgodio dva ročišta, da je u toku postupka apelantkiwa uredila tužbu, te da postupak nije okončan u razumnom roku zbog apelantkiwinog ponašawa. Smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije. V. Relevantni propisi 18.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 19. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena, iako je postupak nakon podnošewa apelacije pravosnažno okončan Odlukom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001056 od 19. aprila 2010. godine. Sem toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 23. Apelantkiwa je u apelaciji navela da joj je u postupku pred Opštinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 25. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda,razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 26. Apelantkiwa je podnijela tužbu Opštinskom sudu 23. septembra 1991. godine. Status predmeta do dana stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine i zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine) je takav da je postupak do tada trajao četiri godine i tri mjeseca. Apelantkiwa u apelaciji prvenstveno osporava dužinu postupka pred Opštinskim sudom. Postupak pred Opštinskim sudom, koji je ratione temporisu nadležnosti Ustavnog suda, trajao je od 14. decembra 1995. godine pa do donošewa prvostepene odluke od 5. juna 2009. godine, tj. 13 godina i šest mjeseci. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelantkiwin predmet se može smatrati relativno složenim. c) Analiza dužine trajawa postupka 27. Imajući u vidu cjelinu postupka pred Opštinskim sudom, Ustavni sud je mišljewa da je dužina tog postupka bila prekomjerna i ne može se opravdati relativnom složenošću činjeničnih i pravnih pitawa koja je trebalo riješiti. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantkiwin punomoćnik nakon skoro devet godina (od 17. januara 2000. godine do 25. septembra 2008. godine) konačno uredio tužbu, što se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može nikako opravdati, naročito imajući u vidu da je upravo apelantkiwin punomoćnik na ročištu održanom 17. januara 2000. godine od suda zatražio odgodu ročišta radi uređewa tužbe, te da nakon toga apelantkiwin punomoćnik nije pristupio na dva zakazana ročišta (1. mart i 16. juni 2000. godine), iako je bio uredno pozvan, nakon čega je Opštinski sud odložio raspravu na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu da je apelantkiwa ovlastila svog punomoćnika da je zastupa u ovoj pravnoj stvari, zatim nedolaske njenog punomoćnika na dva zakazana ročišta, kao i činjenicu da je apelantkiwin punomoćnik uredio tužbu nakon skoro devet godina, Ustavni sud smatra da je apelantkiwin doprinos odlučujući za prekomjerno trajanje predmetnog postupka. 28. Ustavni sud zapaža i neaktivnost Opštinskog suda u periodu od tri godine i deset mjeseci (od 14. decembra 1995. godine do 27. oktobra 1999. godine), međutim, Opštinski sud je, nakon što je apelantkiwin punomoćnik konačno uredio tužbu u relativno primjerenim rokovima, preduzimao procesne radnje i nakon jednog održanog ročišta zakazao ročište za glavnu raspravu i donio prvostepenu odluku. 29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkiwa ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli da opravdaju tvrdnju da joj je u postupku pred Opštinskim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te zakqučuje da su apelantkiwini navodi o povredi ovog prava u cijelosti neosnovani. Pravo na imovinu 30. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkiwine navode o povredi prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da apelantkiwa povredu prava na imovinu vidi u dužini prvostepenog postupka, a Ustavni sud je u prethodnom dijelu obrazložewa, u kojem je razmatrao povredu tog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje, objasnio zašto smatra da nije povrijeđeno navedeno pravo. Pitanje naknade nematerijalne štete 31. U odnosu na apelantkiwin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76 stav 2 Pravila, ovlašćen da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neosnovana, to apelantkiwi ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku pred Opštinskim sudom, niti je zbog navedenih razloga moglo biti povrijeđeno pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da, gledano u cjelini, odgovornost za prekomjerno trajanje predmetnog postupka snosi prvenstveno apelantkiwa i to svojom neaktivnošću u periodu od skoro devet godina, bez ikakvog opravdawa. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3872/08, rješavajući apelacijuBesime Dedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaBesime Dedić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-988/97. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Besima Dedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šestanovaca, Velika Kladuša, koju zastupa advokat Aziz Adilagić iz Velike Kladuše, podnijela je 15. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-988/97. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 24. decembra 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 7. maja 2010. godine da dostavi spis predmeta. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. decembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantici 6. maja 2009. godine. 5. Ustavni sud je 7. maja 2010. godine od Općinskog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis broj P 988/97. Općinski sud je 13. maja 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je cio spis 30. jula 2009. godine dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) na žalbeni postupak. 6. Ustavni sud je 19. maja 2010. godine od Kantonalnog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis Općinskog suda broj P 988/97, koji je Kantonalni sud dostavio 24. maja 2010. godine. 7. Ustavni sud je 9. juna 2010. godine predmetni spis vratio Kantonalnom sudu. III. Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 9. Apelantica je tužbom od 23. septembra 1991. godine pred Općinskim sudom pokrenula postupak za naknadu štete protiv "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo, Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i Bešira Bektaševića (u daljnjem tekstu: drugotuženi). 10. Iz spisa predmeta proizlazi da Općinski sud nakon podnošenja tužbe nije preduzimao nikakve aktivnosti povodom apelanticine tužbe, te da je postupak započeo 27. oktobra 1999. godine, dostavljanjem tužbe na odgovor tuženim. 11. Sud je prvo ročište zakazao 17. januara 2000. godine. Na navedeno ročište je pristupio apelanticin punomoćnik koji je zatražio odlaganje ročišta budući da je apelantica u SAD-u i nije u mogućnosti stupiti u kontakt s njom. Sud je sljedeće ročište zakazao 1. marta 2000. godine. Ročištu je pristupio samo drugotuženi, a apelanticin punomoćnik i prvotuženi nisu pristupili. Sud je na ročištu od 16. juna 2000. godine konstatirao da ročištu ponovno ne prisustvuju apelanticin punomoćnik ni prvotuženi, te da je prisutan samo drugotuženi, pa je ročište odložio na neodređeno vrijeme. 12. Dalje, apelanticin punomoćnik je 25. septembra 2008. godine uredio tužbu tražeći da se iznosi određeni u dinarima zamijene iznosima u KM. 13. Prvotuženi i drugotuženi su se 9. januara 2009. godine očitovali na uređenu tužbu. Općinski sud je održao ročišta 23. februara i 5. maja 2009. godine, te je tada obavijestio stranke da će presuda u ovoj pravnoj stvari biti donesena 5. juna 2009. godine. 14. Općinski sud je Presudom broj P-988/97 od 5. juna 2009. godine djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. Apelanticin punomoćnik je 22. juna 2009. godine, a tuženi su 2. i 6. jula 2009. godine Kantonalnom sudu izjavili žalbu protiv navedene presude Općinskog suda. Općinski sud je naredbom od 28. jula 2009. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu na žalbeni postupak. 15. Kantonalni sud je Presudom broj 011-0-Gž-09-001056 od 19. aprila 2010. godine djelimično uvažio apelanticinu žalbu, te je određene stavove prvostepene presude potvrdio dok je druge stavove preinačio, a u jednom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Predmetni spis je proslijeđen Općinskom sudu 1. juna 2010. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica smatra da su joj zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je nerješavanje ovog spora, koji traje 13 godina, svakodnevno psihički i duševno opterećuje budući da je veoma bolesna. Apelantica je opisala hronološki tok postupka pred Općinskim sudom. S tim u vezi je istakla da postupak uopće nije složen jer se radi o pitanju naknade štete zbog pretrpljenih duševnih bolova i naknade izgubljene plaće zbog pretrpljene saobraćajne nezgode, te da nije doprinijela odugovlačenju postupka. Zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom, apelantica traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM, odnosno za svaku godinu po 150,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 17. Općinski sud navodi da je tužba tom sudu podnesena 23. septembra 1991. godine, dakle neposredno prije rata, te da u toku rata sud nije radio zbog općepoznatih razloga, s obzirom na to da je većinu vremena bio pod ingerencijama APZB i da je funkcija suda uspostavljena u augustu 1995. godine. Također je naveo da je sud kadrovski konačno popunjen 1999. godine i da je postupak u konkretnom predmetu započeo 27. oktobra 1999. godine, dostavljanjem tužbe na odgovor tuženim. Dalje je naveo tok postupka pred tim sudom, te je istakao da je na prijedlog apelanticinog punomoćnika sud odgodio dva ročišta, da je u toku postupka apelantica uredila tužbu, te da postupak nije okončan u razumnom roku zbog apelanticinog ponašanja. Smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije. V. Relevantni propisi 18.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena, iako je postupak nakon podnošenja apelacije pravosnažno okončan Odlukom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001056 od 19. aprila 2010. godine. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 23. Apelantica je u apelaciji navela da joj je u postupku pred Općinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 26. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu 23. septembra 1991. godine. Status predmeta do dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine i zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine) je takav da je postupak do tada trajao četiri godine i tri mjeseca. Apelantica u apelaciji prvenstveno osporava dužinu postupka pred Općinskim sudom. Postupak pred Općinskim sudom, koji jeratione temporisu nadležnosti Ustavnog suda, trajao je od 14. decembra 1995. godine pa do donošenja prvostepene odluke od 5. juna 2009. godine, tj. 13 godina i šest mjeseci. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelanticin predmet se može smatrati relativno složenim. c) Analiza dužine trajanja postupka 27. Imajući u vidu cjelinu postupka pred Općinskim sudom, Ustavni sud je mišljenja da je dužina tog postupka bila prekomjerna i ne može se opravdati relativnom složenošću činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo riješiti. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelanticin punomoćnik nakon skoro devet godina (od 17. januara 2000. godine do 25. septembra 2008. godine) konačno uredio tužbu, što se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može nikako opravdati, osobito imajući u vidu da je upravo apelanticin punomoćnik na ročištu održanom 17. januara 2000. godine od suda zatražio odgodu ročišta radi uređenja tužbe, te da nakon toga apelanticin punomoćnik nije pristupio na dva zakazana ročišta (1. mart i 16. juni 2000. godine), iako je bio uredno pozvan, nakon čega je Općinski sud odložio raspravu na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu da je apelantica ovlastila svog punomoćnika da je zastupa u ovoj pravnoj stvari, zatim nedolaske njenog punomoćnika na dva zakazana ročišta, kao i činjenicu da je apelanticin punomoćnik uredio tužbu nakon skoro devet godina, Ustavni sud smatra da je apelanticin doprinos odlučujući za prekomjerno trajanje predmetnog postupka. 28. Ustavni sud zapaža i neaktivnost Općinskog suda u periodu od tri godine i deset mjeseci (od 14. decembra 1995. godine do 27. oktobra 1999. godine), međutim, Općinski sud je, nakon što je apelanticin punomoćnik konačno uredio tužbu u relativno primjerenim rokovima, preduzimao procesne radnje i nakon jednog održanog ročišta zakazao ročište za glavnu raspravu i donio prvostepenu odluku. 29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da joj je u postupku pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su apelanticini navodi o povredi ovog prava u cijelosti neosnovani. Pravo na imovinu 30. Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da apelantica povredu prava na imovinu vidi u dužini prvostepenog postupka, a Ustavni sud je u prethodnom dijelu obrazloženja, u kojem je razmatrao povredu tog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje, objasnio zašto smatra da nije povrijeđeno navedeno pravo. Pitanje naknade nematerijalne štete 31. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku pred Općinskim sudom, niti je zbog navedenih razloga moglo biti povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da, gledano u cjelini, odgovornost za prekomjerno trajanje predmetnog postupka snosi prvenstveno apelantica i to svojom neaktivnošću u periodu od skoro devet godina, bez ikakvog opravdanja. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 3927/09,rješavajući apelacijuZeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac David Feldman, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 27. studenoga 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaZeyada Khalafa Hamadie Al-Gertaniapodnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-238/09 od 23. studenoga 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. svibnja 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zeyad Khalaf Hamadie Al-Gertani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje "Vaša prava Bosne i Hercegovine", podnio je 15. prosinca 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-238/09 od 23. studenoga 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. svibnja 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere "zabrane vraćanja u zemlju porijekla" do okončanja postupka pred Ustavnim sudom povodom podnesene apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3927/09 od 11. veljače 2010. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 23. prosinca 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 5. siječnja 2010. godine, a Ministarstvo 7. siječnja 2010. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Ministarstva dostavljeni su apelantu 14. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. svibnja 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određen rok od 15 dana nakon pravomoćnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH). 8. Ministarstvo je sa apelantom 18. i 20. svibnja 2009. godine obavilo intervju u prisutnosti punomoćnika i predstavnika UNHCR-a. Ministarstvo je u obrazloženju odluke istaklo da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen zbog postojanja razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite. Ministarstvo se pozvalo na odredbe čl. 105. i 106. Zakona o kretanju i boravku stranaca (u daljnjem tekstu: Zakon), koje se odnose na definiciju međunarodne zaštite, odnosno razloge za isključenje međunarodne zaštite. Ministarstvo je, također, istaklo da je u konkretnom slučaju Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, koja prema članku 7. stavak 4. Zakona provodi sigurnosnu provjeru stranaca u svrhu utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, stavila apelanta na listu osoba koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, čime su se stekli uvjeti za primjenu klauzule isključenja. 9. I osim razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo je navelo da je, sukladno članku 118. Zakona, u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu u obvezi utvrditi postoje li razlozi zabrane vraćanja propisani 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 člankom 91. Zakona. Ministarstvo je utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zabrane vraćanja. Naime, Ministarstvo je istaklo da je apelant u intervjuu naveo da je 1990. godine u Iraku osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva iz vojske za vrijeme rata, te da se plaši da bi povratkom u Irak bio ubijen zato što je sunit. Međutim, Ministarstvo je istaklo da u apelantovom slučaju nije postojala presuda već je jednostavno važilo pravilo da one koji dezertiraju čeka smrtna kazna, a da je apelant dezertirao 1991. godine, za vrijeme vladavine Sadama Huseina, odnosno u vrijeme kada su na vlasti u Iraku bili suniti, vjerska skupina kojoj pripada i apelant, a u proljeće 2003. godine je svrgnut režim Sadama Huseina i danas su na vlasti šiiti. Dakle, kako je zaključilo Ministarstvo, ključno je da je na vlast došla skupina kojoj, sve i da je mogla doći u posjed presuda za dezerterstvo, nije nikako u interesu izvršenje takve presude jer je apelant dezertirao u borbi protiv tih istih šiita, čime je na izvjestan način bio solidaran sa njihovom tadašnjom pozicijom u Iraku, pa nije logično da zbog toga od njih snosi posljedice. 10. Ministarstvo se osvrnulo i na dio iskaza koji se odnosi na razdoblje neposredno nakon napuštanja Iraka istakavši da je apelant boravio u Pakistanu, Sudanu i Jemenu, međutim, i u tom razdoblju je bila upitna potreba za njegovom zaštitom. Također, Ministarstvo nije prihvatilo apelantov iskaz da je u BiH došao 1995. godine radi zaposlenja i boljeg života budući da je u BiH bio rat i da takvo stanje samo za sebe znači nesigurnost i nepoštivanje ljudskih prava i njezinih građana, a pogotovo dovodi u pitanje zaštitu stranaca. 11. Iz informacija sadržanih u izvješćima UNHCR-a iz travnja 2009. godine i Američkog ministarstva vanjskih poslova (State Departmanta), Odjel za demokraciju, ljudska prava i rad, od 25. veljače 2009. godine, Ministarstvo je zaključilo da je situacija s poštivanjem ljudskih prava u Iraku loša i uz značajna poboljšanja na polju sigurnosne situacije u posljednjem razdoblju i uspostave određenih instituta za zaštitu ljudskih prava, međutim, nije prihvatilo apelantovu tvrdnju da njemu osobno prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitskog vjerskog opredjeljenja. 12. Naime, Ministarstvo je pojasnilo da je apelant prije 18 godina napustio Bagdad, te da, i pored toga što je bio pripadnik vjerske zajednice koja je u to vrijeme bila na vlasti, nije podržavao tu vlast, o čemu govori i njegovo dezerterstvo iz vojske. Apelant ne samo da nije davao aktivnu podršku tadašnjem sustavu vlasti nego je i sam bio žrtva tog sustava. Ministarstvo je, dalje, istaklo da je zbog nesudjelovanja u ratu s Kuvajtom, odnosno dezerterstva sa služenja redovnog vojnog roka, apelantu prijetila smrtna kazna zbog čega je napustio svoju zemlju. Njegov brat koji je radio u Republikanskoj gardi je otpušten sa posla i osuđen na zatvorsku kaznu zbog toga što je apelant na izvjestan način otkazao poslušnost tadašnjim vlastima. Apelant nikada nije bio član neke političke partije, niti se na takav način isticao u zemlji porijekla. Apelantova tvrdnja da njegova obitelj spada u red poznatijih sunitskih obitelji je neargumentirana jer, kako je naveo, nitko od članova obitelji nije radio u organima vlasti osim brata koji je 90-ih godina otpušten sa posla. Ministarstvo je ukazalo na to da, prema informacijama sadržanim u spomenutom izvješću UNHCR-a, rizičnu skupinu među stanovnicima Iraka predstavljaju pripadnici bivšeg režima koji su podržavali bivši sustav i bili članovi Baath partije, što nije slučaj sa apelantom. Sunitsko vjersko opredjeljenje, prema onome što se navodi u izvješćima, nije element koji bi sam po sebi izložio apelanta opasnosti za njegov život ili slobodu a također je vidljivo da među vjerskim skupinama suniti ne predstavljaju najugroženiju skupinu, kako je to tvrdio apelant. Ministarstvo je navelo da je veoma bitno istaći da apelant na određen način poseže za zaštitom svoje zemlje porijekla s obzirom na to da mu je 23. studenoga 2005. godine Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Irak izdalo osobnu kartu, a 15. srpnja 2007. godine u Bagdadu mu je izdat certifikat o državljanstvu. Također, Ministarstvo ističe da je apelant priložio i kopiju iračkog pasoša izdanog 11. svibnja 2008. godine u Iračkoj ambasadi u Beču. Nakon što je Služba za poslove sa strancima apelantu izrekla mjeru stavljanja pod nadzor, njegova supruga je kontaktirala Iračku ambasadu u Beogradu, te su iz ambasade već narednog dana telefonom kontaktirali apelanta. 13. Na temelju navedenog, Ministarstvo je zaključilo da apelant ne izbjegava kontakt sa ambasadom zemlje porijekla, što je kontradiktorno njegovoj tvrdnji da se plaši povratka u zemlju porijekla. Potrebu za apelantovom zaštitom umanjuje i činjenica da apelant, iako mu je prije više od dvije godine oduzeto državljanstvo BiH, nije podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu sve dok odlukom Službe za poslove sa strancima nije stavljen pod nadzor. Podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu radi odgađanja deportacije u situaciji kada se zahtjev mogao podnijeti znatno ranije na izvjestan način predstavlja zloupotrebu instituta međunarodne zaštite. Apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. 14. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH, koji je Presudom broj U-238/09 od 23. studenoga 2009. godine odbio apelantovu tužbu. 15. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, shodno odredbi članka 35. Zakona o upravnim sporovima BiH. Sud BiH je utvrdio da je Ministarstvo pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 105. Zakona, tj. da se apelantu odobri međunarodna zaštita u BiH. Ovom odredbom propisano je da će se međunarodna zaštita u BiH strancu odobriti samo u slučaju ako postoje uvjeti za priznavanje izbjegličkog statusa tom strancu. Prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu o statusu izbjeglica iz 1967. godine, izbjeglički status priznaje se svakoj osobi koja se nađe izvan zemlje svog državljanstva zbog opravdanog straha od proganjanja, koje se odnosi na proganjanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja i nalazi se izvan zemlje svog državljanstva a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Osim toga, status izbjeglice priznaje se i osobi bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. 16. Dalje je Sud BiH istakao da je Ministarstvo u postupku donošenja pobijanog rješenja iscrpno saslušalo apelanta. Apelant je tom prilikom izjavio da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio jer se plaši povratka u Irak budući da je tamo građanski rat i na vlasti su šiiti a on je sunit, te je istakao činjenicu da u BiH ima ženu i djecu i da ih ne može odvesti u zonu gdje je rat. Apelant je, također, istakao da je u BiH došao jer je smatrao da će se moći zaposliti a od 1995. godine je u nekoliko navrata napuštao BiH, te je sa obitelji boravio u Dubaiju, a zatim u Mađarskoj gdje je podnio zahtjev za azil ali je nakon kraćeg vremena odustao od zahtjeva i vratio se u BiH. 17. Sud BiH je istakao da je člankom 105. Zakona regulirano da je međunarodna zaštita status koji nadležno tijelo priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu. Stranac pod supsidijarnom zaštitom, pojasnio je Sud BiH, stranac je koji ne ispunjava uvjete iz definicije izbjeglice ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla. Odredbom članka 106. Zakona u stavku 4. navedeno je da se zahtjev za međunarodnu zaštitu može odbiti strancu za kojeg se može utemeljeno smatrati da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti. U konkretnom slučaju, Sud BiH je istakao da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH apelanta stavila na listu osoba koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, te su se na taj način stekli uvjeti za primjenu klauzule isključenja. 18. Sud BiH je naveo da je, osim postojanja razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo, sukladno članku 118. Zakona, u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu razmatralo postoje li razlozi zabrane vraćanja propisani člankom 91. Zakona. Sud BiH je istakao da je Ministarstvo utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zabrane vraćanja navodeći da nisu točni podaci koje je apelant u intervjuu dao organima, jer nije dokazao navode da bi bio osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva, odnosno nije dokazao da je donesena bilo kakva presuda, te je izbjegavao davati konkretne odgovore na ključna pitanja. Uglavnom, pojasnio je Sud BiH, apelant je odgovarao da je od svoje obitelji dobivao instrukcije da se ne vraća u Irak. 19. Sud BiH se osvrnuo na izvješća Američkog ministarstva vanjskih poslova od 25. veljače 2009. godine, te smjernice UNHCR-a o procjeni potrebe za zaštitom tražitelja azila porijeklom iz Iraka iz travnja 2009. godine, te konstatirao da, imajući u vidu informacije iz navedenih izvješća, nadležno Ministarstvo nije moglo prihvatiti apelantovu tvrdnju da njemu osobno prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitske vjerske pripadnosti i navedeni su opširni razlozi o tome. Također je Sud BiH konstatirao da je nesporno da apelant nije izbjegavao kontakte sa ambasadom zemlje porijekla, što je kontradiktorno njegovoj tvrdnji da se plaši povratka u zemlju porijekla. Sud BiH je zaključio da apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. 20. Sud BiH je naveo da je Ministarstvo detaljno obrazložilo razloge zbog kojih smatra da apelant ne može imati opravdan strah zbog toga što je sudjelovao u ratu kao pripadnik Armije BiH, a koje razloge uvažava i taj sud. Također, Sud BiH je naveo da je Ministarstvo detaljno obrazložilo zašto ne postoje uvjeti za primjenu načela "zabrana vraćanja-non refeulement". U odnosu na apelantov prigovor da bi mu protjerivanjem iz BiH bilo povrijeđeno pravo na obiteljski život jer je u braku sa državljankom BiH sa kojom ima djecu, Sud BiH je istakao da uvažavanje prava na obiteljski život mora biti sukladno interesima države i njezine nacionalne sigurnosti, pa je uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa jer nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i obiteljski život pojedinca. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđena sljedeća prava: pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo zaštićeno člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, u vezi sa člankom 1. točke (a) i (b) Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz članka 14. Europske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelant je u apelaciji opisao tijek događanja od momenta napuštanja Iraka do dolaska na teritorij BiH. Apelant je istakao da u BiH boravi punih 14 godina i da je zaključio brak sa državljankom BiH sa kojom ima troje malodobne djece. Također je naveo da je procedura oko stjecanja prava na privremeni boravak u BiH još uvijek u tijeku. 22. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije jer je u pobijanim odlukama samo u jednoj rečenici, koja ničim nije potkrijepljena, navedeno da je on stavljen na listu osoba koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Apelant je naveo da je neprihvatljivo da se u samo jednoj rečenici odlučuje o sudbini osobe koju treba vratiti u ratnu zonu i gdje mu prijeti realna opasnost za život. U odnosu na povredu prava na poštivanje privatnog, obiteljskog života, doma i prepiske, apelant je istakao da je stvarne veze sa Irakom prekinuo 1991. godine, da u BiH boravi punih 14 godina i da su mu tu supruga i troje malodobne djece. Apelant je naveo da su njegova žena i djeca državljani BiH i da osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja temeljni element obiteljskog života i u tom smislu navodi niz presuda Europskog suda za ljudska prava. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, u vezi sa člankom 1. točke (a) i (b) Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, jer mu nije bilo omogućeno da se o svojim navodima izjasni pred sudom niti mu je omogućeno da se izjasni o pitanjima kojima se Sud BiH rukovodio prilikom odlučivanja o njegovoj tužbi. U odnosu na povredu prava da ne bude diskriminiran iz članka 14. Europske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Europsku konvenciju, apelant je istakao da je zbog njegovih političkih i vjerskih uvjerenja kao i činjenice da je afroazijskog porijekla: "Š...Ćetiketiran kao prijetnja po nacionalnu bezbjednost u BiH", zbog čega mu se ne predočavaju dokazi i navodi zbog kojih je prijetnja nacionalnoj sigurnosti. 23. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane vraćanja u zemlju porijekla gdje mu prijeti opasnost od mučenja i drugog okrutnog nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i kojom će: "Š...Ć naložiti nadležnim organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne poduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja apelanta iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda". b) Odgovor na apelaciju 24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi da su pobijanom presudom tog suda povrijeđena prava iz Europske konvencije i njezinih protokola. Sud BiH je naveo da se upravni spor rješava na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku, u smislu članka 34. stavak 1. Zakona, odnosno sud utvrđuje zakonitost upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. Apelant je u tužbi naveo razloge zbog kojih smatra da je rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu nepravilno i nezakonito pa Sud BiH smatra neutemeljenim navode da mu nije dana mogućnost na djelotvoran pravni lijek. U odnosu na apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije, Sud BiH je istakao da je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa, te je nužno da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na obiteljski život u granicama zaštite interesa države. Sud BiH je, dalje, istakao da je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu na temelju članka 106. stavak 4. točka (b) Zakona, tj. zbog toga što je stranac registriran u organima BiH nadležnim za provođenje zakona i što prisutnost stranca na temelju podataka kojim raspolaže nadležna institucija BiH predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Odluka kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu donesena je na temelju diskrecione ocjene državnih organa imajući pri tome u vidu apelantove navode i razloge u zahtjevu za međunarodnu zaštitu i izvješća vladinih i nevladinih međunarodnih organizacija. Na kraju, Sud BiH navodi da je protiv pobijane presude apelant podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke, a koji postupak još nije okončan, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 25. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neutemeljeni apelantovi navodi da je odlučujuća činjenica u postupku povodom zahtjeva za azil bila informacija da je stavljen na listu osoba koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti u BiH. Ova činjenica jeste razlog za primjenu klauzule isključenja i točno je da je apelant isključen iz prava na međunarodnu zaštitu po toj osnovi. Međutim, Ministarstvo je ispitalo i postoje li razlozi "zabrane vraćanja" propisani člankom 91. Zakona, s ciljem eventualnog odobrenja privremenog boravka iz humanitarnih razloga, za što je utvrđeno da ne postoje uvjeti. Ministarstvo je, dalje, istaklo da su prilikom donošenja odluka dužni ocjenjivati kao relevantne informacije koje dostavi Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, te nisu u mogućnosti vršiti ocjenu činjenica koje utvrdi Obavještajno-sigurnosna agencija BiH. 26. Ministarstvo smatra da je potrebno ukazati na temeljne činjenice vezane za prirodu postupka povodom zahtjeva za azil i nadležnost Sektora za azil. Naime, protjerivanje stranca, kao mjera kojom se nalaže strancu izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom razdoblju, nije predmet postupka povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i regulirano je poglavljem V Zakona. Sukladno članku 87. stavak 6. Zakona, rješenje o protjerivanju stranca i zabrane ulaska i boravka u BiH u određenom razdoblju donosi Služba za poslove sa strancima po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provedbu zakona ili drugog organa. Dakle, Sektor za azil kao organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti koja postupa povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije stvarno nadležan za izricanje mjere protjerivanja već se rješenjem kojim se odbija zahtjev za azil, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, određuje rok za dobrovoljno napuštanje teritorija ali se takvo rješenje ne može prinudno izvršiti. Tek ako takva osoba ne napusti teritorij u roku određenom za dobrovoljno napuštanje teritorija, a nije ostvarila pravo na boravak na neki drugi način, može doći do izricanja mjere protjerivanja, o čemu odlučuje druga organizaciona jedinica (Služba za poslove sa strancima) u odgovarajućem postupku. Strancu se, dakle, ostavlja mogućnost da svoj boravak regulira na neki drugi način ili da dobrovoljno napusti teritorij BiH bez izricanja mjere protjerivanja. Ukoliko stranac ne uspije ostvariti pravo na boravak i ne napusti teritorij BiH u roku od 15 dana nakon pravomoćnog rješenja o odbijanju zahtjeva za azil, strancu se može odrediti mjera protjerivanja o čemu se odlučuje u postupku protjerivanja a ne u postupku povodom zahtjeva za azil. U odnosu na apelantove navode da bi mu protjerivanjem iz BiH bio povrijeđen članak 8. Europske konvencije, Ministarstvo ponovno ističe da se u ovom postupku ne odlučuje o apelantovom protjerivanju i u konkretnom slučaju se radi o povredi koja nije predmet utvrđivanja u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i njezino eventualno postojanje nije razlog za dodjelu ni jednog vida međunarodne zaštite. Na kraju, Ministarstvo podsjeća na to da apelant boravak na temelju obitelji u BiH može ostvariti u drugim postupcima pred drugim nadležnim organima (čl. 52. i 60. Zakona), te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 27. UZakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantne odredbe glase: Članak 91. (Načelo zabrane vraćanja "non-refoulement") (1) Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorija gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja, bez obzira je li mu službeno odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja ("non-refoulement") odnosi se i na osobe za koje postoji osnovana sumnja da bi bile u opasnosti od podvrgavanja mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takav teritorij. Članak 105. (Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovoga Zakona, međunarodna zaštita status je koji nadležno tijelo u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu. (2) Izbjeglica je, sukladno Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolu o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja po osnovi svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svojeg državljanstva a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i osoba bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje svojeg prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. (3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uvjete iz stavka (2) ovoga članka, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji podrijetla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili osobe civila uslijed neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje. Članak 109. (Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti) (1) Ministarstvo u sjedištu razmatra zahtjeve za međunarodnu zaštitu i donosi rješenje. (2) Rješenje se donosi pojedinačno nakon obavljenog posebnog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve odlučne činjenice, okolnosti i dokazi od značenja za donošenje odluke. Tijekom postupka podnositelju zahtjeva mora biti omogućeno iznošenje svih okolnosti koje su mu poznate, pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza. Š...Ć Članak 110. (Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnovu za priznanje statusa iz članka 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovoga Zakona. (2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i u sljedećim slučajevima: Š...Ć c) ako se zahtjev temelji na očitoj obmani ili zlouporabi postupka radi stjecanja međunarodne zaštite u BiH; Š...Ć (3) Pod očitom obmanom ili zlouporabom postupka iz stavka (2) točke c) ovoga članka smatraju se sljedeći slučajevi: Š...Ć d) ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgode izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije; Š...Ć 28.Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02 i 88/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 34. stavak 1. Sud rješava spor, po pravilu, na temelju činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Članak 35. Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tomu nije vezan razlozima tužbe. Članak 37. stavak 2. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neutemeljena.Š...Ć VI. Dopustivost 29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 30. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 31. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-238/09 od 23. studenoga 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 30. studenoga 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. prosinca 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 33. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 35. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na "obiteljski život" jer će u slučaju da ne dobije međunarodnu zaštitu biti primoran napustiti BiH u kojoj ostaje živjeti njegova obitelj, žena i djeca koji su državljani BiH, a osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja temeljni element obiteljskog život. 36. Ustavni sud naglašava da je temeljna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava,Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog obiteljskog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka. 37. S ciljem utvrđivanja radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, mora se utvrditi ima li apelant pravo na obiteljski život u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavlja li pobijana odluka "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "obiteljskog života". 38. U vezi sa navedenim, Ustavni sud prvo treba utvrditi ubrajaju li se apelantovi žalbeni navodi u domenu "obiteljskog života" zaštićenog člankom 8. Europske konvencije. Europski sud je u pogledu "obiteljskog života" objasnio sljedeća temeljna načela: "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički životsine qua nonporodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajedniciipso iuredio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu..." (vidi Europski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Nizozemske, presuda od 21. lipnja 1988. godine, serija A, broj 138, točka 21). 39. U konkretnom predmetu, u provedenom postupku povodom apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, utvrđeno je da je apelant zasnovao bračnu zajednicu sa državljankom BiH i da su tijekom braka stekli troje zajedničke djece, također državljana BiH. Zaštita članka 8. Europske konvencije uvijek se odnosi na brak za koji se može dokazati da je zakonit i istinski. U konkretnom slučaju, postojanje "obiteljskog života" uspostavljeno je samim zaključenjem braka. 40. Drugo, Ustavni sud mora razmotriti predstavljaju li pobijane odluke, kojim je odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i kojim mu je naloženo dobrovoljno napuštanje teritorija BiH, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta miješanje u apelantov obiteljski život. 41. Ustavni sud primjećuje da je odlukom Suda BiH potvrđeno rješenje Ministarstva kojim je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen i ostavljen mu je rok od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorija BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uvjeta za međunarodnu zaštitu i da je odluka kojom je zahtjev odbijen donesena nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice i to isključivo u odnosu na uvjete za dobivanje međunarodne zaštite. Predmet ovog upravno-sudskog postupka nije apelantova deportacija, odnosno prisilno napuštanje teritorija BiH. To je predmet drugog postupka u kojem nadležni organ ispituje eventualne povrede članka 8. Europske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se pobijanim odlukama država nije umiješala u apelantovo pravo na obiteljski život, odnosno da u dijelu odluke kojim je određeno da apelant dobrovoljno napusti teritorij BiH nema elemenata prisile. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantovo eventualno dobrovoljno napuštanje BiH ne mora imati za posljedicu razdvajanje od obitelji, te, prema tome, ne može se smatrati miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog člankom 8. Europske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant i sam naveo da je postupak za dobivanje privremenog boravka u tijeku a zakonom je isključena mogućnost pokretanja postupka protjerivanja prije nego navedeni postupak bude i pravomoćno okončan. 42. U okviru navedenog, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija i kojom se nalaže da dobrovoljno napusti teritorij BiH u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja ne predstavlja miješanje u apelantov obiteljski život. Prema tome, nisu prekršeni članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije. 43. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja 44. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć b) Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni. Članak 3. Europske konvencije glasi: Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. 45. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neka osoba ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim osobama. Pri tome, intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava. 46. Apelant je istakao da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo da dobrovoljno napusti teritorij BiH u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu upravni i sudski postupak iz kojeg su proizašle pobijane odluke kojim je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu sa povredom prava da neka osoba ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije u odnosu na postupak odobrenja međunarodne zaštite. Pravo na djelotvoran pravni lijek 47. Članak 13. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svatko čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 48. Što se tiče apelantovih navoda da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, u vezi sa člankom 1. točke (a) i (b) Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Europskom konvencijom, te da podrazumijeva: "Š...Ćpravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastimaŠ...Ć". U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Ustavni sud, također, primjećuje da navod da je apelantu odbijena međunarodna zaštita na temelju zakonitih odluka ne znači da će se taj postupak okončati apelantovom deportacijom, niti se ni na koji način prejudicira konačna odluka u postupcima u kojima se odlučuje o apelantovom pravu na boravak u Bosni i Hercegovini. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zaključak da su apelantu uskraćena proceduralna prava iz članka 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju za strance kojima se prijeti protjerivanjem. Prema tome, slijedi da su neutemeljeni apelantovi navodi u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da nije prekršeno apelantovo pravo iz članka 13. Europske konvencije, u vezi sa člankom 1. točke (a) i (b) Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Pravo na nediskriminaciju 49. Članak 14. Europske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 50. U odnosu na apelantove navode o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. 51. Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je naveo da je u predmetnom postupku navodno bio diskriminiran zbog afroazijskog porijekla i da je: "Š...Ćetiketiran kao prijetnja po nacionalnu bezbjednost u BiH", nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druge osobe ili skupine osoba u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neutemeljeni. 52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije jer odluka kojom se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određivanje roka od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorija BiH ne predstavlja miješanje u njegov obiteljski život. Također je Ustavni sud zaključio da nema povrede prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, u vezi sa člankom 1. točke (a) i (b) Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, prava da ne bude diskriminiran iz članka 14. Europske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Europsku konvenciju, te da su apelantovi navodi o povredi ovih prava neutemeljeni. 54. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. U smislu članka 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o djelomičnom neslaganju suca Davida Feldmana, kojem se pridružuju dopredsjednice Con- stance Grenje i Seada Palavrić. 56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. IZDVOJENO MIŠLJENJE O DJELOMIČNOM NESLAGANJU SUCA FELDMANA, KOJEM SE PRIDRUŽUJU DOPREDSJEDNICE GREWE I PALAVRIĆ 1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija gospodina Zeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania (u daljnjem tekstu: apelant) dopustiva ali ju je odbio kao neutemeljenu u meritumu zbog toga što se Rješenje Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. svibnja 2009. godine, kojim se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i od njega traži da napusti Bosnu i Hercegovinu u roku od 15 dana, i Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-238/09 od 23. studenoga 2009. godine, kojom se to rješenje potvrđuje, ne miješaju u pravo podnositelja zahtjeva iz Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav) i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 2. Ja se slažem sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Ja se, također, slažem s tim da su neutemeljeni apelantovi navodi da je on pretrpio povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju iz članka II/3.(b) Ustava i članka 3. Europske konvencije i povredu prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava i čl. 3. i 8. Europske konvencije. 3. Međutim, ne slažem se s tim da su neutemeljeni navodi iz apelacije o povredi prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava i članka 8. Europske konvencije. 4. Ustavni sud u točkama 41. i 42. svog obrazloženja smatra da se pobijana odluka nije umiješala u apelantovo pravo na poštivanje obiteljskog života. Ako apelant napusti teritorij BiH u roku od 15 dana, u tom slučaju, prema mišljenju Suda, neće doći do razdvajanja obitelji pod pretpostavkom da je njegova obitelj spremna da mu se pridruži i ova odluka ne daje završnu riječ u vezi sa apelantovim udaljavanjem iz zemlje zato što se, ako apelant ne napusti zemlju u roku od 15 dana, mora donijeti nova odluka koja će se odnositi na njegovo prisilno udaljavanje. 5. Ovo obrazloženje mi se čini potpuno nerealističnim. Pobijanom odlukom se nalaže apelantu da napusti zemlju u roku od 15 dana. Činjenica da sama odluka ne daje ovlaštenje za izvršenje te naredbe ne opravdava mišljenje Ustavnog suda da bi apelant djelovao na dobrovoljnoj osnovi ako bi ispoštovao naredbu. Naredba je naredba. To je prisilna mjera iako ne sadrži odredbe o njezinom izvršenju. Jasno je da apelant ne bi djelovao na dobrovoljnoj osnovi ako bi napustio zemlju u roku od 15 dana jer on aktivno pobija naredbu u kojoj se od njega traži da napusti zemlju. 6. Apelantova supruga i djeca su državljani Bosne i Hercegovine i čitav svoj život su živjeli ovdje. Oni nemaju nikakvu vezu sa bilo kojom drugom zemljom u koju bi apelant mogao otići ili biti udaljen. Nije razumno očekivati da oni napuste Bosnu i Hercegovinu, prekinu veze sa svojom rodbinom i prijateljima i da odu u nepoznato na dobrovoljnoj osnovi. Prema tome, prema mom mišljenju, jasno je da se naredba kojom se od apelanta traži da napusti zemlju u roku od 15 dana miješa u njegovo pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života. 7. Zato je potrebno razmotriti je li miješanje opravdano pozivajući se na kriterije koji su dani u stavku 2. članka 8. Europske konvencije. Miješanje je sukladno zakonu i služi legitimnom cilju. Međutim, ja ne smatram da je ono nužno u demokratskom društvu u tom smislu. Na državi je da dokaže da je miješanje u apelantovo pravo proporcionalno značaju cilja kojem se teži. Pobijano rješenje Ministarstva se ne bavi apelantovim pravom na poštivanje privatnog i obiteljskog života. I prema tome, njime se ne može dokazati da je miješanje u to pravo proporcionalno cilju koji se želi postići. 8. Pobijana presuda Suda BiH se bavi apelantovim pravom na poštivanje privatnog i obiteljskog života u jednom paragrafu koji se nalazi na samom kraju obrazloženja. Međutim, u ovoj presudi se samo tvrdi da je člankom 8. Europske konvencije: "Š...Ćpredviđeno da uživanje prava na privatni i porodični život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti, pa je uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa. Stoga je u slučaju prijetnje javnom redu i nacionalnoj sigurnosti nužno u demokratskom društvu da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na privatni i porodični život u granicama zaštite interesa države. Ovo stoga što nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca. Prema tome, protjerivanjem tužitelja iz BiH nisu povrijeđene odredbe člana 8. Evropske konvencije, kako to pogrešno tumači tužitelj". 9. Ovo obrazloženje je nezadovoljavajuće zbog nekoliko razloga. Kao prvo, ono pogrešno tumači učinak tog stava. Suprotno tvrdnji Suda BiH, identificiranje legitimnog cilja za djelovanje države je samo jedan korak ka opravdavanju miješanja u pravo iz članka 8. stavak 1. Zaštita državnih interesa, uključujući nacionalnu sigurnost, nema automatsku prevagu nad pravom poštivanja privatnog i obiteljskog života. Prema kriteriju nužnosti u demokratskom društvu, od Suda BiH se traži da razmotri bi li, na temelju činjenica pojedinačnog slučaja, miješanje u apelantova prava i u prava njegove obitelji bilo proporcionalno cilju zaštite nacionalne sigurnosti. U tom smislu, Sud BiH mora saslušati dokaze u vezi sa prirodom i ozbiljnošću prijetnje koju, kako je navedeno, apelant predstavlja i na koji način bi njegovo napuštanje zemlje doprinijelo suprotstavljanju toj prijetnji. Sud BiH, također, mora uzeti u obzir dokaze koji se odnose na specifične socijalne i obiteljske okolnosti apelanta i njegove obitelji u mjeri u kojoj je opravdano očekivati da njegova obitelj napusti zemlju da bi bila s njim. 10. Ustavni sud je nekoliko puta skretao pažnju na ove zahtjeve u odlukama kojima je poništio presude Suda BiH, u predmetima koji su slični ovome, zbog toga što je Sud BiH propustio izvršiti ocjenu proporcionalnosti sukladno članku 8. stavak 2. Europske konvencije (pogledati, na primjer, predmet brojAP 1222/07, apelacija Imada Al-Husina, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 91/08). 11. Ovaj predmet pokazuje da u ovom pogledu Sud BiH nastavlja zanemarivati svoje odgovornosti određene Ustavom BiH i vladavinom prava. Zaista je žalosno da je Ustavni sud propustio podsjetiti Sud BiH na njegove obveze i na pravilan način ispunjavanja tih obveza. 12. Budući da Sud BiH nije izvršio ocjenu proporcionalnosti miješanja u apelantovo pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud se nije mogao na odgovarajući način uvjeriti da je miješanje u pravo bilo opravdano zato što je bilo nužno u demokratskom društvu radi zaštite nacionalne sigurnosti. 13. Prema tome, ja bih prije smatrao da pobijana presuda Suda BiH i pobijano rješenje Ministarstva krše apelantovo pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života (i slična prava članova njegove obitelji). Ja bih poništio presudu Suda BiH i vratio predmet Sudu BiH koji bi bio dužan saslušati dokaze koji se tiču proporcionalnosti i izvršiti ocjenu te proporcionalnosti sukladno mom mišljenju. 14. Slijedi da ja nisam u mogućnosti da se složim sa zaključkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, želim da izrazim svoje neslaganje. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 3927/09,rješavajući apelacijuZeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaZeyada Khalafa Hamadie Al-Gertaniapodnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine i Rješewa Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1.Zeyad Khalaf Hamadie Al-Gertani(u daqnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje "Vaša prava Bosne i Hercegovine", podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine i Rješewa Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere "zabrane vraćawa u zemqu porijekla" do okončawa postupka pred Ustavnim sudom povodom podnesene apelacije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3927/09 od 11. februara 2010. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 23. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 5. januara 2010. godine, a Ministarstvo 7. januara 2010. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Ministarstva dostavljeni su apelantu 14. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određen rok od 15 dana nakon pravosnažnosti rješewa za dobrovoqno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: BiH). 8. Ministarstvo je sa apelantom 18. i 20. maja 2009. godine obavilo intervju u prisustvu punomoćnika i predstavnika UNHCR-a. Ministarstvo je u obrazloženju odluke istaknulo da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen zbog postojawa razloga za iskqučenje primjene međunarodne zaštite. Ministarstvo se pozvalo na odredbe čl. 105 i 106 Zakona o kretanju i boravku stranaca (u daqnjem tekstu: Zakon), koje se odnose na definiciju međunarodne zaštite, odnosno razloge za iskqučenje međunarodne zaštite. Ministarstvo je, takođe, istaknulo da je u konkretnom slučaju Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH, koja prema članu 7 stav 4 Zakona sprovodi bezbjednosnu provjeru stranaca u svrhu utvrđivawa razloga bezbjednosti BiH, stavila apelanta na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj bezbjednosti, čime su se stekli uslovi za primjenu klauzule iskqučewa. 9. I sem razloga za iskqučenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo je navelo da je, u skladu sa članom 118 Zakona, u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu u obavezi da utvrdi da li postoje razlozi zabrane vraćawa propisani članom 91 Zakona. Ministarstvo je utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zabrane vraćawa. Naime, Ministarstvo je istaknulo da je apelant u intervjuu naveo da je 1990. godine u Iraku osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva iz vojske za vrijeme rata, te da se plaši da bi povratkom u Irak bio ubijen zato što je sunit. Međutim, Ministarstvo je istaknulo da u apelantovom slučaju nije postojala presuda već je jednostavno važilo pravilo da one koji dezertiraju čeka smrtna kazna, a da je apelant dezertirao 1991. godine, za vrijeme vladavine Sadama Huseina, odnosno u vrijeme kada su na vlasti u Iraku bili suniti, vjerska grupa kojoj pripada i apelant, a u proljeće 2003. godine je svrgnut režim Sadama Huseina i danas su na vlasti šiiti. Dakle, kako je zakqučilo Ministarstvo, kqučno je da je na vlast došla grupa kojoj, sve i da je mogla doći u posjed presuda za dezerterstvo, nije nikako u interesu izvršenje takve presude jer je apelant dezertirao u borbi protiv tih istih šiita, čime je na izvjestan način bio solidaran sa wihovom tadašwom pozicijom u Iraku, pa nije logično da zbog toga od wih snosi posljedice. 10. Ministarstvo se osvrnulo i na dio iskaza koji se odnosi na period neposredno nakon napuštawa Iraka istakavši da je apelant boravio u Pakistanu, Sudanu i Jemenu, međutim, i u tom periodu je bila upitna potreba za njegovom zaštitom. Takođe, Ministarstvo nije prihvatilo apelantov iskaz da je u BiH došao 1995. godine radi zaposlewa i boljeg života budući da je u BiH bio rat i da takvo stanje samo za sebe znači nesigurnost i nepoštovanje qudskih prava i njenih građana, a pogotovo dovodi u pitanje zaštitu stranaca. 11. Iz informacija sadržanih u izvještajima UNHCR-a iz aprila 2009. godine i Američkog ministarstva vawskih poslova (State Departmanta), Odjel za demokratiju, qudska prava i rad, od 25. februara 2009. godine, Ministarstvo je zakqučilo da je situacija s poštovanjem qudskih prava u Iraku loša i uz značajna poboqšawa napoqu bezbjednosne situacije u posljednjem periodu i uspostave određenih instituta za zaštitu qudskih prava, međutim, nije prihvatilo apelantovu tvrdnju da njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitskog vjerskog opredjeljewa. 12. Naime, Ministarstvo je pojasnilo da je apelant prije 18 godina napustio Bagdad, te da, i pored toga što je bio pripadnik vjerske zajednice koja je u to vrijeme bila na vlasti, nije podržavao tu vlast, o čemu govori i njegovo dezerterstvo iz vojske. Apelant ne samo da nije davao aktivnu podršku tadašnjem sistemu vlasti nego je i sam bio žrtva tog sistema. Ministarstvo je, dalje, istaknulo da je zbog neučestvovawa u ratu s Kuvajtom, odnosno dezerterstva sa služewa redovnog vojnog roka, apelantu prijetila smrtna kazna zbog čega je napustio svoju zemqu. Wegov brat koji je radio u Republikanskoj gardi je otpušten sa posla i osuđen na zatvorsku kaznu zbog toga što je apelant na izvjestan način otkazao poslušnost tadašwim vlastima. Apelant nikada nije bio član neke političke partije, niti se na takav način isticao u zemqi porijekla. Apelantova tvrdwa da njegova porodica spada u red poznatijih sunitskih porodica je neargumentovana jer, kako je naveo, niko od članova porodice nije radio u organima vlasti sem brata koji je 90-ih godina otpušten sa posla. Ministarstvo je ukazalo na to da, prema informacijama sadržanim u pomenutom izvještaju UNHCR-a, rizičnu grupu među stanovnicima Iraka predstavljaju pripadnici bivšeg režima koji su podržavali bivši sistem i bili članoviBaathpartije, što nije slučaj sa apelantom. Sunitsko vjersko opredjeljenje, prema onome što se navodi u izvještajima, nije elementkoji bi sam po sebi izložio apelanta opasnosti za njegov život ili slobodu a takođe je vidqivo da među vjerskim grupama suniti ne predstavljaju najugroženiju grupu, kako je to tvrdio apelant. Ministarstvo je navelo da je veoma bitno istaći da apelant na određen način poseže za zaštitom svoje zemlje porijekla s obzirom na to da mu je 23. novembra 2005. godine Ministarstvo unutrašwih poslova Republike Irak izdalo ličnu kartu, a 15. jula 2007. godine u Bagdadu mu je izdat certifikat o državljanstvu. Takođe, Ministarstvo ističe da je apelant priložio i kopiju iračkog pasoša izdatog 11. maja 2008. godine u Iračkoj ambasadi u Beču. Nakon što je Služba za poslove sa strancima apelantu izrekla mjeru stavljanja pod nadzor, njegova supruga je kontaktirala Iračku ambasadu u Beogradu, te su iz ambasade već narednog dana telefonom kontaktirali apelanta. 13. Na osnovu navedenog, Ministarstvo je zakqučilo da apelant ne izbjegava kontakt sa ambasadom zemlje porijekla, što je kontradiktorno njegovoj tvrdwi da se plaši povratka u zemqu porijekla. Potrebu za apelantovom zaštitom umanjuje i činjenica da apelant, iako mu je prije više od dvije godine oduzeto državljanstvo BiH, nije podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu sve dok odlukom Službe za poslove sa strancima nije stavljen pod nadzor. Podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu radi odgađawa deportacije u situaciji kada se zahtjev mogao podnijeti znatno ranije na izvjestan način predstavlja zloupotrebu instituta međunarodne zaštite. Apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemqu porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu zbograse, vjere, nacionalnosti, političkog mišljewa ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemqi porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažwavanje. 14. Protiv navedenog rješewa apelant je podnio tužbu Sudu BiH, koji je Presudom broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine odbio apelantovu tužbu. 15. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost osporenogrješewa, shodno odredbi člana 35 Zakona o upravnim sporovima BiH. Sud BiH je utvrdio da je Ministarstvo pravilno zakqučilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani članom 105 Zakona, tj. da se apelantu odobri međunarodna zaštita u BiH. Ovom odredbom propisano je da će se međunarodna zaštita u BiH strancu odobriti samo u slučaju ako postoje uslovi za priznavanje izbjegličkog statusa tom strancu. Prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu o statusu izbjeglica iz 1967. godine, izbjeglički status priznaje se svakom licu koje se nađe van zemlje svog državljanstva zbog opravdanog straha od progawawa,koje se odnosi na progawanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljewa i nalazi se van zemlje svog državljanstva a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Sem toga, status izbjeglice priznaje se i licu bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. 16. Dalje je Sud BiH istakao da je Ministarstvo u postupku donošewa osporenog rješewa iscrpno saslušalo apelanta. Apelant je tom prilikom izjavio da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio jer se plaši povratka u Irak budući da je tamo građanski rat i na vlasti su šiiti a on je sunit, te je istakao činjenicu da u BiH ima ženu i djecu i da ih ne može odvesti u zonu gdje je rat. Apelant je, takođe, istakao da je u BiH došao jer je smatrao da će se moći zaposliti a od 1995. godine je u nekoliko navrata napuštao BiH, te je sa porodicom boravio u Dubaiju, a zatim u Mađarskoj gdje je podnio zahtjev za azil ali je nakon kraćeg vremena odustao od zahtjeva i vratio se u BiH. 17. Sud BiH je istakao da je članom 105 Zakona regulisano da je međunarodna zaštita status koji nadležno tijelo priznaje izbjeglici ili strancu koji ispuwava uslove za supsidijarnu zaštitu. Stranac pod supsidijarnom zaštitom, pojasnio je Sud BiH, stranac je koji ne ispuwava uslove iz definicije izbjeglice ali u vezi s kojim postoje ozbiqni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažwavanju u zemqi porijekla. Odredbom člana 106 Zakona u stavu 4 navedeno je da se zahtjev za međunarodnu zaštitu može odbiti strancu za kojeg se može osnovano smatrati da predstavlja prijetnju javnom poretku ili bezbjednosti. U konkretnom slučaju, Sud BiH je istakao da je Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH apelanta stavilana listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj bezbjednosti, te su se na taj način stekli uslovi za primjenu klauzule iskqučewa. 18. Sud BiH je naveo da je, sem postojawa razloga za iskqučenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo, u skladu sa članom 118 Zakona, u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu razmatralo da li postoje razlozi zabrane vraćawa propisani članom 91 Zakona. Sud BiH je istakao da je Ministarstvo utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zabrane vraćawa navodeći da nisu tačni podaci koje je apelant u intervjuu dao organima, jer nije dokazao navode da bi bio osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva, odnosno nije dokazao da je donesena bilo kakva presuda, te je izbjegavao davati konkretne odgovore na kqučna pitawa. Uglavnom, pojasnio je Sud BiH, apelant je odgovarao da je od svoje porodice dobivao instrukcije da se ne vraća u Irak. 19. Sud BiH se osvrnuo na izvještaje Američkog ministarstva vawskih poslova od 25. februara 2009. godine, te smjernice UNHCR-a o procjeni potrebe za zaštitom tražilaca azila porijeklom iz Iraka iz aprila 2009. godine, te konstatovao da, imajući u vidu informacije iz navedenih izvještaja, nadležno Ministarstvo nije moglo da prihvati apelantovu tvrdnju da njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitske vjerske pripadnosti i navedeni su opširni razlozi o tome. Takođe je Sud BiH konstatovao da je nesporno da apelant nije izbjegavao kontakte sa ambasadom zemlje porijekla, što je kontradiktorno njegovoj tvrdwi da se plaši povratka u zemqu porijekla. Sud BiH je zakqučio da apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemqu porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljewa ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemqi porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažwavanje. 20. Sud BiH je naveo da je Ministarstvo detaqno obrazložilo razloge zbog kojihsmatra da apelant ne može imati opravdan strah zbog toga što je učestvovao u ratu kao pripadnik Armije BiH, a koje razloge uvažava i taj sud. Takođe, Sud BiH je naveo da je Ministarstvo detaqno obrazložilo zašto ne postoje uslovi za primjenu principa "zabrana vraćawa-non refeulement". U odnosu na apelantov prigovor da bi mu protjerivanjem iz BiH bilo povrijeđeno pravo na porodični život jer je u braku sa državljankom BiH sa kojom ima djecu, Sud BiH je istakao da uvažavanje prava na porodičan život mora da bude u skladu sa interesima države i njene nacionalne bezbjednosti, pa je uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa jer nacionalna bezbjednost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena sljedeća prava: pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo zaštićeno članomII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi sa članom 1 tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminisan iz člana 14 Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji opisao tok događawa od momenta napuštawa Iraka do dolaska na teritoriju BiH. Apelant je istakao da u BiH boravi punih 14 godina i da je zakqučio brak sa državljankom BiH sa kojom ima troje maloljetne djece. Takođe je naveo da je procedura oko sticawa prava na privremeni boravak u BiH još uvijek u toku. 22. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članaII/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije jer je u osporenim odlukama samo u jednoj rečenici, koja ničim nije potkrijepljena, navedeno da je on stavljen na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj bezbjednosti BiH. Apelant je naveo da je neprihvatqivo da se u samo jednoj rečenici odlučuje o sudbini lica koje treba vratiti u ratnu zonu i gdje mu prijeti realna opasnost za život. U odnosu na povredu prava na poštovanje privatnog, porodičnog života, doma i prepiske, apelant je istakao da je stvarne veze sa Irakom prekinuo 1991. godine, da u BiH boravi punih 14 godina i da su mu tu supruga i troje maloljetne djece. Apelant je naveo da su njegova žena i djeca državljani BiH i da osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja osnovni element porodičnog života i u tom smislu navodi niz presuda Evropskog suda za qudska prava. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi sa članom 1 tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer mu nije bilo omogućeno da se o svojim navodima izjasni pred sudom niti mu je omogućeno da se izjasni o pitawima kojima se Sud BiH rukovodio prilikom odlučivawa o njegovoj tužbi. U odnosu na povredu prava da ne bude diskriminisan iz člana 14Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, apelant je istakao da je zbog njegovih političkih i vjerskih ubjeđewa kao i činjenice da je afroazijskog porijekla: "Š...Ćetiketiran kao prijetwa po nacionalnu bezbjednost u BiH", zbog čega mu se ne predočavaju dokazi i navodi zbog kojih je prijetwa nacionalnoj bezbjednosti. 23. Apelant je, takođe, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane vraćawa u zemqu porijekla gdje mu prijeti opasnost od mučewa i drugog okrutnog nehumanog ili ponižavajućeg postupawa ili kažwavawa i kojom će: "Š...Ć naložiti nadležnim organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne poduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljewa apelanta iz Bosne i Hercegovine do donošewa konačne odluke Ustavnog suda". b) Odgovor na apelaciju 24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da su osporenom presudom tog suda povrijeđena prava iz Evropske konvencije i njenih protokola. Sud BiH je naveo da se upravni spor rješava na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, u smislu člana 34 stav 1 Zakona, odnosno sud utvrđuje zakonitost upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. Apelant je u tužbi naveo razloge zbog kojih smatra da je rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu nepravilno i nezakonito pa Sud BiH smatra neosnovanim navode da mu nije data mogućnost na djelotvoran pravni lijek. U odnosu na apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na porodični život iz člana 8 Evropske konvencije, Sud BiH jeistakao da je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa, te je nužno da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na porodični život u granicama zaštite interesa države. Sud BiH je, dalje, istakao da je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu na osnovu člana 106 stav 4 tačka b) Zakona, tj. zbog toga što je stranac registrovan u organima BiH nadležnim za sprovođenje zakona i što prisustvo stranca na osnovu podataka kojim raspolaže nadležna institucija BiH predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj bezbjednosti BiH. Odluka kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu donesena je na osnovu diskrecione ocjene državnih organa imajući pri tome u vidu apelantove navode i razloge u zahtjevu za međunarodnu zaštitu i izvještaje vladinih i nevladinih međunarodnih organizacija. Na kraju, Sud BiH navodi da je protiv osporene presude apelant podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke, a koji postupak još nije okončan, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 25. Ministarstvo je u odgovoru naapelaciju istaknulo da su neosnovani apelantovi navodi da je odlučujuća činjenica u postupku povodom zahtjeva zaazil bila informacija da je stavljen na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj bezbjednosti u BiH. Ova činjenica jeste razlog za primjenu klauzule iskqučewa i tačno je da je apelant iskqučen iz prava na međunarodnu zaštitu po tom osnovu. Međutim, Ministarstvo je ispitalo i da li postoje razlozi "zabrane vraćawa" propisani članom 91 Zakona, s ciljem eventualnog odobrewa privremenog boravka iz humanitarnih razloga, za šta je utvrđeno da ne postoje uslovi. Ministarstvo je, dalje, istaknulo da su prilikom donošewa odluka dužni da ocjenjuju kao relevantne informacije koje dostavi Obavještaj- no-bezbjednosna agencija BiH, te nisu u mogućnosti da vrše ocjenu činjenica koje utvrdi Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH. 26. Ministarstvo smatra da je potrebno ukazati na osnovne činjenice vezane za prirodu postupka povodom zahtjeva za azil i nadležnost Sektora za azil. Naime, protjerivanje stranca, kao mjera kojom se nalaže strancu izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom periodu, nije predmet postupka povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i regulisano je poglavljemVZakona. U skladu sa članom 87 stav 6 Zakona, rješenje o protjerivanju stranca i zabrane ulaska i boravka u BiH u određenom periodu donosi Služba za poslove sa strancima po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog druge organizacionejedinice Ministarstva, organa za sprovođenje zakona ili drugog organa. Dakle, Sektor za azil kao organizaciona jedinica Ministarstva bezbjednosti koja postupa povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije stvarno nadležan za izricanje mjere protjerivawa već se rješenjem kojim se odbija zahtjev za azil, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, određuje rok za dobrovoqno napuštanje teritorije ali se takvo rješenje ne može prinudno izvršiti. Tek ako takvo lice ne napusti teritoriju u roku određenom za dobrovoqno napuštanje teritorije, a nije ostvarilo pravo na boravak na neki drugi način, može doći do izricawa mjere protjerivawa, o čemu odlučuje druga organizaciona jedinica (Služba za poslove sa strancima) u odgovarajućem postupku. Strancu se, dakle, ostavlja mogućnost da svoj boravak reguliše na neki drugi način ili da dobrovoqno napusti teritoriju BiH bez izricawa mjere protjerivawa. Ukoliko stranac ne uspije da ostvari pravo na boravak i ne napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana nakon pravosnažnog rješewa o odbijanju zahtjeva za azil, strancu se može odrediti mjera protjerivawa o čemu se odlučuje u postupku protjerivawa a ne u postupku povodom zahtjeva za azil. U odnosu na apelantove navode da bi mu protjerivanjem iz BiH bio povrijeđen član 8 Evropske konvencije, Ministarstvo ponovo ističe da se u ovom postupku ne odlučuje o apelantovom protjerivanju i u konkretnom slučaju se radi o povredi koja nije predmet utvrđivawa u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i njeno eventualno postojanje nije razlog za dodjelu ni jednog vida međunarodne zaštite. Na kraju, Ministarstvo podsjeća na to da apelant boravak na osnovu porodice u BiH može da ostvari u drugim postupcima pred drugim nadležnim organima (čl. 52 i 60 Zakona), te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 27. UZakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantne odredbe glase: Član 91. (Princip zabrane vraćawa "non-refoulement") (1) Stranac neće ni na koji način biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljewa, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćawa ili protjerivawa ("non-refoulement") odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumwa da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažwavanju. Stranac, takođe, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemqu u kojoj nije zaštićen od slawa na takvu teritoriju. Član 105. (Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispuwava uslove za supsidijarnu zaštitu. (2) Izbjeglica je, u skladu sa Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od progawawa zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljewa nalazi izvan zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. (3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispuwava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiqni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažwavanju u zemqi porijekla ili u zemqi uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiqna individualna prijetwa po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje. Član 109. (Postupak i nadležnost za donošenje rješewa o međunarodnoj zaštiti) (1) Zahtjeve za međunarodnu zaštitu razmatra i rješenje donosi Ministarstvo u sjedištu. (2) Rješenje se donosi pojedinačno nakon obavljenog posebnog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve odlučne činjenice, okolnosti i dokazi značajni za donošenje odluke. U toku postupka podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza. Š...Ć Član 110. (Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnovu za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona. (2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako: Š...Ć c) se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka sciljem sticawa međunarodne zaštite u BiH; Š...Ć (3) Očiglednom obmanom ilizloupotrebom postupka iz stava (2) tačke c) ovog člana smatra se ako: Š...Ć d) je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgađawa izvršewa odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije; Š...Ć 28.Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02 i 88/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 34. stav 1. Sud rješava spor, po pravilu, na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Član 35. Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Član 37. stav 2. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.Š...Ć VI. Dopustivost 29. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 30. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 31. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 33. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 34. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava sem ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 35. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na "porodični život" jer će u slučaju da ne dobije međunarodnu zaštitu biti primoran da napusti BiH u kojoj ostaje da živi njegova porodica, žena i djeca koji su državljani BiH, a osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja osnovni element porodičnog život. 36. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, sem u slučajevima iz stava 2 tog člana. 37. S ciljem utvrđivawa da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, mora se utvrditi da li apelant ima pravo na porodični život u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantovog "porodičnog života". 38. U vezi sa navedenim, Ustavni sud prvo treba utvrditi da li se apelantovi žalbeni navodi ubrajaju u domen "porodičnog života" zaštićenog članom 8 Evropske konvencije. Evropski sud je u pogledu "porodičnog života" objasnio sljedeće osnovne principe: "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički život sine qua nonporodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajedniciipso iuredio tog odnosa; tako, od trenutka rođewa djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditeqi tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu..." (vidi Evropski sud za qudska prava,Berrehabprotiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 21). 39. U konkretnom predmetu, u sprovedenom postupku povodom apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, utvrđeno je da je apelant zasnovao bračnu zajednicu sa državljankom BiH i da su tokombraka stekli troje zajedničke djece, takođe državljana BiH. Zaštita člana 8 Evropske konvencije uvijek se odnosi na brak za koji se može dokazati da je zakonit i istinski. U konkretnom slučaju, postojanje "porodičnog života" uspostavljeno je samim zakqučenjem braka. 40. Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li osporene odluke, kojim je odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i kojim mu je naloženo dobrovoqno napuštanje teritorije BiH, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta predstavljaju miješanje u apelantov porodični život. 41. Ustavni sud primjećuje da je odlukom Suda BiH potvrđeno rješenje Ministarstva kojim je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen i ostavljen mu je rok od 15 dana za dobrovoqno napuštanje teritorije BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uslova za međunarodnu zaštitu i da je odluka kojom je zahtjev odbijen donesena nakonsprovedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice i to iskqučivo u odnosu na uslove za dobijanje međunarodne zaštite. Predmet ovog upravno-sudskog postupka nije apelantovadeportacija, odnosno prisilno napuštanje teritorije BiH. To je predmet drugog postupka u kojem nadležni organ ispituje eventualne povrede člana 8 Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zakqučuje da se osporenim odlukama država nije umiješala u apelantovo pravo na porodični život, odnosno da u dijelu odluke kojim je određeno da apelant dobrovoqno napusti teritoriju BiH nema elemenata prisile. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantovo eventualno dobrovoqno napuštanje BiH ne mora imati za posljedicu razdvajanje od porodice, te, prema tome, ne može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantovanog članom 8 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant i sam naveo da je postupak za dobijanje privremenog boravka u toku a zakonom je iskqučena mogućnost pokretawa postupkaprotjerivawa prije nego navedeni postupak bude i pravosnažno okončan. 42. U okviru navedenog, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija i kojom se nalaže da dobrovoqno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješewa ne predstavlja miješanje u apelantov porodični život. Prema tome, nisu prekršeni članII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije. 43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na zabranu mučewa, nehumanog postupawa i kažwavawa 44. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni. Član 3 Evropske konvencije glasi: Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, nequdskom ili ponižavajućem postupku ili kažwavanju. 45. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz članaII/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcionišu takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u wihovo ime sprovode nad nekim licima. Pri tome, intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava. 46. Apelant je istakao da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo da dobrovoqno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješewa. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu upravni i sudski postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke kojim je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu sa povredom prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučewa, nehumanog postupawa i kažwavawa iz članaII/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije u odnosu na postupak odobrewa međunarodne zaštite. Pravo na djelotvoran pravni lijek 47. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode,priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 48. Što se tiče apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi sa članom 1 tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva: "Š...Ćpravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastimaŠ...Ć". U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavqivawa propisanog pravnog lijeka, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Ustavni sud, takođe, primjećuje da navod da je apelantu odbijena međunarodna zaštita na osnovu zakonitih odluka ne znači da će se taj postupak okončati apelantovom deportacijom, niti se ni na koji način prejudicira konačna odluka u postupcima u kojima se odlučuje o apelantovom pravu na boravak u Bosni i Hercegovini. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zakqučak da su apelantu uskraćena proceduralna prava iz člana 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za strance kojima se prijeti protjerivanjem. Prema tome, slijedi da su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi sa članom 1 tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na nediskriminaciju 49. Član 14 Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 50. U odnosu na apelantove navode o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdawa. 51. Ustavni sud zapaža da apelant, sem što je naveo da je u predmetnom postupku navodno bio diskriminisan zbog afroazijskog porijekla i da je: "Š...Ćetiketiran kao prijetwa po nacionalnu bezbjednost u BiH", nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani. 52. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 53. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na poštovanje porodičnog života iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer odluka kojom se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određivanje roka od 15 dana za dobrovoqno napuštanje teritorije BiH ne predstavlja miješanje u njegov porodični život. Takođe je Ustavni sud zakqučio da nema povrede prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članaII/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi sa članom 1 tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prava da ne bude diskriminisan iz člana 14 Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi o povredi ovih prava neosnovani. 54. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. U smislu člana 41 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o djelimičnom neslaganju sudijeDavida Feldmana, kojem se pridružuju potpredsjednice Constance Grenjei Seada Palavrić. 56. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. IZDVOJENO MIŠQEWE O DJELIMIČNOM NESLAGAWU SUDIJE FELDMANA, KOJEM SE PRIDRUŽUJU POTPREDSJEDNICE GREWEI PALAVRIĆ 1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija gospodinaZeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania(u daqnjem tekstu: apelant) dopustiva ali ju je odbio kao neosnovanu u meritumu zbog toga što se Rješenje Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine, kojim se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i od njega traži da napusti Bosnu i Hercegovinu u roku od 15 dana, i Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine, kojom se to rješenje potvrđuje, ne miješaju u pravo podnosioca zahtjeva iz Ustava Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustav) i Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 2. Ja se slažem sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Ja se, takođe, slažem s tim da su neosnovani apelantovi navodi da je on pretrpio povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju iz članaII/3b) Ustava i člana 3 Evropske konvencije i povredu prava na nediskriminaciju iz članaII/4 Ustava i čl. 3 i 8 Evropske konvencije. 3. Međutim, ne slažem se s tim da su neosnovani navodi iz apelacije o povredi prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz članaII/3f) Ustava i člana 8 Evropske konvencije. 4. Ustavni sud u tačkama 41 i 42 svog obrazložewa smatra da se osporena odluka nije umiješala u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života. Ako apelant napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana, u tom slučaju, prema mišljenju Suda, neće doći do razdvajawa porodice pod pretpostavkom da je njegova porodica spremna da mu se pridruži i ova odluka ne daje završnu riječ u vezi sa apelantovim udaljavanjem iz zemlje zato što se, ako apelant ne napusti zemqu u roku od 15 dana, mora donijeti nova odluka koja će se odnositi na njegovo prisilno udaljavanje. 5. Ovo obrazloženje mi se činipotpuno nerealističnim. Osporenom odlukom se nalaže apelantu da napusti zemqu u roku od 15 dana. Činjenica da sama odluka ne daje ovlašćenje za izvršenje te naredbe ne opravdava mišljenje Ustavnog suda da bi apelant djelovao na dobrovoqnoj osnovi ako bi ispoštovao naredbu. Naredba je naredba. To je prisilna mjera iako ne sadrži odredbe o njenom izvršenju. Jasno je da apelant ne bi djelovao na dobrovoqnoj osnovi ako bi napustio zemqu u roku od 15 dana jer on aktivno osporava naredbu u kojoj se od njega traži da napusti zemqu. 6. Apelantova supruga i djeca su državljani Bosne i Hercegovine i čitav svoj život su živjeli ovdje. Oni nemaju nikakvu vezu sa bilo kojom drugom zemqom u koju bi apelant mogao otići ili biti udaljen. Nije razumno očekivati da oni napuste Bosnu i Hercegovinu, prekinu veze sa svojom rodbinom i prijateqima i da odu u nepoznato na dobrovoqnoj osnovi. Prema tome, prema mom mišljenju, jasno je da se naredba kojom se od apelanta traži da napusti zemqu u roku od 15 dana miješa u njegovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života. 7. Zato je potrebno razmotriti da li je miješanje opravdano pozivajući se na kriterijume koji su dati u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. Miješanje je u skladu sa zakonom i služi legitimnom ciqu. Međutim, ja ne smatram da je ono nužno u demokratskom društvu u tom smislu. Na državi je da dokaže da je miješanje u apelantovo pravo proporcionalno značaju cilja kojem se teži. Osporeno rješenje Ministarstva se ne bavi apelantovim pravom na poštovanje privatnog i porodičnog života. I prema tome, wime se ne može dokazati da je miješanje u to pravo proporcionalno ciqu koji se želi postići. 8. Osporena presuda Suda BiH se bavi apelantovim pravom na poštovanje privatnog i porodičnog života u jednom paragrafu koji se nalazi na samom kraju obrazložewa. Međutim, u ovoj presudi se samo tvrdi da je članom 8 Evropske konvencije: "Š...Ćpredviđeno da uživanje prava na privatni i porodični život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti, pa je uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa. Stoga je u slučaju prijetnje javnom redu i nacionalnoj sigurnosti nužno u demokratskom društvu da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na privatni i porodični život u granicama zaštite interesa države. Ovo stoga što nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca. Prema tome, protjerivanjem tužitelja iz BiH nisu povrijeđene odredbe člana 8. Evropske konvencije, kako to pogrešno tumači tužiteq". 9. Ovo obrazloženje je nezadovoljavajuće zbog nekoliko razloga. Kao prvo, ono pogrešno tumači učinak tog stava. Suprotno tvrdwi Suda BiH, identificiranje legitimnog cilja za djelovanje države je samo jedan korak ka opravdavanju miješawa u pravo iz člana 8 stav 1. Zaštita državnih interesa, ukqučujući nacionalnu bezbjednost, nema automatsku prevagu nad pravom poštovawa privatnog i porodičnog života. Prema kriterijumu nužnosti u demokratskom društvu, od Suda BiH se traži da razmotri da li bi, na osnovu činjenica pojedinačnog slučaja, miješanje u apelantova prava i u prava njegove porodice bilo proporcionalno ciqu zaštite nacionalne bezbjednosti. U tom smislu, Sud BiH mora saslušati dokaze u vezi sa prirodom i ozbiqnošću prijetnje koju, kako je navedeno, apelant predstavlja i na koji način bi njegovo napuštanje zemlje doprinijelo suprotstavljanju tojprijetwi. Sud BiH, takođe, mora uzeti u obzir dokaze koji se odnose na specifične socijalne i porodične okolnosti apelanta i njegove porodice u mjeri u kojoj je opravdano očekivati da njegova porodica napusti zemqu da bi bila s wim. 10. Ustavni sud je nekoliko puta skretao pažnju na ove zahtjeve u odlukama kojima je poništio presude Suda BiH, u predmetima koji su slični ovome, zbog toga što je Sud BiH propustio da izvrši ocjenu proporcionalnosti u skladu sa članom 8 stav 2 Evropske konvencije (pogledati, naprimjer, predmet brojAP 1222/07, apelacija Imada Al-Husina, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 91/08). 11. Ovaj predmet pokazuje da u ovom pogledu Sud BiH nastavlja da zanemaruje svoje odgovornosti određene Ustavom BiH i vladavinom prava. Zaista je žalosno da je Ustavni sud propustio da podsjeti Sud BiH na njegove obaveze i na pravilan način ispuwavawa tih obaveza. 12. Budući da Sud BiH nije izvršio ocjenu proporcionalnosti miješawa u apelantovo pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud se nije mogao na odgovarajući način uvjeriti da je miješanje u pravo bilo opravdano zato što je bilo nužno u demokratskom društvu radi zaštite nacionalne bezbjednosti. 13. Prema tome, ja bih prije smatrao da osporena presuda Suda BiH i osporeno rješenje Ministarstva krše apelantovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života (i slična prava članova njegove porodice). Ja bih poništio presudu Suda BiH i vratio predmet Sudu BiH koji bi bio dužan da sasluša dokaze koji se tiču proporcionalnosti i da izvrši ocjenu te proporcionalnosti u skladu sa mojim mišljenjem. 14. Slijedi da ja nisam u mogućnosti da se složim sa zakqučkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, želim da izrazim svoje neslaganje. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu brojAP 3927/09,rješavajući apelacijuZeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaZeyada Khalafa Hamadie Al-Gertaniapodnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zeyad Khalaf Hamadie Al-Gertani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Udruženje "Vaša prava Bosne i Hercegovine", podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere "zabrane vraćanja u zemlju porijekla" do okončanja postupka pred Ustavnim sudom povodom podnesene apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3927/09 od 11. februara 2010. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva zatraženo je 23. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 5. januara 2010. godine, a Ministarstvo 7. januara 2010. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Suda BiH i Ministarstva dostavljeni su apelantu 14. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određen rok od 15 dana nakon pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH). 8. Ministarstvo je sa apelantom 18. i 20. maja 2009. godine obavilo intervju u prisustvu punomoćnika i predstavnika UNHCR-a. Ministarstvo je u obrazloženju odluke istaklo da je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen zbog postojanja razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite. Ministarstvo se pozvalo na odredbe čl. 105. i 106. Zakona o kretanju i boravku stranaca (u daljnjem tekstu: Zakon), koje se odnose na definiciju međunarodne zaštite, odnosno razloge za isključenje međunarodne zaštite. Ministarstvo je, također, istaklo da je u konkretnom slučaju Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, koja prema članu 7. stav 4. Zakona provodi sigurnosnu provjeru stranaca u svrhu utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, stavila apelanta na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, čime su se stekli uvjeti za primjenu klauzule isključenja. 9. I osim razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo je navelo da je, u skladu sa članom 118. Zakona, u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu u obavezi da utvrdi da li postoje razlozi zabrane vraćanja propisani članom 91. Zakona. Ministarstvo je utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zabrane vraćanja. Naime, Ministarstvo je istaklo da je apelant u intervjuu naveo da je 1990. godine u Iraku osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva iz vojske za vrijeme rata, te da se plaši da bi povratkom u Irak bio ubijen zato što je sunit. Međutim, Ministarstvo je istaklo da u apelantovom slučaju nije postojala presuda već je jednostavno važilo pravilo da one koji dezertiraju čeka smrtna kazna, a da je apelant dezertirao 1991. godine, za vrijeme vladavine Sadama Huseina, odnosno u vrijeme kada su na vlasti u Iraku bili suniti, vjerska grupa kojoj pripada i apelant, a u proljeće 2003. godine je svrgnut režim Sadama Huseina i danas su na vlasti šiiti. Dakle, kako je zaključilo Ministarstvo, ključno je da je na vlast došla grupa kojoj, sve i da je mogla doći u posjed presuda za dezerterstvo, nije nikako u interesu izvršenje takve presude jer je apelant dezertirao u borbi protiv tih istih šiita, čime je na izvjestan način bio solidaran sa njihovom tadašnjom pozicijom u Iraku, pa nije logično da zbog toga od njih snosi posljedice. 10. Ministarstvo se osvrnulo i na dio iskaza koji se odnosi na period neposredno nakon napuštanja Iraka istakavši da je apelant boravio u Pakistanu, Sudanu i Jemenu, međutim, i u tom periodu je bila upitna potreba za njegovom zaštitom. Također, Ministarstvo nije prihvatilo apelantov iskaz da je u BiH došao 1995. godine radi zaposlenja i boljeg života budući da je u BiH bio rat i da takvo stanje samo za sebe znači nesigurnost i nepoštivanje ljudskih prava i njenih građana, a pogotovo dovodi u pitanje zaštitu stranaca. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 26/11 11. Iz informacija sadržanih u izvještajima UNHCR-a iz aprila 2009. godine i Američkog ministarstva vanjskih poslova (State Departmanta), Odjel za demokratiju, ljudska prava i rad, od 25. februara 2009. godine, Ministarstvo je zaključilo da je situacija s poštivanjem ljudskih prava u Iraku loša i uz značajna poboljšanja na polju sigurnosne situacije u posljednjem periodu i uspostave određenih instituta za zaštitu ljudskih prava, međutim, nije prihvatilo apelantovu tvrdnju da njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitskog vjerskog opredjeljenja. 12. Naime, Ministarstvo je pojasnilo da je apelant prije 18 godina napustio Bagdad, te da, i pored toga što je bio pripadnik vjerske zajednice koja je u to vrijeme bila na vlasti, nije podržavao tu vlast, o čemu govori i njegovo dezerterstvo iz vojske. Apelant ne samo da nije davao aktivnu podršku tadašnjem sistemu vlasti nego je i sam bio žrtva tog sistema. Ministarstvo je, dalje, istaklo da je zbog neučestvovanja u ratu s Kuvajtom, odnosno dezerterstva sa služenja redovnog vojnog roka, apelantu prijetila smrtna kazna zbog čega je napustio svoju zemlju. Njegov brat koji je radio u Republikanskoj gardi je otpušten sa posla i osuđen na zatvorsku kaznu zbog toga što je apelant na izvjestan način otkazao poslušnost tadašnjim vlastima. Apelant nikada nije bio član neke političke partije, niti se na takav način isticao u zemlji porijekla. Apelantova tvrdnja da njegova porodica spada u red poznatijih sunitskih porodica je neargumentirana jer, kako je naveo, niko od članova porodice nije radio u organima vlasti osim brata koji je 90-ih godina otpušten sa posla. Ministarstvo je ukazalo na to da, prema informacijama sadržanim u spomenutom izvještaju UNHCR-a, rizičnu grupu među stanovnicima Iraka predstavljaju pripadnici bivšeg režima koji su podržavali bivši sistem i bili članovi Baath partije, što nije slučaj sa apelantom. Sunitsko vjersko opredjeljenje, prema onome što se navodi u izvještajima, nije ele- ment koji bi sam po sebi izložio apelanta opasnosti za njegov život ili slobodu a također je vidljivo da među vjerskim grupama suniti ne predstavljaju najugroženiju grupu, kako je to tvrdio apelant. Ministarstvo je navelo da je veoma bitno istaći da apelant na određen način poseže za zaštitom svoje zemlje porijekla s obzirom na to da mu je 23. novembra 2005. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Irak izdalo ličnu kartu, a 15. jula 2007. godine u Bagdadu mu je izdat certifikat o državljanstvu. Također, Ministarstvo ističe da je apelant priložio i kopiju iračkog pasoša izdatog 11. maja 2008. godine u Iračkoj ambasadi u Beču. Nakon što je Služba za poslove sa strancima apelantu izrekla mjeru stavljanja pod nadzor, njegova supruga je kontaktirala Iračku ambasadu u Beogradu, te su iz ambasade već narednog dana telefonom kontaktirali apelanta. 13. Na osnovu navedenog, Ministarstvo je zaključilo da apelant ne izbjegava kontakt sa ambasadom zemlje porijekla, što je kontradiktorno njegovoj tvrdnji da se plaši povratka u zemlju porijekla. Potrebu za apelantovom zaštitom umanjuje i činjenica da apelant, iako mu je prije više od dvije godine oduzeto državljanstvo BiH, nije podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu sve dok odlukom Službe za poslove sa strancima nije stavljen pod nadzor. Podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu radi odgađanja deportacije u situaciji kada se zahtjev mogao podnijeti znatno ranije na izvjestan način predstavlja zloupotrebu instituta međunarodne zaštite. Apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. 14. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH, koji je Presudom broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine odbio apelantovu tužbu. 15. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, shodno odredbi člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH. Sud BiH je utvrdio da je Ministarstvo pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 105. Zakona, tj. da se apelantu odobri međunarodna zaštita u BiH. Ovom odredbom propisano je da će se međunarodna zaštita u BiH strancu odobriti samo u slučaju ako postoje uvjeti za priznavanje izbjegličkog statusa tom strancu. Prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolu o statusu izbjeglica iz 1967. godine, izbjeglički status priznaje se svakom licu koje se nađe van zemlje svog državljanstva zbog opravdanog straha od proganjanja, koje se odnosi na proganjanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja i nalazi se van zemlje svog državljanstva a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Osim toga, status izbjeglice priznaje se i licu bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. 16. Dalje je Sud BiH istakao da je Ministarstvo u postupku donošenja osporenog rješenja iscrpno saslušalo apelanta. Apelant je tom prilikom izjavio da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio jer se plaši povratka u Irak budući da je tamo građanski rat i na vlasti su šiiti a on je sunit, te je istakao činjenicu da u BiH ima ženu i djecu i da ih ne može odvesti u zonu gdje je rat. Apelant je, također, istakao da je u BiH došao jer je smatrao da će se moći zaposliti a od 1995. godine je u nekoliko navrata napuštao BiH, te je sa porodicom boravio u Dubaiju, a zatim u Mađarskoj gdje je podnio zahtjev za azil ali je nakon kraćeg vremena odustao od zahtjeva i vratio se u BiH. 17. Sud BiH je istakao da je članom 105. Zakona regulirano da je međunarodna zaštita status koji nadležno tijelo priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu. Stranac pod supsidijarnom zaštitom, pojasnio je Sud BiH, stranac je koji ne ispunjava uvjete iz definicije izbjeglice ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom od izloženosti smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla. Odredbom člana 106. Zakona u stavu 4. navedeno je da se zahtjev za međunarodnu zaštitu može odbiti strancu za kojeg se može osnovano smatrati da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti. U konkretnom slučaju, Sud BiH je istakao da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH apelanta stavila na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, te su se na taj način stekli uvjeti za primjenu klauzule isključenja. 18. Sud BiH je naveo da je, osim postojanja razloga za isključenje primjene međunarodne zaštite, Ministarstvo, u skladu sa članom 118. Zakona, u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu razmatralo da li postoje razlozi zabrane vraćanja propisani članom 91. Zakona. Sud BiH je istakao da je Ministarstvo utvrdilo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zabrane vraćanja navodeći da nisu tačni podaci koje je apelant u intervjuu dao organima, jer nije dokazao navode da bi bio osuđen na smrtnu kaznu zbog dezerterstva, odnosno nije dokazao da je donesena bilo kakva presuda, te je izbjegavao davati konkretne odgovore na ključna pitanja. Uglavnom, pojasnio je Sud BiH, apelant je odgovarao da je od svoje porodice dobivao instrukcije da se ne vraća u Irak. 19. Sud BiH se osvrnuo na izvještaje Američkog ministarstva vanjskih poslova od 25. februara 2009. godine, te smjernice UNHCR-a o procjeni potrebe za zaštitom tražilaca azila porijeklom iz Iraka iz aprila 2009. godine, te konstatirao da, imajući u vidu informacije iz navedenih izvještaja, nadležno Ministarstvo nije moglo prihvatiti apelantovu tvrdnju da njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u Irak zbog sunitske vjerske pripadnosti i navedeni su opširni razlozi o tome. Također je Sud BiH konstatirao da je nesporno da apelant nije izbjegavao kontakte sa ambasadom zemlje porijekla, što je kontradiktorno njegovoj tvrdnji da se plaši povratka u zemlju porijekla. Sud BiH je zaključio da apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. 20. Sud BiH je naveo da je Ministarstvo detaljno obrazložilo razloge zbog kojih smatra da apelant ne može imati opravdan strah zbog toga što je učestvovao u ratu kao pripadnik Armije BiH, a koje razloge uvažava i taj sud. Također, Sud BiH je naveo da je Ministarstvo detaljno obrazložilo zašto ne postoje uvjeti za primjenu principa "zabrana vraćanja-non refeulement". U odnosu na apelantov prigovor da bi mu protjerivanjem iz BiH bilo povrijeđeno pravo na porodični život jer je u braku sa državljankom BiH sa kojom ima djecu, Sud BiH je istakao da uvažavanje prava na porodičan život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti, pa je uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa jer nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena sljedeća prava: pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji opisao tok događanja od momenta napuštanja Iraka do dolaska na teritoriju BiH. Apelant je istakao da u BiH boravi punih 14 godina i da je zaključio brak sa državljankom BiH sa kojom ima troje maloljetne djece. Također je naveo da je procedura oko stjecanja prava na privremeni boravak u BiH još uvijek u toku. 22. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer je u osporenim odlukama samo u jednoj rečenici, koja ničim nije potkrijepljena, navedeno da je on stavljen na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Apelant je naveo da je neprihvatljivo da se u samo jednoj rečenici odlučuje o sudbini lica koje treba vratiti u ratnu zonu i gdje mu prijeti realna opasnost za život. U odnosu na povredu prava na poštivanje privatnog, porodičnog života, doma i prepiske, apelant je istakao da je stvarne veze sa Irakom prekinuo 1991. godine, da u BiH boravi punih 14 godina i da su mu tu supruga i troje maloljetne djece. Apelant je naveo da su njegova žena i djeca državljani BiH i da osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja osnovni element porodičnog života i u tom smislu navodi niz presuda Evropskog suda za ljudska prava. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer mu nije bilo omogućeno da se o svojim navodima izjasni pred sudom niti mu je omogućeno da se izjasni o pitanjima kojima se Sud BiH rukovodio prilikom odlučivanja o njegovoj tužbi. U odnosu na povredu prava da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, apelant je istakao da je zbog njegovih političkih i vjerskih uvjerenja kao i činjenice da je afroazijskog porijekla: "Š...Ćetiketiran kao prijetnja po nacionalnu bezbjednost u BiH", zbog čega mu se ne predočavaju dokazi i navodi zbog kojih je prijetnja nacionalnoj sigurnosti. 23. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane vraćanja u zemlju porijekla gdje mu prijeti opasnost od mučenja i drugog okrutnog nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i kojom će: "Š...Ć naložiti nadležnim organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne poduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja apelanta iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda". b) Odgovor na apelaciju 24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da su osporenom presudom tog suda povrijeđena prava iz Evropske konvencije i njenih protokola. Sud BiH je naveo da se upravni spor rješava na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, u smislu člana 34. stav 1. Zakona, odnosno sud utvrđuje zakonitost upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. Apelant je u tužbi naveo razloge zbog kojih smatra da je rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu nepravilno i nezakonito pa Sud BiH smatra neosnovanim navode da mu nije data mogućnost na djelotvoran pravni lijek. U odnosu na apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, Sud BiH je istakao da je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa, te je nužno da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na porodični život u granicama zaštite interesa države. Sud BiH je, dalje, istakao da je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu na osnovu člana 106. stav 4. tačka b) Zakona, tj. zbog toga što je stranac registriran u organima BiH nadležnim za provođenje zakona i što prisustvo stranca na osnovu podataka kojim raspolaže nadležna institucija BiH predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Odluka kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu donesena je na osnovu diskrecione ocjene državnih organa imajući pri tome u vidu apelantove navode i razloge u zahtjevu za međunarodnu zaštitu i izvještaje vladinih i nevladinih međunarodnih organizacija. Na kraju, Sud BiH navodi da je protiv osporene presude apelant podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke, a koji postupak još nije okončan, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 25. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neosnovani apelantovi navodi da je odlučujuća činjenica u postupku povodom zahtjeva za azil bila informacija da je stavljen na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti u BiH. Ova činjenica jeste razlog za primjenu klauzule isključenja i tačno je da je apelant isključen iz prava na međunarodnu zaštitu po tom osnovu. Međutim, Ministarstvo je ispitalo i da li postoje razlozi "zabrane vraćanja" propisani članom 91. Zakona, s ciljem eventualnog odobrenja privremenog boravka iz humanitarnih razloga, za šta je utvrđeno da ne postoje uvjeti. Ministarstvo je, dalje, istaklo da su prilikom donošenja odluka dužni da ocjenjuju kao relevantne informacije koje dostavi Obavještaj- no-sigurnosna agencija BiH, te nisu u mogućnosti da vrše ocjenu činjenica koje utvrdi Obavještajno-sigurnosna agencija BiH. 26. Ministarstvo smatra da je potrebno ukazati na osnovne činjenice vezane za prirodu postupka povodom zahtjeva za azil i nadležnost Sektora za azil. Naime, protjerivanje stranca, kao mjera kojom se nalaže strancu izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom periodu, nije predmet postupka povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i regulirano je poglavljem V Zakona. U skladu sa članom 87. stav 6. Zakona, rješenje o protjerivanju stranca i zabrane ulaska i boravka u BiH u određenom periodu donosi Služba za poslove sa strancima po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provedbu zakona ili drugog organa. Dakle, Sektor za azil kao organizaciona jedinica Ministarstva sigurnosti koja postupa povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije stvarno nadležan za izricanje mjere protjerivanja već se rješenjem kojim se odbija zahtjev za azil, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, određuje rok za dobrovoljno napuštanje teritorije ali se takvo rješenje ne može prinudno izvršiti. Tek ako takvo lice ne napusti teritoriju u roku određenom za dobrovoljno napuštanje teritorije, a nije ostvarilo pravo na boravak na neki drugi način, može doći do izricanja mjere protjerivanja, o čemu odlučuje druga organizaciona jedinica (Služba za poslove sa strancima) u odgovarajućem postupku. Strancu se, dakle, ostavlja mogućnost da svoj boravak regulira na neki drugi način ili da dobrovoljno napusti teritoriju BiH bez izricanja mjere protjerivanja. Ukoliko stranac ne uspije ostvariti pravo na boravak i ne napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana nakon pravosnažnog rješenja o odbijanju zahtjeva za azil, strancu se može odrediti mjera protjerivanja o čemu se odlučuje u postupku protjerivanja a ne u postupku povodom zahtjeva za azil. U odnosu na apelantove navode da bi mu protjerivanjem iz BiH bio povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ministarstvo ponovo ističe da se u ovom postupku ne odlučuje o apelantovom protjerivanju i u konkretnom slučaju se radi o povredi koja nije predmet utvrđivanja u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu i njeno eventualno postojanje nije razlog za dodjelu ni jednog vida međunarodne zaštite. Na kraju, Ministarstvo podsjeća na to da apelant boravak na osnovu porodice u BiH može ostvariti u drugim postupcima pred drugim nadležnim organima (čl. 52. i 60. Zakona), te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 27. UZakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantne odredbe glase: Član 91. (Princip zabrane vraćanja "non-refoulement") (1) Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen ("refoulement") na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja ("non-refoulement") odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju. Član 105. (Definicija međunarodne zaštite) (1) U smislu ovog zakona, međunarodna zaštita je status koji nadležni organ u BiH priznaje izbjeglici ili strancu koji ispunjava uslove za supsidijarnu zaštitu. (2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. (3) Stranac na supsidijarnoj zaštiti je stranac koji ne ispunjava uslove iz stava (2) ovog člana, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili lice civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje. Član 109. (Postupak i nadležnost za donošenje rješenja o međunarodnoj zaštiti) (1) Zahtjeve za međunarodnu zaštitu razmatra i rješenje donosi Ministarstvo u sjedištu. (2) Rješenje se donosi pojedinačno nakon obavljenog posebnog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve odlučne činjenice, okolnosti i dokazi značajni za donošenje odluke. U toku postupka podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza. Š...Ć Član 110. (Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan ako se zahtjev zasniva na razlozima koji ne predstavljaju osnovu za priznanje statusa iz člana 105. (Definicija međunarodne zaštite) ovog zakona. (2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako: Š...Ć c) se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH; Š...Ć (3) Pod očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka iz stava (2) tačke c) ovog člana smatraju se sljedeći slučajevi: Š...Ć d) ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije; Š...Ć 28.Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02 i 88/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 34. stav 1. Sud rješava spor, po pravilu, na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Član 35. Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta Sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Član 37. stav 2. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.Š...Ć VI. Dopustivost 29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 33. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 35. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na "porodični život" jer će u slučaju da ne dobije međunarodnu zaštitu biti primoran napustiti BiH u kojoj ostaje da živi njegova porodica, žena i djeca koji su državljani BiH, a osjećanje zajedništva između roditelja i djece predstavlja osnovni element porodičnog život. 36. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. 37. S ciljem utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, mora se utvrditi da li apelant ima pravo na porodični život u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "porodičnog života". 38. U vezi sa navedenim, Ustavni sud prvo treba utvrditi da li se apelantovi žalbeni navodi ubrajaju u domen "porodičnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Evropski sud je u pogledu "porodičnog života" objasnio sljedeće osnovne prin- cipe: "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički životsine qua nonporodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajedniciipso iuredio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu..." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 21). 39. U konkretnom predmetu, u provedenom postupku povodom apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, utvrđeno je da je apelant zasnovao bračnu zajednicu sa državljankom BiH i da su tokom braka stekli troje zajedničke djece, također državljana BiH. Zaštita člana 8. Evropske konvencije uvijek se odnosi na brak za koji se može dokazati da je zakonit i istinski. U konkretnom slučaju, postojanje "porodičnog života" uspostavljeno je samim zaključenjem braka. 40. Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li osporene odluke, kojim je odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i kojim mu je naloženo dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta predstavljaju miješanje u apelantov porodični život. 41. Ustavni sud primjećuje da je odlukom Suda BiH potvrđeno rješenje Ministarstva kojim je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen i ostavljen mu je rok od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom postupku odlučivalo samo o postojanju uvjeta za međunarodnu zaštitu i da je odluka kojom je zahtjev odbijen donesena nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organi utvrdili pravno relevantne činjenice i to isključivo u odnosu na uvjete za dobijanje međunarodne zaštite. Predmet ovog upravno-sudskog postupka nije apelantova deportacija, odnosno prisilno napuštanje teritorije BiH. To je predmet drugog postupka u kojem nadležni organ ispituje eventualne povrede člana 8. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama država nije umiješala u apelantovo pravo na porodični život, odnosno da u dijelu odluke kojim je određeno da apelant dobrovoljno napusti teritoriju BiH nema elemenata prisile. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantovo eventualno dobrovoljno napuštanje BiH ne mora imati za posljedicu razdvajanje od porodice, te, prema tome, ne može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant i sam naveo da je postupak za dobijanje privremenog boravka u toku a zakonom je isključena mogućnost pokretanja postupka protjerivanja prije nego navedeni postupak bude i pravosnažno okončan. 42. U okviru navedenog, Ustavni sud smatra da odluka kojom se apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija i kojom se nalaže da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja ne predstavlja miješanje u apelantov porodični život. Prema tome, nisu prekršeni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. 43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja 44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni. Član 3. Evropske konvencije glasi: Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. 45. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim licima. Pri tome, intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava. 46. Apelant je istakao da je ovo pravo povrijeđeno u postupku u kojem mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu upravni i sudski postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke kojim je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu sa povredom prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u odnosu na postupak odobrenja međunarodne zaštite. Pravo na djelotvoran pravni lijek 47. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 48. Što se tiče apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva: "Š...Ćpravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastimaŠ...Ć". U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Ustavni sud, također, primjećuje da navod da je apelantu odbijena međunarodna zaštita na osnovu zakonitih odluka ne znači da će se taj postupak okončati apelantovom deportacijom, niti se ni na koji način prejudicira konačna odluka u postupcima u kojima se odlučuje o apelantovom pravu na boravak u Bosni i Hercegovini. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zaključak da su apelantu uskraćena proceduralna prava iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za strance kojima se prijeti protjerivanjem. Prema tome, slijedi da su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na nediskriminaciju 49. Član 14. Evropske konvencije glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 50. U odnosu na apelantove navode o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. 51. Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je naveo da je u predmetnom postupku navodno bio diskriminiran zbog afroazijskog porijekla i da je: "Š...Ćetiketiran kao prijetnja po nacionalnu bezbjednost u BiH", nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani. 52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer odluka kojom se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i određivanje roka od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH ne predstavlja miješanje u njegov porodični život. Također je Ustavni sud zaključio da nema povrede prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. tačke a) i b) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, prava da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi o povredi ovih prava neosnovani. 54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 55. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o djelimičnom neslaganju sudije Davida Feldmana, kojem se pridružuju potpredsjednice Con- stance Grenje i Seada Palavrić. 56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. IZDVOJENO MIŠLJENJE O DJELIMIČNOM NESLAGANJU SUDIJE FELDMANA, KOJEM SE PRIDRUŽUJU POTPREDSJEDNICE GREWE I PALAVRIĆ 1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija gospodina Zeyada Khalafa Hamadie Al-Gertania (u daljnjem tekstu: apelant) dopustiva ali ju je odbio kao neosnovanu u meritumu zbog toga što se Rješenje Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-41-1-27-8/09 od 28. maja 2009. godine, kojim se odbija apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i od njega traži da napusti Bosnu i Hercegovinu u roku od 15 dana, i Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-238/09 od 23. novembra 2009. godine, kojom se to rješenje potvrđuje, ne miješaju u pravo podnosioca zahtjeva iz Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav) i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 2. Ja se slažem sa mišljenjem Ustavnog suda da je apelacija dopustiva. Ja se, također, slažem s tim da su neosnovani apelantovi navodi da je on pretrpio povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju iz člana II/3.b) Ustava i člana 3. Evropske konvencije i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. 3. Međutim, ne slažem se s tim da su neosnovani navodi iz apelacije o povredi prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava i člana 8. Evropske konvencije. 4. Ustavni sud u tačkama 41. i 42. svog obrazloženja smatra da se osporena odluka nije umiješala u apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života. Ako apelant napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana, u tom slučaju, prema mišljenju Suda, neće doći do razdvajanja porodice pod pretpostavkom da je njegova porodica spremna da mu se pridruži i ova odluka ne daje završnu riječ u vezi sa apelantovim udaljavanjem iz zemlje zato što se, ako apelant ne napusti zemlju u roku od 15 dana, mora donijeti nova odluka koja će se odnositi na njegovo prisilno udaljavanje. 5. Ovo obrazloženje mi se čini potpuno nerealističnim. Osporenom odlukom se nalaže apelantu da napusti zemlju u roku od 15 dana. Činjenica da sama odluka ne daje ovlaštenje za izvršenje te naredbe ne opravdava mišljenje Ustavnog suda da bi apelant djelovao na dobrovoljnoj osnovi ako bi ispoštovao naredbu. Naredba je naredba. To je prisilna mjera iako ne sadrži odredbe o njenom izvršenju. Jasno je da apelant ne bi djelovao na dobrovoljnoj osnovi ako bi napustio zemlju u roku od 15 dana jer on aktivno osporava naredbu u kojoj se od njega traži da napusti zemlju. 6. Apelantova supruga i djeca su državljani Bosne i Hercegovine i čitav svoj život su živjeli ovdje. Oni nemaju nikakvu vezu sa bilo kojom drugom zemljom u koju bi apelant mogao otići ili biti udaljen. Nije razumno očekivati da oni napuste Bosnu i Hercegovinu, prekinu veze sa svojom rodbinom i prijateljima i da odu u nepoznato na dobrovoljnoj osnovi. Prema tome, prema mom mišljenju, jasno je da se naredba kojom se od apelanta traži da napusti zemlju u roku od 15 dana miješa u njegovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života. 7. Zato je potrebno razmotriti da li je miješanje opravdano pozivajući se na kriterije koji su dati u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. Miješanje je u skladu sa zakonom i služi legitimnom cilju. Međutim, ja ne smatram da je ono nužno u demokratskom društvu u tom smislu. Na državi je da dokaže da je miješanje u apelantovo pravo proporcionalno značaju cilja kojem se teži. Osporeno rješenje Ministarstva se ne bavi apelantovim pravom na poštivanje privatnog i porodičnog života. I prema tome, njime se ne može dokazati da je miješanje u to pravo proporcionalno cilju koji se želi postići. 8. Osporena presuda Suda BiH se bavi apelantovim pravom na poštivanje privatnog i porodičnog života u jednom paragrafu koji se nalazi na samom kraju obrazloženja. Međutim, u ovoj presudi se samo tvrdi da je članom 8. Evropske konvencije: "Š...Ćpredviđeno da uživanje prava na privatni i porodični život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti, pa je uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa. Stoga je u slučaju prijetnje javnom redu i nacionalnoj sigurnosti nužno u demokratskom društvu da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na privatni i porodični život u granicama zaštite interesa države. Ovo stoga što nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca. Prema tome, protjerivanjem tužitelja iz BiH nisu povrijeđene odredbe člana 8. Evropske konvencije, kako to pogrešno tumači tužitelj". 9. Ovo obrazloženje je nezadovoljavajuće zbog nekoliko razloga. Kao prvo, ono pogrešno tumači učinak tog stava. Suprotno tvrdnji Suda BiH, identificiranje legitimnog cilja za djelovanje države je samo jedan korak ka opravdavanju miješanja u pravo iz člana 8. stav 1. Zaštita državnih interesa, uključujući nacionalnu sigurnost, nema automatsku prevagu nad pravom poštivanja privatnog i porodičnog života. Prema kriteriju nužnosti u demokratskom društvu, od Suda BiH se traži da razmotri da li bi, na osnovu činjenica pojedinačnog slučaja, miješanje u apelantova prava i u prava njegove porodice bilo proporcionalno cilju zaštite nacionalne sigurnosti. U tom smislu, Sud BiH mora saslušati dokaze u vezi sa prirodom i ozbiljnošću prijetnje koju, kako je navedeno, apelant predstavlja i na koji način bi njegovo napuštanje zemlje doprinijelo suprotstavljanju toj prijetnji. Sud BiH, također, mora uzeti u obzir dokaze koji se odnose na specifične socijalne i porodične okolnosti apelanta i njegove porodice u mjeri u kojoj je opravdano očekivati da njegova porodica napusti zemlju da bi bila s njim. 10. Ustavni sud je nekoliko puta skretao pažnju na ove zahtjeve u odlukama kojima je poništio presude Suda BiH, u predmetima koji su slični ovome, zbog toga što je Sud BiH propustio da izvrši ocjenu proporcionalnosti u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije (pogledati, naprimjer, predmet brojAP 1222/07, apelacija Imada Al-Husina, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 91/08). 11. Ovaj predmet pokazuje da u ovom pogledu Sud BiH nastavlja da zanemaruje svoje odgovornosti određene Ustavom BiH i vladavinom prava. Zaista je žalosno da je Ustavni sud propustio da podsjeti Sud BiH na njegove obaveze i na pravilan način ispunjavanja tih obaveza. 12. Budući da Sud BiH nije izvršio ocjenu proporcionalnosti miješanja u apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud se nije mogao na odgovarajući način uvjeriti da je miješanje u pravo bilo opravdano zato što je bilo nužno u demokratskom društvu radi zaštite nacionalne sigurnosti. 13. Prema tome, ja bih prije smatrao da osporena presuda Suda BiH i osporeno rješenje Ministarstva krše apelantovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života (i slična prava članova njegove porodice). Ja bih poništio presudu Suda BiH i vratio predmet Sudu BiH koji bi bio dužan da sasluša dokaze koji se tiču proporcionalnosti i da izvrši ocjenu te proporcionalnosti u skladu sa mojim mišljenjem. 14. Slijedi da ja nisam u mogućnosti da se složim sa zaključkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, želim da izrazim svoje neslaganje. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 420 Odluka o dopunama Odluke o dodjeli stana 1 421 Odluka o davanju suglasnosti Nadzornom odboru "Igman" d.d. Konjic za imenovanje vršitelja dužnosti ravnatelja društva (hrvatski jezik) 1 Odluka o davanju saglasnosti Nadzornom odboru "Igman" d.d. Kowic za imenovanje vršioca dužnosti direktora društva (srpski jezik) 1 Odluka o davanju saglasnosti Nadzornom odboru "Igman" d.d. Konjic za imenovanje vršioca dužnosti direktora društva (bosanski jezik) 2 422 Odluka o uvjetima i kriterijima za imenovanje ravnatelja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (hrvatski jezik) 2 Odluka o uslovima i kriterijima za imenovanje direktora Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stawa (srpski jezik) 3 Odluka o uslovima i kriterijima za imenovanje direktora Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (bosanski jezik) 3 423 Odluka o uvjetima i kriterijima za imenovanje članova Upravnog odbora i članova Nadzornog odbora Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (hrvatski jezik) 3 Odluka o uslovima i kriterijima za imenovanje članova Upravnog odbora i članova Nadzornog odbora Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stawa (srpski jezik) 4 Odluka o uslovima i kriterijima za imenovanje članova Upravnog odbora i članova Nadzornog odbora Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (bosanski jezik) 4 424 Odluka o davanju suglasnosti agenciji za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine za prodaju obveznica temeljem civilnih poslova sa Republikom Irak 5 425 Odluka o davanju suglasnosti na Poslovnik o radu Povjerenstva za administrativna pitanja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 5 Odluka o davanju saglasnosti na Poslovnik o radu Komisije za administrativna pitawa Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik)5 Odluka o davanju saglasnosti na Poslovnik o radu Komisije za administrativna pitanja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 5 426 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o visini naknade za rad članova Povjerenstva za administrativna pitanja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 5 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o visini naknade za rad članova Komisije za administrativna pitawa Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 6 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o visini naknade za rad članova Komisije za administrativna pitanja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 6 427 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o visini naknade za rad članova Povjerenstva za rješavanje statusnih pitanja članova Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i njihovih savjetnika (hrvatski jezik) 7 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o visini naknade za rad članova Komisije za rješavanje statusnih pitawa članova Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i wihovih savjetnika (srpski jezik)7 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o visini naknade za rad članova Komisije za rješavanje statusnih pitanja članova Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i njihovih savjetnika (bosanski jezik) 7 428 Odluka o utvrđivanju koeficijenta za obračun i isplatu novčanih naknada korisnika braniteljsko-invalidske zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine za period IV -XII 2011. godine (hrvatski jezik) 8 Odluka o utvrđivanju koeficijenta za obračun i isplatu novčanih naknada korisnika boračko-invalidske zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine za period IV - XII 2011. godine (bosanski jezik) 8 429 Odluka o visini plaće i naknadama članova Komisije za koncesije Federacije Bosne i Hercegovine 8 430 Rješenje o razrješenju ravnatelja Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Tuzli (hrvatski jezik) 9 Rješenje o razrješenju direktora Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Tuzli (srpski jezik)9 Rješenje o razrješenju direktora Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Tuzli (bosanski jezik)9 431 Rješenje o imenovanju Interresorne radne grupe za sagledavanje štetnih posljedica po gospodarska društva koje su nastale i koje će nastati radi sukoba u Libiji (hrvatski jezik) 10 Rješenje o imenovanju Interresorne radne grupe za sagledavanje štetnih posljedica po privredna društva koje su nastale i koje će nastati radi sukoba u Libiji (srpski jezik) 10 Rješenje o imenovanju Interresorne radne grupe za sagledavanje štetnih posljedica po privredna društva koje su nastale i koje će nastati radi sukoba u Libiji (bosanski jezik) 10 432 Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Radne grupe za analizu stanja i utvrđivanje prijedloga mjera u vezi sa vojnim stanovima 11 433 Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Radne grupe za analizu stanja i utvrđivanje mjera za primopredaju poslovnih prostora u zgradi JP Geodetski zavod Federacije BiH d.o.o. Sarajevo 11 434 Rješenje o izmjeni Rješenja o imenovanju Ekspertne radne grupe za izradu kartografske dokumentacije za potrebe popisa stanovništva, domaćinstava i stanova 12 435 Rješenje broj 03/05-31-251/2011 12 436 Rješenje broj 03/05-31-251-1/2011 12 437 Rješenje broj 03/05-31-251-2/2011 12 438 Rješenje broj 03/05-31-251-3/2011 13 439 Rješenje broj 03/05-31-251-4/2011 13 440 Rješenje broj 03/05-31-251-5/2011 13 441 Rješenje broj 03/05-31-251-6/2011 14 442 Rješenje broj 03/05-31-251-7/2011 14 443 Rješenje broj 03/05-31-251-8/2011 14 444 Rješenje broj 03/05-31-251-9/2011 14 445 Rješenje broj 03/05-31-251-10/2011 15 446 Rješenje broj 03/05-31-251-11/2011 15 447 Rješenje broj 03/05-31-251-12/2011 15 448 Rješenje broj 03/05-31-251-13/2011 16 449 Rješenje broj 03/05-31-251-14/2011 16 450 Rješenje broj 03/05-31-251-15/2011 16 451 Rješenje broj 03/05-31-251-16/2011 17 452 Rješenje broj 03/05-31-251-17/2011 17 453 Rješenje broj 03/05-31-251-18/2011 17 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANCIJA/FINANSIJA 454 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o kriterijima za raspodjelu dijela sredstava ostvarenog prometa Lutrije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 18 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o kriterijima za raspodjelu dijela sredstava ostvarenog prometa Lutrije Bosne i Hercegovine (srpski jezik)18 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o kriterijima za raspodjelu dijela sredstava ostvarenog prometa Lutrije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik)18 455 Uvjerenje o ispunjenosti tehničkih i funkcionalnih karakteristika dijelova fiskalnog sistema 18 456 Uvjerenje o ispunjenosti tehničkih i funkcionalnih karakteristika dijelova fiskalnog sistema 19 FEDERALNO MINISTARSTVO RADA I SOCIJALNE POLITIKE 457 Pravilnik o sadržaju i načinu provođenja nadzora nad zakonitošću rada, općih akata i stručnog rada ustanova, privrednih društava, zaštitnih radionica i radnog centra (hrvatski jezik) 19 Pravilnik o sadržaju i načinu provođewa nadzora nad zakonitošću rada, opštih akata i stručnog rada ustanova, privrednih društava, zaštitnih radionica i radnog centra (srpski jezik) 20 Pravilnik o sadržaju i načinu provođenja nadzora nad zakonitošću rada, opštih akata i stručnog rada ustanova, privrednih društava, zaštitnih radionica i radnog centra (bosanski jezik) 21 458 Pravilnik o radnim mjestima i poslovima na kojima se pri zapošljavanju u javnom sektoru daje prednost osobama sa 100% invaliditetom (hrvatski jezik) 23 Pravilnik o radnim mjestima i poslovima na kojima se pri zapošljavanju u javnom sektoru daje prednost osobama sa 100% invaliditetom (srpski jezik)23 Pravilnik o radnim mjestima i poslovima na kojima se pri zapošljavanju u javnom sektoru daje prednost osobama sa 100% invaliditetom (bosanski jezik) 24 459 Pravilnik o bližim uvjetima u pogledu prostora, opreme i stručne spreme zaposlenika u radnim centrima (hrvatski jezik) 25 Pravilnik o bližim uslovima u pogledu prostora, opreme i stručne spreme zaposlenika u radnim centrima (srpski jezik) 26 Pravilnik o bližim uslovima u pogledu prostora, opreme i stručne spreme zaposlenika u radnim centrima (bosanski jezik) 26 460 Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencija uposlenih osoba sa invaliditetom (hrvatski jezik) 27 Pravilnik o sadržaju i načinu vođewa evidencija zaposlenih lica sa invaliditetom (srpski jezik)28 Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencija zaposlenih lica sa invaliditetom (bosanski jezik)29 FEDERALNO MINISTARSTVO TRGOVINE 461 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu evidentiranja i kontroli prometa naftnih derivata putem ugrađene opreme na benzinskim crpkama u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 29 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu evidentirawa i kontroli prometa naftnih derivata putem ugrađene opreme na benzinskim pumpnim stanicama u Federaciji Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 30 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu evidentiranja i kontroli prometa naftnih derivata putem ugrađene opreme na benzinskim pumpnim stanicama u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik)30 USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Mišljenje broj U-8/11 (hrvatski jezik) 31 Mišljenje broj U-8/11 (srpski jezik) 31 Mišljenje broj U-8/11 (bosanski jezik) 32 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 3288/08 (hrvatski jezik) 32 Odluka broj AP 3288/08 (srpski jezik) 35 Odluka broj AP 3288/08 (bosanski jezik) 38 Odluka broj AP 3481/08 (hrvatski jezik) 40 Odluka broj AP 3481/08 (srpski jezik) 43 Odluka broj AP 3481/08 (bosanski jezik) 45 Odluka broj AP 3627/07 (hrvatski jezik) 48 Odluka broj AP 3627/07 (srpski jezik) 52 Odluka broj AP 3627/07 (bosanski jezik) 56 Odluka broj AP 3872/08 (hrvatski jezik) 60 Odluka broj AP 3872/08 (srpski jezik) 63 Odluka broj AP 3872/08 (bosanski jezik) 65 Odluka broj AP 3927/09 (hrvatski jezik) 67 Odluka broj AP 3927/09 (srpski jezik) 73 Odluka broj AP 3927/09 (bosanski jezik) 80 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Dž. Bijedića 39 - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 722-061 - Pretplata: 722-054, fax: 722-071 - Oglasni odjel: 722-049, 722-050, fax: 722-074 - Služba za pravne i opće poslove: 722-051 - Računovodstvo: 722-044, 722-046 - Komercijala: 722-042 - Centrala: 722-030 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za tiskaru: Mevludin Hamzić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2011. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2011. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku