Aktio

Odluka o dopustiv osti i meritumu

1571 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4858/13, rješavajući apelaciju "Fortune" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija "Fortune" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. rujna 2013. godine. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici "Fortuni" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija "Fortune" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. rujna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014306 12 Pž od 19. studenog 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 014306 03 PS od 7. svibnja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Fortuna" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz SR Njemačke, koju zastupa Zlatica Zahirović, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 28. studenog 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. rujna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014306 12 Pž od 19. studenog 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 014306 03 PS od 7. svibnja 2012. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Stranke za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: tužena ili ovršenik) 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/16 zatraženo je 9. svibnja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. svibnja 2016. godine, a Kantonalni sud i tužena 19. svibnja 2016. godine. Općinski sud je 24. svibnja 2016. godine umjesto odgovora na apelaciju dostavio obavijest u čijem je prilogu prijedlog za ovrhu od 14. srpnja 1999. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Rješenjem Općinskog suda broj IP 2656/99 od 16. srpnja 1999. godine dozvoljena je ovrha po apelantičinom prijedlogu protiv tužene kao ovršenika radi naplate duga u iznosu od 72.538,44 KM. 6. Tužena je pravodobno 19. kolovoza 1999. godine izjavila prigovor u kojem je osporila rješenje o ovrsi isticanjem da nikada nije primila račun apelantice kao vjerovnika i da joj stoga ništa ne duguje, pa je predložila da se prigovor usvoji i rješenje od 16. srpnja 1999. godine stavi van snage. 7. Općinski sud je donio Rješenje broj IP-2656/99 od 15. rujna 1999. godine kojim je usvojen prigovor tužene, rješenje o ovrsi od 16. srpnja 1999. godine je stavljeno van snage, ukinute sve provedene radnje s tim da se prijedlog za ovrhu smatra tužbom. 8. Predmet je potom dostavljen Kantonalnom sudu na daljnje postupanje i odlučivanje o tužbi. Na suglasan prijedlog apelantice i tužene ročište koje je bilo zakazano za 17. svibnja 2000. godine odloženo je za 20. lipnja 2000. godine. Tužena je u pismenom odgovoru na tužbu od 6. rujna 2000. godine osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev istaknuvši prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer tužena nije bila u ugovornom odnosu sa apelanticom. Osporila je valjanost Protokola o suradnji od 1. kolovoza 1996. godine (u daljnjem tekstu: Protokol) na kojem je apelantica utemeljila svoju tužbu jer taj akt nije potpisan od ovlaštene osobe i nije ovjeren. 9. Na ročište zakazano za 28. studenog 2001. godine nisu pristupili uredno obaviješteni punomoćnici apelantice i tužene, pa je Kantonalni sud donio Rješenje broj Ps 93/00 kojim se tužba smatra povučenom i prijedlog za ovrhu od 16. srpnja 1999. godine stavlja van snage. Apelantica je podneskom od 21. prosinca 2001. godine predložila da se dozvoli povrat u pređašnje stanje jer iz opravdanih razloga nije pristupila na prethodno zakazano ročište. 10. Predmetni spis je dostavljen nadležnom općinskom sudu na daljnju nadležnost zbog izmjena i dopuna Zakona o sudovima Kantona Sarajevo. 11. Povodom prijedloga za povrat u pređašnje stanje, Općinski sud je 8. travnja 2009. godine zakazao ročište na kojem je prijedlog usvojen, Rješenje Kantonalnog suda broj Ps 93/00 od 28. studenog 2001. godine ukinuto i apelantici naloženo da u roku od 30 dana Sudu dostavi uređenu tužbu u smislu članka 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). 12. Apelantica je pravodobno postupila po nalogu suda, a podneskom od 1. lipnja 2009. godine je uređenu tužbu obrazložila. 13. Pripremno ročište pred Općinskim sudom je održano 20. siječnja 2010. godine, a ročišta za glavnu raspravu 27. svibnja 2010. godine i 5. travnja 2012. godine. Općinski sud je po zaključenju glavne rasprave donio Presudu broj 09 65 Ps 014306 03 Ps od 7. svibnja 2012. godine, potvrđenu presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev da joj tužena po osnovi duga isplati iznos od 72.538,44 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je među parničnim strankama bila sporna pasivna legitimacija, zatim osnova, a onda i visina tužbenog zahtjeva. U daljnjem obrazloženju, Općinski sud je nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, prije svega materijalnih, a potom i iskaza svjedoka, zaključio da apelantičin tužbeni zahtjev nije utemeljen zbog nedostatka pasivne legitimacije. U svezi s tim je obrazloženo da iz iskaza svih saslušanih svjedoka i sadržaja Protokola proizlazi da je apelantica svoje potraživanje prema tuženoj utemeljila upravo na tom protokolu koji je tuženoj dostavila putem faksa i koji je za apelanticu potpisao Namik Filipović, dok za tuženu nije jasno /zbog nečitkog potpisa/ tko ga je potpisao, odnosno je li ga uopće potpisala osoba ovlaštena za zastupanje. Osim toga, istaknuto je da Protokol na čijem je sadržaju apelantica utemeljila tužbeni zahtjev nema sve elemente ugovora po odredbama Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti ispostavljeni račun za izvršene usluge, koji je kao dokaz predložila apelantica, glasi na označenu tuženu. Na temelju iznesenog Općinski sud je izveo zaključak da apelantica i tužena nisu bile u obligacijskom odnosu, da tužena nije potpisnik Protokola, da se račun za izvršene usluge ne odnosi na tuženu, te da stoga apelantica u konkretnoj parnici nije dokazala da je tužena pasivno legitimirana, niti je dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen. 14. Rješavajući o apelantičinom prizivu protiv prvostupanjske presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 014306 12 Pž od 19. studenog 2012. godine kojom je priziv odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. Prema ocjeni Kantonalnog suda priziv je neutemeljen jer Protokol na kojem je apelantica utemeljila svoj tužbeni zahtjev protiv tužene nije ni potpisan, a ni ovjeren, pa stoga ne može biti valjan dokaz o suradnji, niti može stvoriti obvezu tužene prema apelantici. 15. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. rujna 2013. godine apelantičinu reviziju odbio. Presuda drugostupanjskog suda u kojoj je u cijelosti prihvaćeno utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno i zakonito donesena. U svezi s tim je obrazloženo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelantica i tužena nisu bile u ugovornom odnosu, pa kod takvog stanja stvari tužena nije u obvezi izmiriti dug apelantici. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica ukazuje da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment ovog prava, kao i pravo na imovinu koja su garantirana člankom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim istaknula je da je stajalište sudova izraženo u osporenim presudama potpuno pogrešno jer je Protokol, prema njezinu mišljenju, pravno valjan, a stoga prigovor nedostatka pasivne legitimacije neutemeljen. Smatra da su joj navedena prava prekršena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica je naglasila da sve i da Protokol ne postoji tužena je obvezna izmiriti dugovanje jer iz provedenih dokaza proizlazi da je između parničnih stranaka postojala suradnja. 17. Ukazala je da je postupak u konkretnoj parnici trajao više od 14 godina i da joj je zbog prekomjerne duljine trajanja povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Predložila je da se apelacija usvoji i da joj se zbog prekomjerne duljine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se u presudi pozvao budući da je donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, Ustavom BiH i Europskom konvencijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. 19. Kantonalni sud je ostao pri razlozima i obrazloženjima iz svoje presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena jer u postupku nisu učinjene povrede na koje apelantica neutemeljeno ukazuje. 20. Općinski sud je umjesto odgovora na apelaciju dostavio obavijest u čijem je prilogu prijedlog za ovrhu od 14. srpnja 1999. godine. 21. Tužena je u odgovoru istaknula da s apelanticom nikada nije bila u ugovornom odnosu i da je stoga apelantičin tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neutemeljen. V. Relevantni propisi 22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava. Članak 7. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 53. Parnični se postupak pokreće tužbom. Tužba mora sadržati: 1) osnovu za nadležnost suda; 2) određen zahtjev glede glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev); 3) činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev; 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice; 5) naznaku vrijednosti spora; 6) pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje sukladno odredbama članka 334. ovoga zakona mora imati svaki podnesak. Sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Sud će postupiti po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženik podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna će se rasprava, u pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnoga ročišta. VI. Dopustivost 24. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. rujna 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 3. listopada 2010. godine, a apelacija je podnesena 28. studenog 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena. 27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelantica pobija presude redovitih sudova, tvrdeći da su tim presudama prekršena njezina prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da ni odluka u njezinu predmetu nije donesena u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje 29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. Š…Ć A) U odnosu na apelacijske navode u svezi s činjeni čnim stanjem i primjenom materijalnog prava 30. Apelantica smatra da joj je odlukama redovitih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i stoga pogrešne primjene materijalnog prava. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantica svoj obligacijsko-pravni (tužbeni) zahtjev utemeljila na materijalnim dokazima za koje je prvostupanjski sud utvrdio da nemaju elemente ugovora po odredbama ZOO-a, niti da ispostavljeni račun na temelju kog je prethodno bio pokrenut ovršni postupak glasi na označenu tuženu. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da apelantica u konkretnoj parnici nije dokazala da je tužena pasivno legitimirana, niti je dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, zbog čega je njezin tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je, odlučujući u granicama razloga navedenih u prizivu, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje potvrdio stajalište iz prvostupanjske presude, prihvaćajući razloge i obrazloženje iz te presude, dakle da materijalni dokazi, konkretno Protokol na kojem je apelantica utemeljila svoj tužbeni zahtjev protiv tužene nije ni potpisan, a ni ovjeren, pa stoga ne može biti valjan dokaz o suradnji, niti može stvoriti obvezu tužene prema apelantici. Vrhovni sud je također, odlučujući u granicama revizijskih navoda, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava potvrdio valjanost i zakonitost iz drugostupanjske presude u kojoj je jasno obrazloženo da iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da apelantica i tužena nisu bile u ugovornom odnosu, pa kod takvog stanja stvari tužena nije u obvezi izmiriti dug apelantici. 32. Imaju ći u vidu navedeno, kao i apelacijske navode kojima je ukazano na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi za svoj zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja, te da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog prava, te da osporena konačna presuda Vrhovnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantičine navode koji se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije. B) U odnosu na apelacijske navode u svezi s pravom na suđenje u razumnom roku 33. Apelantica nadalje smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njezinu slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1999. godine. a) Relevantna načela 34. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). 35. Ustavni sud također podsjeća, podržavajući praksu Europskog suda, da članak 6. stavak 1. Europske konvencije državama ugovornicama name će dužnost organizirati svoje pravosudne sustave tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantica pokrenula prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tužene u srpnju 1999. godine pred Općinskim sudom, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda 12. rujna 2013. godine. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao nešto dulje od 14 godina, i to je razdoblje koje će biti predmet analize Ustavnog suda. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 37. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je apelantica prema tuženoj istaknula obligacijskopravni zahtjev za isplatu duga na temelju vjerodostojne isprave i odredaba Zakona o ovršnom postupku. Po usvajanju prigovora istaknutog od strane tužene u svojstvu ovršenika i ukidanju ovršnih radnji, cio predmet je pravodobno dostavljen Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom na daljnje postupanje. Tijekom 2000. godine su pred Kantonalnim sudom održana dva ročišta, a u studenom 2001. godine je, zbog propuštanja parničnih stranaka da pristupe na ročište, Kantonalni sud donio rješenje prema kojem se tužba smatra povučenom. Apelantica je pravodobno podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje, ali je Kantonalni sud tek po proteku dvije godine od dana podnošenja prijedloga predmet dostavio nadležnom općinskom sudu na daljnje postupanje zbog izmjena i dopuna Zakona o sudovima koje su u međuvremenu nastupile. Općinski sud je tek nakon pet godina, konkretno 8. travnja 2009. godine, zakazao ročište povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje, protekom daljnjih osam mjeseci zakazao pripremno ročište i protekom dvije godine, u kom razdoblju su kako proizlazi iz sadržaja prvostupanjske presude održana dva ročišta za glavnu raspravu, odlučio o apelantičinom tužbenom zahtjevu donošenjem presude. Kantonalni sud je o prizivu odlučio u narednom razdoblju od šest mjeseci, a Vrhovni sud u razdoblju od godinu dana. 38. Uzimajući u obzir sve navedeno, imajući pri tome u vidu da se ne radi o složenom predmetu, već naprotiv o tužbi utemeljenoj na vjerodostojnoj ispravi (ugovoru i računu), Ustavni sud smatra, iako su Kantonalni sud (u prizivnom postupku) i Vrhovni sud postupali u primjerenim rokovima, da promatrajući postupak u cjelini u okolnostima konkretnog slu čaja ne postoje razlozi, niti su ih redoviti sudovi u svojim odgovorima na apelaciju uopće ponudili, koji bi se mogli smatrati relevantnim da bi se opravdala duljina postupka u trajanju nešto duljem od 14 godina. Pri tome je Ustavni sud imao u vidu da je Kantonalni sud u konkretnom postupku postupao dva puta, prvi put kao prvostupanjski (do izmjena i dopuna Zakona o sudovima) i drugi put odlučujući o apelantičinom prizivu kao drugostupanjski sud, te da je u kontekstu doprinosa sudova, doprinos Kantonalnog suda u odnosu na Vrhovni sud svakako veći. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja iz trajanja postupka u cjelini proizlazi da je doprinos Općinskog suda kod kog je predmet na rješavanju bio oko devet godina najveći, pri čemu u tom smislu u obavijesti umjesto odgovoru na apelaciju nisu ponuđeni razlozi koji bi eventualno opravdali nepostupanje tog suda u tako dugom razdoblju. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu da je apelantica tužbeni zahtjev utemeljila na materijalnim dokazima koje je tužena u svojstvu ovršenika odmah osporila isticanjem prigovora nedostatka pasivne legitimacije, koji je osporenim odlukama ocijenjen utemeljenim i stoga tužbeni zahtjev odbijen tek po proteku 14 godina raspravljanja o tužbi. 39. Imajući u vidu da je oko devet godina od ukupnog njegovog trajanja predmet bio na rješavanju pred Općinskim sudom koji snosi najveću odgovornost za prekomjernu duljinu trajanja postupka, iako ni trajanje pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom koji su postupali u prizivnom odnosno revizijskom postupku nije zanemarivo u ukupnoj duljini, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršen zahtjev "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 40. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. 41. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. S obzirom na to da je postupak trajao 14 godina, te da se ne radi o žurnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.100,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište redovitog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi 42.U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, temelje na navodima o pogrešno utvrđenom č injeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stajalište navedeno u ovoj odluci u odnosu na činjenično stanje i primjenu prava u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantičine navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantičinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je parnični postupak radi isplate duga na tri sudske instance trajao više od 14 godina, pri čemu je Općinski sud odlučujuće doprinio "nerazumnoj" duljini predmetnog postupka. 44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kada su redoviti sudovi za svoj zaključak glede neutemeljenosti tužbenog zahtjeva i prihvaćanja prigovora nedostatka pasivne legitimacije dali jasna i detaljna obrazloženja, kao i zbog toga što u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica bilo prilikom primjene materijalnog prava. 45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i č lanka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. 46. Na temelju čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjedni k Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4858/13, rješavajući apelaciju "Fortune" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija "Fortune" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantkinji "Fortuni" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija "Fortune" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014306 12 Pž od 19. novembra 2012. godine i Presude 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/16 Opštinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 014306 03 PS od 7. maja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENjE I. Uvod 1. "Fortuna" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz SR Njemačke, koju zastupa Zlatica Zahirović, advokatkinja iz Sarajeva, podnijela je 28. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine , Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014306 12 Pž od 19. novembra 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 09 65 Ps 014306 03 PS od 7. maja 2012. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Stranke za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: tužena ili izvršenik) zatraženo je 9. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. maja 2016. godine, a Kantonalni sud i tužena 19. maja 2016. godine. Opštinski sud je 24. maja 2016. godine umjesto odgovora na apelaciju dostavio obavijest u čijem je prilogu prijedlog za izvršenje od 14. jula 1999. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinji- nih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 5. Rješenjem Opštinskog suda broj IP 2656/99 od 16. jula 1999. godine dozvoljeno je izvršenje po apelantkinjinom prijedlogu protiv tužene kao izvršenika radi naplate duga u iznosu od 72.538,44 KM. 6. Tužena je blagovremeno 19. avgusta 1999. godine izjavila prigovor u kojem je osporila rješenje o izvršenju isticanjem da nikada nije primila račun apelantkinje kao povjerioca i da joj stoga ništa ne duguje, pa je predložila da se prigovor usvoji i rješenje od 16. jula 1999. godine stavi van snage. 7. Opštinski sud je donio Rješenje broj IP-2656/99 od 15. septembra 1999. godine kojim je usvojen prigovor tužene, rješenje o izvršenju od 16. jula 1999. godine je stavljeno van snage, ukinute sve sprovedene radnje s tim da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. 8. Predmet je zatim dostavljen Kantonalnom sudu na daljnje postupanje i odlučivanje o tužbi. Na saglasan prijedlog apelantkinje i tužene ročište koje je bilo zakazano za 17. maj 2000. godine odloženo je za 20. juni 2000. godine. Tužena je u pismenom odgovoru na tužbu od 6. septembra 2000. godine osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev istakavši prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer tužena nije bila u ugovornom odnosu sa apelantkinjom. Osporila je valjanost Protokola o saradnji od 1. avgusta 1996. godine (u daljnjem tekstu: Protokol) na kojem je apelantkinja zasnovala svoju tužbu jer taj akt nije potpisan od ovlašćenog lica i nije ovjeren. 9. Na ročište zakazano za 28. novembar 2001. godine nisu pristupili uredno obaviješteni punomoćnici apelantkinje i tužene, pa je Kantonalni sud donio Rješenje broj Ps 93/00 kojim se tužba smatra povučenom i prijedlog za izvršenje od 16. jula 1999. godine stavlja van snage. Apelantkinja je podneskom od 21. decembra 2001. godine predložila da se dozvoli povrat u pređašnje stanje jer iz opravdanih razloga nije pristupila na prethodno zakazano ročište. 10. Predmetni spis je dostavljen nadležnom opštinskom sudu na daljnju nadležnost zbog izmjena i dopuna Zakona o sudovima Kantona Sarajevo. 11. Povodom prijedloga za povrat u pređašnje stanje, Opštinski sud je 8. aprila 2009. godine zakazao ročište na kojem je prijedlog usvojen, Rješenje Kantonalnog suda broj Ps 93/00 od 28. novembra 2001. godine ukinuto i apelantkinji naloženo da u roku od 30 dana Sudu dostavi uređenu tužbu u smislu člana 53 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). 12. Apelantkinja je blagovremeno postupila po nalogu suda, a podneskom od 1. juna 2009. godine je uređenu tužbu obrazložila. 13. Pripremno ročište pred Opštinskim sudom je održano 20. januara 2010. godine, a ročišta za glavnu raspravu 27. maja 2010. godine i 5. aprila 2012. godine. Opštinski sud je po zaključenju glavne rasprave donio Presudu broj 09 65 Ps 014306 03 Ps od 7. maja 2012. godine, potvrđenu presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da joj tužena po osnovu duga isplati iznos od 72.538,44 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je među parničnim strankama bila sporna pasivna legitimacija, zatim osnov, a onda i visina tužbenog zahtjeva. U daljnjem obrazloženju, Opštinski sud je nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, prije svega materijalnih, a zatim i iskaza svjedoka, zaključio da apelantkinjin tužbeni zahtjev nije osnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi je obrazloženo da iz iskaza svih saslušanih svjedoka i sadržaja Protokola proizlazi da je apelantkinja svoje potraživanje prema tuženoj zasnovala upravo na tom protokolu koji je tuženoj dostavila putem faksa i koji je za apelantkinju potpisao Namik Filipović, dok za tuženu nije jasno /zbog nečitkog potpisa/ ko ga je potpisao, odnosno da li je ga je uopšte potpisalo lice ovlašćeno za zastupanje. Osim toga, istaknuto je da Protokol na čijem je sadržaju apelantkinja zasnovala tužbeni zahtjev nema sve elemente ugovora po odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti ispostavljeni račun za izvršene usluge, koji je kao dokaz predložila apelantkinja, glasi na označenu tuženu. Na osnovu iznesenog Opštinski sud je izveo zaključak da apelantkinja i tužena nisu bile u obligacionom odnosu, da tužena nije potpisnik Protokola, da se račun za izvršene usluge ne odnosi na tuženu, te da stoga apelantkinja u konkretnoj parnici nije dokazala da je tužena pasivno legitimisana, niti je dokazala osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. 14. Rješavajući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 014306 12 Pž od 19. novembra 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prema ocjeni Kantonalnog suda žalba je neosnovana jer Protokol na kojem je apelantkinja zasnovala svoj tužbeni zahtjev protiv tužene nije ni potpisan, a ni ovjeren, pa stoga ne može biti valjan dokaz o saradnji, niti može stvoriti obavezu tužene prema apelantkinji. 15. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine apelantkinjinu reviziju odbio. Presuda drugostepenog suda u kojoj je u cijelosti prihvaćeno utvrđenje i zaključak prvostepenog suda je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno i zakonito donesena. S tim u vezi je obrazloženo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelantkinja i tužena nisu bile u ugovornom odnosu, pa kod takvog stanja stvari tužena nije u obavezi da izmiri dug apelantkinji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantkinja ukazuje da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment ovog prava, kao i pravo na imovinu koja su garantovana članom II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi istakla je da je stav sudova izražen u osporenim presudama potpuno pogrešan jer je Protokol, prema njenom mišljenju, pravno valjan, a stoga prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. Smatra da su joj navedena prava prekršena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantkinja je naglasila da sve i da Protokol ne postoji tužena je obavezna izmiriti dugovanje jer iz provedenih dokaza proizlazi da je između parničnih stranaka postojala saradnja. 17. Ukazala je da je postupak u konkretnoj parnici trajao više od 14 godina i da joj je zbog prekomjerne dužine trajanja povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Predložila je da se apelacija usvoji i da joj se zbog prekomjerne dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se u presudi pozvao budući da je donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 19. Kantonalni sud je ostao pri razlozima i obrazloženjima iz svoje presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer u postupku nisu učinjene povrede na koje apelantkinja neosnovano ukazuje. 20. Opštinski sud je umjesto odgovora na apelaciju dostavio obavijest u čijem je prilogu prijedlog za izvršenje od 14. jula 1999. godine. 21. Tužena je u odgovoru istakla da s apelantkinjom nikada nije bila u ugovornom odnosu i da je stoga apelantkinjin tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan. V. Relevantni propisi 22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Član 7. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 53. Parnični postupak se pokreće tužbom. Tužba mora da sadrži: 1) osnov za nadležnost suda; 2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev); 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev; 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice; 5) naznačenje vrijednosti spora; 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najdocnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 3. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelantkinja pobija presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da ni odluka u njenom predmetu nije donesena u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi : Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Š…Ć A) U odnosu na apelacione navode u vezi s činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava 30. Apelantkinja smatra da joj je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i stoga pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. 31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja svoj obligaciono-pravni (tužbeni) zahtjev zasnovala na materijalnim dokazima za koje je prvostepeni sud utvrdio da nemaju elemente ugovora po odredbama ZOO- a, niti da ispostavljeni račun na osnovu kog je prethodno bio pokrenut izvršni postupak glasi na označenu tuženu. Stoga je prvostepeni sud zaključio da apelantkinja u konkretnoj parnici nije dokazala da je tužena pasivno legitimisana, niti je dokazala osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega je njen tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je, odlučujući u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje potvrdio stav iz prvostepene presude, prihvatajući razloge i obrazloženje iz te presude, dakle da materijalni dokazi, konkretno Protokol na kojem je apelantkinja zasnovala svoj tužbeni zahtjev protiv tužene nije ni potpisan, a ni ovjeren, pa stoga ne može biti valjan dokaz o saradnji, niti može stvoriti obavezu tužene prema apelantkinji. Vrhovni sud je takođe, odlučujući u granicama revizionih navoda, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava potvrdio valjanost i zakonitost iz drugostepene presude u kojoj je jasno obrazloženo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da apelantkinja i tužena nisu bile u ugovornom odnosu, pa kod takvog stanja stvari tužena nije u obavezi da izmiri dug apelantkinji. 32. Imajući u vidu navedeno, kao i apelacione navode kojima je ukazano na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoj zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja, te da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog prava, te da osporena konačna presuda Vrhovnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantkinjine navode koji se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B) U odnosu na apelacione navode u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku 33. Apelantkinja nadalje smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njenom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1999. godine. a) Relevantni principi 34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Ustavni sud takođe podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). b) Period koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantkinja pokrenula prijedlogom za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv tužene u julu 1999. godine pred Opštinskim sudom, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda 12. septembra 2013. godine. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao nešto duže od 14 godina, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 37. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je apelantkinja prema tuženoj istakla obligacionopravni zahtjev za isplatu duga na osnovu vjerodostojne isprave i odredaba Zakona o izvršnom postupku. Po usvajanju prigovora istaknutog od strane tužene u svojstvu izvršenika i ukidanju izvršnih radnji, cio predmet je blagovremeno dostavljen Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom na daljnje postupanje. Tokom 2000. godine su pred Kantonalnim sudom održana dva ročišta, a u novembru 2001. godine je, zbog propuštanja parničnih stranaka da pristupe na ročište, Kantonalni sud donio rješenje prema kojem se tužba smatra povučenom. Apelantkinja je blagovremeno podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje, ali je Kantonalni sud tek po proteku dvije godine od dana podnošenja prijedloga predmet dostavio nadležnom opštinskom sudu na daljnje postupanje zbog izmjena i dopuna Zakona o sudovima koje su u međuvremenu nastupile. Opštinski sud je tek nakon pet godina, konkretno 8. aprila 2009. godine, zakazao ročište povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje, protekom daljnjih osam mjeseci zakazao pripremno ročište i protekom dvije godine, u kom periodu su kako proizlazi iz sadržaja prvostepene presude održana dva ročišta za glavnu raspravu, odlučio o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu donošenjem presude. Kantonalni sud je o žalbi odlučio u narednom periodu od šest mjeseci, a Vrhovni sud u periodu od godinu dana. 38. Uzimajući u obzir sve navedeno, imajući pri tome u vidu da se ne radi o složenom predmetu, već naprotiv o tužbi zasnovanoj na vjerodostojnoj ispravi (ugovoru i računu), Ustavni sud smatra, iako su Kantonalni sud (u žalbenom postupku) i Vrhovni sud postupali u primjerenim rokovima, da posmatrajući postupak u cjelini u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi, niti su ih redovni sudovi u svojim odgovorima na apelaciju uopšte ponudili, koji bi se mogli smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina postupka u trajanju nešto dužem od 14 godina. Pri tome je Ustavni sud imao u vidu da je Kantonalni sud u konkretnom postupku postupao dva puta, prvi put kao prvostepeni (do izmjena i dopuna Zakona o sudovima) i drugi put odlučujući o apelantkinjinoj žalbi kao drugostepeni sud, te da je u kontekstu doprinosa sudova, doprinos Kantonalnog suda u odnosu na Vrhovni sud svakako veći. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja iz trajanja postupka u cjelini proizlazi da je doprinos Opštinskog suda kod kog je predmet na rješavanju bio oko devet godina najveći, pri čemu u tom smislu u obavijesti umjesto odgovoru na apelaciju nisu ponuđeni razlozi koji bi eventualno opravdali nepostupanje tog suda u tako dugom periodu. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu da je apelantkinja tužbeni zahtjev zasnovala na materijalnim dokazima koje je tužena u svojstvu izvršenika odmah osporila isticanjem prigovora nedostatka pasivne legitimacije, koji je osporenim odlukama ocijenjen osnovanim i stoga tužbeni zahtjev odbijen tek po proteku 14 godina raspravljanja o tužbi. 39. Imajući u vidu da je oko devet godina od ukupnog njegovog trajanja predmet bio na rješavanju pred Opštinskim sudom koji snosi najveću odgovornost za prekomjernu dužinu trajanja postupka, iako ni trajanje pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom koji su postupali u žalbenom odnosno revizionom postupku nije zanemarivo u ukupnoj dužini, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršen zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 40. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. 41. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak trajao 14 godina, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.100,00 KM. Navedeni iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište redovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi 42. U pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na činjenično stanje i primjenu prava u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak radi isplate duga na tri sudske instance trajao više od 14 godina, pri čemu je Opštinski sud odlučujuće doprinio "nerazumnoj" dužini predmetnog postupka. 44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi za svoj zaključak u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva i prihvatanja prigovora nedostatka pasivne legitimacije dali jasna i detaljna obrazloženja, kao i zbog toga što u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica bilo prilikom primjene materijalnog prava. 45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. 46. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mi rsad Ćeman, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4858/13, rješavajući apelaciju "Fortune" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija "Fortune" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici "Fortuni" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/16 od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija "Fortune" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014306 12 Pž od 19. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 014306 03 PS od 7. maja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Fortuna" društvo za učestvovanje i upravljanje imovinom mbH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz SR Njemačke, koju zastupa Zlatica Zahirović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 28. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014306 12 Pž od 19. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 014306 03 PS od 7. maja 2012. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Stranke za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: tužena ili izvršenik) zatraženo je 9. maja 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. maja 2016. godine, a Kantonalni sud i tužena 19. maja 2016. godine. Općinski sud je 24. maja 2016. godine umjesto odgovora na apelaciju dostavio obavijest u čijem je prilogu prijedlog za izvršenje od 14. jula 1999. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeć i način. 5. Rješenjem Općinskog suda broj IP 2656/99 od 16. jula 1999. godine dozvoljeno je izvršenje po apelanticinom prijedlogu protiv tužene kao izvršenika radi naplate duga u iznosu od 72.538,44 KM. 6. Tužena je blagovremeno 19. augusta 1999. godine izjavila prigovor u kojem je osporila rješenje o izvršenju isticanjem da nikada nije primila račun apelantice kao povjerioca i da joj stoga ništa ne duguje, pa je predložila da se prigovor usvoji i rješenje od 16. jula 1999. godine stavi van snage. 7. Općinski sud je donio Rješenje broj IP-2656/99 od 15. septembra 1999. godine kojim je usvojen prigovor tužene, rješenje o izvršenju od 16. jula 1999. godine je stavljeno van snage, ukinute sve provedene radnje s tim da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. 8. Predmet je zatim dostavljen Kantonalnom sudu na daljnje postupanje i odlučivanje o tužbi. Na saglasan prijedlog apelantice i tužene ročište koje je bilo zakazano za 17. maj 2000. godine odloženo je za 20. juni 2000. godine. Tužena je u pismenom odgovoru na tužbu od 6. septembra 2000. godine osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev istakavši prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer tužena nije bila u ugovornom odnosu sa apelanticom. Osporila je valjanost Protokola o saradnji od 1. augusta 1996. godine (u daljnjem tekstu: Protokol) na kojem je apelantica zasnovala svoju tužbu jer taj akt nije potpisan od ovlaštene osobe i nije ovjeren. 9. Na ročište zakazano za 28. novembar 2001. godine nisu pristupili uredno obaviješteni punomoćnici apelantice i tužene, pa je Kantonalni sud donio Rješenje broj Ps 93/00 kojim se tužba smatra povučenom i prijedlog za izvršenje od 16. jula 1999. godine stavlja van snage. Apelantica je podneskom od 21. decembra 2001. godine predložila da se dozvoli povrat u pređašnje stanje jer iz opravdanih razloga nije pristupila na prethodno zakazano ročište. 10. Predmetni spis je dostavljen nadležnom općinskom sudu na daljnju nadležnost zbog izmjena i dopuna Zakona o sudovima Kantona Sarajevo. 11. Povodom prijedloga za povrat u pređašnje stanje, Općinski sud je 8. aprila 2009. godine zakazao ročište na kojem je prijedlog usvojen, Rješenje Kantonalnog suda broj Ps 93/00 od 28. novembra 2001. godine ukinuto i apelantici naloženo da u roku od 30 dana Sudu dostavi uređenu tužbu u smislu člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). 12. Apelantica je blagovremeno postupila po nalogu suda, a podneskom od 1. juna 2009. godine je uređenu tužbu obrazložila. 13. Pripremno ročište pred Općinskim sudom je održano 20. januara 2010. godine, a ročišta za glavnu raspravu 27. maja 2010. godine i 5. aprila 2012. godine. Općinski sud je po zaključenju glavne rasprave donio Presudu broj 09 65 Ps 014306 03 Ps od 7. maja 2012. godine, potvrđenu presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da joj tužena po osnovu duga isplati iznos od 72.538,44 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je među parničnim strankama bila sporna pasivna legitimacija, zatim osnov, a onda i visina tužbenog zahtjeva. U daljnjem obrazloženju, Općinski sud je nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, prije svega materijalnih, a zatim i iskaza svjedoka, zaključio da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi je obrazloženo da iz iskaza svih saslušanih svjedoka i sadržaja Protokola proizlazi da je apelantica svoje potraživanje prema tuženoj zasnovala upravo na tom protokolu koji je tuženoj dostavila putem faksa i koji je za apelanticu potpisao Namik Filipović, dok za tuženu nije jasno /zbog nečitkog potpisa/ ko ga je potpisao, odnosno da li je ga je uopće potpisala osoba ovlaštena za zastupanje. Osim toga, istaknuto je da Protokol na čijem je sadržaju apelantica zasnovala tužbeni zahtjev nema sve elemente ugovora po odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti ispostavljeni račun za izvršene usluge, koji je kao dokaz predložila apelantica, glasi na označenu tuženu. Na osnovu iznesenog Općinski sud je izveo zaključak da apelantica i tužena nisu bile u obligacionom odnosu, da tužena nije potpisnik Protokola, da se račun za izvršene usluge ne odnosi na tuženu, te da stoga apelantica u konkretnoj parnici nije dokazala da je tužena pasivno legitimirana, niti je dokazala osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. 14. Rješavajući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 014306 12 Pž od 19. novembra 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prema ocjeni Kantonalnog suda žalba je neosnovana jer Protokol na kojem je apelantica zasnovala svoj tužbeni zahtjev protiv tužene nije ni potpisan, a ni ovjeren, pa stoga ne može biti valjan dokaz o saradnji, niti može stvoriti obavezu tužene prema apelantici. 15. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine apelanticinu reviziju odbio. Presuda drugostepenog suda u kojoj je u cijelosti prihvaćeno utvrđenje i zaključak prvostepenog suda je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno i zakonito donesena. S tim u vezi je obrazloženo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelantica i tužena nisu bile u ugovornom odnosu, pa kod takvog stanja stvari tužena nije u obavezi da izmiri dug apelantici. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica ukazuje da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment ovog prava, kao i pravo na imovinu koja su garantirana članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi istakla je da je stav sudova izražen u osporenim presudama potpuno pogrešan jer je Protokol, prema njezinom mišljenju, pravno valjan, a stoga prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. Smatra da su joj navedena prava prekršena zbog pogrešno utvrđenog činjeni čnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica je naglasila da sve i da Protokol ne postoji tužena je obavezna izmiriti dugovanje jer iz provedenih dokaza proizlazi da je između parničnih stranaka postojala saradnja. 17. Ukazala je da je postupak u konkretnoj parnici trajao više od 14 godina i da joj je zbog prekomjerne dužine trajanja povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Predložila je da se apelacija usvoji i da joj se zbog prekomjerne dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se u presudi pozvao budući da je donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 19. Kantonalni sud je ostao pri razlozima i obrazloženjima iz svoje presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer u postupku nisu učinjene povrede na koje apelantica neosnovano ukazuje. 20. Općinski sud je umjesto odgovora na apelaciju dostavio obavijest u čijem je prilogu prijedlog za izvršenje od 14. jula 1999. godine. 21. Tužena je u odgovoru istakla da s apelanticom nikada nije bila u ugovornom odnosu i da je stoga apelanticin tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan. V. Relevantni propisi 22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 2. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Član 7. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 53. Parnični postupak se pokreće tužbom. Tužba mora sadržavati: 1) osnovu za nadležnost suda; 2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev); 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev; 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice; 5) naznaku vrijednosti spora; 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se, u pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014306 13 Rev od 12. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 28. Apelantica pobija presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama prekršena njezina prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da ni odluka u njezinom predmetu nije donesena u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Š…Ć A) U odnosu na apelacione navode u vezi s činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava 30. Apelantica smatra da joj je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i stoga pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. 31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantica svoj obligaciono-pravni (tužbeni) zahtjev zasnovala na materijalnim dokazima za koje je prvostepeni sud utvrdio da nemaju elemente ugovora po odredbama ZOO-a, niti da ispostavljeni račun na osnovu kog je prethodno bio pokrenut izvršni postupak glasi na označenu tuženu. Stoga je prvostepeni sud zaključio da apelantica u konkretnoj parnici nije dokazala da je tužena pasivno legitimirana, niti je dokazala osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega je njezin tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je, odlučujući u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje potvrdio stav iz prvostepene presude, prihvaćajući razloge i obrazloženje iz te presude, dakle da materijalni dokazi, konkretno Protokol na kojem je apelantica zasnovala svoj tužbeni zahtjev protiv tužene nije ni potpisan, a ni ovjeren, pa stoga ne može biti valjan dokaz o saradnji, niti može stvoriti obavezu tužene prema apelantici. Vrhovni sud je također, odlučujući u granicama revizionih navoda, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava potvrdio valjanost i zakonitost iz drugostepene presude u kojoj je jasno obrazloženo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da apelantica i tužena nisu bile u ugovornom odnosu, pa kod takvog stanja stvari tužena nije u obavezi da izmiri dug apelantici. 32. Imajući u vidu navedeno, kao i apelacione navode kojima je ukazano na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoj zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja, te da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog prava, te da osporena konačna presuda Vrhovnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelanticine navode koji se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B) U odnosu na apelacione navode u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku 33. Apelantica nadalje smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njezinom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1999. godine. a) Relevantna načela 34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 35. Ustavni sud također podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). b) Period koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantica pokrenula prijedlogom za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv tužene u julu 1999. godine pred Općinskim sudom, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda 12. septembra 2013. godine. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao nešto duže od 14 godina, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 37. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kojem je apelantica prema tuženoj istakla obligacionopravni zahtjev za isplatu duga na osnovu vjerodostojne isprave i odredaba Zakona o izvršnom postupku. Po usvajanju prigovora istaknutog od strane tužene u svojstvu izvršenika i ukidanju izvršnih radnji, cio predmet je blagovremeno dostavljen Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom na daljnje postupanje. Tokom 2000. godine su pred Kantonalnim sudom održana dva ročišta, a u novembru 2001. godine je, zbog propuštanja parničnih stranaka da pristupe na ročište, Kantonalni sud donio rješenje prema kojem se tužba smatra povučenom. Apelantica je blagovremeno podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje, ali je Kantonalni sud tek po proteku dvije godine od dana podnošenja prijedloga predmet dostavio nadležnom općinskom sudu na daljnje postupanje zbog izmjena i dopuna Zakona o sudovima koje su u međuvremenu nastupile. Općinski sud je tek nakon pet godina, konkretno 8. aprila 2009. godine, zakazao ročište povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje, protekom daljnjih osam mjeseci zakazao pripremno ročište i protekom dvije godine, u kom periodu su kako proizlazi iz sadržaja prvostepene presude održana dva ročišta za glavnu raspravu, odlučio o apelanticinom tužbenom zahtjevu donošenjem presude. Kantonalni sud je o žalbi odlučio u narednom periodu od šest mjeseci, a Vrhovni sud u periodu od godinu dana. 38. Uzimajući u obzir sve navedeno, imajući pri tome u vidu da se ne radi o složenom predmetu, već naprotiv o tužbi zasnovanoj na vjerodostojnoj ispravi (ugovoru i računu), Ustavni sud smatra, iako su Kantonalni sud (u žalbenom postupku) i Vrhovni sud postupali u primjerenim rokovima, da posmatrajući postupak u cjelini u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi, niti su ih redovni sudovi u svojim odgovorima na apelaciju uopće ponudili, koji bi se mogli smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina postupka u trajanju nešto dužem od 14 godina. Pri tome je Ustavni sud imao u vidu da je Kantonalni sud u konkretnom postupku postupao dva puta, prvi put kao prvostepeni (do izmjena i dopuna Zakona o sudovima) i drugi put odlučujući o apelanticinoj žalbi kao drugostepeni sud, te da je u kontekstu doprinosa sudova, doprinos Kantonalnog suda u odnosu na Vrhovni sud svakako veći. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja iz trajanja postupka u cjelini proizlazi da je doprinos Općinskog suda kod kog je predmet na rješavanju bio oko devet godina najveći, pri čemu u tom smislu u obavijesti umjesto odgovoru na apelaciju nisu ponuđeni razlozi koji bi eventualno opravdali nepostupanje tog suda u tako dugom periodu. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu da je apelantica tužbeni zahtjev zasnovala na materijalnim dokazima koje je tužena u svojstvu izvršenika odmah osporila isticanjem prigovora nedostatka pasivne legitimacije, koji je osporenim odlukama ocijenjen osnovanim i stoga tužbeni zahtjev odbijen tek po proteku 14 godina raspravljanja o tužbi. 39. Imajući u vidu da je oko devet godina od ukupnog njegovog trajanja predmet bio na rješavanju pred Općinskim sudom koji snosi najveću odgovornost za prekomjernu dužinu trajanja postupka, iako ni trajanje pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom koji su postupali u žalbenom odnosno revizionom postupku nije zanemarivo u ukupnoj dužini, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršen zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 40. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određ uje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. 41. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak trajao 14 godina, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.100,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište redovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi 42.U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na činjenično stanje i primjenu prava u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak radi isplate duga na tri sudske instance trajao više od 14 godina, pri čemu je Općinski sud odlučujuće doprinio "nerazumnoj" dužini predmetnog postupka. 44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi za svoj zaključak u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva i prihvaćanja prigovora nedostatka pasivne legitimacije dali jasna i detaljna obrazloženja, kao i zbog toga što u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica bilo prilikom primjene materijalnog prava. 45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. 46. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjedni k Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, s. r.