Aktio

Odluka o dopustiv osti i meritumu

1572 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5008/13, rješavajući apelaciju Sandra Vekića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Sandra Vekića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. rujna 2013. godine. Predmet se vraća Apelacijskom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Apelacijskom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sandro Vekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, odvjetnik iz Brčkog, podnio je 5. prosinca 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. rujna 2013. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda i opunomoćenika tuženih NIGP "Dnevne nezavisne novine" i Tatjane Rogulje (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi), koji je zastupao tužene u redovitom sudskom postupku, zatraženo je 5. rujna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacijski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 14. rujna 2016. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 0031408 11 P od 1. ožujka 2013. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su tuženi obvezani da solidarno, na ime naknade štete zbog klevete, apelantu isplate iznos od 6.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. ožujka 2013. godine do isplate (stavak I. izreke presude). Odbijen je kao neutemeljen dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog, te dio kojim su tražene kamate od 18. ožujka 2011. do 1. ožujka 2013. godine (stavak II. izreke presude). 6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je na internetskoj stranici prvotuženog, http.www.nezavisne.com, čiji urednik je drugotužena, 17. ožujka 2011. godine u 12.29 sati, objavljen članak pod naslovom "Brčko: privedeni zbog dječije 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/16 pornografije" u kojem je navedeno: "Brčanska policija privela je četiri lica i pretresla tri lokacije na području Distrikta u okviru međunarodne akcije 'Oliver' koja se odnosi na suzbijanje iskorišćavanja djece ili maloljetnika radi pornografije putem Interneta. Portparol Policije Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Policija) je rekao da su privedena lica čiji su inicijali Š...Ć S.V. (26) za koje postoji sumnja da su uz korištenje hardversko- softverske opreme pristupali različitim sadržajima dječije pornografije i tako počinili krivično djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije. 'Srna' nezvanično saznaje da su kao mogući počinioci ovog krivičnog djela identifikovani Š...Ć Sandro Vekić." Navedeno je da je apelant u tužbi tvrdio da objavljeni članak sadrži neistine "koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili puno ime i prezime apelanta, iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označene inicijalima", te da apelant nije "privođen". Također, apelant je istaknuo da objavljene informacije nisu točne, jer protiv njega nije vođena istraga, niti ga je za navedeno djelo privodila ili uhitila Policija. 7. U svezi sa tim zahtjevom, Osnovni sud je ukazao da je člankom 8. Kodeksa za tisak Bosne i Hercegovine propisano da će novinari koristiti samo pravedna sredstva da dođu do vijesti i dokumenata ili fotografija, a da je neetički krivo predstavljati nečiji identitet ili namjeru i koristiti se mahinacijama da bi se došlo do informacija za objavu. U postupku je nedvojbeno utvrđeno, iz informacije Policije za medije, da protiv osoba čiji su inicijali D.S. i A.M. postoje osnove sumnje da su putem Interneta pristupale različitim materijalima koji predstavljaju dječiju pornografiju, te da je utvrđeno da osobe sa inicijalima D.V. i S.V. nisu sudjelovale u izvršenju navedenog kaznenog djela, a tuženi su na internetskoj stranici objavili puno ime i prezime apelanta kao mogućeg počinitelja ovog kaznenog djela. Navedeno je da iz potvrde Policije od 29. ožujka 2011. godine, koja je izdana na apelantov zahtjev, proizlazi da je apelant usmeno pozvan i ispitan u svojstvu osumnjičenog u svezi sa kaznenim djelom iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, te da je on napustio prostorije policije i da nije bio lišavan slobode, a u internetskom članku je objavljeno da je, između ostalih, i apelant (navođenjem punog imena i prezimena) priveden zbog postojanja sumnje da je počinio kazneno djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije. Osnovni sud je apelantu izdao uvjerenje broj 096-0-Kr-11-000519 od 19. travnja 2011. godine da protiv njega nije podignuta optužnica koja je stupila na pravnu snagu, niti da je izrečena nepravomoćna osuđujuća presuda za kazneno djelo za koje je predviđena novčana kazna kao glavna kazna ili zatvor do jedne godine. 8. Prema ocjeni Osnovnog suda, u objavljenom članku postoje neistine koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili apelantovo puno ime i prezime iako su od glasnogovornika Policije dobili podatke o osobama označenim inicijalima imena i prezimena, te da su dobili informaciju da D.V. i S.V. nisu sudjelovali u izvršenju kaznenog djela, a tuženi su objavili da je, između ostalih, apelant priveden u Policiju (iako je usmeno pozvan) zbog utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iako u informaciji Policije za medije nije navedeno da je privođen. Tim člankom su tuženi, kako je istaknuo Osnovni sud, povrijedili odredbe Kodeksa za tisak BiH i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer su objavom informacije prouzročili niz neprijatnosti apelantu, od izbjegavanja prijatelja, susjeda i radnih kolega, koje je izgubio, raznih oblika šikaniranja do povlačenja u sebe i psihičkih smetnji. Osnovni sud je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrđeno da je apelantu objavom informacije na internetskoj stranici tuženih nanesena povreda časti i ugleda, jer to predstavlja grub način diskreditacije ličnosti i dovođenje u istinski nezavidan položaj u društvenoj zajednici. Osobito je navedeno da je vještak ukazao da treba uzeti u obzir da su ljudi krajnje osjetljivi kada se radi o djeci i da su mnogo stroži u ocjenjivanju i postupanju prema osobama koje su se ogriješile o tu vrstu nezakonitih radnji, pa je i reakcija apelantovog okruženja bila sasvim očekivana i uobičajena na informaciju koja je "servirana", jer ljudi još imaju izrazitu vjeru u "medije". Utvrđeno je da su tuženi nanijeli štetu apelantu u vidu povrede časti i ugleda zbog čega je apelant trpio strah i duševne bolove u duljem trajanju, 120 dana (u kojem razdoblju je apelantova duševna ravnoteža bila poremećena). Stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, tekst koji su objavili tuženi kojim se apelant diskreditira predstavlja djelo klevete, jer nema osnovu, niti istinitost iznesenih činjenica. Istaknuto je da je pozivanje tuženih na članak 10. Europske konvencije neutemeljeno, jer su tuženi povrijedili te odredbe objavom neistinitih informacija o apelantu, čime su mu povrijedili i pravo iz članka 8. Europske konvencije. 9. Najzad, utvrđeno je da je pri ocjeni visine obeštećenja Osnovni sud imao u vidu da je apelant mlad čovjek (1984. godište), da je, zbog objave upitnog članka, izgubio prijatelje, poslovne partnere i djevojku sa kojom je bio u emotivnoj vezi, da su susjedi koji imaju mldb. djecu sklanjali djecu od njega kada bi naišao, da je zbog toga trpio duševne bolove u duljem trajanju, zbog čega je njegova psihička ravnoteža bila poremećena, a da tuženi nisu odgovorili na apelantov zahtjev da demantiraju objavljenu informaciju. Osnovni sud je visinu naknade odredio suglasno odredbama članka 10. Zakona o zaštiti od klevete Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) u svezi sa člankom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 10. Odlučujući o prizivu tuženih protiv prvostupanjske presude, Apelacijski sud je donio Presudu broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. rujna 2013. godine kojom je priziv djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obvezan tuženim nadoknaditi troškove postupka u iznosu navedenom u izreci presude. 11. U obrazloženju presude Apelacijski sud je ocijenio kao utemeljeno stajalište tuženih da je prvostupanjski sud, na utvrđene činjenice u tijeku postupka, propustio primijeniti odredbe članka 7. stavak 1. točka a) Zakona o zaštiti od klevete, odnosno apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neutemeljen, jer je upitni tekst objavljen na internetskoj stranici "http.wvvvv.nezavisne.com" 17. ožujka 2011. godine u 12.29 sati, pod naslovom "Brčko: privedeni zbog dječije pornografije", u odnosu na apelanta, u suštini, istinit. Prije svega, u situaciji kada je Policija objavila inicijale i godine rođenja osoba na koje se informacija od javnog značaja odnosi, to što je novinar, putem svojih izvora čiji identitet nije dužan otkriti (članak 9. Zakona o zaštiti od klevete), saznao i javnosti predo čio puna imena i prezimena osoba na koje se ta informacija odnosi, koja su, obzirom na izjavu samog apelanta, potvrdu Policije broj 14.02- 04.9-3149/11 od 29. ožujka 2011. godine i priopćenje Policije od 10. svibnja 2011. godine, istinita ne može predstavljati osnovu da se on (odnosno osobe taksativno navedene u članku 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete) podvrgne odgovornosti za klevetu. Uloga novinara u suvremenom društvu jeste da istražuje i pravodobno informira javnost o činjenicama u svezi sa aktualnim pitanjima (kazneno procesuiranje osoba za koje postoji sumnja da su počinile kaznena djela iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije jeste pitanje značajno za javnost) i u ovom slučaju kleveta bi postojala da je novinar objavio puna imena i prezimena osoba na koje se informacija Policije nije odnosila. 12. Dalje, ukazano je da iz potvrde Policije broj 14.02-04.9- 3149/11 od 29. ožujka 2011. godine, izdane na apelantov pismeni zahtjev, u svrhu pokretanja sudskog postupka radi naknade štete, koja je kao dokaz pročitana na glavnoj raspravi održanoj pred prvostupanjskim sudom, slijedi "da su policijski službenici Policije Š...Ć 17. marta 2011. godine na osnovu naredbe za pretresanje izdate od Osnovnog suda izvršili pretres lica Sandro Vekić, kao i stana u naselju Š...Ć, koji koristi Sandro Vekić, sve u vezi sa KD 'iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornogarfije' iz člana 208. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH, kojom prilikom je od apelanta privremeno oduzeto više pokretnih stvari - uređaja za automatsku obradu podataka, kao što su kompjuter i drugi slični uređaji, što je evidentirano u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 14.02-04.2- 92/11 od 17. marta 2011. godine, koja je uredno izdana apelantu. Istog dana u prostorije Policije usmeno je pozvan apelant, koji je u vremenskom periodu od 11.21 do 11.45 časova ispitan u svojstvu osumnjičenog u vezi sa gore navedenim krivičnim djelom, te je apelant nakon kriminalističke obrade.... istog dana u 12 časova napustio... službene prostorije Policije Brčko distrikta BiH i nije bio lišavan slobode". Dakle, kako je zaključio Apelacijski sud, iz navedenog pismena (koje potvrđuje činjenice koje među strankama nisu upitne) proizlazi da je postojala naredba suda za pretres apelanta i stana koji koristi zbog postojanja osnova sumnje da je počinio kazneno djelo "iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije", da je naredba Policije izvršena 17. ožujka 2011. godine i da su apelantu privremeno oduzeti predmeti pronađeni prilikom pretresa-uređaj za automatsku obradu podataka (računar i slični uređaji) i izdana potvrda o tome. Konkretno pismeno potvrđuje i da je apelant imao svojstvo osumnjičene osobe za izvršenje navedenog kaznenog djela u kojem svojstvu je i ispitan u Policiji, te da je nakon kriminalističke obrade istog dana (17. ožujka 2011. godine) u 12 sati napustio službene prostorije Policije. Stoga je, kako je zaključio Apelacijski sud, iako se u potvrdi Policije kaže da je po usmenom pozivu dao izjavu u Policiji i da nakon saslušanja u svojstvu osumnjičenog nije bio lišavan slobode, sporni članak objavljen na internetskoj stranici http.wvvvv.nezavisne.com 17. ožujka 2011. godine, u suštini, istinit. 13. Naime, kako je istaknuo Apelacijski sud, suština je da je apelant bio predmetom istrage i da je prijepornog dana u Policiji saslušan u svojstvu osumnjičenog, a to je li po usmenom pozivu, nakon izvršenog pretresa, dragovoljno, zajedno sa službenicima Policije, otišao u službene prostorije i u svojstvu osumnjičenog saslušan, ili je "priveden" radi saslušanja u svojstvu osumnjičenog (da bi potom, kako je napisano u prijepornom tekstu, nadležni tužitelj odlučio hoće li predložiti određivanje pritvora) nebitan je element, pa i njegova netočnost ne utječe na suštinsku istinitost objavljenog članka. Privođenje, odnosno dovođenje jeste jedna od mjera kako bi se osigurala nazočnost osumnjičenog, odnosno optuženog, i uspješno vođenje kaznenog postupka, te po svom karakteru teža mjera u odnosu na poziv, propisana Poglavljem X. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" broj 44/10). Međutim, pri svemu navedenom, kada bi se klevetom smatralo to što je novinar u tekstu napisao "priveden" na saslušanje, a trebao je napisati "po usmenom pozivu", nakon izvršenog pretresa sa pripadnicima Policije je otišao u službene prostorije gdje je saslušan u svojstvu osumnjičenog, bio bi povrijeđen i princip koji se Zakonom o zaštiti od klevete ostvaruje (čl. 2. i 3), odnosno, imajući u vidu da se radi o pitanjima od javnog značaja, sloboda izražavanja na taj način bi bila ograničena. 14. U svezi s tim, Apelacijski sud je istaknuo da, suglasno odredbama članka 7. stavak 1. točka a) Zakona o zaštiti od klevete, ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje, u suštini, istinito, a netočno samo u nebitnim elementima, pa da, posljedično tome, tuženi kao nakladnik i glavni i odgovorni urednik internetskog izdanja dnevnih novina "Nezavisne novine" nisu odgovorni za štetu koja je apelantu prouzročena objavom upitnog članka. Slijedeći to, Apelacijski sud je zaključio da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje tijekom postupka pogrešno primijenio, odnosno propustio primijeniti odredbe materijalnog prava koje propisuju iznimku od odgovornosti za klevetu, pa je, stoga, priziv tuženih uvažio i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preina čio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant navodi da su mu pobijanom odlukom povrijeđena prava iz članka II/3.(e), (f), (h) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8, 10. i 13. Europske konvencije, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Opisuje da je svoju tužbu utemeljio na odredbama članka 6. st. l. i 2. Zakona o zaštiti od klevete i članku 200. ZOO, zato što su tuženi 17. ožujka 2011. godine na internetskoj stranici objavili sporni članak u kojem je navedeno njegovo puno ime i prezime i godine starosti, što nije istina. Navodi da je Osnovni sud proveo dokaze i zaključio da su tuženi prouzročili štetu apelantovom ugledu svojim radnjama, jer je pouzdano utvrđeno da je u internetskom članku objavljeno da je apelant priveden, što nije točno. Na ovaj način sloboda izražavanja je bila preširoka, povrijeđeno je apelantovo pravo na privatnost, iznesene su neistinite i netočne informacije i bez potrebe navedeno puno ime i prezime i godine života apelanta i time mu je prouzročena šteta. Navodi da je Apelacijski sud smatrao da se radi, u suštini, o istinitom izražavanju i da je "netačno samo u nebitnim elementima", pozivajući se na članak 7. stavak l. točka a) Zakona o zaštiti od klevete. Ukazuje da su hipotetički za laike privođenje i usmeni poziv u policiju isto, ali za pravnike nije isto, i to je jedan dio suštine ovog problema. Da je članak tako objavljen, moglo bi se reći, u suštini, da je istinit, ali u najznačajnijem dijelu nije, jer pojmove usmenog poziva i privođenja treba razlikovati. Sloboda medija, pravo na informiranje nisu bezgranični i kada imamo izvješće policije za medije sa navođenjem inicijala, zašto se onda daje apelantovo puno ime i prezime i je li to potrebno za slobodu medija, tiska i izražavanja ili nije, je li dovoljno prenijeti samo informaciju koju je dala policija u svom priopćenju i je li potrebno javnosti navesti puno ime i prezime, godine života, izvršiti identifikaciju osobe na neki način i stigmatizaciju u maloj sredini, čime se bez ikakve potrebe narušavaju ugled i č ast tužitelja, vrijeđa njegova privatnost a posljedica toga čina je evidentna i značajna, kako je on naveo u svom iskazu i kako je utvrdio vještak. Očigledno se radi o prenošenju neistinite informacije i navođenju apelantovog punog imena i prezimena bez ikakve potrebe, čime su povrijeđena njegova prava navedena u ovoj apelaciji, a posebice njegovo pravo na privatnost iz članka 8. Europske konvencije, te je ovo pravo trebalo staviti u odnos sa pravom na slobodu informiranja i postupanja medija. Ističe da "imamo čak i Zakon o zaštiti podataka gdje se i državnim organima nameće obaveza da pažljivo koriste lične podatke građana i da ih ne objavljuju", a nekada im se to i zabranjuje, pa sloboda tiska, medija i izražavanja ne može biti bezgranična, neograničena i njome se ne mogu vrijeđati prava građana. U suštini, apelant tvrdi da su citirane povrede učinjene "lakonskom primjenom" odredaba članka 7. Zakona o zaštiti od klevete, jer je "prenesena istinita informacija uz zanemarivanje činjenica da je bez potrebe objavljeno puno ime i prezime i godine starosti apelanta". b) Odgovor na apelaciju 16. Apelacijski sud je naveo da pobijanom presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje, te da ostaje pri obrazloženju iz pobijane presude u kojoj je odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu. 17. Tuženi su istaknuli da im se ne mogu staviti na teret činjenice koje su naknadno utvrđene, već samo činjenice koje su egzistirale u trenutku objave upitnog priopćenja. Ukazano je da je postojala sudska naredba za pretres apelanta i njegovog stana, što je po toj naredbi i učinjeno 17. ožujka 2011. godine, te da su prilikom pretresa od apelanta oduzete određene stvari o čemu mu je izdana potvrda, da je apelant taj dan ispitivan u policiji i da je imao svojstvo osumnjičenog za kazneno djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz članka 208. stavak 1. KZBDBiH. Te okolnosti su, kako je istaknuto, relevantne za zaključak da je u pitanju suštinski istinito priopćenje u svezi sa apelantom, pa za odgovornost tuženih nije značajno što je nakon okončanja istrage utvrđeno da apelant nije sudjelovao u izvršenju kaznenog djela za koje je vođena istraga, kako proizlazi iz izvješća za medije od 10. svibnja 2011. godine. Predmet upitnog priopćavanja je potpuno legitimna tema za javnost, koja se ne tiče apelantovog privatnog života, već je predmetom priopćenja bila djelatnost policijskih tijela. V. Relevantni propisi 18. Zakon o zaštiti od klevete Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko diskrikta BiH" broj 14/03) u relevantnom dijelu glasi: Cilj zakona Članak 1 Ovim zakonom uređuje se za teritorij Brčko Distrikta BiH građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem trećoj osobi izražavanja nečeg neistinitog i identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi. Principi koji se ostvaruju zakonom Članak 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1 ovoga zakona želi se postići: a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko Distrikta BiH i predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti. Tumačenje Članak 3 Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja. Odgovornost za klevetu Članak 6 (1) Svaka osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem trećoj osobi izražavanja nečeg neistinitog, i identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi, odgovorna je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz stavaka 1 i 2 ovoga članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepozornosti iznijela ili pronijela izražavanje nečeg neistinitog. (4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepozornošću zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stavka 4 ovoga članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za dužnost u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Iznimke od odgovornosti Članak 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u biti istinito, a netočno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obvezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga propisanih u točki c) stavka 1 ovoga članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć Obeštećenje Članak 10. (1) Obeštećenje treba biti u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan cijeniti sve okolnosti slučaja, a osobito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su: - objavljivanje ispravka i opozivanje izražavanja nečeg neistinitog ili isprika; Š...Ć 19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, č asti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Apelacijskog suda broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. rujna 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 7. listopada 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. prosinca 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija Presudu Apelacijskog suda broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. rujna 2013. godine, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e), (f), (h) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8, 10. i 13. Europske konvencije, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U suštini, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra kako mu je, p rije svega, povrijeđeno pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je pobijanom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi odgovorni za klevetu, tj. da su iznošenjem određenih informacija o apelantu prouzročili štetu njegovom ugledu, te da se, slijedeći to, obvežu da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede ugleda, naknade nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu "prava na ugled", koje je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Europskog suda, u konkretnom slučaju ispitati je li Apelacijski sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, odnosno je li pobijanom odlukom tog suda postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno člankom 10. Europske konvencije. Pravo na poštovanje privatnog života 25. Č lanak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje: Š…Ć f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje. 26. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Pravo na slobodu izražavanja 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje: h) Slobodu izražavanja. 28. Članak 10. Europske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva. 29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Europskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stavak 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stavak 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunjske, presuda od 14. listopada 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stavak 28). 30. S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da, u suštini, traži da se, radi zaštite njegovog ugleda, ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koja je garantirana člankom 10. Europske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o "konfliktu" između dvaju prava koja su jednako zaštićena Europskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno člankom 10. Europske konvencije, što zahtijeva da se postigne pravična ravnoteža između tih suprotstavljenih prava. 31. U svezi s tim, Ustavni sud, najprije, podsjeća da pravo na privatni život iz članka 8. Europske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spadaju u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a da drugim stavkom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavkom. Ustavni sud ukazuje da članak 8. Europske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga, ima i pozitivnu obvezu osigurati poštovanje privatnog života pojedinca. Ustavni sud ukazuje da, s druge strane, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od temeljnih uvjeta za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju članak 10. stavak 2. Europske konvencije, valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na "informacije" ili "ideje" koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem, ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno "demokratsko društvo" ne može postojati. Kao što je propisano člankom 10. Europske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna iznimkama, koje, međutim, moraju biti strogo tumač ene, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi, Europski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. prosinca 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stavak 49). Pri tome Ustavni sud naglašava da tisak igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako tisak ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, on je, ipak, dužan priopćavati – na način koji je sukladan njegovim dužnostima i obvezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je tisak dužan priopćavati takve informacije i ideje već i javnost ima pravo primati ih. Da je drugačije, tisak ne bi bio u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu "čuvara javnosti" (vidi, Europski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59. i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stavak 71, ECHR 2004-XI). 32. U svezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz članka 8. Europske konvencije i prava iz članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa, što, prema praksi Europskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija "teme" od općeg interesa ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da tisak ispunjava svoju ulogu "čuvara javnog interesa" a, u protivnom, tisak ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i narav aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U svezi s tim, mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Sukladno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Temeljna razlika koja se mora povući odnosi se na izvješćivanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u svezi s političarima koji obnašaju svoje zvanične funkcije i izvješćivanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obnaša takve funkcije. Dok u prvom slučaju tisak vrši svoju ulogu "čuvara javnosti" u demokratskoj zemlji time što priopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važno u drugom slučaju. 33. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li sa osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, te je li joj dana mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj način, između ostalog, utvrđuje se je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova obrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Europski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati sa aplikantima prije objave i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Europski sud, Ion Carstea protiv Rumunjske, presuda od 28. listopada 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stavak 35). Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. je li ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objave, te težina nametnute sankcije. 34. Primjenjujući navedene kriterije na konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, konstatira da se upitni članak, koji je objavljen na internetskoj stranici http.www.nezavisne.com 17. ožujka 2011. godine u 12.29 sati, ticao pitanja rada Agencije za provedbu zakona protiv "kriminala" u kojem je opisano postupanje Policije u okviru međunarodne akcije "Oliver", koja se odnosila na suzbijanje "iskorištavanja djece ili maloljetnika radi pornografije putem Interneta". O tim informacijama, prema mišljenju Ustavnog suda, nedvojbeno postoji opći interes javnosti. Taj interes, prema stajalištu Ustavnog suda, dodatno je pojačan u situaciji kada se radi o posebno osjetljivoj kategoriji oštećenih osoba a to su, u konkretnom slučaju, maloljetnici. Pri tome Ustavni sud ponavlja da ne samo da tisak ima zadaću priopćavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo dobivati ih. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je priopćenje Policije primarno bilo usmjereno na obavještavanje javnosti o njezinom radu. Ustavni sud prihvaća da je pitanje "postupanja Policije" u okviru rada na rasvjetljavanju "eventualno nezakonitog ponašanja apelanta" u okolnostima konkretnog slučaja predstavljalo "temu" od općeg interesa, te da je upitni prilog koji se bavio tim pitanjem, kao takav, predstavljao doprinos "temi", odnosno debati od općeg interesa. 35. Dalje, u pogledu navoda iznesenih u prijepornom članku, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ocijenio da u prijepornom članku postoje neistine koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili apelantovo puno ime i prezime iako su od glasnogovornika Policije dobili podatke o osobama označenim inicijalima imena i prezimena, te da su dobili informaciju da D.V i S.V. nisu sudjelovali u izvršenju kaznenog djela, a tuženi su objavili da je, između ostalih, apelant priveden u Policiju (iako je usmeno pozvan) zbog utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, iako u informaciji Policije za medije nije navedeno da je privođen. Na taj način tuženi su, kako je zaključio Osnovni sud, naveli neistinite podatke - što predstavlja klevetu. Nasuprot tome, po shvaćanju Apelacijskog suda, u situaciji kada je Policija objavila inicijale i godine rođenja osoba na koje se informacija od javnog značaja odnosi, to što je novinar, putem svojih izvora čiji identitet nije dužan otkriti (članak 9. Zakona o zaštiti od klevete), saznao i javnosti predočio puna imena i prezimena osoba na koje se ta informacija odnosi, koja su, obzirom na izjavu samog apelanta, potvrdu Policije broj 14.02-04.9-3149/11 od 29. ožujka 2011. godine i priopćenje Policije od 10. svibnja 2011. godine, istinita, ne može predstavljati osnovu da se novinar (odnosno osobe taksativno navedene u članku 6. stavak 2. Zakona o zaštiti od klevete) podvrgne odgovornosti za klevetu, te da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje, u suštini, istinito, a netočno samo u nebitnim elementima. Posljedično tome, prema zaključku Apelacijskog suda, prvotuženi kao nakladnik i drugotužena kao glavni i odgovorni urednik internetskog izdanja dnevnih novina "Nezavisne novine" nisu odgovorni za štetu koja je apelantu prouzročena objavom upitnog članka. 36. Međutim, imajući u vidu priopćenje Policije u kojem su navedeni samo inicijali i godine starosti osoba za koje postoje osnove sumnje da su počinile kaznena djela koja su bila predmetom priopćenja i ostale provedene dokaze, Ustavni sud smatra da je potpuno neprihvatljivo obrazloženje drugostupanjskog suda koje je dao u tom pogledu. Naime, Ustavni sud, prije svega, smatra da je, u situaciji kada je i Policija u svom priopćenju bila dodatno oprezna na način da je objavila samo inicijale osoba na koje se odnosi predmetna informacija/priopćenje, prema mišljenju Ustavnog suda, postupanje tuženih tako da objave apelantovo puno ime i prezime kao osobe koja se sumnjiči da je počinila kazneno djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije predstavlja zloupotrebu prava na slobodu informiranja. Stoga, imajući u vidu sadržaj upitnog članka, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju nedvojbeno spomenut u negativnom kontekstu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nedvojbeno radi o iznošenju informacija (činjenica) o apelantu, tj. o njegovom, navodno, nezakonitom ponašanju, a nikako o iznošenju mišljenja o tome. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant "privatna osoba, nepoznata javnosti" i da, stoga, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, što na drugoj strani podrazumijeva obvezu sredstava informiranja na dodatnu pozornost prilikom objave informacija koje se odnose na "privatne osobe, nepoznate javnosti". Dalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju Apelacijski sud nije bavio pitanjem jesu li novinari poštovali profesionalne standarde, na temelju čega bi se, između ostalog, moglo zaključiti jesu li tuženi prilikom objave upitnog članka postupali razumno i sukladno profesionalnim standardima, na način da su objavljene informacije pokušali verificirati sa apelantom prije objave i jesu li apelantu omogućili da odgovori na navode iznesene u istom članku, dakle, jesu li postupali u "dobroj namjeri", što bi, kako je već navedeno, mogla biti njihova obrana od klevete i u slučaju objave neistinitih informacija. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da je Osnovni sud, radi utvrđenja štete i eventualne odgovornosti tuženih, ocijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su kod apelanta povodom objave upitnog članka nastupile štetne posljedice a koje okolnosti Apelacijski sud uopće nije ocijenio. 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Apelacijski sud, pri donošenju osporene odluke, nije obavio odgovarajuću analizu upitnog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Europskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz članka 8. Europske konvencije i prava tuženih iz članka 10. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da pobijanom odlukom Apelacijskog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja, čime je došlo do kršenja apelantovog prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi 38. Obzirom na zaključak u pogledu povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati navodne povrede članka II/3.(e), (h) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 10. i 13. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, jer Apelacijski sud, pri donošenju pobijane odluke, nije obavio odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Europskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže izmeđ u prava iz članka 8. Europske konvencije i članka 10. Europske konvencije. 40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjedni k Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5008/13, rješavajući apelaciju Sandra Vekića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Sandra Vekića. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/16 Utvrđuje se povreda člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine. Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENjE I. Uvod 1. Sandro Vekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 5. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i punomoćnika tuženih NIGP "Dnevne nezavisne novine" i Tatjane Rogulje (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi), koji je zastupao tužene u redovnom sudskom postupku, zatraženo je 5. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 14. septembra 2016. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 5. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 0031408 11 P od 1. marta 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su tuženi obavezani da solidarno, na ime naknade štete zbog klevete, apelantu isplate iznos od 6.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. marta 2013. godine do isplate (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog, te dio kojim su tražene kamate od 18. marta 2011. do 1. marta 2013. godine (stav II izreke presude). 6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz sprovedenih dokaza utvrdio da je na internetskoj stranici prvotuženog, http.www.nezavisne.com, čiji urednik je drugotužena, 17. marta 2011. godine u 12.29 časova, objavljen članak pod naslovom "Brčko: privedeni zbog dječije pornografije" u kojem je navedeno: "Brčanska policija privela je četiri lica i pretresla tri lokacije na području Distrikta u okviru međunarodne akcije 'Oliver' koja se odnosi na suzbijanje iskorišćavanja djece ili maloljetnika radi pornografije putem Interneta. Portparol Policije Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Policija) je rekao da su privedena lica čiji su inicijali Š...Ć S.V. (26) za koje postoji sumnja da su uz korištenje hardversko-softverske opreme pristupali različitim sadržajima dječije porno- grafije i tako počinili krivično djelo iskorištavanje dje- teta ili maloljetnika radi pornografije. 'Srna' nezvanično saznaje da su kao mogući počinioci ovog krivičnog djela identifikovani Š...Ć Sandro Vekić." Navedeno je da je apelant u tužbi tvrdio da objavljeni članak sadrži neistine "koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili puno ime i prezime apelanta, iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označene inicijalima", te da apelant nije "privođen". Takođe, apelant je istakao da objavljene informacije nisu tačne, jer protiv njega nije vođena istraga, niti ga je za navedeno djelo privodila ili uhapsila Policija. 7. U vezi sa tim zahtjevom, Osnovni sud je ukazao da je članom 8 Kodeksa za štampu Bosne i Hercegovine propisano da će novinari koristiti samo pravedna sredstva da dođu do vijesti i dokumenata ili fotografija, a da je neetički krivo predstavljati nečiji identitet ili namjeru i koristiti se mahinacijama da bi se došlo do informacija za objavljivanje. U postupku je nedvosmisleno utvrđeno, iz informacije Policije za medije, da protiv lica čiji su inicijali D.S. i A.M. postoje osnovi sumnje da su putem Interneta pristupali različitim materijalima koji predstavljaju dječju pornografiju, te da je utvrđeno da lica sa inicijalima D.V. i S.V. nisu učestvovala u izvršenju navedenog krivičnog djela, a tuženi su na internetskoj stranici objavili puno ime i prezime apelanta kao mogućeg počinioca ovog krivičnog djela. Navedeno je da iz potvrde Policije od 29. marta 2011. godine, koja je izdata na apelantov zahtjev, proizilazi da je apelant usmeno pozvan i ispitan u svojstvu osumnjičenog u vezi sa krivičnim djelom iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, te da je on napustio prostorije policije i da nije bio lišavan slobode, a u internetskom članku je objavljeno da je, između ostalih, i apelant (navođenjem punog imena i prezimena) priveden zbog postojanja sumnje da je počinio krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije. Osnovni sud je apelantu izdao uvjerenje broj 096-0-Kr-11-000519 od 19. aprila 2011. godine da protiv njega nije podignuta optužnica koja je stupila na pravnu snagu, niti da je izrečena nepravomoćna osuđujuća presuda za krivično djelo za koje je predviđena novčana kazna kao glavna kazna ili zatvor do jedne godine. 8. Prema ocjeni Osnovnog suda, u objavljenom članku postoje neistine koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili apelantovo puno ime i prezime iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označenim inicijalima imena i prezimena, te da su dobili informaciju da D.V. i S.V. nisu učestvovali u izvršenju krivičnog djela, a tuženi su objavili da je, između ostalih, apelant priveden u Policiju (iako je usmeno pozvan) zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iako u informaciji Policije za medije nije navedeno da je privođen. Tim člankom su tuženi, kako je istakao Osnovni sud, povrijedili odredbe Kodeksa za štampu BiH i član 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su objavljivanjem informacije prouzrokovali niz neprijat- nosti apelantu, od izbjegavanja prijatelja, komšija i radnih kolega, koje je izgubio, raznih oblika šikaniranja do povlačenja u sebe i psihičkih smetnji. Osnovni sud je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrđeno da je apelantu objavljivanjem informacije na internetskoj stranici tuženih nanesena povreda časti i ugleda, jer to predstavlja grub način diskreditacije ličnosti i dovođenje u istinski nezavidan položaj u društvenoj zajednici. Naročito je navedeno da je vještak ukazao da treba uzeti u obzir da su ljudi krajnje osjetljivi kada se radi o djeci i da su mnogo strožiji u ocjenjivanju i postupanju prema licima koja su se ogriješila o tu vrstu nezakonitih radnji, pa je i reakcija apelantovog okruženja bila sasvim očekivana i uobičajena na informaciju koja je "servirana", jer ljudi još imaju izrazitu vjeru u "medije". Utvrđeno je da su tuženi nanijeli štetu apelantu u vidu povrede časti i ugleda zbog čega je apelant trpio strah i duševne bolove u dužem trajanju, 120 dana (u kom periodu je apelantova duševna ravnoteža bila poremećena). Stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, tekst koji su objavili tuženi kojim se apelant diskredituje predstavlja djelo klevete, jer nema osnov, niti istinitost iznesenih činjenica. Istaknuto je da je pozivanje tuženih na član 10 Evropske konvencije neosnovano, jer su tuženi povrijedili te odredbe objavljivanjem neistinitih informacija o apelantu, čime su mu povrijedili i pravo iz člana 8 Evropske konvencije. 9. Najzad, utvrđeno je da je pri ocjeni visine obeštećenja Osnovni sud imao u vidu da je apelant mlad čovjek (1984. godište), da je, zbog objavljivanja spornog članka, izgubio prijatelje, poslovne partnere i djevojku sa kojom je bio u emotivnoj vezi, da su komšije koje imaju mldb. djecu sklanjale djecu od njega kada bi naišao , da je zbog toga trpio duševne bolove u dužem trajanju, zbog čega je njegova psihička ravnoteža bila poremećena, a da tuženi nisu odgovorili na apelantov zahtjev da demantuju objavljenu informaciju. Osnovni sud je visinu naknade odredio saglasno odredbama člana 10 Zakona o zaštiti od klevete Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) u vezi sa članom 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 10. Odlučujući o žalbi tuženih protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu navedenom u izreci presude. 11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ocijenio kao osnovan stav tuženih da je prvostepeni sud, na utvrđene činjenice u toku postupka, propustio da primijeni odredbe člana 7 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete , odnosno da apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, jer je sporni tekst objavljen na internetskoj stranici "http.www.nezavisne.com" 17. marta 2011. godine u 12.29 časova, pod naslovom "Brčko: privedeni zbog dječije pornografije", u odnosu na apelanta, u suštini, istinit. Prije svega, u situaciji kada je Policija objavila inicijale i godine rođenja lica na koja se informacija od javnog značaja odnosi, to što je novinar, putem svojih izvora čiji identitet nije dužan da otkrije (član 9 Zakona o zaštiti od klevete), saznao i javnosti predočio puna imena i prezimena lica na koja se ta informacija odnosi, koja su, s obzirom na izjavu samog apelanta, potvrdu Policije broj 14.02-04.9-3149/11 od 29. marta 2011. godine i saopštenje Policije od 10. maja 2011. godine, istinita ne može da predstavlja osnov da se on (odnosno lica taksativno navedena u članu 6 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete) podvrgne odgovornosti za klevetu. Uloga novinara u savremenom društvu jeste da istražuje i blagovremeno informiše javnost o činjenicama u vezi sa aktuelnim pitanjima (krivično procesuiranje lica za koja postoji sumnja da su počinila krivična djela iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije jeste pitanje značajno za javnost) i u ovom slučaju kleveta bi postojala da je novinar objavio puna imena i prezimena lica na koja se informacija Policije nije odnosila. 12. Dalje, ukazano je da iz potvrde Policije broj 14.02- 04.9-3149/11 od 29. marta 2011. godine, izdate na apelantov pismeni zahtjev, u svrhu pokretanja sudskog postupka radi naknade štete, koja je kao dokaz pročitana na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom, slijedi "da su policijski službenici Policije Š...Ć 17. marta 2011. godine na osnovu naredbe za pretresanje izdate od Osnovnog suda izvršili pretres lica Sandro Vekić, kao i stana u naselju Š...Ć, koji koristi Sandro Vekić, sve u vezi sa KD 'iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornogarfije' iz člana 208. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH, kojom prilikom je od apelanta privremeno oduzeto više pokretnih stvari - uređaja za automatsku obradu podataka, kao što su kompjuter i drugi slični uređaji, što je evidentirano u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 14.02-04.2-92/11 od 17. marta 2011. godine, koja je uredno izdana apelantu. Istog dana u prostorije Policije usmeno je pozvan apelant, koji je u vremenskom periodu od 11.21 do 11.45 časova ispitan u svojstvu osumnjičenog u vezi sa gore navedenim krivičnim djelom, te je apelant nakon kriminalističke obrade.... istog dana u 12 časova napustio... službene prostorije Policije Brčko distrikta BiH i nije bio lišavan slobode". Dakle, kako je zaključio Apelacioni sud, iz navedenog pismena (koje potvrđuje činjenice koje među strankama nisu sporne) proizilazi da je postojala naredba suda za pretres apelanta i stana koji koristi zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo "iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije", da je naredba Policije izvršena 17. marta 2011. godine i da su apelantu privremeno oduzeti predmeti pronađeni prilikom pretresa-uređaj za automatsku obradu podataka (kompjuter i slični uređaji) i izdata potvrda o tome. Konkretno pismeno potvrđuje i da je apelant imao svojstvo osumnjičenog lica za izvršenje navedenog krivičnog djela u kom svojstvu je i ispitan u Policiji, te da je nakon kriminalističke obrade istog dana (17. marta 2011. godine) u 12 časova napustio službene prostorije Policije. Stoga je, kako je zaključio Apelacioni sud, iako se u potvrdi Policije kaže da je po usmenom pozivu dao izjavu u Policiji i da nakon saslušanja u svojstvu osumnjičenog nije bio lišavan slobode, sporni članak objavljen na internetskoj stranici http.www.nezavisne.com 17. marta 2011. godine, u suštini , istinit. 13. Naime, kako je istakao Apelacioni sud, suština je da je apelant bio predmet istrage i da je spornog dana u Policiji saslušan u svojstvu osumnjičenog, a to da li je po usmenom pozivu, nakon izvršenog pretresa, dobrovoljno, zajedno sa službenicima Policije, otišao u službene prostorije i u svojstvu osumnjičenog saslušan, ili je "priveden" radi saslušanja u svojstvu osumnjičenog (da bi potom, kako je napisano u spornom tekstu, nadležni tužilac odlučio da li će predložiti određivanje pritvora) nebitan je elemenat, pa i njegova netačnost ne utiče na suštinsku istinitost objavljenog članka. Privođenje, odnosno dovođenje jeste jedna od mjera da bi se obezbijedilo prisustvo osumnjičenog, odnosno optuženog, i uspješno vođenje krivičnog postupka, te po svom karakteru teža mjera u odnosu na poziv, propisana Glavom X Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" broj 44/10). Međutim, pri svemu navedenom, kada bi se klevetom smatralo to što je novinar u tekstu napisao "priveden" na saslušanje, a trebalo je da napiše "po usmenom pozivu", nakon izvršenog pretresa sa pripadnicima Policije otišao je u službene prostorije gdje je saslušan u svojstvu osumnjičenog, bio bi povrijeđen i princip koji se Zakonom o zaštiti od klevete ostvaruje (čl. 2 i 3), odnosno, imajući u vidu da se radi o pitanjima od javnog značaja, sloboda izražavanja na taj način bi bila ograničena. 14. U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da, saglasno odredbama člana 7 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, pa da, posljedično tome, tuženi kao izdavač i glavni i odgovorni urednik internetskog izdanja dnevnih novina "Nezavisne novine" nisu odgovorni za štetu koja je apelantu prouzrokovana objavljivanjem spornog članka. Slijedeći to, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje tokom postupka pogrešno primijenio, odnosno propustio da primijeni odredbe materijalnog prava koje propisuju izuzetak od odgovornosti za klevetu, pa je, stoga, žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e), f), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8, 10 i 13 Evropske konvencije, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuje da je svoju tužbu zasnovao na odredbama člana 6 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti od klevete i članu 200 ZOO, zato što su tuženi 17. marta 2011. godine na internetskoj stranici objavili sporni članak u kojem je navedeno njegovo puno ime i prezime i godine starosti, što nije istina. Navodi da je Osnovni sud sproveo dokaze i zaključio da su tuženi prouzrokovali štetu apelantovom ugledu svojim radnjama, jer je pouzdano utvrđeno da je u internetskom članku objavljeno da je apelant priveden, što nije tačno. Na ovaj način sloboda izražavanja je bila preširoka, povrijeđeno je apelantovo pravo na privatnost, iznesene su neistinite i netačne informacije i bez potrebe navedeno puno ime i prezime i godine života apelanta i time mu je prouzrokovana šteta. Navodi da je Apelacioni sud smatrao da se radi, u suštini, o istinitom izražavanju i da je "netačno samo u nebitnim elementima", pozivajući se na član 7 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Ukazuje da su hipotetički za laike privođenje i usmeni poziv u policiju isto, ali za pravnike nije isto, i to je jedan dio suštine ovog problema. Da je članak tako objavljen , moglo bi se reći, u suštini, da je istinit, ali u najznačajnijem dijelu nije, jer pojmove usmenog poziva i privođenja treba razlikovati. Sloboda medija, pravo na informisanje nisu bezgranični i kada imamo izvještaj policije za medije sa navođenjem inicijala, zašto se onda daje apelantovo puno ime i prezime i da li je to potrebno za slobodu medija, štampe i izražavanja ili nije, da li je dovoljno prenijeti samo informaciju koju je dala policija u svom saopštenju i da li je potrebno javnosti navesti puno ime i prezime, godine života, izvršiti identifikaciju lica na neki način i stigmatizaciju u maloj sredini, čime se bez ikakve potrebe narušavaju ugled i čast tužioca, vrijeđa njegova privatnost a posljedica tog čina je evidentna i značajna, kako je on naveo u svom iskazu i kako je utvrdio vještak. Očigledno se radi o prenošenju neistinite informacije i navođenju apelantovog punog imena i prezimena bez ikakve potrebe, čime su povrijeđena njegova prava navedena u ovoj apelaciji, a posebno njegovo pravo na privatnost iz člana 8 Evropske konvencije, te je ovo pravo trebalo staviti u odnos sa pravom na slobodu informisanja i postupanja medija. Ističe da "imamo čak i Zakon o zaštiti podataka gdje se i državnim organima nameće obaveza da pažljivo koriste lične podatke građana i da ih ne objavljuju", a nekada im se to i zabranjuje, pa sloboda štampe, medija i izražavanja ne može da bude bezgranična, neograničena i njome ne mogu da se vrijeđaju prava građana. U suštini, apelant tvrdi da su citirane povrede učinjene "lakonskom primjenom" odredaba člana 7 Zakona o zaštiti od klevete, jer je "prenesena istinita informacija uz zanemarivanje činjenica da je bez potrebe objavljeno puno ime i prezime i godine starosti apelanta". b) Odgovor na apelaciju 16. Apelacioni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje, te da ostaje pri obrazloženju iz osporene presude u kojoj je odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu. 17. Tuženi su istakli da im se ne mogu staviti na teret činjenice koje su naknadno utvrđene, već samo činjenice koje su egzistirale u trenutku objavljivanja spornog saopštenja. Ukazano je da je postojala sudska naredba za pretres apelanta i njegovog stana, što je po toj naredbi i učinjeno 17. marta 2011. godine, te da su prilikom pretresa od apelanta oduzete određene stvari o čemu mu je izdata potvrda, da je apelant taj dan ispitivan u policiji i da je imao svojstvo osumnjičenog za krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 208 stav 1 KZBDBiH. Te okolnosti su, kako je istaknuto, relevantne za zaključak da je u pitanju suštinski istinito saopštenje u vezi s apelantom, pa za odgovornost tuženih nije značajno što je nakon okončanja istrage utvrđeno da apelant nije učestvovao u izvršenju krivičnog djela za koje je vođena istraga, kako proizilazi iz izvještaja za medije od 10. maja 2011. godine. Predmet spornog saopštavanja je potpuno legitimna tema za javnost, koja se ne tiče apelantovog privatnog života, već je predmet saopštenja bila djelatnost policijskih organa. V. Relevantni propisi 18. Zakon o zaštiti od klevete Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko diskrikta BiH" broj 14/03) u relevantnom dijelu glasi: Cilj Zakona Član 1 Ovim zakonom uređuje se za teritoriju Brčko Distrikta BiH građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi se postići: a) da pravo na slobodu izražavanja, zajemčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko Distrikta BiH predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) da pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) da sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti. Tumačenje Član 3 Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja. Odgovornost za klevetu Član 6 (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz stavova 1 i 2 ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog. (4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio , odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; v) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački v) stav 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć Obeštećenje Član 10 (1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je preduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su: - objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja nečeg neistinitog ili izvinjenje; Š...Ć 19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), f), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8, 10 i 13 Evropske konvencije, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je, prije svega, povrijeđeno pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi odgovorni za klevetu, tj. da su iznošenjem određenih informacija o apelantu prouzrokovali štetu njegovom ugledu, te da se, slijedeći to, obavežu da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede ugleda, naknade nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu "prava na ugled", koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li je Apelacioni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, odnosno da li je osporenom odlukom tog suda postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje privatnog života 25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š…Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 26. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Pravo na slobodu izražavanja 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: h) Slobodu izražavanja. 28. Član 10 Evropske konvencije glasi : 1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva. 29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog "privatnog života" zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004- VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007- XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). 30. S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da, u suštini, traži da se, radi zaštite njegovog ugleda, ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10 Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o "konfliktu" između dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, što zahtijeva da se postigne pravična ravnoteža između tih suprotstavljenih prava. 31. U vezi s tim, Ustavni sud, najprije, podsjeća da pravo na privatni život iz člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spadaju u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a da drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim drugim stavom. Ustavni sud ukazuje da član 8 Evropske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga, ima i pozitivnu obavezu da obezbijedi poštivanje privatnog života pojedinca. Ustavni sud ukazuje da, s druge strane, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju član 10 stav 2 Evropske konvencije, valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na "informacije" ili "ideje" koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem, ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno "demokratsko društvo" ne može da postoji. Kao što je propisano članom 10 Evropske konvencije, sloboda izražavanja može da bude podložna izuzecima, koji, međutim, moraju da budu strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora da bude ubjedljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije da prekorači određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna da saopštava– na način koji je u skladu s njenim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna da saopštava takve informacije i ideje već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti da vrši svoju vitalnu ulogu "čuvara javnosti" (vidi, Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59 i 62, ECHR 1999- III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, E CHR 2004-XI). 32. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava iz člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija "teme" od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od opšteg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu "čuvara javnog interesa" a, u suprotnom, štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim, mora da se napravi razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može da zahtijeva naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja mora da se povuče odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu da doprinesu debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu "čuvara javnosti" u demokratskoj zemlji time što saopštava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važno u drugom slučaju. 33. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je sa licem koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj način, između ostalog, utvrđuje se da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može da bude njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li pokušali da ih verifikuju sa aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržina, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije. 34. Primjenjujući navedene kriterijume na konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se sporni članak, koji je objavljen na internetskoj stranici http.www.nezavisne.com 17. marta 2011. godine u 12.29 časova, ticao pitanja rada Agencije za sprovođenje zakona protiv "kriminala" u kojem je opisano postupanje Policije u okviru međunarodne akcije "Oliver", koja se odnosila na suzbijanje "iskorišćavanja djece ili maloljetnika radi pornografije putem Interneta". O tim informacijama, prema mišljenju Ustavnog suda, nesumnjivo postoji opšti interes javnosti. Taj interes, prema stavu Ustavnog suda, dodatno je pojačan u situaciji kada se radi o posebno osjetljivoj kategoriji oštećenih lica a to su, u konkretnom slučaju, maloljetnici. Pri tome Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo da ih dobija. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je saopštenje Policije primarno bilo usmjereno na obavještavanje javnosti o njenom radu. Ustavni sud prihvata da je pitanje "postupanja Policije" u okviru rada na rasvjetljavanju "eventualno nezakonitog ponašanja apelanta" u okolnostima konkretnog slučaja predstavljalo "temu" od opšteg interesa, te da je sporni prilog koji se bavio tim pitanjem, kao takav, predstavljao doprinos "temi", odnosno debati od opšteg interesa. 35. Dalje, u pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ocijenio da u spornom članku postoje neistine koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili apelantovo puno ime i prezime iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označenim inicijalima imena i prezimena, te da su dobili informaciju da D.V i S.V. nisu učestvovali u izvršenju krivičnog djela, a tuženi su objavili da je, između ostalih, apelant priveden u Policiju (iako je usmeno pozvan) zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, iako u informaciji Policije za medije nije navedeno da je privođen. Na taj način tuženi su, kako je zaključio Osnovni sud, naveli neistinite podatke - što predstavlja klevetu. Nasuprot tome, po shvatanju Apelacionog suda, u situaciji kada je Policija objavila inicijale i godine rođenja lica na koja se informacija od javnog značaja odnosi, to što je novinar, putem svojih izvora čiji identitet nije dužan da otkrije (član 9 Zakona o zaštiti od klevete), saznao i javnosti predočio puna imena i prezimena lica na koja se ta informacija odnosi, koja su, s obzirom na izjavu samog apelanta, potvrdu Policije broj 14.02-04.9-3149/11 od 29. marta 2011. godine i saopštenje Policije od 10. maja 2011. godine, istinita, ne može da predstavlja osnov da se novinar (odnosno lica taksativno navedena u članu 6 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete) podvrgne odgovornosti za klevetu, te da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. Posljedično tome, prema zaključku Apelacionog suda, prvotuženi kao izdavač i drugotužena kao glavni i odgovorni urednik internetskog izdanja dnevnih novina " Nezavisne novine" nisu odgovorni za štetu koja je apelantu prouzrokovana objavljivanjem spornog članka. 36. Međutim, imajući u vidu saopštenje Policije u kojem su navedeni samo inicijali i godine starosti lica za koja postoje osnovi sumnje da su počinila krivična djela koja su bila predmet saopštenja i ostale sprovedene dokaze, Ustavni sud smatra da je potpuno neprihvatljivo obrazloženje drugostepenog suda koje je dao u tom pogledu. Naime, Ustavni sud, prije svega, smatra da je, u situaciji kada je i Policija u svom saopštenju bila dodatno oprezna na način da je objavila samo inicijale lica na koja se odnosi predmetna informacija/saopštenje, prema mišljenju Ustavnog suda, postupanje tuženih tako da objave apelantovo puno ime i prezime kao lica koje se sumnjiči da je počinilo krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije predstavlja zloupotrebu prava na slobodu informisanja. Stoga, imajući u vidu sadržinu spornog članka, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju nesumnjivo pomenut u negativnom kontekstu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju informacija (činjenica) o apelantu, tj. o njegovom, navodno, nezakonitom ponašanju, a nikako o iznošenju mišljenja o tome. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant "privatno lice, nepoznato javnosti" i da, stoga, može da zahtijeva naročitu zaštitu svog prava na privatni život, što na drugoj strani podrazumijeva obavezu sredstava informisanja na dodatnu pažnju prilikom objavljivanja informacija koje se odnose na "privatna lica, nepoznata javnosti". Dalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju Apelacioni sud nije bavio pitanjem da li su novinari poštivali profesionalne standarde, na osnovu čega bi se, između ostalog, moglo zaključiti da li su tuženi prilikom objavljivanja spornog članka postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, na način da su objavljene informacije pokušali da verifikuju sa apelantom prije objavljivanja i da li su apelantu omogućili da odgovori na navode iznesene u istom članku, dakle, da li su postupali u "dobroj namjeri", što bi, kako je već navedeno, mogla da bude njihova odbrana od klevete i u slučaju objavljivanja neistinitih informacija. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da je Osnovni sud, radi utvrđenja štete i eventualne odgovornosti tuženih, ocijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra iz kog nesumnjivo proizilazi da su kod apelanta povodom objavljivanja spornog članka nastupile štetne posljedice a koje okolnosti Apelacioni sud uopšte nije ocijenio. 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, nije obavio odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Apelacionog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja, čime je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 38. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 10 i 13 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, nije obavio odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije. 40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mi rsad Ćeman, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5008/13, rješavajući apelaciju Sandra Vekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Sandra Vekića. Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine. Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sandro Vekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 5. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i opunomoćenika tuženih NIGP "Dnevne nezavisne novine" i Tatjane Rogulje (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi), koji je zastupao tužene u redovnom sudskom postupku, zatraženo je 5. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 14. septembra 2016. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Presudom Osnovnog suda Br čko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 0031408 11 P od 1. marta 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su tuženi obavezani da solidarno, na ime naknade štete zbog klevete, apelantu isplate iznos od 6.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. marta 2013. godine do isplate (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog, te dio kojim su tražene kamate od 18. marta 2011. do 1. marta 2013. godine (stav II izreke presude). 6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je na internetskoj stranici prvotuženog, http.www.nezavisne.com, čiji urednik je drugotužena, 17. marta 2011. godine u 12.29 sati, objavljen članak pod naslovom "Brčko: privedeni zbog dječije pornografije" u kojem je navedeno: "Brčanska policija privela je četiri lica i pretresla tri lokacije na području Distrikta u okviru 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 85/16 međunarodne akcije 'Oliver' koja se odnosi na suzbijanje iskorišćavanja djece ili maloljetnika radi pornografije putem Interneta. Portparol Policije Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Policija) je rekao da su privedena lica čiji su inicijali Š...Ć S.V. (26) za koje postoji sumnja da su uz korištenje hardversko- softverske opreme pristupali različitim sadržajima dječije pornografije i tako počinili krivično djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije. 'Srna' nezvanično saznaje da su kao mogući počinioci ovog krivičnog djela identifikovani Š...Ć Sandro Vekić." Navedeno je da je apelant u tužbi tvrdio da objavljeni članak sadrži neistine "koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili puno ime i prezime apelanta, iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označene inicijalima", te da apelant nije "privođen". Također, apelant je istakao da objavljene informacije nisu tačne, jer protiv njega nije vođena istraga, niti ga je za navedeno djelo privodila ili uhapsila Policija. 7. U vezi sa tim zahtjevom, Osnovni sud je ukazao da je članom 8. Kodeksa za štampu Bosne i Hercegovine propisano da će novinari koristiti samo pravedna sredstva da dođu do vijesti i dokumenata ili fotografija, a da je neetički krivo predstavljati nečiji identitet ili namjeru i koristiti se mahinacijama da bi se došlo do informacija za objavljivanje. U postupku je nedvosmisleno utvrđeno, iz informacije Policije za medije, da protiv lica čiji su inicijali D.S. i A.M. postoje osnovi sumnje da su putem Interneta pristupali različitim materijalima koji predstavljaju dječiju pornografiju, te da je utvrđeno da lica sa inicijalima D.V. i S.V. nisu učestvovala u izvršenju navedenog krivičnog djela, a tuženi su na internetskoj stranici objavili puno ime i prezime apelanta kao mogućeg počinioca ovog krivičnog djela. Navedeno je da iz potvrde Policije od 29. marta 2011. godine, koja je izdata na apelantov zahtjev, proizlazi da je apelant usmeno pozvan i ispitan u svojstvu osumnjičenog u vezi sa krivičnim djelom iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, te da je on napustio prostorije policije i da nije bio lišavan slobode, a u internetskom članku je objavljeno da je, između ostalih, i apelant (navođenjem punog imena i prezimena) priveden zbog postojanja sumnje da je počinio krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije. Osnovni sud je apelantu izdao uvjerenje broj 096-0-Kr-11-000519 od 19. aprila 2011. godine da protiv njega nije podignuta optužnica koja je stupila na pravnu snagu, niti da je izrečena nepravosnažna osuđujuća presuda za krivično djelo za koje je predviđena novčana kazna kao glavna kazna ili zatvor do jedne godine. 8. Prema ocjeni Osnovnog suda, u objavljenom članku postoje neistine koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili apelantovo puno ime i prezime iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označenim inicijalima imena i prezimena, te da su dobili informaciju da D.V. i S.V. nisu učestvovali u izvršenju krivičnog djela, a tuženi su objavili da je, između ostalih, apelant priveden u Policiju (iako je usmeno pozvan) zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iako u informaciji Policije za medije nije navedeno da je privođen. Tim člankom su tuženi, kako je istakao Osnovni sud, povrijedili odredbe Kodeksa za štampu BiH i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su objavljivanjem informacije prouzrokovali niz neprijatnosti apelantu, od izbjegavanja prijatelja, komšija i radnih kolega, koje je izgubio, raznih oblika šikaniranja do povlačenja u sebe i psihičkih smetnji. Osnovni sud je naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrđeno da je apelantu objavljivanjem informacije na internetskoj stranici tuženih nanesena povreda časti i ugleda, jer to predstavlja grub način diskreditacije ličnosti i dovođenje u istinski nezavidan položaj u društvenoj zajednici. Naročito je navedeno da je vještak ukazao da treba uzeti u obzir da su ljudi krajnje osjetljivi kada se radi o djeci i da su mnogo strožiji u ocjenjivanju i postupanju prema licima koja su se ogriješila o tu vrstu nezakonitih radnji, pa je i reakcija apelantovog okruženja bila sasvim očekivana i uobičajena na informaciju koja je "servirana", jer ljudi još imaju izrazitu vjeru u "medije". Utvrđeno je da su tuženi nanijeli štetu apelantu u vidu povrede časti i ugleda zbog čega je apelant trpio strah i duševne bolove u dužem trajanju, 120 dana (u kom periodu je apelantova duševna ravnoteža bila poremećena). Stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, tekst koji su objavili tuženi kojim se apelant diskreditira predstavlja djelo klevete, jer nema osnov, niti istinitost iznesenih činjenica. Istaknuto je da je pozivanje tuženih na član 10. Evropske konvencije neosnovano, jer su tuženi povrijedili te odredbe objavljivanjem neistinitih informacija o apelantu, čime su mu povrijedili i pravo iz člana 8. Evropske konvencije. 9. Najzad, utvrđeno je da je pri ocjeni visine obeštećenja Osnovni sud imao u vidu da je apelant mlad čovjek (1984. godište), da je, zbog objavljivanja spornog članka, izgubio prijatelje, poslovne partnere i djevojku sa kojom je bio u emotivnoj vezi, da su komšije koje imaju mldb. djecu sklanjale djecu od njega kada bi naišao, da je zbog toga trpio duševne bolove u dužem trajanju, zbog čega je njegova psihička ravnoteža bila poremećena, a da tuženi nisu odgovorili na apelantov zahtjev da demantiraju objavljenu informaciju. Osnovni sud je visinu naknade odredio saglasno odredbama člana 10. Zakona o zaštiti od klevete Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). 10. Odlučujući o žalbi tuženih protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu navedenom u izreci presude. 11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ocijenio kao osnovan stav tuženih da je prvostepeni sud, na utvrđene činjenice u toku postupka, propustio da primijeni odredbe člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, jer je sporni tekst objavljen na internetskoj stranici "http.wvvvv.nezavisne.com" 17. marta 2011. godine u 12.29 sati, pod naslovom "Brčko: privedeni zbog dječ ije pornografije", u odnosu na apelanta, u suštini, istinit. Prije svega, u situaciji kada je Policija objavila inicijale i godine rođenja lica na koja se informacija od javnog značaja odnosi, to što je novinar, putem svojih izvora čiji identitet nije dužan otkriti (član 9. Zakona o zaštiti od klevete), saznao i javnosti predočio puna imena i prezimena lica na koja se ta informacija odnosi, koja su, s obzirom na izjavu samog apelanta, potvrdu Policije broj 14.02- 04.9-3149/11 od 29. marta 2011. godine i saopćenje Policije od 10. maja 2011. godine, istinita ne može predstavljati osnov da se on (odnosno lica taksativno navedena u članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete) podvrgne odgovornosti za klevetu. Uloga novinara u savremenom društvu jeste da istražuje i blagovremeno informira javnost o činjenicama u vezi sa aktuelnim pitanjima (krivično procesuiranje lica za koja postoji sumnja da su počinila krivična djela iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije jeste pitanje značajno za javnost) i u ovom slučaju kleveta bi postojala da je novinar objavio puna imena i prezimena lica na koja se informacija Policije nije odnosila. 12. Dalje, ukazano je da iz potvrde Policije broj 14.02-04.9- 3149/11 od 29. marta 2011. godine, izdate na apelantov pismeni zahtjev, u svrhu pokretanja sudskog postupka radi naknade štete, koja je kao dokaz pročitana na glavnoj raspravi održanoj pred prvostepenim sudom, slijedi "da su policijski službenici Policije Š...Ć 17. marta 2011. godine na osnovu naredbe za pretresanje izdate od Osnovnog suda izvršili pretres lica Sandro Vekić, kao i stana u naselju Š...Ć, koji koristi Sandro Vekić, sve u vezi sa KD 'iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornogarfije' iz člana 208. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH, kojom prilikom je od apelanta privremeno oduzeto više pokretnih stvari - uređaja za automatsku obradu podataka, kao što su kompjuter i drugi slični uređaji, što je evidentirano u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 14.02-04.2-92/11 od 17. marta 2011. godine, koja je uredno izdana apelantu. Istog dana u prostorije Policije usmeno je pozvan apelant, koji je u vremenskom periodu od 11.21 do 11.45 časova ispitan u svojstvu osumnjičenog u vezi sa gore navedenim krivičnim djelom, te je apelant nakon kriminalističke obrade.... istog dana u 12 časova napustio... službene prostorije Policije Brčko distrikta BiH i nije bio lišavan slobode". Dakle, kako je zaključio Apelacioni sud, iz navedenog pismena (koje potvrđuje činjenice koje me đu strankama nisu sporne) proizlazi da je postojala naredba suda za pretres apelanta i stana koji koristi zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo "iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije", da je naredba Policije izvršena 17. marta 2011. godine i da su apelantu privremeno oduzeti predmeti pronađeni prilikom pretresa-uređaj za automatsku obradu podataka (kompjuter i slični uređaji) i izdata potvrda o tome. Konkretno pismeno potvrđuje i da je apelant imao svojstvo osumnjičenog lica za izvršenje navedenog krivičnog djela u kom svojstvu je i ispitan u Policiji, te da je nakon kriminalističke obrade istog dana (17. marta 2011. godine) u 12 sati napustio službene prostorije Policije. Stoga je, kako je zaključio Apelacioni sud, iako se u potvrdi Policije kaže da je po usmenom pozivu dao izjavu u Policiji i da nakon saslušanja u svojstvu osumnjičenog nije bio lišavan slobode, sporni članak objavljen na internetskoj stranici http.wvvvv.nezavisne.com 17. marta 2011. godine, u suštini, istinit. 13. Naime, kako je istakao Apelacioni sud, suština je da je apelant bio predmet istrage i da je spornog dana u Policiji saslušan u svojstvu osumnjičenog, a to da li je po usmenom pozivu, nakon izvršenog pretresa, dobrovoljno, zajedno sa službenicima Policije, otišao u službene prostorije i u svojstvu osumnjičenog saslušan, ili je "priveden" radi saslušanja u svojstvu osumnjičenog (da bi potom, kako je napisano u spornom tekstu, nadležni tužilac odlučio da li će predložiti određivanje pritvora) nebitan je element, pa i njegova netačnost ne utječe na suštinsku istinitost objavljenog članka. Privođenje, odnosno dovođenje jeste jedna od mjera da bi se osiguralo prisustvo osumnjičenog, odnosno optuženog, i uspješno vođenje krivičnog postupka, te po svom karakteru teža mjera u odnosu na poziv, propisana Glavom X. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" broj 44/10). Međutim, pri svemu navedenom, kada bi se klevetom smatralo to što je novinar u tekstu napisao "priveden" na saslušanje, a trebalo je da napiše "po usmenom pozivu", nakon izvršenog pretresa sa pripadnicima Policije otišao je u službene prostorije gdje je saslušan u svojstvu osumnjičenog, bio bi povrijeđen i princip koji se Zakonom o zaštiti od klevete ostvaruje (čl. 2. i 3), odnosno, imajući u vidu da se radi o pitanjima od javnog značaja, sloboda izražavanja na taj način bi bila ograničena. 14. U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da, saglasno odredbama člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, pa da, posljedično tome, tuženi kao izdavač i glavni i odgovorni urednik internetskog izdanja dnevnih novina "Nezavisne novine" nisu odgovorni za štetu koja je apelantu prouzrokovana objavljivanjem spornog članka. Slijedeći to, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje tokom postupka pogrešno primijenio, odnosno propustio da primijeni odredbe materijalnog prava koje propisuju izuzetak od odgovornosti za klevetu, pa je, stoga, žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8, 10. i 13. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuje da je svoju tužbu utemeljio na odredbama člana 6. st. l. i 2. Zakona o zaštiti od klevete i članu 200. ZOO, zato što su tuženi 17. marta 2011. godine na internetskoj stranici objavili sporni članak u kojem je navedeno njegovo puno ime i prezime i godine starosti, što nije istina. Navodi da je Osnovni sud proveo dokaze i zaključio da su tuženi prouzrokovali štetu apelantovom ugledu svojim radnjama, jer je pouzdano utvrđeno da je u internetskom članku objavljeno da je apelant priveden, što nije tačno. Na ovaj način sloboda izražavanja je bila preširoka, povrijeđeno je apelantovo pravo na privatnost, iznesene su neistinite i netačne informacije i bez potrebe navedeno puno ime i prezime i godine života apelanta i time mu je prouzrokovana šteta. Navodi da je Apelacioni sud smatrao da se radi, u suštini, o istinitom izražavanju i da je "netačno samo u nebitnim elementima", pozivajući se na član 7. stav l. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Ukazuje da su hipotetički za laike privođenje i usmeni poziv u policiju isto, ali za pravnike nije isto, i to je jedan dio suštine ovog problema. Da je članak tako objavljen, moglo bi se reći, u suštini, da je istinit, ali u najznačajnijem dijelu nije, jer pojmove usmenog poziva i privođenja treba razlikovati. Sloboda medija, pravo na informiranje nisu bezgranični i kada imamo izvještaj policije za medije sa navođenjem inicijala, zašto se onda daje apelantovo puno ime i prezime i da li je to potrebno za slobodu medija, štampe i izražavanja ili nije, da li je dovoljno prenijeti samo informaciju koju je dala policija u svom saopćenju i da li je potrebno javnosti navesti puno ime i prezime, godine života, izvršiti identifikaciju lica na neki na čin i stigmatizaciju u maloj sredini, čime se bez ikakve potrebe narušavaju ugled i čast tužitelja, vrijeđa njegova privatnost a posljedica toga čina je evidentna i značajna, kako je on naveo u svom iskazu i kako je utvrdio vještak. Očigledno se radi o prenošenju neistinite informacije i navođenju apelantovog punog imena i prezimena bez ikakve potrebe, čime su povrijeđena njegova prava navedena u ovoj apelaciji, a posebno njegovo pravo na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije, te je ovo pravo trebalo staviti u odnos sa pravom na slobodu informiranja i postupanja medija. Ističe da "imamo čak i Zakon o zaštiti podataka gdje se i državnim organima nameće obaveza da pažljivo koriste lične podatke građana i da ih ne objavljuju", a nekada im se to i zabranjuje, pa sloboda štampe, medija i izražavanja ne može biti bezgranična, neograničena i njome se ne mogu vrijeđati prava građana. U suštini, apelant tvrdi da su citirane povrede učinjene "lakonskom primjenom" odredaba člana 7. Zakona o zaštiti od klevete, jer je "prenesena istinita informacija uz zanemarivanje činjenica da je bez potrebe objavljeno puno ime i prezime i godine starosti apelanta". b) Odgovor na apelaciju 16. Apelacioni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje, te da ostaje pri obrazloženju iz osporene presude u kojoj je odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu. 17. Tuženi su istakli da im se ne mogu staviti na teret činjenice koje su naknadno utvrđene, već samo činjenice koje su egzistirale u trenutku objave spornog saopćenja. Ukazano je da je postojala sudska naredba za pretres apelanta i njegovog stana, što je po toj naredbi i učinjeno 17. marta 2011. godine, te da su prilikom pretresa od apelanta oduzete određene stvari o čemu mu je izdata potvrda, da je apelant taj dan ispitivan u policiji i da je imao svojstvo osumnjič enog za krivično djelo iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 208. stav 1. KZBDBiH. Te okolnosti su, kako je istaknuto, relevantne za zaključak da je u pitanju suštinski istinito saopćenje u vezi s apelantom, pa za odgovornost tuženih nije značajno što je nakon okončanja istrage utvrđeno da apelant nije učestvovao u izvršenju krivičnog djela za koje je vođena istraga, kako proizlazi iz izvještaja za medije od 10. maja 2011. godine. Predmet spornog saopćavanja je potpuno legitimna tema za javnost, koja se ne tiče apelantovog privatnog života, već je predmet saopćenja bila djelatnost policijskih organa. V. Relevantni propisi 18. Zakon o zaštiti od klevete Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko diskrikta BiH" broj 14/03) u relevantnom dijelu glasi: Cilj zakona Član 1 Ovim zakonom uređuje se za teritorij Brčko Distrikta BiH građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići: a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko Distrikta BiH predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Tumačenje Član 3 Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja. Odgovornost za klevetu Član 6 (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog. (4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava (1) ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć Obeštećenje Član 10 (1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su: - objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinitog ili izvinjenje; Š...Ć 19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 031408 13 Gž od 19. septembra 2013. godine, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i č l. 6, 8, 10. i 13. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je, p rije svega, povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi odgovorni za klevetu, tj. da su iznošenjem određenih informacija o apelantu prouzrokovali štetu njegovom ugledu, te da se, slijedeći to, obavežu da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede ugleda, naknade nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu "prava na ugled", koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li je Apelacioni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, odnosno da li je osporenom odlukom tog suda postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije. Pravo na poštovanje privatnog života 25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š…Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 26. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Pravo na slobodu izražavanja 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: h) Slobodu izražavanja. 28. Član 10. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva. 29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). 30. S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da, u suštini, traži da se, radi zaštite njegovog ugleda, ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koja je garantirana članom 10. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o "konfliktu" između dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, što zahtijeva da se postigne pravična ravnoteža između tih suprotstavljenih prava. 31. U vezi s tim, Ustavni sud, najprije, podsjeća da pravo na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spadaju u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a da drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ustavni sud ukazuje da član 8. Evropske konvencije štiti pojedinca od proizvoljnog miješanja države u njegov privatni život, te da država, osim toga, ima i pozitivnu obavezu da osigura poštovanje privatnog života pojedinca. Ustavni sud ukazuje da, s druge strane, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju član 10. stav 2. Evropske konvencije, valja podsjetiti da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na "informacije" ili "ideje" koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem, ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno "demokratsko društvo" ne može postojati. Kao što je propisano članom 10. Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna saopćavati – na način koji je u skladu s njenim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopćavati takve informacije i ideje već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti da vrši svoju vitalnu ulogu "čuvara javnosti" (vidi, Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59. i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI). 32. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija "teme" od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog sluč aja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu "čuvara javnog interesa" a, u suprotnom, štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U vezi s tim, mora se napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu "čuvara javnosti" u demokratskoj zemlji time što saopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važno u drugom slučaju. 33. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je sa licem koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj način, između ostalog, utvrđuje se da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije. 34. Primjenjujući navedene kriterije na konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, konstatira da se sporni članak, koji je objavljen na internetskoj stranici http.www.nezavisne.com 17. marta 2011. godine u 12.29 sati, ticao pitanja rada Agencije za provođenje zakona protiv "kriminala" u kojem je opisano postupanje Policije u okviru međunarodne akcije "Oliver", koja se odnosila na suzbijanje "iskorištavanja djece ili maloljetnika radi pornografije putem Interneta". O tim informacijama, prema mišljenju Ustavnog suda, nesumnjivo postoji opći interes javnosti. Taj interes, prema stavu Ustavnog suda, dodatno je pojačan u situaciji kada se radi o posebno osjetljivoj kategoriji oštećenih lica a to su, u konkretnom slučaju, maloljetnici. Pri tome Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopćavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo da ih dobija. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je saopćenje Policije primarno bilo usmjereno na obavještavanje javnosti o njenom radu. Ustavni sud prihvata da je pitanje "postupanja Policije" u okviru rada na rasvjetljavanju "eventualno nezakonitog ponašanja apelanta" u okolnostima konkretnog slučaja predstavljalo "temu" od općeg interesa, te da je sporni prilog koji se bavio tim pitanjem, kao takav, predstavljao doprinos "temi", odnosno debati od općeg interesa. 35. Dalje, u pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ocijenio da u spornom članku postoje neistine koje se ogledaju u tome da su tuženi, prije svega, objavili apelantovo puno ime i prezime iako su od portparola Policije dobili podatke o licima označenim inicijalima imena i prezimena, te da su dobili informaciju da D.V i S.V. nisu učestvovali u izvršenju krivičnog djela, a tuženi su objavili da je, između ostalih, apelant priveden u Policiju (iako je usmeno pozvan) zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, iako u informaciji Policije za medije nije navedeno da je privođen. Na taj način tuženi su, kako je zaključio Osnovni sud, naveli neistinite podatke - što predstavlja klevetu. Nasuprot tome, po shvatanju Apelacionog suda, u situaciji kada je Policija objavila inicijale i godine rođenja lica na koja se informacija od javnog značaja odnosi, to što je novinar, putem svojih izvora čiji identitet nije dužan otkriti (član 9. Zakona o zaštiti od klevete), saznao i javnosti predočio puna imena i prezimena lica na koja se ta informacija odnosi, koja su, s obzirom na izjavu samog apelanta, potvrdu Policije broj 14.02-04.9-3149/11 od 29. marta 2011. godine i saopćenje Policije od 10. maja 2011. godine, istinita, ne može predstavljati osnov da se novinar (odnosno lica taksativno navedena u članu 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete) podvrgne odgovornosti za klevetu, te da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. Posljedično tome, prema zaključku Apelacionog suda, prvotuženi kao izdavač i drugotužena kao glavni i odgovorni urednik internetskog izdanja dnevnih novina "Nezavisne novine" nisu odgovorni za štetu koja je apelantu prouzrokovana objavljivanjem spornog članka. 36. Međutim, imajući u vidu saopćenje Policije u kojem su navedeni samo inicijali i godine starosti lica za koja postoje osnovi sumnje da su počinila krivična djela koja su bila predmet saopćenja i ostale provedene dokaze, Ustavni sud smatra da je potpuno neprihvatljivo obrazloženje drugostepenog suda koje je dao u tom pogledu. Naime, Ustavni sud, prije svega, smatra da je, u situaciji kada je i Policija u svom saopćenju bila dodatno oprezna na način da je objavila samo inicijale lica na koja se odnosi predmetna informacija/saopćenje, prema mišljenju Ustavnog suda, postupanje tuženih tako da objave apelantovo puno ime i prezime kao lica koje se sumnjiči da je počinilo krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije predstavlja zloupotrebu prava na slobodu informiranja. Stoga, imajući u vidu sadržaj spornog članka, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju nesumnjivo spomenut u negativnom kontekstu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju informacija (činjenica) o apelantu, tj. o njegovom, navodno, nezakonitom ponašanju, a nikako o iznošenju mišljenja o tome. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant "privatno lice, nepoznato javnosti" i da, stoga, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, što na drugoj strani podrazumijeva obavezu sredstava informiranja na dodatnu pažnju prilikom objavljivanja informacija koje se odnose na "privatna lica, nepoznata javnosti". Dalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju Apelacioni sud nije bavio pitanjem da li su novinari poštovali profesionalne standarde, na osnovu čega bi se, između ostalog, moglo zaključiti da li su tuženi prilikom objavljivanja spornog članka postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, na način da su objavljene informacije pokušali da verificiraju sa apelantom prije objavljivanja i da li su apelantu omogućili da odgovori na navode iznesene u istom članku, dakle, da li su postupali u "dobroj namjeri", što bi, kako je već navedeno, mogla biti njihova odbrana od klevete i u slučaju objavljivanja neistinitih informacija. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da je Osnovni sud, radi utvrđenja štete i eventualne odgovornosti tuženih, ocijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra iz kog nesumnjivo proizlazi da su kod apelanta povodom objavljivanja spornog članka nastupile štetne posljedice a koje okolnosti Apelacioni sud uopće nije ocijenio. 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, nije obavio odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravič ne ravnoteže između apelantovog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Apelacionog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja, čime je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 38. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 10. i 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, nije obavio odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije. 40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjedni k Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, s. r. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1545 Odluka o davanju ovlasti punomoćniku za zastupanje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na Skupštini Gospodarskog društva Energoinvest d.d. Sara jevo (hrvatski jezik) 1 Odluka o davanju ovlaštenja punomoćniku za zastupanje Vlade Federacije Bosne i Hercego- vine na Skupštini Privrednog društva Energoinvest d.d. Sarajevo (srpski jezik) 1 Odluka o davanju ovlaštenja punomoćniku za zastupanje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na Skupštini Privrednog društva Energoinvest d.d. Sara jevo (bosanski jezik) 1 1546 Odluka o davanju ovlasti punomoćniku za zastu- panje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na Skupštini Gospodarskog društva UNIS "Ginex" d.d. Goražde (hrvatski jezik) 2 Odluka o davanju ovlaštenja punomoćniku za zastupanje Vlade Federacije Bosne i Hercego- vine na Skupštini Privrednog društva UNIS "Ginex" d.d. Goražde (srpski jezik) 2 Odluka o davanju ovlaštenja punomoćniku za zastupanje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na Skupštini Privrednog društva UNIS "Ginex" d.d. Goražde (bosanski jezik) 2 1547 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzor- nom odboru Javnog preduzeća Autoceste Federa- cije Bosne i Hercegovine d.o.o. Mostar za razrje- šenje vršioca dužnosti direktora 2 1548 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzor- nom odboru Javnog preduzeća Autoceste Federa- cije Bosne i Hercegovine d.o.o. Mostar za imeno- vanje vršioca dužnosti direktora 3 1549 Odluka o raspodjeli sredstava utvrđenih Proraču- nom Federacije Bosne i Hercegovine za 2016. go- dinu Federalnom ministarstvu finansija - Federal- nom ministarstvu financija sa pozicije "Tekući transferi drugim nivoima vlasti i fondovima - KANTONI I OPĆINE" (hrvatski jezik) 3 Odluka o raspodjeli sredstava utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2016. godinu Federalnom ministarstvu fi- nansija - Federalnom ministarstvu financija sa pozicije "Tekući transferi drugim ni- voima vlasti i fondovima - KANTONI I OPĆINE" (srpski jezik) 4 Odluka o raspodjeli sredstava utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2016. godinu Federalnom ministarstvu finansija - Federalnom ministarstvu financija sa pozicije "Tekući transferi drugim nivoima vlasti i fondovima - KANTONI I OPĆINE" (bosanski jezik) 4 1550 Odluka o raspodjeli ostatka sredstava utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2016. godinu Federalnom ministarstvu finansija - Federalnom ministarstvu financija sa poziciji "Tekući transferi drugim nivoima vlasti i fondovima - KANTONI I OPĆINE" gradovima, o pćinama i organizacijama (hrvatski jezik) 5 Odluka o raspodjeli ostatka sredstava utvrđe- nih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2016. godinu Federalnom ministarstvu fi- nansija - Federalnom ministarstvu financija sa pozicije "Tekući transferi drugim nivoi- ma vlasti i fondovima - KANTONI I OPŠ- TINE" gradovima, opštinama i organiza- cijama (srpski jezik) 6 Odluka o raspodjeli ostatka sredstava utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2016. godinu Federalnom ministarstvu finansija - Federalnom ministarstvu financija sa pozicije "Tekući transferi drugim nivoima vlasti i fondovima - KANTONI I OPĆINE" gradovima, o pćinama i organizacijama (bosanski jezik) 8 1551 Odluka o davanju suglasnosti na Odluku Nadzor- nog odbora Javnog poduzeća Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o. Mostar o usvajanju prijedloga Statuta Javnog poduzeća Autoceste Federaci je BiH d.o.o. Mostar (hrvatski jezik) 9 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora Javnog preduzeća Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o. Mostar o usvajanju prijedloga Statuta Javnog predu- zeća Autoceste Federacije Bosne i Hercego- vine d.o.o. Mostar (srpski jezik) 9 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzor- nog odbora Javnog preduzeća Autoceste Federa- cije Bosne i Hercegovine d.o.o. Mostar o usvajanju prijedloga Statuta Javnog preduzeća Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar (bosanski jezik) 9 1552 Odluka o davanju prethodne suglasnosti Nadzornom odboru gospodarskog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići za donošenje Odluke o razrješenju vršitelja dužnosti izvršnog ravnatelja za ekonomske poslove - člana Uprave gospodarskog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići (hrvatski jezik) 10 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nad- zornom odboru privrednog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići za donošenje Odluke o razrješenju vršioca dužnosti izvršnog direktora za ekonomske poslove - člana Uprave privrednog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići (srpski jezik) 10 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzor- nom odboru privrednog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići za donošenje Odluke o razrješenju vršioca dužnosti izvršnog direktora za ekonomske poslove - člana Uprave privrednog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići (bosanski jezik) 10 1553 Odluka o davanju prethodne suglasnosti Nadzor- nom odboru gospodarskog društva RMU "Bano- vići" d.d. Banovići za donošenje odluke o imeno- vanju vršitelja dužnosti izvršnog ravnatelja za ekonomske poslove - člana Uprave gospodarskog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići (hrvatski jezik) 11 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzornom odboru privrednog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići za donošenje Odluke o imenovanju vršioca dužnosti izvršnog direktora za ekonomske poslove - člana Uprave privrednog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići (srpski jezik)11 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzornom odboru privrednog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići za donošenje Odluke o imenovanju vršioca dužnosti izvršnog direktora za ekonomske poslove - člana Uprave privrednog društva RMU "Banovići" d.d. Banovići (bosanski jezik) 11 1554 Odluka o davanju suglasnosti na Sporazum o suradnji na provedbi Odluke o usvajanju Okvira interoperabilnosti i implementaciji Okvira interoperabilnosti (hrvatski jezik) 11 Odluka o davanju saglasnosti na Sporazum o saradnji na provođenju Odluke o usvajanju Okvira interoperabilnosti i implementaciji Okvira interoperabilnosti (srpski jezik)11 Odluka o davanju saglasnosti na Sporazum o saradnji na provođenju Odluke o usvajanju Okvira interoperabilnosti i implementaciji Okvira interoperabilnosti (bosanski jezik) 12 1555 Odluka o odobravanju prodaje 2 (dva) službena putnička automobila Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata/Fe- deralnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (hrvatski jezik) 12 Odluka o odobravanju prodaje 2 (dva) službena putnička automobila Federalnog ministar- stva za pitanja boraca i invalida odbrambeno- oslobodilačkog rata/Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (srpski jezik) 12 Odluka o odobravanju prodaje 2 (dva) službena putnička automobila Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilač- kog rata/Federalnog ministarstva za pitanja bra- nitelja i invalida domovinskog rata (bosanski jezik)13 1556 Odluka o davanju prethodne suglasnosti Federal- nom ministarstvu za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata/Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilač- kog rata za dodjelu sredstava iz "Tekućeg transfera pojedincima - za pomoć u liječenju branitelja - boraca" utvrđenog Proračunom Federacije Bosne i Herce govine za 2016. godinu (hrvatski jezik) 13 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Fede- ralnom ministarstvu za pitanja boraca i inva- lida odbrambeno-oslobodilačkog rata/Fede- ralnom ministarstvu za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata za dodjelu sred- stava iz "Tekućeg transfera pojedincima - za pomoć u liječenju boraca - branitelja" utvrđe- nog Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2016. godinu (srpski jezik) 13 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Federal- nom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/Federalnom ministarstvu za pitanja branitelja i invalida domo- vinskog rata za dodjelu sredstava iz "Tekućeg transfera pojedincima - za pomoć u liječenju bo- raca - branitelja" utvrđenog Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2016. godinu (bosanski jezik) 14 1557 Odluka o prihvatanju Izvješća o radu Agencije za reviziju privatizacije u Federaciji Bosne i Hercego- vine za period siječanj - lipanj 2016. godine (hrvatski jezik) 14 Odluka o prihvatanju Izvještaja o radu Agen- cije za reviziju privatizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine za period januar - juni 2016. godine (srpski jezik) 14 Odluka o prihvatanju Izvještaja o radu Agencije za reviziju privatizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine za period januar - juni 2016. godine (bosanski jezik) 14 1558 Rješenje o razrješenju predsjednika i članova Upravnog odbora Federalnog zavoda za upošljavanje (hrvatski jezik) 15 Rješenje o razrješenju predsjednika i članova Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje (srpski jezik) 15 Rješenje o razrješenju predsjednika i članova Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje (bosanski jezik) 15 1559 Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Federalnog zavoda za upošljavanje (hrvatski jezik) 16 Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje (srpski jezik) 16 Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje (bosanski jezik) 16 1560 Rješenje o razrješenju privremenog ravnatelja Fe- deralnog zavoda za upošljavanje (hrvatski jezik) 16 Rješenje o razrješenju privremenog direktora Federalnog zavoda za zapošljavnje (srpski jezik) 17 Rješenje o razrješenju privremenog direktora Federalnog zavoda za zapošljavanje (bosanski jezik) 17 1561 Rješenje o imenovanju ravnatelja Federalnog zavoda za upošljavanje (hrvatski jezik) 17 Rješenje o imenovanju direktora Federalnog zavoda za zapošljavnje (srpski jezik) 17 Rješenje o imenovanju direktora Federalnog zavoda za zapošljavanje (bosanski jezik) 18 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 1562 Rješenje o dodjeli dijela sredstava Trajnog revolving fonda kod Union banke d.d. Sarajevo Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije za dugoročno finansiranje projekata putem dodjele kredita za 2016. godinu privrednom društvu LIŠĆEVICA-PROMET d.o.o. Ilijaš u iznosu od 370.000,00 KM 18 1563 Rješenje o dodjeli dijela sredstava Trajnog revolving fonda kod Union banke d.d. Sarajevo Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije za dugoročno finansiranje projekata putem dodjele kredita za 2016. godinu privrednom društvu ALFA d.o.o. Travnik u iznosu od 600.000,00 KM 19 AGENCIJA ZA NADZOR OSIGURANJA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1564 Pravilnik o vanjskoj reviziji (hrvatski jezik) 20 P ravilnik o vanjskoj reviziji (srpski jezik) 25 Pravilnik o vanjskoj reviziji (bosanski jezik) 31 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1565 Rješenje broj 04/1-19-361/16 (hrvatski jezik) 37 Rješenje broj 04/1-19-361/16 (bosanski jezik) 37 1566 Rješenje broj 03/1-19-373/16 (hrvatski jezik) 37 R ješenje broj 03/1-19-373/16 (bosanski jezik) 37 1567 Rješenje broj 04/1-19-347/16 (hrvatski jezik) 38 R ješenje broj 04/1-19-347/16 (bosanski jezik) 38 REGULATORNA KOMISIJA ZA ENERGIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE - FERK 1568 Rješenje broj 06-03-686-07/131/16 (hrvatski jezik)38 Rješenje broj 06-03-686-07/131/16 (srpski jezik) 39 Rješenje broj 06-03-686-07/131/16 (bosanski jezik) 39 SAMOSTALNI SINDIKAT ŠUMARSTVA, PRERADE DRVETA I PAPIRA BOSNE I HERCEGOVINE VLADE KANTONA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE - OSNIVA ČI ŠUMSKO- PRIVREDNIH PREDUZE ĆA 1569 Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti šumarstva u Federaci ji Bosne i Hercegovine 39 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE 1570 Odluka broj AP 3605/13 (hrvatski jezik) 46 Odluka broj AP 3605/13 (srpski jezik) 52 Odluka broj AP 3605/13 (bosanski jezik) 59 1571 Odluka broj AP 4858/13 (hrvatski jezik) 66 Odluka broj AP 4858/13 (srpski jezik) 70 Odluka broj AP 4858/13 (bosanski jezik) 75 1572 Odluka broj AP 5008/13 (hrvatski jezik) 79 Odluka broj AP 5008/13 (srpski jezik) 85 Odluka broj AP 5008/13 (bosanski jezik) 91 Nakladnik: Javno poduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Džemala Bijedića 39/III - Poštanski fah 3 - Ravnatelj i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Ravnatelj: 722-061 - Pretplata: 722-054, fax: 722-071 - Oglasni odjel: 722-049, 722-050, fax: 722-074 - Služba za pravne i opće poslove: 722-051 - Računovodstvo: 722-044, 722-046 - Komercijala: 722-042 - Centrala: 722-030 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000- 00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Tisak: "Unioninvestplastika" d. d. Sarajevo - Za tiskaru: Jasmin Muminović - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obvezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2016. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2016. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM. Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku.