Aktio

Federalno ministarstvo prometa i komunikacija

Pravilnik o dopunama Pravilnika o uslovima rada, organizacionim i drugim uslovima za rad

1540 Na osnovu člana 74. Zakona o drumskom prevozu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 28/06 i 2/10), federalni ministar prometa i komunikacija donosi PRAVILNIK O DOPUNAMA PRAVILNIKA O USLOVIMA RADA, ORGANIZACIONIM I DRUGIM USLOVIMA ZA RAD STANICA ZA TEHNIČKI PREGLED VOZILA Član 1. Iza člana 25. Pravilnika o uslovima rada, organizacionim i drugim uslovima za rad stanica za tehnički pregled vozila ("Službene novine Federacije BiH", br. 51/06 i 11/09) dodaje se novi član 25a. koji glasi: "Član 25a. Federalno ministarstvo prometa i komunikacija propisuje obrazac Zahtjeva za odobrenje za rad stanice tehničkog pregleda. Pravno lice koje posjeduje saglasnost Federalnog ministarstva prometa i komunikacija za gradnju stanice tehničkog pregleda, po završetku izgradnje, za dobijanje odobrewa za rad dužno je podnijeti zahtjev ministarstvu na obrascu iz stava 1. ovog člana. Obrazac zahtjeva iz stava 1. ovog člana dat je u prilogu ovog pravilnika, čini njegov sastavni dio i isti je dostupan putem njebstranice Federalnog ministarstva prometa i komunikacija." Član 2. Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01/6-27-12-2211/11 17. oktobra 2011. godine Ministar MrEnver Bijedić,s.r. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana11 Broj 70–Strana12 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Na osnovu člana 74. Zakona o cestovnom prijevozu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 28/06 i 2/10), federalni ministar prometa i komunikacija donosi PRAVILNIK O DOPUNAMA PRAVILNIKA O USLOVIMA RADA, ORGANIZACIONIM I DRUGIM USLOVIMA ZA RAD STANICA ZA TEHNIČKI PREGLED VOZILA Član 1. Iza člana 25. Pravilnika o uslovima rada, organizacionim i drugim uslovima za rad stanica za tehnički pregled vozila ("Službene novine Federacije BiH", br. 51/06 i 11/09) dodaje se novi član 25a. koji glasi: "Član 25a. Federalno ministarstvo prometa i komunikacija propisuje obrazac Zahtjeva za odobrenje za rad stanice tehničkog pregleda. Pravno lice koje posjeduje saglasnost Federalnog ministar- stva prometa i komunikacija za gradnju stanice tehničkog pregleda, po završetku izgradnje, za dobijanje odobrenja za rad dužno je podnijeti zahtjev ministarstvu na obrascu iz stava 1. ovog člana. Obrazac zahtjeva iz stava 1. ovog člana dat je u prilogu ovog pravilnika, čini njegov sastavni dio i isti je dostupan putem njeb stranice Federalnog ministarstva prometa i komunikacija." Član 2. Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01/6-27-12-2211/11 17. oktobra 2011. godine Ministar Mr.Enver Bijedić,s.r. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana13 Broj 70–Strana14 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Na temelju članka 74. Zakona o cestovnom prijevozu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 28/06 i 2/10), federalni ministar prometa i komunikacija donosi PRAVILNIK O DOPUNAMA PRAVILNIKA O UVJETIMA RADA, ORGANIZACIJSKIM I DRUGIM UVJETIMA ZA RAD STANICA ZA TEHNIČKI PREGLED VOZILA Članak 1. Iza članka 25. Pravilnika o uvjetima rada, organizacijskim i drugim uvjetima za rad stanica za tehnički pregled vozila ("Službene novine Federacije BiH", br. 51/06 i 11/09) dodaje se novi članak 25a. koji glasi: "Članak 25a. Federalno ministarstvo prometa i komunikacija propisuje obrazac Zahtjeva za odobrenje za rad stanice tehničkog pregleda. Pravno lice koje posjeduje suglasnost Federalnog ministar- stva prometa i komunikacija za gradnju stanice tehničkog pregleda, po završetku izgradnje, za dobijanje odobrenja za rad dužno je podnijeti zahtjev ministarstvu na obrascu iz stavka 1. ovog članka. Obrazac zahtjeva iz stavka 1. ovog članka dat je u prilogu ovog pravilnika, čini njegov sastavni dio i isti je dostupan putem njeb stranice Federalnog ministarstva prometa i komunikacija." Članak 2. Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01/6-27-12-2211/11 17. listopada 2011. godine Ministar Mr.Enver Bijedić,v.r. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana15 Broj 70–Strana16 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana17 AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i člankom 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. oktobra 2011. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA ODLUKE O FORMI IZVJEŠTAJA KOJE BANKE DOSTAVLJAJU AGENCIJI ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. U Odluci o formi izvještaja koje banke dostavljaju Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 18/03, 52/03, 64/03, 6/04, 54/04, 5/05, 43/07, 55/07, 81/07, 88/07 i 86/10) u članu 1. mijenja se obrazac u tački 1.: "Obrazac broj 1 (tabela B)." U članu 1. u tački 3. dodaje se novi orazac: "Obrazac broj 3. - tabela I - Bilansna i vanbilansna potraživanja od Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS." Član 2. Obrasci iz člana 1. ove Odluke nalaze se u prilogu ove odluke i čine njen sastavni dio. Član 3. Banka je dužna da se uskladi sa odredbama ove Odluke najkasnije do 31.12.2011. godine. Član 4. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-U.O.-2/11 4. oktobra 2011. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sc.Haris Ihtijarević,s.r. Broj 70–Strana18 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana19 Broj 70–Strana20 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Temeljem čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i člankom 38. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. listopada 2011. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA ODLUKE O FORMI IZVJEŠTAJA KOJE BANKE DOSTAVLJAJU AGENCIJI ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Članak 1. U Odluci o formi izvještaja koje banke dostavljaju Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 18/03, 52/03, 64/03, 6/04, 54/04, 5/05, 43/07, 55/07, 81/07, 88/07 i 86/10) u članku 1. mijenja se obrazac u točki 1.: "Obrazac broj 1 (tabela B)." U članku 1. u točki 3. dodaje se novi obrazac: "Obrazac broj 3. - tabela I - Bilančna i vanbilančna potraživanja od Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS." Članak 2. Obrasci iz članka 1. ove Odluke nalaze se u prilogu ove odluke i čine njen sastavni dio. Članak 3. Banka je dužna da se uskladi sa odredbama ove Odluke najkasnije do 31.12.2011. godine. Članak 4. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-U.O.-2/11 4. listopada 2011. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sc.Haris Ihtijarević,v.r. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana21 Broj 70–Strana22 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana23 Na osnovu čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i člana 38., 42. i 43. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. oktobra 2011. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O MINIMALNIM STANDARDIMA ZA UPRAVLJANJE KONCENTRACIJOM RIZIKA BANAKA Član 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje koncentracijom rizika banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 6/03, 18/03, 64/03, 1/06 i 46/11), u članu 5. dodaje se stav 2. koji glasi: "Ukupno izlaganje kreditnom riziku banke ne odnosi se na: 1. novčana sredstva na računu rezervi kod Centralne banke Bosne i Hercegovine, potraživanje od Centralne banke Bosne i Hercegovine i centralnih banaka zemalja zone A i potraživanja obezbijeđena njihovim bezuslovnim garancijama plativim na prvi poziv; 2. potraživanja od Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS, vrijednosni papiri emitovani od strane Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS i potraživanja obezbijeđena njihovim bezuslovnim garancijama plativim na prvi poziv, uz uslov da ukupno izlaganje po ovom osnovu ne smije da prelazi 300% osnovnog kapitala; 3. plasmane ili dio plasmana i potencijalnih obaveza banke koji su obezbijeđeni kolateralom u obliku novačanog depozita kod iste banke, uz uslov da je ugovorom regulisano da je sve do naplate potraživanja banke ili prestanka potencijalne obaveze banke novčani depozit kao kolateral vezan za konkretan kreditno - garancijski posao." Član 2. Banke su dužne svoje poslovanje uskladiti do 31.12.2011. godine. Član 3. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-U.O.-3/11 4. oktobra 2011. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sc.Haris Ihtijarević,s.r. Temeljem čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i čl. 38., 42. i 43. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. listopada 2011. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O MINIMALNIM STANDARDIMA ZA UPRAVLJANJE KONCENTRACIJOM RIZIKA BANAKA Članak 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje koncentracijom rizika banaka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 6/03, 18/03, 64/03, 1/06 i 46/11), u članku 5. dodaje se stavak 2. koji glasi: "Ukupno izlaganje kreditnom riziku banke ne odnosi se na: 1. novčana sredstva na računu rezervi kod Centralne banke Bosne i Hercegovine, potraživanje od Centralne banke Bosne i Hercegovine i centralnih banaka zemalja zone A i potraživanja osigurana njihovim bezuvjetnim garancija- ma plativim na prvi poziv; 2. potraživanja od Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS, vrijednosni papiri emitiranih od strane Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS i potraživanja osigurana njihovim bezuvjetnim garancijama plativim na prvi poziv, uz uvjet da ukupno izlaganje na ovom temelju ne smije da prelazi 300% osnovnog kapitala; 3. plasmane ili dio plasmana i potencijalnih obveza banke koji su osigurani kolateralom u obliku novčanog depozita kod iste banke, uz uvjet da je ugovorom regulirano da je sve do naplate potraživanja banke ili prestanka potencijalne obveze banke novčani depozit kao kolateral vezan za konkretan kreditno - garancijski posao." Članak 2. Banke su dužne svoje poslovanje uskladiti do 31.12.2011. godine. Članak 3. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-U.O.-3/11 4. listopada 2011. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sc.Haris Ihtijarević,v.r. Na osnovu čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i čl. 20. i 41. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. oktobra 2011. godine, donosi ODLUKU O IZMJENI I DOPUNI ODLUKE O MINIMALNIM STANDARDIMA ZA UPRAVLJANJE KAPITALOM BANAKA Član 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 18/03, 53/06, 55/07, 81/07, 6/08 i 86/10) mijenja se tabela u članu 13. stav 1. i glasi: VRSTA VANBILANSNE OBAVEZE Koeficijent konverzije Lice koje se cijeni - potencijalni dužnik 1. Potencijalne obaveze bankekoje su osigurane kolateralom u obliku novčanog depozita kodiste banke, uz uvijet da je ugovorom regulirano da je sve doprestanka potencijalne obaveze banke, novčani depozit kao kolateral vezan uz konkretan garancijski posao; 0,0 Korisnik 2. Neopozive plative garancije izdate od banke 1,0 Korisnik 3. Neopozive garancije (osim plativih) izdate od banke0,5 Korisnik 4. Neopozive kreditne obaveze sa početkom do godine0,5 Korisnik 5. Dokumentarni akreditivi otvoreni ili potvrđeni od banke0,5 Korisnik 6. Obaveze koje je banka prihvatila, proizašle iz ugovora o prodaji sa pravom reotkupa 1,0 Korisnik, Otvarajuća banka 7. Devize i KM kupljeni po ugovorima o deviznim svopovima, fjučerima i valutnim opcijama i obaveze komitenata koje je banka prihvatila i koje proizlaze iz deviznih kurseva po ugovorima o jednovalutnom kursnom svopu, kursnim terminskimposlovima i kupljenim kursnim opcijama 0,1 Druga ugovorna strana Broj 70–Strana24 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Član 2. U članu 14. stav 1. mijenja se tabela i glasi: AKTIVA I VANBILANSNI KREDITNI EKVIVALENTI STOPA (PONDER) RIZIKA 1. novčana sredstva; 0% potraživanja od centralnih vlada zemalja zone A; Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS; vrijednosni papiri emitovani od strane centralnih vlada zemalja zone A; Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS i potraživanja obezbjeđenja njihovim bezuslovnim garancijama plativim na prvi poziv; potraživanja od CB BiH i centralnih banaka zemalja zone A i potraživanja obezbjeđena njihovim bezuslovnim garancijama plativim na prvi poziv; u punom iznosu osigurana stalna imovina (građ.objekti, oprema i zemljište); plasmani ili dio plasmana banke koji su obezbjeđeni kolateralom u obliku novčanog depozita kod iste banke, uz uslov da je ugovorom regulisano da je sve do naplate potraživanja banke, novčani depozit kao kolateral vezan za konkretan kreditni posao; 2. potraživanja od banaka iz zemalja zone A, osim po osnovu subordinisanih dugova; 20% potraživanja od banaka sa sjedištem u zemljama zone B sa tekućim dospijećem do 1 godine, osim po osnovu subordinisanih dugova; potraživanja od međunarodnih banaka za razvoj; potraživanja od regionalnih/nižih vlada iz zemalja zone A; potraživanja od institucija koje finansira budžet BiH, FBiH i RS i centralnih vlada zemalja zone A; finansijski instrumenti u postupku naplate; 3. potraživanja od banaka iz BiH; 50% 4. sva preostala aktiva i kreditni ekvivalenti vanbilansnih obaveza iz člana 13. ove odluke; 100% Zona A zemalja obuhvata slijedeće zemlje: Austrija, Australija, Belgija, Češka Republika, Čile, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Holandija, Irska, Island, Italija, Izrael, Japan, Kanada, Koreja, Luksemburg, Mađarska, Meksiko, Novi Zeland, Norveška, Njemačka, Poljska, Portugal, Slovačka Republika, Slovenija, SAD, Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska, Velika Britanija. Član 3. Banka je dužna da se uskladi sa odredbama ove Odluke najkasnije do 31.12.2011. godine. Član 4. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-U.O.-4/11 4. oktobra 2011. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sc.Haris Ihtijarević,s.r. Temeljem čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06 i 48/08) i čl. 20. i 41. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. listopada 2011. godine, donosi ODLUKU O IZMJENI I DOPUNI ODLUKE O MINIMALNIM STANDARDIMA ZA UPRAVLJANJE KAPITALOM BANAKA Članak 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 18/03, 53/06, 55/07, 81/07, 6/08 i 86/10) mijenja se tabela u članku 13. stavku 1. i glasi: VRSTA VANBILANSNE OBAVEZE Koeficijent konverzije Lice koje se cijeni - potencijalni dužnik 1. Potencijalne obveze banke koje su osigurane kolateralom u oblikunovčanog depozita kod iste banke, uz uvjet da je ugovorom regulirano da je sve do prestanka potencijalne obaveze banke, novčani depozit kao kolateral vezan uz konkretan garancijski posao; 0,0 Korisnik 2. Neopozive plative garancije izdate od banke 1,0 Korisnik 3. Neopozive garancije (osim plativih) izdate od banke0,5 Korisnik 4. Neopozive kreditne obveze sa početkom do godine0,5 Korisnik 5. Dokumentarni akreditivi otvoreni ili potvrđeni od banke 0,5 Korisnik 6. Obveze koje je banka prihvatila, proizašle iz ugovora o prodaji sa pravom reotkupa 1,0 Korisnik, Otvarajuća banka 7. Devize i KM kupljeni po ugovorima o deviznim svopovima, fjučerima i valutnim opcijama i obveze komitenata koje je banka prihvatila i koje proizlaze iz deviznih tečajeva pougovorima o jednovalutnom tečajnom svopu, tečajnim terminskim poslovima i kupljenim tečajnim opcijama 0,1 Druga ugovorna strana Članak 2. U članku 14. stavak 1. mijenja se tabela i glasi: AKTIVA I VANBILANSNI KREDITNI EKVIVALENTI STOPA (PON- DER) RIZIKA 1. novčana sredstva; 0% potraživanja od centralnih vladazemalja zone A; Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS; vrijednosni papiri emitiranih od strane centralnih vlada zemalja zone A; Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS i potraživanja osiguranjanjihovim bezuvjetnim garancijama plativim na prvi poziv; potraživanja od CB BiH i centralnih banaka zemalja zone A i potraživanja osigurana njihovim bezuvjetnim garancijama plativim na prvi poziv; u punom iznosu osigurana stalna imovina (građ.objekti, oprema i zemljište); plasmani ili dio plasmana banke koji su osigurani kolateralom u obliku novčanog depozita kod iste banke, uz uvjet da je ugovorom regulirano da je sve do naplate potraživanja banke, novčani depozit kao kolateral vezan za konkretan kreditni posao; 2. potraživanja od banaka izzemalja zone A, osim na temelju subordiniranih dugova; 20% potraživanja od banaka sa sjedištem u zemljama zone B sa tekućim dospijećem do 1 godine, osim osim na temelju subordiniranih dugova; potraživanja od međunarodnih banaka za razvoj; potraživanja od regionalnih/nižih vlada iz zemalja zone A; potraživanja od institucija koje financira budžet BiH,FBiH i RS i centralnih vlada zemalja zone A; financijski instrumenti u postupku naplate; 3. potraživanja od banaka iz BiH; 50% 4. sva preostala aktiva i kreditni ekvivalenti vanbilančnih obveza iz članka 13. ove odluke; 100% Zona A zemalja obuhvata slijedeće zemlje: Austrija, Australija, Belgija, Češka Republika, Čile, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Holandija, Irska, Island, Italija, Izrael, Japan, Kanada, Koreja, Luksemburg, Mađarska, Meksiko, Novi Zeland, Norveška, Njemačka, Poljska, Portugal, Slovačka Republika, Slovenija, SAD, Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska, Velika Britanija. Članak 3. Banka je dužna da se uskladi sa odredbama ove Odluke najkasnije do 31.12.2011. godine. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana25 Članak 4. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-U.O.-4/11 4. listopada 2011. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sc.Haris Ihtijarević,v.r. Na osnovu čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06i 48/08) 38, 41. i 42. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. oktobra 2011. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O MINIMALNIM STANDARDIMA ZA UPRAVLJANJE KREDITNIM RIZIKOM I KLASIFIKACIJU AKTIVE BANAKA Član 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/03, 54/04, 68/05, 86/10 i 6/11), u članu 2. stav 2 iza tačke 7. dodaje se tačka 8. i glasi: "potraživanja od Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS, vrijednosni papiri emitovani od strane Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS i potraživanja obezbjeđena njihovim bezuslovnim garancijama plativim na prvi poziv." Član 2. Banka je dužna da se uskladi sa odredbama ove Odluke najkasnije do 31.12.2011. godine. Član 3. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-U.O.-5/11 4. oktobra 2011. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog osbora Mr. sc.Haris Ihtijarević, s.r. Temeljem čl. 4, 9. i 25. Zakona o Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96, 27/98, 20/00, 45/00, 58/02, 13/03, 19/03, 47/06, 59/06i 48/08) 38, 41. i 42. Zakona o bankama ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03), Upravni odbor Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. listopada 2011. godine, donosi ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O MINIMALNIM STANDARDIMA ZA UPRAVLJANJE KREDITNIM RIZIKOM I KLASIFIKACIJU AKTIVE BANAKA Članak 1. U Odluci o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 54/04, 68/05, 86/10 i 6/11), u članku 2. stavak 2 iza točke 7. dodaje se točka 8. i glasi: "potraživanja od Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS, vrijednosni papiri emitirani od strane Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RS i potraživanja osigurana njihovim bezuvjetnim garancijama plativim na prvi poziv." Članak 2. Banka je dužna da se uskladi sa odredbama ove Odluke najkasnije do 31.12.2011. godine. Članak 3. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-U.O.-5/11 4. listopada 2011. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Mr. sc.Haris Ihtijarević,v.r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2367/08, rješavajući apelacijuZ. L.,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaZ. L.podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj K-360/05 od 26. septembra 2005. godine. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 2367/08 od 10. juna 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Z. L. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 1. avgusta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj K-360/05 od 26. septembra 2005. godine. Apelant je 18. septembra 2008. godine i 11. maja 2009. godine podnio zahtjev za izdavanje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora od četiri mjeseca koja je apelantu izrečena pravosnažnom presudom, do donošewa konačne odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. avgusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju 20. avgusta 2008. godine, dok je Opštinski sud odgovorio 21. avgusta 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 9. septembra 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana26 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. 5. Ustavni sud je 14. oktobra 2008. godine prvobitno odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 18. septembra 2008. godine. 6. Ustavni sud je 10. juna 2009. godine, s obzirom da je apelant dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje se vidi da je obolio od teške akutne bolesti, odlukom o privremenoj mjeri usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je odložio izvršenje kazne zatvora koja je apelantu izrečena Presudom Kantonalnog suda broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine, do donošewa konačne odluke o apelaciji. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Presudom Opštinskog suda broj K-360/05 od 26. septembra 2005. godine, apelant je proglašen krivim da je radwama navedenim u tački 1 izreke presude počinio krivično djelo primawa poklona i drugih oblika koristi iz člana 380 stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZ FBiH), te je za ovo djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci; kao i da je radwama opisanim u tački dva izreke presude počinio produženo krivično djelo protivzakonitog posredovawa u pokušaju iz člana 382 stav 1, u vezi s čl. 28 i 55 KZ FBiH, te je u odnosu na ovo krivično djelo osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM. Primjenom člana 54 stav 3 KZ FBiH apelantu je izrečena jedinstvena sankcija, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i na novčanu kaznu od 10.000,00 KM. Apelant je takođe obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka. 9. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant 23. avgusta 2004. godine u svojoj ordinaciji, kao ljekar specijalista ginekolog-citolog, zaposlenik Kliničkog centra Univerziteta (KCU) u Sarajevu i član Onkološke komisije, nakon pregleda pacijentkiwi R. X. predložio operaciju kod dr I. B. i istovremeno joj tražio novac u iznosu od 500,00 do 700,00 KM da njemu da, a da će on dati dr I. B. kako bi što bolje operisao pacijentkinju R.X. Prilikom ponovnog pregleda 26. avgusta 2004. godine, s obzirom da R. X. nije imala traženi novac, obećala je apelantu dati 200,00 KM. Takođe je utvrđeno da je dr I. B. operisao R. X. 14. septembra 2004. godine. Opštinski sud je utvrdio da je navedenim radwama apelant počinio krivično djelo primawa poklona i drugih oblika koristi iz člana 380 stav 2 KZ FBiH, kao i krivično djelo protivzakonitog posredovawa u pokušaju iz člana 382 stav 1 u vezi s čl. 28 i 54 KZ FBiH. 10. Opštinski sud je dalje utvrdio da je apelant neutvrđenog dana krajem novembra 2003. godine u svojoj kući na Stupu tražio od E. D. iznos od 2.000,00 KM kao protivuslugu, uz obećanje da će kao ljekar preduzeti određene radnje, "da će sve srediti, jer je sa svim ljekarima dobar", oko pomoći za operaciju supruge E. D. Dalje je utvrđeno da E. D. apelantu nije dao traženi novac, jer ga nije imao, a suprugu E. D. je početkom decembra 2003. godine operisao dr A. K. Opštinski sud je utvrdio da je navedenim radwama apelant počinio krivično djelo protivzakonitog posredovawa u pokušaju iz člana 382 stav 1 u vezi s članom 28 KZ FBiH. Imajući u vidu i radnje izvršewa navedene pod tačkom 1 izreke presude, Opštinski sud je utvrdio da je apelant navedeno krivično djelo počinio kao produženo krivično djelo, u smislu člana 55 KZ FBiH. 11. U obrazloženju presude Opštinski sud je istakao da je u toku dokaznog postupka izveo veći broj dokaza, tako što su na glavnom pretresu saslušani svjedoci optužbe R. X, dr I. D., E. D., dr A. K., E. F., zatim su pročitane izjave svjedoka R. X. i E. F. koje su date tokom istrage, i to zapisnik o saslušanju svjedokinje R. X, dat u Tužilaštvu 25. januara 2005. godine, te zapisnik o saslušanju svjedoka E. F., dat u Tužilaštvu 24. januara 2004. godine. Takođe je pročitana ovjerena fotokopija pisma E. D. koje je upućeno direktoru KCU Sarajevo i Etičkom komitetu, zatim ovjerena fotokopija R. X. prijave protiv apelanta koja je upućena direktoru KCU Sarajevo 27. avgusta 2004. godine i drugi objektivni dokazi. Takođe je navedeno da apelantova odbrana nije imaladrugih dokaznih prijedloga osim čitawa citološkog nalaza za pacijentkinju R. X. Opštinski sud je naveo da je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, dovodeći dokaze u vezu s apelantovom odbranom i zasnivajući presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na javnom i usmenom glavnom pretresu. 12. Apelantov branilac je protiv presude Opštinskog suda izjavio žalbu. 13. Kantonalni sud je Presudom broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca i preinačio prvostepenu presuduOpštinskog suda u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni, tako da se radnje izvršewa opisane u tačkama 1 i 2 izreke prvostepene presude za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalifikuju kao produženo krivično djelo primawa poklona i drugih oblika koristi iz člana 380 stav 2 KZ FBiH u vezi s članom 55 tog zakona, pa je apelant za ovo krivično djelo, uz primjenu člana 51 stav 1 tačka d) KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. 14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je presudu donio na sjednici vijeća u smislu člana 319 Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daqnjem tekstu: ZKP FBiH) na koju nisu pristupili uredno obaviješteni kantonalni tužilac i apelant, dok je pristupio apelantov branilac. Dalje je istaknuto da je na navedenoj sjednici apelantov branilac ostao kod navoda i prijedloga iznesenih u pismenoj žalbi, a da je pročitan podnesak kantonalnog tužioca od 5. decembra 2005. godine kojim je predložio da se apelantova žalba odbije i osporavana presuda potvrdi. Kantonalni sud je naveo da apelant žalbom osporava prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa te povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se žalba uvaži, osporavana presuda preinači, te apelant oslobodi od optužbe ili da se osporavana presuda ukine i u smislu člana 315 stav 1 ZKP FBiH odredi održavanje glavnog pretresa. 15. Kantonalni sud je, ispitujući prvostepenu presudu povodom apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu, te dao valjane razloge o svim odlučnim činjenicama pri tome realno i objektivno interpretirajući iskaze svih saslušanih svjedoka, te u vezi s tim i sadržaj objektivnih dokaza. Kantonalni sud je istakao da je u provedenom postupku utvrđeno da R. X. apelantu ili bilo kome drugom nije dala traženi novac, a da je operativni zahvat izvršio prof. dr sci. I. B. Dakle, kako je zakqučio Kantonalni sud u konkretnom slučaju, apelant u okviru svojih ovlašćewa specijaliste ginekologa-citologa obavlja radnje koje i treba da obavi, čita nalaze, izdaje potrebne uputnice, odvodi R. X. doktoru hirurgu radi zakazivawa operativnog zahvata, i za to zahtijeva novčani poklon, pri čemu je svjestan da su to službene radnje koje bi i inače kao specijalista ginekolog-citolog morao da obavi i da R. X., kao zdravstveno osigurano lice, ne treba ništa da plati. Kantonalni sud je naveo da su se na ovakav način u apelantovim radwama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela primawa poklona i drugih oblika koristi iz člana 380 stav 2 KZ FBiH (ali ne i elementi nekog drugog krivičnog djela, na primjer krivičnog djela protivzakonitog posredovawa iz člana 382 stav 2 KZ FBiH). Dakle, kako je dalje naveo Kantonalni sud, kod predmetnog krivičnog djela mito se zahtijeva da bi službeno lice djelovalo u okviru svoje službene dužnosti zakonito s ciljem da ostvari sopstvene interese. U konkretnom slučaju iz obrazložewa prvostepene presude, zasnovane na dokazima koji su provedeni, kako je istakao Kantonalni sud, jasno proizilazi da je apelant zahtijevao novčani poklon od R. X. za radnju koju bi Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana27 on u okviru svojih službenih ovlašćewa specijaliste ginekologa-citologa inače i morao da obavi. 16. Dalje je Kantonalni sud naveo da iz dokaza koji su provedeni proizilazi da je apelant zahtijevao od E. D. novčani poklon od 2.000,00 KM, obećavajući da će pomoći oko operacije njegove supruge Z. D, koja je inače pacijentkiwa dr A. K. u čijem timu apelant ne radi, te prema navodima tog svjedoka i prof. dr sci. I. B. nema ovlašćewa niti uticaja na to kako i kada će se pacijenti operisati. Očigledno je, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da apelant u tom slučaju nije preduzimao niti mogao da preduzme bilo koju službenu radnju iz okvira njegovih ovlašćewa za koju zahtijeva poklon (novac), a koji E. D. apelantu nije dao, dok je suprugu bez posredovawa apelanta operisao dr A. K. Na osnovu ovako pravilno utvrđenog činjeničnog stawa pobliže opisanog u tački 2 prvostepene presude, kako je zakqučio Kantonalni sud, stiču se obilježja bića krivičnog djela primawa poklona i drugih oblika koristi iz člana 380 stav 2 KZ FBiH, kako je Tužilaštvo svojim optužnim aktom kvalifikovalo opisane radnje koje, zajedno s krivičnopravnom radwom iz tačke 1 prvostepene presude u smislu člana 55 navedenog zakona i po ocjeni Kantonalnog suda, čine isto produženo krivično djelo. 17. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, a pogrešnom primjenom krivičnog zakona, krivičnopravne radnje iz tačke 2 izreke prvostepene presude, dovodeći ih u vezu s krivičnopravnom radwom iz tačke 1 presude, pogrešno pravno okvalifikovao kao u pokušaju učinjeno produženo krivično djelo protivzakonitog posredovawa iz člana 382 ZKP FBiH, u vezi s čl. 28 i 55 tog zakona i apelanta za to djelo osudio na novčanu kaznu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zakqučio da je osnovan apelantov žalbeni prigovor istican u tom smislu, ali da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud na taj način učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tačka j) ZKP FBiH i stava 2 člana 312 tog zakona, jer je, po apelantovom mišljenju, nepravilnom primjenom ZKP FBiH prekoračio optužbu na apelantovu štetu. Po mišljenju Kantonalnog suda nižestepeni sud je, na osnovu svih dokaza koji su provedeni, pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, a pravilnom primjenom krivičnog zakona su se u apelantovim krivičnopravnim radwama opisanim u tački 2 izreke osporavane presude stekla obilježja krivičnog djela iz člana 380 stav 2 KZ FBiH (djelo izvršeno činom zahtijevawa novčanog poklona od E. D.) a ne krivičnog djela iz člana 382 KZ FBiH. Stoga je, na osnovu ovlašćewa iz odredbe člana 329 stav 1 ZKP FBiH Kantonalni sud djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni. Ispitujući prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni prema odredbi člana 323 ZKP FBiH, Kantonalni sud je našao da je izrečena kazna strogo odmjerena, odnosno da utvrđene olakšavajuće okolnosti nisu u dovoqnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmjeravawa kazne apelantu. Uzimajući u obzir olakšavajuće okolnost na strani apelanta, kao i izmjenu pravne ocjene djela, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz člana 51 stav 1 tačka d) KZ FBiH, Kantonalni sud je apelanta blaže kaznio. 18. Rješenjem Opštinskog suda broj 65-0-K-051541-08-Iks od 19. februara 2009. godine apelantu je odloženo izvršenje kazne zatvora u periodu od tri mjeseca, počevši od 5. februara 2009. godine do 5. maja 2009. godine. U obrazloženju rješewa je navedeno da je stalni sudski vještak, nakon što je ocijenio medicinske nalaze koje je priložio apelant, istakao da je apelant imao emboliju pluća koja se uvijek smatra rizičnim akutnim stanjem bolesti mogućeg incidenta u svakom trenutku s nesagledivim i naglim smrtnim ishodom. Sudski vještak je zakqučio da se kod apelanta radi o stalnom akutnom stanju bolesti i predložio je sudu da odgodi izvršenje kazne zatvora u periodu od tri mjeseca kako bi apelant uradio potrebne medicinske pretrage. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant tvrdi da je u predmetnom krivičnopravnom postupku došlo do povrede više prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i iz čl. 2, 3 i 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je optužnicom Tužilaštva broj KT-P-234/04 od 11. februara 2005. godine bio optužen za krivično djelo–produženo krivično djelo primawa poklona i drugih oblika koristi iz člana 380 stav 2 u vezi s članom 55 KZ FBiH. Budući da je prvostepenom presudom proglašen krivim, pored navedenog i za krivično djelo protivzakonitog posredovawa iz člana 382 stav 1 u pokušaju, u vezi s čl. 28 i 55 KZ FBiH, apelant ističe da je time prvostepeni sud apelanta proglasio krivim i za krivično djelo za koje nije uopšte optužen potvrđenom optužnicom. Zbog toga se u konkretnom slučaju radilo o apsolutno bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, gdje je apelantova žalba morala da se uvaži, prvostepena presuda ukine i zakaže novi glavni pretres pred vijećem Kantonalnog suda. Apelant smatra da se faktički radi i o povredi institutareformatio in peius,ali je Kantonalni sud, po apelantovom mišljenju, te okolnosti potpuno zanemario. Osim toga, apelant ističe da kao optuženi i žalilac nije nikada primio poziv za sjednicu pred vijećem Kantonalnog suda povodom njegove žalbe protiv prvostepene presude. Apelant naglašava da nije uredno obaviješten o terminu održavawa sjednice pred Kantonalnim sudom, te da mu je zapravo suđeno u odsustvu što je prema odredbama ZKP FBiH nelogično. Time mu je, kako je dalje istakao, uskraćeno osnovno pravo na odbranu. Apelant navodi da iz predmetnog spisa može provjerom da se utvrdi da poziv za sjednicu od 8. aprila 2008. godine, kao i za sjednicu ranijeg datuma koja je odložena, nikada nije primio. Samim tim, kako dalje ističe, nisu bili ispunjeni ni zakonski uslovi za vođenje sjednice, a što je nažalost učinjeno. b) Odgovor na apelaciju 20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je na sjednici vijeća održanoj 8. aprila 2008. godine u prisutnosti branioca apelanta,auodsutnostiapelantaitužioca, donio presudu kojom je djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca, preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne kvalifikacije djela i odluke o kazni, tako da se radnje izvršewa opisane u tač. 1 i 2 izreke prvostepene presude, za koje je apelant proglašen krivim, pravno kvalifikuju kao produženo krivično djelo primawa poklona i drugih oblika koristi iz člana 380 stav 2 KZ FBiH u vezi s članom 55 tog zakona. U odnosu na navode iz apelacije, koji se odnose na to da apelant nije znao za sjednicu vijeća koja je održana pred Kantonalnim sudom 8. aprila 2008. godine i da zbog toga na nju nije pristupio, te da mu je na taj način uskraćeno pravo na odbranu, odnosno da su povrijeđena njegova osnovna qudska prava, Kantonalni sud je istakao sljedeće: Iz zapisnika sa sjednice vijeća od 8. aprila 2008. godine proizilazi da na nju nije pristupio kantonalni tužilac iako je o woj uredno obaviješten, te da nije pristupio ni apelant, a da o woj nije uredno obaviješten, a da je pristupio apelantov branilac. Tom prilikom apelantov branilac je izjavio da je on apelanta telefonski obavijestio o terminu održavawa sjednice i da je apelant izjavio da je saglasan da se sjednica održi u njegovoj odsutnosti, pa je apelantov branilac predložio da se sjednica održi u odsutnosti apelanta kao njegovog branjenika. Kantonalni sud je istakao da je tačno, a što proizilazi iz spisa, odnosno vraćene dostavnice, da je navedeno da je apelant odselio s navedene adrese, ali je apelantov branilac izjavio da njemu nije poznato da je njegov branjenik odselio s navedene adrese. Iz navedenog, po mišljenju Kantonalnog suda, proizilazi da je apelant znao za sjednicu vijeća Kantonalnog suda koja je održana 8. aprila 2008. godine, da je obavijestio Broj 70–Strana28 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. svoga branioca da neće pristupiti na sjednicu i predložio da se ona održi u njegovoj odsutnosti. Stoga se, po mišljenju Kantonalnog suda, navodi iz apelacije koji se odnose na povredu prava na odbranu ukazuju neosnovanim, pa se stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 21. Opštinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant u apelaciji, u odnosu na prvostepenu presudu, apostrofirao samo jedno navodno kršenje zakona i Evropske konvencije–pravo Suda da samostalno pravno kvalifikuje djelo koje je predmet optužewa, odnosno presuđewa. Opštinski sud je naveo da je, koristeći svoja zakonska ovlašćewa iz člana 295 stav 2 ZKP FBiH, pravno kvalifikovao apelantove krivičnopravne radnje odnosno njegova djela opisana u tač. 1 i 2 optužnice, ne povređujući činjenični opis optužewa u objektivnom i subjektivnom dijelu, tako da je djelo opisano u tački 1 kvalifikovao kao krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 380 stav 2 KZ FBiH, dok je krivičnopravne radnje, odnosno djela iz tač. 1 i 2 optužnice, kvalifikovao i kao produženo krivično djelo protivzakonitog posredovawa u pokušaju,iz člana 382 stav 1 u vezi s čl. 28 i 55 KZ FBiH. Opštinski sud smatra da prvostepena presuda sadrži zakonom predviđene elemente i pravilno i zakonito obrazloženje dokaza, kao i ocjenu odlučnih činjenica na kojima zasniva presudu. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana. 22. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da, u odnosu na apelantove navode da ga je Opštinski sud proglasio krivim i za krivično djelo za koje nije uopšte bio optužen, smatraju da je postupanje Opštinskog suda zakonito i da se ne radi o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje. Ovakvu tvrdnju zasnivaju na ovlašćenju suda propisanom odredbama ZKP FBiH, kojima je regulisano pravo suda da činjenični opis krivičnog djela, naveden u optužnici, različito pravno kvalifikuju u odnosu na pravnu kvalifikaciju navedenu u optužnici, jer pravna kvalifikacija krivičnog djela navedena u optužnici ne obavezuje sud. Navedeno je da takvo ovlašćenje suda u odnosu na pravnu kvalifikaciju u optužnici, s obzirom na relevantne odredbe ZKP FBiH, ne može da se smatra bitnom povredom odredaba krivičnog postupka u smislu prekoračewa optužbe, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantove navode da je drugostepeni sud povrijedio institutreformatio in peius, odnosno da je trebalo da se ukine prvostepena presuda i zakaže glavni pretres, Tužilaštvo je navelo da je drugostepeni sud djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca i preinačio prvostepenu presudu u apelantovu korist, odnosno izrekao mu je nižu kaznu u odnosu na izrečenu kaznu u prvostepenoj presudi, zbog čega po mišljenju Tužilaštva drugostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 322 ZKP FBiH. U pogledu apelantovih navoda da nije bio obaviješten o terminima održavawa sjednice drugostepenog suda, niti su mu uručeni pozivi za sjednicu, Tužilaštvo je navelo da u tom dijelu apelaciju smatraju neosnovanom, odnosno smatraju da je drugostepeni sud postupao u skladu s članom 319 u vezi s čl. 182 do 191 ZKP FBiH. V. Relevantni propisi 23.Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10) u relevantnom dijelu glasi: Primanje poklona i drugih oblika koristi Član 380. stav 2. (2) Službeno ili odgovorno lice u Federaciji, ukqučujući i strano službeno lice, koje zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist, ili koje primi obećanje dara ili kakve koristi, da u okviru svog ovlaštewa izvrši što bi moralo izvršiti ili da ne izvrši što ne bi smjelo izvršiti, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. 24.Zakon o krivičnom postupku FBiH("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 64/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 295. (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. (2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela. Član 319. Sjednica vijeća (1) O sjednici vijeća obavijestiće se tužilac, optuženi i njegov branilac. (4) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečavaodržavanje sjednice vijeća. Član 322. Zabranareformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. VI. Dopustivost 25. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine, protiv kog nema drugihdjelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 1. avgusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i prava iz člana 2, 3 i 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 30. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere Š...Ć 31. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana29 protiv apelanta, te je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u navedenom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 32. Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da ga je Opštinski sud proglasio krivim i za krivično djelo za koje uopšte nije bio optužen potvrđenom optužnicom. Zbog toga je, po apelantovom mišljenju, Opštinski sud prekoračio optužbu, odnosno počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, zbog čega je, kako je dalje smatrao apelant, Kantonalni sud trebao da ukine prvostepenu presudu i zakaže novi glavni pretres pred vijećem tog suda. 33. U odnosu na istaknute apelantove navode Ustavni sud zapaža da je shodno pravilima krivičnog postupka sud uvijek vezan za činjenični opis radwi izvršewa krivičnog djela naveden u optužnici, ali ne i za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koja je navedena u optužnici. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, utvrdio da Opštinski sud nije prekoračio optužbu time što je, polazeći od činjeničnog opisa djela kako je naveden u optužnici, navedene radnje izvršewa okvalifikovao i kao produženo krivično djelo protivzakonitog posredovawa u pokušaju. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da zbog takvog postupawa Opštinskog sudanije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tačka j) ZKP FBiH, zbog koje bi Kantonalni sud bio obavezan da ukine prvostepenu presudu. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud odbio apelanove žalbene navode u vezi s prekoračenjem optužnice, ali je smatrao da je Opštinski sud pogrešno kvalifikovao radnje izvršewa krivičnog djela, zbog čega je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni krivičnog djela. Iz navedenog Ustavni sud zakqučuje da je u vezi s navedenim apelantovim prigovorima Kantonalni sud u svojoj odluci naveo detaqnije i jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Stoga Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog prekoračewa optužnice i s tim u vezi propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu sa zakonom. 34. U pogledu apelantovih navoda da su sudovi prekršili princip zabranereformatio in peius, Ustavni sud primjećuje da jeconditio sine qua nonprimjene ovog principa, generalno gledajući, da tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv prvostepene presude ili, ako je eventualno podnijelo žalbu, da je ona podnesena samo u apelantovu korist, te da drugostepeni sud ne smije da izmijeni presudu na apelantovu štetu, što prevashodno znači da ne može da izrekne težu kaznu od kazne koja je izrečena prvostepenom presudom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da Tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv presude Opštinskog suda, a da je presudom Kantonalnog suda apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledupravne kvalifikacije krivičnog djela i odluke o kazni. Apelant je, dakle, osporenom presudom Kantonalnog suda proglašen krivim za blaže krivično djelo i osuđen na blažu kaznu, pa Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa "zabrane preinačewa na gore", a samim tim i da je u ovom segmentu povrijeđen princip pravičnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 35. U odnosu na apelantove navode da nije primio poziv za sjednicu Kantonalnog suda, te da nije obaviješten o sjednici vijeća u smislu člana 319 stav 1 ZKP FBiH, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno osnovna qudska prava, Ustavni sud naglašava da optuženi mora da ima mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda, te da se ovo pravilo odnosi, prevashodno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, takođe, podrazumijeva pravo prisustvovawa pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitawa, kada prisustvo optuženog nije značajno. 36. Ustavni sud primjećuje da član 6 stav 1 Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, a Zakon o krivičnom postupku tretira sjednicu vijeća suda. S obzirom na činjenicu da se Evropska konvencija, shodno članuII/2 Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, ovaj pojam mora da se tumači u duhu pojma javne rasprave iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Ustavni sud dalje primjećuje da je Kantonalni sud imao obavezu prema članu 319 stav 1 ZKP FBiH da o sjednici vijeća obavijesti tužioca, apelanta i njegovog branioca, te da nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice. Ustavni sud dalje zapaža da iz spisa predmeta proizilazi da se apelantov poziv vratio s naznakom poštanskog dostavljača da je apelant odselio s navedene adrese, a da je apelantov branilac koji je prisustvovao sjednici izjavio da je telefonski obavijestio apelanta o održavanju sjednice, te da se apelant saglasio da se sjednica održi bez njegovog prisustva. Takođe, apelantovom braniocu nije bilo poznato da je apelant odselio s ranije adrese. Iz navedenog Kantonalni sud je zakqučio da je apelant bio uredno obaviješten o sjednici vijeća, nakon čega je održao sjednicu vijeća i donio osporenu odluku. Ustavni sud će ispitati da li je odluka Kantonalnog suda u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. 38. U vezi s opštim zahtjevom člana 6 Evropske konvencije za primjenu principa pravičnosti, Ustavni sud podsjeća da je najvažniji od svih neformulisanih principa iz člana 6 Evropske konvencije - ravnopravnost stranaka, tj. postavka da svaka strana u postupku mora da ima iste mogućnosti da izloži svoje argumente i da nijedna od wih ne smije da ima nikakvu prednost u odnosu na svog protivnika. Princip ravnopravnosti stranaka objedinjuje shvatanje da obje stranke u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i navodima suprotne stranke i da svaka stranka ima jednake mogućnosti da odgovori drugoj. 39. Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi odlučivao o sličnim pitawima, te da je zauzeo stav da "ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođewa novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku" (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1124/05od 9. februara 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 45/06, stav 31). 40. Član 6. stav 1 i stav 3c. Evropske konvencije uvijek su povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi Evropski sud za qudska prava,Delcourtprotiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14 i 15 i MonnelliMorrisprotiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, strana 25). 41. Tako, u citiranoj odluciDelcourtprotiv Belgijena str. 14 i 15 navodi se:ŠAĆKrivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujućapresuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom...ŠTĆEvropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju žalbene ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije.Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentuje pred žalbenim vijećem, a takva mogućnost je predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i Broj 70–Strana30 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57 presude Evropskog suda za qudska prava MonnelliMorrisprotiv Velike Britanije, koja glasi:U vezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sudnije ponovo razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitawa utvrđivawa činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daqnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno. 42. Ustavni sud ističe da je u konkretnom predmetu Zakon o krivičnom postupku propisao obavezu drugostepenog suda da stranke i branioca obavijesti o sjednici vijeća, te da je Kantonalni sud utvrdio iz izjave apelantovog branioca da je apelant obaviješten o održavanju sjednice. Ustavni sud, dalje, zapaža da se navodi žalbe odnose na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, te da žalba ne nudi nikakve nove činjenice, niti dokaze koji nisu bili već prezentovani prvostepenom sudu. 43. Imajući u vidu iznesene navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, te činjenicu da u žalbenom postupku u konkretnom slučaju nisu učestvovali ni apelant niti javni tužilac, Ustavni sud smatra da apelantov izostanak sa sjednice Kantonalnog suda ne narušava princip ravnopravnosti stranaka, niti kontradiktornosti postupka. Budući da optuženi u krivičnom postupku treba da imaju ista procesna prava kao i javni tužilac, ciljevi ovog člana Evropske konvencije u konkretnom slučaju nisu manje ostvareni. Tako je poebno ako se ima u vidu da je na sjednici vijeća bio prisutan apelantov branilac koji je iznio navode žalbe i koji je imao mogućnost da se izjasni o pismenom prijedlogu Tužilaštva koji je pročitan na sjednici. Prema tome, apelantovo neprisustvovanje sjednici drugostepenog suda, u navedenim okolnostima ovog slučaja (kad je sud apelantu uputio poziv koji se vratio s naznakom da je apelant odselio s adrese a nije, u smislu relevantnih odredbi ZKP-a, o tome obavijestio sud, kad je apelantov branilac obavijestio apelanta o održavanju sjednice, te da se apelant po navodima branioca saglasio s održavanjem sjednica bez njegovog prisustva, kad sjednici nije prisustvovalo ni Tužilaštvo), ne predstavlja povredu principa ravnopravnosti stranaka, niti apelantovog prava na odbranu garantovanog članom 6 Evropske konvencije. 44. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, u cijelosti neosnovani. Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju 45. Čl. 2, 3 i 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glase: Član 2. (1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, ukqučujući osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom. (2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. Član 3. Kada je neko lice bilo pravosnažnom presudom osuđeno zbog krivičnog djela i ako je kasnije njegova presuda bila ukinuta ili je bio pomilovan zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica nesporno ukazuju da se radilo o sudskoj grešci, lice koje je pretrpjelo kaznu kao posljedicu takve osude dobit će naknadu u skladu sa zakonom ili praksom dotične države, osim ako se ne dokaže da je ono u potpunosti ili djelomično odgovorna za tošto nepoznata činjenica nije blagovremeno otkrivena. Član 4. (1) Niko se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. (2) Odredbe prethodnog stava ne spriječavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod. (3) Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije. 46. Ustavni sud ističe da čl. 2, 3 i 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju sadrže važne materijalnopravne i procesnopravne garancije za lica protiv kojih se vodi krivični postupak. Odredba člana 2 predviđa pravo na pravno sredstvo osuđenog višem sudu, član 3 normira obavezu države da osuđenom licu naknadi štetu, uz ispunjenje određenih uslova, a odredba člana 4 sadrži principne bis in idem. 47. Ustavni sud naglašava da član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju normira pravo optuženog da odluku nižestepenog suda ispita viši sud. Na ovaj način se dopuwavaju procesnopravne garancije optuženog iz člana 6 Evropske konvencije koji ne sadrži pravo na dvostepeni sudski postupak. Ustavni sud dalje ističe da do primjene člana 2 Protokola broj 7 može da dođe samo kada se radi o osuđujućoj presudi nacionalnog suda za krivično djelo. Zatim, član 2 Protokola broj 7 upućuje na primjenu nacionalnog prava kada je riječ o materijalnopravnim uslovima i o postupku za preispitivanje prvostepene osuđujuće presude. Dalje, iz norme člana 2 proizilazi da je dovoqno da viši sud preispituje prvostepenu odluku bilo u pogledu pravilnosti utvrđenih činjenica, bilo u pogledu pravilne primjene prava. 48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u smislu garancija iz člana 2 Protokola broj 7 imao "pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud". Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, ispitao prvostepenu presudu kojom je apelant osuđen za krivično djelo, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, kako je to žalbom bilo zatraženo. Stoga, U kontekstu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo, zagarantovano članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 49. U odnosu na apelantove navode o povredi čl. 3 i 4 Protokola broj 7, Ustavni sud zapaža da konkretni predmet ne pokreće pitawa iz navedenih članova, budući da se u konkretnom predmetu ne radi o naknadi štete osuđenom licu pod određenim uslovima, niti konkretni predmet pokreće pitanje krivičnopravnog principane bis in idem.Stoga su apelantovi navodi o povredi prava iz čl. 3 i 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII. Zakqučak 50. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kada je drugostepeni sud utvrdio da prvostepeni sud nije prekoračio optužnicu, ali je pogrešno pravno kvalifikovao radnje izvršewa krivičnog djela navedene u optužnici. Takođe, neprisustvovanjem apelanta sjednici vijeća drugostepenog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 6 stav 3c. Evropske konvencije kada na toj sjednici nisu bili prisutni tužilac i apelant, a prisustvovao je apelantov branilac. 51. Ustavni sud zakqučuje da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je osuđujuću presudu, kojom je apelant osuđen za krivično djelo, Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana31 preispitao viši sud u pogledu činjeničnih i pravnih pitawa. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi čl. 3 i 4 Protokola broj 7, jer činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje naknade štete osuđenom licu uz ispunjenje određenih uslova, niti pokreću pitanje primjene principane bis in idem. 52. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri, broj AP 2367/08 od 10. juna 2009. godine. 54. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2367/08, rješavajući apelacijuZ. L.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaZ. L.podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj K-360/05 od 26. septembra 2005. godine. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 2367/08 od 10. juna 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Z. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 1. augusta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-360/05 od 26. septembra 2005. godine. Apelant je 18. septembra 2008. godine i 11. maja 2009. godine podnio zahtjev za izdavanje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora od četiri mjeseca koja je apelantu izrečena pravosnažnom presudom, do donošenja konačne odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 20. augusta 2008. godine, dok je Općinski sud odgovorio 21. augusta 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 9. septembra 2008. godine. 5. Ustavni sud je 14. oktobra 2008. godine prvobitno odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 18. septembra 2008. godine. 6. Ustavni sud je 10. juna 2009. godine, s obzirom da je apelant dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje se vidi da je obolio od teške akutne bolesti, odlukom o privremenoj mjeri usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je odložio izvršenje kazne zatvora koja je apelantu izrečena Presudom Kantonalnog suda broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Presudom Općinskog suda broj K-360/05 od 26. septembra 2005. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama navedenim u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je za ovo djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci; kao i da je radnjama opisanim u tački dva izreke presude počinio produženo krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju iz člana 382. stav 1, u vezi s čl. 28. i 55. KZ FBiH, te je u odnosu na ovo krivično djelo osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM. Primjenom člana 54. stav 3. KZ FBiH apelantu je izrečena jedinstvena sankcija, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i na novčanu kaznu od 10.000,00 KM. Apelant je takođe obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka. 9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant 23. augusta 2004. godine u svojoj ordinaciji, kao liječnik specijalista ginekolog-citolog, uposlenik Kliničkog centra Univerziteta (KCU) u Sarajevu i član Onkološke komisije, nakon pregleda pacijentici R. DŽ. predložio operaciju kod dr. I. B. i istovremeno joj tražio novac u iznosu od 500,00 do 700,00 KM da njemu da, a da će on dati dr. I. B. kako bi što bolje operirao pacijenticu R.DŽ. Prilikom ponovnog pregleda 26. augusta 2004. godine, s obzirom da R. DŽ. nije imala traženi novac, obećala je apelantu dati 200,00 KM. Također je utvrđeno da je dr. I. B. operirao R. DŽ. 14. septembra 2004. godine. Općinski sud je utvrdio da je navedenim radnjama apelant počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH, kao i krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju iz člana 382. stav 1. u vezi s čl. 28. i 54. KZ FBiH. 10. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant neutvrđenog dana krajem novembra 2003. godine u svojoj kući na Stupu tražio od E. D. iznos od 2.000,00 KM kao protuuslugu, uz obećanje da će kao liječnik preduzeti određene radnje, "da će sve srediti, jer je sa svim ljekarima dobar", oko pomoći za operaciju supruge E. D. Dalje je utvrđeno da E. D. apelantu nije dao traženi novac, jer ga nije imao, a suprugu E. D. je početkom decembra 2003. godine operirao dr. A. K. Općinski sud je utvrdio da je navedenim radnjama apelant počinio krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju iz člana 382. stav 1. u vezi s članom 28. KZ FBiH. Imajući u vidu i radnje izvršenja navedene pod tačkom 1. izreke presude, Općinski sud je utvrdio da je apelant navedeno krivično djelo počinio kao produženo krivično djelo, u smislu člana 55. KZ FBiH. 11. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je u toku dokaznog postupka izveo veći broj dokaza, tako što su na glavnom pretresu saslušani svjedoci optužbe R. DŽ, dr. I. D., E. D., dr. A. K., E. F., zatim su pročitane izjave svjedoka R. DŽ. i E. F. koje su date tokom istrage, i to zapisnik o saslušanju svjedokinje R. DŽ, dat u Tužilaštvu 25. januara 2005. godine, te zapisnik o saslušanju svjedoka E. F., dat u Tužilaštvu 24. januara 2004. godine. Također je pročitana ovjerena fotokopija pisma E. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. D. koje je upućeno direktoru KCU Sarajevo i Etičkom komitetu, zatim ovjerena fotokopija R. DŽ. prijave protiv apelanta koja je upućena direktoru KCU Sarajevo 27. augusta 2004. godine i drugi objektivni dokazi. Također je navedeno da apelantova odbrana nije imala drugih dokaznih prijedloga osim čitanja citološkog nalaza za pacijenticu R. DŽ. Općinski sud je naveo da je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, dovodeći dokaze u vezu s apelantovom odbranom i temeljeći presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na javnom i usmenom glavnom pretresu. 12. Apelantov branitelj je protiv presude Općinskog suda izjavio žalbu. 13. Kantonalni sud je Presudom broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine djelomično uvažio žalbu apelantovog branitelja i preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni, tako da se radnje izvršenja opisane u tačkama 1. i 2. izreke prvostepene presude za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalifikuju kao produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH u vezi s članom 55. tog zakona, pa je apelant za ovo krivično djelo, uz primjenu člana 51. stav 1. tačka d) KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. 14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je presudu donio na sjednici vijeća u smislu člana 319. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) na koju nisu pristupili uredno obaviješteni kantonalni tužilac i apelant, dok je pristupio apelantov branitelj. Dalje je istaknuto da je na navedenoj sjednici apelantov branitelj ostao kod navoda i prijedloga iznesenih u pismenoj žalbi, a da je pročitan podnesak kantonalnog tužioca od 5. decembra 2005. godine kojim je predložio da se apelantova žalba odbije i pobijana presuda potvrdi. Kantonalni sud je naveo da apelant žalbom pobija prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači, te apelant oslobodi od optužbe ili da se pobijana presuda ukine i u smislu člana 315. stav 1. ZKP FBiH odredi održavanje glavnog pretresa. 15. Kantonalni sud je, ispitujući prvostepenu presudu povodom apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze izvedene na glavnom pretresu, te dao valjane razloge o svim odlučnim činjenicama pri tome realno i objektivno interpretirajući iskaze svih saslušanih svjedoka, te u vezi s tim i sadržaj objektivnih dokaza. Kantonalni sud je istakao da je u provedenom postupku utvrđeno da R. DŽ. apelantu ili bilo kome drugom nije dala traženi novac, a da je operativni zahvat izvršio prof. dr. sci. I. B. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud u konkretnom slučaju, apelant u okviru svojih ovlaštenja specijaliste ginekologa-citologa obavlja radnje koje i treba da obavi, čita nalaze, izdaje potrebne uputnice, odvodi R. DŽ. doktoru kirurgu radi zakazivanja operativnog zahvata, i za to zahtijeva novčani dar, pri čemu je svjestan da su to službene radnje koje bi i inače kao specijalista ginekolog-citolog morao obaviti i da R. DŽ., kao zdravstveno osigurano lice, ne treba ništa platiti. Kantonalni sud je naveo da su se na ovakav način u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH (ali ne i elementi nekog drugog krivičnog djela, na primjer krivičnog djela protuzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 2. KZ FBiH). Dakle, kako je dalje naveo Kantonalni sud, kod predmetnog krivičnog djela mito se zahtijeva da bi službeno lice djelovalo u okviru svoje službene dužnosti zakonito u svrhu ostvarenja sopstvenih interesa. U konkretnom slučaju iz obrazloženja prvostepene presude, utemeljene na provedenim dokazima, kako je istakao Kantonalni sud, jasno proizlazi da je apelant zahtijevao novčani dar od R. DŽ. za radnju koju bi on u okviru svojih službenih ovlaštenja specijaliste ginekologa-citologa inače i morao obaviti. 16. Dalje je Kantonalni sud naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant zahtijevao od E. D. novčani dar od 2.000,00 KM, obećavajući da će pomoći oko operacije njegove supruge Z. D, koja je inače pacijentica dr. A. K. u čijem timu apelant ne radi, te prema navodima tog svjedoka i prof. dr. sci. I. B. nema ovlaštenja niti uticaja na to kako i kada će se pacijenti operirati. Očito je, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da apelant u tom slučaju nije poduzimao niti mogao poduzeti bilo koju službenu radnju iz okvira njegovih ovlaštenja za koju zahtijeva dar (novac), a koji E. D. apelantu nije dao, dok je suprugu bez posredovanja apelanta operirao dr. A. K. Na osnovu ovako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pobliže opisanog u tački 2. prvostepene presude, kako je zaključio Kantonalni sud, stiču se obilježja bića krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH, kako je Tužilaštvo svojim optužnim aktom kvalifikovalo opisane radnje koje, zajedno s krivičnopravnom radnjom iz tačke 1. prvostepene presude u smislu člana 55. navedenog zakona i po ocjeni Kantonalnog suda, čine isto produženo krivično djelo. 17. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, a pogrešnom primjenom krivičnog zakona, krivičnopravne radnje iz tačke 2. izreke prvostepene presude, dovodeći ih u vezu s krivičnopravnom radnjom iz tačke 1. presude, pogrešno pravno okvalifikovao kao u pokušaju učinjeno produženo krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz člana 382. ZKP FBiH, u vezi s čl. 28. i 55. tog zakona i apelanta za to djelo osudio na novčanu kaznu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan apelantov žalbeni prigovor istican u tom smislu, ali da je neosnovan apelantov prigovor da je prvostepeni sud na taj način učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH i stava 2. člana 312. tog zakona, jer je, po apelantovom mišljenju, nepravilnom primjenom ZKP FBiH prekoračio optužbu na apelantovu štetu. Po mišljenju Kantonalnog suda nižestepeni sud je, temeljem svih provedenih dokaza, pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, a pravilnom primjenom krivičnog zakona su se u apelantovim krivičnopravnim radnjama opisanim u tački 2. izreke pobijane presude stekla obilježja krivičnog djela iz člana 380. stav 2. KZ FBiH (djelo izvršeno činom zahtijevanja novčanog dara od E. D.) a ne krivičnog djela iz člana 382. KZ FBiH. Stoga je, na osnovu ovlaštenja iz odredbe člana 329. stav 1. ZKP FBiH Kantonalni sud djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene djela i odluke o kazni. Ispitujući prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni prema odredbi člana 323. ZKP FBiH, Kantonalni sud je našao da je izrečena kazna strogo odmjerena, odnosno da utvrđene olakšavajuće okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmjeravanja kazne apelantu. Uzimajući u obzir olakšavajuće okolnost na strani apelanta, kao i izmjenu pravne ocjene djela, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz člana 51. stav 1. tačka d) KZ FBiH, Kantonalni sud je apelanta blaže kaznio. 18. Rješenjem Općinskog suda broj 65-0-K-051541-08-Iks od 19. februara 2009. godine apelantu je odloženo izvršenje kazne zatvora u periodu od tri mjeseca, počevši od 5. februara 2009. godine do 5. maja 2009. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je stalni sudski vještak, nakon što je ocijenio medicinske nalaze koje je priložio apelant, istakao da je apelant imao emboliju pluća koja se uvijek smatra rizičnim akutnim stanjem bolesti mogućeg incidenta u svakom trenutku s nesagledivim i naglim smrtnim ishodom. Sudski vještak je zaključio da se kod apelanta radi o stalnom akutnom stanju bolesti i predložio je sudu da odgodi izvršenje kazne zatvora u periodu od tri mjeseca kako bi apelant uradio potrebne medicinske pretrage. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant tvrdi da je u predmetnom krivičnopravnom postupku došlo do povrede više prava iz člana II/3.e) Ustava Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana33 Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je optužnicom Tužilaštva broj KT-P-234/04 od 11. februara 2005. godine bio optužen za krivično djelo–produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. u vezi s članom 55. KZ FBiH. Budući da je prvostepenom presudom proglašen krivim, pored navedenog i za krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz člana 382. stav 1. u pokušaju, u vezi s čl. 28. i 55. KZ FBiH, apelant ističe da je time prvostepeni sud apelanta proglasio krivim i za krivično djelo za koje nije uopće optužen potvrđenom optužnicom. Zbog toga se u konkretnom slučaju radilo o apsolutno bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, gdje se apelantova žalba morala uvažiti, prvostepena presuda ukinuti i zakazati novi glavni pretres pred vijećem Kantonalnog suda. Apelant smatra da se faktički radi i o povredi institutareformatio in peius,ali je Kantonalni sud, po apelantovom mišljenju, te okolnosti potpuno zanemario. Osim toga, apelant ističe da kao optuženi i žalitelj nije nikada primio poziv za sjednicu pred vijećem Kantonalnog suda povodom njegove žalbe protiv prvostepene presude. Apelant naglašava da nije uredno obaviješten o terminu održavanja sjednice pred Kantonalnim sudom, te da mu je zapravo suđeno u odsustvu što je prema odredbama ZKP FBiH nelogično. Time mu je, kako je dalje istakao, uskraćeno osnovno pravo na odbranu. Apelant navodi da se iz predmetnog spisa može provjerom utvrditi da poziv za sjednicu od 8. aprila 2008. godine, kao i za sjednicu ranijeg datuma koja je odložena, nikada nije primio. Samim tim, kako dalje ističe, nisu bili ispunjeni ni zakonski uvjeti za vođenje sjednice, a što je nažalost učinjeno. b) Odgovor na apelaciju 20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je na sjednici vijeća održanoj 8. aprila 2008. godine u prisutnosti branitelja apelanta, a u odsutnosti apelanta i tužioca, donio presudu kojom je djelimično uvažio žalbu apelantovog branitelja, preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne kvalifikacije djela i odluke o kazni, tako da se radnje izvršenja opisane u tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude, za koje je apelant proglašen krivim, pravno kvalifikuju kao produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH u vezi s članom 55. tog zakona. U odnosu na navode iz apelacije, koji se odnose na to da apelant nije znao za sjednicu vijeća koja je održana pred Kantonalnim sudom 8. aprila 2008. godine i da zbog toga na nju nije pristupio, te da mu je na taj način uskraćeno pravo na odbranu, odnosno da su povrijeđena njegova osnovna ljudska prava, Kantonalni sud je istakao sljedeće: Iz zapisnika sa sjednice vijeća od 8. aprila 2008. godine proizlazi da na nju nije pristupio kantonalni tužilac iako je o njoj uredno obaviješten, te da nije pristupio ni apelant, a da o njoj nije uredno obaviješten, a da je pristupio apelantov branitelj. Tom prilikom apelantov branitelj je izjavio da je on apelanta telefonski obavijestio o terminu održavanja sjednice i da je apelant izjavio da je saglasan da se sjednica održi u njegovoj odsutnosti, pa je apelantov branitelj predložio da se sjednica održi u odsutnosti apelanta kao njegovog branjenika. Kantonalni sud je istakao da je tačno, a što proizlazi iz spisa, odnosno vraćene dostavnice, da je navedeno da je apelant odselio s navedene adrese, ali je apelantov branitelj izjavio da njemu nije poznato da je njegov branjenik odselio s navedene adrese. Iz navedenog, po mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da je apelant znao za sjednicu vijeća Kantonalnog suda koja je održana 8. aprila 2008. godine, da je obavijestio svoga branitelja da neće pristupiti na sjednicu i predložio da se ona održi u njegovoj odsutnosti. Stoga se, po mišljenju Kantonalnog suda, navodi iz apelacije koji se odnose na povredu prava na odbranu ukazuju neosnovanim, pa se stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 21. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant u apelaciji, u odnosu na prvostepenu presudu, apostrofirao samo jedno navodno kršenje zakona i Evropske konvencije–pravo Suda da samostalno pravno kvalificira djelo koje je predmet optuženja, odnosno presuđenja. Općinski sud je naveo da je, koristeći svoja zakonska ovlaštenja iz člana 295. stav 2. ZKP FBiH, pravno kvalificirao apelantove krivičnopravne radnje odnosno njegova djela opisana u tač. 1. i 2. optužnice, ne povređujući činjenični opis optuženja u objektivnom i subjektivnom dijelu, tako da je djelo opisano u tački 1. kvalificirao kao krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH, dok je krivičnopravne radnje, odnosno djela iz tač. 1. i 2. optužnice, kvalificirao i kao produženo krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju,iz člana 382. stav 1. u vezi s čl. 28. i 55. KZ FBiH. Općinski sud smatra da prvostepena presuda sadrži zakonom predviđene elemente i pravilno i zakonito obrazloženje dokaza, kao i ocjenu odlučnih činjenica na kojima temelji presudu. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana. 22. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da, u odnosu na apelantove navode da ga je Općinski sud proglasio krivim i za krivično djelo za koje nije uopće bio optužen, smatraju da je postupanje Općinskog suda zakonito i da se ne radi o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje. Ovakvu tvrdnju zasnivaju na ovlaštenju suda propisanom odredbama ZKP FBiH, kojima je regulisano pravo suda da činjenični opis krivičnog djela, naveden u optužnici, različito pravno kvalifikuju u odnosu na pravnu kvalifikaciju navedenu u optužnici, jer pravna kvalifikacija krivičnog djela navedena u optužnici ne obavezuje sud. Navedeno je da se takvo ovlaštenje suda u odnosu na pravnu kvalifikaciju u optužnici, s obzirom na relevantne odredbe ZKP FBiH, ne može smatrati bitnom povredom odredaba krivičnog postupka u smislu prekoračenja optužbe, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantove navode da je drugostepeni sud povrijedio institutreformatio in peius,odnosno da je trebao ukinuti prvostepenu presudu i zakazati glavni pretres, Tužilaštvo je navelo da je drugostepeni sud djelimično uvažio žalbu apelantovog branitelja i preinačio prvostepenu presudu u apelantovu korist, odnosno izrekao mu je nižu kaznu u odnosu na izrečenu kaznu u prvostepenoj presudi, zbog čega po mišljenju Tužilaštva drugostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 322. ZKP FBiH. U pogledu apelantovih navoda da nije bio obaviješten o terminima održavanja sjednice drugostepenog suda, niti su mu uručeni pozivi za sjednicu, Tužilaštvo je navelo da u tom dijelu apelaciju smatraju neosnovanom, odnosno smatraju da je drugostepeni sud postupao u skladu s članom 319. u vezi s čl. 182. do 191. ZKP FBiH. V. Relevantni propisi 23.Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10) u relevantnom dijelu glasi: Primanje dara i drugih oblika koristi Član 380. stav 2. (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje ovlasti učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. 24.Zakon o krivičnom postupku FBiH("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 64/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 295. (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. (2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela. Član 319. Sjednica vijeća Broj 70–Strana34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. (1) O sjednici vijeća obavijestit će se tužitelj, optuženi i njegov branitelj. (4) Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća. Član 322. Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. VI. Dopustivost 25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj K-483/05 od 8. aprila 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojeg sam izabere Š...Ć 31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u navedenom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 32. Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da ga je Općinski sud proglasio krivim i za krivično djelo za koje uopće nije bio optužen potvrđenom optužnicom. Zbog toga je, po apelantovom mišljenju, Općinski sud prekoračio optužbu, odnosno počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, zbog čega je, kako je dalje smatrao apelant, Kantonalni sud trebao ukinuti prvostepenu presudu i zakazati novi glavni pretres pred vijećem tog suda. 33. U odnosu na istaknute apelantove navode Ustavni sud zapaža da je prema pravilima krivičnog postupka sud uvijek vezan za činjenični opis radnji izvršenja krivičnog djela naveden u optužnici, ali ne i za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koja je navedena u optužnici. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, utvrdio da Općinski sud nije prekoračio optužbu time što je, polazeći od činjeničnog opisa djela kako je naveden u optužnici, navedene radnje izvršenja okvalifikovao i kao produženo krivično djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da zbog takvog postupanja Općinskog suda nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH, zbog koje bi Kantonalni sud bio obavezan ukinuti prvostepenu presudu. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud odbio apelanove žalbene navode u vezi s prekoračenjem optužnice, ali je smatrao da je Općinski sud pogrešno kvalifikovao radnje izvršenja krivičnog djela, zbog čega je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni krivičnog djela. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je u vezi s navedenim apelantovim prigovorima Kantonalni sud u svojoj odluci naveo detaljnije i jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog prekoračenja optužnice i s tim u vezi propusta Kantonalnog suda da postupi u skladu s zakonom. 34. U pogledu apelantovih navoda da su sudovi prekršili princip zabranereformatio in peius, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua nonprimjene ovog principa, generalno gledajući, da tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv prvostepene presude ili, ako je eventualno podnijelo žalbu, da je ona podnesena samo u apelantovu korist, te da drugostepeni sud ne smije izmijeniti presudu na apelantovu štetu, što prvenstveno znači da ne može izreći težu kaznu od kazne koja je izrečena prvostepenom presudom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da Tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv presude Općinskog suda, a da je presudom Kantonalnog suda apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela i odluke o kazni. Apelant je, dakle, osporenom presudom Kantonalnog suda proglašen krivim za blaže krivično djelo i osuđen na blažu kaznu, pa Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa "zabrane preinačenja na gore", a samim tim i da je u ovom segmentu povrijeđen princip pravičnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 35. U odnosu na apelantove navode da nije primio poziv za sjednicu Kantonalnog suda, te da nije obaviješten o sjednici vijeća u smislu člana 319. stav 1. ZKP FBiH, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno osnovna ljudska prava, Ustavni sud naglašava da optuženi mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda, te da se ovo pravilo odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada prisustvo optuženog nije značajno. 36. Ustavni sud primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, a Zakon o krivičnom postupku tretira sjednicu vijeća suda. S obzirom na činjenicu da se Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Ustavni sud dalje primjećuje da je Kantonalni sud imao obavezu prema članu 319. stav 1. ZKP FBiH da o sjednici vijeća obavijesti tužitelja, apelanta i njegovog branitelja, te da nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana35 sprečava održavanje sjednice. Ustavni sud dalje zapaža da iz spisa predmeta proizlazi da se apelantov poziv vratio s naznakom poštanskog dostavljača da je apelant odselio s navedene adrese, a da je apelantov branitelj koji je prisustvovao sjednici izjavio da je telefonski obavijestio apelanta o održavanju sjednice, te da se apelant saglasio da se sjednica održi bez njegovog prisustva. Također, apelantovom branitelju nije bilo poznato da je apelant odselio s ranije adrese. Iz navedenog Kantonalni sud je zaključio da je apelant bio uredno obaviješten o sjednici vijeća, nakon čega je održao sjednicu vijeća i donio osporenu odluku. Ustavni sud će ispitati da li je odluka Kantonalnog suda u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. 38. U vezi sa općim zahtjevom člana 6. Evropske konvencije za primjenu principa pravičnosti, Ustavni sud podsjeća da je najvažniji od svih neformuliranih principa iz člana 6. Evropske konvencije - ravnopravnost stranaka, tj. postavka da svaka strana u postupku mora imati iste mogućnosti da izloži svoje argumente i da nijedna od njih ne smije imati nikakvu prednost u odnosu na svog protivnika. Princip ravnopravnosti stranaka objedinjuje shvatanje da obje stranke u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i navodima suprotne stranke i da svaka stranka ima jednake mogućnosti da odgovori drugoj. 39. Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi odlučivao o sličnim pitanjima, te da je zauzeo stav da "ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku" (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1124/05od 9. februara 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 45/06, stav 31). 40. Član 6. stav 1. i stav 3.c. Evropske konvencije uvijek su povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi Evropski sud za ljudska prava,Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. iMonnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, strana 25). 41. Tako, u citiranoj odluciDelcourt protiv Belgijena str. 14. i 15. navodi se:ŠAĆKrivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom...ŠTĆEvropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju žalbene ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije.Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva mogućnost je predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. presude Evropskog suda za ljudska pravaMonnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi:U vezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovo razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno. 42. Ustavni sud ističe da je u konkretnom predmetu Zakon o krivičnom postupku propisao obavezu drugostepenog suda da stranke i branitelja obavijesti o sjednici vijeća, te da je Kantonalni sud utvrdio iz izjave apelantovog branitelja da je apelant obaviješten o održavanju sjednice. Ustavni sud, dalje, zapaža da se navodi žalbe odnose na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, te da žalba ne nudi nikakve nove činjenice, niti dokaze koji nisu bili već prezentirani prvostepenom sudu. 43. Imajući u vidu iznesene navode i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, te činjenicu da u žalbenom postupku u konkretnom slučaju nisu učestvovali ni apelant niti javni tužilac, Ustavni sud smatra da apelantov izostanak sa sjednice Kantonalnog suda ne narušava princip ravnopravnosti stranaka, niti kontradiktornosti postupka. Budući da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista procesna prava kao i javni tužilac, ciljevi ovog člana Evropske konvencije u konkretnom slučaju nisu manje ostvareni. Tako je osobito ako se ima u vidu da je na sjednici vijeća bio prisutan apelantov branitelj koji je iznio navode žalbe i koji je imao mogućnost da se izjasni o pismenom prijedlogu Tužilaštva koji je pročitan na sjednici. Prema tome, apelantovo neprisustvovanje sjednici drugostepenog suda, u navedenim okolnostima ovog slučaja (kad je sud apelantu uputio poziv koji se vratio s naznakom da je apelant odselio s adrese a nije, u smislu relevantnih odredbi ZKP-a, o tome obavijestio sud, kad je apelantov branitelj obavijestio apelanta o održavanju sjednice, te da se apelant po navodima branitelja saglasio s održavanjem sjednica bez njegovog prisustva, kad sjednici nije prisustvovalo ni Tužilaštvo), ne predstavlja povredu principa ravnopravnosti stranaka, niti apelantovog prava na odbranu garantiranog članom 6. Evropske konvencije. 44. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, u cijelosti neosnovani. Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju 45. Čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glase: Član 2. (1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom. (2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. Član 3. Kada je neka osoba prema pravosnažnoj odluci osuđena za krivično djelo i kada se kasnije ta kazna poništava ili osoba bude pomilovana na osnovu novih ili na nov način otkrivenih činjenica, koje nesporno dokazuju da je došlo do povreda prava, osoba koja je izdržala kaznu kao posljedicu takve presude treba da dobije obeštećenje u skladu sa zakonom ili praksom države o kojoj je riječ, ako se ne dokaže da je sama ta osoba potpuno ili djelimično odgovorna zato što se te nepoznate činjenice nisu blagovremeno otkrile. Član 4. (1) Niko ne može biti ponovo suđen ili kažnjen u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo za koje je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu s zakonom i krivičnim postupkom te države. (2) Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom države o kojoj je riječ, ukoliko postoje dokazi o novim ili na nov način otkrivenim činjenicama ili ukoliko je utvrđeno da je bilo bitnih nedostataka u prethodnom postupku, koji su mogli uticati na ishod istog. (3) Nije dozvoljeno bilo kakvo odstupanje od odredaba ovog člana na osnovu člana 15. Konvencije. Broj 70–Strana36 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. 46. Ustavni sud ističe da čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju sadrže važne materijalnopravne i procesnopravne garancije za lica protiv kojih se vodi krivični postupak. Odredba člana 2. predviđa pravo na pravno sredstvo osuđenog višem sudu, član 3. normira obavezu države da osuđenom licu naknadi štetu, uz ispunjenje određenih uvjeta, a odredba člana 4. sadrži principne bis in idem. 47. Ustavni sud naglašava da član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju normira pravo optuženog da odluku nižestepenog suda ispita viši sud. Na ovaj način se dopunjuju procesnopravne garancije optuženog iz člana 6. Evropske konvencije koji ne sadrži pravo na dvostepeni sudski postupak. Ustavni sud dalje ističe da do primjene člana 2. Protokola broj 7 može da dođe samo kada se radi o osuđujućoj presudi nacionalnog suda za krivično djelo. Zatim, član 2. Protokola broj 7 upućuje na primjenu nacionalnog prava kada je riječ o materijalnopravnim uvjetima i o postupku za preispitivanje prvostepene osuđujuće presude. Nadalje, iz norme člana 2. proizlazi da je dovoljno da viši sud preispituje prvostepenu odluku bilo u pogledu pravilnosti utvrđenih činjenica, bilo u pogledu pravilne primjene prava. 48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u smislu garancija iz člana 2. Protokola broj 7 imao "pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud". Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, ispitao prvostepenu presudu kojom je apelant osuđen za krivično djelo, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, kako je to žalbom bilo zatraženo. Stoga, U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo, zagarantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 49. U odnosu na apelantove navode o povredi čl. 3. i 4. Protokola broj 7, Ustavni sud zapaža da konkretni predmet ne pokreće pitanja iz navedenih članova, budući da se u konkretnom predmetu ne radi o naknadi štete osuđenom licu pod određenim uvjetima, niti konkretni predmet pokreće pitanje krivičnopravnog principane bis in idem.Stoga su apelantovi navodi o povredi prava iz čl. 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII. Zaključak 50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kada je drugostepeni sud utvrdio da prvostepeni sud nije prekoračio optužnicu, ali je pogrešno pravno kvalifikovao radnje izvršenja krivičnog djela navedene u optužnici. Također, neprisustvovanjem apelanta sjednici vijeća drugostepenog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3.c. Evropske konvencije kada na toj sjednici nisu bili prisutni tužitelj i apelant, a prisustvovao je apelantov branitelj. 51. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je osuđujuću presudu, kojom je apelant osuđen za krivično djelo, preispitao viši sud u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja. Također, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi čl. 3. i 4. Protokola broj 7, jer činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje naknade štete osuđenom licu uz ispunjenje određenih uvjeta, niti pokreću pitanje primjene principane bis in idem. 52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri, broj AP 2367/08 od 10. juna 2009. godine. 54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2367/08, rješavajući apelacijuZ. L.,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaZ. L.podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-483/05 od 8. travnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj K-360/05 od 26. rujna 2005. godine. Donošenjem ove odluke prestaje važiti Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 2367/08 od 10. lipnja 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Z. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva je 1. kolovoza 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-483/05 od 8. travnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-360/05 od 26. rujna 2005. godine. Apelant je 18. rujna 2008. godine i 11. svibnja 2009. godine podnio zahtjev za izdavanje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora od četiri mjeseca koja je apelantu izrečena pravomoćnom presudom, do donošenja konačne odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) je 7. kolovoza 2008. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud i Tužiteljstvo su dostavili odgovor na apelaciju 20. kolovoza 2008. godine, dok je Općinski sud odgovorio 21. kolovoza 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 9. rujna 2008. godine. 5. Ustavni sud je 14. listopada 2008. godine prvobitno odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 18. rujna 2008. godine. 6. Ustavni sud je 10. lipnja 2009. godine, s obzirom da je apelant dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje se vidi da je obolio od teške akutne bolesti, odlukom o privremenoj mjeri usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je odložio izvršenje kazne zatvora koja je apelantu izrečena Presudom Kantonalnog suda broj K-483/05 od 8. travnja 2008. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana37 III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Presudom Općinskog suda broj K-360/05 od 26. rujna 2005. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama navedenim u točki 1. izreke presude počinio kazneno djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je za ovo djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci; kao i da je radnjama opisanim u točki dva izreke presude počinio produljeno kazneno djelo protuzakonitog posredovanja u pokušaju iz članka 382. stavak 1, u svezi s čl. 28. i 55. KZ FBiH, te je u odnosu na ovo kazneno djelo osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM. Primjenom članka 54. stavak 3. KZ FBiH apelantu je izrečena jedinstvena sankcija, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i na novčanu kaznu od 10.000,00 KM. Apelant je također obvezan naknaditi troškove kaznenoga postupka. 9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo kako je utvrdio da je apelant 23. kolovoza 2004. godine u svojoj ordinaciji, kao liječnik specijalista ginekolog-citolog, uposlenik Kliničkog centra Univerziteta (KCU) u Sarajevu i član Onkološke komisije, nakon pregleda pacijentici R. DŽ. predložio operaciju kod dr. I. B. i istodobno joj tražio novac u iznosu od 500,00 do 700,00 KM da njemu da, a da će on dati dr. I. B. kako bi što bolje operirao pacijenticu R.DŽ. Prilikom ponovnoga pregleda 26. kolovoza 2004. godine, s obzirom da R. DŽ. nije imala traženi novac, obećala je apelantu dati 200,00 KM. Također je utvrđeno da je dr. I. B. operirao R. DŽ. 14. rujna 2004. godine. Općinski sud je utvrdio da je navedenim radnjama apelant počinio kazneno djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 2. KZ FBiH, kao i kazneno djelo protuzakonitoga posredovanja u pokušaju iz članka 382. stavak 1. u svezi s čl. 28. i 54. KZ FBiH. 10. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant neutvrđenog dana krajem studenoga 2003. godine u svojoj kući na Stupu tražio od E. D. iznos od 2.000,00 KM kao protuuslugu, uz obećanje da će kao liječnik poduzeti određene radnje, "da će sve srediti, jer je sa svim ljekarima dobar", oko pomoći za operaciju supruge E. D. Dalje je utvrđeno da E. D. apelantu nije dao traženi novac, jer ga nije imao, a suprugu E. D. je početkom prosinca 2003. godine operirao dr. A. K. Općinski sud je utvrdio da je navedenim radnjama apelant počinio kazneno djelo protuzakonitoga posredovanja u pokušaju iz članka 382. stavak 1. u svezi s člankom 28. KZ FBiH. Imajući u vidu i radnje izvršenja navedene pod točkom 1. izreke presude, Općinski sud je utvrdio da je apelant navedeno kazneno djelo počinio kao produljeno kazneno djelo, u smislu članka 55. KZ FBiH. 11. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo kako je tijekom dokaznoga postupka izveo veći broj dokaza, tako što su na glavnom pretresu saslušani svjedoci optužbe R. DŽ, dr. I. D., E. D., dr. A. K., E. F., potom su pročitane izjave svjedoka R. DŽ. i E. F. koje su date tijekom istrage, i to zapisnik o saslušanju svjedokinje R. DŽ, dat u Tužiteljstvu 25. siječnja 2005. godine, te zapisnik o saslušanju svjedoka E. F., dat u Tužiteljstvu 24. siječnja 2004. godine. Također je pročitana ovjerena preslika pisma E. D. koje je upućeno ravnatelju KCU Sarajevo i Etičkom komitetu, potom ovjerena preslika R. DŽ. prijave protiv apelanta koja je upućena ravnatelju KCU Sarajevo 27. kolovoza 2004. godine i drugi objektivni dokazi. Također je navedeno kako apelantova obrana nije imala drugih dokaznih prijedloga osim čitanja citološkog nalaza za pacijenticu R. DŽ. Općinski sud je naveo da je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, dovodeći dokaze u vezu s apelantovom obranom i temeljeći presudu na činjenicama i dokazima koji su izneseni na javnom i usmenom glavnom pretresu. 12. Apelantov branitelj je protiv presude Općinskog suda izjavio priziv. 13. Kantonalni sud je Presudom broj K-483/05 od 8. travnja 2008. godine djelomično uvažio priziv apelantovoga branitelja i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda glede pravne ocjene djela i odluke o kazni, tako da se radnje izvršenja opisane u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalificiraju kao produljeno kazneno djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 2. KZ FBiH u svezi s člankom 55. toga zakona, pa je apelant za ovo kazneno djelo, uz primjenu članka 51. stavak 1. točka d) KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. 14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo kako je presudu donio na sjednici vijeća u smislu članka 319. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) na koju nisu pristupili uredno obaviješteni kantonalni tužitelj i apelant, dok je pristupio apelantov branitelj. Dalje je istaknuto kako je na navedenoj sjednici apelantov branitelj ostao kod navoda i prijedloga iznesenih u pismenome prizivu, a da je pročitan podnesak kantonalnog tužitelja od 5. prosinca 2005. godine kojim je predložio da se apelantov priziv odbije i pobijana presuda potvrdi. Kantonalni sud je naveo da apelant prizivom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenoga zakona, s prijedlogom da se priziv uvaži, pobijana presuda preinači, te apelant oslobodi od optužbe ili da se pobijana presuda ukine i u smislu članka 315. stavak 1. ZKP FBiH odredi održavanje glavnoag pretresa. 15. Kantonalni sud je, ispitujući prvostupanjsku presudu povodom apelantovih prizivnih navoda koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve dokaze izvedene na glavnom pretresu, te dao valjane razloge o svim odlučnim činjenicama pri tome realno i objektivno interpretirajući iskaze svih saslušanih svjedoka, te u svezi s tim i sadržaj objektivnih dokaza. Kantonalni sud je istaknuo kako je u provedenome postupku utvrđeno da R. DŽ. apelantu ili bilo kojem drugom nije dala traženi novac, a da je operativni zahvat izvršio prof. dr. sci. I. B. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud u konkretnom slučaju, apelant u okviru svojih ovlasti specijaliste ginekologa-citologa obavlja radnje koje i treba obavljati, čita nalaze, izdaje potrebne uputnice, odvodi R. DŽ. doktoru kirurgu radi zakazivanja operativnog zahvata, i za to zahtijeva novčani dar, pri čemu je svjestan da su to službene radnje koje bi i inače kao specijalista ginekolog-citolog morao obaviti i da R. DŽ., kao zdravstveno osigurana osoba, ne treba ništa platiti. Kantonalni sud je naveo kako su se na ovakav način u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića kaznenoga djela primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 2. KZ FBiH (ali ne i elementi nekog drugog kaznenog djela, primjerice kaznenoga djela protuzakonitog posredovanja iz članka 382. stavak 2. KZ FBiH). Dakle, kako je dalje naveo Kantonalni sud, kod predmetnog kaznenog djela mito se zahtijeva kako bi službena osoba djelovala u okviru svoje službene dužnosti zakonito u svrhu ostvarenja vlastitih interesa. U konkretnom slučaju iz obrazloženja prvostupanjske presude, utemeljene na provedenim dokazima, kako je istaknuo Kantonalni sud, jasno proizlazi da je apelant zahtijevao novčani dar od R. DŽ. za radnju koju bi on u okviru svojih službenih ovlasti specijaliste ginekologa-citologa inače i morao obaviti. 16. Dalje je Kantonalni sud naveo kako iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant zahtijevao od E. D. novčani dar od 2.000,00 KM, obećavajući da će pomoći oko operacije njegove supruge Z. D, koja je inače pacijentica dr. A. K. u čijem timu apelant ne radi, te prema navodima toga svjedoka i prof. dr. sci. I. B. nema ovlasti niti utjecaja na to kako i kada će se pacijenti operirati. Očito je, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da apelant u tome slučaju nije poduzimao niti mogao poduzeti bilo koju službenu radnju iz okvira njegovih ovlasti za koju zahtijeva dar (novac), a koji E. D. apelantu nije dao, dok je suprugu bez posredovanja apelanta operirao dr. A. K. Na temelju ovako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pobliže opisanog u točki Broj 70–Strana38 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. 2. prvostupanjske presude, kako je zaključio Kantonalni sud, stječu se obilježja bića kaznenoga djela primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 2. KZ FBiH, kako je Tužiteljstvo svojim optužnim aktom kvalificiralo opisane radnje koje, zajedno s kaznenopravnom radnjom iz točke 1. prvostupanjske presude u smislu članka 55. navedenog zakona i po ocjeni Kantonalnog suda, čine isto produljeno kazneno djelo. 17. Kantonalni sud je istaknuo kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, a pogrešnom primjenom kaznenoga zakona, kaznenopravne radnje iz točke 2. izreke prvostupanjske presude, dovodeći ih u vezu s kaznenopravnom radnjom iz točke 1. presude, pogrešno pravno okvalificirao kao u pokušaju učinjeno produljeno kazneno djelo protuzakonitog posredovanja iz članka 382. ZKP FBiH, u svezi s čl. 28. i 55. toga zakona i apelanta za to djelo osudio na novčanu kaznu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio kako je utemeljen apelantov prizivni prigovor istican u tome smislu, ali da je neutemeljen apelantov prigovor da je prvostupanjski sud na taj način učinio bitnu povredu odredaba kaznenoga postupka iz članka 312. stavak 1. točka j) ZKP FBiH i stavak 2. članka 312. toga zakona, jer je, po apelantovome mišljenju, nepravilnom primjenom ZKP FBiH prekoračio optužbu na apelantovu štetu. Po mišljenju Kantonalnog suda nižestupanjski sud je, temeljem svih provedenih dokaza, pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, a pravilnom primjenom kaznenog zakona su se u apelantovim kaznenopravnim radnjama opisanim u točki 2. izreke pobijane presude stekla obilježja kaznenoga djela iz članka 380. stavak 2. KZ FBiH (djelo izvršeno činom zahtijevanja novčanog dara od E. D.) a ne kaznenoga djela iz članka 382. KZ FBiH. Stoga je, na temelju ovlasti iz odredbe članka 329. stavak 1. ZKP FBiH Kantonalni sud djelomično uvažio apelantov priziv i preinačio prvostupanjsku presudu glede pravne ocjene djela i odluke o kazni. Ispitujući prvostupanjsku presudu glede odluke o kazni prema odredbi članka 323. ZKP FBiH, Kantonalni sud je našao da je izrečena kazna strogo odmjerena, odnosno da utvrđene olakotne okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmjeravanja kazne apelantu. Uzimajući u obzir olakotne okolnost na strani apelanta, kao i izmjenu pravne ocjene djela, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz članka 51. stavak 1. točka d) KZ FBiH, Kantonalni sud je apelanta blaže kaznio. 18. Rješenjem Općinskog suda broj 65-0-K-051541-08-Iks od 19. veljače 2009. godine apelantu je odloženo izvršenje kazne zatvora u razdoblju od tri mjeseca, počevši od 5. veljače 2009. godine do 5. svibnja 2009. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je stalni sudski vještak, nakon što je ocijenio medicinske nalaze koje je priložio apelant, istaknuo kako je apelant imao emboliju pluća koja se uvijek smatra rizičnim akutnim stanjem bolesti mogućeg incidenta u svakome trenutku s nesagledivim i naglim smrtnim ishodom. Sudski vještak je zaključio da se kod apelanta radi o stalnom akutnom stanju bolesti i predložio je sudu da odgodi izvršenje kazne zatvora u razdoblju od tri mjeseca kako bi apelant uradio potrebne medicinske pretrage. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant tvrdi da je u predmetnom kaznenopravnom postupku došlo do povrede više prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelant je naveo da je optužnicom Tužiteljstva broj KT-P-234/04 od 11. veljače 2005. godine bio optužen za kazneno djelo–produljeno kazneno djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 2. u svezi s člankom 55. KZ FBiH. Budući da je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, pored navedenoga i za kazneno djelo protuzakonitoga posredovanja iz članka 382. stavak 1. u pokušaju, u svezi s čl. 28. i 55. KZ FBiH, apelant ističe da je time prvostupanjski sud apelanta proglasio krivim i za kazneno djelo za koje nije uopće optužen potvrđenom optužnicom. Zbog toga se u konkretnom slučaju radilo o apsolutno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, gdje se apelantov priziv morala uvažiti, prvostupanjska presuda ukinuti i zakazati novi glavni pretres pred vijećem Kantonalnog suda. Apelant smatra da se faktički radi i o povredi institutareformatio in peius,ali je Kantonalni sud, po apelantovom mišljenju, te okolnosti potpuno zanemario. Osim toga, apelant ističe da kao optuženi i žalitelj nije nikada primio poziv za sjednicu pred vijećem Kantonalnog suda povodom njegova priziva protiv prvostupanjske presude. Apelant naglašava da nije uredno obaviješten o terminu održavanja sjednice pred Kantonalnim sudom, te da mu je zapravo suđeno u odsustvu što je prema odredbama ZKP FBiH nelogično. Time mu je, kako je dalje istaknuo, uskraćeno temeljno pravo na obranu. Apelant navodi da se iz predmetnoga spisa može provjerom utvrditi da poziv za sjednicu od 8. travnja 2008. godine, kao i za sjednicu ranijega nadnevka koja je odložena, nikada nije primio. Samim tim, kako dalje ističe, nisu bili ispunjeni ni zakonski uvjeti za vođenje sjednice, a što je nažalost učinjeno. b) Odgovor na apelaciju 20. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je na sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2008. godine u prisutnosti branitelja apelanta, a u odsutnosti apelanta i tužitelja, donio presudu kojom je djelomično uvažio priziv apelantovoga branitelja, preinačio prvostupanjsku presudu glede pravne kvalifikacije djela i odluke o kazni, tako da se radnje izvršenja opisane u toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, za koje je apelant proglašen krivim, pravno kvalificiraju kao produljeno kazneno djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 2. KZ FBiH u svezi s člankom 55. toga zakona. U odnosu na navode iz apelacije, koji se odnose na to da apelant nije znao za sjednicu vijeća koja je održana pred Kantonalnim sudom 8. travnja 2008. godine i da zbog toga na nju nije pristupio, te da mu je na taj način uskraćeno pravo na obranu, odnosno da su povrijeđena njegova temeljna ljudska prava, Kantonalni sud je istaknuo sljedeće: Iz zapisnika sa sjednice vijeća od 8. travnja 2008. godine proizlazi da na nju nije pristupio kantonalni tužitelj iako je o njoj uredno obaviješten, te da nije pristupio ni apelant, a da o njoj nije uredno obaviješten, a da je pristupio apelantov branitelj. Tom je prilikom apelantov branitelj izjavio da je on apelanta telefonski obavijestio o terminu održavanja sjednice i da je apelant izjavio da je suglasan da se sjednica održi u njegovoj odsutnosti, pa je apelantov branitelj predložio da se sjednica održi u odsutnosti apelanta kao njegovog branjenika. Kantonalni sud je istaknuo kako je točno, a što proizlazi iz spisa, odnosno vraćene dostavnice, da je navedeno da je apelant odselio s navedene adrese, ali je apelantov branitelj izjavio da njemu nije poznato da je njegov branjenik odselio s navedene adrese. Iz navedenoga, po mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da je apelant znao za sjednicu vijeća Kantonalnog suda koja je održana 8. travnja 2008. godine, da je obavijestio svoga branitelja da neće pristupiti na sjednicu i predložio da se ona održi u njegovoj odsutnosti. Stoga se, po mišljenju Kantonalnog suda, navodi iz apelacije koji se odnose na povredu prava na obranu ukazuju neutemeljenim, pa se stoga predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 21. Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant u apelaciji, u odnosu na prvostupanjsku presudu, apostrofirao samo jedno navodno kršenje zakona i Europske konvencije– pravo Suda da samostalno pravno kvalificira djelo koje je predmet optuženja, odnosno presuđenja. Općinski sud je naveo da je, koristeći svoje zakonske ovlasti iz članka 295. stavak 2. ZKP FBiH, pravno kvalificirao apelantove kaznenopravne radnje odnosno njegova djela opisana u toč. 1. i 2. optužnice, ne povređujući činjenični opis optuženja u objektivnom i subjektivnom dijelu, tako da je djelo opisano u točki 1. kvalificirao kao kazneno djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz članka 380. stavak 2. KZ FBiH, dok je kaznenopravne radnje, odnosno djela iz toč. 1. i 2. optužnice, kvalificirao i kao Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana39 produljeno kazneno djelo protuzakonitoga posredovanja u pokušaju, iz članka 382. stavak 1. u svezi s čl. 28. i 55. KZ FBiH. Općinski sud smatra da prvostupanjska presuda sadrži zakonom predviđene elemente i pravilno i zakonito obrazloženje dokaza, kao i ocjenu odlučnih činjenica na kojima temelji presudu. Predložili su da se apelacija odbije kao neutemeljena. 22. Tužiteljstvo je u odgovoru navelo da, u odnosu na apelantove navode da ga je Općinski sud proglasio krivim i za kazneno djelo za koje nije uopće bio optužen, smatraju da je postupanje Općinskog suda zakonito i da se ne radi o kršenju apelantovog prava na pravično suđenje. Ovakvu tvrdnju temelje na ovlastima suda propisanom odredbama ZKP FBiH, kojima je regulirano pravo suda da činjenični opis kaznenoga djela, naveden u optužnici, različito pravno kvalificiraju u odnosu na pravnu kvalifikaciju navedenu u optužnici, jer pravna kvalifikacija kaznenoga djela navedena u optužnici ne obvezuje sud. Navedeno je da se takvu ovlast suda u odnosu na pravnu kvalifikaciju u optužnici, s obzirom na relevantne odredbe ZKP FBiH, ne može smatrati bitnom povredom odredaba kaznenog postupka u smislu prekoračenja optužbe, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantove navode da je drugostupanjski sud povrijedio institutreformatio in peius, odnosno da je trebao ukinuti prvostupanjsku presudu i zakazati glavni pretres, Tužiteljstvo je navelo kako je drugostupanjski sud djelomično uvažio priziv apelantovoga branitelja i preinačio prvostupanjsku presudu u apelantovu korist, odnosno izrekao mu je nižu kaznu u odnosu na izrečenu kaznu u prvostupanjskoj presudi, zbog čega po mišljenju Tužiteljstva drugostupanjski sud nije povrijedio odredbu članka 322. ZKP FBiH. Glede apelantovih navoda da nije bio obaviješten o terminima održavanja sjednice drugostupanjskoga suda, niti su mu uručeni pozivi za sjednicu, Tužiteljstvo je navelo da u tome dijelu apelaciju smatraju neutemeljenom, odnosno smatraju da je drugostupanjski sud postupao sukladno članku 319. u svezi s čl. 182. do 191. ZKP FBiH. V. Relevantni propisi 23.Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10) u relevantnom dijelu glasi: Primanje dara i drugih oblika koristi Članak 380. stavak 2. (2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi, da u okviru svoje ovlasti učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. 24.Zakon o kaznenom postupku FBiH("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 64/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 295. (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmetom optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici. (2) Sud nije vezan za prijedloge glede pravne ocjene djela. Članak 319. Sjednica vijeća (1) O sjednici vijeća obavijestit će se tužitelj, optuženik i njegov branitelj. (4) Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje sjednice vijeća. Članak 322. Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženika, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj K-483/05 od 8. travnja 2008. godine, protiv kojega nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 2. srpnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 1. kolovoza 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 29. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i prava iz članka 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojega sam izabere Š...Ć 31. Ustavni sud konstatira kako se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u navedenom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 32. Ustavni sud opaža kako je apelant istaknuo da ga je Općinski sud proglasio krivim i za kazneno djelo za koje uopće nije bio optužen potvrđenom optužnicom. Zbog toga je, po apelantovome mišljenju, Općinski sud prekoračio optužbu, odnosno počinio bitnu povredu odredaba kaznenoga postupka, zbog čega je, kako je dalje smatrao apelant, Kantonalni sud trebao ukinuti prvostupanjsku presudu i zakazati novi glavni pretres pred vijećem toga suda. 33. U odnosu na istaknute apelantove navode Ustavni sud opaža kako je prema pravilima kaznenog postupka sud uvijek vezan za činjenični opis radnji izvršenja kaznenog djela naveden u optužnici, ali ne i za pravnu kvalifikaciju kaznenog djela koja je navedena u optužnici. S tim u svezi Ustavni sud opaža kako je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovome prizivu, utvrdio da Općinski sud nije prekoračio optužbu time što je, polazeći od činjeničnog opisa djela kako je naveden u optužnici, navedene radnje izvršenja okvalificirao i kao produljeno kazneno djelo protuzakonitoga posredovanja u pokušaju. Također, Ustavni sud opaža kako je Kantonalni sud obrazložio da zbog takvoga postupanja Općinskog suda nije učinjena bitna povreda odredaba Broj 70–Strana40 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka j) ZKP FBiH, zbog koje bi Kantonalni sud bio obvezan ukinuti prvostupanjsku presudu. Ustavni sud dalje opaža kako je Kantonalni sud odbio apelanove prizivne navode u svezi s prekoračenjem optužnice, ali je smatrao da je Općinski sud pogrešno kvalificirao radnje izvršenja kaznenog djela, zbog čega je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj ocjeni kaznenoga djela. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je u svezi s navedenim apelantovim prigovorima Kantonalni sud u svojoj odluci naveo detaljnije i jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud nalazi da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog prekoračenja optužnice i s tim u svezi propusta Kantonalnog suda da postupi sukladno zakonu. 34. Glede apelantovih navoda da su sudovi prekršili načelo zabranereformatio in peius, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua nonprimjene ovog načela, općenito gledajući, da tužiteljstvo nije podnijelo priziv protiv prvostupanjske presude ili, ako je eventualno podnijelo priziv, da je on podnesen samo u apelantovu korist, te da drugostupanjski sud ne smije izmijeniti presudu na apelantovu štetu, što prvenstveno znači da ne može izreći težu kaznu od kazne koja je izrečena prvostupanjskom presudom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da Tužiteljstvo nije podnijelo priziv protiv presude Općinskog suda, a da je presudom Kantonalnog suda apelantov priziv djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena glede pravne kvalifikacije kaznenoga djela i odluke o kazni. Apelant je, dakle, pobijanom presudom Kantonalnog suda proglašen krivim za blaže kazneno djelo i osuđen na blažu kaznu, pa Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela "zabrane preinačenja na gore", a samim tim i da je u ovom segmentu povrijeđeno načelo pravičnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 35. U odnosu na apelantove navode da nije primio poziv za sjednicu Kantonalnog suda, te da nije obaviješten o sjednici vijeća u smislu članka 319. stavak 1. ZKP FBiH, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na obranu, odnosno temeljna ljudska prava, Ustavni sud naglašava da optuženi mora imati mogućnost osobno prisustvovati sjednici suda, te da se ovo pravilo odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o prizivima osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada prisustvo optuženoga nije značajno. 36. Ustavni sud primjećuje da članak 6. stavak 1. Europske konvencije govori o javnoj raspravi, a Zakon o kaznenom postupku tretira sjednicu vijeća suda. S obzirom na činjenicu da se Europska konvencija, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Ustavni sud dalje primjećuje kako je Kantonalni sud imao obvezu prema članku 319. stavak 1. ZKP FBiH o sjednici vijeća obavijestiti tužitelja, apelanta i njegovoga branitelja, te da nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice. Ustavni sud dalje opaža da iz spisa predmeta proizlazi da se apelantov poziv vratio s naznakom poštanskog dostavljača da je apelant odselio s navedene adrese, a da je apelantov branitelj koji je prisustvovao sjednici izjavio da je telefonski obavijestio apelanta o održavanju sjednice, te da se apelant suglasio da se sjednica održi bez njegovoga prisustva. Također, apelantovome branitelju nije bilo poznato da je apelant odselio s ranije adrese. Iz navedenoga je Kantonalni sud zaključio da je apelant bio uredno obaviješten o sjednici vijeća, nakon čega je održao sjednicu vijeća i donio pobijanu odluku. Ustavni sud će ispitati je li odluka Kantonalnog suda sukladna pravu na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. 38. U svezi s općim zahtjevom članka 6. Europske konvencije za primjenu načela pravičnosti, Ustavni sud podsjeća da je najvažniji od svih neformuliranih načela iz članka 6. Europske konvencije - ravnopravnost stranaka, tj. postavka da svaka strana u postupku mora imati iste mogućnosti izlaganja svojih argumenata i da nijedna od njih ne smije imati nikakvu prednost u odnosu na svoga protivnika. Načelo ravnopravnosti stranaka objedinjuje shvaćanje da obje stranke u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i navodima suprotne stranke i da svaka stranka ima jednake mogućnosti odgovoriti drugoj. 39. Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi odlučivao o sličnim pitanjima, te da je zauzeo stav da "ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostupanjski sud, sukladno zakonu, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostupanjskoga vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku" (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 1124/05od 9. veljače 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 45/06, stavak 31). 40. Članak 6. stavak 1. i stavak 3.c. Europske konvencije uvijek su povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu prizivnoga vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda kaznenoga djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniteljevo osobno viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu prizivnoga vijeća (vidi Europski sud za ljudska prava,Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. siječnja 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. iMonnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. ožujka 1987. godine, A.115, strana 25). 41. Tako, u citiranoj odluciDelcourt protiv Belgijena str. 14. i 15. navodi se:ŠAĆKaznena optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Kazneni postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom...ŠTĆEuropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju prizivne ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih temeljnih garancija sadržanih u članku 6. Europske konvencije.Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u prizivu za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih osobno prezentira pred prizivnim vijećem, a takva je mogućnost predviđena domaćim kaznenim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnome, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. U tome kontekstu su i navodi iz točke 57. presude Europskog suda za ljudska pravaMonnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi:U svezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje prizivnom vijeću, prizivni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi priziva sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samoga zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o prizivu. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalitelja će biti dopušteno. 42. Ustavni sud ističe kako je u konkretnom predmetu Zakon o kaznenom postupku propisao obvezu drugostupanjskog suda da stranke i branitelja obavijesti o sjednici vijeća, te da je Kantonalni sud utvrdio iz izjave apelantovoga branitelja da je apelant obaviješten o održavanju sjednice. Ustavni sud, dalje, opaža kako se navodi priziva odnose na način na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze, te da priziv ne nudi nikakve nove činjenice, niti dokaze koji nisu bili već prezentirani prvostupanjskom sudu. 43. Imajući u vidu iznesene navode i stavove Europskog suda i Ustavnog suda, te činjenicu da u prizivnom postupku u konkretnom slučaju nisu učestvovali ni apelant niti javni tužitelj, Ustavni sud smatra da apelantov izostanak sa sjednice Kantonalnog suda ne narušava načelo ravnopravnosti stranaka, niti kontradiktornosti postupka. Budući da optuženi u kaznenome postupku treba imati ista procesna prava kao i javni tužitelj, ciljevi ovoga članka Europske konvencije u konkretnom Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana41 slučaju nisu manje ostvareni. Tako je osobito ako se ima u vidu da je na sjednici vijeća bio prisutan apelantov branitelj koji je iznio navode priziva i koji je imao mogućnost da se izjasni o pismenom prijedlogu Tužiteljstva koji je pročitan na sjednici. Prema tome, apelantovo neprisustvovanje sjednici drugostupanjskoga suda, u navedenim okolnostima ovog slučaja (kada je sud apelantu uputio poziv koji se vratio s naznakom da je apelant odselio s adrese a nije, u smislu relevantnih odredbi ZKP-a, o tome obavijestio sud, kad je apelantov branitelj obavijestio apelanta o održavanju sjednice, te da se apelant po navodima branitelja suglasio s održavanjem sjednica bez njegovoga prisustva, kada sjednici nije prisustvovalo ni Tužiteljstvo), ne predstavlja povredu načela ravnopravnosti stranaka, niti apelantovoga prava na obranu garantiranoga člankom 6. Europske konvencije. 44. Stoga Ustavni sud smatra kako su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u predmetnome postupku, koji je okončan pobijanom presudom Kantonalnog suda, u cijelosti neutemeljeni. Protokol broj 7 uz Europsku konvenciju 45. Čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glase: Članak 2. (1) Svako tko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i temelje za njegovo korištenje, određuje se zakonom. (2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je osobi u pitanju u prvom stupnju sudio najviši sud ili je bila osuđeno na temelju žalbe na oslobađajuću presudu. Članak 3. Ako je neka osoba bila pravomoćnom presudom osuđena zbog krivičnog djela i ako je kasnije njena presuda bila ukinuta ili je bila pomilovana zbog toga što neka nova ili novootkrivenih činjenica neosporno ukazuje da se radilo o sudbenoj grešci osoba koja je pretrpjela kaznu kao posljedicu takve presude dobit će naknadu sukladno zakonu ili praksi dotične države, osim ako se ne dokaže da je ona u potpunosti ili djelomično odgovorna za to što nepoznata činjenica nije pravovremeno otkrivena. Članak 4. (1) Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen sukladno zakonu i krivičnom postupkom te države. (2) Odredbe prethodnog stavka ne sprječavaju obnovu postupka sukladno zakonu i krivičnom postupku date države, ako postoje dokazi o novim i novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod. (3) Ovaj se članak ne može staviti izvan snage na temelju članka 15. Konvencije. 46. Ustavni sud ističe da čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju sadrže važne materijalnopravne i procesnopravne garancije za osobe protiv kojih se vodi kazneni postupak. Odredba članka 2. predviđa pravo na pravno sredstvo osuđenog višem sudu, članak 3. normira obvezu države da osuđenoj osobi naknadi štetu, uz ispunjenje određenih uvjeta, a odredba članka 4. sadrži načelone bis in idem. 47. Ustavni sud naglašava kako članak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju normira pravo optuženoga da odluku nižestupanjskoga suda ispita viši sud. Na ovaj se način dopunjuju procesnopravne garancije optuženoga iz članka 6. Europske konvencije koji ne sadrži pravo na dvostupanjski sudski postupak. Ustavni sud dalje ističe kako do primjene članka 2. Protokola broj 7 može doći samo kada se radi o osuđujućoj presudi nacionalnog suda za kazneno djelo. Potom, članak 2. Protokola broj 7 upućuje na primjenu nacionalnoga prava kada je riječ o materijalnopravnim uvjetima i o postupku za preispitivanje prvostupanjske osuđujuće presude. Nadalje, iz norme članka 2. proizlazi da je dovoljno da viši sud preispituje prvostupanjsku odluku bilo glede pravilnosti utvrđenih činjenica, bilo glede pravilne primjene prava. 48. U konkretnom slučaju Ustavni sud opaža kako je apelant u smislu garancija iz članka 2. Protokola broj 7 imao "pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud". Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovome prizivu, ispitao prvostupanjsku presudu kojom je apelant osuđen za kazneno djelo, kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, kako je to prizivom bilo zatraženo. Stoga, U kontekstu navedenoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo, zagarantirano člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. 49. U odnosu na apelantove navode o povredi čl. 3. i 4. Protokola broj 7, Ustavni sud opaža kako konkretni predmet ne pokreće pitanja iz navedenih članaka, budući da se u konkretnom predmetu ne radi o naknadi štete osuđenoj osobi pod određenim uvjetima, niti konkretni predmet pokreće pitanje kaznenopravnog načelane bis in idem.Stoga su apelantovi navodi o povredi prava iz čl. 3. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. VIII. Zaključak 50. Ustavni sud zaključuje kako nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kada je drugostupanjski sud utvrdio da prvostupanjski sud nije prekoračio optužnicu, ali je pogrešno pravno kvalificirao radnje izvršenja kaznenoga djela navedene u optužnici. Također, neprisustvovanjem apelanta sjednici vijeća drugostupanjskoga suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu iz članka 6. stavak 3.c. Europske konvencije kada na toj sjednici nisu bili prisutni tužitelj i apelant, a prisustvovao je apelantov branitelj. 51. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju jer je osuđujuću presudu, kojom je apelant osuđen za kazneno djelo, preispitao viši sud glede činjeničnih i pravnih pitanja. Također, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi čl. 3. i 4. Protokola broj 7, jer činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje naknade štete osuđenoj osobi uz ispunjenje određenih uvjeta, niti pokreću pitanje primjene načela ne bis in idem. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 53. Donošenjem ove odluke prestaje važiti Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri, broj AP 2367/08 od 10. lipnja 2009. godine. 54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2414/08, rješavajući apelacijuDudije Bjelobrvić, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je Broj 70–Strana42 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDudije Bjelobrvić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošewa konačne odluke u razumnom roku u izvršnom postupku u predmetu Opštinskog suda u Tuzli brojI-4619/01. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da po hitnom postupku donese odluku o žalbi podnesenoj protiv Rješewa Opštinskog suda u Tuzli brojI-4619/01 od 15. februara 2011. godine, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Dudiji Bjelobrvić,u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli i Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dudija Bjelobrvić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa), koju zastupa Vinka Gutić, advokat iz Lukavca, podnijela je 5. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog "neizvršewa pravosnažne Presude Opštinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine u razumnom roku u izvršnom postupku broj I-4619/01". II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda u Tuzli zatraženo je 4. septembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud u Tuzli je dostavio odgovor na apelaciju 3. oktobra 2008. godine. Opštinski sud u Tuzli je 21. februara 2011. dostavio fotokopiju spisa brojI-4619/01, brojI-3355/05 i brojI-630/03. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 8. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik Tuzla je obavezano da apelantkiwi isplati na ime naknade materijalne-totalne štete na nepokretnostima ukupan iznos od 258.790,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. marta 2000. godine pa do dana isplate. Postupak izvršewa brojI-4619/01 7. Apelantkiwa je 17. avgusta 2001. godine protiv DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik Tuzla podnijela predlog za dozvolu izvršewa pravosnažne Presude Opštinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine s ciljem naplate novčanog potraživawa u iznosu od 258.790,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 23. marta 2000. godine pa do isplate. 8. Opštinski sud u Tuzli je Rješenjem o izvršenju broj I-4619/01 od 22. avgusta 2001. godine odredio predloženo izvršenje. 9. Radi isplate prema pravosnažnoj Presudi Opštinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine, apelantkiwin sin, kao njen punomoćnik, zakqučio je 6. decembra 2001. godine sa Rudnicima "Kreka" u Tuzli d.o.o. vansudsku nagodbu za isplatu štete na apelantkiwinim nepokretnostima u iznosu od 168.000,00 KM, i to u protivvrijednosti u ugqu po komercijalnim cijenama važećim na dan zakqučewa vansudske nagodbe. U vansudskoj nagodbi je navedeno da će isporukom uglja shodno protivvrijednosti utvrđenog iznosa da budu izmirene sve obaveze po osnovu totalne štete na apelantkiwinim nepokretnostima. Dalje je navedeno da su predmetnom nagodbom Rudnici "Kreka" u Tuzli d.o.o. izvršili svoju obavezu iz Presude broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine, te da apelantkiwin punomoćnik odustaje od bilo kakvog postupka izvršewa utvrđene obaveze. 10. Apelantkiwa je podneskom od 24. februara 2006. godine ograničila predlog za dozvolu izvršewa tako što je tražila da se rješenje o izvršenju obustavi za iznos od 168.060,00 KM, a da se rješenje o izvršenju za iznos od 90.790,00 KM dostavi banci kod koje izvršenik ima otvoren račun. U tom predlogu kao izvršenika apelantkiwa je navela Rudnik "Kreka" d.o.o. Tuzla, kao pravnog sljednika DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik Tuzla (u daqnjem tekstu: izvršenik). 11. Apelantkiwa je 21. marta 2006. godine Opštinskom sudu u Tuzli podnijela dopunski predlog za izvršenje pljenidbom na računima izvršenika. U navedenom dopunskom predlogu apelantkiwa je istakla da je od donošewa rješewa o izvršenju od 22. avgusta 2006. godine izvršenik izvršio svoju obavezu prema apelantkiwi u iznosu od 168.060,00 KM, te je ostao u obavezi prema woj u iznosu od 90.790,00 KM. 12. Apelantkiwa je 14. jula 2006. godine podnijela predlog za donošenje dopunskog rješewa o izvršenju popisom, zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. U navedenom dopunskom predlogu apelantkiwa je istakla da je od donošewa rješewa o izvršenju od 22. avgusta 2006. godine izvršenik izvršio svoju obavezu prema apelantkiwi u iznosu od 168.060,00 KM, te da je ostao u obavezi prema woj u iznosu od 90.790,00 KM. 13. Apelantkiwa je dopisima od 27. oktobra i 28. decembra 2006. godine urgirala okončanje predmetnog izvršnog postupka. 14. Zakqučkom Opštinskog suda u Tuzli brojI-4619/01 od 10. januara 2007. godine apelantica je pozvana da u roku od 8 dana dostavi sudu dokaz da su Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, kao pravni sljednik DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik, preuzeli obaveze po izvršnoj ispravi na osnovu koje je dozvoljeno predmetno izvršenje. Određeno je da, ukoliko apelantkiwa u ostavljenom roku ne postupi po zakqučku, sud će donijeti rješenje o obustavi izvršewa. 15. Apelantkiwa je 18. januara 2007. godine dostavila Opštinskom sudu u Tuzli podatke koji su traženi zakqučkom od 10. januara 2007. godine. 16. Apelantkiwa je 12. marta 2007. godine Opštinskom sudu u Tuzli podnijela dopunski predlog za izvršenje, pljenidbom na računima izvršenika. U tom predlogu apelantkiwa je istakla da je od donošewa rješewa o izvršenju od 22. avgusta 2006. godine izvršenik izvršio svoju obavezu prema apelantkiwi u iznosu od 168.060,00 KM, te da je ostao u obavezi prema woj u iznosu od 90.790,00 KM. 17. Opštinski sud u Tuzli je Rješenjem brojI-4619/01 od 14. marta 2007. godine odredio predloženo izvršenje. Protiv tog rješewa izvršenik je podnio prigovor 22. marta 2007. godine. Apelantkiwa je dostavila odgovor na prigovor 30. marta 2007. godine. 18. Opštinski sud je dopisom od 14. marta 2007. godine dostavio Novoj bawalučkoj banci - Filijala Tuzla, Union 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana43 banci d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla,Hypo Alpe Adriabanci - Filijala Tuzla primjerak Rješewa o izvršenju brojI-4619/01 od 14. marta 2007. godine, te im naložio da izvrše pljenidbu novčanih sredstava na računu izvršenika. 19. Union banka d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla je obavijestila Opštinski sud u Tuzli da nisu u mogućnosti da izvrše Rješenje brojI-4619/01 od 14. marta 2007. godine zbog nedostatka sredstava na transakcijskom računu izvršenika. Takođe su naveli da je rješenje proslijeđenoHypo Alpe Adria banci d.d. - Filijala Tuzla na daqnje izvršenje. 20. Opštinski sud u Tuzli je dopisom od 26. aprila 2007. godine upućenimHypo Alpe Adriabanci - Filijala Tuzla, Un- ion banci - Filijala Tuzla, i Novoj bawalučkoj banci - Filijala Tuzla zatražio deblokadu na transakcijskom računu izvršenika do odluke suda o prigovoru. 21. Apelantkiwa je podneskom od 4. septembra 2007. godine zatražila da Opštinski sud u Tuzli donese zakqučak kojim će obustaviti postupak izvršewa prema Rješenju o izvršenju brojI-4619/01 od 22. avgusta 2001. godine za isplatu glavnog duga od izvršenika u iznosu od 168.060,00 KM, te da se održi na snazi Rješenje o izvršenju brojI-4619/01 od 22. avgusta 2001. godine za isplatu iznosa od 90.790,00 KM. 22. Opštinski sud u Tuzli je u predmetnom postupku zakazao ročišta 24. oktobra, 13. novembra, 4. decembra 2007. godine, 13. maja i 16. juna 2008. godine. Od toga dva ročišta su održana u apelantkiwinoj kući zbog njene bolesti. Svim ročištima apelantkiwa je pristupila. 23. Rješenjem Opštinskog suda brojI-4619/01 od 28. jula 2008. godine odbijen je prigovor izvršenika i Rješenje o izvršenju brojI-4691/01 od 14. marta 2007. godine je u cijelosti održano na snazi. 24. Protiv navedenog rješewa apelantkiwa je 5. avgusta 2008. godine podnijela žalbu, tražeći da sud prigovor izvršenika odbaci i rješenje o izvršenju održi na snazi. Takođe, protiv prvostepenog rješewa žalbu je podnio i izvršenik 11. avgusta 2008. godine. 25. Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001760 od 16. oktobra 2009. godine apelantkiwina žalba je odbačena, a žalba izvršenika uvažena, te je Rješenje Opštinskog suda u Tuzli brojI-4619/01 od 28. jula 2008. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovnipostupak. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijedio odredbe izvršnog postupka. 26. Kantonalni sud je spis vratio prvostepenom sudu 18. novembra 2009. godine. 27. Opštinski sud je Rješenjem brojI-4619/01 od 15. februara 2011. godine usvojio prigovor izvršenika i obustavio u cijelosti izvršenje određeno Rješenjem Opštinskog suda brojI-4619/01 od 14. marta 2007. godine i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje. U obrazloženju rješewa je navedeno da u situaciji kada je među strankama zakqučena vansudska nagodba o načinu izmirewa potraživawa po pravosnažnoj presudi i kada ona kao takva nije poništena u smislu odredbi čl. 111 i 112 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO) na zahtjev neke od stranaka potpisnica te vansudske nagodbe, odnosno u predmetnom slučaju nije poništena na zahtjev apelantkinje kao tražioca izvršewa, koja se pozvala na njenu pravnu neosnovanost, takva nagodba, po mišljenju Opštinskog suda,postoji i proizvodi pravne posljedice (član 1089 ZOO). Prema tome, Opštinski sud je istakao da apelantkiwa vansudsku nagodbu isticanjem prigovora u predmetnom postupku ne može sa uspjehom da pobija, jer se o tom odlučuje konstitutivnom odlukom isticanjem tužbenog ili protivtužbenog zahtjeva. 28. Protiv navedenog rješewa apelantkiwa je 25. februara 2011. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu. Postupak izvršewa brojI-3355 29. Apelantkiwa je 20. juna 2003. godine Opštinskom sudu u Lukavcu podnijela predlog za dozvolu izvršewa pljenidbom, popisom, procjenom pokretnih stvari dužnika u iznosu od 90.790,00 KM i troškova izvršewa koliko budu iznosili. U tom predlogu apelantkiwa je navela da joj Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla kao izvršenik duguju navedeni iznos na osnovu pravosnažnog Rješewa o izvršenju brojI-4619/01 od 22. avgusta 2001. godine. 30. Rješenjem o izvršenju brojI-294/03 od 20. juna 2003. godine Opštinski sud u Lukavcu je odredio predloženo izvršenje. Protiv tog rješewa o izvršenju izvršenik je 4. jula 2003. godine podnio prigovor, navodeći da je svoju obavezu iz pravosnažne presude u cjelini izmirio po osnovu zakqučene vansudske nagodbe i protokolao realizaciji nagodbe. 31. Dopisom od 6. oktobra 2004. godine 13. januara 2005. godine apelantkiwa je urgirala da sud riješi povodom prigovora izvršenika u što kraćem roku. 32. Rješenjem Opštinskog suda u Tuzli brojI-4814/04 od 24. januara 2005. godine odbijen je prigovor izvršenika kao neosnovan. 33. Protiv prvostepenog rješewa izvršenik je 3. februara 2005. godine podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-323/05 od 23. septembra 2005. godine uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 34. Podneskom od 12. decembra 2006. godine apelantkiwin punomoćnik je povukao predlog za dozvolu izvršewa u ovom postupku, te predložio da se predmetni postupak obustavi. 35. Rješenjem Opštinskog suda u Tuzli brojI-3355/05 od 14. decembra 2006. godine obustavljeno je izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Opštinskog suda u Lukavcu brojI-294/03 od 20. juna 2003. godine. Predmet brojI-630/03 36. Apelantkiwa je 23. januara 2003. godine Opštinskom sudu u Tuzli podnijela predlog za dozvolu izvršewa. Opštinski sud je Rješenjem brojI-630/03 od 30. januara 2003. godine odredio predloženo izvršenje. Predmetni spis je 20. marta 2003. godine pripojen spisuI-4619/01. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 37. Apelantkiwa se žali na neizvršenje pravosnažne Presude Opštinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine u razumnom roku u izvršnom postupku broj I-4619/01. Smatra da joj je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su sudovi učinili neizvjesnimsprovođenje pravosnažnog rješewa o izvršenju, a time irealizovanje apelantkiwinog potraživawa koje je predmet pravosnažnog rješewa o izvršenju. Apelantkiwa zahtijeva kompenzaciju zbog dužine trajawa izvršnog postupka počevši od 17. avgusta 2001. godine u iznosu od 2.100,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 38. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud u Tuzli je iznio hronologiju predmeta brojI-4619/01. Dalje je istaknuto da se u predmetnom spisu nalazi i spis Opštinskog suda u Tuzli brojI-3355/05 iz kojeg proizilazi da je apelantkiwa posredstvom svog punomoćnika podnijela predlog za izvršenje na osnovu iste izvršne isprave kao i u predmetu Opštinskog suda u Tuzli brojI-4619/01 zbog istog duga. Pri tome je uređujući sudija naveo da je predmetni spis preuzeo u rad 5. septembra 2005. godine, te da je na izvršni referat raspoređen 1. avgusta Broj 70–Strana44 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. 2005. godine. Dalje je uređujući sudija naveo broj predmeta kojima je zadužen. V. Relevantni propisi 39. UZakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03,52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) relevantne odredbe glase: Član 5. (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 9. (1) U izvršnom postupku sudpostupa na osnovu podnesaka i drugih pismena. Član 15. Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od petnaest dana od dana ispuwavawa uvjeta da se o prigovoru odluči. VI. Dopustivost 40. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 42. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Apelantkiwa se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da izvršni postupak povodom njenog zahtjeva za izvršenje pravosnažne presude nerazumno dugo traje, odnosno da se odluka ne donosi u "razumnom roku", u smislu članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 43. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 44. Apelantkiwa se žali da joj je, zbog dužine trajawa postupka izvršewa pravosnažne presude, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članaII/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 45. Ustavni sud smatra da se, iako apelantkiwa navodi (i) da se ne izvršava pravosnažna presuda Opštinskog suda u Lukavcu, apelantkiwini navodi suštinski odnose na nedonošenje odluke u "razumnom roku" u predmetnom izvršnom postupku, te da će se u odnosu na navedeno predmetna apelacija ispitati. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjewiv u konkretnom slučaju. 46. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora ocjewivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugihjavnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 47. Dalje, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). Analiza dužine trajawa postupka 48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 17. avgusta 2001. godine, kada je apelantkiwa podnijela predlog za dozvolu izvršewa pravosnažne Presude Opštinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine, te da predmetni postupak još uvijek nije okončan. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da predmetni postupak od momenta podnošewa predloga za dozvolu izvršewa do donošewa odluke Ustavnog suda traje ukupno devet godina i sedam mjeseci, te da još nije okončan. 49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 50. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. 51. U pogledu apelantkiwinog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa povodom iste pravne stvari 30. juna 2003. godine Opštinskom sudu u Lukavcu podnijela predlog za dozvolu izvršewa, te da je taj sud donio Rješenje o izvršenju brojI-294/03 od 23. oktobra 2003. godine. Navedeni postupak je okončan na način da je Rješenjem Opštinskog suda u Tuzli brojI-3355/05 od 14. decembra 2006. godine obustavljeno izvršenje, a na apelantkiwin predlog. Takođe, apelantkiwa je povodom istog pravnog pitawa podnijela predlog za dozvolu izvršewa 23. januara 2003. godine Opštinskom sudu u Tuzli, koji je donio Rješenje brojI-630/03 od 30. januara 2003. godine. Navedeni predmet je 20. marta 2003. godine spojen sa predmetom brojI-4619/01. Dakle, apelantkiwa je povodom iste pravne stvari, odnosno izvršewa iste pravosnažne presude paralelno pokrenula tri istovjetna postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa tek 24. februara 2006. godine obavijestila sud da je izvršenik 26. decembra 2001. godine izvršio svoju obavezu po pravosnažnoj presudi u iznosu od 168.060,00 KM, te da je ostao u obavezi prema woj u iznosu od 90.790,00 KM. Dakle, apelantkiwa je tek nakon pet godina obavijestila izvršni sud da je izvršenik u jednom dijelu izvršio svoju obavezu prema woj. Iz navedenog Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana45 proizilazi da je u navedenom periodu apelantkiwa bila neaktivna u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud nalazi da je apelantkiwa urgirala na okončanju predmetnog postupka. 52. U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud u Tuzli povodom apelantkiwinog predloga za dozvolu izvršewa od 17. avgusta 2001. godine donio rješenje o izvršenju u vrlo kratkom vremenskom roku. Međutim, navedeni sud sve do 10. januara 2007. godine nije preduzeo nijednu procesnu radnju u predmetnom izvršnom postupku. Dakle, Opštinski sud u Tuzli u periodu dužem od pet godina nije preduzeo niti jednu procesnu radnju radi okončawa postupka. Dalje, Opštinski sud u Tuzli je povodom prigovora izvršenika podnesenog 22. marta 2007. godine protiv Rješewa o izvršenju brojI-4619/01 od 14. marta 2007. godine donio rješenje 28. jula 2008. godine. Dakle, i pored kratkih zakonom utvrđenih rokova za odlučenje o prigovoru, Opštinski sud u Tuzli je o prigovoru riješio tek nakon jedne godine. Takođe, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Kantonalnog suda ukinuto Rješenje Opštinskog suda broj I-4619/01 od 28. jula 2008. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog povreda odredaba izvršnog postupka. Novo rješenje, po uputama Kantonalnog suda, Opštinski sud u Tuzli je donio nakog više od godinu dana. Navedeni propusti Opštinskog suda u Tuzli, po mišljenju Ustavnog suda, bili su odlučujući, te su doveli do kašnjenja u okončavanju predmetnog izvršnog postupka čak i ako se ima u vidu činjenica da je i apelantkiwa svojim radwama doprinijela ukupnoj dužinu postupka u izvjesnoj mjeri. 53. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud rješavao o žalbi u relativno kratkom vremenskom periodu, te da nije u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. 54. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da odgovornost za predmetnu dužinu može u cijelosti da se stavi na teret Opštinskom sudu u Tuzli, imajući u vidu navedene propuste tog suda. Ustavni sud zapaža da u pogledu navedenog Opštinski sud u Tuzli nije ponudio objektivno opravdanje. Pri tome Ustavni sud podsjeća da se radilo o postupku koji je po domaćem zakonu hitne prirode. 55. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud smatra da vrijeme trajawa predmetnog izvršnog postupka ne može da zadovoqi standarde razumnosti u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 56. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantkiwinog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava. Stoga, Ustavni sud smatra svrsishodnim da Kantonalnom sudu naloži da u što kraćem roku okonča predmetni postupak po žalbi. Pitanje naknade nematerijalne štete 57. Apelantkiwa je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog povrede prava na pravično suđenje. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 58. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. 59. Imajući u vidu da predmetni postupak do donošewa odluke Ustavnog suda traje ukupno devet godina, kao i da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantkiwi treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošewa odluke, iznosi 2.700,00 KM. Na isplatu naknade obavezana je Vlada Tuzlanskog kantona s obzirom na sjedište Opštinskog suda u Tuzli za koji je utvrđeno da je odgovoran za nedonošenje odluke u razumnom roku. Ostali navodi 60. Apelantkiwa, takođe, smatra da joj je, zbog dužine trajawa predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na zakqučke u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantkiwine navode o povredi prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 61. Ustavni sud zakqučuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak izvršewa pravosnažne presude, koji je po domaćem zakonu hitne prirode, do donošewa odluke Ustavnog suda traje više od devet godina, a nadležni izvršni sud nije dao razumno i objektivno opravdanje za toliko dugo trajanje postupka. 62. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2414/08, rješavajući apelacijuDudije Bjelobrvić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDudije Bjelobrvić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku u izvršnom postupku u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da po hitnom postupku donese odluku o žalbi podnesenoj protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01 od 15. februara 2011. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona daDudiji Bjelobrvić,u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana46 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli i Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dudija Bjelobrvić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vinka Gutić, advokat iz Lukavca, podnijela je 5. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog "neizvršenja pravosnažne Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine u razumnom roku u izvršnom postupku broj I-4619/01". II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Tuzli zatraženo je 4. septembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud u Tuzli je dostavio odgovor na apelaciju 3. oktobra 2008. godine. Općinski sud u Tuzli je 21. februara 2011. dostavio fotokopiju spisa broj I-4619/01, broj I-3355/05 i broj I-630/03. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 8. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik Tuzla je obavezano da apelantici isplati na ime naknade materijalne-totalne štete na nekretninama ukupan iznos od 258.790,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. marta 2000. godine pa do dana isplate. Postupak izvršenja broj I-4619/01 7. Apelantica je 17. augusta 2001. godine protiv DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik Tuzla podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine s ciljem naplate novčanog potraživanja u iznosu od 258.790,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 23. marta 2000. godine pa do isplate. 8. Općinski sud u Tuzli je Rješenjem o izvršenju broj I-4619/01 od 22. augusta 2001. godine odredio predloženo izvršenje. 9. Radi isplate prema pravosnažnoj Presudi Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine, apelanticin sin, kao njen opunomoćenik, zaključio je 6. decembra 2001. godine sa Rudnicima "Kreka" u Tuzli d.o.o. vansudsku nagodbu za isplatu štete na apelanticinim nekretninama u iznosu od 168.000,00 KM, i to u protivvrijednosti u uglju po komercijalnim cijenama važećim na dan zaključenja vansudske nagodbe. U vansudskoj nagodbi je navedeno da će isporukom uglja shodno protivvrijednosti utvrđenog iznosa biti izmirene sve obaveze po osnovu totalne štete na apelanticinim nekretninama. Dalje je navedeno da su predmetnom nagodbom Rudnici "Kreka" u Tuzli d.o.o. izvršili svoju obavezu iz Presude broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine, te da apelanticin opunomoćenik odustaje od bilo kakvog postupka izvršenja utvrđene obaveze. 10. Apelantica je podneskom od 24. februara 2006. godine ograničila prijedlog za dozvolu izvršenja tako što je tražila da se rješenje o izvršenju obustavi za iznos od 168.060,00 KM, a da se rješenje o izvršenju za iznos od 90.790,00 KM dostavi banci kod koje izvršenik ima otvoren račun. U tom prijedlogu kao izvršenika apelantica je navela Rudnik "Kreka" d.o.o. Tuzla, kao pravnog sljednika DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik). 11. Apelantica je 21. marta 2006. godine Općinskom sudu u Tuzli podnijela dopunski prijedlog za izvršenje pljenidbom na računima izvršenika. U navedenom dopunskom prijedlogu apelantica je istakla da je od donošenja rješenja o izvršenju od 22. augusta 2006. godine izvršenik izvršio svoju obavezu prema apelantici u iznosu od 168.060,00 KM, te je ostao u obavezi prema njoj u iznosu od 90.790,00 KM. 12. Apelantica je 14. jula 2006. godine podnijela prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju popisom, zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. U navedenom dopunskom prijedlogu apelantica je istakla da je od donošenja rješenja o izvršenju od 22. augusta 2006. godine izvršenik izvršio svoju obavezu prema apelantici u iznosu od 168.060,00 KM, te da je ostao u obavezi prema njoj u iznosu od 90.790,00 KM. 13. Apelantica je dopisima od 27. oktobra i 28. decembra 2006. godine urgirala okončanje predmetnog izvršnog postupka. 14. Zaključkom Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01 od 10. januara 2007. godine apelantica je pozvana da u roku od 8 dana dostavi sudu dokaz da su Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, kao pravni sljednik DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik, preuzeli obaveze po izvršnoj ispravi na osnovu koje je dozvoljeno predmetno izvršenje. Određeno je da, ukoliko apelantica u ostavljenom roku ne postupi po zaključku, sud će donijeti rješenje o obustavi izvršenja. 15. Apelantica je 18. januara 2007. godine dostavila Općinskom sudu u Tuzli podatke koji su traženi zaključkom od 10. januara 2007. godine. 16. Apelantica je 12. marta 2007. godine Općinskom sudu u Tuzli podnijela dopunski prijedlog za izvršenje, pljenidbom na računima izvršenika. U tom prijedlogu apelantica je istakla da je od donošenja rješenja o izvršenju od 22. augusta 2006. godine izvršenik izvršio svoju obavezu prema apelantici u iznosu od 168.060,00 KM, te da je ostao u obavezi prema njoj u iznosu od 90.790,00 KM. 17. Općinski sud u Tuzli je Rješenjem broj I-4619/01 od 14. marta 2007. godine odredio predloženo izvršenje. Protiv tog rješenja izvršenik je podnio prigovor 22. marta 2007. godine. Apelantica je dostavila odgovor na prigovor 30. marta 2007. godine. 18. Općinski sud je dopisom od 14. marta 2007. godine dostavio Novoj banjalučkoj banci - Filijala Tuzla, Union banci d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla, Hypo Alpe Adria banci - Filijala Tuzla primjerak Rješenja o izvršenju broj I-4619/01 od 14. marta 2007. godine, te im naložio da izvrše pljenidbu novčanih sredstava na računu izvršenika. 19. Union banka d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla je obavijestila Općinski sud u Tuzli da nisu u mogućnosti izvršiti Rješenje broj I-4619/01 od 14. marta 2007. godine zbog nedostatka sredstava na transakcijskom računu izvršenika. Također su naveli da je rješenje proslijeđeno HypoAlpe Adria banci d.d. - Filijala Tuzla na daljnje izvršenje. 20. Općinski sud u Tuzli je dopisom od 26. aprila 2007. godine upućenim Hypo Alpe Adria banci - Filijala Tuzla, Union banci - Filijala Tuzla, i Novoj banjalučkoj banci - Filijala Tuzla zatražio deblokadu na transakcijskom računu izvršenika do odluke suda o prigovoru. 21. Apelantica je podneskom od 4. septembra 2007. godine zatražila da Općinski sud u Tuzli donese zaključak kojim će obustaviti postupak izvršenja prema Rješenju o izvršenju broj I-4619/01 od 22. augusta 2001. godine za isplatu glavnog duga od izvršenika u iznosu od 168.060,00 KM, te da se održi na snazi Rješenje o izvršenju broj I-4619/01 od 22. augusta 2001. godine za isplatu iznosa od 90.790,00 KM. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana47 22. Općinski sud u Tuzli je u predmetnom postupku zakazao ročišta 24. oktobra, 13. novembra, 4. decembra 2007. godine, 13. maja i 16. juna 2008. godine. Od toga dva ročišta su održana u apelanticinoj kući zbog njene bolesti. Svim ročištima apelantica je pristupila. 23. Rješenjem Općinskog suda broj I-4619/01 od 28. jula 2008. godine odbijen je prigovor izvršenika i Rješenje o izvršenju broj I-4691/01 od 14. marta 2007. godine je u cijelosti održano na snazi. 24. Protiv navedenog rješenja apelantica je 5. augusta 2008. godine podnijela žalbu, tražeći da sud prigovor izvršenika odbaci i rješenje o izvršenju održi na snazi. Također, protiv prvostepenog rješenja žalbu je podnio i izvršenik 11. augusta 2008. godine. 25. Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001760 od 16. oktobra 2009. godine apelanticina žalba je odbačena, a žalba izvršenika uvažena, te je Rješenje Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01 od 28. jula 2008. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijedio odredbe izvršnog postupka. 26. Kantonalni sud je spis vratio prvostepenom sudu 18. novembra 2009. godine. 27. Općinski sud je Rješenjem broj I-4619/01 od 15. februara 2011. godine usvojio prigovor izvršenika i obustavio u cijelosti izvršenje određeno Rješenjem Općinskog suda broj I-4619/01 od 14. marta 2007. godine i ukinuo sve provedene izvršne radnje. U obrazloženju rješenja je navedeno da u situaciji kada je među strankama zaključena vansudska nagodba o načinu izmirenja potraživanja po pravosnažnoj presudi i kada ona kao takva nije poništena u smislu odredbi čl. 111. i 112. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na zahtjev neke od stranaka potpisnica te vansudske nagodbe, odnosno u predmetnom slučaju nije poništena na zahtjev apelantice kao tražioca izvršenja, koja se pozvala na njenu pravnu neosnovanost, takva nagodba, po mišljenju Općinskog suda, postoji i proizvodi pravne posljedice (član 1089. ZOO). Prema tome, Općinski sud je istakao da apelantica vansudsku nagodbu isticanjem prigovora u predmetnom postupku ne može sa uspjehom pobijati, jer se o tom odlučuje konstitutivnom odlukom isticanjem tužbenog ili protivtužbenog zahtjeva. 28. Protiv navedenog rješenja apelantica je 25. februara 2011. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu. Postupak izvršenja broj I-3355 29. Apelantica je 20. juna 2003. godine Općinskom sudu u Lukavcu podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja pljenidbom, popisom, procjenom pokretnih stvari dužnika u iznosu od 90.790,00 KM i troškova izvršenja koliko budu iznosili. U tom prijedlogu apelantica je navela da joj Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla kao izvršenik duguju navedeni iznos na osnovu pravosnažnog Rješenja o izvršenju broj I-4619/01 od 22. augusta 2001. godine. 30. Rješenjem o izvršenju broj I-294/03 od 20. juna 2003. godine Općinski sud u Lukavcu je odredio predloženo izvršenje. Protiv tog rješenja o izvršenju izvršenik je 4. jula 2003. godine podnio prigovor, navodeći da je svoju obavezu iz pravosnažne presude u cjelini izmirio po osnovu zaključene vansudske nagodbe i protokola o realizaciji nagodbe. 31. Dopisom od 6. oktobra 2004. godine 13. januara 2005. godine apelantica je urgirala da sud riješi povodom prigovora izvršenika u što kraćem roku. 32. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj I-4814/04 od 24. januara 2005. godine odbijen je prigovor izvršenika kao neosnovan. 33. Protiv prvostepenog rješenja izvršenik je 3. februara 2005. godine podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-323/05 od 23. septembra 2005. godine uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 34. Podneskom od 12. decembra 2006. godine apelanticin opunomoćenik je povukao prijedlog za dozvolu izvršenja u ovom postupku, te predložio da se predmetni postupak obustavi. 35. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj I-3355/05 od 14. decembra 2006. godine obustavljeno je izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Lukavcu broj I-294/03 od 20. juna 2003. godine. Predmet broj I-630/03 36. Apelantica je 23. januara 2003. godine Općinskom sudu u Tuzli podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja. Općinski sud je Rješenjem broj I-630/03 od 30. januara 2003. godine odredio predloženo izvršenje. Predmetni spis je 20. marta 2003. godine pripojen spisu broj I-4619/01. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 37. Apelantica se žali na neizvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine u razumnom roku u izvršnom postupku broj I-4619/01. Smatra da joj je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su sudovi učinili neizvjesnim provođenje pravosnažnog rješenja o izvršenju, a time i realiziranje apelanticinog potraživanja koje je predmet pravosnažnog rješenja o izvršenju. Apelantica zahtijeva kompenzaciju zbog dužine trajanja izvršnog postupka počevši od 17. augusta 2001. godine u iznosu od 2.100,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 38. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud u Tuzli je iznio hronologiju predmeta broj I-4619/01. Dalje je istaknuto da se u predmetnom spisu nalazi i spis Općinskog suda u Tuzli broj I-3355/05 iz kojeg proizlazi da je apelantica posredstvom svog opunomoćenika podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu iste izvršne isprave kao i u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01 zbog istog duga. Pri tome je uređujući sudija naveo da je predmetni spis preuzeo u rad 5. septembra 2005. godine, te da je na izvršni referat raspoređen 1. augusta 2005. godine. Dalje je uređujući sudija naveo broj predmeta kojima je zadužen. V. Relevantni propisi 39. UZakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03,52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) relevantne odredbe glase: Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 9. (1) U izvršnom postupku sud postupa na osnovu podnesaka i drugih pismena. Član 15. Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od petnaest dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. VI. Dopustivost 40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Broj 70–Strana48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. 42. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da izvršni postupak povodom njenog zahtjeva za izvršenje pravosnažne presude nerazumno dugo traje, odnosno da se odluka ne donosi u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 44. Apelantica se žali da joj je, zbog dužine trajanja postupka izvršenja pravosnažne presude, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 45. Ustavni sud smatra da se, iako apelantica navodi (i) da se ne izvršava pravosnažna presuda Općinskog suda u Lukavcu, apelanticini navodi suštinski odnose na nedonošenje odluke u "razumnom roku" u predmetnom izvršnom postupku, te da će se u odnosu na navedeno predmetna apelacija ispitati. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. 46. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 47. Dalje, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija Abroj 228-B, stav 18). Analiza dužine trajanja postupka 48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 17. augusta 2001. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. marta 2000. godine,te da predmetni postupak još uvijek nije okončan. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da predmetni postupak od momenta podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja do donošenja odluke Ustavnog suda traje ukupno devet godina i sedam mjeseci, te da još nije okončan. 49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 50. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. 51. U pogledu apelanticinog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantica povodom iste pravne stvari 30. juna 2003. godine Općinskom sudu u Lukavcu podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja, te da je taj sud donio Rješenje o izvršenju broj I-294/03 od 23. oktobra 2003. godine. Navedeni postupak je okončan na način da je Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj I-3355/05 od 14. decembra 2006. godine obustavljeno izvršenje, a na apelanticin prijedlog. Također, apelantica je povodom istog pravnog pitanja podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja 23. januara 2003. godine Općinskom sudu u Tuzli, koji je donio Rješenje broj I-630/03 od 30. januara 2003. godine. Navedeni predmet je 20. marta 2003. godine spojen sa predmetom broj I-4619/01. Dakle, apelantica je povodom iste pravne stvari, odnosno izvršenja iste pravosnažne presude paralelno pokrenula tri istovjetna postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica tek 24. februara 2006. godine obavijestila sud da je izvršenik 26. decembra 2001. godine izvršio svoju obavezu po pravosnažnoj presudi u iznosu od 168.060,00 KM, te da je ostao u obavezi prema njoj u iznosu od 90.790,00 KM. Dakle, apelantica je tek nakon pet godina obavijestila izvršni sud da je izvršenik u jednom dijelu izvršio svoju obavezu prema njoj. Iz navedenog proizlazi da je u navedenom periodu apelantica bila neaktivna u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud nalazi da je apelantica urgirala na okončanju predmetnog postupka. 52. U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u Tuzli povodom apelanticinog prijedloga za dozvolu izvršenja od 17. augusta 2001. godine donio rješenje o izvršenju u vrlo kratkom vremenskom roku. Međutim, navedeni sud sve do 10. januara 2007. godine nije preduzeo nijednu procesnu radnju u predmetnom izvršnom postupku. Dakle, Općinski sud u Tuzli u periodu dužem od pet godina nije preduzeo niti jednu procesnu radnju radi okončanja postupka. Dalje, Općinski sud u Tuzli je povodom prigovora izvršenika podnesenog 22. marta 2007. godine protiv Rješenja o izvršenju broj I-4619/01 od 14. marta 2007. godine donio rješenje 28. jula 2008. godine. Dakle, i pored kratkih zakonom utvrđenih rokova za odlučenje o prigovoru, Općinski sud u Tuzli je o prigovoru riješio tek nakon jedne godine. Također, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Kantonalnog suda ukinuto Rješenje Općinskog suda broj I-4619/01 od 28. jula 2008. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog povreda odredaba izvršnog postupka. Novo rješenje, po uputama Kantonalnog suda, Općinski sud u Tuzli je donio nakon više od godinu dana. Navedeni propusti Općinskog suda u Tuzli, po mišljenju Ustavnog suda, bili su odlučujući, te su doveli do kašnjenja u okončavanju predmetnog izvršnog postupka čak i ako se ima u vidu činjenica da je i apelantica svojim radnjama doprinijela ukupnoj dužinu postupka u izvjesnoj mjeri. 53. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud rješavao o žalbi u relativno kratkom vremenskom periodu, te da nije u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. 54. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se odgovornost za predmetnu dužinu može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu u Tuzli, imajući u vidu navedene propuste tog suda. Ustavni sud zapaža da u pogledu navedenog Općinski sud u Tuzli nije ponudio objektivno opravdanje. Pri tome Ustavni sud Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana49 podsjeća da se radilo o postupku koji je po domaćem zakonu hitne prirode. 55. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud smatra da vrijeme trajanja predmetnog izvršnog postupka ne može zadovoljiti standarde razumnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 56. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava. Stoga, Ustavni sud smatra svrsishodnim da Kantonalnom sudu naloži da u što kraćem roku okonča predmetni postupak po žalbi. Pitanje naknade nematerijalne štete 57. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog povrede prava na pravično suđenje. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 58. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. 59. Imajući u vidu da predmetni postupak do donošenja odluke Ustavnog suda traje ukupno devet godina, kao i da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 2.700,00 KM. Na isplatu naknade obavezana je Vlada Tuzlanskog kantona s obzirom na sjedište Općinskog suda u Tuzli za koji je utvrđeno da je odgovoran za nedonošenje odluke u razumnom roku. Ostali navodi 60. Apelantica, također, smatra da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na zaključke u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 61. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak izvršenja pravosnažne presude, koji je po domaćem zakonu hitne prirode, do donošenja odluke Ustavnog suda traje više od devet godina, a nadležni izvršni sud nije dao razumno i objektivno opravdanje za toliko dugo trajanje postupka. 62. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2414/08, rješavajući apelacijuDudije Bjelobrvić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 20. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaDudije Bjelobrvić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku u izvršnom postupku u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da po žurnom postupku donese odluku o prizivu podnesenom protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01 od 15. veljače 2011. godine, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona daDudiji Bjelobrvić, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli i Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dudija Bjelobrvić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vinka Gutić, odvjetnica iz Lukavca, podnijela je 5. kolovoza 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog "neizvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. ožujka 2000. godine u razumnom roku u izvršnom postupku broj I-4619/01". II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Tuzli zatraženo je 4. rujna 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud u Tuzli je dostavio odgovor na apelaciju 3. listopada 2008. godine. Općinski sud u Tuzli je 21. veljače 2011. dostavio fotokopiju spisa broj I-4619/01, broj I-3355/05 i broj I-630/03. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 8. listopada 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. ožujka 2000. godine DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik Tuzla je obvezano apelantici isplatiti na ime naknade 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. materijalne-totalne štete na nekretninama ukupan iznos od 258.790,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. ožujka 2000. godine pa do dana isplate. Postupak izvršenja broj I-4619/01 7. Apelantica je 17. kolovoza 2001. godine protiv DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik Tuzla podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. ožujka 2000. godine s ciljem naplate novčanog potraživanja u iznosu od 258.790,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 23. ožujka 2000. godine pa do isplate. 8. Općinski sud u Tuzli je Rješenjem o izvršenju broj I-4619/01 od 22. kolovoza 2001. godine odredio predloženo izvršenje. 9. Radi isplate prema pravomoćnoj Presudi Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. ožujka 2000. godine, apelantičin sin, kao njezin opunomoćenik, zaključio je 6. prosinca 2001. godine sa Rudnicima "Kreka" u Tuzli d.o.o. izvansudbenu nagodbu za isplatu štete na apelantičinim nekretninama u iznosu od 168.000,00 KM, i to u protuvrijednosti u uglju po komercijalnim cijenama važećim na dan zaključenja izvansudbene nagodbe. U izvansudbenoj nagodbi je navedeno da će isporukom uglja sukladno protuvrijednosti utvrđenog iznosa biti izmirene sve obveze po osnovi totalne štete na apelantičinim nekretninama. Dalje je navedeno da su predmetnom nagodbom Rudnici "Kreka" u Tuzli d.o.o. izvršili svoju obvezu iz Presude broj P-97/00 od 23. ožujka 2000. godine, te da apelantičin opunomoćenik odustaje od bilo kakvog postupka izvršenja utvrđene obveze. 10. Apelantica je podneskom od 24. veljače 2006. godine ograničila prijedlog za dozvolu izvršenja tako što je tražila da se rješenje o izvršenju obustavi za iznos od 168.060,00 KM, a da se rješenje o izvršenju za iznos od 90.790,00 KM dostavi banci kod koje izvršenik ima otvoren račun. U tom prijedlogu kao izvršenika apelantica je navela Rudnik "Kreka" d.o.o. Tuzla, kao pravnog sljednika DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik). 11. Apelantica je 21. ožujka 2006. godine Općinskom sudu u Tuzli podnijela dopunski prijedlog za izvršenje ovrhom na računima izvršenika. U navedenom dopunskom prijedlogu apelantica je istaknula da je od donošenja rješenja o izvršenju od 22. kolovoza 2006. godine izvršenik izvršio svoju obvezu prema apelantici u iznosu od 168.060,00 KM, te je ostao u obvezi prema njoj u iznosu od 90.790,00 KM. 12. Apelantica je 14. srpnja 2006. godine podnijela prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju popisom, ovrhom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. U navedenom dopunskom prijedlogu apelantica je istaknula da je od donošenja rješenja o izvršenju od 22. kolovoza 2006. godine izvršenik izvršio svoju obvezu prema apelantici u iznosu od 168.060,00 KM, te da je ostao u obvezi prema njoj u iznosu od 90.790,00 KM. 13. Apelantica je dopisima od 27. listopada i 28. prosinca 2006. godine urgirala okončanje predmetnog izvršnog postupka. 14. Zaključkom Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01 od 10. siječnja 2007. godine apelantica je pozvana da u roku od 8 dana dostavi sudu dokaz da su Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, kao pravni sljednik DP Rudnici uglja Kreka Đurđevik, preuzeli obveze po izvršnoj ispravi na temelju koje je dozvoljeno predmetno izvršenje. Određeno je da, ukoliko apelantica u ostavljenom roku ne postupi po zaključku, sud će donijeti rješenje o obustavi izvršenja. 15. Apelantica je 18. siječnja 2007. godine dostavila Općinskom sudu u Tuzli podatke koji su traženi zaključkom od 10. siječnja 2007. godine. 16. Apelantica je 12. ožujka 2007. godine Općinskom sudu u Tuzli podnijela dopunski prijedlog za izvršenje, ovrhom na računima izvršenika. U tom prijedlogu apelantica je istaknula da je od donošenja rješenja o izvršenju od 22. kolovoza 2006. godine izvršenik izvršio svoju obvezu prema apelantici u iznosu od 168.060,00 KM, te da je ostao u obvezi prema njoj u iznosu od 90.790,00 KM. 17. Općinski sud u Tuzli je Rješenjem broj I-4619/01 od 14. ožujka 2007. godine odredio predloženo izvršenje. Protiv tog rješenja izvršenik je podnio prigovor 22. ožujka 2007. godine. Apelantica je dostavila odgovor na prigovor 30. ožujka 2007. godine. 18. Općinski sud je dopisom od 14. ožujka 2007. godine dostavio Novoj banjalučkoj banci - Filijala Tuzla, Union banci d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla, Hypo Alpe Adria banci - Filijala Tuzla primjerak Rješenja o izvršenju broj I-4619/01 od 14. ožujka 2007. godine, te im naložio da izvrše ovrhu novčanih sredstava na računu izvršenika. 19. Union banka d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla je obavijestila Općinski sud u Tuzli da nisu u mogućnosti izvršiti Rješenje broj I-4619/01 od 14. ožujka 2007. godine zbog nedostatka sredstava na transakcijskom računu izvršenika. Također su naveli da je rješenje proslijeđeno HypoAlpe Adria banci d.d. - Filijala Tuzla na daljnje izvršenje. 20. Općinski sud u Tuzli je dopisom od 26. travnja 2007. godine upućenim Hypo Alpe Adria banci - Filijala Tuzla, Union banci - Filijala Tuzla, i Novoj banjalučkoj banci - Filijala Tuzla zatražio deblokadu na transakcijskom računu izvršenika do odluke suda o prigovoru. 21. Apelantica je podneskom od 4. rujna 2007. godine zatražila da Općinski sud u Tuzli donese zaključak kojim će obustaviti postupak izvršenja prema Rješenju o izvršenju broj I-4619/01 od 22. kolovoza 2001. godine za isplatu glavnog duga od izvršenika u iznosu od 168.060,00 KM, te da se održi na snazi Rješenje o izvršenju broj I-4619/01 od 22. kolovoza 2001. godine za isplatu iznosa od 90.790,00 KM. 22. Općinski sud u Tuzli je u predmetnom postupku zakazao ročišta 24. listopada, 13. studenog, 4. prosinca 2007. godine, 13. svibnja i 16. lipnja 2008. godine. Od toga dva ročišta su održana u apelantičinoj kući zbog njezine bolesti. Svim ročištima apelantica je pristupila. 23. Rješenjem Općinskog suda broj I-4619/01 od 28. srpnja 2008. godine odbijen je prigovor izvršenika i Rješenje o izvršenju broj I-4691/01 od 14. ožujka 2007. godine je u cijelosti održano na snazi. 24. Protiv navedenog rješenja apelantica je 5. kolovoza 2008. godine podnijela priziv, tražeći da sud prigovor izvršenika odbaci i rješenje o izvršenju održi na snazi. Također, protiv prvostupanjskog rješenja priziv je podnio i izvršenik 11. kolovoza 2008. godine. 25. Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001760 od 16. listopada 2009. godine apelantičin priziv je odbačen, a priziv izvršenika uvažen, te je Rješenje Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01 od 28. srpnja 2008. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijedio odredbe izvršnog postupka. 26. Kantonalni sud je spis vratio prvostupanjskom sudu 18. studenog 2009. godine. 27. Općinski sud je Rješenjem broj I-4619/01 od 15. veljače 2011. godine usvojio prigovor izvršenika i obustavio u cijelosti izvršenje određeno Rješenjem Općinskog suda broj I-4619/01 od 14. ožujka 2007. godine i ukinuo sve provedene izvršne radnje. U obrazloženju rješenja je navedeno da u situaciji kada je među strankama zaključena izvansudbena nagodba o načinu izmirenja potraživanja po pravomoćnoj presudi i kada ona kao takva nije poništena u smislu odredbi čl. 111. i 112. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na zahtjev neke od stranaka potpisnica te izvansudbene nagodbe, odnosno u predmetnom slučaju nije poništena na zahtjev apelantice kao tražitelja izvršenja, koja se pozvala na njezinu pravnu neutemeljenost, takva nagodba, po mišljenju Općinskog suda, postoji i proizvodi pravne posljedice (članak 1089. ZOO). Prema tomu, Općinski Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana51 sud je istaknuo da apelantica izvansudbenu nagodbu isticanjem prigovora u predmetnom postupku ne može sa uspjehom pobijati, jer se o tom odlučuje konstitutivnom odlukom isticanjem tužbenog ili protutužbenog zahtjeva. 28. Protiv navedenog rješenja apelantica je 25. veljače 2011. godine podnijela priziv Kantonalnom sudu. Postupak izvršenja broj I-3355 29. Apelantica je 20. lipnja 2003. godine Općinskom sudu u Lukavcu podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja ovrhom, popisom, procjenom pokretnih stvari dužnika u iznosu od 90.790,00 KM i troškova izvršenja koliko budu iznosili. U tomu prijedlogu apelantica je navela da joj Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla kao izvršenik duguju navedeni iznos na temelju pravomoćnog Rješenja o izvršenju broj I-4619/01 od 22. kolovoza 2001. godine. 30. Rješenjem o izvršenju broj I-294/03 od 20. lipnja 2003. godine Općinski sud u Lukavcu je odredio predloženo izvršenje. Protiv tog rješenja o izvršenju izvršenik je 4. srpnja 2003. godine podnio prigovor, navodeći da je svoju obvezu iz pravomoćne presude u cjelini izmirio po osnovi zaključene izvansudbene nagodbe i protokola o realizaciji nagodbe. 31. Dopisom od 6. listopada 2004. godine 13. siječnja 2005. godine apelantica je urgirala da sud riješi povodom prigovora izvršenika u što kraćem roku. 32. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj I-4814/04 od 24. siječnja 2005. godine odbijen je prigovor izvršenika kao neutemeljen. 33. Protiv prvostupanjskog rješenja izvršenik je 3. veljače 2005. godine podnio priziv koji je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-323/05 od 23. rujna 2005. godine uvažio, prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 34. Podneskom od 12. prosinca 2006. godine apelantičin opunomoćenik je povukao prijedlog za dozvolu izvršenja u ovom postupku, te predložio da se predmetni postupak obustavi. 35. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj I-3355/05 od 14. prosinca 2006. godine obustavljeno je izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Lukavcu broj I-294/03 od 20. lipnja 2003. godine. Predmet broj I-630/03 36. Apelantica je 23. siječnja 2003. godine Općinskom sudu u Tuzli podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja. Općinski sud je Rješenjem broj I-630/03 od 30. siječnja 2003. godine odredio predloženo izvršenje. Predmetni spis je 20. ožujka 2003. godine pripojen spisu broj I-4619/01. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 37. Apelantica se žali na neizvršenje pravomoćne Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. ožujka 2000. godine u razumnom roku u izvršnom postupku broj I-4619/01. Smatra da joj je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističe da su sudovi učinili neizvjesnim provedbu pravomoćnog rješenja o izvršenju, a time i realiziranje apelantičinog potraživanja koje je predmet pravomoćnog rješenja o izvršenju. Apelantica zahtijeva kompenzaciju zbog duljine trajanja izvršnog postupka počevši od 17. kolovoza 2001. godine u iznosu od 2.100,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 38. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud u Tuzli je iznio kronologiju predmeta broj I-4619/01. Dalje je istaknuto da se u predmetnom spisu nalazi i spis Općinskog suda u Tuzli broj I-3355/05 iz kojeg proizlazi da je apelantica posredstvom svog opunomoćenika podnijela prijedlog za izvršenje na temelju iste izvršne isprave kao i u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj I-4619/01 zbog istog duga. Pri tomu je uređujući sudac naveo da je predmetni spis preuzeo u rad 5. rujna 2005. godine, te da je na izvršni referat raspoređen 1. kolovoza 2005. godine. Dalje je uređujući sudac naveo broj predmeta kojima je zadužen. V. Relevantni propisi 39. UZakonu o ovršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03,52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) relevantne odredbe glase: Članak 5. (1) U postupku ovrhe sud je dužan da postupa žurno. (2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda tražbine ili posebne okolnosti zahtijevaju drugačije postupanje. Članak 9. (1) U ovršnom postupku sud postupa na temelju podnesaka i drugih pismena. Članak 15. Sud je u pravilu dužan o prijedlogu za ovrhu odlučiti u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od petnaest dana od dana ispunjavanja uvjeta za odlučivanje o prigovoru. VI. Dopustivost 40. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmeom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 41. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 42. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da izvršni postupak povodom njezina zahtjeva za izvršenje pravomoćne presude nerazumno dugo traje, odnosno da se odluka ne donosi u "razumnom roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 43. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 44. Apelantica se žali da joj je, zbog duljine trajanja postupka izvršenja pravomoćne presude, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 45. Ustavni sud smatra da se, iako apelantica navodi (i) da se ne izvršava pravomoćna presuda Općinskog suda u Lukavcu, Broj 70–Strana52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. apelantičini navodi suštinski odnose na nedonošenje odluke u "razumnom roku" u predmetnom izvršnom postupku, te da će se u odnosu na navedeno predmetna apelacija ispitati. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. 46. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 47. Dalje, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudbeni postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). Analiza duljine trajanja postupka 48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 17. kolovoza 2001. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-97/00 od 23. ožujka 2000. godine,te da predmetni postupak još uvijek nije okončan. Prema tomu, razdoblje u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda obzirom na to da je započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da predmetni postupak od momenta podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja do donošenja odluke Ustavnog suda traje ukupno devet godina i sedam mjeseci, te da još nije okončan. 49. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 50. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene naravi kako glede činjeničnog stanja, tako i glede pravnih pitanja. 51. Glede apelantičinog doprinosa ukupnoj duljini postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantica povodom iste pravne stvari 30. lipnja 2003. godine Općinskom sudu u Lukavcu podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja, te da je taj sud donio Rješenje o izvršenju broj I-294/03 od 23. listopada 2003. godine. Navedeni postupak je okončan na način da je Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj I-3355/05 od 14. prosinca 2006. godine obustavljeno izvršenje, a na apelantičin prijedlog. Također, apelantica je povodom istog pravnog pitanja podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja 23. siječnja 2003. godine Općinskom sudu u Tuzli, koji je donio Rješenje broj I-630/03 od 30. siječnja 2003. godine. Navedeni predmet je 20. ožujka 2003. godine spojen sa predmetom broj I-4619/01. Dakle, apelantica je povodom iste pravne stvari, odnosno izvršenja iste pravomoćne presude paralelno pokrenula tri istovjetna postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica tek 24. veljače 2006. godine obavijestila sud da je izvršenik 26. prosinca 2001. godine izvršio svoju obvezu po pravomoćnoj presudi u iznosu od 168.060,00 KM, te da je ostao u obvezi prema njoj u iznosu od 90.790,00 KM. Dakle, apelantica je tek nakon pet godina obavijestila izvršni sud da je izvršenik u jednom dijelu izvršio svoju obvezu prema njoj. Iz navedenog proizlazi da je u navedenom razdoblju apelantica bila neaktivna u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud nalazi da je apelantica urgirala na okončanju predmetnog postupka. 52. Glede doprinosa redovitih sudova trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u Tuzli povodom apelantičinog prijedloga za dozvolu izvršenja od 17. kolovoza 2001. godine donio rješenje o izvršenju u vrlo kratkom vremenskom roku. Međutim, navedeni sud sve do 10. siječnja 2007. godine nije poduzeo nijednu procesnu radnju u predmetnom izvršnom postupku. Dakle, Općinski sud u Tuzli u razdoblju duljem od pet godina nije poduzeo niti jednu procesnu radnju radi okončanja postupka. Dalje, Općinski sud u Tuzli je povodom prigovora izvršenika podnesenog 22. ožujka 2007. godine protiv Rješenja o izvršenju broj I-4619/01 od 14. ožujka 2007. godine donio rješenje 28. srpnja 2008. godine. Dakle, i pored kratkih zakonom utvrđenih rokova za odlučenje o prigovoru, Općinski sud u Tuzli je o prigovoru riješio tek nakon jedne godine. Također, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Kantonalnog suda ukinuto Rješenje Općinskog suda broj I-4619/01 od 28. srpnja 2008. godine i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak zbog povreda odredaba izvršnog postupka. Novo rješenje, po uputama Kantonalnog suda, Općinski sud u Tuzli je donio nako, više od godinu dana. Navedeni propusti Općinskog suda u Tuzli, po mišljenju Ustavnog suda, bili su odlučujući, te su doveli do kašnjenja u okončavanju predmetnog izvršnog postupka čak i ako se ima u vidu činjenica da je i apelantica svojim radnjama doprinijela ukupnoj duljinu postupka u izvjesnoj mjeri. 53. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud rješavao o prizivu u relativno kratkom vremenskom razdoblju, te da nije u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj duljini predmetnog postupka. 54. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da se odgovornost za predmetnu duljinu može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu u Tuzli, imajući u vidu navedene propuste tog suda. Ustavni sud zapaža da glede navedenog Općinski sud u Tuzli nije ponudio objektivno opravdanje. Pri tomu Ustavni sud podsjeća da se radilo o postupku koji je po domaćem zakonu žurne naravi. 55. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud smatra da vrijeme trajanja predmetnog izvršnog postupka ne može zadovoljiti standarde razumnosti u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 56. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava. Stoga, Ustavni sud smatra svrsishodnim da Kantonalnom sudu naloži da u što kraćem roku okonča predmetni postupak po prizivu. Pitanje naknade nematerijalne štete 57. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog povrede prava na pravično suđenje. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 58. Prigodom odlučivanja o apelantovu zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, 300,00 KM. 59. Imajući u vidu da predmetni postupak do donošenja odluke Ustavnog suda traje ukupno devet godina, kao i da se radi o žurnom postupku, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 2.700,00 KM. Na isplatu naknade obvezana je Vlada Tuzlanskog kantona obzirom na sjedište Općinskog suda u Tuzli za koji je utvrđeno da je odgovoran za nedonošenje odluke u razumnom roku. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana53 Ostali navodi 60. Apelantica, također, smatra da joj je, zbog duljine trajanja predmetnog izvršnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na zaključke u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 61. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak izvršenja pravomoćne presude, koji je po domaćem zakonu žurne naravi, do donošenja odluke Ustavnog suda traje više od devet godina, a nadležni izvršni sud nije dao razumno i objektivno opravdanje za toliko dugo trajanje postupka. 62. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2477/08, rješavajući apelacijuSave Simića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaSave Simićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Bawoj Luci, Posebnog odjeljewa za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Savo Simić (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Bawoj Luci, Posebnog odjeljewa za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daqnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Specijalnog tužilaštva Bawa Luka, Posebnog tužilaštvaza suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daqnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), zatraženo je 27. avgusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. septembra 2008. godine, Specijalno tužilaštvo 5. septembra 2008. godine i Okružni sud 19. septembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Specijalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 29. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u tački 2 izreke navedene presude, počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10; u daqnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Apelantu je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. februara 2007. godine do dana donošewa presude. Apelantu je, na osnovu člana 62 u vezi sa članom 224 stav 5 KZRS, izrečena mjera bezbjednosti - oduzimanje predmeta, pa mu je oduzeto 1195,628 grama heroina, 954,9288 grama paracetamola i kofeina, digitalna vaga "Tanita", aluminijska folija, kašika, cjediqka, oklagija i medicinske rukavice. Apelant je, na osnovu člana 99 u vezi sa članom 96 stav 2 tačke a), e) i ž) Zakona o krivičnom postupku ("Službeniglasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08–Prečišćeni tekst, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09; u daqnjem tekstu: ZKP), obavezan da solidarno sa ostalim optuženima plati troškove krivičnog postupka i troškove na ime nagrade i nužnih izdataka branioca po službenoj dužnosti, te paušalni iznos od 200,00 KM. 7. U obrazloženju je navedeno da je Specijalno tužilaštvo na glavnom pretresu izvelo dokaze saslušanjem svjedoka Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića koji su u svojstvuslužbenih lica, zaposlenika Centra javne bezbjednostiBijeqina, obavili uviđaj i izvršili pretres, te oduzeli nađene stvari; zatim saslušanjem Qubomira Simića i Vitomira Simića koji su bili svjedoci pretresa. Takođe je navedeno da je Specijalno tužilaštvo predočilo i uložilo u spis zapisnik o uviđaju, zapisnik o pretresu i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Apelantova odbrana je na glavnom pretresu izvela dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka. 8. Iz iskaza svjedoka Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića sud je utvrdio da su službena lica, nakon dolaska na lice mjesta, napravila međusobni raspored i zadužewa. Nakon što su pokazali naredbu za pretres i zatražili da se obezbijede dva svjedoka pretresa, apelantova majka Ruža Simić je rekla da ide pozvati dvoje komšija i izašla iz kuće. Svjedok Dragan Simeunović je u svom iskazu naveo da je razmislio o njenom postupku, te da mu je bilo sumwivo zbog čega nije pozvala svjedoke telefonom koji se nalazi u kući, pa je nakon nekoliko minuta izašao za wom. Čuo je lomljenje grana nekih 50-60 metara od kuće i primijetio Ružu Simić da izlazi iz nekog žbuwa. Nakon što se Ruža Simić vratila u kuću, on je otišao do žbuwa i primijetio plavu torbu na mjestu odakle je ona izašla. Nakon toga je obezbijedio lice mjesta, pa kada su došli i svjedoci pretresa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. koji su pozvani telefonom nakon povratka u kuću Ruže Simić, i kada je izvršeno fotografisanje u prisutnosti svjedoka, torba je odnesena u kuću, otvorena je i utvrđen je sadržaj stvari koje su se u woj nalazile. Sud je konstatovao da su iskazi Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića saglasni u svim kqučnim pojedinostima koje se odnose na wihov dolazak na lice mjesta, na zatečena lica na licu mjesta, na wihovo upoznavanje sa naredbom za pretres, ponašanje i reakciju tih lica, te šta je konkretnom akcijom pronađeno i na koji način. 9. Sem iskaza ovlašćenih službenih lica, Okružni sud je analizirao i iskaz svjedoka Vitomira Simića. Ovaj svjedok je opisao da je na licu mjesta zatekao policijsko vozilo i više policajaca, a da je nakon njega pristigao i drugi svjedok, Qubomir Simić. Naveo je da su ovlašćena službena lica rekla apelantu da prijavi ako ima nešto, nakon čega je svjedok Qubomir Simić sa jednim policajcem otišao kroz sobe u kući, a Vitomir Simić je otišao sa drugim policajcima van kuće. Opisao je kako su izašli istočno od kuće prema žbunju gdje je primijetio obezbjeđenje, te kako je u žbunju vidio plavu torbu. Torba je prvo slikana, a nakon toga je inspektor stavio bijele rukavice, dohvatio torbu i odnio je u kuću. Svjedok je naveo da je sve vrijeme gledao šta se radi, te da je bio prisutan vađenju sadržaja iz torbe, čemu su prisustvovali i svi ostali koji su bili na licu mjesta. Naveo je da je u torbi vidio neke metke, pepeljastu kesu od oko jednogkilograma težine, te manje kesice koje su bile prazne i upotrebljavane, da je sve to bilo u kutiji od cipela, da je sve slikano, da su sve stvari popisane kao i brojevi novčanica koje su oduzete od apelanta i njegove majke, a potom da su apelant i svjedoci potpisali potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta bez bilo kakve prisile. Navode ovog svjedoka potvrdio je i svjedok Qubomir Simić i to u pogledu svih kqučnih tvrdwi, a posebno onih koje se odnose na sadržaj torbe, popis nađenih stvari i potvrdu, njeno potpisivanje bez bilo čije prisile, a i u pogledu tvrdnje svjedoka Vitomira Simića da je on, Qubomir Simić, bio prisutan vršenju pretresa u dvije sobe, magacinu i objektima oko kuće, ali da nije išao do šumarka. Okružni sud je naveo da je, nakon što je iskaz Vitomira Simića doveden u vezu sa iskazom svjedoka Dragana Simeunovića, koji je pred sudom izjavio da mu je apelantova majka Ruža Simić prilikom napuštawa prostorije u kojoj je vršen pretres rekla da ide pozvati komšije za svjedoke pretresa, utvrdio da se kao jedini logičan zakqučak, u sklopu svih ostalih sprovedenih dokaza, nameće taj da je Ruža Simić sklonila torbu u kojoj su pronađeni opojna droga heroin i pribor za miješanje, u namjeri da na taj način prikrije tragove izvršewa krivičnog djela. U odgovoru na apelantove prigovore da je bilo nužno snimiti tragove na nađenoj torbi kako bi se utvrdilo ko ju je donio u šumarak, Okružni sud je naveo da su ovi prigovori osnovani, ali da ostali posredni dokazi ne ostavljaju prostora za sumnju da je apelant počinio navedeno krivično djelo, te da ovaj propust nije od uticaja na odluku suda. Dalje, Okružni sud nije prihvatio apelantov navod, koji je tokom dokaznog postupka saslušan u svojstvu svjedoka, da njegova porodica sa svjedokom pretresa Vitomirom Simićem nije u dobrim odnosima. Okružni sud je obrazložio da nije logično da majka optuženog za svjedoka pretresa pozove lice s kojim ona i njena porodica nisu u dobrim odnosima, nego da upravo okolnost da ga je pozvala za svjedoka upućuje na to da je apelantova porodica s ovim svjedokom u korektnim odnosima. 10. Na osnovu iskaza svjedoka te materijalnih dokaza koji, prema ocjeni Okružnog suda, ucijelosti potvrđuju iskaze svjedoka, nisu mogle biti prihvaćene primjedbe apelantovog branioca kako ne postoji niti jedan čvrst dokaz da droga pronađena u šumarku pripada apelantu, već da se radi samo o indicijama. Okružni sud je ukazao na to da posredni dokazi analizirani tokom postupka u cijelosti potvrđuju optužbu u odnosu na apelanta. Utvrđeno je da se svi dokazi međusobno nadopunjuju i da su čvrsto i logički povezani, tako da predstavljaju jedan zatvoreni krug i sa punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zakqučak, tj. da je upravo apelant izvršio krivično djelo koje je predmet optužbe i da je izvedenim dokazima iskqučena svaka druga mogućnost, bez obzira na to što se radi o posrednim dokazima, a u prilog ovakvom zakqučku govore podaci iz krivične evidencije za apelanta. Okružni sud je prilikom ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti kao olakšavajuću okolnost ocijenio činjenicu da apelant živi u zajedničkom domaćinstvu s roditeqima, dok je kao otežavajuću okolnost ocijenio činjenicu da je apelant ranije osuđivan, istina, za raznorodno djelo, a krivično djelo za koje je optužen u konkretnom postupku počinio je u vremenu provjeravawa. Dalje, kao otežavajuća okolnost apelantu je ocijenjena i količina i vrsta opojne droge koja mu je oduzeta,kao i vrijednost te droge na "crnom tržištu". Navedeno je da je, ukoliko se u vidu imaju sve navedene okolnosti, posebno težina i društvena opasnost počinjenog krivičnog djela, te ličnost i apelantova društvena opasnost, kao i posljedice njegovih djela, izrečena kazna i nužna i dovoqna za postizanje svrhe kažwavawa iz člana 28 KZRS, kako u pogledu opšte, tako i u pogledu posebne prevencije. 11. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine. 12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u svojoj žalbi prvostepenu presudu osporavao iz svih osnova iz člana 302 ZKP. Predložio je da se njegova žalba uvaži, prvostepena presuda u odnosu na njega ukine i odredi održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Dalje, apelant u žalbi tvrdi da nema pouzdanih dokaza da je počinio krivično djelo za koje je osuđen, jer dokazi na kojima je zasnovana presuda nisu prvostepenom sudu dali pouzdan osnov za takav zakqučak. U žalbi je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o indicijama, dakle posrednim dokazima, na osnovu kojih se ne može donijeti osuđujuća presuda. Apelant je posebno naglasio da činjenično stanje izreke osporene presude nije utvrđeno ni potpuno ni pravilno. 13. Prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je istakao da nije počinjena povreda odredbi krivičnog postupka kada je riječ o dijelu presude koji se odnosi na radnju izvršewa krivičnog djela. U prvostepenoj presudi su, na osnovu sadržaja iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, te wihovom pravilnom ocjenom, navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih nesumwivo proizilazi da je apelant počinio krivično djelo, u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je to u tom dijelu izreke presude i opisano. Vrhovni sud je na osnovu navedenog utvrdio da su neosnovani prigovori izneseni u žalbi branilaca u odnosu na povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povrede krivičnog zakona. 14. Dalje, apelant je u žalbi naveo da smatra da je izrečena kazna prestroga i da se svrha kažwavawa može ostvariti i izricanjem blaže kazne. Prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je istakao da je apelantu za krivično djelo iz člana 224 stav 1 KZRS izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci. Za navedeno krivično djelo je propisana kazna zatvora od 1 do 10 godina. Imajući u vidu da je apelant i ranije osuđivan za druga krivična djela, da je krivično djelo počinio u vrijeme provjeravawa povodom osude za ranije počinjeno krivično djelo, te da se radi o većoj količini opojne droge (oko 2 kg), izrečena kazna zatvora, suprotno žalbenim prigovorima, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije prestroga. U mjeri izrečene kazne došle su do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa se samo mjerom te kazne na apelanta može dovoqno vaspitno djelovati da ubuduće ne čini ovakva niti slična krivična djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant je u apelaciji naveo da krivični postupak koji je vođen protiv njega nije bio pravičan onako kako to zahtijeva Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana55 član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i da apelaciju podnosi zato što su zakqučci redovnih sudova očigledno proizvoqni. Apelant smatra da je prvostepena presuda zasnovana iskqučivo na posrednim dokazima, a da su zakqučci u drugostepenoj presudi doneseni u saglasnosti sa prvostepenom presudom, ali bez brižqive i savjesne ocjene žalbenih navoda. Apelant, dalje, navodi da se odlučne činjenice, istina, mogu dokazivati i posrednim dokazima, odnosno indicijama, ali da onda indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zakqučak u odnosu na odlučnu činjenicu, odnosno da mogućnost drugačijeg zakqučka mora biti potpuno iskqučena. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju moguće više verzija događaja i da iz takvog stawa stvari nije moguće izvesti samo jedan zakqučak, pa se zakqučak redovnih sudova o tome da je krivično djelo za koje se apelant tereti dokazano čini očigledno proizvoqnim. Dalje, apelant navodi da se drugostepeni sud uopšte nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" krivičnog djela, odnosno da drugostepena presuda ne sadržiobrazloženje, što sve upućuje na to da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su prigovori koje apelant ponavlja u apelaciji isticani u žalbi protiv prvostepene presude, te da su ti navodi bili predmet ocjene pred redovnim sudovima. Navedeno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci razmotrio sve apelantove navode, utvrdio da primjena prava nije bila pogrešna niti proizvoqna, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer nisu prekršena apelantova ustavna prava. 17. Okružni sud je naveo da je apelacija uopštena, te da apelant, u stvari, prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i obrazloženju datom u presudi Vrhovnog suda. Okružni sud je naveo da smatra da su apelacioni navodi neosnovani i predložio je Ustavnom sudu da je odbije. 18. Specijalno tužilaštvo je navelo da je Okružni sud istinito, potpuno, pravilno i objektivno ocijenio činjenice i dokaze, kako one protiv apelanta, tako i one koje mu idu u korist, te da je Vrhovni sud objektivno razmotrio žalbene navode i na wih odgovorio, zbog čega smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. V. Relevantni propisi 19.Krivični zakon Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 224. (1) Ko neovlašćeno proizvodi,prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. 20.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; Prečišćeni tekst, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili odkojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoqniji za optuženog. Član 10. (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama qudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana. Član 14. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažwom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist. Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjujupostojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 287. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 295. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zakqučak je li neka činjenica dokazana. Član 296. (7) Sud će određeno i potpunoiznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se nesasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitawa, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog ipri primjewivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 9. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 12. avgusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Broj 70–Strana56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv je na postupke u kojima se utvrđujeosnovanost "krivične" optužbe protiv nekog lica, pri čemu se pojam "krivične optužbe" definiše pomoću kriterijuma koje je ustanovio Evropski sud za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava,Engeli dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). U konkretnom slučaju je nesporno da se u postupku protiv apelanta utvrđivala osnovanost krivične optužbe, jer su osporene presude donesene u krivičnom postupku u kom je apelant osuđen za krivično djelo. Dakle, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenqiv. Stoga će Ustavni sud ispitati osnovanost apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. 27. Navodima apelacije se tvrdi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoqno izvršena sudska ocjena dokaza na kojima su zasnovane osporene presude; da je prvostepena presuda zasnovana iskqučivo na posrednim dokazima, a da su zakqučci u drugostepenoj presudi doneseni u saglasnosti sa prvostepenom presudom, ali bez brižqive i savjesne ocjene žalbenih navoda; da, iako se odlučne činjenice mogu dokazivati i posrednim dokazima, odnosno indicijama, u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zakqučak u odnosu na odlučnučinjenicu, odnosno da mogućnost drugačijeg zakqučka mora bitipotpuno iskqučena, tj. da je u konkretnom slučaju moguće više verzija događaja i da iz takvog stawa stvari nije moguće izvesti samo jedan zakqučak, pa se zakqučak redovnih sudova o tome da je krivično djelo za koje se apelant tereti dokazano čini očigledno proizvoqnim; da se drugostepeni sud uopšte nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" krivičnog djela, pa da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje. 28. Ustavni sud, najprije, podsjeća na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, generalno, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 39/01od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; i Odluka brojU 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 661/04od 22. aprila 2005. godine). Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za qudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zakqučci ne djeluju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). 29. Kako je Evropski sud za qudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za qudska prava,De Cubberprotiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga jeste da se član 6 Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za qudska prava,Moreira de Azevedoprotiv Portugalije, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kog od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 25/01od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižqiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredbi u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza, koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa tako i u ovom postupku primijenjenog ZKP, u kom odredba člana 295 stav 2 glasi: "Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zakqučak da li je neka činjenica dokazana", što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi,muta- tis mutandis, već citiranu Odluku brojAP 661/04, stav 30). 30. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničewa u pogledu ispitivawa činjeničnog stawa iocjene dokaza koje su dali redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno iskqučio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stawa vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značewa iz člana 6 Evropske konvencije", odnosno "ukolikoutvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoqnom". U tom smislu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stawa i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka brojAP 661/04; Odluka broj U 15/99od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka brojU 14/00od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). 31. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, zapaža da je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivici za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga zasnovao na iskazima svjedoka koji su posvjedočili da su službena lica napravila međusobni raspored i zadužewa, da je apelantova majka izašla iz kuće kako bi, navodno, pozvala komšije da budu svjedoci pretresu, da je svjedok Dragan Simeunović vidio apelantovu majku kako izlazi iz grmlja u kom je nakon nekoliko minuta nađena torba u kojoj su se nalazili opojna droga i ostale stvari potrebne za njeno miješanje i pakovanje. Okružni sud je iskaze svjedoka - službenih lica doveo u vezu sa iskazima svjedoka koji su prisustvovali pretresu i utvrdio da su saglasni, te da je postupak po naredbi suda za pretres sproveden u skladu sa zakonom. Na osnovu navedenih iskaza, te materijalnih dokaza, kojima su u cijelosti potvrđeni iskazi svih svjedoka, Okružni sud je utvrdio da svi analizirani posredni dokazi u cijelosti potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje da li je ovakvom ocjenom sprovedenih dokaza prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu primijenjenih krivičnopravnih propisa. 32. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana57 istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Takođe, u ZKP je propisana presumpcija nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivawa. Presumpcija nevinosti se ne odnosi samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radwa izvršewa, protivpravnost ili kažwivost). Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivawa je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je ubjeđen u nevinost optuženog nego i onda kada nije ubjeđen ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumwi sud mora primijeniti principin dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava,Barbera, MessequeiJabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). 33. Sud je dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i uvezisaostalimdokazima,padaondanaosnovutakve, brižqive ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP). Pri tome, prema članu 15 ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima qudskog mišljewa i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođewa svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođewa zakqučka o dokazanosti određene činjenice. 34. Ustavni sud podsjeća na to da se, što uostalom i sam apelant tvrdi, činjenice koje sud treba utvrditi mogu dokazivati neposrednim i posrednim dokazima–indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđewa iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zakqučak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno iskquče mogućnost drugačijeg zakqučka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumwivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zakqučak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret (vidi Vrhovni sud bivše SFRJ, Presuda broj Kž-38/70 od 22. decembra 1970. godine). Takođe, sprovedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti iskqučiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Vrhovni sud bivše SR Hrvatske, Presuda broj Kž-1744/68). 35. U svjetlu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces ocjene dokaza i wihovog dovođewa u međusobnu vezu i izvođenje zakqučka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, na način koji je već naveden u prethodnim tačkama ove odluke. Okružni sud je, dakle, nakon što su u dokaznom postupku sprovedeni svi predloženi dokazi, kako tužilaštva, tako i odbrane, na osnovu iskaza svjedoka - službenih lica, zaposlenih u CJB Bijeqina, te dvojice svjedokakoji su prisustvovali pretresu, koji su detaqno opisali način na koji je sproveden postupak po naredbi suda za pretres, ocijenio da su wihovi iskazi saglasni i ubjedqivi. Okružni sud je iskaze svjedoka - službenih lica doveo u vezu sa iskazima svjedoka koji su prisustvovali pretresu i utvrdio da su saglasni, te da je postupak po naredbi suda za pretres sproveden u skladu sa zakonom. Na osnovu navedenih iskaza, te materijalnih dokaza kojima su u cijelosti potvrđeni iskazi svih svjedoka, Okružni sud je utvrdio da svi analizirani posredni dokazi u cijelosti potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Na osnovu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaqno obrazloženje, pri čemu je dao detaqne razloge zašto dokaz odbrane, saslušanje apelanta kao svjedoka, nije mogao bitno uticati na konačno utvrđivanje činjeničnog stawa i zakqučaka do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaqno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. 36. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasnu i potpunu ocjenu svih apelantovih žalbenih navoda. Naime, Vrhovni sud je prilikom ocjene apelantovog žalbenog navoda o tome kako činjenično stanje u prvostepenoj presudi nije potpuno i pravilno utvrđeno ukazao na to da je prvostepeni sud na osnovu sprovedenih dokaza izveo pravilan zakqučak da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Vrhovni sud je zakqučio da je Okružni sud pravilno ocijenio sve sprovedene dokaze i izveo pravilan zakqučak da je apelant počinio navedeno krivično djelo u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je opisano u prvostepenoj presudi. 37. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da, kada je riječ o dokazivanju posrednim dokazima–indicijama i uslovu da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zakqučak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivnopotpuno iskquče mogućnost drukčijeg zakqučka u odnosu na istu činjenicu, odnosno kada je riječ o uslovu da činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumwivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zakqučak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, posredni dokazi u konkretnom slučaju koje je prvostepeni sud izveo čine upravo takvu logičnu cjelinu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na posrednim dokazima - iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu unakrsno i direktno ispitani kao i na dokumentaciji detaqno navedenoj u prvostepenoj presudi. Uzimajući u obzir te dokaze pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, prvostepeni sud je jasno obrazložio kako je došao do zakqučka koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. 38. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo prvostepeni sud u odnosu na svoje ubjeđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a koje je prihvatio kao logične i drugostepeni sud, zadovoljavajući sa aspekta principa brižqive i savjesne ocjene dokaza, i u odnosu na zahtjeve domaćeg zakona, i u odnosu na standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 39. Sem navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud, a prihvatio ga u žalbenom postupku i Vrhovni sud, zadovoljava kriterijume prava na obrazloženu odluku iz člana 6 Evropske konvencije, te da ocjena posrednih dokaza, koju su dali redovni sudovi, ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoqnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principain dubio pro reo. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da se drugostepeni sud uopšte nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" krivičnog djela, odnosno da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje, jer je, kao što proizilazi iz prethodnih tačaka ove odluke, Vrhovni sud dao odgovor na svaki apelantov žalbeni navod. Broj 70–Strana58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. 40. Ustavni sud zapaža da je prilikom ocjene apelantovih žalbenih navoda da je izrečena kazna prestroga i da se svrha kažwavawa može ostvariti i izricanjem blaže kazne Vrhovni sud istakao da je apelantu za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci; da je za navedeno krivično djelo propisana kazna zatvora od 1 do 10 godina,tedajeapelantiranijeosuđivanzadrugadjelaadaje krivično djelo počinio u vrijeme provjeravawa povodom osude za ranije počinjeno djelo, da se radi o količini od oko 2 kg opojne droge, te da su u mjeri izrečene kazne došle do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da izrečena kazna zatvora, suprotno žalbenim prigovorima, nije prestroga. 41. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazložewa osporenih odluka neostavljaju utisak bilo kakve proizvoqnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zakqučak da je apelant počinio predmetno krivično djelo i da mu je izrečena krivična sankcija u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je okončan osporenompresudom Vrhovnog suda u cijelosti neosnovani i da apelantova navedena prava osporenim presudama nisu povrijeđena. VIII. Zakqučak 42. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kad Ustavni sud nije utvrdio osnovanost apelacionih navoda, odnosno kada su osporene presude jasne i obrazložene i kada iz obrazložewa proizilazi da su donesene uz poštovanje standarda prava na pravično suđenje, a nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoqno ocijenili dokaze, odnosno da je dokazni postupak, u okviru prava na pravičan postupak, zloupotrijebljen na apelantovu štetu. 43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2477/08, rješavajući apelacijuSave Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaSave Simićapodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Savo Simić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Specijalnog tužilaštva Banja Luka, Posebnog tužilaštva za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), zatraženo je 27. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. septembra 2008. godine, Specijalno tužilaštvo 5. septembra 2008. godine i Okružni sud 19. septembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Specijalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 29. septembra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u tački 2. izreke navedene presude, počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10; u daljnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Apelantu je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. februara 2007. godine do dana donošenja presude. Apelantu je, na osnovu člana 62. u vezi sa članom 224. stav 5. KZRS, izrečena mjera sigurnosti - oduzimanje predmeta, pa mu je oduzeto 1195,628 grama heroina, 954,9288 grama paracetamola i kofeina, digitalna vaga "Tanita", aluminijska folija, kašika, cjediljka, oklagija i medicinske rukavice. Apelant je, na osnovu člana 99. u vezi sa članom 96. stav 2. tačke a), e) i ž) Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08–Prečišćeni tekst, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKP), obavezan solidarno sa ostalim optuženima platiti troškove krivičnog postupka i troškove na ime nagrade i nužnih izdataka branioca po službenoj dužnosti, te paušalni iznos od 200,00 KM. 7. U obrazloženju je navedeno da je Specijalno tužilaštvo na glavnom pretresu izvelo dokaze saslušanjem svjedoka Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića koji su u svojstvu službenih lica, zaposlenika Centra javne bezbjednosti Bijeljina, obavili uviđaj i izvršili pretres, te oduzeli nađene stvari; zatim saslušanjem Ljubomira Simića i Vitomira Simića koji su bili svjedoci pretresa. Također je navedeno da je Specijalno tužilaštvo predočilo i uložilo u spis zapisnik o uviđaju, zapisnik o pretresu i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Apelantova odbrana je na glavnom pretresu izvela dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka. 8. Iz iskaza svjedoka Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića sud je utvrdio da su službena lica, nakon dolaska na lice mjesta, napravila međusobni raspored i zaduženja. Nakon što su pokazali naredbu za pretres i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana59 zatražili da se osiguraju dva svjedoka pretresa, apelantova majka Ruža Simić je rekla da ide pozvati dvoje komšija i izašla iz kuće. Svjedok Dragan Simeunović je u svom iskazu naveo da je razmislio o njenom postupku, te da mu je bilo sumnjivo zbog čega nije pozvala svjedoke telefonom koji se nalazi u kući, pa je nakon nekoliko minuta izašao za njom. Čuo je lomljenje grana nekih 50-60 metara od kuće i primijetio Ružu Simić da izlazi iz nekog žbunja. Nakon što se Ruža Simić vratila u kuću, on je otišao do žbunja i primijetio plavu torbu na mjestu odakle je ona izašla. Nakon toga je osigurao lice mjesta, pa kada su došli i svjedoci pretresa koji su pozvani telefonom nakon povratka u kuću Ruže Simić, i kada je izvršeno fotografiranje u prisutnosti svjedoka, torba je odnesena u kuću, otvorena je i utvrđen je sadržaj stvari koje su se u njoj nalazile. Sud je konstatirao da su iskazi Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića saglasni u svim ključnim pojedinostima koje se odnose na njihov dolazak na lice mjesta, na zatečena lica na licu mjesta, na njihovo upoznavanje sa naredbom za pretres, ponašanje i reakciju tih lica, te šta je konkretnom akcijom pronađeno i na koji način. 9. Osim iskaza ovlaštenih službenih lica, Okružni sud je analizirao i iskaz svjedoka Vitomira Simića. Ovaj svjedok je opisao da je na licu mjesta zatekao policijsko vozilo i više policajaca, a da je nakon njega pristigao i drugi svjedok, Ljubomir Simić. Naveo je da su ovlaštena službena lica rekla apelantu da prijavi ako ima nešto, nakon čega je svjedok Ljubomir Simić sa jednim policajcem otišao kroz sobe u kući, a Vitomir Simić je otišao sa drugim policajcima van kuće. Opisao je kako su izašli istočno od kuće prema žbunju gdje je primijetio osiguranje, te kako je u žbunju vidio plavu torbu. Torba je prvo slikana, a nakon toga je inspektor stavio bijele rukavice, dohvatio torbu i odnio je u kuću. Svjedok je naveo da je sve vrijeme gledao šta se radi, te da je bio prisutan vađenju sadržaja iz torbe, čemu su prisustvovali i svi ostali koji su bili na licu mjesta. Naveo je da je u torbi vidio neke metke, pepeljastu kesu od oko jednog kilograma težine, te manje kesice koje su bile prazne i upotrebljavane, da je sve to bilo u kutiji od cipela, da je sve slikano, da su sve stvari popisane kao i brojevi novčanica koje su oduzete od apelanta i njegove majke, a potom da su apelant i svjedoci potpisali potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta bez bilo kakve prisile. Navode ovog svjedoka potvrdio je i svjedok Ljubomir Simić i to u pogledu svih ključnih tvrdnji, a posebno onih koje se odnose na sadržaj torbe, popis nađenih stvari i potvrdu, njeno potpisivanje bez bilo čije prisile, a i u pogledu tvrdnje svjedoka Vitomira Simića da je on, Ljubomir Simić, bio prisutan vršenju pretresa u dvije sobe, magacinu i objektima oko kuće, ali da nije išao do šumarka. Okružni sud je naveo da je, nakon što je iskaz Vitomira Simića doveden u vezu sa iskazom svjedoka Dragana Simeunovića, koji je pred sudom izjavio da mu je apelantova majka Ruža Simić prilikom napuštanja prostorije u kojoj je vršen pretres rekla da ide pozvati komšije za svjedoke pretresa, utvrdio da se kao jedini logičan zaključak, u sklopu svih ostalih provedenih dokaza, nameće taj da je Ruža Simić sklonila torbu u kojoj su pronađeni opojna droga heroin i pribor za miješanje, u namjeri da na taj način prikrije tragove izvršenja krivičnog djela. U odgovoru na apelantove prigovore da je bilo nužno snimiti tragove na nađenoj torbi kako bi se utvrdilo ko ju je donio u šumarak, Okružni sud je naveo da su ovi prigovori osnovani, ali da ostali posredni dokazi ne ostavljaju prostora za sumnju da je apelant počinio navedeno krivično djelo, te da ovaj propust nije od utjecaja na odluku suda. Dalje, Okružni sud nije prihvatio apelantov navod, koji je tokom dokaznog postupka saslušan u svojstvu svjedoka, da njegova porodica sa svjedokom pretresa Vitomirom Simićem nije u dobrim odnosima. Okružni sud je obrazložio da nije logično da majka optuženog za svjedoka pretresa pozove lice s kojim ona i njena porodica nisu u dobrim odnosima, nego da upravo okolnost da ga je pozvala za svjedoka upućuje na to da je apelantova porodica s ovim svjedokom u korektnim odnosima. 10. Na osnovu iskaza svjedoka te materijalnih dokaza koji, prema ocjeni Okružnog suda, u cijelosti potvrđuju iskaze svjedoka, nisu mogle biti prihvaćene primjedbe apelantovog branioca kako ne postoji niti jedan čvrst dokaz da droga pronađena u šumarku pripada apelantu, već da se radi samo o indicijama. Okružni sud je ukazao na to da posredni dokazi analizirani tokom postupka u cijelosti potvrđuju optužbu u odnosu na apelanta. Utvrđeno je da se svi dokazi međusobno nadopunjuju i da su čvrsto i logički povezani, tako da predstavljaju jedan zatvoreni krug i sa punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak, tj. da je upravo apelant izvršio krivično djelo koje je predmet optužbe i da je izvedenim dokazima isključena svaka druga mogućnost, bez obzira na to što se radi o posrednim dokazima, a u prilog ovakvom zaključku govore podaci iz krivične evidencije za apelanta. Okružni sud je prilikom ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti kao olakšavajuću okolnost ocijenio činjenicu da apelant živi u zajedničkom domaćinstvu s roditeljima, dok je kao otežavajuću okolnost ocijenio činjenicu da je apelant ranije osuđivan, istina, za raznorodno djelo, a krivično djelo za koje je optužen u konkretnom postupku počinio je u vremenu provjeravanja. Dalje, kao otežavajuća okolnost apelantu je ocijenjena i količina i vrsta opojne droge koja mu je oduzeta, kao i vrijednost te droge na "crnom tržištu". Navedeno je da je, ukoliko se u vidu imaju sve navedene okolnosti, posebno težina i društvena opasnost počinjenog krivičnog djela, te ličnost i apelantova društvena opasnost, kao i posljedice njegovih djela, izrečena kazna i nužna i dovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja iz člana 28. KZRS, kako u pogledu opće, tako i u pogledu posebne prevencije. 11. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude broj 011-0-K-07-000015-p od 25. decembra 2007. godine. 12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u svojoj žalbi prvostepenu presudu osporavao iz svih osnova iz člana 302. ZKP. Predložio je da se njegova žalba uvaži, prvostepena presuda u odnosu na njega ukine i odredi održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Dalje, apelant u žalbi tvrdi da nema pouzdanih dokaza da je počinio krivično djelo za koje je osuđen, jer dokazi na kojima je zasnovana presuda nisu prvostepenom sudu dali pouzdan osnov za takav zaključak. U žalbi je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o indicijama, dakle posrednim dokazima, na osnovu kojih se ne može donijeti osuđujuća presuda. Apelant je posebno naglasio da činjenično stanje izreke osporene presude nije utvrđeno ni potpuno ni pravilno. 13. Prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je istakao da nije počinjena povreda odredaba krivičnog postupka kada je riječ o dijelu presude koji se odnosi na radnju izvršenja krivičnog djela. U prvostepenoj presudi su, na osnovu sadržaja iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, te njihovom pravilnom ocjenom, navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih nesumnjivo proizlazi da je apelant počinio krivično djelo, u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je to u tom dijelu izreke presude i opisano. Vrhovni sud je na osnovu navedenog utvrdio da su neosnovani prigovori izneseni u žalbi branilaca u odnosu na povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povrede krivičnog zakona. 14. Dalje, apelant je u žalbi naveo da smatra da je izrečena kazna prestroga i da se svrha kažnjavanja može ostvariti i izricanjem blaže kazne. Prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je istakao da je apelantu za krivično djelo iz člana 224. stav 1. KZRS izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci. Za navedeno krivično djelo je propisana kazna zatvora od 1 do 10 godina. Imajući u vidu da je apelant i ranije osuđivan za druga krivična djela, da je krivično djelo počinio u vrijeme provjeravanja povodom osude za ranije počinjeno krivično djelo, te da se radi o većoj količini opojne droge (oko 2 kg), izrečena kazna zatvora, suprotno žalbenim prigovorima, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije prestroga. U mjeri izrečene kazne došle su do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa se samo mjerom te kazne na apelanta Broj 70–Strana60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. može dovoljno odgojno djelovati da ubuduće ne čini ovakva niti slična krivična djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant je u apelaciji naveo da krivični postupak koji je vođen protiv njega nije bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da apelaciju podnosi zato što su zaključci redovnih sudova očigledno proizvoljni. Apelant smatra da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na posrednim dokazima, a da su zaključci u drugostepenoj presudi doneseni u saglasnosti sa prvostepenom presudom, ali bez brižljive i savjesne ocjene žalbenih navoda. Apelant, dalje, navodi da se odlučne činjenice, istina, mogu dokazivati i posrednim dokazima, odnosno indicijama, ali da onda indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na odlučnu činjenicu, odnosno da mogućnost drugačijeg zaključka mora biti potpuno isključena. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju moguće više verzija događaja i da iz takvog stanja stvari nije moguće izvesti samo jedan zaključak, pa se zaključak redovnih sudova o tome da je krivično djelo za koje se apelant tereti dokazano čini očigledno proizvoljnim. Dalje, apelant navodi da se drugostepeni sud uopće nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" krivičnog djela, odnosno da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje, što sve upućuje na to da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su prigovori koje apelant ponavlja u apelaciji isticani u žalbi protiv prvostepene presude, te da su ti navodi bili predmet ocjene pred redovnim sudovima. Navedeno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci razmotrio sve apelantove navode, utvrdio da primjena prava nije bila pogrešna niti proizvoljna, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer nisu prekršena apelantova ustavna prava. 17. Okružni sud je naveo da je apelacija uopćena, te da apelant, ustvari, prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i obrazloženju datom u presudi Vrhovnog suda. Okružni sud je naveo da smatra da su apelacioni navodi neosnovani i predložio je Ustavnom sudu da je odbije. 18. Specijalno tužilaštvo je navelo da je Okružni sud istinito, potpuno, pravilno i objektivno ocijenio činjenice i dokaze, kako one protiv apelanta, tako i one koje mu idu u korist, te da je Vrhovni sud objektivno razmotrio žalbene navode i na njih odgovorio, zbog čega smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. V. Relevantni propisi 19.Krivični zakon Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 224. (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. 20.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; Prečišćeni tekst, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog. Član 10. (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana. Član 14. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist. Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 287. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 295. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 296. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 9. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana61 VII. Meritum 25. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv je na postupke u kojima se utvrđuje osnovanost "krivične" optužbe protiv nekog lica, pri čemu se pojam "krivične optužbe" definira pomoću kriterija koje je ustanovio Evropski sud za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava,Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). U konkretnom slučaju je nesporno da se u postupku protiv apelanta utvrđivala osnovanost krivične optužbe, jer su osporene presude donesene u krivičnom postupku u kojem je apelant osuđen za krivično djelo. Dakle, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati osnovanost apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. 27. Navodima apelacije se tvrdi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno izvršena sudska ocjena dokaza na kojima su zasnovane osporene presude; da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na posrednim dokazima, a da su zaključci u drugostepenoj presudi doneseni u saglasnosti sa prvostepenom presudom, ali bez brižljive i savjesne ocjene žalbenih navoda; da, iako se odlučne činjenice mogu dokazivati i posrednim dokazima, odnosno indicijama, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na odlučnu činjenicu, odnosno da mogućnost drugačijeg zaključka mora biti potpuno isključena, tj. da je u konkretnom slučaju moguće više verzija događaja i da iz takvog stanja stvari nije moguće izvesti samo jedan zaključak, pa se zaključak redovnih sudova o tome da je krivično djelo za koje se apelant tereti dokazano čini očigledno proizvoljnim; da se drugostepeni sud uopće nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" krivičnog djela, pa da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje. 28. Ustavni sud, najprije, podsjeća na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 39/01od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; i Odluka brojU 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 661/04od 22. aprila 2005. godine). Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi Dom za ljudska prava,"Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). 29. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava,De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga jeste da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava,Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 25/01od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza, koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa tako i u ovom postupku primijenjenog ZKP, u kojem odredba člana 295. stav 2. glasi: "Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", što čini neodvojiv ele- ment prava na pravično suđenje (vidi,mutatis mutandis,već citiranu Odluku brojAP 661/04, stav 30). 30. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza koje su dali redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom smislu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka brojAP 661/04; Odluka brojU 15/99od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka brojU 14/00od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). 31. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, zapaža da je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivici za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga zasnovao na iskazima svjedoka koji su posvjedočili da su službena lica napravila međusobni raspored i zaduženja, da je apelantova majka izašla iz kuće kako bi, navodno, pozvala komšije da budu svjedoci pretresu, da je svjedok Dragan Simeunović vidio apelantovu majku kako izlazi iz grmlja u kojemu je nakon nekoliko minuta nađena torba u kojoj su se nalazili opojna droga i ostale stvari potrebne za njeno miješanje i pakovanje. Okružni sud je iskaze svjedoka - službenih lica doveo u vezu sa iskazima svjedoka koji su prisustvovali pretresu i utvrdio da su saglasni, te da je postupak po naredbi suda za pretres proveden u skladu sa zakonom. Na osnovu navedenih iskaza, te materijalnih dokaza, kojima su u cijelosti potvrđeni iskazi svih svjedoka, Okružni sud je utvrdio da svi analizirani posredni dokazi u cijelosti potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li ovakvom ocjenom provedenih dokaza prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu primijenjenih krivičnopravnih propisa. 32. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete Broj 70–Strana62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, u ZKP je propisana presumpcija nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti se ne odnosi samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti principin dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). 33. Sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. 34. Ustavni sud podsjeća na to da se, što uostalom i sam apelant tvrdi, činjenice koje sud treba utvrditi mogu dokazivati neposrednim i posrednim dokazima–indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret (vidi Vrhovni sud bivše SFRJ, Presuda broj Kž-38/70 od 22. decembra 1970. godine). Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Vrhovni sud bivše SR Hrvatske, Presuda broj Kž-1744/68). 35. U svjetlu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, na način koji je već naveden u prethodnim tačkama ove odluke. Okružni sud je, dakle, nakon što su u dokaznom postupku provedeni svi predloženi dokazi, kako tužilaštva, tako i odbrane, na osnovu iskaza svjedoka - službenih lica, zaposlenih u CJB Bijeljina, te dvojice svjedoka koji su prisustvovali pretresu, koji su detaljno opisali način na koji je proveden postupak po naredbi suda za pretres, ocijenio da su njihovi iskazi saglasni i uvjerljivi. Okružni sud je iskaze svjedoka - službenih lica doveo u vezu sa iskazima svjedoka koji su prisustvovali pretresu i utvrdio da su saglasni, te da je postupak po naredbi suda za pretres proveden u skladu sa zakonom. Na osnovu navedenih iskaza, te materijalnih dokaza kojima su u cijelosti potvrđeni iskazi svih svjedoka, Okružni sud je utvrdio da svi analizirani posredni dokazi u cijelosti potvrđuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Na osnovu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto dokaz odbrane, saslušanje apelanta kao svjedoka, nije mogao bitno utjecati na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključaka do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. 36. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasnu i potpunu ocjenu svih apelantovih žalbenih navoda. Naime, Vrhovni sud je prilikom ocjene apelantovog žalbenog navoda o tome kako činjenično stanje u prvostepenoj presudi nije potpuno i pravilno utvrđeno ukazao na to da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze i izveo pravilan zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je opisano u prvostepenoj presudi. 37. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da, kada je riječ o dokazivanju posrednim dokazima–indicijama i uvjetu da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu, odnosno kada je riječ o uvjetu da činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, posredni dokazi u konkretnom slučaju koje je prvostepeni sud izveo čine upravo takvu logičnu cjelinu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na posrednim dokazima - iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu unakrsno i direktno ispitani kao i na dokumentaciji detaljno navedenoj u prvostepenoj presudi. Uzimajući u obzir te dokaze pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, prvostepeni sud je jasno obrazložio kako je došao do zaključka koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. 38. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo prvostepeni sud u odnosu na svoje uvjerenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a koje je prihvatio kao logične i drugostepeni sud, zadovoljavajući sa aspekta principa brižljive i savjesne ocjene dokaza, i u odnosu na zahtjeve domaćeg zakona, i u odnosu na standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 39. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud, a prihvatio ga u žalbenom postupku i Vrhovni sud, zadovoljava kriterije prava na obrazloženu odluku iz člana 6. Evropske konvencije, te da ocjena posrednih dokaza, koju su dali redovni sudovi, ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principain dubio pro reo. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da se drugostepeni sud uopće nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" krivičnog djela, odnosno da drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje, jer je, kao što proizlazi iz prethodnih tačaka ove odluke, Vrhovni sud dao odgovor na svaki apelantov žalbeni navod. 40. Ustavni sud zapaža da je prilikom ocjene apelantovih žalbenih navoda da je izrečena kazna prestroga i da se svrha kažnjavanja može ostvariti i izricanjem blaže kazne Vrhovni sud istakao da je apelantu za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci; da je za navedeno krivično djelo propisana kazna zatvora od 1 do 10 godina, te da je apelant i ranije osuđivan za druga djela a da je krivično djelo počinio u vrijeme provjeravanja povodom osude za ranije počinjeno djelo, da se radi o količini od oko 2 kg opojne Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana63 droge, te da su u mjeri izrečene kazne došle do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da izrečena kazna zatvora, suprotno žalbenim prigovorima, nije prestroga. 41. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo i da mu je izrečena krivična sankcija u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda u cijelosti neosnovani i da apelantova navedena prava osporenim presudama nisu povrijeđena. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kad Ustavni sud nije utvrdio osnovanost apelacionih navoda, odnosno kada su osporene presude jasne i obrazložene i kada iz obrazloženja proizlazi da su donesene uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje, a nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno da je, u okviru prava na pravičan postupak, dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. 43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2477/08, rješavajući apelacijuSave Simića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaSave Simića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. lipnja 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 011-0-K-07-000015-p od 25. prosinca 2007. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Savo Simić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Dabić, odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 12. kolovoza 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. lipnja 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000015-p od 25. prosinca 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Specijalnog tužiteljstva Banja Luka, Posebnog tužiteljstva za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužiteljstvo), zatraženo je 27. kolovoza 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. rujna 2008. godine, Specijalno tužiteljstvo 5. rujna 2008. godine i Okružni sud 19. rujna 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Specijalnog tužiteljstva dostavljeni su apelantu 29. rujna 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000015-p od 25. prosinca 2007. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u točki 2. izreke navedene presude, počinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz članka 224. stavak 1. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10; u daljnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Apelantu je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. veljače 2007. godine do dana donošenja presude. Apelantu je, na temelju članka 62. u vezi sa člankom 224. stavak 5. KZRS, izrečena mjera sigurnosti - oduzimanje predmeta, pa mu je oduzeto 1195,628 grama heroina, 954,9288 grama paracetamola i kofeina, digitalna vaga "Tanita", aluminijska folija, žlica, cjediljka, oklagija i medicinske rukavice. Apelant je, na temelju članka 99. u vezi sa člankom 96. stavak 2. točke (a), (e) i (ž) Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08– Prečišćeni tekst, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKP), obvezan solidarno sa ostalim optuženima platiti troškove kaznenog postupka i troškove na ime nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti, te paušalni iznos od 200,00 KM. 7. U obrazloženju je navedeno da je Specijalno tužiteljstvo na glavnom pretresu izvelo dokaze saslušanjem svjedoka Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića koji su u svojstvu službenih osoba, uposlenika Centra javne bezbjednosti Bijeljina, obavili uviđaj i izvršili pretres, te oduzeli nađene stvari; zatim saslušanjem Ljubomira Simića i Vitomira Simića koji su bili svjedoci pretresa. Također je navedeno da je Specijalno tužiteljstvo predočilo i uložilo u spis zapisnik o uviđaju, zapisnik o pretresu i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Apelantova obrana je na glavnom pretresu izvela dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka. 8. Iz iskaza svjedoka Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića sud je utvrdio da su službene osobe, nakon dolaska na lice mjesta, napravile međusobni raspored i zaduženja. Nakon što su pokazali naredbu za pretres i zatražili da se osiguraju dva svjedoka pretresa, apelantova majka Ruža Simić je rekla da ide pozvati dvoje komšija i izašla iz kuće. Svjedok Dragan Simeunović je u svom iskazu naveo da je razmislio o njezinom postupku, te da mu je bilo sumnjivo zbog čega nije pozvala svjedoke telefonom koji se nalazi u kući, pa je nakon nekoliko minuta izašao za njom. Čuo je lomljenje grana nekih 50-60 metara od kuće i primijetio Ružu Simić da izlazi iz nekog žbunja. Nakon što se Ruža Simić vratila u kuću, on je otišao do žbunja i primijetio plavu torbu na mjestu odakle je ona izašla. Nakon toga je osigurao lice mjesta, pa kada 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. su došli i svjedoci pretresa koji su pozvani telefonom nakon povratka u kuću Ruže Simić, i kada je izvršeno fotografiranje u prisutnosti svjedoka, torba je odnesena u kuću, otvorena je i utvrđen je sadržaj stvari koje su se u njoj nalazile. Sud je konstatirao da su iskazi Dragana Simeunovića, Dragana Jovića, Radenka Mirkovića i Dejana Minića suglasni u svim ključnim pojedinostima koje se odnose na njihov dolazak na lice mjesta, na zatečene osobe na licu mjesta, na njihovo upoznavanje sa naredbom za pretres, ponašanje i reakciju tih osoba, te što je konkretnom akcijom pronađeno i na koji način. 9. Osim iskaza ovlaštenih službenih osoba, Okružni sud je analizirao i iskaz svjedoka Vitomira Simića. Ovaj svjedok je opisao da je na licu mjesta zatekao policijsko vozilo i više policajaca, a da je nakon njega pristigao i drugi svjedok, Ljubomir Simić. Naveo je da su ovlaštene službene osobe rekle apelantu da prijavi ako ima nešto, nakon čega je svjedok Ljubomir Simić sa jednim policajcem otišao kroz sobe u kući, a Vitomir Simić je otišao sa drugim policajcima izvan kuće. Opisao je kako su izašli istočno od kuće prema žbunju gdje je primijetio osiguranje, te kako je u žbunju vidio plavu torbu. Torba je prvo slikana, a nakon toga je inspektor stavio bijele rukavice, dohvatio torbu i odnio je u kuću. Svjedok je naveo da je sve vrijeme gledao što se radi, te da je bio prisutan vađenju sadržaja iz torbe, čemu su prisustvovali i svi ostali koji su bili na licu mjesta. Naveo je da je u torbi vidio neke metke, pepeljastu kesu od oko jednog kilograma težine, te manje kesice koje su bile prazne i upotrebljavane, da je sve to bilo u kutiji od cipela, da je sve slikano, da su sve stvari popisane kao i brojevi novčanica koje su oduzete od apelanta i njegove majke, a potom da su apelant i svjedoci potpisali potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta bez bilo kakve prisile. Navode ovog svjedoka potvrdio je i svjedok Ljubomir Simić i to u pogledu svih ključnih tvrdnji, a posebno onih koje se odnose na sadržaj torbe, popis nađenih stvari i potvrdu, njezino potpisivanje bez bilo čije prisile, a i u pogledu tvrdnje svjedoka Vitomira Simića da je on, Ljubomir Simić, bio prisutan vršenju pretresa u dvije sobe, magazinu i objektima oko kuće, ali da nije išao do šumarka. Okružni sud je naveo da je, nakon što je iskaz Vitomira Simića doveden u vezu sa iskazom svjedoka Dragana Simeunovića, koji je pred sudom izjavio da mu je apelantova majka Ruža Simić prilikom napuštanja prostorije u kojoj je vršen pretres rekla da ide pozvati komšije za svjedoke pretresa, utvrdio da se kao jedini logičan zaključak, u sklopu svih ostalih provedenih dokaza, nameće taj da je Ruža Simić sklonila torbu u kojoj su pronađeni opojna droga heroin i pribor za miješanje, u namjeri da na taj način prikrije tragove izvršenja kaznenog djela. U odgovoru na apelantove prigovore da je bilo nužno snimiti tragove na nađenoj torbi kako bi se utvrdilo tko ju je donio u šumarak, Okružni sud je naveo da su ovi prigovori utemeljeni, ali da ostali posredni dokazi ne ostavljaju prostora za sumnju da je apelant počinio navedeno kazneno djelo, te da ovaj propust nije od utjecaja na odluku suda. Dalje, Okružni sud nije prihvatio apelantov navod, koji je tijekom dokaznog postupka saslušan u svojstvu svjedoka, da njegova obitelj sa svjedokom pretresa Vitomirom Simićem nije u dobrim odnosima. Okružni sud je obrazložio da nije logično da majka optuženog za svjedoka pretresa pozove osobu s kojom ona i njezina obitelj nisu u dobrim odnosima, nego da upravo okolnost da ga je pozvala za svjedoka upućuje na to da je apelantova obitelj s ovim svjedokom u korektnim odnosima. 10. Na temelju iskaza svjedoka te materijalnih dokaza koji, prema ocjeni Okružnog suda, u cijelosti potvrđuju iskaze svjedoka, nisu mogle biti prihvaćene primjedbe apelantovog branitelja kako ne postoji niti jedan čvrst dokaz da droga pronađena u šumarku pripada apelantu, već da se radi samo o indicijama. Okružni sud je ukazao na to da posredni dokazi analizirani tijekom postupka u cijelosti potvrđuju optužbu u odnosu na apelanta. Utvrđeno je da se svi dokazi međusobno nadopunjuju i da su čvrsto i logički povezani, tako da predstavljaju jedan zatvoreni krug i sa punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak, tj. da je upravo apelant izvršio kazneno djelo koje je predmet optužbe i da je izvedenim dokazima isključena svaka druga mogućnost, bez obzira na to što se radi o posrednim dokazima, a u prilog ovakvom zaključku govore podaci iz kaznene evidencije za apelanta. Okružni sud je prilikom ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti kao olakšavajuću okolnost ocijenio činjenicu da apelant živi u zajedničkom kućanstvu s roditeljima, dok je kao otežavajuću okolnost ocijenio činjenicu da je apelant ranije osuđivan, istina, za raznorodno djelo, a kazneno djelo za koje je optužen u konkretnom postupku počinio je u vremenu provjeravanja. Dalje, kao otežavajuća okolnost apelantu je ocijenjena i količina i vrsta opojne droge koja mu je oduzeta, kao i vrijednost te droge na "crnom tržištu". Navedeno je da je, ukoliko se u vidu imaju sve navedene okolnosti, posebno težina i društvena opasnost počinjenog kaznenog djela, te ličnost i apelantova društvena opasnost, kao i posljedice njegovih djela, izrečena kazna i nužna i dovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja iz članka 28. KZRS, kako u pogledu opće, tako i u pogledu posebne prevencije. 11. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. lipnja 2008. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv Presude broj 011-0-K-07-000015-p od 25. prosinca 2007. godine. 12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u svojoj žalbi prvostupanjsku presudu pobijao iz svih osnova iz članka 302. ZKP. Predložio je da se njegova žalba uvaži, prvostupanjska presuda u odnosu na njega ukine i odredi održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Dalje, apelant u žalbi tvrdi da nema pouzdanih dokaza da je počinio kazneno djelo za koje je osuđen, jer dokazi na kojima je utemeljena presuda nisu prvostupanjskom sudu dali pouzdanu osnovu za takav zaključak. U žalbi je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o indicijama, dakle posrednim dokazima, na temelju kojih se ne može donijeti osuđujuća presuda. Apelant je posebno naglasio da činjenično stanje izreke pobijane presude nije utvrđeno ni potpuno ni pravilno. 13. Prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je istakao da nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka kada je riječ o dijelu presude koji se odnosi na radnju izvršenja kaznenog djela. U prvostupanjskoj presudi su, na temelju sadržaja iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, te njihovom pravilnom ocjenom, navedeni valjani razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih nesumnjivo proizlazi da je apelant počinio kazneno djelo, u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je to u tom dijelu izreke presude i opisano. Vrhovni sud je na temelju navedenog utvrdio da su neutemeljeni prigovori izneseni u žalbi branitelja u odnosu na povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povrede kaznenog zakona. 14. Dalje, apelant je u žalbi naveo da smatra da je izrečena kazna prestroga i da se svrha kažnjavanja može ostvariti i izricanjem blaže kazne. Prilikom ocjene ovih žalbenih navoda, Vrhovni sud je istakao da je apelantu za kazneno djelo iz članka 224. stavak 1. KZRS izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci. Za navedeno kazneno djelo je propisana kazna zatvora od 1 do 10 godina. Imajući u vidu da je apelant i ranije osuđivan za druga kaznena djela, da je kazneno djelo počinio u vrijeme provjeravanja povodom osude za ranije počinjeno kazneno djelo, te da se radi o većoj količini opojne droge (oko 2 kg), izrečena kazna zatvora, suprotno žalbenim prigovorima, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije prestroga. U mjeri izrečene kazne došle su do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa se samo mjerom te kazne na apelanta može dovoljno odgojno djelovati da ubuduće ne čini ovakva niti slična kaznena djela. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant je u apelaciji naveo da kazneni postupak koji je vođen protiv njega nije bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i da apelaciju podnosi zato što su zaključci redovnih sudova očito Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana65 proizvoljni. Apelant smatra da je prvostupanjska presuda utemeljena isključivo na posrednim dokazima, a da su zaključci u drugostupanjskoj presudi doneseni u suglasnosti sa prvostupanjskom presudom, ali bez brižljive i savjesne ocjene žalbenih navoda. Apelant, dalje, navodi da se odlučne činjenice, istina, mogu dokazivati i posrednim dokazima, odnosno indicijama, ali da onda indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na odlučnu činjenicu, odnosno da mogućnost drugačijeg zaključka mora biti potpuno isključena. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju moguće više verzija događaja i da iz takvog stanja stvari nije moguće izvesti samo jedan zaključak, pa se zaključak redovnih sudova o tome da je kazneno djelo za koje se apelant tereti dokazano čini očito proizvoljnim. Dalje, apelant navodi da se drugostupanjski sud uopće nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" kaznenog djela, odnosno da drugostupanjska presuda ne sadrži obrazloženje, što sve upućuje na to da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su prigovori koje apelant ponavlja u apelaciji isticani u žalbi protiv prvostupanjske presude, te da su ti navodi bili predmet ocjene pred redovnim sudovima. Navedeno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci razmotrio sve apelantove navode, utvrdio da primjena prava nije bila pogrešna niti proizvoljna, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena jer nisu prekršena apelantova ustavna prava. 17. Okružni sud je naveo da je apelacija uopćena, te da apelant, ustvari, prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i obrazloženju danom u presudi Vrhovnog suda. Okružni sud je naveo da smatra da su apelacioni navodi neutemeljeni i predložio je Ustavnom sudu da je odbije. 18. Specijalno tužiteljstvo je navelo da je Okružni sud istinito, potpuno, pravilno i objektivno ocijenio činjenice i dokaze, kako one protiv apelanta, tako i one koje mu idu u korist, te da je Vrhovni sud objektivno razmotrio žalbene navode i na njih odgovorio, zbog čega smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. V. Relevantni propisi 19.Krivični zakon Republike Srpske("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 224. (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. 20.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; Prečišćeni tekst, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. (1) Svatko se drži nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne ustvrdi njegova krivnja. (2) Dvojbu glede postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženika. Članak 10. (2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga zakona. (3) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovoga članka. Članak 14. (2) Sud, tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su da sa jednakom pozornošću ispituju i ustvrđuju činjenice koje terete osumnjičenika, odnosno optuženika, ali i one koje mu idu u korist. Članak 15. Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 287. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Članak 295. (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Članak 296. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000057 od 12. lipnja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 9. srpnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 12. kolovoza 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima Broj 70–Strana66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv je na postupke u kojima se utvrđuje osnovanost "kaznene" optužbe protiv neke osobe, pri čemu se pojam "kaznene optužbe" definira pomoću kriterija koje je ustanovio Europski sud za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava,Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). U konkretnom slučaju je nesporno da se u postupku protiv apelanta utvrđivala osnovanost kaznene optužbe, jer su pobijane presude donesene u kaznenom postupku u kojem je apelant osuđen za kazneno djelo. Dakle, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati osnovanost apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. 27. Navodima apelacije se tvrdi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno izvršena sudska ocjena dokaza na kojima su utemeljene pobijane presude; da je prvostupanjska presuda utemeljena isključivo na posrednim dokazima, a da su zaključci u drugostupanjskoj presudi doneseni u suglasnosti sa prvostupanjskom presudom, ali bez brižljive i savjesne ocjene žalbenih navoda; da, iako se odlučne činjenice mogu dokazivati i posrednim dokazima, odnosno indicijama, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na odlučnu činjenicu, odnosno da mogućnost drugačijeg zaključka mora biti potpuno isključena, tj. da je u konkretnom slučaju moguće više verzija događaja i da iz takvog stanja stvari nije moguće izvesti samo jedan zaključak, pa se zaključak redovnih sudova o tome da je kazneno djelo za koje se apelant tereti dokazano čini očito proizvoljnim; da se drugostupanjski sud uopće nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" kaznenog djela, pa da drugostupanjska presuda ne sadrži obrazloženje. 28. Ustavni sud, najprije, podsjeća na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 39/01od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02; i Odluka brojU 29/02od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 661/04od 22. travnja 2005. godine). Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi Dom za ljudska prava,"Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). 29. Kako je Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, članak 6. Europske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Europski sud za ljudska prava,De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984. godine, serija A, broj 86, stavak 30). Posljedica toga jeste da se članak 6. Europske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Europski sud za ljudska prava,Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. listopada 1990. godine, serija A, broj 189, stavak 66). Članak 6. stavak 1. Europske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 25/01od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stavak 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje promatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza, koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa tako i u ovom postupku primijenjenog ZKP, u kojem odredba članka 295. stavak 2. glasi: "Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi,mutatis mu- tandis, već citiranu Odluku brojAP 661/04, stavak 30). 30. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza koje su dali redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz članka 6. Europske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očito proizvoljnom". U tom smislu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka brojAP 661/04; Odluka brojU 15/99od 15. prosinca 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka brojU 14/00od 4. svibnja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). 31. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, zapaža da je prvostupanjski sud svoju odluku o apelantovoj krivici za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga utemeljio na iskazima svjedoka koji su posvjedočili da su službene osobe napravile međusobni raspored i zaduženja, da je apelantova majka izašla iz kuće kako bi, navodno, pozvala komšije da budu svjedoci pretresu, da je svjedok Dragan Simeunović vidio apelantovu majku kako izlazi iz grmlja u kojemu je nakon nekoliko minuta nađena torba u kojoj su se nalazili opojna droga i ostale stvari potrebne za njezino miješanje i pakovanje. Okružni sud je iskaze svjedoka - službenih osoba doveo u vezu sa iskazima svjedoka koji su prisustvovali pretresu i utvrdio da su suglasni, te da je postupak po naredbi suda za pretres proveden sukladno zakonu. Na temelju navedenih iskaza, te materijalnih dokaza, kojima su u cijelosti potvrđeni iskazi svih svjedoka, Okružni sud je utvrdio da svi analizirani posredni dokazi u cijelosti potvrđuju da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li ovakvom ocjenom provedenih dokaza prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu primijenjenih kaznenopravnih propisa. 32. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od temeljnih načela ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, u ZKP je propisana presumpcija nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti se ne odnosi samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu kaznenog djela (radnja izvršenja, protupravnost ili kažnjivost). Prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na obranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tome, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, u Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana67 sumnji sud mora primijeniti načeloin dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava,Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77). 33. Sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 295. stavak 2. ZKP). Pri tome, prema članku 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. 34. Ustavni sud podsjeća na to da se, što uostalom i sam apelant tvrdi, činjenice koje sud treba utvrditi mogu dokazivati neposrednim i posrednim dokazima–indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno načelima pravičnog suđenja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret (vidi Vrhovni sud bivše SFRJ, Presuda broj Kž-38/70 od 22. prosinca 1970. godine). Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza već sustav indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostupanjski sud (vidi Vrhovni sud bivše SR Hrvatske, Presuda broj Kž-1744/68). 35. U svjetlu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen, na način koji je već naveden u prethodnim točkama ove odluke. Okružni sud je, dakle, nakon što su u dokaznom postupku provedeni svi predloženi dokazi, kako tužiteljstva, tako i obrane, na temelju iskaza svjedoka - službenih osoba, uposlenih u CJB Bijeljina, te dvojice svjedoka koji su prisustvovali pretresu, koji su detaljno opisali način na koji je proveden postupak po naredbi suda za pretres, ocijenio da su njihovi iskazi suglasni i uvjerljivi. Okružni sud je iskaze svjedoka - službenih osoba doveo u vezu sa iskazima svjedoka koji su prisustvovali pretresu i utvrdio da su suglasni, te da je postupak po naredbi suda za pretres proveden sukladno zakonu. Na temelju navedenih iskaza, te materijalnih dokaza kojima su u cijelosti potvrđeni iskazi svih svjedoka, Okružni sud je utvrdio da svi analizirani posredni dokazi u cijelosti potvrđuju da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen. Na temelju navedenog, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostupanjski sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto dokaz obrane, saslušanje apelanta kao svjedoka, nije mogao bitno utjecati na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključaka do kojih je došao prvostupanjski sud na temelju dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. 36. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasnu i potpunu ocjenu svih apelantovih žalbenih navoda. Naime, Vrhovni sud je prilikom ocjene apelantovog žalbenog navoda o tome kako činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi nije potpuno i pravilno utvrđeno ukazao na to da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelant počinio navedeno kazneno djelo. Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze i izveo pravilan zaključak da je apelant počinio navedeno kazneno djelo u vrijeme, na način i pod okolnostima kako je opisano u prvostupanjskoj presudi. 37. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da, kada je riječ o dokazivanju posrednim dokazima–indicijama i uvjetu da indicije moraju djelovati kao čvrst i zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu, odnosno kada je riječ o uvjetu da činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, posredni dokazi u konkretnom slučaju koje je prvostupanjski sud izveo čine upravo takvu logičnu cjelinu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je osuđujuća presuda protiv apelanta utemeljena na posrednim dokazima - iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu unakrsno i direktno ispitani kao i na dokumentaciji detaljno navedenoj u prvostupanjskoj presudi. Uzimajući u obzir te dokaze pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, prvostupanjski sud je jasno obrazložio kako je došao do zaključka koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. 38. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo prvostupanjski sud u odnosu na svoje uvjerenje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, a koje je prihvatio kao logične i drugostupanjski sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza, i u odnosu na zahtjeve domaćeg zakona, i u odnosu na standarde članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 39. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je u vezi s tim dao prvostupanjski sud, a prihvatio ga u žalbenom postupku i Vrhovni sud, zadovoljava kriterije prava na obrazloženu odluku iz članka 6. Europske konvencije, te da ocjena posrednih dokaza, koju su dali redovni sudovi, ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje načelain dubio pro reo. Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantove navode da se drugostupanjski sud uopće nije osvrnuo na žalbeni navod "dokazanosti" kaznenog djela, odnosno da drugostupanjska presuda ne sadrži obrazloženje, jer je, kao što proizlazi iz prethodnih točaka ove odluke, Vrhovni sud dao odgovor na svaki apelantov žalbeni navod. 40. Ustavni sud zapaža da je prilikom ocjene apelantovih žalbenih navoda da je izrečena kazna prestroga i da se svrha kažnjavanja može ostvariti i izricanjem blaže kazne Vrhovni sud istakao da je apelantu za navedeno kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci; da je za navedeno kazneno djelo propisana kazna zatvora od 1 do 10 godina, te da je apelant i ranije osuđivan za druga djela a da je kazneno djelo počinio u vrijeme provjeravanja povodom osude za ranije počinjeno djelo, da se radi o količini od oko 2 kg opojne droge, te da su u mjeri izrečene kazne došle do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da izrečena kazna zatvora, suprotno žalbenim prigovorima, nije prestroga. 41. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja pobijanih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo i da mu je izrečena kaznena sankcija sukladno zakonu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi Broj 70–Strana68 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u predmetnom postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda u cijelosti neutemeljeni i da apelantova navedena prava pobijanim presudama nisu povrijeđena. VIII. Zaključak 42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u situaciji kad Ustavni sud nije utvrdio osnovanost apelacionih navoda, odnosno kada su pobijane presude jasne i obrazložene i kada iz obrazloženja proizlazi da su donesene uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje, a nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očito proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno da je, u okviru prava na pravičan postupak, dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. 43. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2583/08,rješavajući apelaciju mldb. djeteta, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija mldb.djeteta. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog sudu u Bawoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 858 od 17. juna 2008. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bawoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bawoj Luci da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mldb. dijete (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa zakonska zastupnica majka Hana Odobašić, koju zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijelo je 21. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000-858 od 17. juna 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te Saše Grabeža, kao druge strane u postupku, zatraženo je 3. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je 18. decembra 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Saša Grabež 20. decembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Saše Grabeža dostavljeni su apelantu 5. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) donio je 9. oktobra 2002. godine Presudu broj PI-364/01 kojom je razveo brak između apelantovih roditelja Hane Odobašić i Saše Grabeža (u daqnjem tekstu: tuženi). Presudom je, takođe, određeno da se apelant, zajedničko maloljetno dijete parničnih stranaka, povjerava na brigu i vaspitanje majci uz obavezu tuženog da na ime zakonskog izdržavawa apelanta plaća mjesečno iznos od po 50% od zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj počevši od 28. avgusta 2002. godine, pa dok za to postoje uslovi ili do drugačije odluke suda. 7. Osnovni sud je zatim donio Presudu broj P-3250/07 od 30. januara 2008. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i izmijenio Presudu Osnovnog suda broj PI-364/01 od 9. oktobra 2002. godine na način da je tuženi obavezanplaćati mjesečno na ime zakonskog izdržavawa svog malodobnog djeteta iznos od po 250,00 KM mjesečno i to počev od 23. jula 2007. godine kao dana podnošewa tužbe pa dok za to postoje zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda na način što će navedeni iznos plaćati na ruke majke i zakonske zastupnice mldb. tužioca Odobašić Hane, a umjesto iznosa od 135,00 KM mjesečno, koji je u vrijeme donošewa izmijenjene presude praktično iznosio 50% od zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj.Sem toga, sud je odredio da će određeni iznos, po izmijenjenoj odluci o izdržavanju, tuženi plaćati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetwom prinudnog izvršewa. StavomIIdispozitiva presude tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.316,25 KM. 8. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 263 Porodičnog zakona Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Porodični zakon) određeno da zainteresovano lice može da traži da sud povisi,snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako se izmijene okolnosti na osnovu kojih je presuda donesena. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme donošewa odluke čijaseizmjenatražiimaogodinudana,auvrijemepokretawa postupka za izmjenu pohađa osnovnu školu. Sem toga, sud je naveo da je tuženi u vrijeme donošewa prvobitne odluke bio nezaposlen, dok je u vrijeme donošewa odluke o izmjeni izdržavawa zaposlen. Takođe je sud naveo da je utvrdio da je tuženi vlasnik stana u Bawoj Luci, te da u izmijenjenu okolnost ulazi i činjenica da je zasnovao brak s drugom ženom i u tom braku stekao jedno dijete. Dalje je sud naveo da majka i apelantova zakonska zastupnica živi u roditeqskom domu, da uz pomoć roditelja brine o apelantu i da je redovan student. Sud je naveo da je iznos koji je tuženi plaćao na ime izdržavawa po ranijoj sudskoj odluci bio 130,00 KM i da ni taj iznos nije isplaćivao dobrovoqno. Shodnomišljenju Opštinskog suda, činjenica da je tuženi zasnovao novi brak u kom je dobio dijete ne može da ga oslobodi obaveze koju ima kao apelantov otac. Navedeno je da je odredbom člana 82 Porodičnog zakona određeno da roditeqi imaju dužnost a i pravo da svoju mldb. djecu izdržavaju na način i pod uslovima određenim tim 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana69 zakonom. Obaveza zakonskog izdržavawa mldb. djece je obaveza koje roditeq ne može da se oslobodi, i jeste obaveza prije svih ostalih, što znači da je tuženi dužan da obezbijedi dodatne prihode kako bi stvorio ne samo najminimalnije uslove za rast i razvoj, nego i sve uslove koji su apelantu neophodni. Sud je naveo da smatra da dosuđeni iznos do 250,00 KM mjesečno, u kontekstu dokaza koji su izvedeni i činjenica koje su utvrđene, može da bude dovoljan da se podmire najnužnije potrebe djeteta apelantovog uzrasta. 9. Nakon prijema presude Osnovnog suda apelant je tražio da sud donese dopunsku presudu, jer je propustio da odluči o cjelokupnom tužbenom zahtjevu. 10. Osnovni sud je, na osnovu člana 192 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), donio dopunsku Presudu broj P-3250/07 od 6. marta 2008. godine kojom je usvojio apelantov prijedlog, te dopunio Presudu broj P-3250/07 od 30. januara 2008. godine tako da je u dispozitiv presude iza riječi u Republici Srpskoj dodaoa sve dospjele i neisplaćene iznose na ime izdržavawaŠapelantaĆplati sa zakonskom zateznom kamatom računajući od svakog mjesečnog dospjelog a neisplaćenog obroka i sve odjednom, a sve dospijevajuće svakog prvog do petog u mjesecu, na ruke majke i zakonske zastupnice Odobašić Hane, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude, a pod prijetwom prinudnog izvršewa. 11. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 858 od 17. juna 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio te presudu i dopunsku Presudu Osnovnog suda broj P-3250/07 od 30. januara i 6. marta 2008. godine preinačio. Sljedstveno tome, Okružni sud je odlučio: "Obavezuje se tuženi Grabež Aleksandar da za izdržavanje ŠapelantaĆplaća mjesečni iznos od 45% od ostvarenog ličnog dohotka u privatnom preduzećuINTERFORST d.o.o. iz Banje Luke počev od 24. jula 2007. godine, kao dana podnošewa tužbe, pa dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do druge odluke suda i to tako da je dospjele i neisplaćene iznose dužan platiti odjednom a buduće iznose je dužan plaćati svakog prvog a najkasnije do petog u mjesecu na ruke majke i zakonske zastupnice Odobašić Hane, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetwom prinudnog izvršewa". Okružni sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. 12. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđewa Osnovnog suda i istakao da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da nije pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 259 stav 1 Porodičnog zakona. Navedenom odredbom je propisano, između ostalog, da će sud lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu, obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavawakoji se određuju u procentu od ličnog dohotka. S obzirom da iz stawa prvostepenog spisa proizilazi da je tuženi lice koje je u radnom odnosu i koje prima platu, Okružni sud je naglasio da je Opštinski sud bio u obavezi da pravilnom primjenom materijalnog prava odredi visinu za izdržavanje u procentu od ličnog dohotka, kako to predviđa Porodični zakon. S obzirom da je odredbom člana 261 Porodičnog zakona propisano da procenat za izdržavanje ne može da bude mawi od 15% ni veći od 50%, Okružni sud je obavezao tuženog da za izdržavanje apelanta isplaćuje iznos u visini od 45% njegovog ličnog dohotka. Okružni sud je istakao da je od donošewa presude čija se izmjena traži došlo do promjena okolnosti kod tuženog kojeutiču na izdržavanje, jer se on u međuvremenu zaposlio pa je moguće da se odredi izdržavanje u procentu od njegovog ličnog dohotka. S druge strane, navedeno je da je sud cijenio i činjenicu da je tuženi zasnovao novu bračnu zajednicu u kojoj je stekao dijete za čije izdržavanje mora da doprinosi. Okružni sud je naveo da bi obavezivanje tuženog da apelantu na ime izdržavawa isplaćuje mjesečno iznos od po 250,00 KM, dovelo u pitanje izdržavanje njegove porodice, zbog čega je u pogledu visine izdržavawa preinačio prvostepenu presudu. Sem toga, Okružni sud je istakao da je, na osnovu člana 397 stav 2 ZPP-a preinačio i rješenje Osnovnog suda o troškovima parničnog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je drugostepena presuda neizvršiva. U vezi s tim apelant ističe da je "zbog očigledne omaške i propusta suda" u uvodu i dispozitivu presude navedeno da je tuženi Grabež "Aleksandar" umjesto Grabež Saša, te da je nejasno šta će biti ako apelant "promijeni firmu" i kako će se tada naplaćivati alimentacija. Dalje apelant ističe da je nejasno iz izreke presude šta je sa zahtjevom za plaćanje zakonske zatezne kamate o kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi; da li je sud propustio da o tome odluči jer nigdje nije ništa spomenuo ni u izreci ni u obrazloženju, ili je taj dio, tj. dopunska presuda, potvrđena. 14. Sem toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer Okružni sud nije cijenio sve dokaze predočene u prvostepenom postupku, jer je Osnovnom sudu dostavljen dokaz da tuženi ima u vlasništvu stan u Bawoj Luci i da mu supruga ima frizerski salon, što ukazuje na "dobro imovno stanje tuženog". Apelant ističe i da je trebalo da Okružni sud, u konkretnom slučaju, primijeni odredbu člana 253 st. 1, 2 i 3 Porodičnog zakona kojom je propisano šta se sve uzima u obzir prilikom određivawa izdržavawa. Apelant dalje ističe da mu je osporenom presudom provrijeđeno i pravo na "nepristrano suđenje" te predlaže da se drugostepena presuda poništi. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su odluke donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog zakona, te da redovni sudovi nisu povrijedili apelantovo pravo iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. 16. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da smatra da mu je donesenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije cijenio sve dokaze prilikom utvrđivawa visine tužbenog zahtjeva i nije uzeo u obzir njegove mogućnosti za plaćanje alimentacije. V. Relevantni propisi 17.Porodični zakon("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02 i 41/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 259. stav 1. (1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosuŠ...Ćsud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavawa koji se određuju u procentu od ličnog dohotka,Š...Ć. 18.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 1. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 175. stav 2. O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom,Š...Ć Član 176. Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih tražewa. Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom Član 177. st. 1. i 2. Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zakqučewa glavne rasprave. Broj 70–Strana70 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Ako sud usvoji zahtjev za izdržavanje može obavezati tuženog i na činidbe koje nisu dospjele. Član 195. stav 1. (1) Pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude s izvornikom ispravit će sud u svako doba. Član 229. stav 1. tačka 4. Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijeniomaterijalno pravo; VI. Dopustivost 19. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 21. avgusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (primaa faaciee) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 22.Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 24. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje visine novčanog iznosa koji tuženi treba da plaća za apelantovo izdržavanje, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Apelant tvrdi da je nejasno iz dispozitiva osporene presude šta je s dijelom tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata zakonske zatezne kamateo kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi; da li je sud propustio da o tome odluči jer nigdje nije ništa spomenuo ni u dispozitivu ni u obrazloženju, ili je taj dio, tj. dopunska presuda, potvrđena, iz čega Ustavni sud zakqučuje da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoqnu primjenu prava u žalbenom postupku pred Okružnim sudom, odnosno da ukazuje da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. 28. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava. Ustavni sud u principu nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 29. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku brojU 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 30. U tom kontekstu, a u vezi s apelantovim navodima da Okružni sud nije odlučio o tužbenom zahtjevu kako je bio postavljen prije zakqučivawa glavne rasprave, Ustavni sud konstatuje da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je apelant na ročištu za glavnu raspravu, održanom 12. decembra 2007. godine, postavio tužbeni zahtjev, u skladu s članom 177 ZPP-a. Ovim članom je propisano da sudmože da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu koja je dospjela do zakqučewa glavne raspraveŠ"da plati dospjele a neisplaćeneiznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od svakog mjesečnog dospjelog a neisplaćenog obroka i to odjednom"Ćte zahtjeva za obavezavanje tuženog i na činidbe koje nisu dospjeleŠ"a dospijevajuće svakog prvog, a najdalje do petog u mjesecu"Ć.Sem toga, apelant je postavio i zahtjev za naknadu troškova postupka. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud donošenjem presude i dopunske Presude broj P-3250/07 od 30. januara i 6. marta 2008. godine odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu apelanta. 31. Međutim, zatim je Okružni sud donio presudu kojom je odlučio da sežalba tuženog djelimično uvažava, presudu Osnovnog suda u Bawoj Luci, broj P-3250/07 od 30. januara 2008. godine i dopunsku presuda istog suda, broj isti od 6. marta 2008. godine se preinačava,tejeOkružnisudsampresudiou konkretnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako je Okružni sud istakao da se žalba djelimično uvažava te preinačavaju osnovna i dopunska presuda, iz dispozitiva i obrazložewa ožalbene presude nije jasno u kom dijelu je Okružni sud djelimično uvažio žalbu, odnosno u kom dijelu nije uvažio mada je bio dužan, u smislu člana 176 Zakona o parničnom postupku daodluči o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih tražewa te da, ako postoji više zahtjeva, odluči o svim tim zahtjevima jednom presudom.Iz navedenog jasno proizilazi da Okružni sud nije uzeo u obzir apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, a da je, nezavisno od činjenice da je u izreci naveo da preinačava i dopunsku presudu, kojom su apelantu dosuđene i zakonske zatezne kamate, Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana71 praktično tu presudu u potpunosti zanemario te se kretao samo u okviru tužbenog zahtjeva o kom je prvostepeni sud odlučio presudom od 30. januara 2008. godine. Ovakav zakqučak proizilazi kako iz izreke osporene presude tako i iz obrazložewa, u kom dio tužbenog zahtjeva o kom je odlučeno dopunskom presudom uopšte nije spomenut kao ni sama dopunska presuda. Navedeno potvrđuje da Okružni sud prilikom donošewa osporene odluke nije pravilno primijenio odredbu člana 2 ZPP-a, shodno kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku kao ni odredbu člana 176 shodno kojoj je trebalo da odluči o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih tražewa. 32. U kontekstu navedenog, a cijeneći i navode apelacije da je nejasno šta je sa zahtjevom za plaćanje zakonske zatezne kamate o kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi - da li je sud propustio da o tome odluči jer nigdje nije ništa spomenuo ni u izreci ni u obrazloženju ili jetaj dio, tj. dopunska presuda, potvrđena, a cijeneći apelantove navode, Ustavni sud podsjeća i da iz prakse Evropskog suda za qudska prava takođe proizilazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju da daju detaqne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta sud wime u tom slučaju mora posebno da se pozabavi u svojoj presudi. Dakle, sudskaodluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Vaan deer Hurk protiv Holandije,presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). S obzirom da u apelantovom slučaju Okružni sud, dakle, nije dao apsolutno nikakve razloge u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje zakonskih zateznih kamata, čime u suštini nije odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, za Ustavni sud je neupitno da osporena odluka ne zadovoljava standarde obrazložene presude iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33.Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Okružni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise, pri čemu u obrazloženju odluke nije dao razloge iz kojih bi moglo da se zakquči da je odlučio o svim postavljenim apelantovim zahtjevima, proizvoljan, što predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je sud proizvoqno primijenio pozitivno-pravne propise jer iz dispozitiva iobrazložewa presude nije vidqivo da li je Okružni sud djelimično ili u cijelosti udovoqio postavljenom tužbenom zahtjevu niti su u tom pogledu dati razlozi u obrazloženju osporene odluke. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2583/08,rješavajući apelaciju mldb. djeteta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija mldb.djeteta. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog sudu u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 858 od 17. juna 2008. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mldb. dijete (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa zakonska zastupnica majka Hana Odobašić, koju zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnijelo je 21. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000-858 od 17. juna 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te Saše Grabeža, kao druge strane u postupku, zatraženo je 3. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je 18. decembra 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Saša Grabež 20. decembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Saše Grabeža dostavljeni su apelantici 5. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj PI-364/01 od 9. oktobra 2002. godine kojom je razveo brak između apelantovih roditelja Hane Odobašić i Saše Grabeža (u daljnjem tekstu: tuženi). Presudom je, također, određeno da se apelant, zajedničko malodobno dijete parničnih stranaka, povjerava na brigu i vaspitanje majci uz obavezu tuženog da na ime zakonskog izdržavanja apelanta plaća mjesečno iznos od po 50% od zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj počevši od 28. augusta 2002. godine, pa dok za to postoje uvjeti ili do drugačije odluke suda. 7. Osnovni sud je potom donio Presudu broj P-3250/07 od 30. januara 2008. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i izmijenio Presudu Osnovnog suda broj PI-364/01 od 9. oktobra 2002. godine na način da je tuženi obavezanplaćati mjesečno na ime zakonskog izdržavanja svog malodobnog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana72 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. djeteta iznos od po 250,00 KM mjesečno i to počev od 23. jula 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa dok za to postoje zakonski uvjeti ili do drugačije odluke suda na način što će navedeni iznos plaćati na ruke majke i zakonske zastupnice mldb. tužioca Odobašić Hane, a umjesto iznosa od 135,00 KM mjesečno, koji je u vrijeme donošenja izmijenjene presude praktično iznosio 50% od zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj. Osim toga, sud je odredio da će određeni iznos, po izmijenjenoj odluci o izdržavanju, tuženi plaćati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II dispozitiva presude tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.316,25 KM. 8. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 263. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) određeno da zainteresirano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako se izmijene okolnosti na osnovu kojih je presuda donesena. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme donošenja odluke čija se izmjena traži imao godinu dana, a u vrijeme pokretanja postupka za izmjenu pohađa osnovnu školu. Osim toga, sud je naveo da je tuženi u vrijeme donošenja prvobitne odluke bio nezaposlen, dok je u vrijeme donošenja odluke o izmjeni izdržavanja zaposlen. Također je sud naveo da je utvrdio da je tuženi vlasnik stana u Banjaluci, te da u izmijenjenu okolnost ulazi i činjenica da je zasnovao brak sa drugom ženom i u tom braku stekao jedno dijete. Dalje je sud naveo da majka i apelantova zakonska zastupnica živi u roditeljskom domu, da uz pomoć roditelja brine o apelantu i da je redovan student. Sud je naveo da je iznos koji je tuženi plaćao na ime izdržavanja po ranijoj sudskoj odluci bio 130,00 KM i da ni taj iznos nije isplaćivao dobrovoljno. Prema mišljenju Općinskog suda, činjenica da je tuženi zasnovao novi brak u kojem je dobio dijete ne može ga osloboditi obaveze koju ima kao apelantov otac. Navedeno je da je odredbom člana 82. Porodičnog zakona određeno da roditelji imaju dužnost a i pravo da svoju mldb. djecu izdržavaju na način i pod uvjetima određenim tim zakonom. Obaveza zakonskog izdržavanja mldb. djece je obaveza koje se roditelj ne može osloboditi, i jeste obaveza prije svih ostalih, što znači da je tuženi dužan obezbijediti dodatne prihode kako bi stvorio ne samo najminimalnije uvjete za rast i razvoj, nego i sve uvjete koji su apelantu neophodni. Sud je naveo da smatra da dosuđeni iznos do 250,00 KM mjesečno, u kontekstu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, može biti dovoljan za podmirenje najnužnijih potreba djeteta apelantovog uzrasta. 9. Nakon prijema presude Osnovnog suda apelant je tražio da sud donese dopunsku presudu, jer je propustio da odluči o cjelokupnom tužbenom zahtjevu. 10. Osnovni sud je, na osnovu člana 192. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio dopunsku Presudu broj P-3250/07 od 6. marta 2008. godine kojom je usvojio apelantov prijedlog, te dopunio Presudu broj P-3250/07 od 30. januara 2008. godine tako da je u dispozitiv presude iza riječi u Republici Srpskoj dodaoa sve dospjele i neisplaćene iznose na ime izdržavanjaŠapelantaĆplati sa zakonskom zateznom kamatom računajući od svakog mjesečnog dospjelog a neisplaćenog obroka i sve odjednom, a sve dospijevajuće svakog prvog do petog u mjesecu, na ruke majke i zakonske zastupnice Odobašić Hane, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 11. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 858 od 17. juna 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio te presudu i dopunsku presudu Osnovnog suda broj P-3250/07 od 30. januara i 6. marta 2008. godine preinačio. Sljedstveno tome, Okružni sud je odlučio: "Obavezuje se tuženi Grabež Aleksandar da za izdržavanje ŠapelantaĆplaća mjesečni iznos od 45% od ostvarenog ličnog dohotka u privatnom preduzeću INTERFORST d.o.o. iz Banjaluke počev od 24. jula 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do druge odluke suda i to tako da je dospjele i neisplaćene iznose dužan platiti odjednom a buduće iznose je dužan plaćati svakog prvog a najkasnije do petog u mjesecu na ruke majke i zakonske zastupnice Odobašić Hane, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja". Okružni sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. 12. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja Osnovnog suda i istakao da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da nije pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 259. stav 1. Porodičnog zakona. Navedenom odredbom je propisano, između ostalog, da će sud lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu, obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka. S obzirom da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je tuženi lice koje je u radnom odnosu i koje prima plaću, Okružni sud je naglasio da je Općinski sud bio u obavezi da pravilnom primjenom materijalnog prava odredi visinu za izdržavanje u procentu od ličnog dohotka, kako to predviđa Porodični zakon. S obzirom da je odredbom člana 261. Porodičnog zakona propisano da procenat za izdržavanje ne može biti manji od 15% ni veći od 50%, Okružni sud je obavezao tuženog da za izdržavanje apelanta isplaćuje iznos u visini od 45% njegovog ličnog dohotka. Okružni sud je istakao da je od donošenja presude čija se izmjena traži došlo do promjena okolnosti kod tuženog koje utiču na izdržavanje, jer se on u međuvremenu zaposlio pa je moguće odrediti izdržavanje u procentu od njegovog ličnog dohotka. S druge strane, navedeno je da je sud cijenio i činjenicu da je tuženi zasnovao novu bračnu zajednicu u kojoj je stekao dijete za čije izdržavanje mora da doprinosi. Okružni sud je naveo da bi obavezivanje tuženog da apelantu na ime izdržavanja isplaćuje mjesečno iznos od po 250,00 KM, dovelo u pitanje izdržavanje njegove porodice, zbog čega je u pogledu visine izdržavanja preinačio prvostepenu presudu. Osim toga, Okružni sud je istakao da je, na osnovu člana 397. stav 2. ZPP-a preinačio i rješenje Osnovnog suda o troškovima parničnog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je drugostepena presuda neizvršiva. U vezi s tim apelant ističe da je "zbog očigledne omaške i propusta suda" u uvodu i dispozitivu presude navedeno da je tuženi Grabež "Aleksandar" umjesto Grabež Saša, te da je nejasno šta će biti ako apelant "promijeni firmu" i kako će se tada naplaćivati alimentacija. Dalje apelant ističe da je nejasno iz izreke presude šta je sa zahtjevom za plaćanje zakonske zatezne kamate o kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi; da li je sud propustio da o tome odluči jer nigdje nije ništa spomenuo ni u izreci ni u obrazloženju, ili je taj dio, tj. dopunska presuda, potvrđena. 14. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer Okružni sud nije cijenio sve dokaze predočene u prvostepenom postupku, jer je Osnovnom sudu dostavljen dokaz da tuženi ima u vlasništvu stan u Banjaluci i da mu supruga ima frizerski salon, što ukazuje na "dobro imovno stanje tuženog". Apelant ističe i da je trebalo da Okružni sud, u konkretnom slučaju, primijeni odredbu člana 253. st. 1, 2. i 3. Porodičnog zakona kojom je propisano šta se sve uzima u obzir prilikom određivanja izdržavanja. Apelant dalje ističe da mu je osporenom presudom provrijeđeno i pravo na "nepristrano suđenje" te predlaže da se drugostepena presuda poništi. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana73 b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su odluke donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog zakona, te da redovni sudovi nisu povrijedili apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. 16. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da smatra da mu je donesenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije cijenio sve dokaze prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva i nije uzeo u obzir njegove mogućnosti za plaćanje alimentacije. V. Relevantni propisi 17.Porodični zakon("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02 i 41/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 259. stav 1. (1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosuŠ...Ćsud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka,Š...Ć. 18.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 1. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 175. stav 2. O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom,Š...Ć Član 176. Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom Član 177. st.1. i 2. Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Ako sud usvoji zahtjev za izdržavanje može obavezati tuženog i na činidbe koje nisu dospjele. Član 195. stav 1. (1) Pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude s izvornikom ispravit će sud u svako doba. Član 229. stav 1. tačka 4. Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo; VI. Dopustivost 19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 21. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje visine novčanog iznosa koji tuženi treba da plaća za apelantovo izdržavanje, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Apelant tvrdi da je nejasno iz dispozitiva osporene presude šta je s dijelom tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata zakonske zatezne kamate o kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi; da li je sud propustio da o tome odluči jer nigdje nije ništa spomenuo ni u dispozitivu ni u obrazloženju, ili je taj dio, tj. dopunska presuda, potvrđena, iz čega Ustavni sud zaključuje da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava u žalbenom postupku pred Okružnim sudom, odnosno da ukazuje da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. 28. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud u principu nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 29. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku brojU 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 30. U tom kontekstu, a u vezi s apelantovim navodima da Okružni sud nije odlučio o tužbenom zahtjevu kako je bio postavljen prije zaključivanja glavne rasprave, Ustavni sud konstatira da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je apelant na ročištu za glavnu raspravu, održanom 12. decembra 2007. godine, postavio tužbeni zahtjev, u skladu s članom 177. ZPP-a. Ovim članom je propisano da sudmože da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu koja je dospjela do zaključenja glavne raspraveŠ"da Broj 70–Strana74 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. plati dospjele a neisplaćene iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od svakog mjesečnog dospjelog a neisplaćenog obroka i to odjednom"Ćte zahtjeva za obavezavanje tuženog i na činidbe koje nisu dospjeleŠ"a dospijevajuće svakog prvog, a najdalje do petog u mjesecu"Ć. Osim toga, apelant je postavio i zahtjev za naknadu troškova postupka. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud donošenjem presude i dopunske presude broj P-3250/07 od 30. januara i 6. marta 2008. godine odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu apelanta. 31. Međutim, potom je Okružni sud donio presudu kojom je odlučio da sežalba tuženog djelimično uvažava, presudu Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-3250/07 od 30. januara 2008.godine i dopunsku presuda istog suda, broj isti od 6. marta 2008. godine se preinačava, te je Okružni sud sam presudio u konkretnoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako je Okružni sud istakao da se žalba djelimično uvažava te preinačavaju osnovna i dopunska presuda, iz dispozitiva i obrazloženja ožalbene presude nije jasno u kojem dijelu je Okružni sud djelimično uvažio žalbu, odnosno u kojem dijelu je nije uvažio mada je bio dužan, u smislu člana 176. Zakona o parničnom postupku daodluči o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja te da, ako postoji više zahtjeva, odluči o svim tim zahtjevima jednom presudom.Iz navedenog jasno proizlazi da Okružni sud nije uzeo u obzir apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, a da je, nezavisno od činjenice da je u izreci naveo da preinačava i dopunsku presudu, kojom su apelantu dosuđene i zakonske zatezne kamate, praktično tu presudu u potpunosti zanemario te se kretao samo u okviru tužbenog zahtjeva o kojem je prvostepeni sud odlučio presudom od 30. januara 2008. godine. Ovakav zaključak proizlazi kako iz izreke osporene presude tako i iz obrazloženja, u kojem dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno dopunskom presudom uopće nije spomenut kao ni sama dopunska presuda. Navedeno potvrđuje da Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke nije pravilno primijenio odredbu člana 2. ZPP-a, prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku kao ni odredbu člana 176. prema kojoj je trebalo da odluči o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. 32. U kontekstu navedenog, a cijeneći i navode apelacije da je nejasno šta je sa zahtjevom za plaćanje zakonske zatezne kamate o kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi - da li je sud propustio da o tome odluči jer nigdje nije ništa spomenuo ni u izreci ni u obrazloženju ili je taj dio, tj. dopunska presuda, potvrđena, a cijeneći apelantove navode, Ustavni sud podsjeća i da iz prakse Evropskog suda za ljudska prava također proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju da daju detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta sud se njime u tom slučaju mora posebno pozabaviti u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Van der Hurk protiv Holandije,presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). S obzirom da u apelantovom slučaju Okružni sud, dakle, nije dao apsolutno nikakve razloge u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje zakonskih zateznih kamata, čime u suštini nije odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, za Ustavni sud je neupitno da osporena odluka ne zadovoljava standarde obrazložene presude iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Okružni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise, pri čemu u obrazloženju odluke nije dao razloge iz kojih bi se moglo zaključiti da je odlučio o svim postavljenim apelantovim zahtjevima, proizvoljan, što predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise jer iz dispozitiva i obrazloženja presude nije vidljivo je li Okružni sud djelimično ili u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu niti su u tom pogledu dati razlozi u obrazloženju osporene odluke. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2583/08,rješavajući apelaciju mldb. djeteta, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 20. travnja 2011. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija mldb.djeteta. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Okružnog sudu u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 858 od 17. lipnja 2008. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu provedbe ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mldb. dijete (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa zakonska zastupnica majka Hana Odobašić, koju zastupa Ranko Dukić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijelo je 21. kolovoza 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000-858 od 17. lipnja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te Saše Grabeža, kao druge strane u postupku, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana75 zatraženo je 3. prosinca 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. prosinca 2008. godine, a Saša Grabež 20. prosinca 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Saše Grabeža su dostavljeni apelantici 5. siječnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 9. oktobra 2002. godine donio Presudu broj PI-364/01 kojom je razveo brak između apelantovih roditelja Hane Odobašić i Saše Grabeža (u daljnjem tekstu: tuženi). Presudom je, također, određeno da se apelant, zajedničko malodobno dijete parničnih stranaka, povjerava na skrb i odgoj majci uz obvezu tuženoga da na ime zakonskog uzdržavanja apelanta plaća mjesečno iznos od po 50% od zajamčenog osobnog dohotka u Republici Srpskoj počevši od 28. kolovoza 2002. godine, pa dok za to postoje uvjeti ili do drugačije odluke suda. 7. Osnovni sud je potom donio Presudu broj P-3250/07 od 30. siječnja 2008. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i izmijenio Presudu Osnovnog suda broj PI-364/01 od 9. oktobra 2002. godine na način da je tuženi obvezanplaćati mjesečno na ime zakonskog izdržavanja svog malodobnog djeteta iznos od po 250,00 KM mjesečno i to počev od 23. jula 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa dok za to postoje zakonski uvjeti ili do drugačije odluke suda na način što će navedeni iznos plaćati na ruke majke i zakonske zastupnice mldb. tužioca Odobašić Hane, a umjesto iznosa od 135,00 KM mjesečno, koji je u vrijeme donošenja izmijenjene presude praktično iznosio 50% od zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj. Osim toga, sud je odredio da će određeni iznos, po izmijenjenoj odluci o uzdržavanju, tuženi plaćati u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II dispozitiva presude tuženi je obvezan apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.316,25 KM. 8. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je odredbom članka 263. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) određeno da zainteresirana osoba može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine uzdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom ako se izmijene okolnosti na temelju kojih je presuda donesena. S tim u svezi, Osnovni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme donošenja odluke čija se izmjena traži imao godinu dana, a u vrijeme pokretanja postupka za izmjenu pohađa osnovnu školu. Osim toga, sud je naveo da je tuženi u vrijeme donošenja prvobitne odluke bio nezaposlen, dok je u vrijeme donošenja odluke o izmjeni izdržavanja zaposlen. Također je sud naveo da je utvrdio da je tuženi vlasnik stana u Banjaluci, te da u izmijenjenu okolnost ulazi i činjenica da je zasnovao brak s drugom ženom i u tom braku stekao jedno dijete. Dalje je sud naveo da majka i apelantova zakonska zastupnica živi u roditeljskom domu, da uz pomoć roditelja skrbi o apelantu i da je redovit student. Sud je naveo da je iznos koji je tuženi plaćao na ime uzdržavanja po ranijoj sudskoj odluci bio 130,00 KM i da ni taj iznos nije isplaćivao dragovoljno. Prema mišljenju Općinskog suda, činjenica da je tuženi zasnovao novi brak u kojemu je dobio dijete ne može ga osloboditi obveze koju ima kao apelantov otac. Navedeno je da je odredbom članka 82. Porodičnog zakona određeno da roditelji imaju dužnost a i pravo svoju mldb. djecu izdržavati na način i pod uvjetima određenim tim zakonom. Obveza zakonskog uzdržavanja mldb. djece je obveza koje se roditelj ne može osloboditi, i jeste obveza prije svih ostalih, što znači da je tuženi dužan osigurati dodatne prihode kako bi stvorio ne samo najminimalnije uvjete za rast i razvoj, nego i sve uvjete koji su apelantu nužni. Sud je naveo da smatra da dosuđeni iznos do 250,00 KM mjesečno, u kontekstu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, može biti dovoljan za podmirenje najnužnijih potreba djeteta apelantovoga uzrasta. 9. Nakon prijema presude Osnovnog suda apelant je tražio da sud donese dopunsku presudu, jer je propustio odlučiti o cjelokupnom tužbenom zahtjevu. 10. Osnovni sud je, na temelju članka 192. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio dopunsku Presudu broj P-3250/07 od 6. ožujka 2008. godine kojom je usvojio apelantov prijedlog, te dopunio Presudu broj P-3250/07 od 30. siječnja 2008. godine tako da je u dispozitiv presude iza riječi u Republici Srpskoj dodaoa sve dospjele i neisplaćene iznose na ime izdržavanjaŠapelantaĆplati sa zakonskom zateznom kamatom računajući od svakog mjesečnog dospjelog a neisplaćenog obroka i sve odjednom, a sve dospijevajuće svakog prvog do petog u mjesecu, na ruke majke i zakonske zastupnice Odobašić Hane, a sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 11. Odlučujući o prizivu tuženoga, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 858 od 17. lipnja 2008. godine kojom je priziv djelomično uvažio, te presudu i dopunsku Presudu Osnovnog suda broj P-3250/07 od 30. siječnja i 6. ožujka 2008. godine preinačio. Sljedstveno tome, Okružni sud je odlučio: "Obvezuje se tuženi Grabež Aleksandar da za izdržavanjeŠapelantaĆplaća mjesečni iznos od 45% od ostvarenog osobnog dohotka u privatnom poduzeću INTERFORST d.o.o. iz Banjaluke počev od 24. srpnja 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do druge odluke suda i to tako da je dospjele i neisplaćene iznose dužan platiti odjednom a buduće iznose je dužan plaćati svakog prvog a najkasnije do petog u mjesecu na ruke majke i zakonske zastupnice Odobašić Hane, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja". Okružni sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. 12. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja Osnovnog suda i istaknuo da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da nije pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu članka 259. stavak 1. Porodičnog zakona. Navedenom odredbom je propisano, između ostalog, da će sud osobu koja je dužna davati uzdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu, obvezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa uzdržavanja koji se određuju u procentu od osobnog dohotka. S obzirom da iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tuženi osoba koje je u radnom odnosu i koja prima plaću, Okružni sud je naglasio da je Općinski sud bio u obvezi pravilnom primjenom materijalnog prava odrediti visinu za uzdržavanje u procentu od osobnog dohotka, kako to predviđa Porodični zakon. S obzirom da je odredbom članka 261. Porodičnog zakona propisano da procenat za uzdržavanje ne može biti manji od 15% ni veći od 50%, Okružni sud je obvezao tuženoga da za uzdržavanje apelanta isplaćuje iznos u visini od 45% njegovoga osobnog dohotka. Okružni sud je istaknuo da je od donošenja presude čija se izmjena traži došlo do promjena okolnosti kod tuženoga koje utiču na uzdržavanje, jer se on u međuvremenu zaposlio pa je moguće odrediti uzdržavanje u procentu od njegovoga osobnog dohotka. S druge strane, navedeno je da je sud cijenio i činjenicu da je tuženi zasnovao novu bračnu zajednicu u kojoj je stekao dijete za čije uzdržavanje mora doprinositi. Okružni sud je naveo da bi obvezivanje tuženoga da apelantu na ime uzdržavanja isplaćuje mjesečno iznos od po 250,00 KM, dovelo u pitanje uzdržavanje njegove obitelji, zbog čega je glede visine uzdržavanja preinačio prvostupanjsku presudu. Osim toga, Okružni sud je istaknuo da je, na temelju članka 397. stavak 2. ZPP-a preinačio i rješenje Osnovnog suda o troškovima parničnoga postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant se žali da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o Broj 70–Strana76 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je drugostupanjska presuda neizvršiva. U svezi s tim apelant ističe da je "zbog očevidne omaške i propusta suda" u uvodu i dispozitivu presude navedeno da je tuženi Grabež "Aleksandar" umjesto Grabež Saša, te da je nejasno šta će biti ako apelant "promijeni firmu" i kako će se tada naplaćivati alimentacija. Dalje apelant ističe da je nejasno iz izreke presude šta je sa zahtjevom za plaćanje zakonske zatezne kamate o kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi; je li sud propustio o tome odlučiti jer nigdje nije ništa spomenuo ni u izreci ni u obrazloženju, ili je taj dio, tj. dopunska presuda, potvrđena. 14. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer Okružni sud nije cijenio sve dokaze podastrte u prvostupanjskom postupku, jer je Osnovnom sudu dostavljen dokaz da tuženi ima u vlasništvu stan u Banjaluci i da mu supruga ima frizerski salon, što ukazuje na "dobro imovno stanje tuženog". Apelant ističe i da je trebalo da Okružni sud, u konkretnom slučaju, primijeni odredbu članka 253. st. 1, 2. i 3. Porodičnog zakona kojom je propisano šta se sve uzima u obzir prilikom određivanja uzdržavanja. Apelant dalje ističe da mu je pobijanom presudom provrijeđeno i pravo na "nepristrano suđenje" te predlaže da se drugostupanjska presuda poništi. b) Odgovor na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su odluke donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog zakona, te da redoviti sudovi nisu povrijedili apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. 16. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da smatra da mu je donesenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije cijenio sve dokaze prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva i nije uzeo u obzir njegove mogućnosti za plaćanje alimentacije. V. Relevantni propisi 17.Porodični zakon("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02 i 41/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 259. stav 1. (1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosuŠ...Ćsud će obvezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od osobnog dohotka,Š...Ć. 18.Zakon o parničnom postupku("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 1. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 175. stav 2. O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom,Š...Ć Član 176. Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom Član 177. st.1. i 2. Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Ako sud usvoji zahtjev za izdržavanje može obvezati tuženog i na činidbe koje nisu dospjele. Član 195. stav 1. (1) Pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude s izvornikom ispravit će sud u svako doba. Član 229. stav 1. tačka 4. Drugostupanjski sud će, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo; VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 10. srpnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 21. kolovoza 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje visine novčanog iznosa koji tuženi treba plaćati za apelantovo uzdržavanje, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Apelant tvrdi da je nejasno iz dispozitiva pobijane presude šta je s dijelom tužbenoga zahtjeva kojim se potražuje isplata zakonske zatezne kamate o kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi; da li je sud propustio da o tome odluči jer nigdje nije ništa spomenuo ni u dispozitivu ni u obrazloženju, ili je taj dio, tj. dopunska presuda, potvrđena, iz čega Ustavni sud zaključuje da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava u prizivnom postupku pred Okružnim sudom, odnosno da ukazuje da obrazloženje pobijane odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. 28. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća da nije njegova zadaća da preispituje zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud u načelu nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana77 ocijeniti činjenice i dokaze koji su izvedeni. Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine). 29. Međutim, s druge strane, zadaća Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje prizivne nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovitim sudovima u slučaju kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku brojU 29/02od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 30. U tome kontekstu, a u svezi s apelantovim navodima da Okružni sud nije odlučio o tužbenom zahtjevu kako je bio postavljen prije zaključivanja glavne rasprave, Ustavni sud konstatira da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je apelant na ročištu za glavnu raspravu, održanom 12. prosinca 2007. godine, postavio tužbeni zahtjev, sukladno članku 177. ZPP-a. Ovim člankom je propisano da sudmože da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu koja je dospjela do zaključenja glavne raspraveŠ"da plati dospjele a neisplaćene iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od svakog mjesečnog dospjelog a neisplaćenog obroka i to odjednom"Ćte zahtjeva za obvezavanje tuženog i na činidbe koje nisu dospjeleŠ"a dospijevajuće svakog prvog, a najdalje do petog u mjesecu"Ć.Osim toga, apelant je postavio i zahtjev za naknadu troškova postupka. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud donošenjem presude i dopunske presude broj P-3250/07 od 30. siječnja i 6. ožujka 2008. godine odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu apelanta. 31. Međutim, potom je Okružni sud donio presudu kojom je odlučio da sepriziv tuženog djelimično uvažava, presudu Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-3250/07 od 30. siječnja 2008. godine i dopunsku presuda istog suda, broj isti od 6. ožujka 2008. godine se preinačava, te je Okružni sud sam presudio u konkretnoj pravnoj stvari. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako je Okružni sud istakmuo da se priziv djelomično uvažava te preinačavaju osnovna i dopunska presuda, iz dispozitiva i obrazloženja ožalbene presude nije jasno u kojem dijelu je Okružni sud djelomično uvažio priziv, odnosno u kojem dijelu je nije uvažio mada je bio dužan, u smislu članka 176. Zakona o parničnom postupku daodluči o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja te da, ako postoji više zahtjeva, odluči o svim tim zahtjevima jednom presudom.Iz navedenog jasno proizlazi da Okružni sud nije uzeo u obzir apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, a da je, neovisno o činjenici da je u izreci naveo da preinačava i dopunsku presudu, kojom su apelantu dosuđene i zakonske zatezne kamate, praktično tu presudu u potpunosti zanemario te se kretao samo u okviru tužbenog zahtjeva o kojem je prvostupanjski sud odlučio presudom od 30. siječnja 2008. godine. Ovakav zaključak proizlazi kako iz izreke pobijane presude tako i iz obrazloženja, u kojem dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno dopunskom presudom uopće nije spomenut kao ni sama dopunska presuda. Navedeno potvrđuje da Okružni sud prilikom donošenja pobijane odluke nije pravilno primijenio odredbu članka 2. ZPP-a, prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku kao ni odredbu članka 176. prema kojoj je trebalo odlučiti o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. 32. U kontekstu navedenoga, a cijeneći i navode apelacije da je nejasno šta je sa zahtjevom za plaćanje zakonske zatezne kamate o kojoj je odlučeno u dopunskoj presudi - je li sud propustio o tome odlučiti jer nigdje nije ništa spomenuo ni u izreci ni u obrazloženju ili je taj dio, tj. dopunska presuda, potvrđena, a cijeneći apelantove navode, Ustavni sud podsjeća i da iz prakse Europskog suda za ljudska prava također proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta sud se njime u tom slučaju mora posebno pozabaviti u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud,Van der Hurk protiv Nizozemske,presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). S obzirom da u apelantovom slučaju Okružni sud, dakle, nije dao apsolutno nikakve razloge glede dijela tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na potraživanje zakonskih zateznih kamata, čime u suštini nije odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, za Ustavni sud je neupitno da pobijana odluka ne zadovoljava standarde obrazložene presude iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Okružni sud u pobijanoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise, pri čemu u obrazloženju odluke nije dao razloge iz kojih bi se moglo zaključiti da je odlučio o svim postavljenim apelantovim zahtjevima, proizvoljan, što predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise jer iz dispozitiva i obrazloženja presude nije vidljivo je li Okružni sud djelomično ili u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu niti su u tom pogledu dati razlozi u obrazloženju pobijane odluke. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2593/08, rješavajući apelacijuRanka Maleševića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaRanka Maleševića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08 000 078 od 24. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-08-000 001 od 12. marta 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana78 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ranko Malešević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Dowih Božinaca - Doboj, kog zastupa Milenko Radowić, advokat iz Doboja, podnio je 25. avgusta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08 000 078 od 24. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-08-000 001 od 12. marta 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Okružnog tužilaštva u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 6. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud i Okružno tužilaštvo, te Vrhovni sud, odgovor na apelaciju su dostavili 13. i 14. novembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. marta 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-K-08-000 001 od 12. marta 2008. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radwama opisanim u dispozitivu presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 148 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daqnjem tekstu: KZ RS). Okružni sud je, na osnovu člana 148 stav 1 i člana 37 KZ RS-a, apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 1. novembra 2007. godine pa dalje. Okružni sud je, takođe, na osnovu člana 62 stav 1 KZ RS-a, odredio da se od apelanta oduzima kuhiwski nož, kao predmet kojim je izvršeno krivično djelo. 7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon analize i ocjene dokaza optužbe i odbrane koji su provedeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da je dokazima optužbe van razumne sumnje dokazano da je apelant 1. novembra 2007. godine, nakon verbalne prepirke sa suprugom Koviqkom Malešević (u daqnjem tekstu: oštećena), htijući da je liši života, fizički napao tako što joj je kuhiwskim nožem zadao udarac u predjelu lijeve strane grudnog koša i nanio joj na taj način fizičku povredu detaqno opisanu u dispozitivu presude, zbog koje je nastupila njena smrt. Okružni sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza, a prije svega saslušawa svjedokâmeđu kojima dvije apelantove kćerke i sina (djeca i oštećene), kao i na osnovu nalaza i mišljewa vještaka za sudsku medicinu i vještaka genetičke forenzike, stekao pouzdano uporište za utvrđenje svih odlučnih činjenica iz dispozitiva presude. Takođe je sud naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu, koji je svjedočio na glavnom pretresu, da je oštećenu samo "blago gurnuo", jer je prema nalaženju suda neuvjerqiva, kontradiktorna i očigledno usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Sem toga, sud je istakao da je apelant prilikom ispitivawa svjedoka optužbe, a naročito svoje djece, bio uporan u postavljanju irelevantnih pitawa, ponajviše iz ranijeg života s oštećenom, te da je nastojao da o svemu drugom mnogo više govori nego o samom povređivanju oštećene. Odlučujući o vrsti i visini kazne, Okružni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenomkaznom zatvora postići opšti i posebni ciq kažwavawa iz člana 28 KZ RS-a. 8. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-08-000 078 od 24. juna 2008. godine kojom je žalbe Okružnog tužilaštva i apelanta odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je utvrdio su navodi istaknuti u žalbi apelanta i njegovog branioca neosnovani. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud sintagmom "htijući da je liši života" u izreci presude opisao direktni umišljaj kao oblik vinosti u izvršenju krivičnog djela i koji, u smislu člana 291 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daqnjem tekstu: ZKP RS), treba da bude sadržan u dispozitivu presude. Dalje, u vezi s apelantovim žalbenim navodima, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu uvida u spis predmeta utvrdio da je Okružni sud vodio zapisnik o glavnom pretresu prilagođen tonskom snimanju glavnog pretresa, te da je taj zapisnik sastavljen u skladu s članom 260 stav 1 ZKP RS-a i da u bitnom sadrži cijeli tok postupka. 9. Sem toga, Vrhovni sud je istakao da je, na osnovu člana 269 stav 3 ZKP RS-a, predsjednik vijeća ovlašćen da kontroliše način ispitivawa svjedoka, vodeći računa da se to ispitivanje vrši u skladu s pravilima o direktnom i unakrsnom ispitivanju propisanom odredbama člana 269 st. 1 i 2 ZKP RS-a, kao i da izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je nakon preslušavawa tonskog zapisa s glavnog pretresa o ispitivanju svjedoka optužbe zakqučio da nije bilo prekoračewa zakonskih ovlašćewa predsjednika vijeća. Vrhovni sud je istakao da je predsjednik vijeća pravilno postupio kada apelantu nije dozvolio da ispituje svjedoke mimo pravila o unakrsnom ispitivanju, da ponavlja pitawa koja su već postavljena kao i pitawa nebitna za predmet, na šta je bio ovlašćen odredbom člana 270 stav 1 ZKP RS-a. 10. Sem toga, u vezi s apelantovim navodima da mu sud nije dozvolio da izvede dokaze saslušanjem određenih svjedoka radi utvrđivawa činjenica iz ranijeg života i odnosa poginule prema njemu, Vrhovni sud je utvrdio, takođe, na osnovu uvida u spis, da je apelantova odbrana na glavnom pretresu 11. marta 2008. godine izvela dokaze saslušanjem pet svjedoka upravo na okolnosti apelantovog ranijeg života i odnosa s oštećenom, te da je nakon saslušawa tih svjedoka apelantov branilac izjavio da je "time spisak svjedoka iscrpljen". Pored toga, u vezi s apelantovim prigovorom da je odbijen prijedlog da se ponovo sasluša vještak za sudsku medicinu i rekonstrukciju događaja, Vrhovni sud je istakao da iz stawa spisa, kao i iz obrazložewa prvostepene presude, proizilazi da je sud ove prijedloge odbio kao nepotrebne s obzirom na rezultate ostalih dokaza koji su provedeni. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnoj situaciji ne radi o prekoračenju ovlašćewa iz člana 270 stav 2 ZKP RS-a. Naime, Vrhovni sud je istakao da se ovlašćenje predsjednika vijeća, sadržano u navedenoj zakonskoj odredbi, tiče upravljanja postupkom i otklawawa svega što odugovlači postupak. To podrazumijeva i obavezu da se da kratko obrazloženje u vezi s odlukom o odbijanju dokaznog prijedloga, a odluka je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju, pa se donošenjem odluke da se odbije dokazni prijedlog za koji je dato obrazloženje, ne može raditi o povredi odredaba ZKP RS-a, već to može da bude okolnost koja ukazuje da li je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. 11. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da Okružni sud nije potpuno utvrdio činjenice bitne za njegovu odbranu. S tim u vezi, apelant navodi da na njegova pitawa koja se tiču apelantovog ranijeg života s oštećenom i njenog ponašawa nije dat odgovor. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je istakao da odnosi u braku između apelanta i oštećene nisu direktno vezani za odlučne činjenice, ali su bili predmet razmatrawa u osporavanoj presudi kroz analizu iskaza svjedoka optužbe i odbrane, te u sklopu ocjene nalaza i mišljewa vještaka neuropsihijatra. Vrhovni sud je zakqučio da su pravilni svi činjenični zakqučci koji se tiču odlučnih činjenica, te da u vezi s tim nije trebalo da se potpunije saslušavaju svjedoci, zbog čega je apelantova žalba ocijenjena kao neosnovana. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana79 12. Dalje je Vrhovni sud naglasio da se u žalbi neosnovano naglašava značaj činjenice da, prema rezultatima DNK analize kuhiwskog noža na kom je pronađen trag krvi koji odgovara DNK profilu oštećene (što potvrđuje da je korišćen kao sredstvo izvršewa djela), nisu pronađene apelantove epitelne ćelije, što prema stavu žalbe znači da se apelant iskqučuje kao izvršilac krivičnog djela. Nasuprot apelantovim žalbenim tvrdwama, Vrhovni sud je istakao da predmetni nalaz u ovom dijelu nema značaj koji mu pridaje žalba, te da nije od uticaja za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu. Razlog ovom je što je vještak genetičke forenzike na glavnom pretresu uvezi s ovim nalazom pojasnio da se radilo o izuzetno slabom, parcijalnom i za komparativnu analizu relativno nepodobnom tragu, da tragovi epitelnih ćelija na dršci noža mogu da ostanu zavisno od jačine kojom je stisnut nož, kao i ukoliko postoje na dlanu ruke, te da pranje drške noža može da utiče na kvalitet traga i mogućnost njegove analize. Kod takvog objašnjenja, nikako ne može da se prihvati tvrdwa iz apelantove žalbe da se ovim dokazom iskqučuje da je on počinilac krivičnog djela. Vrhovni sud je istakao da bi primjenom te logike bila neprihvatqiva i apelantova odbrana po kojoj je oštećena sama sebe povrijedila padom na predmetni nož koji je držala u ruci. Osim toga, nasuprot apelantovom stavu, s obzirom na rezultate dokaza koji su provedeni nije ni bilo neophodno da se provodi daktiloskopsko vještačenje noža. 13. Takođe je Vrhovni sud zakqučio da je pravilan stav Okružnog suda da kod pravilnog utvrđewa činjeničnog stawa nije bilo potrebno da se provodi rekonstrukcija događaja i ponovno vještačenje vještaka medicinske struke. Sem toga, Okružni sud je pravilno prihvatio prvu varijantu iz nalaza i mišljewa vještaka neuropsihijatra po kojoj je, u vrijeme izvršewa krivičnog djela, apelant bio u stanju smanjene uračunqivosti, ali ne bitno, i to kao rezultat alkoholisanosti u srednjem stepenu, te strukture apelantove ličnosti (uvredqiv, preosjetqiv, čije su reakcije neprimjerene situaciji). Vrhovni sud je istakao da je presuda zasnovana na dokazima za koje je sud dao čvrsta, logična i uvjerqiva objašnjenja, koja su potvrđena i vještačenjem Instituta za genetsko inženjerstvo Sarajevo, te nalazom i mišljenjem vještaka genetike, a istovremeno nije iskqučena nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra. 14. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud prilikom odmjeravawa kazne apelantu pravilno utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i da izrečena kazna odražava neophodan balans između potrebe za individualizacijom kazne i zahtjeva generalne prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi povrijedili njegovo "pravo na fer suđenje, pravo na predlaganje i saslušanje svjedoka, pravo na pravičan postupak i pravično suđenje". Naime, apelant ističe da je u konkretnom postupku došlo do povreda krivičnog postupka i krivičnog zakona, jer su ovi zakoni "nepravično i nepravilno" primijenjeni. Apelant tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer "Okružni sud nije vodio zapisnik o glavnom pretresu", koja obaveza proizilazi iz čl. 63-65 ZKP-a RS-a, a posebno iz člana 260 ZKP RS-a kojom je "propisano da se u zapisnik mora (dakle, imperativna norma) unijeti cijeli tok pretresa". U prilog navedenoj tvrdwi apelant je naveo da je u drugom predmetu Vrhovni sud svojim Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 005 od 19. aprila 2007. godine, po žalbi iz istog osnova, zauzeo stav oobavezi da se sastavlja zapisnik o glavnom pretresu. Dalje, apelant ističe da je Okružni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje jer je u više navrata insistirao da "podnosilac apelacije pokaže način nanošewa povrede na način kako optuženi prikazuje" prilikom izvođewa dokaza Tužilaštva. Sem toga, apelant navodi da je Okružni sud odbio njegov prijedlog da se provedu dokazi rekonstrukcije događaja na licu mjesta i "saslušanje vještaka medicinske struke na licu mjesta". Apelant smatra da je provođenje ovih dokaza bilo neophodno kako bi se potpuno utvrdila istina. Dalje, apelant navodi da mu predsjednik vijeća na glavnom pretresu nije dozvolio da postavlja sva pitawa svjedocima–dokazima Tužilaštva, što je suprotno čl. 269 i 270 ZKP RS-a. Sem toga, apelant smatra da presude nisu dovoqno obrazložene, a naročito je nedovoqno obrazložen dio presude "o psihičkom stanju i psihološkom odnosu apelanta". 16. Apelant ističe i da nije pravilan zakqučak redovnih sudova u pogledu "krucijalnog dokaza–kuhiwskog noža". Shodno apelantovim navodima, egzaktno je u nalazu vještaka genetičke forenzike navedeno da se na dršci noža ne nalaze apelantove epitelne ćelije, "a to znači da nož nije bio u ruci optuženog". Takođe, u vezi s navedenim dokazom, apelant ističe da je nakon glavnog pretresa saznao da kuhiwski nož nije bio upućen na daktiloskopsko vještačenje. To je, shodno navodima apelacije, veliki propust Tužilaštva koji treba da ide u njegovu korist po principu iz člana 3 stav 2 ZKP RS-a. Zbog svih istaknutih navoda, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do "krupnih promašaja sudova u sektoru činjeničnog stawa" koje je u vezi s primjenom materijalnog prava, jer je apelant proglašen krivim za krivično djelo za koje nije nesumwivo dokazano da je izvršeno i to pogotovo na način naveden u presudama. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su navodi apelacije u suštini ponovljeni navodi iz žalbe koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda. Sve istaknute navode Vrhovni sud je već razmotrio i odbio kao neosnovane iz razloga koje je obrazložio u presudi. 18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razlogakoji su dati u obrazloženju osporavane presude, te smatra da tom presudom kao ni u postupku koji je prethodio njenom donošenju nisu na bilo koji način povrijeđena apelantova prava predviđena Ustavom i Evropskom konvencijom. 19. Okružno tužilaštvo je istaklo da su svi apelantovi navodi neosnovani. Sem toga, Okružno tužilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi u apelaciji već razmatrani pred Vrhovnim sudom. V. Relevantni propisi 20. UKrivičnom zakonu Republike Srpske("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase: Član 15. st. 1. i 2. (1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem. (2) Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje. Član 62. stav 1. (1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela mogu se oduzeti ako su svojina učinioca. Član 148. stav 1. (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina. 21.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme vođewa predmetnog krivičnog postupka, u relevantnom dijelu glasi: Broj 70–Strana80 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Član 66. (1) Sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za audio snimanje.ŠĆ (2) Snimak mora sadržavati podatke iz člana 63. stav 1. ovog zakona, podatke potrebne za identificiranje lica čija se izjava snima i podatak u kojem svojstvu to lice daje izjavu. ŠĆ Član 67. Za zapisnik o glavnom pretresu važe i odredbe čl. 260. i 261. ovog zakona. Član 246. (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom. (2) Dužnost sudije, odnosnopredsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklawanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari. (3) Ukoliko ovim zakonom nije drukčije propisano, o prijedlozima stranaka i branioca odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća. (4) Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća uvijek se objavquju s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica i unose u zapisnik o glavnom pretresu. Član 260. (1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik u koji se mora doslovno unijeti cijeli tok glavnog pretresa. (2) Sudija, odnosno predsjednikvijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročitaili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek akoto zahtijevaju stranke, branilac ili lice čija se izjava unosi u zapisnik. Član 269. (1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji je pozvao svjedoka(direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca (unakrsnoispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivawa postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitawa svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se i odnose na pitawa koja su prethodno postavljena tokom ispitivawa svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitawa u korist vlastitih tvrđewa. Pitawa na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se na pitawa postavljena tokom ispitivawa svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu mu postavljati pitawa. ŠĆ (3) Sudija, odnosno predsjednikvijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolirati način i redoslijed ispitivawa svjedoka i izvođewa dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravawa i zbuwivawa. ŠĆ Član 270. (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet. (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zakquči da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da jeponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza. VI. Dopustivost 22. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 078 od 24. juna 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. avgusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. 27. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osigurajuprisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega. 29. U pogledu pitawa primjene člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva koje je propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kom je utvrđivana osnovanost krivične optužbe, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. 30. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, nepravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava te pogrešnu i arbitrarnu ocjenu dokaza. Apelant smatra da odluke nisu obrazložene na uvjerqiv način i da nije ispoštovan princip ravnopravnosti stranaka. 31. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana81 redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupkupred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 32. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za qudska prava,Doorsonprotiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjewivati da li su sudovi u tom postupku pravilno izvukli zakqučke iz dokaza koji su provedeni. Međutim, Ustavni sud će ispitati da li su standardi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije bili ispoštovani. 33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude, koje je Vrhovni sud, odlučujući o podnesenoj žalbi razmotrio i u odnosu na koje je dao obrazložewa u svojoj presudi. 34. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog "nevođewa zapisnika u formi za koju smatra da je zakonita", te da je i Vrhovni sud u drugom predmetu Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 005 od 19. aprila 2007. godine, po žalbi iz istog osnova, zauzeo stav o obavezi da se sastavlja zapisnika o glavnom pretresu, Ustavni sud podsjeća da je članom 260 ZKP RS-a propisano da se oradu na glavnom pretresu vodi zapisnik.Osim toga,članom 66. ovog zakona je propisanoda se sve preduzete radnje u toku postupka, u pravilu snimaju uređajem za audio snimanje.Takav zapis su branioci, kao i optuženi, u skladu s opštim principima krivičnog postupka imali pravo i mogućnost da preslušaju i dobiju audio zapis, kao i da od vijeća koje je sudilo zatraže prepis audio zapisnika. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nije priložio bilo kakav dokaz da je tražioprepisau- dio zapisnika, što ovaj predmet u bitnom razlikuje od predmeta koji je razmatran u odluci Vrhovnog suda na koji se apelant pozvao, u kom je odbrana izričito zahtijevala prepis tonskog zapisa i u kom je Vrhovni sud zakqučio da je prvostepeni sud, odbijajući taj zahtjev odbrane, počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303 stav 1 tačka g) ZKP RS. S obzirom da apelant nije tražio od suda da mu se dostavi prepis audio zapisnika, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanta na navedenu odluku Vrhovnog suda neosnovano. Osim toga, Ustavni sud ističe da apelantova prava nisu prekršena time što je kompletan tok glavnog pretresa sniman, jer apelantu nije uskraćena mogućnost da dobije prepis audio zapisnika. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. 35. U odnosu na apelantov navod da je sud tražio od njega da pokaže način nanošewa povrede oštećenoj, prilikom provođewa dokaza tužilaštva, te da mu je time povrijeđeno pravo na "fer" suđenje, Ustavni sud, na osnovu uvida u presudu Okružnog suda primjećuje da je vještak sudske medicine prilikom obrazlagawa nalaza i mišljewa o okolnostima nastupawa smrti oštećene tražio da mu se pobliže pokaže momenat samog povređivawa, što apelant nije učinio niti je sud to tražio od njega. Uzimajući u obzir navedene činjenice, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni, te ne nalazi elemente iz kojih bi moglo da se zakquči da je na navedeni način povrijeđeno apelantovo pravo na "fer" suđenje. 36. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude dao jasna i precizna objašnjenja, kako u odnosu na utvrđenje da je apelant radwama opisanim u izreci presude počinio predmetno krivično djelo, tako i u odnosu na utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalno-procesni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je našao elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova s aspekta člana 6 stav 1 Evropske konvencije ispuwava standarde koje je taj član Evropske konvencije postavio. 37. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o proizvoqnoj ocjeni dokaza i tvrdwi o povredi prava na ravnopravnost, odnosno jednakost strana upostupku, zbog odbijawa niza njegovih dokaznih prijedloga, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjewivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su wima izneseni, kao i značaj dokaza na koje optuženi žele da se pozovu (vidi,inter alia, Evropski sud za qudska prava,Barbera, MessequeiJabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je neophodno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i ciq prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uslovima" i uz "jednakost oružja". Član 6 stav 3 Evropske konvencije postavlja uslovda sud, kada odbije neki od prijedloga za izvođenje dokaza, navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za qudska prava,Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34). 38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizilazi da je apelant imao mogućnost da u postupku pred nadležnim sudom ispituje svjedoke, predlaže i izvodi dokaze u svoju korist, te ispituje i osporava dokaze Tužilaštva, što je i koristio. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, Okružni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaqno obrazloženje, pri čemu je dao i detaqne razloge zašto nije prihvatio određene apelantove dokazne prijedloge i zašto oni nisu mogli da dovedu do drugačijeg rješewa konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoqno jasno obrazložili odbijanje apelantovih prijedloga, u skladu s čl. 269 i 270 ZKP RS-a, i da u wihovom Broj 70–Strana82 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. odlučenju nije bilo proizvoqnosti, odnosno da ni na koji način nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu. 39. Ustavni sud smatra da je Okružni sud svojim postupanjem ispoštovao svojuobavezu postavljenu članom 6 stav 3d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je donio zakqučke o dokazima koji su provedeni, kao i da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3d. Evropske konvencije neosnovani. 40. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 41. Ustavni sud zakqučuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3d. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaqna i jasna obrazložewa i kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kom je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane u okviru zakonom propisanog postupka, te kada je redovni sud dao jasne i nedvosmislene razloge zašto je prihvatio svaki od dokaza koje je prihvatio, odnosno odbio svaki od dokaza koje je odbio, te zašto je odlučio da ne provede pojedine dokaze koje je predložio apelant. 42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 2593/08, rješavajući apelacijuRanka Maleševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaRanka Maleševića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08 000 078 od 24. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-08-000 001 od 12. marta 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ranko Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Božinaca - Doboj, kojeg zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnio je 25. augusta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08 000 078 od 24. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-08-000 001 od 12. marta 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 6. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud i Okružno tužilaštvo, te Vrhovni sud, odgovor na apelaciju su dostavili 13. i 14. novembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. marta 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-K-08-000 001 od 12. marta 2008. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u dispozitivu presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Okružni sud je, na osnovu člana 148. stav 1. i člana 37. KZ RS-a, apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 1. novembra 2007. godine pa dalje. Okružni sud je, također, na osnovu člana 62. stav 1. KZ RS-a, odredio da se od apelanta oduzima kuhinjski nož, kao predmet izvršenja krivičnog djela. 7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon analize i ocjene provedenih dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da je dokazima optužbe van razumne sumnje dokazano da je apelant 1. novembra 2007. godine, nakon verbalne prepirke sa suprugom Koviljkom Malešević (u daljnjem tekstu: oštećena), htijući da je liši života, fizički napao tako što joj je kuhinjskim nožem zadao udarac u predjelu lijeve strane grudnog koša nanijevši joj na taj način tjelesnu povredu detaljno opisanu u dispozitivu presude, zbog koje je nastupila njena smrt. Okružni sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza, a prije svega saslušanja svjedokâ među kojima dvije apelantove kćerke i sina (djeca i oštećene), kao i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu i vještaka genetičke forenzike, stekao pouzdano uporište za utvrđenje svih odlučnih činjenica iz dispozitiva presude. Također je sud naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu, koji je svjedočio na glavnom pretresu, da je oštećenu samo "blago gurnuo", jer je prema nalaženju suda neuvjerljiva, kontradiktorna i očigledno usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Osim toga, sud je istakao da je apelant prilikom ispitivanja svjedoka optužbe, a naročito svoje djece, bio uporan u postavljanju irelevantnih pitanja, ponajviše iz ranijeg života s oštećenom, te da je nastojao da o svemu drugom mnogo više govori nego o samom povređivanju oštećene. Odlučujući o vrsti i visini kazne, Okružni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom kaznom zatvora postići opća i posebna svrha kažnjavanja iz člana 28. KZ RS. 8. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-08-000 078 od 24. juna 2008. godine kojom je žalbe Okružnog tužilaštva i apelanta odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je utvrdio su navodi istaknuti u žalbi apelanta i njegovog branitelja neosnovani. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud sintagmom "htijući da je liši života" u izreci presude opisao direktni umišljaj kao oblik vinosti u izvršenju krivičnog djela i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana83 koji, u smislu člana 291. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), treba da bude sadržan u dispozitivu presude. Dalje, u vezi s apelantovim žalbenim navodima, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu uvida u spis predmeta utvrdio da je Okružni sud vodio zapisnik o glavnom pretresu prilagođen tonskom snimanju glavnog pretresa, te da je taj zapisnik sastavljen u skladu s članom 260. stav 1. ZKP RS i u bitnom sadrži cijeli tok postupka. 9. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je, na osnovu člana 269. stav 3. ZKP RS-a, predsjednik vijeća ovlašten da kontroliše način ispitivanja svjedoka, vodeći računa da se to ispitivanje vrši u skladu s pravilima o direktnom i unakrsnom ispitivanju propisanom odredbama člana 269. st. 1. i 2. ZKP RS, kao i da izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je nakon preslušavanja tonskog zapisa s glavnog pretresa o ispitivanju svjedoka optužbe zaključio da nije bilo prekoračenja zakonskih ovlaštenja predsjednika vijeća. Vrhovni sud je istakao da je predsjednik vijeća pravilno postupio kada nije dozvolio apelantu da svjedoke ispituje mimo pravila o unakrsnom ispitivanju, da ponavlja pitanja koja su već postavljena kao i pitanja nebitna za predmet, na šta je bio ovlašten odredbom člana 270. stav 1. ZKP RS-a. 10. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da mu sud nije dozvolio izvođenje dokaza saslušanjem određenih svjedoka radi utvrđivanja činjenica iz ranijeg života i odnosa poginule prema njemu, Vrhovni sud je utvrdio, također, na osnovu uvida u spis, da je apelantova odbrana na glavnom pretresu 11. marta 2008. godine izvela dokaze saslušanjem pet svjedoka upravo na okolnosti apelantovog ranijeg života i odnosa sa oštećenom, te da je nakon saslušanja tih svjedoka apelantov branilac izjavio da je "time spisak svjedoka iscrpljen". Pored toga, u vezi s apelantovim prigovorom o odbijanju prijedloga za ponovno saslušanje vještaka za sudsku medicinu i rekonstrukciju događaja, Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa, kao i iz obrazloženja prvostepene presude, proizlazi da je sud ove prijedloge odbio kao nepotrebne s obzirom na rezultate ostalih provedenih dokaza. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnoj situaciji ne radi o prekoračenju ovlaštenja iz člana 270. stav 2. ZKP RS. Naime, Vrhovni sud je istakao da se ovlaštenje predsjednika vijeća, sadržano u navedenoj zakonskoj odredbi, tiče upravljanja postupkom i otklanjanja svega što odugovlači postupak. To podrazumijeva i obavezu davanja kratkog obrazloženja u vezi s odlukom o odbijanju dokaznog prijedloga, a odluka je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju pa se donošenjem odluke o odbijanju dokaznog prijedloga za koju je dato obrazloženje ne može raditi o povredi odredaba ZKP RS-a, već to može biti okolnost koja ukazuje da li je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. 11. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da Okružni sud nije potpuno utvrdio činjenice bitne za njegovu odbranu. S tim u vezi, apelant navodi da na njegova pitanja koja se tiču apelantovog ranijeg života s oštećenom i njenog ponašanja nije dat odgovor. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je istakao da odnosi u braku između apelanta i oštećene nisu direktno vezani za odlučne činjenice, ali su bili predmetom razmatranja u pobijanoj presudi kroz analizu iskaza svjedoka optužbe i odbrane, te u sklopu ocjene nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra. Vrhovni sud je zaključio da su pravilni svi činjenični zaključci koji se tiču odlučnih činjenica, te da u vezi s tim nije trebalo potpunije saslušavanje svjedoka, zbog čega je apelantova žalba ocijenjena neosnovanom. 12. Dalje je Vrhovni sud naglasio da se u žalbi neosnovano naglašava značaj činjenice da, prema rezultatima DNK analize kuhinjskog noža na kojem je pronađen trag krvi koji odgovara DNK profilu oštećene (što potvrđuje da je korišten kao sredstvo izvršenja djela), nisu pronađene apelantove epitelne ćelije, što prema stavu žalbe znači da se apelant isključuje kao izvršilac krivičnog djela. Nasuprot apelantovim žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud je istakao da predmetni nalaz u ovome dijelu nema značaj koji mu pridaje žalba, te da nije od uticaja za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu. Razlog ovome je što je vještak genetičke forenzike na glavnom pretresu u vezi s ovim nalazom pojasnio da se radilo o izuzetno slabom, parcijalnom i za komparativnu analizu relativno nepodobnom tragu, da tragovi epitelnih ćelija na dršci noža mogu ostati zavisno od jačine stiska noža kao i njihovog postojanja na dlanu ruke, te da pranje drške noža može uticati na kvalitete traga i mogućnost njegove analize. Kod takvog objašnjenja, nikako se ne može prihvatiti tvrdnja iz apelantove žalbe da se ovim dokazom isključuje da je on počinilac krivičnog djela. Vrhovni sud je istakao da bi primjenom iste logike bila neprihvatljiva i apelantova odbrana po kojoj je oštećena sama sebe povrijedila padom na predmetni nož koji je držala u ruci. Osim toga, nasuprot apelantovom stavu, s obzirom na rezultate provedenih dokaza nije ni bilo neophodno da se provodi daktiloskopsko vještačenje noža. 13. Također je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav Okružnog suda da kod pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja nije bilo potrebno da se provodi rekonstrukcija događaja i ponovno vještačenje vještaka medicinske struke. Osim toga, Okružni sud je pravilno prihvatio prvu varijantu iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra po kojoj je, u vrijeme izvršenja krivičnog djela, apelant bio u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne bitno, i to kao rezultat alkoholisanosti u srednjem stepenu, te strukture apelantove ličnosti (uvredljiv, preosjetljiv, čije su reakcije neprimjerene situaciji). Vrhovni sud je istakao da je presuda zasnovana na dokazima za koje je sud dao čvrsta, logična i uvjerljiva objašnjenja, koja su potvrđena i vještačenjem Instituta za genetsko inženjerstvo Sarajevo, te nalazom i mišljenjem vještaka genetike, a istodobno nije isključena nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra. 14. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu pravilno utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i da izrečena kazna odražava nužan balans između potrebe za individualizacijom kazne i zahtjeva generalne prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi povrijedili njegovo "pravo na fer suđenje, pravo na predlaganje i saslušanje svjedoka, pravo na pravičan postupak i pravično suđenje". Naime, apelant ističe da je u konkretnom postupku došlo do povreda krivičnog postupka i krivičnog zakona, jer su ovi zakoni "nepravično i nepravilno" primijenjeni. Apelant tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer "Okružni sud nije vodio zapisnik o glavnom pretresu", koja obaveza proizlazi iz čl. 63-65. ZKP-a RS-a, a posebno iz člana 260. ZKP RS-a kojom je "propisano da se u zapisnik mora (dakle, imperativna norma) unijeti cijeli tok pretresa". U prilog navedenoj tvrdnji apelant je naveo da je u drugom predmetu Vrhovni sud svojim Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 005 od 19. aprila 2007. godine, po žalbi iz istog osnova, zauzeo stav o obavezi sastavljanja zapisnika o glavnom pretresu. Dalje, apelant ističe da je Okružni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje jer je u više navrata insistirao da "podnosilac apelacije pokaže način nanošenja povrede na način kako optuženi prikazuje" prilikom izvođenja dokaza Tužilaštva. Osim toga, apelant navodi da je Okružni sud odbio njegov prijedlog za provođenje dokaza rekonstrukcije događaja na licu mjesta i "saslušanje vještaka medicinske struke na licu mjesta". Apelant smatra da je provođenje ovih dokaza bilo neophodno kako bi se potpuno utvrdila istina. Dalje, apelant navodi da mu predsjednik vijeća na glavnom pretresu nije dozvolio postavljanje svih pitanja svjedocima–dokazima Tužilaštva, što je suprotno čl. 269. i 270. ZKP RS-a. Osim toga, apelant smatra da presude nisu dovoljno obrazložene, a naročito je nedovoljno obrazložen dio presude "o psihičkom stanju i psihološkom odnosu apelanta". Broj 70–Strana84 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. 16. Apelant ističe i da nije pravilan zaključak redovnih sudova u pogledu "krucijalnog dokaza–kuhinjskog noža". Prema apelantovim navodima, egzaktno je u nalazu vještaka genetičke forenzike navedeno da se na dršci noža ne nalaze apelantove epitelne ćelije, "a to znači da nož nije bio u ruci optuženog". Također, u vezi s navedenim dokazom, apelant ističe da je nakon glavnog pretresa saznao da kuhinjski nož nije bio upućen na daktiloskopsko vještačenje. To je, prema navodima apelacije, veliki propust Tužilaštva koji treba da ide u njegovu korist po principu iz člana 3. stav 2. ZKP RS-a. Zbog svih istaknutih navoda, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do "krupnih promašaja sudova u sektoru činjeničnog stanja" koje je u vezi s primjenom materijalnog prava, jer je apelant proglašen krivim za krivično djelo za koje nije nesumnjivo dokazano da je izvršeno i to pogotovo na način naveden u presudama. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su navodi apelacije u suštini ponovljeni navodi iz žalbe koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda. Sve istaknute navode je Vrhovni sud već razmotrio i odbio kao neosnovane iz razloga koje je obrazložio u presudi. 18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga datih u obrazloženju pobijane presude, te smatra da tom presudom kao ni u postupku koji je prethodio njenom donošenju nisu na bilo koji način povrijeđena apelantova prava predviđena Ustavom i Evropskom konvencijom. 19. Okružno tužilaštvo je istaklo da su svi apelantovi navodi neosnovani. Osim toga, Okružno tužilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi u apelaciji već razmatrani pred Vrhovnim sudom. V. Relevantni propisi 20. UKrivičnom zakonu Republike Srpske("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase: Član 15. st. 1. i 2. (1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem. (2) Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje. Član 62. stav 1. (1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela mogu se oduzeti ako su svojina učinioca. Član 148. stav 1. (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina. 21.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme vođenja predmetnog krivičnog postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 66. (1) Sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za audio snimanje.ŠĆ (2) Snimak mora sadržavati podatke iz člana 63. stav 1. ovog zakona, podatke potrebne za identificiranje lica čija se izjava snima i podatak u kojem svojstvu to lice daje izjavu. ŠĆ Član 67. Za zapisnik o glavnom pretresu važe i odredbe čl. 260. i 261. ovog zakona. Član 246. (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom. (2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari. (3) Ukoliko ovim zakonom nije drukčije propisano, o prijedlozima stranaka i branioca odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća. (4) Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća uvijek se objavljuju s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica i unose u zapisnik o glavnom pretresu. Član 260. (1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik u koji se mora doslovno unijeti cijeli tok glavnog pretresa. (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branilac ili lice čija se izjava unosi u zapisnik. Član 269. (1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitanja u korist vlastitih tvrđenja. Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu mu postavljati pitanja. ŠĆ (3) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolirati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja. ŠĆ Član 270. (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet. (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza. VI. Dopustivost 22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 078 od 24. juna 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana85 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 28. Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osiguraju prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one kojisvjedoče protiv njega. 29. U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva koje je propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. 30. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, nepravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava te pogrešnu i arbitrarnu ocjenu dokaza. Apelant smatra da odluke nisu obrazložene na uvjerljiv način i da nije ispoštovan princip ravnopravnosti stranaka. 31. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 32. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bili ispoštovani. 33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude, koje je Vrhovni sud, odlučujući o podnijetoj žalbi razmotrio i u odnosu na koje je dao obrazloženja u svojoj presudi. 34. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog "nevođenja zapisnika u formi za koju smatra da je zakonita", te da je i Vrhovni sud u drugom predmetu Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 005 od 19. aprila 2007. godine, po žalbi iz istog osnova, zauzeo stav o obavezi sastavljanja zapisnika o glavnom pretresu, Ustavni sud podsjeća da je članom 260. ZKP RS-a propisano da se oradu na glavnom pretresu vodi zapisnik.Osim toga,članom 66. ovog zakona je propisanoda se sve preduzete radnje u toku postupka, u pravilu snimaju uređajem za audio snimanje.Takav zapis su branioci, kao i optuženi, u skladu s općim principima krivičnog postupka imali pravo i mogućnost da preslušaju i dobiju audio zapis, kao i da od vijeća koje je sudilo zatraže prepis audio zapisnika. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nije priložio bilo kakav dokaz da je tražioprepisaudio zapisnika, što ovaj predmet u bitnom razlikuje od predmeta koji je razmatran u odluci Vrhovnog suda na koji se apelant pozvao, u kojem je odbrana izričito zahtijevala prepis tonskog zapisa i u kojem je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni sud, odbijajući taj zahtjev odbrane, počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka g) ZKP RS. S obzirom da apelant nije tražio od suda da mu se dostavi prepis audio zapisnika, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanta na navedenu odluku Vrhovnog suda neosnovano. Osim toga, Ustavni sud ističe da apelantova prava nisu prekršena time što je kompletan tok glavnog pretresa sniman, jer apelantu nije uskraćena mogućnost da dobije prepis audio zapisnika. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. 35. U odnosu na apelantov navod da je sud tražio od njega da pokaže način nanošenja povrede oštećenoj, prilikom provođenja dokaza tužilaštva, te da mu je time povrijeđeno pravo na "fer" suđenje, Ustavni sud, na osnovu uvida u presudu Okružnog suda primjećuje da je vještak sudske medicine prilikom obrazlaganja nalaza i mišljenja o okolnostima nastupanja smrti oštećene tražio da mu se pobliže pokaže momenat samog povređivanja, što apelant nije učinio niti je sud to tražio od njega. Uzimajući u obzir navedene činjenice, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni, te ne nalazi elemente iz kojih bi se moglo zaključiti da je na navedeni način povrijeđeno apelantovo pravo na "fer" suđenje. 36. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude dao jasna i precizna objašnjenja, kako u odnosu na utvrđenje da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio predmetno krivično djelo, tako i u odnosu na utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalno-procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je našao elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud Broj 70–Strana86 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. smatra da obrazloženje redovnih sudova s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava standarde koje je taj član Evropske konvencije postavio. 37. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i tvrdnji o povredi prava na ravnopravnost, odnosno jednakost strana u postupku, zbog odbijanja niza njegovih dokaznih prijedloga, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su njima izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi,inter alia,Evropski sud za ljudska prava,Barbara, MessequaiJabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Član 6. stav 3. Evropske konvencije postavlja uvjet da sud, kada odbije neki od prijedloga za izvođenje dokaza, navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava,Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34). 38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je apelant imao mogućnost da u postupku pred nadležnim sudom ispituje svjedoke, predlaže i izvodi dokaze u svoju korist, te ispituje i osporava dokaze Tužilaštva, što je i koristio. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, Okružni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao i detaljne razloge zašto nije prihvatio određene apelantove dokazne prijedloge i zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili odbijanje apelantovih prijedloga, u skladu s čl. 269. i 270. ZKP RS-a, i da u njihovom odlučenju nije bilo proizvoljnosti, odnosno da ni na koji način nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu. 39. Ustavni sud smatra da je Okružni sud svojim postupanjem ispoštovao svoju obavezu postavljenu članom 6. stav 3.d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je donio zaključke o provedenim dokazima, kao i da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije neosnovani. 40. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljna i jasna obrazloženja i kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojem je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane u okviru zakonom propisanog postupka, te kada je redovni sud dao jasne i nedvosmislene razloge zašto je prihvatio svaki od dokaza koje je prihvatio, odnosno odbio svaki od dokaza koje je odbio, te zašto je odlučio da ne provede pojedine dokaze koje je predložio apelant. 42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 2593/08, rješavajući apelacijuRanka Maleševića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaRanka Maleševića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08 000 078 od 24. lipnja 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-K-08-000 001 od 12. ožujka 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ranko Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Božinaca - Doboj, kojega zastupa Milenko Radonjić, odvjetnik iz Doboja, podnio je 25. kolovoza 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08 000 078 od 24. lipnja 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-08-000 001 od 12. ožujka 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, kao i od Okružnog tužiteljstva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo), zatraženo je 6. studenoga 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud i Okružno tužiteljstvo, te Vrhovni sud, odgovor na apelaciju su dostavili 13. i 14. studenoga 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. ožujka 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-K-08-000 001 od 12. ožujka 2008. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u dispozitivu presude počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 148. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Okružni sud je, na temelju članka 148. stavak 1. i članka 37. KZ RS-a, apelanta osudio na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana87 kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 1. studenoga 2007. godine pa dalje. Okružni sud je, također, na temelju članka 62. stavak 1. KZ RS-a, odredio da se od apelanta oduzima kuhinjski nož, kao predmet izvršenja kaznenoga djela. 7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo kako je, nakon analize i ocjene provedenih dokaza optužbe i obrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da je dokazima optužbe izvan razumne dvojbe dokazano da je apelant 1. studenoga 2007. godine, nakon verbalne prepirke sa suprugom Koviljkom Malešević (u daljnjem tekstu: oštećena), htijući je lišiti života, fizički napao tako što joj je kuhinjskim nožem zadao udarac u predjelu lijeve strane grudnog koša nanijevši joj na taj način tjelesnu povredu detaljno opisanu u dispozitivu presude, zbog koje je nastupila njezina smrt. Okružni sud je istaknuo kako je na temelju provedenih dokaza, a prije svega saslušanja svjedokâ među kojima dvije apelantove kćerke i sina (djeca i oštećene), kao i na temelju nalaza i mišljenja vještaka za sudsku medicinu i vještaka genetičke forenzike, stekao pouzdano uporište za utvrđenje svih odlučnih činjenica iz dispozitiva presude. Također je sud naveo da nije prihvatio apelantovu obranu, koji je svjedočio na glavnom pretresu, da je oštećenu samo "blago gurnuo", jer je prema nalaženju suda neuvjerljiva, kontradiktorna i očevidno usmjerena na izbjegavanje kaznene odgovornosti. Osim toga, sud je istaknuo kako je apelant prilikom ispitivanja svjedoka optužbe, a osobito svoje djece, bio uporan u postavljanju irelevantnih pitanja, ponajviše iz ranijeg života s oštećenom, te da je nastojao o svemu drugom govoriti mnogo više nego o samom povređivanju oštećene. Odlučujući o vrsti i visini kazne, Okružni sud je naveo kako je uzeo u obzir olakotne i otegotne okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom kaznom zatvora postići opća i posebna svrha kažnjavanja iz članka 28. KZ RS. 8. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-08-000 078 od 24. lipnja 2008. godine kojom je prizive Okružnog tužiteljstva i apelanta odbio kao neutemeljene i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istaknuo kako je utvrdio su navodi istaknuti u prizivu apelanta i njegovog branitelja neutemeljeni. S tim u svezi, Vrhovni sud je istaknuo kako je Okružni sud sintagmom "htijući da je liši života" u izreci presude opisao izravni umišljaj kao oblik vinosti u izvršenju kaznenoga djela i koji, u smislu članka 291. stavak 1. točka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), treba biti sadržan u dispozitivu presude. Dalje, u svezi s apelantovim prizivnim navodima, Vrhovni sud je istaknuo kako je na temelju uvida u spis predmeta utvrdio da je Okružni sud vodio zapisnik o glavnom pretresu prilagođen tonskom snimanju glavnoga pretresa, te da je taj zapisnik sastavljen sukladno članku 260. stavak 1. ZKP RS i u bitnom sadrži cijeli tijek postupka. 9. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo kako je, na temelju članka 269. stavak 3. ZKP RS-a, predsjednik vijeća ovlašten kontrolirati način ispitivanja svjedoka, vodeći računa da se to ispitivanje vrši sukladno pravilima o izravnom i unakrsnom ispitivanju propisanom odredbama članka 269. st. 1. i 2. ZKP RS, kao i da izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine. Dalje, Vrhovni sud je naveo kako je nakon preslušavanja tonskog zapisa s glavnoga pretresa o ispitivanju svjedoka optužbe zaključio da nije bilo prekoračenja zakonskih ovlasti predsjednika vijeća. Vrhovni sud je istaknuo kako je predsjednik vijeća pravilno postupio kada nije dozvolio apelantu da svjedoke ispituje mimo pravila o unakrsnom ispitivanju, da ponavlja pitanja koja su već postavljena kao i pitanja nebitna za predmet, na šta je bio ovlašten odredbom članka 270. stavak 1. ZKPRS-a. 10. Osim toga, u svezi s apelantovim navodima da mu sud nije dozvolio izvođenje dokaza saslušanjem određenih svjedoka radi utvrđivanja činjenica iz ranijeg života i odnosa poginule prema njemu, Vrhovni sud je utvrdio, također, na temelju uvida u spis, da je apelantova obrana na glavnome pretresu 11. ožujka 2008. godine izvela dokaze saslušanjem pet svjedoka upravo na okolnosti apelantova ranijega života i odnosa s oštećenom, te da je nakon saslušanja tih svjedoka apelantov branitelj izjavio da je "time spisak svjedoka iscrpljen". Pored toga, u svezi s apelantovim prigovorom o odbijanju prijedloga za ponovno saslušanje vještaka za sudsku medicinu i rekonstrukciju događaja, Vrhovni sud je istaknuo kako iz stanja spisa, kao i iz obrazloženja prvostupanjske presude, proizlazi da je sud ove prijedloge odbio kao nepotrebne s obzirom na rezultate ostalih provedenih dokaza. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo kako se u konkretnoj situaciji ne radi o prekoračenju ovlasti iz članka 270. stavak 2. ZKP RS. Naime, Vrhovni sud je istaknuo kako se ovlast predsjednika vijeća, sadržana u navedenoj zakonskoj odredbi, tiče upravljanja postupkom i otklanjanja svega što odugovlači postupak. To podrazumijeva i obvezu davanja kratkoga obrazloženja u svezi s odlukom o odbijanju dokaznoga prijedloga, a odluka je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju pa se donošenjem odluke o odbijanju dokaznoga prijedloga za koju je dato obrazloženje ne može raditi o povredi odredaba ZKP RS-a, već to može biti okolnost koja ukazuje je li činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. 11. Vrhovni sud je istaknuo kako su neutemeljeni i apelantovi prizivni navodi da Okružni sud nije potpuno utvrdio činjenice bitne za njegovu obranu. S tim u svezi, apelant navodi da na njegova pitanja koja se tiču apelantova ranijega života s oštećenom i njezinoga ponašanja nije dat odgovor. U svezi s navedenim, Vrhovni sud je istaknuo kako odnosi u braku između apelanta i oštećene nisu izravno vezani za odlučne činjenice, ali su bili predmetom razmatranja u pobijanoj presudi kroz analizu iskaza svjedoka optužbe i obrane, te u sklopu ocjene nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra. Vrhovni sud je zaključio kako su pravilni svi činjenični zaključci koji se tiču odlučnih činjenica, te da u svezi s tim nije trebalo potpunije saslušavanje svjedoka, zbog čega je apelantov priziv ocijenjen neutemeljenim. 12. Dalje je Vrhovni sud naglasio kako se u prizivu neutemeljeno naglašava značaj činjenice da, prema rezultatima DNK analize kuhinjskog noža na kojemu je pronađen trag krvi koji odgovara DNK profilu oštećene (što potvrđuje da je korišten kao sredstvo izvršenja djela), nisu pronađene apelantove epitelne stanice, što prema stavu priziva znači da se apelant isključuje kao izvršitelj kaznenoga djela. Nasuprot apelantovim prizivnim tvrdnjama, Vrhovni sud je istaknuo kako predmetni nalaz u ovome dijelu nema značaj koji mu pridaje priziv, te kako nije od uticaja za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu. Razlog ovome je što je vještak genetičke forenzike na glavnome pretresu u svezi s ovim nalazom pojasnio da se radilo o iznimno slabom, parcijalnom i za komparativnu analizu relativno nepodobnom tragu, da tragovi epitelnih stanica na dršci noža mogu ostati ovisno o jačini stiska noža kao i njihovoga postojanja na dlanu ruke, te kako pranje drške noža može uticati na kvalitetu traga i mogućnost njegove analize. Kod takvoga objašnjenja, nikako se ne može prihvatiti tvrdnja iz apelantova priziva da se ovim dokazom isključuje da je on počinitelj kaznenoga djela. Vrhovni sud je istaknuo kako bi primjenom iste logike bila neprihvatljiva i apelantova obrana po kojoj je oštećena sama sebe povrijedila padom na predmetni nož koji je držala u ruci. Osim toga, nasuprot apelantovome stavu, s obzirom na rezultate provedenih dokaza nije ni bilo nužno provoditi daktiloskopsko vještačenje noža. 13. Također je Vrhovni sud zaključio kako je pravilan stav Okružnog suda da kod pravilnoga utvrđenja činjeničnoga stanja nije bilo potrebno provoditi rekonstrukcija događaja i ponovno vještačenje vještaka medicinske struke. Osim toga, Okružni sud je pravilno prihvatio prvu varijantu iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra po kojoj je, u vrijeme izvršenja kaznenoga djela, apelant bio u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne bitno, i to kao rezultat alkoholiziranosti u srednjem stupnju, te strukture apelantove osobnosti (uvredljiv, preosjetljiv, čije su reakcije neprimjerene situaciji). Vrhovni sud je istaknuo kako je presuda utemeljena na dokazima za koje je sud dao čvrsta, logična i uvjerljiva objašnjenja, koja su potvrđena i vještačenjem Instituta za genetsko inženjerstvo Sarajevo, te nalazom i mišljenjem Broj 70–Strana88 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. vještaka genetike, a istodobno nije isključena nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra. 14. Pored toga, Vrhovni sud je istaknuo kako je Okružni sud prigodom odmjeravanja kazne apelantu pravilno utvrdio sve olakotne i otegotne okolnosti i kako izrečena kazna odražava nužan balans između potrebe za individualizacijom kazne i zahtjeva opće prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra kako mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi kako su redoviti sudovi povrijedili njegovo "pravo na fer suđenje, pravo na predlaganje i saslušanje svjedoka, pravo na pravičan postupak i pravično suđenje". Naime, apelant ističe kako je u konkretnom postupku došlo do povreda kaznenoga postupka i kaznenoga zakona, jer su ovi zakoni "nepravično i nepravilno" primijenjeni. Apelant tvrdi kako je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer "Okružni sud nije vodio zapisnik o glavnom pretresu", koja obveza proizlazi iz čl. 63-65. ZKP-a RS-a, a posebice iz članka 260. ZKP RS-a kojom je "propisano da se u zapisnik mora (dakle, imperativna norma) unijeti cijeli tok pretresa". U prilog navedenoj tvrdnji apelant je naveo da je u drugom predmetu Vrhovni sud svojim Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 005 od 19. travnja 2007. godine, po prizivu iz iste osnove, zauzeo stav o obvezi sastavljanja zapisnika o glavnome pretresu. Dalje, apelant ističe kako je Okružni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje jer je u više navrata insistirao da "podnosilac apelacije pokaže način nanošenja povrede na način kako optuženi prikazuje" prilikom izvođenja dokaza Tužiteljstva. Osim toga, apelant navodi da je Okružni sud odbio njegov prijedlog za provedbu dokaza rekonstrukcije događaja na licu mjesta i "saslušanje vještaka medicinske struke na licu mjesta". Apelant smatra da je provedba ovih dokaza bila nužna kako bi se potpuno utvrdila istina. Dalje, apelant navodi da mu predsjednik vijeća na glavnome pretresu nije dopustio postavljanje svih pitanja svjedocima–dokazima Tužiteljstva, što je oprečno čl. 269. i 270. ZKP RS-a. Osim toga, apelant smatra kako presude nisu dovoljno obrazložene, a osobito je nedovoljno obrazložen dio presude "o psihičkom stanju i psihološkom odnosu apelanta". 16. Apelant ističe i da nije pravilan zaključak redovitih sudova glede "krucijalnog dokaza–kuhinjskog noža". Prema apelantovim navodima, egzaktno je u nalazu vještaka genetičke forenzike navedeno da se na dršci noža ne nalaze apelantove epitelne stanice, "a to znači da nož nije bio u ruci optuženog". Također, u svezi s navedenim dokazom, apelant ističe kako je nakon glavnog pretresa saznao da kuhinjski nož nije bio upućen na daktiloskopsko vještačenje. To je, prema navodima apelacije, veliki propust Tužiteljstva koji treba ići u njegovu korist po načelu iz članka 3. stavak 2. ZKP RS-a. Zbog svih istaknutih navoda, apelant smatra kako je u konkretnom slučaju došlo do "krupnih promašaja sudova u sektoru činjeničnog stanja" koje je u svezi s primjenom materijalnog prava, jer je apelant proglašen krivim za kazneno djelo za koje nije nesumnjivo dokazano da je izvršeno i to pogotovo na način naveden u presudama. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istaknuo kako su navodi apelacije u suštini ponovljeni navodi iz priziva koji je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda. Sve istaknute navode je Vrhovni sud već razmotrio i odbio kao neutemeljene iz razloga koje je obrazložio u presudi. 18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga datih u obrazloženju pobijane presude, te smatra da tom presudom kao ni u postupku koji je prethodio njezinome donošenju nisu na bilo koji način povrijeđena apelantova prava predviđena Ustavom i Europskom konvencijom. 19. Okružno tužiteljstvo je istaknulo kako su svi apelantovi navodi neutemeljeni. Osim toga, Okružno tužiteljstvo je istaknulo kako su apelantovi navodi u apelaciji već razmatrani pred Vrhovnim sudom. V. Relevantni propisi 20. UKrivičnom zakonu Republike Srpske("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) relevantne odredbe glase: Član 15. st. 1. i 2. (1) Kazneno djelo može biti izvršeno sa izravnim ili eventualnim umišljajem. (2) Kazneno djelo je učinjeno sa izravnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje. Član 62. stav 1. (1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje kaznenog djela ili koji su nastali izvršenjem kaznenog djela mogu se oduzeti ako su svojina učinioca. Član 148. stav 1. (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina. 21.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme vođenja predmetnog kaznenog postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 66. (1) Sve poduzete radnje u toku kaznenog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za audio snimanje.ŠĆ (2) Snimak mora sadržavati podatke iz članka 63. stav 1. ovog zakona, podatke potrebne za identificiranje lica čija se izjava snima i podatak u kojem svojstvu to lice daje izjavu. ŠĆ Član 67. Za zapisnik o glavnom pretresu važe i odredbe čl. 260. i 261. ovog zakona. Član 246. (1) Sudac, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom. (2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari. (3) Ukoliko ovim zakonom nije drukčije propisano, o prijedlozima stranaka i branitelja odlučuje sudac, odnosno predsjednik vijeća. (4) Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća uvijek se objavljuju s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica i unose u zapisnik o glavnom pretresu. Član 260. (1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik u koji se mora doslovno unijeti cijeli tok glavnog pretresa. (2) Sudac, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branitelj ili lice čija se izjava unosi u zapisnik. Član 269. (1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji je pozvao svjedoka (izravno ispitivanje), potom ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branitelja (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudac, odnosno predsjednik vijeća i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitanja u korist vlastitih tvrđenja. Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana89 ograničavaju se na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudac, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu mu postavljati pitanja. ŠĆ (3) Sudac, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolirati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja. ŠĆ Član 270. (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet. (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza. VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 078 od 24. lipnja 2008. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 1. srpnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. kolovoza 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 28. Članak 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svako ko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osiguraju prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega. 29. Glede pitanja primjene članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe kako se radi o kaznenome postupku u kojemu je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva koje je propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojemu je utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. 30. Navodi apelacije glede prava na pravično suđenje se odnose na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, nepravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava te pogrešnu i arbitrarnu ocjenu dokaza. Apelant smatra kako odluke nisu obrazložene na uvjerljiv način i kako nije ispoštovano načelo ravnopravnosti stranaka. 31. U svezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to kako, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 32. Dalje, Ustavni sud podsjeća kako je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očevidno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u kaznenom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tome postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije bili ispoštovani. 33. Ustavni sud, prije svega, opaža kako su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi prizivni navodi protiv prvostupanjske presude, koje je Vrhovni sud, odlučujući o podnijetome prizivu razmotrio i u odnosu na koje je dao obrazloženja u svojoj presudi. 34. Glede apelantovih navoda kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog "nevođenja zapisnika u formi za koju smatra da je zakonita", te kako je i Vrhovni sud u drugom predmetu Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 005 od 19. travnja 2007. godine, po prizivu iz iste osnove, zauzeo stav o obvezi sastavljanja zapisnika o glavnome pretresu, Ustavni sud podsjeća da je člankom 260. ZKP RS-a propisano da se oradu na glavnom pretresu vodi zapisnik.Osim toga,člankom 66. ovog zakona je propisanoda se sve poduzete radnje u toku postupka, u pravilu Broj 70–Strana90 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. snimaju uređajem za audio snimanje.Takav zapis su branitelji, kao i optuženi, sukladno općim načelima kaznenoga postupka imali pravo i mogućnost preslušati i dobiti audio zapis, kao i da od vijeća koje je sudilo zatraže prijepis audio zapisnika. Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nije priložio bilo kakav dokaz da je tražioprijepisaudio zapisnika, što ovaj predmet u bitnome razlikuje od predmeta koji je razmatran u odluci Vrhovnog suda na koji se apelant pozvao, u kojemu je obrana izričito zahtijevala prijepis tonskog zapisa i u kojemu je Vrhovni sud zaključio kako je prvostupanjski sud, odbijajući taj zahtjev obrane, počinio bitnu povredu odredaba kaznenoga postupka iz članka 303. stavak 1. točka g) ZKP RS. S obzirom da apelant nije tražio od suda da mu se dostavi prijepis audio zapisnika, Ustavni sud smatra kako je pozivanje apelanta na navedenu odluku Vrhovnog suda neutemeljeno. Osim toga, Ustavni sud ističe kako apelantova prava nisu prekršena time što je kompletan tijek glavnoga pretresa sniman, jer apelantu nije uskraćena mogućnost da dobije prijepis audio zapisnika. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni. 35. U odnosu na apelantov navod da je sud tražio od njega da pokaže način nanošenja povrede oštećenoj, prilikom provođenja dokaza tužiteljstva, te da mu je time povrijeđeno pravo na "fer" suđenje, Ustavni sud, na temelju uvida u presudu Okružnog suda primjećuje kako je vještak sudske medicine prilikom obrazlaganja nalaza i mišljenja o okolnostima nastupanja smrti oštećene tražio da mu se pobliže pokaže momenat samog povređivanja, što apelant nije učinio niti je sud to tražio od njega. Uzimajući u obzir navedene činjenice, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi paušalni, te ne nalazi elemente iz kojih bi se moglo zaključiti kako je na navedeni način povrijeđeno apelantovo pravo na "fer" suđenje. 36. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u obrazloženju pobijane presude dao jasna i precizna objašnjenja, kako u odnosu na utvrđenje da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio predmetno kazneno djelo, tako i u odnosu na utvrđivanje apelantove kaznene odgovornosti, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalno-procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je našao elemenata koji bi ukazali na to da je redoviti sud zlouporabio dokazni postupak na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako obrazloženje redovitih sudova s aspekta članka 6. stavak 1. Europske konvencije ispunjava standarde koje je taj članak Europske konvencije postavio. 37. Dalje, u svezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i tvrdnji o povredi prava na ravnopravnost, odnosno jednakost strana u postupku, zbog odbijanja niza njegovih dokaznih prijedloga, Ustavni sud naglašava da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred kaznenim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su njima izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi,inter alia, Europski sud za ljudska prava,Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, točka 68). Institucije Europske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskrecijsku ovlast da sami odluče o saslušanju svjedoka za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene je li nužno pozvati predložene svjedoke ili provesti drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obvezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Članak 6. stavak 3. Europske konvencije postavlja uvjet da sud, kada odbije neki od prijedloga za izvođenje dokaza, navede razloge zbog kojih je odlučio ne provesti predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Europski sud za ljudska prava,Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A broj 235, točka 34). 38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz pobijanih presuda proizlazi da je apelant imao mogućnost u postupku pred nadležnim sudom ispitivati svjedoke, predlagati i izvoditi dokaze u svoju korist, te ispitivati i osporavati dokaze Tužiteljstva, što je i koristio. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je, oprečno apelantovim navodima, Okružni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao i detaljne razloge zašto nije prihvatio određene apelantove dokazne prijedloge i zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra kako su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili odbijanje apelantovih prijedloga, sukladno čl. 269. i 270. ZKP RS-a, i kako u njihovome odlučenju nije bilo proizvoljnosti, odnosno kako ni na koji način nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na obranu. 39. Ustavni sud smatra da je Okružni sud svojim postupanjem ispoštovao svoju obvezu postavljenu člankom 6. stavak 3.d. Europske konvencije koja, u smislu prakse Europskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je donio zaključke o provedenim dokazima, kao i da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3.d. Europske konvencije neutemeljeni. 40. Na temelju svega izloženoga, Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje kako nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljna i jasna obrazloženja i kada je osuđujuća presuda utemeljena na dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojemu je apelantu omogućeno ravnopravno sudjelovanje u postupku, odnosno izvođenje svojih dokaza i ispitivanje dokaza suprotne strane u okviru zakonom propisanog postupka, te kada je redoviti sud dao jasne i nedvosmislene razloge zašto je prihvatio svaki od dokaza koje je prihvatio, odnosno odbio svaki od dokaza koje je odbio, te zašto je odlučio ne provoditi pojedine dokaze koje je predložio apelant. 42. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. UstavnisudBosneiHercegovineuVijećuodpetsudija,u predmetu brojAP 3230/08, rješavajući apelacijuGordane Ivanović, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana91 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaGordane Ivanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. avgusta 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Gordana Ivanović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Tuzle podnijela je 14. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. avgusta 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) i Kantonalnog suda, te punomoćnika firme "2. oktobar" d.d. Tuzla (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. januara 2009. godine, Kantonalni sud 6. januara 2009. godine, a punomoćnik tuženog 5. januara 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 20. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je 3. marta 2006. godine tužbom u Opštinskom sudu pokrenula parnični postupak protiv tuženog radi naknade materijalne štete, vrijednost spora 400,00 KM. 7. Opštinski sud je 14. novembra 2006. godine apelantkiwinu tužbu dostavio tuženom na odgovor. 8. Tuženi je 4. decembra 2006. godine dostavio odgovor na tužbu. 9. Apelantkiwa je podneskom od 23. jula 2007. godine preinačila, odnosno povećala postojeći tužbeni zahtjev tako što je tražila da se tuženi obaveže da joj nadoknadi još i materijalnu štetu u iznosu od 20,00 KM. 10. Tuženi, iako uredno pozvan, nije došao na pripremno ročište održano 10. oktobra 2007. godine, niti na ročište za glavnu raspravu od 8. novembra i 4. decembra 2007. godine, niti je svoje izostanke opravdao, zbog čega je sud primjenom odredbi čl. 84 stav 2 i 97 stav 4 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daqnjem tekstu: ZPP) navedena ročišta održao i glavnu raspravu zakqučio bez prisustva tuženog. 11. Presudom Opštinskog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 24. decembra 2007. godine, u pravnoj stvari apelantkinje protiv tuženog, radi naknade štete, vrijednost spora 420,00 KM, odbijen je kao neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 420,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 400,00 KM počevši od dana podnošewa tužbe pa do isplate i na iznos od 20,00 KM počevši od 23. jula 2007. godine pa do konačne isplate, kao i njen zahtjev da joj tuženi naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 240,00 KM. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da prema podacima spisa proizilazi da je u toku noći sa 3. na 4. februar 2004. godine u prostorijama zgrade tuženog u Tuzli, u ulici Kulina bana broj 3, nepoznati učinilac izvršio provalnu krađu. Tom prilikom je NN lice otuđilo apelantkiwine lične stvari i to: radio sa televizorom, diktafon marke "Philips", te raznu robu koju je apelantkiwa u to vrijeme imala u svom plakaru, a sve u vrijednosti od 400,00 KM, kao i lične stvari drugih radnika tuženog. Takođe, prema podacima spisa proizilazi da su u periodu od 17. do 20. novembra 2006. godine nepoznata lica izvršila teškukrađu kancelarija tuženog, kojom prilikom je apelantkiwi otuđen jedan prsluk i jedna limena čuturica, a sve u vrijednosti od 20,00 KM. Opštinski sud je istakao da je, u smislu odredbe člana 85 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: ZOR), za štetu koju pretrpi zaposlenik na radu ili u vezi sa radom, u skladu sa opštim propisima obligacionog prava, odgovoran poslodavac kod kog je zaposlenik u radnom odnosu na osnovu zakqučenog ugovora o radu. Takođe, sud je naveo da poslodavac odgovara za štetu koju je zaposlenik pretrpio na radu ili u vezi sa radom po osnovu pretpostavljene krivice, kao i da poslodavac nije dužan da zaposleniku naknadi štetu ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno usljed više sile. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju nije moglo raditi o tome da je apelantkiwa usljed toga što joj je nepoznato lice u provalnoj krađi otuđilo pokretne stvari u poslovnim prostorijama tuženog pretrpjela štetu na radu ili u vezi sa radom, u smislu navedene odredbe ZOR-a. Naime, kako su pokretne stvari za koje apelantkiwa zahtijeva naknadu štete njena privatna svojina, sud je ocijenio da nema propusta i odgovornosti tuženog za nastalu štetu apelantkiwi. Dalje, sud je istakao da u situaciji kada je apelantkiwa smjestila u svoj kancelarijski prostor u poslovnim prostorijama tuženog pokretne stvari koje su njena svojina i koje ne služe obavljanju njenih poslova i radnih zadataka, to apelantkiwa sama snosi rizik od nastanka štete na pomenutim stvarima. Na kraju, sud je naveo da sve i da je bilo eventualnih propusta radnika tuženog raspoređenog na poslovima obezbjeđewa na koje je apelantkiwa tokom postupka ukazivala, dužnost radnika tuženog je bila da nadzire i obezbjeđuje poslovne prostorije i pokretne stvari tuženog kao poslodavca, a ne da obezbjeđuje apelantkiwine pokretne stvari za koje ona traži naknadu štete. 12. Apelantkiwa je 4. januara 2008. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv Presude Opštinskog suda broj 032-0-Mal-06-001109 zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. 13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 6. februara 2008. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut zbog nastupawa pravnih posljedica otvarawa stečajnog postupka nad tuženim. 14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 13. maja 2008. godine utvrđeno je da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja, te je stečajni upraviteq tuženog pozvan da preuzme postupak u navedenoj pravnoj stvari. 15. Protiv navedenog rješewa, kojim je utvrđeno da se postupak u navedenoj pravnoj stvari nastavlja, tuženi je putem zakonskog zastupnika izjavio žalbu 22. maja 2008. godine. 16. Odlučujući o apelantkiwinoj žalbi protiv prvostepene presude od 24. decembra 2007. godine i žalbi tuženog protiv rješewa suda od 13. maja 2008. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. avgusta 2008. godine kojom je žalbe apelantkinje i tuženog odbio i prvostepenu presudu i rješenje potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stawa spisa i razloga osporene presude proizilazi da apelantkiwi navedene pokretne stvari nije otuđio zaposlenik tuženog nego treće lice, tako da tuženi kao poslodavac nije obavezan da naknadi štetu apelantkiwi kao zaposlenici ni po principu krivice u smislu člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO), niti po principu objektivne odgovornosti u smislu člana 154 stav 2 ZOO-a. Sud je zakqučio da to što je apelantkiwa čuvala svoje lične stvari u prostorijama tuženog i što je bila zaposlenica tuženog nije dovoqno za osnovanost njenih žalbenih tvrdwi da joj je tuženi kao poslodavac dužan naknaditi štetu zbog krađe navedenih stvari koju su počinila nepoznata lica prilikom provale u poslovne prostorije tuženog. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana92 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelantkiwa se žali zbog nedonošewa odluke u razumnom roku i smatra da su joj postupanjem sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelantkiwa ističe da se u konkretnom slučaju radi o čistom propustu tuženog koji nije obezbijedio svoje objekte na pravilan i zakonit način, te da krivicu za nastanak opisane štete snosi iskqučivo tuženi koji je postupao sa krajwom nepažwom, odnosno grubom nepažwom jer nije obezbijedio svoje objekte. Najzad, apelantkiwa traži da se ponište presude prvostepenog i drugostepenog suda, da se predmet vrati na ponovni postupak ili da Ustavni sud preinači drugostepenu presudu, te apelantkiwi dosudi pravičnu naknadu po osnovu štete koju je pretrpjela, kako po osnovu otuđewa ličnih stvari, tako i zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 18. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronološki tok postupka, te predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanimi u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Takođe je istakao da smatra da je osporena presuda zakonita i pravilna, te je predložio da se apelacija odbije. 20. Punomoćnik tuženog je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi koje apelantkiwa iznosi u apelaciji paušalni, nepotkrijepljeni i da su već bili predmet odlučivawa Opštinskog i Kantonalnog suda koji su prilikom odlučivawa u svemu poštovali apelantkiwina prava, te u razumnom roku donijeli odluku ne povrjeđujući njena prava. V. Relevantni propisi 21. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi: Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. avgusta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 27. avgusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalnirazlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelantkiwa osporava navedenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz članaII/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 28. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnuraspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskimi krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za qudska prava,Golderprotiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 30. Ustavni sud konstatuje da se u parničnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu materijalne štete, te zakqučuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenqiv na konkretni slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. a.a) Donošenje odluke u razumnom roku 31. Ustavni sud konstatuje da apelantkiwa navodi da je povreda navedenih prava nastala, između ostalog, zbog nedonošewa odluke u razumnom roku jer je tužba podnesena 3. marta 2006. godine, a konačna odluka donesena 18. avgusta 2008. godine. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati da li je u konkretnom predmetu koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantkiwino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a.b) Period koji se uzima u obzir 32. Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa predmetnu tužbu podnijela 3. marta 2006. godine, da je Opštinski sud odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu donio 24. decembra 2007. godine, a Kantonalni sud je odluku o žalbi donio 18. avgusta 2008. godine, kao i da je postupak u ovoj pravnoj stvari bio prekinut u periodu od 6. februara do 13. maja 2008. godine zbog nastupawa pravnih posljedica otvarawa stečajnogpostupka nad tuženim. S obzirom na to, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 3. marta 2006. godine, kada je podnesena tužba Opštinskom sudu, pa do 6. februara 2008. godine, kada je postupak u ovoj pravnoj stvari Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana93 prekinut zbog nastupawa pravnihposljedica otvarawa stečajnog postupka nad tuženim, te period od 13. maja 2008. godine, kada je utvrđeno da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja, pa do donošewa presude Kantonalnog suda 18. avgusta 2008. godine, dakle period od dvije godine i jedan mjesec. a.c) Analiza dužine trajawa postupka 33. U konkretnom slučaju se radi o apelantkiwinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu materijalne štete. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema nekih posebnih okolnosti iz kojih bi se moglo zakqučiti da se radi o posebno složenom predmetu. 34. U pogledu postupawa strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Opštinski sud, nakon što je apelantkiwa podnijela tužbu 3. marta 2006. godine, tužbu dostavio na odgovor tuženom u roku od osam mjeseci, što se ne može smatrati naročito ažurnim, kao ni okolnost da je nakon dostavljanja odgovora na tužbu pripremno ročite zakazao tek za deset mjeseci. Međutim, u nastavku postupka Opštinski sud je postupao sa zadovoljavajućom ažurnošću jer je nakon održana tri ročišta u roku od tri mjeseca (10. oktobra, 8. novembra i 4. decembra 2007. godine) donio prvostepenu presudu. Postupak je u cjelini trajao jednu godinu i devet mjeseci. Ustavni sud smatra da je Opštinski sud, uprkos početnoj neažurnosti, te gledajući prvostepeni postupak u cjelini, navedenim postupanjem u dovoqnoj mjeri otklonio štetne posljedice svoje prvobitne neažurnosti. 35. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Kantonalni sud o apelantkiwinoj žalbi koja je izjavljena 4. januara 2008. godine donio odluku 18. avgusta 2008. godine. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da je u periodu od 6. februara do 13. maja 2008. godine, dakle tri mjeseca, postupak bio prekinut zbog nastupawa posljedica otvarawa stečajnog postupka nad tuženim. Dakle, Kantonalni sud je odlučio o žalbi u roku od četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odlučio o žalbi sa zadovoljavajućom ažurnošću. 36. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak na dvije sudske instance trajao dvije godine i jedan mjesec, koji se rok u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati "nerazumnim", Ustavni sud zakqučuje da redovni sudovi nisu povrijedili apelantkiwino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje 37. Ustavni sud zakqučuje da iz apelantkiwinih navoda proizilazi da se ona žali da su joj redovni sudovi pri odlučivanju o njenom tužbenom zahtjevu povrijedili pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskogsuda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava, sem u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminaciona, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka brojU 62/01od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 38. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi odbio apelantkiwinu žalbu, te potvrdio presudu Opštinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stawa spisa irazloga osporene presude proizilazi da apelantkiwi navedene pokretne stvari nije otuđio zaposlenik tuženog nego treće lice, tako da tuženi kao poslodavac nije obavezan naknaditi štetu apelantkiwi kao zaposlenici ni po principu krivice u smislu člana 154 stav 1 ZOO-a, niti po principu objektivne odgovornosti u smislu člana 154 stav 2 ZOO-a. Sud je zakqučio da to što je apelantkiwa čuvala svoje lične stvari u prostorijama tuženog i što je bila zaposlenica tuženog nije dovoqno za osnovanost njenih žalbenih tvrdwi da joj je tuženi kao poslodavac dužan naknaditi štetu zbog toga što joj je nepoznato lice prilikom provale u poslovne prostorije tuženog ukralo navedene stvari. 39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkiwa u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, naročito imajući u vidu da je Kantonalni sud u osporenoj odluci za svoje stanovište o neosnovanosti apelantkiwinog tužbenog zahtjeva dao detaqne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, koji su u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te Ustavni sud nije mogao zakqučiti da u datim obrazložewima postoji bilo šta što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. 40. Budući da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi pogrešno primijenjeni na apelantkiwinu štetu, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantkiwine navode nema kršewa prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. c) Pravo na imovinu 41. Apelantkiwa smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 42. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. d) Pitanje naknade nematerijalne štete 43. U odnosu na apelantkiwin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ovlašćen da izuzetno odredi naknadu nematerijalneštete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neosnovana, to apelantkiwi ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII.Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da redovni sudovi nisu povrijedili apelantkiwino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao aspektu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je predmetni parnični postupak na dvije sudske instance trajao ukupno dvije godine i dva mjeseca pri čemu redovni sudovi nisu nepotrebno odugovlačili postupak. 45. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaqne, jasne i logične razloge za odlučenje. 46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 70–Strana94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. 47. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3230/08, rješavajući apelacijuGordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaGordane Ivanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. augusta 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 14. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. augusta 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda, te punomoćnika firme "2. oktobar" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. januara 2009. godine, Kantonalni sud 6. januara 2009. godine, a punomoćnik tuženog 5. januara 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 20. januara 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 3. marta 2006. godine tužbom u Općinskom sudu pokrenula parnični postupak protiv tuženog radi naknade materijalne štete, vrijednost spora 400,00 KM. 7. Općinski sud je 14. novembra 2006. godine apelanticinu tužbu dostavio tuženom na odgovor. 8. Tuženi je 4. decembra 2006. godine dostavio odgovor na tužbu. 9. Apelantica je podneskom od 23. jula 2007. godine preinačila, odnosno povećala postojeći tužbeni zahtjev tako što je tražila da se tuženi obaveže da joj nadoknadi još i materijalnu štetu u iznosu od 20,00 KM. 10. Tuženi, iako uredno pozvan, nije došao na pripremno ročište održano 10. oktobra 2007. godine, niti na ročište za glavnu raspravu od 8. novembra i 4. decembra 2007. godine, niti je svoje izostanke opravdao, zbog čega je sud primjenom odredbi čl. 84. stav 2. i 97. stav 4. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) navedena ročišta održao i glavnu raspravu zaključio bez prisustva tuženog. 11. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 24. decembra 2007. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv tuženog, radi naknade štete, vrijednost spora 420,00 KM, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 420,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 400,00 KM počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate i na iznos od 20,00 KM počevši od 23. jula 2007. godine pa do konačne isplate, kao i njen zahtjev da joj tuženi naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 240,00 KM. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da prema podacima spisa proizlazi da je u toku noći sa 3. na 4. februar 2004. godine u prostorijama zgrade tuženog u Tuzli, u ulici Kulina bana broj 3, nepoznati učinilac izvršio provalnu krađu. Tom prilikom je NN lice otuđilo apelanticine lične stvari i to: radio sa televizorom, diktafon marke "Philips", te raznu robu koju je apelantica u to vrijeme imala u svom plakaru, a sve u vrijednosti od 400,00 KM, kao i lične stvari drugih radnika tuženog. Također, prema podacima spisa proizlazi da su u periodu od 17. do 20. novembra 2006. godine nepoznata lica izvršila tešku krađu kancelarija tuženog, kojom prilikom je apelantici otuđen jedan prsluk i jedna limena čuturica, a sve u vrijednosti od 20,00 KM. Općinski sud je istakao da je, u smislu odredbe člana 85. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), za štetu koju pretrpi zaposlenik na radu ili u vezi sa radom, u skladu sa općim propisima obligacionog prava, odgovoran poslodavac kod kojeg je zaposlenik u radnom odnosu na osnovu zaključenog ugovora o radu. Također, sud je naveo da poslodavac odgovara za štetu koju je zaposlenik pretrpio na radu ili u vezi sa radom po osnovu pretpostavljene krivice, kao i da poslodavac nije dužan zaposleniku naknaditi štetu ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno uslijed više sile. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju nije moglo raditi o tome da je apelantica uslijed toga što joj je nepoznato lice u provalnoj krađi otuđilo pokretne stvari u poslovnim prostorijama tuženog pretrpjela štetu na radu ili u vezi sa radom, u smislu navedene odredbe ZOR-a. Naime, kako su pokretne stvari za koje apelantica zahtijeva naknadu štete njeno privatno vlasništvo, sud je ocijenio da nema propusta i odgovornosti tuženog za nastalu štetu apelantici. Dalje, sud je istakao da u situaciji kada je apelantica smjestila u svoj kancelarijski prostor u poslovnim prostorijama tuženog pokretne stvari koje su njeno vlasništvo i koje ne služe obavljanju njenih poslova i radnih zadataka, to apelantica sama snosi rizik od nastanka štete na spomenutim stvarima. Na kraju, sud je naveo da sve i da je bilo eventualnih propusta radnika tuženog raspoređenog na poslovima osiguranja, na koje je apelantica tokom postupka ukazivala, dužnost radnika tuženog je bila da nadzire i osigurava poslovne prostorije i pokretne stvari tuženog kao poslodavca, a ne da osigurava apelanticine pokretne stvari za koje ona traži naknadu štete. 12. Apelantica je 4. januara 2008. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv Presude Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-001109 zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. 13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 6. februara 2008. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. 14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 13. maja 2008. godine utvrđeno je da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja, te je stečajni upravitelj tuženog pozvan da preuzme postupak u navedenoj pravnoj stvari. 15. Protiv navedenog rješenja, kojim je utvrđeno da se postupak u navedenoj pravnoj stvari nastavlja, tuženi je putem zakonskog zastupnika izjavio žalbu 22. maja 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana95 16. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude od 24. decembra 2007. godine i žalbi tuženog protiv rješenja suda od 13. maja 2008. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. augusta 2008. godine kojom je žalbe apelantice i tuženog odbio i prvostepenu presudu i rješenje potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i razloga osporene presude proizlazi da apelantici navedene pokretne stvari nije otuđio zaposlenik tuženog nego treće lice, tako da tuženi kao poslodavac nije obavezan naknaditi štetu apelantici kao zaposlenici ni po principu krivice u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti po principu objektivne odgovornosti u smislu člana 154. stav 2. ZOO-a. Sud je zaključio da to što je apelantica čuvala svoje lične stvari u prostorijama tuženog i što je bila zaposlenica tuženog nije dovoljno za osnovanost njenih žalbenih tvrdnji da joj je tuženi kao poslodavac dužan naknaditi štetu zbog krađe navedenih stvari koju su počinila nepoznata lica prilikom provale u poslovne prostorije tuženog. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelantica se žali zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i smatra da su joj postupanjem sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica ističe da se u konkretnom slučaju radi o čistom propustu tuženog koji nije osigurao svoje objekte na pravilan i zakonit način, te da krivicu za nastanak opisane štete snosi isključivo tuženi koji je postupao sa krajnjom nepažnjom, odnosno grubom nepažnjom jer nije osigurao svoje objekte. Najzad, apelantica traži da se ponište presude prvostepenog i drugostepenog suda, da se predmet vrati na ponovni postupak ili da Ustavni sud preinači drugostepenu presudu, te apelantici dosudi pravičnu naknadu po osnovu štete koju je pretrpjela, kako po osnovu otuđenja ličnih stvari, tako i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronološki tok postupka, te predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim i u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Također je istakao da smatra da je osporena presuda zakonita i pravilna, te je predložio da se apelacija odbije. 20. Punomoćnik tuženog je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi koje apelantica iznosi u apelaciji paušalni, nepotkrijepljeni i da su već bili predmet odlučivanja Općinskog i Kantonalnog suda koji su prilikom odlučivanja u svemu poštovali apelanticina prava, te u razumnom roku donijeli odluku ne povrjeđujući njena prava. V. Relevantni propisi 21. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. augusta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. augusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelantica osporava navedenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava,Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 30. Ustavni sud konstatira da se u parničnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu materijalne štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. a.a) Donošenje odluke u razumnom roku 31. Ustavni sud konstatira da apelantica navodi da je povreda navedenih prava nastala, između ostalog, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku jer je tužba podnesena 3. marta 2006. godine, a konačna odluka donesena 18. augusta 2008. godine. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati da li je u konkretnom predmetu koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana Broj 70–Strana96 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a.b) Period koji se uzima u obzir 32. Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetnu tužbu podnijela 3. marta 2006. godine, da je Općinski sud odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu donio 24. decembra 2007. godine, a Kantonalni sud je odluku o žalbi donio 18. augusta 2008. godine, kao i da je postupak u ovoj pravnoj stvari bio prekinut u periodu od 6. februara do 13. maja 2008. godine zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. S obzirom na to, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 3. marta 2006. godine, kada je podnesena tužba Općinskom sudu, pa do 6. februara 2008. godine, kada je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, te period od 13. maja 2008. godine, kada je utvrđeno da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja, pa do donošenja presude Kantonalnog suda 18. augusta 2008. godine, dakle period od dvije godine i jedan mjesec. a.c) Analiza dužine trajanja postupka 33. U konkretnom slučaju se radi o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu materijalne štete. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema nekih posebnih okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu. 34. U pogledu postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Općinski sud, nakon što je apelantica podnijela tužbu 3. marta 2006. godine, tužbu dostavio na odgovor tuženom u roku od osam mjeseci, što se ne može smatrati naročito ažurnim, kao ni okolnost da je nakon dostavljanja odgovora na tužbu pripremno ročite zakazao tek za deset mjeseci. Međutim, u nastavku postupka Općinski sud je postupao sa zadovoljavajućom ažurnošću jer je nakon održana tri ročišta u roku od tri mjeseca (10. oktobra, 8. novembra i 4. decembra 2007. godine) donio prvostepenu presudu. Postupak je u cjelini trajao jednu godinu i devet mjeseci. Ustavni sud smatra da je Općinski sud, usprkos početnoj neažurnosti, te gledajući prvostepeni postupak u cjelini, navedenim postupanjem u dovoljnoj mjeri otklonio štetne posljedice svoje prvobitne neažurnosti. 35. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud o apelanticinoj žalbi koja je izjavljena 4. januara 2008. godine donio odluku 18. augusta 2008. godine. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da je u periodu od 6. februara do 13. maja 2008. godine, dakle tri mjeseca, postupak bio prekinut zbog nastupanja posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. Dakle, Kantonalni sud je odlučio o žalbi u roku od četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odlučio o žalbi sa zadovoljavajućom ažurnošću. 36. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak na dvije sudske instance trajao dvije godine i jedan mjesec, koji se rok u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati "nerazumnim", Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu povrijedili apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje 37. Ustavni sud zaključuje da iz apelanticinih navoda proizlazi da se ona žali da su joj redovni sudovi pri odlučivanju o njenom tužbenom zahtjevu povrijedili pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka brojU 62/01od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 38. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi odbio apelanticinu žalbu, te potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i razloga osporene presude proizlazi da apelantici navedene pokretne stvari nije otuđio zaposlenik tuženog nego treće lice, tako da tuženi kao poslodavac nije obavezan naknaditi štetu apelantici kao zaposlenici ni po principu krivice u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a, niti po principu objektivne odgovornosti u smislu člana 154. stav 2. ZOO-a. Sud je zaključio da to što je apelantica čuvala svoje lične stvari u prostorijama tuženog i što je bila zaposlenica tuženog nije dovoljno za osnovanost njenih žalbenih tvrdnji da joj je tuženi kao poslodavac dužan naknaditi štetu zbog toga što joj je nepoznato lice prilikom provale u poslovne prostorije tuženog ukralo navedene stvari. 39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, naročito imajući u vidu da je Kantonalni sud u osporenoj odluci za svoje stanovište o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, koji su u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te Ustavni sud nije mogao zaključiti da u datim obrazloženjima postoji bilo šta što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. 40. Budući da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi pogrešno primijenjeni na apelanticinu štetu, Ustavni sud smatra da u odnosu naoveapelanticinenavodenemakršenjapravanapravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c) Pravo na imovinu 41. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 42. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. d) Pitanje naknade nematerijalne štete 43. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu povrijedili apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao aspektu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je predmetni parnični postupak na dvije sudske instance trajao ukupno dvije godine i dva mjeseca pri čemu redovni sudovi nisu nepotrebno odugovlačili postupak. 45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana97 situaciji kad u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje. 46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 3230/08, rješavajući apelacijuGordane Ivanović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 20. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaGordane Ivanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. kolovoza 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 14. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. kolovoza 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda, te punomoćnika firme "2. oktobar" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. prosinca 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. siječnja 2009. godine, Kantonalni sud 6. siječnja 2009. godine, a punomoćnik tuženog 5. siječnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 20. siječnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je 3. ožujka 2006. godine tužbom u Općinskom sudu pokrenula parnični postupak protiv tuženog radi naknade materijalne štete, vrijednost spora 400,00 KM. 7. Općinski sud je 14. studenoga 2006. godine apelantičinu tužbu dostavio tuženom na odgovor. 8. Tuženi je 4. prosinca 2006. godine dostavio odgovor na tužbu. 9. Apelantica je podneskom od 23. srpnja 2007. godine preinačila, odnosno povećala postojeći tužbeni zahtjev tako što je tražila da se tuženi obveže da joj nadoknadi još i materijalnu štetu u iznosu od 20,00 KM. 10. Tuženi, iako uredno pozvan, nije došao na pripremno ročište održano 10. listopada 2007. godine, niti na ročište za glavnu raspravu od 8. studenoga i 4. prosinca 2007. godine, niti je svoje izostanke opravdao, zbog čega je sud primjenom odredaba čl. 84. stavak 2. i 97. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) navedena ročišta održao i glavnu raspravu zaključio bez prisutnosti tuženog. 11. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 24. prosinca 2007. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv tuženog, radi naknade štete, vrijednost spora 420,00 KM, odbijen je kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 420,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 400,00 KM počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate i na iznos od 20,00 KM počevši od 23. srpnja 2007. godine pa do konačne isplate, kao i njezin zahtjev da joj tuženi naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 240,00 KM. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da prema podacima spisa proizlazi da je u tijeku noći sa 3. na 4. veljače 2004. godine u prostorijama zgrade tuženog u Tuzli, u ulici Kulina bana broj 3, nepoznati učinitelj izvršio provalnu krađu. Tom prilikom je NN osoba otuđila apelantičine osobne stvari i to: radio sa televizorom, diktafon marke "Philips", te raznu robu koju je apelantica u to vrijeme imala u svom plakaru, a sve u vrijednosti od 400,00 KM, kao i osobne stvari drugih djelatnika tuženog. Također, prema podacima spisa proizlazi da su u razdoblju od 17. do 20. studenoga 2006. godine nepoznate osobe izvršile tešku krađu ureda tuženog, kojom prilikom je apelantici otuđen jedan prsluk i jedna limena čuturica, a sve u vrijednosti od 20,00 KM. Općinski sud je istakao da je, u smislu odredbe članka 85. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), za štetu koju pretrpi uposlenik na radu ili u vezi sa radom, sukladno općim propisima obligacijskog prava, odgovoran poslodavac kod kojeg je uposlenik u radnom odnosu na temelju zaključenog ugovora o radu. Također, sud je naveo da poslodavac odgovara za štetu koju je uposlenik pretrpio na radu ili u vezi sa radom po osnovi pretpostavljene krivice, kao i da poslodavac nije dužan uposleniku naknaditi štetu ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno uslijed više sile. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju nije moglo raditi o tome da je apelantica uslijed toga što joj je nepoznata osoba u provalnoj krađi otuđila pokretne stvari u poslovnim prostorijama tuženog pretrpjela štetu na radu ili u vezi sa radom, u smislu navedene odredbe ZOR-a. Naime, kako su pokretne stvari za koje apelantica zahtijeva naknadu štete njezino privatno vlasništvo, sud je ocijenio da nema propusta i odgovornosti tuženog za nastalu štetu apelantici. Dalje, sud je istakao da u situaciji kada je apelantica smjestila u svoj uredski prostor u poslovnim prostorijama tuženog pokretne stvari koje su njezino vlasništvo i koje ne služe obavljanju njezinih poslova i radnih zadataka, to apelantica sama snosi rizik od nastanka štete na spomenutim stvarima. Na kraju, sud je naveo da sve i da je bilo eventualnih propusta djelatnika tuženog raspoređenog na poslovima osiguranja, na koje je apelantica tijekom postupka ukazivala, dužnost djelatnika tuženog je bila da nadzire i osigurava poslovne prostorije i pokretne stvari tuženog kao poslodavca, a ne da osigurava apelantičine pokretne stvari za koje ona traži naknadu štete. 12. Apelantica je 4. siječnja 2008. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv Presude Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-001109 zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. 13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 6. veljače 2008. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. 14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 13. svibnja 2008. godine utvrđeno je da se postupak u ovoj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana98 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. pravnoj stvari nastavlja, te je stečajni upravitelj tuženog pozvan da preuzme postupak u navedenoj pravnoj stvari. 15. Protiv navedenog rješenja, kojim je utvrđeno da se postupak u navedenoj pravnoj stvari nastavlja, tuženi je putem zakonskog zastupnika izjavio žalbu 22. svibnja 2008. godine. 16. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostupanjske presude od 24. prosinca 2007. godine i žalbi tuženog protiv rješenja suda od 13. svibnja 2008. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. kolovoza 2008. godine kojom je žalbe apelantice i tuženog odbio i prvostupanjsku presudu i rješenje potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i razloga pobijane presude proizlazi da apelantici navedene pokretne stvari nije otuđio uposlenik tuženog nego treća osoba, tako da tuženi kao poslodavac nije obvezan naknaditi štetu apelantici kao uposlenici ni po načelu krivice u smislu članka 154. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti po načelu objektivne odgovornosti u smislu članka 154. stavak 2. ZOO-a. Sud je zaključio da to što je apelantica čuvala svoje osobne stvari u prostorijama tuženog i što je bila uposlenica tuženog nije dovoljno za osnovanost njezinih žalbenih tvrdnji da joj je tuženi kao poslodavac dužan naknaditi štetu zbog krađe navedenih stvari koju su počinile nepoznate osobe prilikom provale u poslovne prostorije tuženog. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelantica se žali zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i smatra da su joj postupanjem sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelantica ističe da se u konkretnom slučaju radi o čistom propustu tuženog koji nije osigurao svoje objekte na pravilan i zakonit način, te da krivicu za nastanak opisane štete snosi isključivo tuženi koji je postupao sa krajnjom nepažnjom, odnosno grubom nepažnjom jer nije osigurao svoje objekte. Najzad, apelantica traži da se ponište presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, da se predmet vrati na ponovni postupak ili da Ustavni sud preinači drugostupanjsku presudu, te apelantici dosudi pravičnu naknadu po osnovi štete koju je pretrpjela, kako po osnovi otuđenja osobnih stvari, tako i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao kronološki tijek postupka, te predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. 19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neutemeljenim i u svemu ostaje pri razlozima danim u obrazloženju pobijane presude. Također je istakao da smatra da je pobijana presuda zakonita i pravilna, te je predložio da se apelacija odbije. 20. Punomoćnik tuženog je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi koje apelantica iznosi u apelaciji paušalni, nepotkrijepljeni i da su već bili predmet odlučivanja Općinskog i Kantonalnog suda koji su prilikom odlučivanja u svemu poštovali apelantičina prava, te u razumnom roku donijeli odluku ne povrjeđujući njezina prava. V. Relevantni propisi 21. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. UZakonu o obligacionim odnosima("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu. VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. kolovoza 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantica je primila 27. kolovoza 2008. godine, a apelacija je podnesena 14. listopada 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke" (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). 30. Ustavni sud konstatira da se u parničnom postupku koji je okončan pobijanom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelantičinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu materijalne štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. a.a) Donošenje odluke u razumnom roku 31. Ustavni sud konstatira da apelantica navodi da je povreda navedenih prava nastala, između ostalog, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku jer je tužba podnesena 3. ožujka 2006. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana99 godine, a konačna odluka donesena 18. kolovoza 2008. godine. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati je li u konkretnom predmetu koji je okončan pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. a.b) Razdoblje koje se uzima u obzir 32. Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetnu tužbu podnijela 3. ožujka 2006. godine, da je Općinski sud odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu donio 24. prosinca 2007. godine, a Kantonalni sud je odluku o žalbi donio 18. kolovoza 2008. godine, kao i da je postupak u ovoj pravnoj stvari bio prekinut u razdoblju od 6. veljače do 13. svibnja 2008. godine zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. S obzirom na to, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je razdoblje od 3. ožujka 2006. godine, kada je podnesena tužba Općinskom sudu, pa do 6. veljače 2008. godine, kada je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, te razdoblje od 13. svibnja 2008. godine, kada je utvrđeno da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja, pa do donošenja presude Kantonalnog suda 18. kolovoza 2008. godine, dakle razdoblje od dvije godine i jedan mjesec. a.c) Analiza dužine trajanja postupka 33. U konkretnom slučaju se radi o apelantičinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu materijalne štete. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema nekih posebnih okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu. 34. U pogledu postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Općinski sud, nakon što je apelantica podnijela tužbu 3. ožujka 2006. godine, tužbu dostavio na odgovor tuženom u roku od osam mjeseci, što se ne može smatrati naročito ažurnim, kao ni okolnost da je nakon dostavljanja odgovora na tužbu pripremno ročite zakazao tek za deset mjeseci. Međutim, u nastavku postupka Općinski sud je postupao sa zadovoljavajućom ažurnošću jer je nakon održana tri ročišta u roku od tri mjeseca (10. listopada, 8. studenoga i 4. prosinca 2007. godine) donio prvostupanjsku presudu. Postupak je u cjelini trajao jednu godinu i devet mjeseci. Ustavni sud smatra da je Općinski sud, unatoč početnoj neažurnosti, te gledajući prvostupanjski postupak u cjelini, navedenim postupanjem u dovoljnoj mjeri otklonio štetne posljedice svoje prvobitne neažurnosti. 35. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud o apelantičinoj žalbi koja je izjavljena 4. siječnja 2008. godine donio odluku 18. kolovoza 2008. godine. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da je u razdoblju od 6. veljače do 13. svibnja 2008. godine, dakle tri mjeseca, postupak bio prekinut zbog nastupanja posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. Dakle, Kantonalni sud je odlučio o žalbi u roku od četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odlučio o žalbi sa zadovoljavajućom ažurnošću. 36. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak na dvije sudske instance trajao dvije godine i jedan mjesec, koji se rok u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati "nerazumnim", Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu povrijedili apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje 37. Ustavni sud zaključuje da iz apelantičinih navoda proizlazi da se ona žali da su joj redovni sudovi pri odlučivanju o njezinom tužbenom zahtjevu povrijedili pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka brojU 62/01od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). 38. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u pobijanoj presudi odbio apelantičinu žalbu, te potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i razloga pobijane presude proizlazi da apelantici navedene pokretne stvari nije otuđio uposlenik tuženog nego treća osoba, tako da tuženi kao poslodavac nije obvezan naknaditi štetu apelantici kao uposlenici ni po načelu krivice u smislu članka 154. stavak 1. ZOO-a, niti po načelu objektivne odgovornosti u smislu članka 154. stavak 2. ZOO-a. Sud je zaključio da to što je apelantica čuvala svoje osobne stvari u prostorijama tuženog i što je bila uposlenica tuženog nije dovoljno za osnovanost njezinih žalbenih tvrdnji da joj je tuženi kao poslodavac dužan naknaditi štetu zbog toga što joj je nepoznata osoba prilikom provale u poslovne prostorije tuženog ukrala navedene stvari. 39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, naročito imajući u vidu da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci za svoje stajalište o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, koji su sukladni zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te Ustavni sud nije mogao zaključiti da u danim obrazloženjima postoji bilo šta što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. 40. Budući da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi pogrešno primijenjeni na apelantičinu štetu, Ustavni sud smatra da u odnosu naoveapelantičinenavodenemakršenjapravanapravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. c) Pravo na imovinu 41. Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 42. S obzirom na to da se, u biti, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u vezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. d) Pitanje naknade nematerijalne štete 43. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neutemeljena, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu povrijedili apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao aspektu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kad je predmetni parnični postupak na dvije sudske instance trajao Broj 70–Strana100 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. ukupno dvije godine i dva mjeseca pri čemu redovni sudovi nisu nepotrebno odugovlačili postupak. 45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kad u pobijanoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a obrazloženje pobijane odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje. 46. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3733/08, rješavajući apelacijuInvesticio- nog fonda "Fortuna fond" d.d. Bihać, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaInvesticionog fonda "Fortuna fond" d.d. Bihać. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji se trenutno vodi u Kantonalnom sudu u Bihaću pod brojem 017 0 Ps 013149 11 Pž. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, po hitnom postupku, donese odluku u predmetu broj 017 0 Ps 013149 11 Pž, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona daInvesticionom fondu "Fortuna fond" d.d. Bihać,u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja oveodluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko- sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Investicioni fond "Fortuna fond" d.d. Bihać (u daqnjem tekstu: apelant), kog zastupa Ajlen Bajrić, advokat iz Bihaća, podnio je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošewa apelacije vodio u Kantonalnom sudu u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem Pž.10/05 (CMS broj predmeta 017 0 Ps 013149). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 16. februara 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 10. aprila 2009. godine, a od Opštinskog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) 5. oktobra 2010. godine zatraženo da dostave na uvid spis broj Pž.10/05. Takođe, od Opštinskog i Kantonalnog suda je 18. marta 2011. godine zatraženo da obavijeste Ustavni sud o trenutnoj fazi predmetnog postupka. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 6. marta 2009. godine, a obavještenje da je odlučio o apelantovoj žalbi 20. aprila 2009. godine. Sem toga, Opštinski sud je 15. maja 2009. godine i 11. oktobra 2010. godine dostavio na uvid traženi spis. Kantonalni i Opštinski sud su dostavili tražene informacije 18. i 22. marta 2011. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 19. marta 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 4. juna 2002. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv Agencije za privatizaciju Unsko-sanskog kantona Bihać (u daqnjem tekstu: prvotužena) i Agencije za privatizaciju Federacije BiH Sarajevo (u daqnjem tekstu: drugotužena) radi naknade materijalne štete (obične štete i izmakle dobiti) u vrijednosti od 3.158.154,99 KM. Predmet je evidentiran pod brojem Ps-119/02. 7. Opštinski sud je donio Presudu broj Ps 119/02 od 7. oktobra 2004. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, te je apelant obavezan da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 48.068 KM. 8. Apelant je 5. novembra 2004. godine izjavio žalbu protiv predmetne presude Opštinskogsuda zbog svih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). Takođe, protiv donesene presude žalbu je izjavila i drugotužena. 9. Kantonalni sud je 4. januara 2005. godine primio predmetni spis radi odlučivawa o žalbama na presudu. 10. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Pž-10/05 od 10. aprila 2009. godine kojim je uvažio žalbe apelanta i drugotužene i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud je istakao da je utvrdio da dispozitiv prvostepene presude, kojom se apelantov tužbeni zahtjev odbija, ne izražava sadržinu postavljenog tužbenog zahtjeva,zbog čega u materijalnopravnom pogledu ne može nikad steći svojstvo pravosnažnosti i takva odluka bi uvijek bila nerazumqiva s obzirom na to da se iz nje ne može utvrditi o kakvom tužbenom zahtjevu je sud raspravljao. Dalje je sud istakao da je navedeni nedostatak direktno uzrokovao nezakonitost donesene odluke i da čini povredu odredbi parničnog postupka iz člana 191 st. 3 i 4 u vezi sa članom 209 ZPP. Zbog navedenog razloga, Kantonalni sud je presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, s tim što je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana101 rješenjem ukazao Opštinskom sudu na to koje radnje treba preduzeti kako bi donio zakonitu odluku. 11. U ponovnom postupku, Opštinski sud je održao pripremno ročište 24. marta 2010. godine a ročišta za glavnu raspravu 22. aprila, 17. juna, 30. avgusta, 4. oktobra i 4. novembra 2010. godine, kada je zakqučio glavnu raspravu. Apelant je, u međuvremenu, smawio visinu tužbenog zahtjeva na iznos od 178.785,00 KM. 12. Opštinski sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 013149 09 Ps od 14. januara 2011. godine. Navedenom presudom Opštinski sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, te je apelant obavezan da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 64.948,00 KM. 13. Apelant je 21. januara 2011. godine izjavio žalbu protiv predmetne presude Opštinskogsuda zbog svih razloga propisanih ZPP-om. Takođe, protiv donesene presude žalbu je izjavila i drugotužena. 14. Opštinski sud je 21. februara 2011. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu. Predmet je u Kantonalnom sudu evidentiran pod brojem 017 0 Ps 013149 11 Pž. Prema stanju spisa, Kantonalni sud još uvijek nije donio odluku o izjavljenim žalbama. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je 4. juna 2002. godine podnio tužbu Opštinskom sudu a povodom koje je sud donio Presudu broj Ps.119/02 od 7. oktobra 2004. godine. Apelant, dalje, navodi da je: "Š...Ćizjavio žalbu protiv te presudeŠ...Ć5. novembra 2004. godine. Spisi predmeta su po izjavljenoj žalbi primljeni u Kantonalnom sudu u Bihaću 4. januara 2005. godine a predmet je zaveden pod brojem PŽ.10/05. Dakle, postupak pred Kantonalnim sudom u Bihaću, u trenutku pisawa apelacije, traje gotovo četiri godine, iako po mišljenju apelanta ovaj postupak nije posebno složen". Zbog navedenog, apelant traži da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da, bez daqnjeg odlagawa, donese odluku u predmetu broj Pž-10/0. Takođe, apelant traži da mu se zbog nedonošewa odluke u razumnom roku isplati naknada nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju koji je dostavio Ustavnom sudu 6. marta 2009. godine naveo da je od formirawa (prijema) predmeta wime bilo zaduženo četvoro sudija i to zbog određenih personalnih promjena u sudu. Dalje je istakao da se prema redoslijedu rješavawa predmet nalazi kod sudije izvjestioca na rednom broju pet od ukupno 366 Pž predmeta, te da bi odluka o žalbama trebala biti donesena tokom marta 2009. godine, najkasnije u prvoj polovini 2009. godine. Takođe je istakao da se redoslijed rješavawa povodom žalbe utvrđuje shodno članu 49 stav 1 tačka a) Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju. Nakon toga, Kantonalni sud je 20. aprila 2009. godine obavijestio Ustavni sud da je postupak povodom apelantove žalbe u ovom predmetu okončan i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je 18. marta 2011. godine obavijestio Ustavni sud da se predmet nalazi kod sudije izvjestioca na 24. mjestu redoslijeda rješavawa (prema starosti inicijalnog akta-tužbe) i realno bi mogao biti riješen tokom maja 2011. godine. V. Relevantni propisi 17.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član217.st.1,3.i4. Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijećana kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog činjenice da Kantonalni sud u vrijeme podnošewa apelacije, dakle 28. novembra 2008. godine, još uvijek nije bio donio odluku povodom apelantove žalbe protiv presude Opštinskog suda podnesene 5. novembra 2004. godine kao ni povodom žalbe drugotužene. 23. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. 24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnuraspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem Broj 70–Strana102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog sudaili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 26. Sem toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 27. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 28. Ustavni sud zapaža da je apelant 4. juna 2002. godine pokrenuo predmetni postupak i da iz stawa spisa proizilazi da postupak još uvijek nije okončan i da se po drugi put nalazi u Kantonalnom sudu radi odlučivawa o apelantovoj žalbi. Međutim, budući da je u međuvremenu Kantonalni sud donio odluku o apelantovoj žalbi (Rješenje broj Pž-10/05 od 10. aprila 2009. godine), zbog čijeg je nerješavawa u razumnom roku apelant i podnio apelaciju, a da se apelant, s obzirom na novonastale okolnosti, nije obraćao Ustavnom sudu radi eventualne dužine postupka u ponovnom postupku pred Opštinskim ili Kantonalnim sudom, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka, premda predmet još uvijek nije okončan, jeste period od 4. januara 2005. godine do 10. aprila 2009. godine kada je Kantonalni sud odlučio o izjavljenim žalbama. 29. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od četiri godine i tri mjeseca. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 30. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivawa osnovanosti (a potom i visine) apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete koju je, prema njegovim navodima, pretrpio zbog radwi tuženih preduzetih u postupku privatizacije. Sobzirom na činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom sudskom postupku. U kontekstu navedenog, imajući u vidu da, prema članu 32 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud pri odlučivanju ispituje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, te s obzirom na stadij postupka na koji se žali apelant, a to je iskqučivo period odlučivawa Kantonalnog suda o žalbama na Presudu Opštinskog suda broj Ps 119/02 od 7. oktobra 2004. godine, ta činjenica ne bi trebala bitno da utiče na dužinu trajawa postupka. 31. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka pred Kantonalnim sudom. 32. Ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da su tom sudu trebale četiri godine i oko tri mjeseca da odluči o žalbama protiv presude Opštinskog suda, te da taj pe- riod Kantonalni sud nije ničim opravdao sem velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom i personalnim promjenama u sudu. Dalje, Ustavni sud naglašava da je odredbama ZPP regulisana obaveza suda da postupak sprovede bez odugovlačewa (član 10 ZPP) kao i da je regulisan precizan rok za donošenje odluke u žalbenom postupku, a koji je u konkretnom slučaju višestruko premašen. Sem toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima jedužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). 33. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupkaapriorinerazumno i moglo bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice predmeta, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti je Kantonalni sud na wih ukazao. S tim u vezi, Ustavni sud zakqučuje da doprinos za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi iskqučivo Kantonalni sud. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Kantonalnim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 35. Iako se apelant nije žalio na dužinu trajawa postupka pred Kantonalnim sudom u pogledu dužine trajawa postupka koji se trenutno vodi, a s obzirom na utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u prethodnoj fazi postupka, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku o novopodnesenoj žalbi apelanta i drugotužene, kako svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka ne bi bila dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 36. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 20/06). 37. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije po zakonu zahtijevao hitnost, Ustavni sud smatra da apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka treba isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 600,00 KM. S obzirom na sjedište Kantonalnog suda koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona. VIII.Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak donošewa odluke o apelantovoj žalbi pred Kantonalnim sudom u Bihaću trajao četiri godine i oko tri mjeseca, te kada se takvo neopravdano trajanje postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda koji nije dao opravdane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje žalbenog postupka. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana103 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 3733/08, rješavajući apelacijuInvesticionog fonda "Fortuna fond" d.d. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaInvesticionog fonda "Fortuna fond" d.d. Bihać. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se trenutno vodi u Kantonalnom sudu u Bihaću pod brojem 017 0 Ps 013149 11 Pž. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, po hitnom postupku, donese odluku u predmetu broj 017 0 Ps 013149 11 Pž, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona daInvesticionom fondu "Fortuna fond" d.d. Bihać,u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Investicioni fond "Fortuna fond" d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ajlen Bajrić, advokat iz Bihaća, podnio je 28. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio u Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem Pž.10/05 (CMS broj predmeta 017 0 Ps 013149). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 16. februara 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 10. aprila 2009. godine, a od Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 5. oktobra 2010. godine zatraženo da dostave na uvid spis broj Pž.10/05. Također, od Općinskog i Kantonalnog suda je 18. marta 2011. godine zatraženo da obavijeste Ustavni sud o trenutnoj fazi predmetnog postupka. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 6. marta 2009. godine, a obavještenje da je odlučio o apelantovoj žalbi 20. aprila 2009. godine. Osim toga, Općinski sud je 15. maja 2009. godine i 11. oktobra 2010. godine dostavio na uvid traženi spis. Kantonalni i Općinski sud su dostavili tražene informacije 18. i 22. marta 2011. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 19. marta 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 4. juna 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Agencije za privatizaciju Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Agencije za privatizaciju Federacije BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade materijalne štete (obične štete i izmakle dobiti) u vrijednosti od 3.158.154,99 KM. Predmet je evidentiran pod brojem Ps-119/02. 7. Općinski sud je donio Presudu broj Ps 119/02 od 7. oktobra 2004. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, te je apelant obavezan da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 48.068 KM. 8. Apelant je 5. novembra 2004. godine izjavio žalbu protiv predmetne presude Općinskog suda zbog svih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, protiv donesene presude žalbu je izjavila i drugotužena. 9. Kantonalni sud je 4. januara 2005. godine primio predmetni spis radi odlučivanja o žalbama na presudu. 10. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Pž-10/05 od 10. aprila 2009. godine kojim je uvažio žalbe apelanta i drugotužene i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je utvrdio da dispozitiv prvostepene presude, kojom se apelantov tužbeni zahtjev odbija, ne izražava sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, zbog čega u materijalnopravnom pogledu ne može nikad steći svojstvo pravosnažnosti i takva odluka bi uvijek bila nerazumljiva s obzirom na to da se iz nje ne može utvrditi o kakvom tužbenom zahtjevu je sud raspravljao. Dalje je sud istakao da je navedeni nedostatak direktno uzrokovao nezakonitost donesene odluke i da čini povredu odredaba parničnog postupka iz člana 191. st. 3. i 4. u vezi sa članom 209. ZPP. Zbog navedenog razloga, Kantonalni sud je presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, s tim što je rješenjem ukazao Općinskom sudu na to koje radnje treba preduzeti kako bi donio zakonitu odluku. 11. U ponovnom postupku, Općinski sud je održao pripremno ročište 24. marta 2010. godine a ročišta za glavnu raspravu 22. aprila, 17. juna, 30. augusta, 4. oktobra i 4. novembra 2010. godine, kada je zaključio glavnu raspravu. Apelant je, u međuvremenu, smanjio visinu tužbenog zahtjeva na iznos od 178.785,00 KM. 12. Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 013149 09 Ps od 14. januara 2011. godine. Navedenom presudom Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, te je apelant obavezan da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 64.948,00 KM. 13. Apelant je 21. januara 2011. godine izjavio žalbu protiv predmetne presude Općinskog suda zbog svih razloga propisanih ZPP-om. Također, protiv donesene presude žalbu je izjavila i drugotužena. 14. Općinski sud je 21. februara 2011. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu. Predmet je u Kantonalnom sudu evidentiran pod brojem 017 0 Ps 013149 11 Pž. Prema stanju spisa, Kantonalni sud još uvijek nije donio odluku o izjavljenim žalbama. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je 4. juna 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu a povodom koje je sud donio Presudu broj Ps.119/02 od 7. oktobra 2004. godine. Apelant, dalje, navodi da je: "Š...Ćizjavio žalbu protiv te presudeŠ...Ć5. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. novembra 2004. godine. Spisi predmeta su po izjavljenoj žalbi primljeni u Kantonalnom sudu u Bihaću 4. januara 2005. godine a predmet je zaveden pod brojem PŽ.10/05. Dakle, postupak pred Kantonalnim sudom u Bihaću, u trenutku pisanja apelacije, traje gotovo četiri godine, iako po mišljenju apelanta ovaj postupak nije posebno složen". Zbog navedenog, apelant traži da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u predmetu broj Pž-10/0. Također, apelant traži da mu se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati naknada nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju koji je dostavio Ustavnom sudu 6. marta 2009. godine naveo da je od formiranja (prijema) predmeta njime bilo zaduženo četvero sudija i to zbog određenih personalnih promjena u sudu. Dalje je istakao da se prema redoslijedu rješavanja predmet nalazi kod sudije izvjestioca na rednom broju pet od ukupno 366 Pž predmeta, te da bi odluka o žalbama trebala biti donesena tokom marta 2009. godine, najkasnije u prvoj polovini 2009. godine. Također je istakao da se redoslijed rješavanja povodom žalbe utvrđuje shodno članu 49. stav 1. tačka a) Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju. Nakon toga, Kantonalni sud je 20. aprila 2009. godine obavijestio Ustavni sud da je postupak povodom apelantove žalbe u ovom predmetu okončan i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je 18. marta 2011. godine obavijestio Ustavni sud da se predmet nalazi kod sudije izvjestioca na 24. mjestu redoslijeda rješavanja (prema starosti inicijalnog akta-tužbe) i realno bi mogao biti riješen tokom maja 2011. godine. V. Relevantni propisi 17.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. st. 1, 3. i 4. Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog činjenice da Kantonalni sud u vrijeme podnošenja apelacije, dakle 28. novembra 2008. godine, još uvijek nije bio donio odluku povodom apelantove žalbe protiv presude Općinskog suda podnesene 5. novembra 2004. godine kao ni povodom žalbe drugotužene. 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć a) Relevantni principi 25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 26. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 27. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 28. Ustavni sud zapaža da je apelant 4. juna 2002. godine pokrenuo predmetni postupak i da iz stanja spisa proizlazi da postupak još uvijek nije okončan i da se po drugi put nalazi u Kantonalnom sudu radi odlučivanja o apelantovoj žalbi. Međutim, budući da je u međuvremenu Kantonalni sud donio odluku o apelantovoj žalbi (Rješenje broj Pž-10/05 od 10. aprila 2009. godine), zbog čijeg je nerješavanja u razumnom roku apelant i podnio apelaciju, a da se apelant, s obzirom na novonastale okolnosti, nije obraćao Ustavnom sudu radi eventualne dužine postupka u ponovnom postupku pred Općinskim ili Kantonalnim sudom, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka, premda predmet još uvijek nije okončan, jeste period od 4. januara 2005. godine do 10. aprila 2009. godine kada je Kantonalni sud odlučio o izjavljenim žalbama. 29. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od četiri godine i tri mjeseca. Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana105 c) Analiza razumnosti trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja osnovanosti (a potom i visine) apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete koju je, prema njegovim navodima, pretrpio zbog radnji tuženih preduzetih u postupku privatizacije. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom sudskom postupku. U kontekstu navedenog, imajući u vidu da, prema članu 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud pri odlučivanju ispituje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, te s obzirom na stadij postupka na koji se žali apelant, a to je isključivo period odlučivanja Kantonalnog suda o žalbama na Presudu Općinskog suda broj Ps 119/02 od 7. oktobra 2004. godine, ta činjenica ne bi trebala bitno utjecati na dužinu trajanja postupka. 31. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka pred Kantonalnim sudom. 32. Ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da su tom sudu trebale četiri godine i oko tri mjeseca da odluči o žalbama protiv presude Općinskog suda, te da taj period Kantonalni sud nije ničim opravdao osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom i personalnim promjenama u sudu. Dalje, Ustavni sud naglašava da je odredbama ZPP regulirana obaveza suda da postupak provede bez odugovlačenja (član 10. ZPP) kao i da je reguliran precizan rok za donošenje odluke u žalbenom postupku, a koji je u konkretnom slučaju višestruko premašen. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). 33. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupkaapriorinerazumno i moglo bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice predmeta, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti je Kantonalni sud na njih ukazao. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da doprinos za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi isključivo Kantonalni sud. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Kantonalnim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 35. Iako se apelant nije žalio na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u pogledu dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi, a s obzirom na utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u prethodnoj fazi postupka, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku o novopodnesenoj žalbi apelanta i drugotužene, kako svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka ne bi bila dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 36. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 20/06). 37. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije po zakonu zahtijevao hitnost, Ustavni sud smatra da apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka treba isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 600,00 KM. S obzirom na sjedište Kantonalnog suda koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak donošenja odluke o apelantovoj žalbi pred Kantonalnim sudom u Bihaću trajao četiri godine i oko tri mjeseca, te kada se takvo neopravdano trajanje postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda koji nije dao opravdane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje žalbenog postupka. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP 3733/08, rješavajući apelacijuInvesticionog fonda "Fortuna fond" d.d. Bihać, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 7. travnja 2011. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaInvesticionog fonda "Fortuna fond" d.d. Bihać. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se trenutno vodi u Kantonalnom sudu u Bihaću pod brojem 017 0 Ps 013149 11 Pž. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, po hitnom postupku, donese odluku u predmetu broj 017 0 Ps 013149 11 Pž, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona daInvesticionom fondu "Fortuna fond" d.d. Bihać,sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/11 Broj 70–Strana106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Investicioni fond "Fortuna fond" d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ajlen Bajrić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 28. studenoga 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio u Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem Pž.10/05 (CMS broj predmeta 017 0 Ps 013149). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 16. veljače 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 10. travnja 2009. godine, a od Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 5. listopada 2010. godine zatraženo da dostave na uvid spis broj Pž.10/05. Također, od Općinskog i Kantonalnog suda je 18. ožujka 2011. godine zatraženo da obavijeste Ustavni sud o trenutnoj fazi predmetnog postupka. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 6. ožujka 2009. godine, a obavještenje da je odlučio o apelantovoj žalbi 20. travnja 2009. godine. Osim toga, Općinski sud je 15. svibnja 2009. godine i 11. listopada 2010. godine dostavio na uvid traženi spis. Kantonalni i Općinski sud su dostavili tražene informacije 18. i 22. ožujka 2011. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 19. ožujka 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 4. lipnja 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Agencije za privatizaciju Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Agencije za privatizaciju Federacije BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi naknade materijalne štete (obične štete i izmakle dobiti) u vrijednosti od 3.158.154,99 KM. Predmet je evidentiran pod brojem Ps-119/02. 7. Općinski sud je donio Presudu broj Ps 119/02 od 7. listopada 2004. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, te je apelant obvezan drugotuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 48.068 KM. 8. Apelant je 5. studenoga 2004. godine izjavio žalbu protiv predmetne presude Općinskog suda zbog svih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, protiv donesene presude žalbu je izjavila i drugotužena. 9. Kantonalni sud je 4. siječnja 2005. godine primio predmetni spis radi odlučivanja o žalbama na presudu. 10. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Pž-10/05 od 10. travnja 2009. godine kojim je uvažio žalbe apelanta i drugotužene i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je utvrdio da dispozitiv prvostupanjske presude, kojom se apelantov tužbeni zahtjev odbija, ne izražava sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, zbog čega u materijalnopravnom pogledu ne može nikad steći svojstvo pravomoćnosti i takva odluka bi uvijek bila nerazumljiva s obzirom na to da se iz nje ne može utvrditi o kakvom tužbenom zahtjevu je sud raspravljao. Dalje je sud istakao da je navedeni nedostatak direktno uzrokovao nezakonitost donesene odluke i da čini povredu odredaba parničnog postupka iz članka 191. st. 3. i 4. u vezi sa člankom 209. ZPP. Zbog navedenog razloga, Kantonalni sud je presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, s tim što je rješenjem ukazao Općinskom sudu na to koje radnje treba poduzeti kako bi donio zakonitu odluku. 11. U ponovnom postupku, Općinski sud je održao pripremno ročište 24. ožujka 2010. godine a ročišta za glavnu raspravu 22. travnja, 17. lipnja, 30. kolovoza, 4. listopada i 4. studenoga 2010. godine, kada je zaključio glavnu raspravu. Apelant je, u međuvremenu, smanjio visinu tužbenog zahtjeva na iznos od 178.785,00 KM. 12. Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 Ps 013149 09 Ps od 14. siječnja 2011. godine. Navedenom presudom Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, te je apelant obvezan drugotuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 64.948,00 KM. 13. Apelant je 21. siječnja 2011. godine izjavio žalbu protiv predmetne presude Općinskog suda zbog svih razloga propisanih ZPP-om. Također, protiv donesene presude žalbu je izjavila i drugotužena. 14. Općinski sud je 21. veljače 2011. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu. Predmet je u Kantonalnom sudu evidentiran pod brojem 017 0 Ps 013149 11 Pž. Prema stanju spisa, Kantonalni sud još uvijek nije donio odluku o izjavljenim žalbama. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je 4. lipnja 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu a povodom koje je sud donio Presudu broj Ps.119/02 od 7. listopada 2004. godine. Apelant, dalje, navodi da je: "Š...Ćizjavio žalbu protiv te presudeŠ...Ć5. novembra 2004. godine. Spisi predmeta su po izjavljenoj žalbi primljeni u Kantonalnom sudu u Bihaću 4. januara 2005. godine a predmet je zaveden pod brojem PŽ.10/05. Dakle, postupak pred Kantonalnim sudom u Bihaću, u trenutku pisanja apelacije, traje gotovo četiri godine, iako po mišljenju apelanta ovaj postupak nije posebno složen". Zbog navedenog, apelant traži da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u predmetu broj Pž-10/0. Također, apelant traži da mu se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati naknada nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju koji je dostavio Ustavnom sudu 6. ožujka 2009. godine naveo da je od formiranja (prijema) predmeta njime bilo zaduženo četvero sudaca i to zbog određenih personalnih promjena u sudu. Dalje je istakao da se prema redoslijedu rješavanja predmet nalazi kod suca izvjestitelja na rednom broju pet od ukupno 366 Pž predmeta, te da bi odluka o žalbama trebala biti donesena tijekom ožujka 2009. godine, najkasnije u prvoj polovini 2009. godine. Također je istakao da se redoslijed rješavanja povodom žalbe utvrđuje shodno članku 49. stavak 1. točka (a) Pravilnika o unutarnjem sudskom poslovanju. Nakon toga, Kantonalni sud je 20. travnja 2009. godine obavijestio Ustavni sud da je postupak povodom apelantove žalbe u ovom predmetu okončan i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je 18. ožujka 2011. godine obavijestio Ustavni sud da se predmet nalazi kod suca izvjestitelja na 24. mjestu redoslijeda rješavanja (prema starosti inicijalnog akta-tužbe) i realno bi mogao biti riješen tijekom svibnja 2011. godine. V. Relevantni propisi 17.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. st. 1, 3. i 4. Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. Drugostupanjski će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise po žalbi. Drugostupanjski će sud donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana107 odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog činjenice da Kantonalni sud u vrijeme podnošenja apelacije, dakle 28. studenoga 2008. godine, još uvijek nije bio donio odluku povodom apelantove žalbe protiv presude Općinskog suda podnesene 5. studenoga 2004. godine kao ni povodom žalbe drugotužene. 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. 24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć a) Relevantna načela 25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 26. Osim toga, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 27. Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b)Razdobljekojeseuzimauobzir 28. Ustavni sud zapaža da je apelant 4. lipnja 2002. godine pokrenuo predmetni postupak i da iz stanja spisa proizlazi da postupak još uvijek nije okončan i da se po drugi put nalazi u Kantonalnom sudu radi odlučivanja o apelantovoj žalbi. Međutim, budući da je u međuvremenu Kantonalni sud donio odluku o apelantovoj žalbi (Rješenje broj Pž-10/05 od 10. travnja 2009. godine), zbog čijeg je nerješavanja u razumnom roku apelant i podnio apelaciju, a da se apelant, s obzirom na novonastale okolnosti, nije obraćao Ustavnom sudu radi eventualne dužine postupka u ponovnom postupku pred Općinskim ili Kantonalnim sudom, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka, premda predmet još uvijek nije okončan, jeste razdoblje od 4. siječnja 2005. godine do 10. travnja 2009. godine kada je Kantonalni sud odlučio o izjavljenim žalbama. 29. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je razdoblje od četiri godine i tri mjeseca. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja osnovanosti (a potom i visine) apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete koju je, prema njegovim navodima, pretrpio zbog radnji tuženih poduzetih u postupku privatizacije. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o složenom sudskom postupku. U kontekstu navedenog, imajući u vidu da, prema članku 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud pri odlučivanju ispituje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, te s obzirom na stadij postupka na koji se žali apelant, a to je isključivo razdoblje odlučivanja Kantonalnog suda o žalbama na Presudu Općinskog suda broj Ps 119/02 od 7. listopada 2004. godine, ta činjenica ne bi trebala bitno utjecati na dužinu trajanja postupka. 31. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka pred Kantonalnim sudom. 32. Ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da su tom sudu trebale četiri godine i oko tri mjeseca da odluči o žalbama protiv presude Općinskog suda, te da to razdoblje Kantonalni sud nije ničim opravdao osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom i personalnim promjenama u sudu. Dalje, Ustavni sud naglašava da je odredbama ZPP regulirana obveza suda da postupak provede bez odugovlačenja (članak 10. ZPP) kao i da je reguliran precizan rok za donošenje odluke u žalbenom postupku, a koji je u konkretnom slučaju višestruko premašen. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud,Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). 33. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupkaapriorinerazumno i moglo bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice predmeta, Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti je Kantonalni sud na njih ukazao. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da doprinos za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi isključivo Kantonalni sud. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Kantonalnim sudom ne zadovoljava Broj 70–Strana108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 35. Iako se apelant nije žalio na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u pogledu dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi, a s obzirom na utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u prethodnoj fazi postupka, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku o novopodnesenoj žalbi apelanta i drugotužene, kako svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka ne bi bila dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 36. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknaduza nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 20/06). 37. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije po zakonu zahtijevao hitnost, Ustavni sud smatra da apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka treba isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 600,00 KM. S obzirom na sjedište Kantonalnog suda koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak donošenja odluke o apelantovoj žalbi pred Kantonalnim sudom u Bihaću trajao četiri godine i oko tri mjeseca, te kada se takvo neopravdano trajanje postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda koji nije dao opravdane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje žalbenog postupka. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. DRŽAVNA REGULATORNA KOMISIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU - DERK Na osnovu čl. 4.7 i 4.10 Zakona o prenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02, 13/03, 76/09 i 1/11) i člana 17. Pravilnika o licencama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), na sjednici Državne regulatorne komisije za elektri- čnu energiju, održanoj 11. oktobra 2011. godine, donijeta je ODLUKA 1 O UTVRĐIVAWU REGULATORNE NAKNADE ZA 2012. GODINU 1. Ovom odlukom utvrđuje se visina regulatorne naknade koju DERK koristi za pokriće planiranih troškova i izdataka za 2012. godinu i način plaćawa, odnosno izmirewa obaveze plaćawa regulatorne naknade od strane vlasnika licence. 2. Regulatorna naknada za 2012. godinu iznosi 2.052.000 KM. 3. Regulatorna naknada plaća se kvartalno - unaprijed, a fak- ture za plaćanje biće umanjene za procijenjenu sumu neutro- šenih sredstava u 2011. godini u iznosu od 200.000 KM. 4. Obaveze iz tačke 3. ove odluke, u 2012. godini iznose: –za djelatnost prenosa električne energije....... ........................... 1.410.000 KM –zadjelatnostnezavisnogoperatorasistema....... ............................. 70.000 KM –za djelatnost distribucije i snabdijevawa....... ............................. 60.000 KM –za djelatnost međunarodne trgovine, po licenci.... ............................. 24.000 KM –za djelatnost međunarodne trgovine - uvoza za vlastite potrebe, po licenci................12.000 KM 5. Vlasnici licence koji licencu dobiju u toku 2012. godine plaćaju iznos regulatorne naknade proporcionalno periodu važewa licence. 6. Ova odluka stupa na snagu danom donošewa i objaviće se u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta BiH. Obrazloženje U skladu sa Finansijskim planom DERK-a za 2012. godinu prihodi DERK-a od regulatorne naknade iznose 2.052.000 KM, u okviru kojeg procijenjena neutrošena sredstva iz prethodnog perioda iznose 200.000 KM. Prema sadašwim saznawima licencu DERK-a tokom 2012. godine posjedovaće "Nezavisni operator sistema u Bosni i Hercegovini", "Elektroprenos Bosne i Hercegovine" i "Komunalno Brčko", te 14 vlasnika licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom, od čega dva nabavljaju električnu energiju za vlastite potrebe. Najznačajniji dio regulatorne naknade raspodijeljen je između regulisanih djelatnosti prenosa električne energije i nezavisnog operatora sistema na osnovu odnosa važećih prosječnih tarifa, tako da je udio prenosa 95,24%, a NOS-a 4,76% u dijelu regulatorne naknade za ove regulisane djelatnosti. S obzirom na značaj i svrhu pojedinog tipa licence iz dijela neregulisanih djelatnosti, iznos regulatorne naknade je podijeljen tako da vlasnici licence za međunarodnu trgovinu - uvoza električne energije za vlastite potrebe plaćaju polovinu iznosa koji plaćaju vlasnici licence za međunarodnu trgovinu. Kako se pored djelatnosti za koje je DERK do sada izdavao licence i utvrđivao regulatornu naknadu, po prvi put pojavila i potreba utvrđivawa regulatorne naknade za djelatnosti distribucije i snabdijevawa električnom energijom, ista je analizom prakse u okruženju upogledu vrijednosti naknada koju plaćaju preduzeća koja obavljaju istu djelatnost, a imaju sličnu veličinu konzuma, određena kao u dispozitivu ove odluke. Broj 05-28-12-300/11 11. oktobra 2011. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Nikola Pejić,s.r. Na osnovu čl. 4.7 i 4.10 Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02, 13/03, 76/09 i 1/11) i člana 17. Pravilnika o licencama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), na sjednici Državne regulatorne komisije za električnu energiju, održanoj 11. oktobra 2011. godine, donijeta je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/11 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana109 ODLUKA 1 O UTVRĐIVANJU REGULATORNE NAKNADE ZA 2012. GODINU 1. Ovom odlukom utvrđuje se visina regulatorne naknade koju DERK koristi za pokriće planiranih troškova i izdataka za 2012. godinu i način plaćanja, odnosno izmirenja obaveze plaćanja regulatorne naknade od strane vlasnika licence. 2. Regulatorna naknada za 2012. godinu iznosi 2.052.000 KM. 3. Regulatorna naknada plaća se kvartalno - unaprijed, a fak- ture za plaćanje bit će umanjene za procijenjenu sumu neu- trošenih sredstava u 2011. godini u iznosu od 200.000 KM. 4. Obaveze iz tačke 3. ove odluke, u 2012. godini iznose: –zadjelatnostprijenosaelektričneenergije....... ..................... 1. 410.000 KM –za djelatnost nezavisnog operatora sistema...... ....................... 70.000KM –za djelatnost distribucije i snabdijevanja . . 60.000 KM –za djelatnost međunarodne trgovine, po licenci.... ....................... 24.000KM –za djelatnost međunarodne trgovine - uvoza za vlastite potrebe,policenci............. 12.000KM 5. Vlasnici licence koji licencu dobiju u toku 2012. godine plaćaju iznos regulatorne naknade proporcionalno periodu važenja licence. 6. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta BiH. Obrazloženje U skladu sa Finansijskim planom DERK-a za 2012. godinu prihodi DERK-a od regulatorne naknade iznose 2.052.000 KM, u okviru kojeg procijenjena neutrošena sredstva iz prethodnog perioda iznose 200.000 KM. Prema sadašnjim saznanjima licencu DERK-a tokom 2012. godine posjedovat će "Nezavisni operator sistema u Bosni i Hercegovini", "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" i "Komunalno Brčko", te 14 vlasnika licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom, od čega dva nabavljaju električnu energiju za vlastite potrebe. Najznačajniji dio regulatorne naknade raspodijeljen je između reguliranih djelatnosti prijenosa električne energije i nezavisnog operatora sistema na osnovu odnosa važećih prosječnih tarifa, tako da je udio prijenosa 95,24%, a NOS-a 4,76% u dijelu regulatorne naknade za ove regulirane djelatnosti. S obzirom na značaj i svrhu pojedinog tipa licence iz dijela nereguliranih djelatnosti, iznos regulatorne naknade je podijeljen tako da vlasnici licence za međunarodnu trgovinu - uvoza električne energije za vlastite potrebe plaćaju polovinu iznosa koji plaćaju vlasnici licence za međunarodnu trgovinu. Kako se pored djelatnosti za koje je DERK do sada izdavao licence i utvrđivao regulatornu naknadu, po prvi put pojavila i potreba utvrđivanja regulatorne naknade za djelatnosti distribucije i snabdijevanja električnom energijom, ista je analizom prakse u okruženju u pogledu vrijednosti naknada koju plaćaju preduzeća koja obavljaju istu djelatnost, a imaju sličnu veličinu konzuma, određena kao u dispozitivu ove odluke. Broj 05-28-12-300/11 11. oktobra 2011. godine Tuzla Predsjedavajući Komisije Nikola Pejić,s.r. Na temelju čl. 4.7 i 4.10 Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 7/02, 13/03, 76/09 i 1/11) i članka 17. Pravilnika o licencama ("Službeni glasnik BiH", broj 38/05), na sjednici Državne regulatorne komisije za električnu energiju, održanoj 11. listopada 2011. godine, donijeta je ODLUKA 2 O UTVRĐIVANJU REGULATORNE NAKNADE ZA 2012. GODINU 1. Ovom odlukom utvrđuje se visina regulatorne naknade koju DERK koristi za pokriće planiranih troškova i izdataka za 2012. godinu i način plaćanja, odnosno izmirenja obveze plaćanja regulatorne naknade od strane vlasnika licence. 2. Regulatorna naknada za 2012. godinu iznosi 2.052.000 KM. 3. Regulatorna naknada plaća se kvartalno - unaprijed, a fak- ture za plaćanje bit će umanjene za procijenjenu sumu neu- trošenih sredstava u 2011. godini u iznosu od 200.000 KM. 4. Obveze iz točke 3. ove odluke, u 2012. godini iznose: –zadjelatnostprijenosaelektričneenergije....... ..................... 1. 410.000 KM –zadjelatnostneovisnogoperatorasustava....... ....................... 70.000KM –zadjelatnostdistribucijeiopskrbe.....60.000KM –za djelatnost međunarodne trgovine, po licenci.... ....................... 24.000KM –za djelatnost međunarodne trgovine - uvoza za vlastite potrebe,policenci............. 12.000KM 5. Vlasnici licence koji licencu dobiju u tijeku 2012. godine plaćaju iznos regulatorne naknade proporcionalno razdoblju važenja licence. 6. Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta BiH. Obrazloženje U skladu sa Financijskim planom DERK-a za 2012. godinu prihodi DERK-a od regulatorne naknade iznose 2.052.000 KM, u okviru kojeg procijenjena neutrošena sredstva iz prethodnog razdoblja iznose 200.000 KM. Prema sadašnjim saznanjima licencu DERK-a tijekom 2012. godine posjedovat će "Nezavisni operator sistema u Bosni i Hercegovini", "Elektroprijenos Bosne i Hercegovine" i "Komunalno Brčko", te 14 vlasnika licence za obavljanje djelatnosti međunarodne trgovine električnom energijom, od čega dva nabavljaju električnu energiju za vlastite potrebe. Najznačajniji dio regulatorne naknade raspodijeljen je između reguliranih djelatnosti prijenosa električne energije i neovisnog operatora sustava na temelju odnosa važećih prosječnih tarifa, tako da je udjel prijenosa 95,24%, a NOS-a 4,76% u dijelu regulatorne naknade za ove regulirane djelatnosti. S obzirom na značaj i svrhu pojedinog tipa licence iz dijela nereguliranih djelatnosti, iznos regulatorne naknade je podijeljen tako da vlasnici licence za međunarodnu trgovinu - uvoza električne energije za vlastite potrebe plaćaju polovicu iznosa koji plaćaju vlasnici licence za međunarodnu trgovinu. Kako se pored djelatnosti za koje je DERK do sada izdavao licence i utvrđivao regulatornu naknadu, po prvi put pojavila i potreba utvrđivanja regulatorne naknade za djelatnosti distribucije i opskrbe električnom energijom, ista je analizom prakse u okruženju u pogledu vrijednosti naknada koju plaćaju poduzeća koja obavljaju istu djelatnost, a imaju sličnu veličinu konzuma, određena kao u izreci ove odluke. Broj 05-28-12-300/11 11. listopada 2011. godine Tuzla Predsjedatelj Komisije Nikola Pejić,v.r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/11 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/11 Broj 70–Strana110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. SADRŽAJ PREDSJEDNIK FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1533Odluka o pomilovanju pravosnažno osuđenih lica (srpski jezik) 1 Odluka o pomilovanju pravosnažno osuđenih lica (bosanski jezik) 2 Odluka o pomilovanju pravomoćno osuđenih osoba (hrvatski jezik) 2 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1534Odluka o odobravanju prodaje/nabavke po principu "staro za novo" putničkog vozila za potrebe Federal- nog ministarstva zdravstva (srpski jezik) 3 Odluka o odobravanju prodaje/nabavke po principu "staro za novo" putničkog vozila za potrebe Federalnog ministarstva zdravstva (bosanski jezik) 3 Odluka o odobravanju prodaje/nabave po principu "staro za novo" putničkog vozila za potrebe Federalnog ministarstva zdravstva (hrvatski jezik) 3 1535Odluka o prihvatanju i davanju saglasnosti za potpi- sivanje Memoranduma o razumijevanju između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine sa jedne strane iShell Exploration Company B.V. - preduzeća osnovanog u Kraljevini Holandiji sa registrovanim sjedištem na adresiCarel Van Bylandtlaan 30, 2596 Hr,Hag, Kraljevina Holandija, sa druge strane (srpski jezik)4 Odluka o prihvatanju i davanju saglasnosti za potpisi- vanje Memoranduma o razumijevanju između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine sa jedne strane i Shell Exploration Company B.V. - Preduzeća osnovanog u Kraljevini Holandiji sa registrovanim sjedištem na adresi Carel Van Bylandtlaan 30, 2596 Hr, Hag, Kraljevina Holandija, sa druge strane (bosanski jezik) 4 Odluka o prihvatanju i davanju suglasnosti za potpisi- vanje Memoranduma o razumijevanju između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine sa jedne strane i Shell Exploration Company B.V. - poduzeća osnovanog u Kraljevini Holandiji sa registriranim sjedištem na adresi Carel Van Bylandtlaan 30, 2596 Hr, Hag, Kraljevina Holandija, sa druge strane (hrvatski jezik) 4 1536Odluka o izmirenju pravosnažnih sudskih presuda po osnovu ratnih potraživawa (srpski jezik) 5 Odluka o izmirenju pravosnažnih sudskih presuda po osnovu ratnih potraživanja (bosanski jezik) 5 Odluka o izmirenju pravomoćnih sudskih presuda po osnovu ratnih tražbina (hrvatski jezik) 6 1537 Rješenje V. broj 1120/11 6 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/FINANCIJA 1538Odluka o emisiji trezorskih zapisa Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 7 Odluka o emisiji trezorskih zapisa Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 7 Odluka o emisiji trezorskih zapisa Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 8 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 1539Rješenje o imenovanju Komisije za reviziju Projekta "Velike nesreće u rudnicima-procjena resursa i mogućnost odgovora Centralnih stanica za spasavanje" (srpski jezik) 9 Rješenje o imenovanju Komisije za reviziju Projekta "Velike nesreće u rudnicima-procjena resursa i mogućnost odgovora Centralnih stanica za spasavanje" (bosanski jezik) 9 Rješenje o imenovanju Povjerenstva za reviziju Projekta "Velike nesreće u rudnicima-procjena resursa i mogućnost odgovora Centralnih stanica za spašavanje" (hrvatski jezik) 10 FEDERALNO MINISTARSTVO PROMETA I KOMUNIKACIJA 1540Pravilnik o dopunama Pravilnika o uslovima rada, organizacionim i drugim uslovima za rad stanica za tehnički pregled vozila (srpski jezik) 10 Pravilnik o dopunama Pravilnika o uslovima rada, organizacionim i drugim uslovima za rad stanica za tehnički pregled vozila (bosanski jezik) 12 Pravilnik o dopunama Pravilnika o uvjetima rada, organizacijskim i drugim uvjetima za rad stanica za tehnički pregled vozila (hrvatski jezik) 14 AGENCIJA ZA BANKARSTVO FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjenama Odluke o formi izvještaja koje banke dostavljaju Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 17 Odluka o izmjenama Odluke o formi izvještaja koje banke dostavljaju Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 20 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o minimalnim standardima za upravljanje koncentracijom rizika banaka (bosanski jezik) 23 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o minimalnim standardima za upravljanje koncentracijom rizika banaka (hrvatski jezik) 23 Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka (bosanski jezik) 23 Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka (hrvatski jezik) 24 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka (bosanski jezik)25 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka (hrvatski jezik)25 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 2367/08 (srpski jezik) 25 Odluka broj AP 2367/08 (bosanski jezik) 31 Odluka broj AP 2367/08 (hrvatski jezik) 36 Odluka broj AP 2414/08 (srpski jezik) 41 Odluka broj AP 2414/08 (bosanski jezik) 45 Odluka broj AP 2414/08 (hrvatski jezik) 49 Odluka broj AP 2477/08 (srpski jezik) 53 Odluka broj AP 2477/08 (bosanski jezik) 58 Odluka broj AP 2477/08 (hrvatski jezik) 63 Odluka broj AP 2583/08 (srpski jezik) 68 Odluka broj AP 2583/08 (bosanski jezik) 71 Odluka broj AP 2583/08 (hrvatski jezik) 74 Odluka broj AP 2593/08 (srpski jezik) 77 Odluka broj AP 2593/08 (bosanski jezik) 82 Odluka broj AP 2593/08 (hrvatski jezik) 86 Odluka broj AP 3230/08 (srpski jezik) 90 Odluka broj AP 3230/08 (bosanski jezik) 94 Odluka broj AP 3230/08 (hrvatski jezik) 97 Odluka broj AP 3733/08 (srpski jezik) 100 Odluka broj AP 3733/08 (bosanski jezik) 103 Odluka broj AP 3733/08 (hrvatski jezik) 105 DRŽAVNA REGULATORNA KOMISIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU - DERK Odluka o utvrđivanju regulatorne naknade za 2012. godinu (srpski jezik) 108 Odluka o utvrđivanju regulatorne naknade za 2012. godinu (bosanski jezik) 108 Odluka o utvrđivanju regulatorne naknade za 2012. godinu (hrvatski jezik) 109 Srijeda,26. 10. 2011. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 70–Strana111 Broj 70–Strana112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 26. 10. 2011. Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Xemala Bijedića 39/III- Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefoni: Centrala: 722-030 - Direktor: 722-061 - Pretplata: 722-054, faks: 722-071 - Oglasni odjel: 722-049, 722-050, faks: 722-074 - Služba za pravne i opšte poslove: 722-051 - Računovodstvo: 722-04, 722-046 - Komercijala: 722-042 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa:UNICREDITBANKDD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 -HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Bawa Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 -RAIFFEISEN BANKd.d. BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - štampa: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za štampariju: Mevludin Hamzić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavawa poreske fakture. Izdanje na srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku. Pretplata zaIIpolugodište 2011. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata zaIIpolugodište 2011. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Webizdanje:http: //www.sluzbenenovine.bagodišwa pretplata 200,00 KM po korisniku U skladu sa Uputstvom o načinu objavljivanja obavještenja u postupcima javnih nabavki ("Službeni glasnik BiH", broj 43/11), dostavljanje obavještenja JPNIO Službenom listu BiH vršit će se putem Informacionog sistema za elektronsko objavljivanje obavještenja - sistema Go-Pro- cure počev od 01.09.2011. godine. Agencija za javne nabavke BiH i JP NIO Službeni list BiH pozivaju sve ugovorne organe u Bosni i Hercegovini da izvrše registraciju u sistem što je prije moguće, kako bi spremni dočekali početak primjene Uputstva i Informacionog sistema.