Aktio

Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva za

1233 Na osnovu člana 10. Zakona o novčanoj podršci u primarnoj poqoprivrednoj proizvodwi ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/04), federalni ministar poqoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi UPUTSTVO O IZMJENAMA I DOPUNAMA UPUTSTVA ZA OSTVAREWE NOVČANIH PODRŠKI U PRIMARNOJ POQOPRIVREDNOJ PROIZVODWI I U Uputstvu za ostvarenje novčanih podrški u primarnoj poqoprivrednoj proizvodwi ("Službene novine Federacije BiH", br. 17/10, 21/10, 28/10 i 49/10) u Poglavqu III. NAČIN OSTVARIVAWA PODRŠKI u naslovu A/1 ANIMALNA PROIZVODWA u podnaslovu A/1-1 PROIZVODWA SVJEŽEG KRAVQEG MLIJEKA u stavu (1) riječi: "I i II kvartal 2010. godine" zamjenjuju se riječima: "I, II i III kvartal 2010. godine." U stavu (6) iza alineje 3. dodaje se nova alineja 4. koja glasi: "za III. kvartal 2010. godine, najkasnije do 15.12.2010. godine." U naslovu A/2 BIQNA PROIZVODWA podnaslov "A/2-2a ISPLATA PO ODLUCI O IZMJENAMA I DOPU - NA ODLUKE O GARANTOVANOJ CIJE NI PŠENICE RODA 2009. GODINE" briše se. U podnaslovu A/2-3 PROIZVODWA UQARICA (uljane repice, suncokreta i soje) u stavu (4) da tum: "30.10." zamjenjuje se datumom: "15.12.", a u stavu (5) da tum: "15.11." zamjenjuje se datumom: "15.12.". II Ovo Uputstvo stu pa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-24-65-4/10 Novembra 2010. godine Sarajevo Ministar Mr sc. Damir Qubić, s. r. Na osnovu člana 10. Zakona o novčanoj podršci u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/04), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi UPUTSTVO O IZMJENAMA I DOPUNAMA UP UTSTVA ZA OSTVARENJE NOVČANIH P ODRŠKI U PRIMARNOJ POLJOPRIVREDNOJ PROIZVODNJ I I. U Uputstvu za ostvarenje novčanih podrški u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji ("Službene novine Federacije BiH", br. 17/10, 21/10, 28/10 i 49/10) u Poglavlju III. NAČIN OSTVARIVANJA PODRŠKI u naslovu A/1 ANIMALNA PROIZVODNJA u podnaslovu A/1-1 PROIZVODNJA SVJEŽEG KRAVLJEG MLIJEKA u stavu (1) riječi: "I i II kvartal 2010. godine" zamjenjuju se rječima: "I, II i III kvartal 2010. godine." U stavu (6) iza alineje 3. dodaje se nova alineja 4. koja glasi: "za III. kvartal 2010. godine, najkasnije do 15.12.2010. godine." U naslovu A/2 BILJNA PROIZVODNJA podnaslov "A/2-2a ISPLATA PO ODLUCI O IZMJENAMA I DOPUNA ODLUKE O GARANT OVANOJ CIJENI PŠENICE RODA 2009. GODINE" briše se. U podnaslovu A/2-3 PROIZVODNJA ULJARICA (uljane repice, suncokreta i soje) u stavu (4) da tum: "30.10." zamjenjuje se datumom: "15.12.", a u stavu (5) da tum: "15.11." zamjenjuje se datumom: "15.12.". II. Ovo Uputstvo stu pa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-24-65-4/10 Novembra 2010. godine Sarajevo Ministar Mr. sc. Damir Ljubić, s. r. Na temelju članka 10. Zakona o novčanoj potpori u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/04), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi NAPUTAK O IZMJENAMA I DOPUNAMA NAP UTKA ZA OSTVARENJE NOVČANIH P OTPORA U PRIMARNOJ POLJOPRIVREDNOJ PROIZVODNJ I I. U Naputku za ostvarenje novčanih potpora u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji ("Službene novine Federacije BiH", br. 17/10, 21/10, 28/10 i 49/10) u Poglavlju III. NAČIN OSTVARIVANJA POTPORA u naslovu A/1 ANIMALNA PROIZVODNJA u podnaslovu A/1-1 PROIZVODNJA SVJEŽEG KRAVLJEG MLIJEKA u stavku (1) riječi: "I i II kvartal 2010. godine" zamjenjuju se riječima: "I, II i III kvartal 2010. godine." U stavku (6) iza alineje 3. dodaje se nova alineja 4. koja glasi: "za III. kvartal 2010. godine, najkasnije do 15.12.2010. godine." U naslovu A/2 BILJNA PROIZVODNJA podnaslov "A/2-2a ISPLATA PO ODLUCI O IZMJENAMA I DOPUNA ODLUKE O GARANTIRANOJ CI JENI PŠENICE RODA 2009. GODINE" briše se. U podnaslovu A/2-3 PROIZVODNJA ULJARICA (uljane repice, suncokreta i soje) u stavu (4) da tum: "30.10." zamjenjuje se datumom: "15.12.", a u stavku (5) da tum: "15.11." zamjenjuje se datumom:"15.12.". II. Ovaj Naputak stu pa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-24-65-4/10 Studenoga 2010. godine Sarajevo Ministar Mr. sc. Damir Ljubić, v. r. KONKURENCIJSKI SAVJET/VIJEĆE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 25. stav (1) tačka e), člana 42. stav (1) tačka g), a u vezi s čl. 12., 14. i 16. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05, 76/07 i 80/09), a rješavajući po Prijavi Broj 83 – Strana 102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. namjere koncentracije privrednog subjekta Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, podnesenu po punomoćniku advokatu Marjani Kulenović, Vase Pelagića 48, 78000 Bawa Luka, Bosna i Hercegovina, zaprimljenoj dana 19.08.2010. godine pod brojem: 01-04-26-023-II/10, Konkurencijski savjet na 3. (trećoj) sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, je donio ZAKQUČAK 1 1.Odbacuje se Prijava namjere koncentracije privrednog subjekta Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, i privrednog subjekta Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina radi nepostojawa obaveze prijave, u smislu člana 14. stav (1) Zakona o konkurenciji. 2.Ovaj Zakqučak biće objavljen u "Službenom glasniku BiH", službenim glasnicima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Konkurencijski savjet je zaprimio, dana 19.08.2010. godine pod brojem: 01-04-26-023-II/10, Prijavu namjere koncentracije (u daqnjem tekstu: Prijava) privrednog subjekta Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, (u daqwnem tekstu: SECURITAS ili Podnosilac prijave), podnesenu po punomoćniku advokatu Marjani Kulenović, Vase Pelagića 48, 78000 Bawa Luka, Bosna i Hercegovina (punomoć izdata dana 29. juna 2010. godine), kojom privredni subjekt SECURITAS namjerava steći kontrolu nad privrednim subjektom Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daqwnem tekstu: AWG Group), kupovinom (..)** 2 % učešća osnovnog kapitala. Uvidom u podnesenu Prijavu utvrđeno je da ista nije potpuna, u smislu člana 30. stav (1) Zakona o konkurenciji (u daqwnem tekstu: Zakon) i čl. 9. i 11. Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 34/10), te je Konkurencijski savjet, u skladu sa članom 31. istog Zakona, zatražio dopunu dana 27.09.2010. godine aktom broj: 01-04-26-023-1-II/10. Podnosilac prijave je uputio zahtjev Konkurencijskom savjetu u kojem traži da mu se odobri produženje roka za dopunu Prijave, dana 01.10.2010. godine pod brojem: 01-04-26-023-2-II/10. Uvidom u dostavljeni zahtjev, Konkurencijski savjet, u smislu člana 31. stav (2) Zakona, je odobrio produženje roka za dodatnih 15 (petnaest) dana, aktom broj: 01-04-26-023-3-II/10 dana 06.10.2010. godine. Podnosilac prijave je dostavio nedostajuću dokumentaciju dana 12.10.2010. godine podneskom broj: 01-04-26-023-4-II/10. Konkurencijski savjet je nakon dostavljenih dopuna Prijave, izdao Potvrdu o prijemu kompletne i uredne Prijave, u skladu sa članom 30. stav (3) Zakona, dana 20.10.2010. godine pod brojem: 01-04-26-023-5-II/10. Podnosilac Prijave je, u smislu člana 30. stav (2) Zakona, naveo da zahtjev za ocjenu koncentracije nije podnijet niti jednom tijelu za konkurenciju izvan teritorije Bosne i Hercegovine. Konkurencijski savjet iz Prijave je utvrdio sljedeće činjenice: Konkurencijski savjet je utvrdio da je Prijava podnijeta, u smislu člana 16. stav (2) Zakona, nakon zakqučivawa Pisma o namjerama učesnika koncentracije. 1. Učesnici predmetne koncentracije Učesnici koncentracije su privredni subjekt Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, i privredni subjekt Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 1.1. Privredni subjekt Securitas Privredni subjekt Securitas AB (društvo sa ograničenom odgovornošću), Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, organizovano u skladu sa zakonima Kraljevine Švedske, registrovano u Švedskom uredu za registraciju privrednih društava, pod brojem 556302-7241 na dan 19.8.1987. godine. Privredni subjekt SECURITAS na dan 30. juna 2010. godine imao je 33 035 dioničara. Poslovanje privrednog subjekta SECURITAS organizova - no je u tri poslovna segmenta i to: Se cu rity Ser vices North Amer ica, Se cu rity Ser vices Eu rope i Mo bile and Mon i tor ing. Se cu rity Ser vices North Amer ica i Se cu rity Ser vices pružaju specijalizovane usluge iz oblasti osigurawa i zaštite za velika i sredwa preduzeća u 24 zemlje, dok Mo bile pruža usluge mobilnih intervencija (patroliranje, čuvawa i slično), a Mon i tor ing je dobavljač elektronskih alarma za domaćinstva i poslovne objekte. Privredni subjekt SECURITAS u Bosni i Hercegovini nema povezanih privrednih subjekata niti direktno ili indirektno obavlja poslovne aktivnosti. 1.2. Privredni subjekt Alarm West Group d.o.o. Sarajevo Privredni subjekt Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, registrovan u Opštinskom sudu u Sarajevu, registracijski broj: I-25315, dana 30.06.2010. godine, je u 100,0% vlasništvu fizičkog lica (..)** 3 . Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta AWG Group su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. 1.2.1. Povezani privredni subjekti AWG Group 1.2.1.1. Alarm West d.o.o. Mostar Privredni subjekt Alarm West d.o.o. Mostar, Blagaj b.b., 88000 Mostar, Bosna i Hercegovina (u daqwnem tekstu: Alarm West) je registrovan u Opštinskom sudu u Mostaru pod brojem: 1-11315, dana 12.07.2010.godine, i u 100,0% vlasništvu je, privrednog subjekta AWG Group. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta Alarm West Mostar su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. Privredni subjekt Alarm West Mostar ima podružnice u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Travniku, Brčkom i Goraždu. 1.2.1.2. Gama sigurnost d.o.o. Sarajevo Privredni subjekt Gama sigurnost d.o.o. Sarajevo, Bačići 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daqwnem tekstu: Gama sigurnost) je registrovan u Opštinskom sudu, Sarajevo, pod brojem: 1-22470, dana 30.06.2010. godine, i u 100,0% vlasništvu je privrednog subjekta AWG Group. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta Gama sigurnost Sarajevo su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. 1.2.1.3. Agencija za zaštitu qudi i imovine B.I.G.A. d.o.o. Sarajevo Privredni subjekt Agencija za zaštitu qudi i imovine B.I.G.A. d.o.o. Sarajevo, Bačići 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daqwnem tekstu: B.I.G.A.), je registrovan u Opštinskom sudu Sarajevo, pod brojem: 1-23300, dana 30.06.2010. 1 Zakqučak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 2 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 3 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 103 godine, i u 100,0% vlasništvu je privrednog subjekta AWG Group. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta B.I.G.A. su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. Privredni subjekt B.I.G.A. ima podružnice u Zenici, Doboju i Gračanici. 1.2.1.4. Agencija za zaštitu qudi i imovine Ea gle sigurnost d.o.o. Sarajevo Privredni subjekt Agencija za zaštitu qudi i imovine Ea - gle sigurnost d.o.o. Sarajevo, Ložionička 16, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daqwnem tekstu: Ea gle sigurnost) je registrovano u Opštinskom sudu, Sarajevo, pod brojem: 1-25438, dana 22.06.2010. godine, i u 100,0% vlasništvu je privrednog subjekta AWG Group. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta Ea - gle sigurnost Sarajevo su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. 2. Obaveza prijave koncentracije Obaveza prijave koncentracije privrednih subjekata, u smislu odredbe člana 14. stav (1) tačke a) i b) Zakona, postoji ako ukupni godišwi prihodi učesnika koncentracije ostvareni prodajom roba i/ili usluga na svjetskom nivou iznose 100.000.000,00 KM, po završnom računu u godini koja je prethodila predmetnoj koncentraciji, i da ukupan prihod svakog od najmanje dva privredna subjekta učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba i /ili usluga na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi najmanje 8.000.000,00 KM, ili ako je zajedničko tržišno učešće učesnika koncentracije na relevantnom tržištu veće od 40,0%. Ukupni ostvareni godišwi prihodi učesnika koncentracije, na dan 31. decembra 2009. godine, su: Tabela 1. SECURITAS AWG Group (sa povezanim privrednim subjektima) Svijet (..)** - Bosna i Hercegovina - (..)** 1 Izvor: podaci iz Prijave Prema podacima (Tabela 1.) privredni subjekt SECURITAS nema prihoda u 2009. godini, u Bosni i Hercegovini, te ne ispuwava kumulativan uslov iz člana 14. stav (1) tačka b) Zakona, i nije u obavezi da prijavi namjeravanu koncentraciju. Takođe, ukupan prihod za 2009. godinu ukqučuje prihode privrednog subjekta AWG Group i s wim povezanih privrednih subjekata (AWG Group - (..)**; Alarm West - (..)**; Gama sigurnost -(..)** KM; B.I.G.A. - (..)**; Ea gle sigurnost - (..)** 2 ). Godišwi prihod učesnika koncentracije predstavlja ukupan prihod (bez poreza na dodatu vrijednost i drugih poreza koji se direktno odnose na učesnike koncentracije na tržištu Bosne i Hercegovine), u smislu člana 8. tačka h) Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterija za ocjenu koncentracija privrednih subjekata. 3. Pravni okvir ocjene predmetne koncentracije Konkurencijski savjet u postupku ocjene predmetne koncentracije primijenio je odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06 i 34/10), te Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 34/10). 4. Pravni osnov koncentracije Prema podacima iz Prijave pravni osnov koncentracije predstavlja Pismo o namjerama između fizičkog lica (..)** 3 (predstavnika privrednog subjekta AWG Group) i privrednog subjekta SECURITAS od dana 17. avgusta 2010. godine. Pismom o namjeri učesnici koncentracije su se složili zakqučiti Ugovor o kupoprodaji, kojim će privredni subjekt SECURITAS kupiti (..)** 4 % učešća u privrednom subjektu AWG Group i na taj način steći kontrolu nad privrednim subjektom AWG Group i indirektnu kontrolu nad privrednim subjektom Alarm West d.o.o. Mostar, Gama sigurnost d.o.o. Sarajevo, B.I.G.A. d.o.o. Sarajevo i Ea gle sigurnost d.o.o. Sarajevo. Konkurencijski savjet, u smislu člana 16. stav (2) Zakona i člana 9. tačka f) pod pet Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata je prihvatio osnov potpisano namjeravane koncentracije. Pravni oblik koncentracije predstavlja sticanje kontrole ili dominantnog uticaja jednog, odnosno više privrednih subjekata nad drugim kupovinom većine udjela u osnovnom kapitalu, u skladu sa članom 12. stav (1) tačka b) pod 1. Zakona, u privrednom subjektu (AWG Group) od strane privrednog subjekta SECURITAS. 5. Ocjena predmetne Prijave Prema podacima iz Prijave učesnici predmetne koncentracije ne ispuwavaju kumulativne uslove utvrđene članom 14. stav (1) Zakona jer: –ukupan prihod svakog od najmanje dva privredna subjekta učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi manje od 8.000.000,00 KM (Tabela 1.); –jer zajedničko tržišno učešće učesnika koncentra - cije na relevantnom tržištu nije veće od 40,0%, budući da je ukupno tržišno učešće od 24,0% ostvario iskqučivo privredni subjekt AWG Group (dok privredni subjekt SECURITAS direktno niti indirektno ne djeluje na tržištu Bosne i Hercegovine). Slijedeći navedeno, Konkurencijski savjet je utvrdio da predmetna Prijava ne ispuwava kumulativne uslove iz člana 14. stav (1) Zakona, te je odlučio kao u dispozitivu ovog Zakqučka. 6. Administrativna taksa Podnosilac prijave na ovaj Zakqučak, u skladu sa članom 2. stav (1) tarifni broj 108. tačka c) Odluke o administrativnim taksama u vezi sa procesnim radwama pred Konkurencijskim savjetom ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06) je dužan platiti administrativnu taksu u ukupnom iznosu od 1.000,00 KM, u korist Buxeta institucija Bosne i Hercegovine. 7. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Zakqučka nije dozvoljena žalba. Nezadovoqna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Zakqučka, odnosno od dana njegove objave. Broj 01-04-26-023-7-II/10 27. oktobra 2010. godine Sarajevo Predsjednik Dr Stjepo Prawić, s. r. Na osnovu člana 25. stav (1) tačka e), člana 42. stav (1) tačka g), a u vezi s čl. 12., 14. i 16. Zakona o konkurenciji ("Službeni 1 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 2 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 3 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 4 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu Broj 83 – Strana 104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. glasnik BiH", br. 48/05, 76/07 i 80/09), a rješavajući po Prijavi namjere koncentracije privrednog subjekta Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, podnesenu po punomoćniku advokatu Marjani Kulenović, Vase Pelagića 48, 78000 Banja Luka, Bosna i Hercegovina, zaprimljenoj dana 19.08.2010. godine pod brojem 01-04-26-023-II/10, Konkurencijsko vijeće, na 3. (trećoj) sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, je donijelo ZAKLJUČAK 1 1.Odbacuje se Prijava namjere koncentracije privrednog subjekta Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, i privrednog subjekta Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina radi nepostojanja obaveze prijave, u smislu člana 14. stav (1) Zakona o konkurenciji. 2.Ovaj Zaključak bit će objavljen u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Konkurencijsko vijeće je zaprimilo, dana 19.08.2010. godine pod brojem 01-04-26-023-II/10, Prijavu namjere koncentracije (u daljnjem tekstu: Prijava) privrednog subjekta Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, (u daljnjem tekstu: SECURITAS ili Podnosilac prijave), podnesenu po punomoćniku advokatu Marjani Kulenović, Vase Pelagića 48, 78000 Banja Luka, Bosna i Hercegovina (punomoć izdata dana 29. juna 2010. godine), kojom privredni subjekt SECURITAS namjerava steći kontrolu nad privrednim subjektom Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: AWG Group), kupovinom (..)** 2 % udjela osnovnog kapitala. Uvidom u podnesenu Prijavu utvrđeno je da ista nije potpuna, u smislu člana 30. stav (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon) i čl. 9. i 11. Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 34/10), te je Konkurencijsko vijeće, u skladu sa članom 31. istog Zakona, zatražilo dopunu dana 27.09.2010. godine aktom broj 01-04-26-023-1-II/10. Podnosilac prijave je uputio zahtjev Konkurencijskom vijeću u kojem traži da mu se odobri produženje roka za dopunu Prijave, dana 01.10.2010. godine pod brojem: 01-04-26-023-2-II/10. Uvidom u dostavljeni zahtjev, Konkurencijsko vijeće, u smislu člana 31. stav (2) Zakona, je odobrilo produženje roka za dodatnih 15 (petnaest) dana, aktom broj 01-04-26-023-3-II/10 dana 06.10.2010. godine. Podnosilac prijave je dostavio nedostajuću dokumentaciju dana 12.10.2010. godine podneskom broj 01-04-26-023-4-II/10. Konkurencijsko vijeće je nakon dostavljenih dopuna Prijave, izdalo Potvrdu o prijemu kompletne i uredne Prijave, u skladu sa članom 30. stav (3) Zakona, dana 20.10.2010. godine pod brojem: 01-04-26-023-5-II/10. Podnosilac Prijave je, u smislu člana 30. stav (2) Zakona, naveo da zahtjev za ocjenu koncentracije nije podnijet niti jednom tijelu za konkurenciju izvan teritorija Bosne i Hercegovine. Konkurencijsko vijeće iz Prijave je utvrdilo slijedeće činjenice: Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava podnesena, u smislu člana 16. stav (2) Zakona, nakon zaključivanja Pisma o namjerama učesnika koncentracije. 1. Učesnici predmetne koncentracije Učesnici koncentracije su privredni subjekt Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, i privredni subjekt Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 1.1. Privredni subjekt Securitas Privredni subjekt Securitas AB (društvo sa ograničenom odgovornošću), Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, organizovano u skladu sa zakonima Kraljevine Švedske, registrovano u Švedskom uredu za registraciju privrednih društava, pod brojem 556302-7241 na dan 19.8.1987. godine. Privredni subjekt SECURITAS na dan 30. juna 2010. godine imao je 33 035 dioničara. Poslovanje privrednog subjekta SECURITAS organizovano je u tri poslovna segmenta i to: Se cu rity Ser vices North Amer ica, Se cu rity Ser vices Eu rope i Mo bile and Mon i tor ing. Se cu rity Ser vices North Amer ica i Se cu rity Ser vices pružaju specijalizovane usluge iz oblasti osiguranja i zaštite za velika i srednja preduzeća u 24 zemlje, dok Mo bile pruža usluge mobilnih intervencija (patroliranje, čuvanja i slično), a Mon i tor - ing je dobavljač elektronskih alarma za domaćinstva i poslovne objekte. Privredni subjekt SECURITAS u Bosni i Hercegovini nema povezanih privrednih subjekata niti direktno ili indirektno obavlja poslovne aktivnosti. 1.2. Privredni subjekt Alarm West Group d.o.o. Sarajevo Privredni subjekt Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, registrovan u Općinskom sudu u Sarajevu, registarski broj: I-25315, dana 30.06.2010. godine, je u 100,0% vlasništvu fizičkog lica (..)** 3 . Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta AWG Group su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. 1.2.1. Povezani privredni subjekti AWG Group 1.2.1.1. Alarm West d.o.o. Mostar Privredni subjekt Alarm West d.o.o. Mostar, Blagaj b.b., 88000 Mostar, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Alarm West) je registrovan u Općinskom sudu u Mostaru pod brojem 1-11315, dana 12.07.2010.godine, i u 100,0% vlasništvu je privrednog subjekta AWG Group. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta Alarm West Mostar su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. Privredni subjekt Alarm West Mostar ima podružnice u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Travniku, Brčkom i Goraždu. 1.2.1.2. Gama sigurnost d.o.o. Sarajevo Privredni subjekt Gama sigurnost d.o.o. Sarajevo, Bačići 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Gama sigurnost) je registrovan u Općinskom sudu, Sarajevo, pod brojem 1-22470, dana 30.06.2010. godine, i u 100,0% vlasništvu je privrednog subjekta AWG Group. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta Gama sigurnost Sarajevo su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. 1.2.1.3. Agencija za zaštitu ljudi i imovine B.I.G.A. d.o.o. Sarajevo Privrednih subjekt Agencija za zaštitu ljudi i imovine B.I.G.A. d.o.o. Sarajevo, Bačići 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: B.I.G.A.), je registrovan u Općinskom sudu Sarajevo, pod brojem 1-23300, dana 30.06.2010. godine, i u 100,0% vlasništvu je privrednoga subjekta AWG Group. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta B.I.G.A. su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge 1 Zakqučak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 2 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 3 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 105 elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. Privredni subjekt B.I.G.A. ima podružnice u Zenici, Doboju i Gračanici. 1.2.1.4. Agencija za zaštitu ljudi i imovine Ea gle sigurnost d.o.o. Sarajevo Privredni subjekt Agencija za zaštitu ljudi i imovine Ea gle sigurnost d.o.o. Sarajevo, Ložionička 16, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Ea gle sigurnost) je registrovano u Općinskom sudu, Sarajevo, pod brojem 1-25438, dana 22.06.2010. godine, i u 100,0% vlasništvu je, privrednog subjekta AWG Group. Osnovne registrovane djelatnosti privrednog subjekta Ea gle sigurnost Sarajevo su pružanje usluga zaštite fizičkih lica i objekata, usluge elektronskih sistema za zaštitu, usluge vezane za prevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. 2. Obaveza prijave koncentracije Obaveza prijave koncentracije privrednih subjekata, u smislu odredbe člana 14. stav (1) tačke a) i b) Zakona, postoji ako ukupni godišnji prihodi učesnika koncentracije ostvareni prodajom roba i/ili usluga na svjetskom nivou iznose 100.000.000,00 KM, po završnom računu u godini koja je prethodila predmetnoj koncentraciji, i da ukupan prihod svakog od najmanje dva privredna subjekta učesnika koncentracije ostvarena prodajom roba i/ili usluga na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi najmanje 8.000.000,00 KM, ili ako je zajednički tržišni udio učesnika koncentracije na relevantnom tržištu veći od 40,0%. Ukupni ostvareni godišnji prihodi učesnika koncentracije, na dan 31. decembra 2009. godine, su: Tabela 1. SECURITAS AWG Group (sa povezanim privrednim subjektima) Svijet (..)** - Bosna i Hercegovina - (..)** 1 Izvor: podaci iz Prijave Prema podacima (Tabela 1.) privredni subjekt SECURITAS nema prihoda u 2009. godini, u Bosni i Hercegovini, te ne ispunjava kumulativan uslov iz člana 14. stav (1) tačka b) Zakona, i nije u obavezi da prijavi namjeravanu koncentraciju. Također, ukupan prihod za 2009. godinu uključuje prihode privrednog subjekta AWG Group i s njim povezanih privrednih subjekata (AWG Group - (..)**; Alarm West - (..)**; Gama sigurnost -(..)** KM; B.I.G.A. - (..)**; Ea gle sigurnost - (..)** 2 ). Godišnji prihod učesnika koncentracije predstavlja ukupan prihod (bez poreza na dodatu vrijednost i drugih poreza koji se direktno odnose na učesnike koncentracije na tržištu Bosne i Hercegovine), u smislu člana 8. tačka h) Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterija za ocjenu koncentracija privrednih subjekata. 3. Pravni okvir ocjene predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene predmetne koncentracije primijenilo je odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06 i 34/10), te Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 34/10). 4. Pravni osnov koncentracije Prema podacima iz Prijave pravni osnov koncentracije predstavlja Pismo o namjerama između fizičkog lica (..)** 3 (predstavnik privrednog subjekta AWG Group) i privrednog subjekta SECURITAS od dana 17. augusta 2010. godine. Pismom o namjeri učesnici koncentracije su se složili zaključiti Ugovor o kupoprodaji, kojim će privredni subjekt SECURITAS kupiti (..)** 4 % udjela u privrednom subjektu AWG Group i na taj način stekne kontrolu nad privrednim subjektom AWG Group i indirektnu kontrolu nad privrednim subjektom Alarm West d.o.o. Mostar, Gama sigurnost d.o.o. Sarajevo, B.I.G.A. d.o.o. Sarajevo i Ea gle sigurnost d.o.o. Sarajevo. Konkurencijsko vijeće, u smislu člana 16. stav (2) Zakona i člana 9. tačka f) pod pet Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata je prihvatilo osnov potpisano namjeravane koncentracije. Pravni oblik koncentracije predstavlja sticanje kontrole ili dominantnog uticaja jednog, odnosno više privrednih subjekata nad drugim kupovinom većine udjela u osnovnom kapitalu, u skladu sa članom 12. stav (1) tačka b) pod 1. Zakona, u privrednom subjektu (AWG Group) od strane privrednog subjekta SECURITAS. 5. Ocjena predmetne Prijave Prema podacima iz Prijave učesnici predmetne koncentracije ne ispunjavaju kumulativne uslove utvrđene članom 14. stav (1) Zakona jer: –ukupan prihod svakog od najmanje dva privredna subjekta učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi manje od 8.000.000,00 KM (Tabela 1.); –jer zajednički tržišni udio učesnika koncentracije na relevantnom tržištu nije veći od 40,0%, budući da je ukupni tržišni udio od 24,0% ostvario isključivo privredni subjekt AWG Group (dok privredni subjekt SECURITAS direktno niti indirektno ne djeluje na tržištu Bosne i Hercegovine). Slijedeći navedeno, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da predmetna Prijava ne ispunjava kumulativne uslove iz člana 14. stav (1) Zakona, te je odlučilo kao u dispozitivu ovog Zaključka. 6. Administrativna taksa Podnosilac prijave na ovaj Zaključak, u skladu sa članom 2. stav (1) tarifni broj 108. tačka c) Odluke o administrativnim taksama u vezi sa procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06) je dužan platiti administrativnu taksu u ukupnom iznosu od 1.000,00 KM, u korist Budžeta institucija Bosne i Hercegovine. 7. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Zaključka nije dozvoljena žalba. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Zaključka, odnosno od dana njegove objave. Broj 01-04-26-023-7-II/10 27. oktobra 2010. godine Sarajevo Predsjednik Dr. Stjepo Pranjić, s. r. Na temelju članka 25. stavak (1) točka e), članka 42. stavak (1) točka g), a u svezi s čl. 12., 14. i 16. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05, 76/07 i 80/09), a rješavajući po Prijavi namjere koncentracije gospodarskog subjekta Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, podnesenu po punomoćniku odvjetnici Marjani Kulenović, Vase Pelagića 48, 78000 Banja Luka, Bosna i Hercegovina, zaprimljenoj dana 19.08.2010. godine pod brojem 01-04-26-023-II/10, Konkurencijsko vijeće, na 3. (trećoj) sjednici održanoj 27. listopada 2010. godine, je donijelo 1 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 2 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 3 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 4 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu Broj 83 – Strana 106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. ZAKLJUČAK 1 1.Odbacuje se Prijava namjere koncentracije gospodarskog subjekta Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, i gospodarskog subjekta Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina radi nepostojanja obveze prijave, u smislu članka 14. stavak (1) Zakona o konkurenciji. 2.Ovaj Zaključak bit će objavljen u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Konkurencijsko vijeće je zaprimilo, dana 19.08.2010. godine pod brojem 01-04-26-023-II/10, Prijavu namjere koncentracije (u daljnjem tekstu: Prijava) gospodarskog subjekta Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, (u daljnjem tekstu: SECURITAS ili Podnositelj prijave), podnesenu po punomoćniku odvjetnici Marjani Kulenović, Vase Pelagića 48, 78000 Banja Luka, Bosna i Hercegovina (punomoć izdana dana 29. lipnja 2010. godine), kojom gospodarski subjekt SECURITAS namjerava steći kontrolu nad gospodarskim subjektom Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: AWG Group), kupnjom (..)** 2 % udjela temeljnog kapitala. Uvidom u podnesenu Prijavu utvrđeno je da ista nije potpuna, u smislu članka 30. stavak (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon) i čl. 9. i 11. Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekta ("Službeni glasnik BiH", broj 34/10), te je Konkurencijsko vijeće, sukladno članku 31. istog Zakona, zatražilo dopunu dana 27.09.2010. godine aktom broj: 01-04-26-023-1-II/10. Podnositelj prijave je uputio zahtjev Konkurencijskom vijeću u kojem traži da mu se odobri produljenje roka za dopunu Prijave, dana 01.10.2010. godine pod brojem: 01-04-26-023-2-II/10. Uvidom u dostavljeni zahtjev, Konkurencijsko vijeće, u smislu članka 31. stavak (2) Zakona, je odobrilo produljenje roka za dodatnih 15 (petnaest) dana, aktom broj 01-04-26-023-3-II/10 dana 06.10.2010. godine. Podnositelj prijave je dostavio nedostajuću dokumentaciju dana 12.10.2010. godine podneskom broj 01-04-26-023-4-II/10. Konkurencijsko vijeće je nakon dostavljenih dopuna Prijave, izdalo Potvrdu o prijemu kompletne i uredne Prijave, sukladno članku 30. stavak (3) Zakona, dana 20.10.2010. godine pod brojem 01-04-26-023-5-II/10. Podnositelj je, u smislu članka 30. stavak (2) Zakona, naveo da zahtjev za ocjenu koncentracije nije podnijet niti jednom tijelu za konkurenciju izvan teritorija Bosne i Hercegovine. Konkurencijsko vijeće iz Prijave je utvrdilo slijedeće činjenice: Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava podnesena, u smislu članka 16. stavak (2) Zakona, nakon zaključivanja Pisma o namjerama sudionika koncentracije. 1. Sudionici predmetne koncentracije Sudionici koncentracije su gospodarski subjekt Securitas AB, Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, i gospodarski subjekt Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 1.1. Gospodarski subjekt Securitas Gospodarski subjekt Securitas AB (društvo sa ograničenom odgovornošću), Lindhagensplan 70, 102 28 Stokholm, Kraljevina Švedska, organizirano sukladno zakonima Kraljevine Švedske, registrirano u Švedskom uredu za registraciju gospodarskih društava, pod brojem 556302-7241 na dan 19.8.1987. godine. Gospodarski subjekt SECURITAS na dan 30. lipnja 2010. godine imao je 33 035 dioničara. Poslovanje privrednog subjekta SECURITAS organizirano je u tri poslovna segmenta i to: Se cu rity Ser vices North Amer ica, Se cu rity Ser vices Eu rope i Mo bile and Mon i tor ing. Se cu rity Ser vices North Amer ica i Se cu rity Ser vices pružaju specijalizirane usluge iz oblasti osiguranja i zaštite za velika i srednja poduzeća u 24 zemlje, dok Mo bile pruža usluge mobilnih intervencija (patroliranje, čuvanja i slično), a Mon i tor ing je opskrbljivač elektronskim alarmima za kućanstva i poslovne objekte. Gospodarski subjekt SECURITAS u Bosni i Hercegovini nema povezanih gospodarski subjekta niti neposredno ili posredno obavlja poslovne aktivnosti. 1.2. Gospodarski subjekt Alarm West Group d.o.o. Sarajevo Gospodarski subjekt Alarm West Group d.o.o. Sarajevo, Bačići 15., 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, registriran u Općinskom sudu u Sarajevu, registarski broj I-25315, dana 30.06.2010. godine, u 100,0% je vlasništvu fizičke osobe (..)** 3 . Temeljne registrirane djelatnosti gospodarskog subjekta AWG Group su pružanje usluga zaštite fizičkih osoba i objekata, usluge elektronskih sustava za zaštitu, usluge vezane za prijevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. 1.2.1. Povezani gospodarski subjekti AWG Group 1.2.1.1. Alarm West d.o.o. Mostar Gospodarski subjekt Alarm West d.o.o. Mostar, Blagaj b.b., 88000 Mostar, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Alarm West) je registriran u Općinskom sudu u Mostaru pod brojem 1-11315, dana 12.07.2010. godine, i u 100,0% vlasništvu je, gospodarskog subjekta AWG Group. Temeljne registrirane djelatnosti gospodarskog subjekta Alarm West Mostar su pružanje usluga zaštite fizičkih osoba i objekata, usluge elektronskih sustava za zaštitu, usluge vezane za prijevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. Gospodarski subjekt Alarm West Mostar ima podružnice u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Travniku, Brčkom i Goraždu. 1.2.1.2. Gama sigurnost d.o.o. Sarajevo Gospodarski subjekt Gama sigurnost d.o.o. Sarajevo, Bačići 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Gama sigurnost) je registriran u Općinskom sudu, Sarajevo, pod brojem 1-22470, dana 30.06.2010. godine, i u 100,0% vlasništvu je gospodarskog subjekta AWG Group. Temeljne registrirane djelatnosti gospodarskog subjekta Gama sigurnost Sarajevo su pružanje usluga zaštite fizičkih osoba i objekata, usluge elektronskih sustava za zaštitu, usluge vezane za prijevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. 1.2.1.3. Agencija za zaštitu ljudi i imovine B.I.G.A. d.o.o. Sarajevo Gospodarski subjekt Agencija za zaštitu ljudi i imovine B.I.G.A. d.o.o. Sarajevo, Bačići 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: B.I.G.A.), je registriran u Općinskom sudu Sarajevo, pod brojem: 1-23300, dana 30.06.2010. godine, i u 100,0% vlasništvu je gospodarskog subjekta AWG Group. Temeljne registrirane djelatnosti gospodarskog subjekta B.I.G.A. su pružanje usluga zaštite fizičkih osoba i objekata, usluge elektronskih sustava za zaštitu, usluge vezane za prijevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. Gospodarski subjekt B.I.G.A. ima podružnice u Zenici, Doboju i Gračanici. 1 Zakqučak objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 2 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 3 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 107 1.2.1.4. Agencija za zaštitu ljudi i imovine Ea gle sigurnost d.o.o. Sarajevo Gospodarski subjekt Agencija za zaštitu ljudi i imovine Ea - gle sigurnost d.o.o. Sarajevo, Ložionička 16, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Ea gle sigurnost) je registrirano u Općinskom sudu, Sarajevo, pod brojem 1-25438, dana 22.06.2010. godine, i u 100,0% vlasništvu je gospodarskog subjekta AWG Group. Temeljne registrirane djelatnosti gospodarskog subjekta Ea - gle sigurnost Sarajevo su pružanje usluga zaštite fizičkih osoba i objekata, usluge elektronskih sustava za zaštitu, usluge vezane za prijevoz novca i drugih dragocjenosti i slično. 2. Obveza prijave koncentracije Obveza prijave koncentracije gospodarskih subjekata, u smislu odredbe članka 14. stavak (1) točke a) i b) Zakona, postoji ako ukupni godišnji prihodi sudionika koncentracije ostvareni prodajom roba i/ili usluga na svjetskoj razini iznose 100.000.000,00 KM, po završnom računu u godini koja je prethodila predmetnoj koncentraciji, i da ukupan prihod svakog od najmanje dva gospodarska subjekta sudionika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi najmanje 8.000.000,00 KM, ili ako je zajednički tržišni udjel sudionika koncentracije na mjerodavnom tržištu veći od 40,0%. Ukupni ostvareni godišnji prihodi sudionika koncentracije, na dan 31. prosinca 2009. godine, su: Tablica 1. SECURITAS AWG Group (s povezanim gospodarskim subjektima) Svijet (..)** - Bosna i Hercegovina - (..)** 1 Izvor: podaci iz Prijave Prema podacima (Tablica 1.) gospodarski subjekt SECURITAS nema prihoda u 2009. godini, u Bosni i Hercegovini, te ne ispunjava kumulativan uvjet iz članka 14. stavak (1) točka b) Zakona, i nije u obvezi prijaviti namjeravanu koncentraciju. Također, ukupan prihod za 2009. godinu uključuje prihode gospodarskog subjekta AWG Group i s njim povezanih gospodarskih subjekta (AWG Group - (..)**; Alarm West - (..)**; Gama sigurnost -(..)** KM; B.I.G.A. - (..)**; Ea gle sigurnost - (..)** 2 ). Godišnji prihod sudionika koncentracije predstavlja ukupan prihod (bez poreza na dodanu vrijednost i drugih poreza koji se izravno odnose na sudionike koncentracije na tržištu Bosne i Hercegovine), u smislu članka 8. točka h) Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterija za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata. 3. Pravni okvir ocjene predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene predmetne koncentracije primijenilo je odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06 i 34/10), te Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekta ("Službeni glasnik BiH", broj 34/10). 4. Pravni temelj koncentracije Prema podacima iz Prijave pravni temelj koncentracije predstavlja Pismo o namjerama između fizičke osobe (..)** 3 (predstavnik gospodarskog subjektu AWG Group) i gospodarskog subjekta SECURITAS od dana 17. kolovoza 2010. godine. Pismom o namjeri sudionici koncentracije su se složili zaključiti Ugovor o kupoprodaji, kojim će gospodarski subjekt SECURITAS kupiti (..)** 4 % udjela u gospodarskom subjektu AWG Group i na taj način stekne kontrolu nad gospodarskim subjektom AWG Group i posrednu kontrolu nad gospodarskim subjektom Alarm West d.o.o. Mostar, Gama sigurnost d.o.o. Sarajevo, B.I.G.A. d.o.o. Sarajevo i Ea gle sigurnost d.o.o. Sarajevo. Konkurencijsko vijeće, u smislu članka 16. stavak (2) Zakona i članka 9. točka f) pod pet Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekta je prihvatilo temelj potpisano namjeravane koncentracije. Pravni oblik koncentracije predstavlja stjecanje kontrole ili prevladavajućeg utjecaja jednog, odnosno više gospodarskih subjekata nad drugim kupovinom većine udjela u temeljnom kapitalu, sukladno članku 12. stavak (1) točka b) pod 1. Zakona, u gospodarskom subjektu (AWG Group) od strane gospodarskog subjekta SECURITAS. 5. Ocjena predmetne Prijave Prema podacima iz Prijave sudionici predmetne koncentracije ne ispunjavaju kumulativne uvjete utvrđene člankom 14. stavak (1) Zakona jer: –ukupan prihod svakog od najmanje dva gospodarska subjekta sudionika koncentracije ostvaren prodajom roba i/ili usluga na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi manje od 8.000.000,00 KM (Tablica 1.); –jer zajednički tržišni udjel sudionika koncentracije na mjerodavnom tržištu nije veći od 40,0%, budući da je ukupni tržišni udjel od 24,0% ostvario isključivo gospodarski subjekt AWG Group (dok gospodarski subjekt SECURITAS posredno niti neposredno ne djeluje na tržištu Bosne i Hercegovine). Slijedom navedenoga, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da predmetna Prijava ne ispunjava kumulativne uvjete iz članka 14. Stavak (1) Zakona, te je odlučilo kao u izreci ovoga Zaključka. 6. Administrativna pristojba Podnositelj prijave na ovaj Zaključak, sukladno članku 2. stavak (1) tarifni broj 108. točka c) Odluke o administrativnim pristojbama u svezi s procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06) je dužan platiti administrativnu pristojbu u ukupnom iznosu od 1.000,00 KM, u korist Proračuna institucija Bosne i Hercegovine. 7. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Zaključka nije dozvoljen priziv. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Zaključka, odnosno od dana njegove objave. Broj 01-04-26-023-7-II/10 27. listopada 2010. godine Sarajevo Predsjednik Dr. Stjepo Pranjić, v. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 31/08, rješavajući apelaciju Milana Mudrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je 1 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 2 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 3 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu 4 (..)** podaci predstavljaju poslovnu tajnu Broj 83 – Strana 108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milana Mudrića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Cazinu broj P-396/01 koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine. U skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Milanu Mudriću u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mi lan Mudrić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kog zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 4. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Cazinu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-396/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je 17. januara 2008. godine i 17. marta 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) 26. marta 2010. zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju te predmetni sudski spis. 3. Opštinski sud je dostavio odgovore na apelaciju 30. januara 2008. godine i 22. marta 2010. godine, dok je Kantonalni sud 13. aprila 2010. godine dostavio predmetni sudski spis i odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu uz dopis Ustavnog suda od 30. aprila 2010. godine, što je ujedno i da tum kada je dat nalog da se predmetni sudski spis vrati Kantonalnom sudu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Za vrijeme trajawa policijskog časa na apelantovom imanju je 18. aprila 1996. godine podmetnut požar, u kom su izgorjeli stambeni i stočarsko-poqoprivredni objekti, motorna vozila i poqoprivredne mašine, poqoprivredni proizvodi, stoka, stočna hrana i sl. Policija Unsko-sanskog kantona je 9. maja 1996. godine podnijela krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca. Apelant je 27. avgusta 2001. godine podnio tužbu protiv Unsko-sanskog kantona - Ministarstvo unutrašwih poslova (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. 7. Apelant je 19. jula 2002. godine i 29. januara 2003. godine podnio pismene urgencije Opštinskom sudu radi zakazivawa ročišta. Opštinski sud je 3. februara 2003. godine dao dnevnu naredbu o zakazivanju ročišta za 30. april 2003. godine, ali u dnevnoj naredbi nije bilo navedeno da se tužba dostavi tuženom na odgovor. Tuženi je 14. februara 2003. godine dostavio podnesak sudu kojim traži da se odgodi ročište zakazano za 30. april 2003. godine zbog toga što mu uz poziv nije bila dostavljena tužba podnesena protiv njega. U spisu se nalazi podnesak tuženog koji sadrži odgovor na predmetnu tužbu, a koji je faksom dostavljen Opštinskom sudu 29. aprila 2003. godine. Ročište koje je zakazano za 30. april 2003. godine održano je bez prisustva tuženog. Sljedeće ročište održano je 20. avgusta 2003. godine u prisustvu apelanta i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Nakon toga održano je ročište 9. oktobra 2003. godine, opet samo u prisustvu apelanta i njegovog punomoćnika a bez prisustva uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu je konstatovano da je apelant u spis uložio određene dokaze, te da treba da pribavi svu potrebnu dokumentaciju kako bi sud odlučio o njegovom prijedlogu za oslobađanje od takse. Poslije toga, ročište je održano 3. decembra 2003. godine u prisustvu apelanta i njegovog punomoćnika, a u odsustvu uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu je odlučeno da će se sljedeće ročište održati 6. januara 2004. godine, do kada je apelant dužan da donese sve dokaze za koje smatra da treba da izvede na glavnoj raspravi, dok tuženog treba da pozove uz kopiju akata koje je apelant priložio u spis. Međutim, nakon toga zapisnički je konstatovano sljedeće: "Nakon uvida u kompletnu dokumentaciju sud donosi: Rješenje... Opoziva se rješenje o određivanju pripremnog ročišta (6. januar 2004. godine) a pozvaće se z.z. tužene da u skladu s odredbama (novog) ZPP-a da odgovor na tužbu nakon što mu tužiteq (apelant) dostavi sve priloge uz tužbu". 8. Apelant je 25. avgusta 2006. godine i 3. jula 2007. godine opet podnio pismene urgencije Opštinskom sudu radi zakazivawa ročišta, odnosno uzimawa predmeta u rad. Nakon toga sud je 17. aprila 2008. godine donio rješenje s pozivom za sljedeće pripremno ročište koje će se održati 19. maja 2008. godine, u kom su navedene sve obaveze parničnih stranaka u skladu s relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). Navedeno rješenje i poziv uručeni su parničnim strankama 21. aprila 2008. godine. 9. Pripremno ročište je održano 19. maja 2008. godine u prisustvu apelantovog punomoćnika i tuženog, na kom je apelantov punomoćnik predložio dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi. Tom prilikom apelantov punomoćnik je predložio da se, s ciljem dokazivawa osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, odrede četiri vrste vještačewa, i to vještaka geodetske struke, vještaka mašinske struke, vještaka građevinske struke i vještaka poqoprivredne struke. O navedenom sud je donio odgovarajuća rješewa te obavezao apelanta da uplati određene novčane iznose na ime predujma za troškove vještačewa koja će se izvesti. Sljedeće pripremno ročište održano je 27. maja 2008. godine uz prisustvo svih parničnih stranaka, na kom su konačno precizirani svi prijedlozi o dokazima koji će se izvesti na glavnoj raspravi, a odlučeno je da se na ročište za glavnu raspravu pozovu vještaci i da im se dostave rješewa o određivanju vještačewa. Ročište za glavnu raspravu zakazano je za 3. septembar 2008. godine. 10. Apelant je 28. avgusta 2008. godine izvršio uplatu u iznosu od 1.600 KM na ime predujma troškova vještačewa, o čemu je apelant obavijestio Opštinski sud podneskom od 29. avgusta 2008. godine. Ročište za glavnu raspravu je održano 3. septembra 2008. godine, na licu mjesta uz prisustvo apelanta i njegovog punomoćnika, kao i svih vještaka određenih da vrše vještačenje u ovom predmetu a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Tom prilikom prisutni vještaci su detaqno upoznati s predmetom vještačewa. Sljedeće ročište za glavnu raspravu zakazano je za 21. oktobar 2008. godine. 11. Vještak mašinske struke je 16. septembra 2008. godine sudu dostavio svoj nalaz. Opštinski sud je 17. septembra 2008. godine dao naredbu da se parničnim strankama dostavi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 109 navedeni nalaz vještaka mašinske struke. Vještak poqoprivredne struke je 17. septembra 2008. godine sudu dostavio svoj nalaz. Opštinski sud je 19. septembra 2008. godine dao naredbu da se parničnim strankama dostavi navedeni nalaz vještaka poqoprivredne struke. Ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 21. oktobar 2008. godine odgođeno je zbog odsutnosti sudije uzrokovane zdravstvenim razlozima, a novo je zakazano za 19. novembar 2008. godine o čemu su blagovremeno obaviještene parnične stranke. Vještak geodetske struke svoj nalaz je dostavio sudu 3. oktobra 2008. godine. Vještak građevinske struke je 14. novembra 2008. godine dostavio sudu svoj nalaz. Ročište za glavnu raspravu održano je 19. novembra 2008. godine u prisustvu apelantovog punomoćnika i vještaka (geodetske, građevinske, mašinske i poqoprivredne struke) a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu su svoje nalaze izložili vještaci geodetske, mašinske i poqoprivredne struke, dok je vještaku građevinske struke naloženo da svoj nalaz prezentuje na sljedećem ročištu jer nije bilo moguće da on bude dostavljen parničnim strankama, s obzirom da je dostavljen sudu pet dana prije održavawa ovog ročišta. Sljedeće ročište zakazano je za 26. decembar 2008. godine, a određeno je da se, sem tuženom, pozivi dostave vještaku građevinske struke te četvorici svjedoka čije je saslušanje predložio apelant. 12. Glavna rasprava održana je 26. decembra 2008. godine u prisustvu parničnih stranaka, a pristupili su i pozvani svjedoci. Na navedeno ročište nije pristupio vještak građevinske struke iako je bio uredno pozvan, ali su apelant i tuženi insistirali da se ponovo pozove i pojasni svoj nalaz. Na ovom ročištu saslušani su svi svjedoci. Sljedeće ročište za glavnu raspravu zakazano je za 5. februar 2009. godine, a određeno je da se pošalje poziv vještaku građevinske struke, uz pismeno upozorenje da obavezno prisustvuje. Sljedeće ročište za glavnu raspravu održano je 5. februara 2009. godine u prisustvu parničnih stranaka i vještaka građevinske struke, a odlučeno je da vještak sačini određene ispravke i dopune svog nalaza te je sljedeće ročište za glavnu raspravu zakazano za 9. mart 2009. godine. Vještak je postupio po nalogu suda, tj. dostavio ispravke i dopune svog nalaza tek 3. marta 2009. godine. Opštinski sud je 4. marta 2009. godine dao naredbu da se ispravke i dopune nalaza vještaka građevinske struke dostave parničnim strankama. Ročište za glavnu raspravu koje je trebalo da bude održano 9. marta 2009. godine odgođeno je na prijedlog apelantovog punomoćnika, zbog toga što dopunjeni nalaz vještaka nije primio u zakonom ostavljenom roku od osam dana prije održavawa ročišta. Sljedeće ročište za glavnu raspravu, zakazano za 9. april 2009. godine, održano je uz prisustvo apelantovog punomoćnika i vještaka građevinske struke a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, kojom prilikom je i zakqučena glavna rasprava. 13. Opštinski sud je donio Presudu broj P-396/01 od 17. juna 2009. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navedena presuda uručena je apelantu i tuženom 18. juna 2009. godine. Apelant je žalbu podnio 16. jula 2009. godine Kantonalnom sudu. Opštinski sud je 21. avgusta 2009. godine dao naredbu da se žalba dostavi na odgovor tuženom. Žalba i predmetni sudski spis dostavljeni su Kantonalnom sudu 22. septembra 2009. godine. 14. Rješavajući o žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu te potvrdio prvostepenu presudu Opštinskog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te se poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da predmetni postupak traje nedopustivo dugo zbog toga što Opštinski sud nije zakazivao ročišta. Naglašava da u vrijeme podnošewa apelacije ovaj postupak traje šest godina i tri mjeseca a da je Opštinski sud pasivan, te da se radi o sporu koji navodno zahtijeva posebnu hitnost. Apelant predlaže da se, ukoliko Ustavni sud utvrdi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, naloži Opštinskom sudu donošenje meritorne odluke bez daqnjeg odlagawa, a da se apelantu dosudi odgovarajući novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 16. Opštinski sud je, osim opisa dotadašnjeg dijela postupka, naglasio da je apelant podnio tužbu bez ikakvih dokaza a da je do odgode u zakazivanju ročišta došlo zbog stupawa na snagu novog ZPP-a. V. Relevantni propisi 17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Dalje, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena, iako je postupak pravosnažno okončan nakon podnošewa apelacije Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine. Na kraju, apelacija u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant je u apelaciji naveo da je u postupku pred Opštinskim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) Broj 83 – Strana 110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 25. Ustavni sud prije svega ističe da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 26. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 27. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 28. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Opštinskom sudu 27. avgusta 2001. godine, te da se u apelaciji žali da još uvijek nije donesena meritorna odluka. Opštinski sud je donio presudu 17. juna 2009. godine, a ovaj postupak je okončan donošenjem presude Kantonalnog suda 7. aprila 2010. godine. Stoga, relevantan pe riod koji u ovom slučaju može da se ispita je pe riod od podnošewa tužbe (27. avgust 2001. godine) pa do donošewa odluke drugostepenog suda (7. april 2010. godine), tj. pe riod od osam godina sedam mjeseci i 11 dana. Međutim, s obzirom da je apelant iskqučivo osporio dužinu trajawa postupka pred prvostepenim sudom, Ustavni sud će kao relevantan razmotriti pe riod od 27. avgusta 2001. godine pa do donošewa odluke Opštinskog suda od 17. juna 2009. godine, tj. pe riod od sedam godina devet mjeseci i 21 dan. s) Analiza razumnosti trajawa postupka 29. U konkretnom slučaju radilo se o tužbi radi naknade materijalne štete. Ustavni sud smatra da za ovaj postupak ne može da se kaže da je naročito složen, iako je s ciljem da se dokaže visina tužbenog zahtjeva trebalo da se izvrše čak četiri vrste vještačewa, a zbog toga što je usljed požara šteta nastala na različitim dobrima, čiju je vrijednost trebalo da procijene vještaci različite struke. Takođe, Ustavni sud ne može da prihvati apelantovu tvrdnju da ovaj postupak zahtijeva naročitu hitnost, prevashodno zbog toga što ga relevantan zakon nije okarakterisao kao takvog. 30. Ustavni sud smatra da apelant svojim ponašanjem nije uzrokovao da odluka ne bude donesena u razumnom roku. Apelantov punomoćnik je prisustvovao svim ročištima, a više puta je i pismeno urgirao Opštinskom sudu tražeći zakazivanje ročišta. Ustavni sud ne može da prihvati navode iz odgovora na apelaciju, koji je dao Opštinski sud, kojima se sugeriše da je do nezakazivawa ročišta odnosno neaktivnosti suda došlo jer apelant uz tužbu nije priložio dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je Evropski sud za qudska prava u odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava od 8. marta 2007. godine, aplikacija broj 32668/02) zakqučio da redovni sudovi moraju djelotvorno da kontrolišu postupak, jer odlučuju kako da se vodi postupak, kako da se izvedu dokaze i kako da se cijeni djelovanje i propusti stranaka, pri čemu moraju da vode računa o svim zahtjevima koji su zajamčenim članom 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2531/06 od 26. februara 2009. godine, st. 54 i 59 dostupno na: www.ccbih.ba). Naime, ukoliko tužba ne sadrži zakonom propisane elemente bez kojih ne može da se vodi postupak, sud je dužan da koristi ovlašćewa koja mu daje ZPP, tj. da sankcioniše takvo postupanje. Sem toga, Ustavni sud je mišljewa da parnične stranke, tj. apelant kao tužilac, u konkretnom slučaju ne mogu da se natjeraju da uz tužbu prilože dokaze, jer apelant kao tužilac disponira sa svojim tužbenim zahtjevom, te njegova "nebriga" o vlastitoj tužbi ne može da bude opravdanje za neaktivnost suda, posebno kada sud ima obavezu da provede postupak "bez odugovlačewa" u skladu s članom 10 ZPP-a. 31. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 27. avgusta 2001. godine, da je dva puta urgirao, da je Opštinski sud zakazao prvo ročište tek 30. aprila 2003. godine, a da uz poziv tuženom nije dostavio tužbu na odgovor. U spisu ne postoji ništa što bi opravdalo ovako dugačak razmak između podnošewa tužbe i zakazivawa prvog ročišta, odnosno što bi opravdalo nedostavljanje tužbe na odgovor. Nakon 30. aprila 2003. godine bila su zakazana četiri ročišta, međutim, po mišljenju Ustavnog suda a i prema stanju sudskog spisa, Opštinski sud nije preduzeo ništa efektivno s ciljem da postupak provede bez odugovlačewa te donese odluku u razumnom roku (nije dao nalog apelantu da prezentuje dokaze koje smatra da treba da izvede ili će usljed takvog nepostupawa snositi zakonom propisane posljedice), te za sav pe riod, računajući od navedenog datuma pa do 6. januara 2004. godine (kad je održano posljednje ročište prema ranije važećem ZPP-u), nije urađeno praktično ništa. Nakon 6. januara 2004. godine opet slijedi neaktivnost Opštinskog suda, a u spisu ne postoji ništa što bi takvo ponašanje moglo da opravda. Apelant je opet dva puta urgirao radi zakazivawa ročišta, te je podnio apelaciju Ustavnom sudu, da bi, nakon toga, Opštinski sud zakazao pripremno ročište prema novom ZPP-u tek 19. maja 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da je Opštinski sud praktično bio neaktivan sve vrijeme od podnošewa tužbe 27. avgusta 2001. godine pa do zakazivawa pripremnog ročišta 19. maja 2008. godine (oko sedam godina), te da apelant tome nije doprinio i da svu odgovornost za navedeni pe riod snosi Opštinski sud. Nakon 19. maja 2008. godine pa do donošewa presude 17. juna 2009. godine Opštinski sud je postupao vrlo ažurno i ni na koji način, po mišljenju Ustavnog suda, nije ugrozio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka pred Opštinskim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je prvostepeni postupak ukupno trajao sedam godina devet mjeseci i 21 dan. Taj pe riod u odlučujućoj mjeri može da se stavi na teret prvostepenom sudu. Stoga postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Apelant je zahtijevao kompenzaciju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Ustavni sud je već utvrdio da je došlo do kršewa prava na suđenje u razumnom roku, te da je za dužinu postupka u konkretnom slučaju najveći i odlučujući doprinos Opštinskog suda. Uzimajući u obzir da je pe riod za koji je Ustavni sud našao odgovornost Opštinskog suda trajao oko sedam godina, Ustavni sud smatra da Vlada Posavskog kantona treba da plati apelantu iznos od 150 KM za svaku godinu kašnjenja, tj. ukupan iznos od 1.050,00 KM (vidi Ustavni sud, Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 111 Odluku broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 50, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 20/06). Ostali navodi 34. U odnosu na apelantov navod da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji je iznesen samo uzgred, a s druge strane, u činjeničnom dijelu apelacije nema navoda o povredi ovoga prava, Ustavni sud nema pretpostavki da se upusti u ispitivanje povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je prvostepeni postupak trajao sedam godina devet mjeseci i 21 dan, a taj pe riod u odlučujućoj mjeri može da se stavi na teret Opštinskom sudu, koji nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 31/08, rješavajući apelaciju Milana Mudrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milana Mudrića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu broj P-396/01 koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Milanu Mudriću u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mi lan Mudrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, podnio je 4. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-396/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 17. januara 2008. godine i 17. marta 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 26. marta 2010. zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju te predmetni sudski spis. 3. Općinski sud je dostavio odgovore na apelaciju 30. januara 2008. godine i 22. marta 2010. godine, dok je Kantonalni sud 13. aprila 2010. godine dostavio predmetni sudski spis i odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu uz dopis Ustavnog suda od 30. aprila 2010. godine, što je ujedno i da tum kada je dat nalog da se predmetni sudski spis vrati Kantonalnom sudu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Za vrijeme trajanja policijskog sata na apelantovom imanju je 18. aprila 1996. godine podmetnut požar, u kojem su izgorjeli stambeni i stočarsko-poljoprivredni objekti, motorna vozila i poljoprivredne mašine, poljoprivredni proizvodi, stoka, stočna hrana i sl. Policija Unsko-sanskog kantona je 9. maja 1996. godine podnijela krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca. Apelant je 27. augusta 2001. godine podnio tužbu protiv Unsko-sanskog kantona - Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. 7. Apelant je 19. jula 2002. godine i 29. januara 2003. godine podnio pismene urgencije Općinskom sudu radi zakazivanja ročišta. Općinski sud je 3. februara 2003. godine dao dnevnu naredbu o zakazivanju ročišta za 30. april 2003. godine, ali u dnevnoj naredbi nije bilo navedeno da se tužba dostavi tuženom na odgovor. Tuženi je 14. februara 2003. godine dostavio podnesak sudu kojim traži odgodu ročišta zakazanog za 30. april 2003. godine zbog toga što mu uz poziv nije bila dostavljena tužba podnesena protiv njega. U spisu se nalazi podnesak tuženog koji sadrži odgovor na predmetnu tužbu, a koji je faksom dostavljen Općinskom sudu 29. aprila 2003. godine. Ročište koje je zakazano za 30. april 2003. godine održano je bez prisustva tuženog. Sljedeće ročište održano je 20. augusta 2003. godine u prisustvu apelanta i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Nakon toga održano je ročište 9. oktobra 2003. godine, opet samo u prisustvu apelanta i njegovog punomoćnika a bez prisustva uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu je konstatirano da je apelant u spis uložio određene dokaze, te da treba pribaviti svu potrebnu dokumentaciju kako bi sud odlučio o njegovom prijedlogu za oslobađanje od takse. Poslije toga, ročište je održano 3. decembra 2003. godine u prisustvu apelanta i njegovog punomoćnika, a u odsustvu uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu je odlučeno da će se sljedeće ročište održati 6. januara 2004. godine, do kada je apelant dužan donijeti sve dokaze koje smatra da treba izvesti na glavnoj raspravi, dok tuženog treba pozvati uz kopiju akata koje je apelant priložio u spis. Međutim, nakon toga zapisnički je konstatirano sljedeće: "Nakon uvida u kompletnu dokumentaciju 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. sud donosi: Rješenje... Opoziva se rješenje o određivanju pripremnog ročišta (6. januar 2004. godine) a pozvaće se z.z. tužene da sukladno odredbama (novog) ZPP-a da odgovor na tužbu nakon što mu tužitelj (apelant) dostavi sve priloge uz tužbu". 8. Apelant je 25. augusta 2006. godine i 3. jula 2007. godine opet podnio pismene urgencije Općinskom sudu radi zakazivanja ročišta, odnosno uzimanja predmeta u rad. Nakon toga sud je 17. aprila 2008. godine donio rješenje s pozivom za sljedeće pripremno ročište koje će se održati 19. maja 2008. godine, u kojem su navedene sve obaveze parničnih stranaka u skladu s relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno rješenje i poziv uručeni su parničnim strankama 21. aprila 2008. godine. 9. Pripremno ročište je održano 19. maja 2008. godine u prisustvu apelantovog punomoćnika i tuženog, na kojem je apelantov punomoćnik predložio dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi. Tom prilikom apelantov punomoćnik je predložio da se, u svrhu dokazivanja osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, odrede četiri vrste vještačenja, i to vještaka geodetske struke, vještaka mašinske struke, vještaka građevinske struke i vještaka poljoprivredne struke. O navedenom sud je donio odgovarajuća rješenja te obavezao apelanta da uplati određene novčane iznose na ime predujma za troškove vještačenja koja će se izvesti. Sljedeće pripremno ročište održano je 27. maja 2008. godine uz prisustvo svih parničnih stranaka, na kojem su konačno precizirani svi prijedlozi o dokazima koji će se izvesti na glavnoj raspravi, a odlučeno je da se na ročište za glavnu raspravu pozovu vještaci i da im se dostave rješenja o određivanju vještačenja. Ročište za glavnu raspravu zakazano je za 3. septembar 2008. godine. 10. Apelant je 28. augusta 2008. godine izvršio uplatu u iznosu od 1.600 KM na ime predujma troškova vještačenja, o čemu je apelant obavijestio Općinski sud podneskom od 29. augusta 2008. godine. Ročište za glavnu raspravu je održano 3. septembra 2008. godine, na licu mjesta uz prisustvo apelanta i njegovog punomoćnika, kao i svih vještaka određenih da vrše vještačenje u ovom predmetu a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Tom prilikom prisutni vještaci su detaljno upoznati s predmetom vještačenja. Sljedeće ročište za glavnu raspravu zakazano je za 21. oktobar 2008. godine. 11. Vještak mašinske struke je 16. septembra 2008. godine sudu dostavio svoj nalaz. Općinski sud je 17. septembra 2008. godine dao naredbu da se parničnim strankama dostavi navedeni nalaz vještaka mašinske struke. Vještak poljoprivredne struke je 17. septembra 2008. godine sudu dostavio svoj nalaz. Općinski sud je 19. septembra 2008. godine dao naredbu da se parničnim strankama dostavi navedeni nalaz vještaka poljoprivredne struke. Ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 21. oktobar 2008. godine odgođeno je zbog odsutnosti sudije uzrokovane zdravstvenim razlozima, a novo je zakazano za 19. novembar 2008. godine o čemu su blagovremeno obaviještene parnične stranke. Vještak geodetske struke svoj nalaz je dostavio sudu 3. oktobra 2008. godine. Vještak građevinske struke je 14. novembra 2008. godine dostavio sudu svoj nalaz. Ročište za glavnu raspravu održano je 19. novembra 2008. godine u prisustvu apelantovog punomoćnika i vještaka (geodetske, građevinske, mašinske i poljoprivredne struke) a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu su svoje nalaze izložili vještaci geodetske, mašinske i poljoprivredne struke, dok je vještaku građevinske struke naloženo da svoj nalaz prezentira na sljedećem ročištu jer nije bilo moguće da on bude dostavljen parničnim strankama, s obzirom da je dostavljen sudu pet dana prije održavanja ovog ročišta. Sljedeće ročište zakazano je za 26. decembar 2008. godine, a određeno je da se, osim tuženom, pozivi dostave vještaku građevinske struke te četvorici svjedoka čije je saslušanje predložio apelant. 12. Glavna rasprava je održana 26. decembra 2008. godine u prisustvu parničnih stranaka, a pristupili su i pozvani svjedoci. Na navedeno ročište nije pristupio vještak građevinske struke iako je bio uredno pozvan, ali su apelant i tuženi insistirali da se ponovo pozove i pojasni svoj nalaz. Na ovom ročištu saslušani su svi svjedoci. Sljedeće ročište za glavnu raspravu zakazano je za 5. februar 2009. godine, a određeno je da se pošalje poziv vještaku građevinske struke, uz pismeno upozorenje da obavezno prisustvuje. Sljedeće ročište za glavnu raspravu održano je 5. februara 2009. godine u prisustvu parničnih stranaka i vještaka građevinske struke, a odlučeno je da vještak sačini određene ispravke i dopune svog nalaza te je sljedeće ročište za glavnu raspravu zakazano za 9. mart 2009. godine. Vještak je postupio po nalogu suda, tj. dostavio ispravke i dopune svog nalaza tek 3. marta 2009. godine. Općinski sud je 4. marta 2009. godine dao naredbu da se ispravke i dopune nalaza vještaka građevinske struke dostave parničnim strankama. Ročište za glavnu raspravu koje je trebalo biti održano 9. marta 2009. godine odgođeno je na prijedlog apelantovog punomoćnika, zbog toga što dopunjeni nalaz vještaka nije primio u zakonom ostavljenom roku od osam dana prije održavanja ročišta. Sljedeće ročište za glavnu raspravu, zakazano za 9. april 2009. godine, održano je uz prisustvo apelantovog punomoćnika i vještaka građevinske struke a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, kojom prilikom je i zaključena glavna rasprava. 13. Općinski sud je donio Presudu broj P-396/01 od 17. juna 2009. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navedena presuda uručena je apelantu i tuženom 18. juna 2009. godine. Apelant je žalbu podnio 16. jula 2009. godine Kantonalnom sudu. Općinski sud je 21. augusta 2009. godine dao naredbu da se žalba dostavi na odgovor tuženom. Žalba i predmetni sudski spis su dostavljeni Kantonalnom sudu 22. septembra 2009. godine. 14. Rješavajući o žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu te potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te se poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da predmetni postupak traje nedopustivo dugo zbog toga što Općinski sud nije zakazivao ročišta. Naglašava da u vrijeme podnošenja apelacije ovaj postupak traje šest godina i tri mjeseca a da je Općinski sud pasivan, te da se radi o sporu koji navodno zahtijeva posebnu hitnost. Apelant predlaže da se, ukoliko Ustavni sud utvrdi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, naloži Općinskom sudu donošenje meritorne odluke bez daljnjeg odlaganja, a da se apelantu dosudi odgovarajući novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 16. Općinski sud je, osim opisa dotadašnjeg dijela postupka, naglasio da je apelant podnio tužbu bez ikakvih dokaza a da je do odgode u zakazivanju ročišta došlo zbog stupanja na snagu novog ZPP-a. V. Relevantni propisi 17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 113 19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena, iako je postupak pravomoćno okončan nakon podnošenja apelacije Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. aprila 2010. godine. Konačno, apelacija u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant je u apelaciji naveo da je u postupku pred Općinskim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 25. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 26. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 27. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 28. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu 27. augusta 2001. godine, te da se u apelaciji žali da još uvijek nije donesena meritorna odluka. Općinski sud je donio presudu 17. juna 2009. godine, a ovaj postupak je okončan donošenjem presude Kantonalnog suda 7. aprila 2010. godine. Stoga, relevantan pe riod koji se u ovom slučaju može ispitati je pe riod od podnošenja tužbe (27. au gust 2001. godine) pa do donošenja odluke drugostepenog suda (7. april 2010. godine), tj. pe riod od osam godina sedam mjeseci i 11 dana. Međutim, s obzirom da je apelant isključivo osporio dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom, Ustavni sud će kao relevantan razmotriti pe riod od 27. augusta 2001. godine pa do donošenja odluke Općinskog suda od 17. juna 2009. godine, tj. pe riod od sedam godina devet mjeseci i 21 dan. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 29. U konkretnom slučaju se radilo o tužbi radi naknade materijalne štete. Ustavni sud smatra da se za ovaj postupak ne može reći da je naročito složen, iako je u svrhu dokazivanja visine tužbenog zahtjeva trebalo izvršiti čak četiri vrste vještačenja, a zbog toga što je usljed požara šteta nastala na različitim dobrima, čiju su vrijednost trebali procijeniti vještaci različite struke. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantovu tvrdnju da ovaj postupak zahtijeva naročitu hitnost, prvenstveno zbog toga što ga relevantan zakon nije okarakterizirao kao takvog. 30. Ustavni sud smatra da apelant svojim ponašanjem nije uzrokovao da odluka ne bude donesena u razumnom roku. Apelantov punomoćnik je prisustvovao svim ročištima, a više puta je i pismeno urgirao Općinskom sudu tražeći zakazivanje ročišta. Ustavni sud ne može prihvatiti navode iz odgovora na apelaciju, koji je dao Općinski sud, kojima se sugerira da je do nezakazivanja ročišta odnosno neaktivnosti suda došlo jer apelant uz tužbu nije priložio dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je Evropski sud za ljudska prava u odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava od 8. marta 2007. godine, aplikacija broj 32668/02) zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako cijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2531/06 od 26. februara 2009. godine, st. 54. i 59. dostupno na: www.ccbih.ba). Naime, ukoliko tužba ne sadrži zakonom propisane elemente bez kojih se ne može voditi postupak, sud je dužan da koristi ovlaštenja koja mu daje ZPP, tj. da sankcionira takvo postupanje. Osim toga, Ustavni sud je mišljenja da se parnične stranke, tj. apelant kao tužitelj, u konkretnom slučaju ne mogu natjerati da uz tužbu prilože dokaze, jer apelant kao tužitelj disponira sa svojim tužbenim zahtjevom, te njegova "nebriga" o vlastitoj tužbi ne može biti opravdanje za neaktivnost suda, posebno kada sud ima obavezu provođenja postupka "bez odugovlačenja" u skladu s članom 10. ZPP-a. 31. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 27. augusta 2001. godine, da je dva puta urgirao, da je Općinski sud zakazao prvo ročište tek 30. aprila 2003. godine, a da uz poziv tuženom nije dostavio tužbu na odgovor. U spisu ne postoji ništa što bi opravdalo ovako dugačak razmak između podnošenja tužbe i zakazivanja prvog ročišta, odnosno što bi opravdalo nedostavljanje tužbe na odgovor. Nakon 30. aprila 2003. godine bila su zakazana četiri ročišta, međutim, po mišljenju Ustavnog suda a i prema stanju sudskog spisa, Općinski sud nije preduzeo ništa efektivno s ciljem da postupak provede bez odugovlačenja te donese odluku u razumnom roku (nije dao nalog apelantu da prezentira dokaze koje smatra da treba izvesti ili će zbog takvog nepostupanja snositi zakonom propisane posljedice), te za sav pe riod, računajući od navedenog datuma pa do 6. januara 2004. godine (kad je održano posljednje ročište prema ranije važećem ZPP-u), nije urađeno praktično ništa. Nakon 6. januara 2004. godine opet slijedi neaktivnost Općinskog suda, a u spisu ne Broj 83 – Strana 114 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. postoji ništa što bi takvo ponašanje moglo opravdati. Apelant je opet dva puta urgirao radi zakazivanja ročišta te je podnio apelaciju Ustavnom sudu, da bi, nakon toga, Općinski sud zakazao pripremno ročište prema novom ZPP-u tek 19. maja 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud praktično bio neaktivan sve vrijeme od podnošenja tužbe 27. augusta 2001. godine pa do zakazivanja pripremnog ročišta 19. maja 2008. godine (cca. sedam godina), te da apelant tome nije doprinio i da svu odgovornost za navedeni pe riod snosi Općinski sud. Nakon 19. maja 2008. godine pa do donošenja presude 17. juna 2009. godine Općinski sud je postupao vrlo ažurno i ni na koji način, po mišljenju Ustavnog suda, nije ugrozio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka pred Općinskim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je prvostepeni postupak ukupno trajao sedam godina devet mjeseci i 21 dan. Taj pe riod se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret prvostepenom sudu. Stoga postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Apelant je zahtijevao kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Ustavni sud je već utvrdio da je došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku, te da je za dužinu postupka u konkretnom slučaju najveći i odlučujući doprinos Općinskog suda. Uzimajući u obzir da je pe riod za koji je Ustavni sud našao odgovornost Općinskog suda trajao oko sedam godina, Ustavni sud smatra da Vlada Posavskog kantona treba platiti apelantu iznos od 150 KM za svaku godinu kašnjenja, tj. ukupan iznos od 1.050,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 50, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 20/06). Ostali navodi 34. U odnosu na apelantov navod da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji je iznesen samo uzgred, a s druge strane, u činjeničnom dijelu apelacije nema navoda o povredi ovoga prava, Ustavni sud nema pretpostavki da se upusti u ispitivanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je prvostepeni postupak trajao sedam godina devet mjeseci i 21 dan, a taj pe riod se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, koji nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 31/08, rješavajući apelaciju Milana Mudrića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milana Mudrića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu broj P-396/01 koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. travnja 2010. godine. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Milanu Mudriću u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mi lan Mudrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojega zastupa Jadranka Lojić, odvjetnica iz Cazina, podnio je 4. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-396/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 17. siječnja 2008. godine i 17. ožujka 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 26. ožujka 2010. zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju te predmetni sudski spis. 3. Općinski sud je dostavio odgovore na apelaciju 30. siječnja 2008. godine i 22. ožujka 2010. godine, dok je Kantonalni sud 13. travnja 2010. godine dostavio predmetni sudski spis i odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu uz dopis Ustavnog suda od 30. travnja 2010. godine, što je ujedno i nadnevak kada je dat nalog da se predmetni sudski spis vrati Kantonalnom sudu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Za vrijeme trajanja policijskog sata na apelantovom imanju je 18. travnja 1996. godine podmetnut požar, u kojemu su izgorjeli stambeni i stočarsko-poljoprivredni objekti, motorna vozila i poljoprivredni strojevi, poljoprivredni proizvodi, stoka, stočna hrana i sl. Policija Unsko-sanskog kantona je 9. svibnja 1996. godine podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Apelant je 27. kolovoza 2001. godine podnio tužbu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 115 protiv Unsko-sanskog kantona - Ministarstvo unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. 7. Apelant je 19. srpnja 2002. godine i 29. siječnja 2003. godine podnio pismene urgencije Općinskom sudu radi zakazivanja ročišta. Općinski sud je 3. veljače 2003. godine dao dnevnu naredbu o zakazivanju ročišta za 30. travanj 2003. godine, ali u dnevnoj naredbi nije bilo navedeno da se tužba dostavi tuženome na odgovor. Tuženi je 14. veljače 2003. godine dostavio podnesak sudu kojim traži odgodu ročišta zakazanog za 30. travanj 2003. godine zbog toga što mu uz poziv nije bila dostavljena tužba podnesena protiv njega. U spisu se nalazi podnesak tuženoga koji sadrži odgovor na predmetnu tužbu, a koji je faksom dostavljen Općinskom sudu 29. travnja 2003. godine. Ročište koje je zakazano za 30. travanj 2003. godine održano je bez nazočnosti tuženoga. Sljedeće ročište je održano 20. kolovoza 2003. godine u nazočnosti apelanta i njegovoga punomoćnika, a u izočnosti uredno obaviještenoga tuženog. Nakon toga je održano ročište 9. listopada 2003. godine, opet samo u nazočnosti apelanta i njegovoga punomoćnika a bez nazočnosti uredno obaviještenoga tuženog. Na ročištu je konstatirano da je apelant u spis uložio određene dokaze, te da treba pribaviti svu potrebnu dokumentaciju kako bi sud odlučio o njegovome prijedlogu za oslobađanje od takse. Poslije toga, ročište je održano 3. prosinca 2003. godine u nazočnosti apelanta i njegovoga punomoćnika, a u izočnosti uredno obaviještenoga tuženog. Na ročištu je odlučeno da će se sljedeće ročište održati 6. siječnja 2004. godine, do kada je apelant dužan donijeti sve dokaze koje smatra da treba izvesti na glavnoj raspravi, dok tuženoga treba pozvati uz presliku akata koje je apelant priložio u spis. Međutim, nakon toga je zapisnički konstatirano sljedeće: "Nakon uvida u kompletnu dokumentaciju sud donosi: Rješenje... Opoziva se rješenje o određivanju pripremnog ročišta (6. siječanj 2004. godine) a pozvaće se z.z. tužene da sukladno odredbama (novog) ZPP-a da odgovor na tužbu nakon što mu tužitelj (apelant) dostavi sve priloge uz tužbu". 8. Apelant je 25. kolovoza 2006. godine i 3. srpnja 2007. godine opet podnio pismene urgencije Općinskom sudu radi zakazivanja ročišta, odnosno uzimanja predmeta u rad. Nakon toga sud je 17. travnja 2008. godine donio rješenje s pozivom za sljedeće pripremno ročište koje će se održati 19. svibnja 2008. godine, u kojemu su navedene sve obveze parničnih stranaka sukladno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno rješenje i poziv uručeni su parničnim strankama 21. travnja 2008. godine. 9. Pripremno ročište je održano 19. svibnja 2008. godine u nazočnosti apelantovoga punomoćnika i tuženoga, na kojem je apelantov punomoćnik predložio dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi. Tom je prilikom apelantov punomoćnik predložio da se, u svrhu dokazivanja utemeljenosti predmetnoga tužbenog zahtjeva, odrede četiri vrste vještačenja, i to vještaka geodetske struke, vještaka strojarske struke, vještaka građevinske struke i vještaka poljoprivredne struke. O navedenome sud je donio odgovarajuća rješenja te obvezao apelanta da uplati određene novčane iznose na ime predujma za troškove vještačenja koja će se izvesti. Sljedeće pripremno ročište je održano 27. svibnja 2008. godine uz nazočnost svih parničnih stranaka, na kojemu su konačno precizirani svi prijedlozi o dokazima koji će se izvesti na glavnoj raspravi, a odlučeno je da se na ročište za glavnu raspravu pozovu vještaci i da im se dostave rješenja o određivanju vještačenja. Ročište za glavnu raspravu je zakazano za 3. rujan 2008. godine. 10. Apelant je 28. kolovoza 2008. godine izvršio uplatu u iznosu od 1.600 KM na ime predujma troškova vještačenja, o čemu je apelant obavijestio Općinski sud podneskom od 29. kolovoza 2008. godine. Ročište za glavnu raspravu je održano 3. rujna 2008. godine, na licu mjesta uz nazočnost apelanta i njegovoga punomoćnika, kao i svih vještaka određenih da vrše vještačenje u ovome predmetu a u izočnosti uredno obaviještenoga tuženog. Tom prilikom nazočni vještaci su detaljno upoznati s predmetom vještačenja. Sljedeće ročište za glavnu raspravu zakazano je za 21. listopad 2008. godine. 11. Vještak strojarski struke je 16. rujna 2008. godine sudu dostavio svoj nalaz. Općinski sud je 17. rujna 2008. godine dao naredbu da se parničnim strankama dostavi navedeni nalaz vještaka strojarski struke. Vještak poljoprivredne struke je 17. rujna 2008. godine sudu dostavio svoj nalaz. Općinski sud je 19. rujna 2008. godine dao naredbu da se parničnim strankama dostavi navedeni nalaz vještaka poljoprivredne struke. Ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 21. listopad 2008. godine odgođeno je zbog izočnosti suca prouzročene zdravstvenim razlozima, a novo je zakazano za 19. studeni 2008. godine o čemu su pravodobno obaviještene parnične stranke. Vještak geodetske struke je svoj nalaz dostavio sudu 3. listopada 2008. godine. Vještak građevinske struke je 14. studenoga 2008. godine dostavio sudu svoj nalaz. Ročište za glavnu raspravu je održano 19. studenoga 2008. godine u nazočnosti apelantovoga punomoćnika i vještaka (geodetske, građevinske, strojarski i poljoprivredne struke) a u izočnosti uredno obaviještenoga tuženog. Na ročištu su svoje nalaze izložili vještaci geodetske, strojarske i poljoprivredne struke, dok je vještaku građevinske struke naloženo da svoj nalaz prezentira na sljedećem ročištu jer nije bilo moguće da on bude dostavljen parničnim strankama, s obzirom da je dostavljen sudu pet dana prije održavanja ovoga ročišta. Sljedeće ročište je zakazano za 26. prosinac 2008. godine, a određeno je da se, osim tuženome, pozivi dostave vještaku građevinske struke te četvorici svjedoka čije je saslušanje predložio apelant. 12. Glavna rasprava je održana 26. prosinca 2008. godine u nazočnosti parničnih stranaka, a pristupili su i pozvani svjedoci. Na navedeno ročište nije pristupio vještak građevinske struke iako je bio uredno pozvan, ali su apelant i tuženi insistirali da se ponovo pozove i pojasni svoj nalaz. Na ovome su ročištu saslušani svi svjedoci. Sljedeće ročište za glavnu raspravu je zakazano za 5. veljaču 2009. godine, a određeno je da se pošalje poziv vještaku građevinske struke, uz pismeno upozorenje da obvezno prisustvuje. Sljedeće ročište za glavnu raspravu je održano 5. veljače 2009. godine u nazočnosti parničnih stranaka i vještaka građevinske struke, a odlučeno je da vještak sačini određene ispravke i dopune svoga nalaza te je sljedeće ročište za glavnu raspravu zakazano za 9. ožujak 2009. godine. Vještak je postupio po nalogu suda, tj. dostavio ispravke i dopune svoga nalaza tek 3. ožujka 2009. godine. Općinski sud je 4. ožujka 2009. godine dao naredbu da se ispravke i dopune nalaza vještaka građevinske struke dostave parničnim strankama. Ročište za glavnu raspravu koje je trebalo biti održano 9. ožujka 2009. godine odgođeno je na prijedlog apelantovog punomoćnika, zbog toga što dopunjeni nalaz vještaka nije primio u zakonom ostavljenom roku od osam dana prije održavanja ročišta. Sljedeće ročište za glavnu raspravu, zakazano za 9. travanj 2009. godine, održano je uz nazočnost apelantovoga punomoćnika i vještaka građevinske struke, a u izočnosti uredno obaviještenog tuženog, kojom prilikom je i zaključena glavna rasprava. 13. Općinski sud je donio Presudu broj P-396/01 od 17. lipnja 2009. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Navedena presuda je uručena apelantu i tuženom 18. lipnja 2009. godine. Apelant je priziv podnio 16. srpnja 2009. godine Kantonalnom sudu. Općinski sud je 21. kolovoza 2009. godine dao naredbu da se priziv dostavi na odgovor tuženome. Priziv i predmetni sudski spis su dostavljeni Kantonalnom sudu 22. rujna 2009. godine. 14. Rješavajući o prizivu Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. travnja 2010. godine kojom je priziv odbio kao neutemeljen te potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te se poziva i na povredu Broj 83 – Strana 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da predmetni postupak traje nedopustivo dugo zbog toga što Općinski sud nije zakazivao ročišta. Naglašava da u vrijeme podnošenja apelacije ovaj postupak traje šest godina i tri mjeseca a da je Općinski sud pasivan, te da se radi o sporu koji navodno zahtijeva posebnu žurnost. Apelant predlaže da se, ukoliko Ustavni sud utvrdi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, naloži Općinskom sudu donošenje meritorne odluke bez daljnjeg odlaganja, a da se apelantu dosudi odgovarajući novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 16. Općinski sud je, osim opisa dotadašnjeg dijela postupka, naglasio da je apelant podnio tužbu bez ikakvih dokaza a da je do odgode u zakazivanju ročišta došlo zbog stupanja na snagu novog ZPP-a. V. Relevantni propisi 17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Dalje, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija bila dopustiva i u vrijeme kada je podnesena, iako je postupak pravomoćno okončan nakon podnošenja apelacije Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001221 od 7. travnja 2010. godine. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 22. Apelant je u apelaciji naveo da je u postupku pred Općinskim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 25. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 26. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 27. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 28. Ustavni sud opaža da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu 27. kolovoza 2001. godine, te da se u apelaciji žali da još uvijek nije donesena meritorna odluka. Općinski sud je donio presudu 17. lipnja 2009. godine, a ovaj postupak je okončan donošenjem presude Kantonalnog suda 7. travnja 2010. godine. Stoga, relevantno razdoblje koje se u ovome slučaju može ispitati je razdoblje od podnošenja tužbe (27. kolovoz 2001. godine) pa do donošenja odluke drugostupanjskog suda (7. travanj 2010. godine), tj. razdoblje od osam godina sedam mjeseci i 11 dana. Međutim, s obzirom da je apelant isključivo osporio duljinu trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom, Ustavni sud će kao relevantan razmotriti razdoblje od 27. kolovoza 2001. godine pa do donošenja odluke Općinskog suda od 17. lipnja 2009. godine, tj. razdoblje od sedam godina devet mjeseci i 21 dan. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 29. U konkretnom slučaju se radilo o tužbi radi naknade materijalne štete. Ustavni sud smatra da se za ovaj postupak ne može reći da je osobito složen, iako je u svrhu dokazivanja visine tužbenoga zahtjeva trebalo izvršiti čak četiri vrste vještačenja, a zbog toga što je usljed požara šteta nastala na različitim dobrima, čiju su vrijednost trebali procijeniti vještaci različite struke. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantovu tvrdnju da ovaj postupak zahtijeva osobitu žurnost, prvenstveno zbog toga što ga relevantan zakon nije okarakterizirao kao takvoga. 30. Ustavni sud smatra da apelant svojim ponašanjem nije prouzročio da odluka ne bude donesena u razumnome roku. Apelantov punomoćnik je prisustvovao svim ročištima, a više puta je i pismeno urgirao Općinskom sudu tražeći zakazivanje ročišta. Ustavni sud ne može prihvatiti navode iz odgovora na apelaciju, koji je dao Općinski sud, kojima se sugerira da je do nezakazivanja ročišta odnosno neaktivnosti suda došlo jer apelant uz tužbu nije priložio dokaze. S tim u svezi, Ustavni sud napominje da je Europski sud za ljudska prava u odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava od 8. ožujka 2007. godine, aplikacija broj 32668/02) zaključio da redoviti sudovi moraju učinkovito kontrolirati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 117 i kako cijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim člankom 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2531/06 od 26. veljače 2009. godine, st. 54. i 59. dostupno na: www.ccbih.ba). Naime, ukoliko tužba ne sadrži zakonom propisane elemente bez kojih se ne može voditi postupak, sud je dužan koristiti ovlasti koje mu daje ZPP, tj. da sankcionira takvo postupanje. Osim toga, Ustavni sud je mišljenja da se parnične stranke, tj. apelant kao tužitelj, u konkretnom slučaju ne mogu natjerati da uz tužbu prilože dokaze, jer apelant kao tužitelj disponira sa svojim tužbenim zahtjevom, te njegova "nebriga" o vlastitoj tužbi ne može biti opravdanje za neaktivnost suda, posebice kada sud ima obvezu provedbu postupka "bez odugovlačenja" sukladno članku 10. ZPP-a. 31. Ustavni sud opaža da je apelant podnio tužbu 27. kolovoza 2001. godine, da je dva puta urgirao, da je Općinski sud zakazao prvo ročište tek 30. travnja 2003. godine, a da uz poziv tuženom nije dostavio tužbu na odgovor. U spisu ne postoji ništa što bi opravdalo ovako dugačak razmak između podnošenja tužbe i zakazivanja prvog ročišta, odnosno što bi opravdalo nedostavljanje tužbe na odgovor. Nakon 30. travnja 2003. godine bila su zakazana četiri ročišta, međutim, po mišljenju Ustavnog suda a i prema stanju sudskoga spisa, Općinski sud nije poduzeo ništa efektivno s ciljem da postupak provede bez odugovlačenja te donese odluku u razumnom roku (nije dao nalog apelantu da prezentira dokaze koje smatra da treba izvesti ili će usljed takvog nepostupanja snositi zakonom propisane posljedice), te za svo razdoblje, računajući od navedenog nadnevka pa do 6. siječnja 2004. godine (kad je održano posljednje ročište prema ranije važećem ZPP-u), nije urađeno praktično ništa. Nakon 6. siječnja 2004. godine opet slijedi neaktivnost Općinskog suda, a u spisu ne postoji ništa što bi takvo ponašanje moglo opravdati. Apelant je opet dva puta urgirao radi zakazivanja ročišta te je podnio apelaciju Ustavnom sudu, da bi, nakon toga, Općinski sud zakazao pripremno ročište prema novom ZPP-u tek 19. svibnja 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud praktično bio neaktivan sve vrijeme od podnošenja tužbe 27. kolovoza 2001. godine pa do zakazivanja pripremnog ročišta 19. svibnja 2008. godine (cca. sedam godina), te da apelant tome nije doprinio i da svu odgovornost za navedeno razdoblje snosi Općinski sud. Nakon 19. svibnja 2008. godine pa do donošenja presude 17. lipnja 2009. godine Općinski sud je postupao vrlo ažurno i ni na koji način, po mišljenju Ustavnog suda, nije ugrozio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina konkretnog postupka pred Općinskim sudom ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je prvostupanjski postupak ukupno trajao sedam godina devet mjeseci i 21 dan. To razdoblje se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret prvostupanjskom sudu. Stoga postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Apelant je zahtijevao kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Ustavni sud je već utvrdio da je došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku, te da je za duljinu postupka u konkretnom slučaju najveći i odlučujući doprinos Općinskog suda. Uzimajući u obzir da je razdoblje za koje je Ustavni sud našao odgovornost Općinskog suda trajao oko sedam godina, Ustavni sud smatra da Vlada Posavskog kantona treba platiti apelantu iznos od 150 KM za svaku godinu kašnjenja, tj. ukupan iznos od 1.050,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine, stavak 50, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 20/06). Ostali navodi 34. U odnosu na apelantov navod da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koji je iznesen samo uzgred, a s druge strane, u činjeničnom dijelu apelacije nema navoda o povredi ovoga prava, Ustavni sud nema pretpostavki da se upusti u ispitivanje povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da je prvostupanjski postupak trajao sedam godina devet mjeseci i 21 dan, a to razdoblje se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu, koji nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 401/08, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija A. M. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenut pred Osnovnim sudom u Prwavoru broj 078-0-P-06-000103, a okončan Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da A. M. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. isto pravo iz člana 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i člana 4 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Maloljetni A. M. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Prwavora, kog zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine. Od apelanta je 13. februara 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je on i učinio 27. februara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prwavoru (u daqnjem tekstu: Osnovni sud), te učesnika u postupku Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zastupnika Opštine Prwavor (u daqnjem tekstu: drugotužena) i PTP "Mladeks-Komerc" Prwavor (u daqnjem tekstu: prvotuženi), zatraženo je 13. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor dostavio 27. februara 2008. godine, Osnovni sud 21. februara 2008. godine, a drugotužena 3. marta 2008. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 27. aprila 2010. godine od Osnovnog suda zatražio na uvid spis broj 078-0-P-06-000103, koji je Osnovni sud dostavio 10. maja 2010. godine. Ustavni sud je predmetni sudski spis vratio Osnovnom sudu uz dopis od 26. maja 2010. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog, Osnovnog suda i prvotuženog dostavljeni su apelantu 12. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, uvida u spis i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je tužbom podnesenom Osnovnom sudu 4. oktobra 1996. godine zatražio da se prvotuženi i drugotužena obavežu da mu solidarno, na ime kupoprodajne cijene za prodatu robu, isplate iznos od 7.950,00 DEM u dinarskoj protivvrijednosti po najpovoqnijem kursu po kom poslovne banke u mjestu plaćawa vrše otkup stranog efektivnog novca, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U konkretnom slučaju se radilo o robi koju su nasljednici V. M., među kojim je bio i apelant, kao njegov sin, ustupili prvotuženom radi prodaje, a po dogovoru s drugotuženom. Prvotuženi je bio u obavezi da novac od prodaje preda drugotuženoj, koja je od dobijenog iznosa trebala da izmiri povjerioce preminulog V. M., a ostatak da preda njegovim nasljednicima. Međutim, drugotužena je odbila da isplati novac nasljednicima tvrdeći da joj provotuženi nije predao novac od robe koja mu je ustupljena radi prodaje. 8. Od podnošewa tužbe pa do 31. decembra 1996. godine Osnovni sud je zakazao dva ročišta, na koja nije pristupila uredno obaviještena drugotužena. U toku 1997. godine Osnovni sud je zakazao pet ročišta, na samo jedno ročište su pristupili prvotuženi i drugotužena iako je za sva ročišta iskazana uredna dostava. U navedenom periodu saslušana su dva svjedoka. U toku 1998. godine sud je zakazao dva ročišta, ali niti jedno nije održano niti su se pojavili uredno obaviješteni prvotuženi i drugotužena. U toku 1999. godine zakazano je osam ročišta, od kojih je održano četiri, ali u odsustvu uredno obaviještenih tuženih. U toku 2000. godine zakazana su dva ročišta, i to 24. januara i 23. februara. Na ova ročišta nisu pristupili uredno obaviješteni tuženi, pa su odložena. Apelant se urgencijama obraćao sudu da zakaže ročište. Naredno ročište zakazano je nakon nešto više od dvije godine, tj. 8. aprila 2002. godine. 9. Osnovni sud je u toku 2002. godine zakazao i održao dva ročišta, te donio Presudu broj P-216/96 od 26. juna 2002. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio. Apelant se molbom od 18. juna 2002. godine obratio Osnovnom sudu radi oslobađawa od plaćawa takse na presudu, jer je maloljetan i nema sopstvenih sredstava a majka je nezaposlena. Presuda je apelantu uručena 29. septembra 2002. godine. 10. Apelant je na presudu izjavio žalbu 10. oktobra 2002. godine. O apelantovoj žalbi odlučeno je nakon tri godine i šest mjeseci Rješenjem Okružnog suda broj Gž-383/03 od 25. aprila 2006. godine, kojim je ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. 11. Apelantu je rješenje Okružnog suda uručeno 28. novembra 2006. godine zajedno s pozivom za pripremno ročište zakazano za 31. januar 2007. godine. Na ovom ročištu sud je donio rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 30. mart 2007. godine, te da će se tom prilikom raspraviti prigovor pasivne legitimacije koji su istakli tuženi, kao i da će se provesti dokazi koje su predložile stranke u postupku. Na glavnoj raspravi, zakazanoj i održanoj 30. marta 2007. godine, stranke su obaviještene da će presuda biti donesena 27. aprila 2007. godine. Zbog opravdanog odsustva postupajućeg sudije, presuda je donesena 17. maja 2007. godine. 12. Presudom Osnovnog suda broj 078-0-P-06-000103 od 17. maja 2007. godine obavezana je drugotužena da apelantu isplati označeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. oktobra 1996. godine kao dana podnošewa tužbe pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. Apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog je odbijen kao neosnovan, a apelant je obavezan da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. U obrazloženju presude koja se odnosi na obavezu drugotužene u pogledu datuma plaćawa zatezne kamate, istaknuto je da apelant nije dokazao, niti je sud na osnovu provedenih dokaza mogao da utvrdi, da je prilikom zakqučewa ugovora, iz kog je proistekao spor, bio utvrđen da tum isplate, pa je odlučeno da drugotuženi plati zateznu kamatu počev od 4. oktobra 1996. godine kao dana podnošewa tužbe. 13. Presuda Osnovnog suda apelantu je uručena 25. maja 2007. godine. Apelant je na presudu Osnovnog suda izjavio žalbu 18. juna 2007. godine. Istog dana apelant je pismenim podneskom zatražio oslobađanje od plaćawa takse na presudu, jer je maloljetan a majka je nezaposlena. Na presudu su žalbe izjavili i prvotuženi i drugotužena. 14. Osnovni sud je spis dostavio na odlučivanje o izjavljenim žalbama Okružnom sudu 13. jula 2007. godine. Okružni sud je dopisom od 3. oktobra 2007. godine vratio spis prvostepenom sudu, jer žalba prvotuženog nije bila dostavljena na odgovor tužiocu, pa je od Osnovnog suda zatraženo da nakon otklawawa ovog propusta spis ponovno dostavi na odlučivanje. 15. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine djelimično je uvažena žalba drugotužene. Presuda prvostepenog suda preinačena je u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati. Drugotužena je obavezana da apelantu, na utvrđeni iznos glavnog duga, plati zakonsku zateznu kamatu počev od 4. oktobra 1996. godine do 18. maja 2001. godine, u skladu s kamatnom stopom koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj obračunavale na štedne uloge "po viđenju" u DEM valuti. Tako dobiveni iznos zakonske zatezne kamate konvertovaće se isti dan u KM valutu prema paritetu 1 DEM : 1 KM. Od 19. maja 2001. godine pa do isplate apelantu će se zakonska zatezna kamata obračunati na utvrđeni iznos glavnog duga, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, s tim da ukupan iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može da bude veći od utvrđenog iznosa glavnog duga. U obrazloženju Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 119 presude, a u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, istaknuto je da, po ocijeni ovog suda, apelantu, u skladu s članom 4a. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 52/06), pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnog duga po kamatnoj stopi koja se plaća na štedne uloge "po viđenju", počev od 4. oktobra 1996. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine do isplate zakonska zatezna kamata treba da se obračuna u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 19/01), s tim da iznos obračunate zatezne kamate ne može da bude veći od glavnog duga, što je propisano članom 4b. citiranog Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate. Shodno navedenom, zakqučeno je da je odluka prvostepenog suda o zateznoj kamati zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a na što Okružni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom člana 229 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zateznoj kamati. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije. Apelant smatra da je Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate protivan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji jer nije moguća retroaktivna primjena ovog zakona na pe riod prije njegovog donošewa, niti je moguće da se na štetu povjerioca ograniči zakonska zatezna kamata. Dalje, apelant ističe da je prije donošewa Zakona o zateznoj kamati u Republici Srpskoj primjewivan Zakon o zateznoj kamati SR Jugoslavije, a što proizilazi iz Programa ekonomske politike i Uredbe Narodne banka RS-a donesene po ovlašćenju Narodne skupštine RS-a (iz 1994. godine). Shodno navedenom, apelant smatra da je obračun zatezne kamate do 2002. godine mogao da se vrši samo na osnovu ovih propisa, a što proizilazi i iz brojnih sudskih presuda. Shodno apelantovom mišljenju, osporenom presudom Okružnog suda nisu mu ni priznate kamate s obzirom da su svedene na nominalni iznos glavnog duga iz 1996. godine, koji je, po vrijednosti valute u odnosu na kupovnu moć u vrijeme nastanka obaveze, iznosio trostruko više nego u vrijeme donošewa osporene presude, odnosno da priznate kamate nisu dostigle ni stvarnu vrijednost duga iz 1996. godine, a što je u suprotnosti i sa Zakonom o visini zatezne kamate iz 2002. godine, kao i sa Zakonom zateznoj kamati SR Jugoslavije koji je primjewivan do donošewa Zakona iz 2002. godine. Dalje, apelant ukazuje da su osporenom presudom zanemarene i odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na naknadu štete i zatezne kamate, a koje nisu stavljene van snage Zakonom o dopuni Zakona o visini zatezne kamate. S obzirom da gubi kamate koje prestaju da teku, a na drugoj strani, dužnik koji ima novca nema interes da plati dug jer mu ne teče ni redovna ni zatezna kamata, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu te da je narušen princip proporcionalnosti u snošenju tereta. Apelant ističe da je Okružni sud dosudio kamatu na godišnjem nivou od 2% do 19. maja 2001. godine, iako kamata nije ni određena jer komercijalne banke, svaka samostalno, vodi svoju kreditnu politiku i prema tome određuju kamate po viđenju. Apelant ukazuje i na Uredbu o načinu obračuna zatezne kamate prema postojećim zakonskim propisima iz 2004. godine, te na podatke Centralne banke BiH o stopi rasta cijena na malo u periodu od 1999. godine do 2001. godine, te ističe da obračun kamate nije mogao da se ograniči na nominalni iznos glavnog duga koji je obezvrijeđen inflacijom, a zbog činjenice da nisu stavljene van snage relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Apelant smatra da je diskriminisan primjenom Zakona o dopuni Zakona o visini zatezne kamate, a zbog činjenice da postupak, koji je trajao nerazumno dugo, nije okončan do 19. maja 2001. godine do kad su važili propisi koji su bili povoqniji za njega. Najzad, apelant je zatražio da mu Ustavni sud dosudi novčanu naknadu u iznosu od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, jer su protekli svi zakonom utvrđeni rokovi za donošenje odluke i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom. 17. U dopuni apelacije od 27. februara 2008. godine apelant je, uglavnom, ponovio navode u pogledu relevantnih zakonskih odredbi, te istakao da je osporenom presudom diskriminisan u uživanju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a zbog čega su povrijeđeni i član 14 Evropske konvencije, te član 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Takođe, ograničenjem zakonske zatezne kamate, a ne i ugovorene kamate iz člana 399 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima, apelant smatra da je Republika Srpska diskriminisala građane u pogledu zaštite prava na imovinu, jer nije postavila i ograničenje kamate koje banke mogu da naplaćuju po ugovoru o kreditu za slučaj kašnjenja, odnosno da je odredba o ograničenju zakonske zatezne kamate diskriminatorska u odnosu na ugovorenu kamatu, a što je protivno i članu 4 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Najzad, apelant smatra da je drugostepeni sud mogao da primijeni Zakon o dopuni Zakona o visini zatezne kamate samo od dana njegovog stupawa na snagu, tj. 2. juna 2006. godine, a od kada zakonska zatezna kamata ne može da pređe iznos glavnog duga. Apelant zakqučuje da Zakon o dopuni Zakona o visini zatezne kamate ne ispuwava kriterijum zakonitosti i ne služi legitimnom ciqu jer se wim uspostavlja diskriminacija i neravnopravnost. b) Odgovor na apelaciju 18. Okružni sud je u vezi s apelantovim navodima da je zatezna kamata trebalo da se obračuna primjenom Zakona o zateznoj kamati SR Jugoslavije, koji je primjewivan do donošewa Zakona o visini stope zatezne kamate Republike Srpske, istakao da bi to bilo u suprotnosti s odredbom člana 4a. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate kojom je propisan način obračuna zateznih kamata do stupawa na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 19/01). Shodno citiranoj zakonskoj odredbi, istaknuto je da je ovaj sud zakqučio da na iznos duga kada je sredstvo plaćawa bio di nar (zakqučno sa 31. decembrom 1998. godine) apelantu pripada zakonska zatezna kamata na konvertovane iznose u DEM valutu do 19. maja 2001. godine, a po stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na štedne uloge po viđenju na tu valutu. Dalje, na iznos duga koji je dospio za naplatu od 1. januara 1999. godine, kada je kao zvanično sredstvo plaćawa u Republici Srpskoj uvedena KM, pa do 19. maja 2001. godine apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu po stopi koju su komercijalne banke plaćale na štedne uloge po viđenju u KM. Najzad, na iznos duga koji je dospio za naplatu nakon maja 2001. godine pa do isplate apelantu je dodijeljena kamata po stopi koja je propisana Zakonom o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine. U vezi s ograničenjem da iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može da bude veći od glavnog duga, ukazano je da je isto propisano članom 4b. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2006. godine. 19. Osnovni sud se u odgovoru pozvao na obrazložewa iz svoje presude, te presude Okružnog suda ističući da u konkretnom slučaju nije došlo do kršewa prava na koje je apelant ukazao u apelaciji. 20. Prvotuženi je u odgovoru istakao da je Okružni sud ispravno postupio kada je preinačio presudu Osnovnog suda koji je propustio da primijeni relevantne odredbe materijalnog prava, te kamatu apelantu dosudio u skladu s važećim pozitivno-pravnim propisima. Osporeni su i navodi iz apelacije o nedonošenju odluke u razumnom roku, jer je prvostepena presuda donesena u maju 2007. godine a presuda Broj 83 – Strana 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. drugostepenog suda u novembru iste godine. Istaknuto je da su razlozi za eventualno nedonošenje prvostepene odluke u kraćem roku trajanje ratnog stawa i nemogućnost bržeg rješavawa sudskih sporova. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/87, 20/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 7 Sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva. Sud je ovlašćen da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje. Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća odnosno raspravu u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. 23. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 277 Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj posebnim zakonom. Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. 24. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/01 i 52/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 4 Obračun zatezne kamate vrši se tako da se fiksna stopa od 0,05% dnevno množi sa brojem dana zakašnjenja, i tako utvrđena stopa množi se sa iznosom glavnog duga uvećanog za kamatu po stopi rasta cijena na malo iz prethodnog člana. Član 4a. Na novčane obaveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se glavni dug konvertuje u DEM, odnosno KM po najpovoqnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupqivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveze na dan dospjelosti i na tako konvertovan iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štedwa po viđenju) u DEM, i to na dan ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18. maja 2001. godine, od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama člana 3 osnovnog zakona. Član 4b. Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. VI. Dopustivost 25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant osporava navedenu presudu Okružnog suda, ističući prije svega da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Navodi o povredi ovog prava u osnovi se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno Zakona o visini stope zatezne kamate, te na nedonošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje 30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. 31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrsanim, zakonom ustanovljenim sudom. Nedonošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 32. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 33. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 121 Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). 34. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 35. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 4. oktobra 1996. godine. Postupak po apelantovoj tužbi okončan je osporenom presudom Okružnog suda od 27. novembra 2007. godine. Iz navedenog proizilazi da je cjelokupni postupak odlučivawa o apelantovom pravu trajao 11 godina. 36. U pogledu složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju trebalo da se utvrdi osnovanost zahtjeva za isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu, a na osnovu činjenice da je apelant bio zakonski nasljednik lica koje je bilo vlasnik isporučene robe. S obzirom da se radilo o obavezama koje su nastale 1993. godine, da je trebalo da se sasluša znatan broj svjedoka, te da je trebalo da se prikupi značajna dokumentacija iz ovog perioda na osnovu koje je trebalo da se ocijeni osnovanost tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zakqučuje da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu kako u pogledu činjeničnih tako i pravnih pitawa. 37. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prvi put o apelantovom zahtjevu odlučio presudom iz 2002. godine, tj. šest godina nakon podnošewa tužbe. U toku 1998. godine Osnovni sud je zakazao samo dva ročišta, a niti jedno nije održao. Identična situacija se ponovila i u toku 2000. godine. Nakon toga je došlo do potpunog zastoja u radu, da bi, nakon apelantovih urgencija, ročište bilo ponovo zakazano tek nakon dvije godine, tj. 2002. godine. U navedenom periodu zakazana ročišta su odlagana najčešće zbog izostanka uredno obaviještenih prvotuženog i drugotužene, te zbog neodazivawa na uredno dostavljene pozive svjedoka, odnosno zanemarivawa obaveze nadležnih organa da dostave tražene podatke, prije svega ovlašćeni or gan drugotužene. U navedenom periodu Osnovni sud je samo jednom koristio ovlašćenje i sankcionisao neodazivanje na poziv uredno pozvanog svjedoka. Na drugoj strani, u ovom periodu apelantov punomoćnik je izostao samo s jednog ročišta, a o razlozima izostanka sud je bio blagovremeno obaviješten. Na osnovu uvida u spis i iz svega predočenog, proizilazi zakqučak da je dužini postupka u ovom periodu doprinio prije svega Osnovni sud zanemarujući svoju obavezu da efikasno upravlja postupkom. Ovo posebno kad se ima u vidu da je u ovom periodu bio na snazi Zakon o parničnom postupku koji je davao ovlašćewa sudu da utvrđuje relevantne činjenice i da s tim ciljem izvodi i dokaze koje stranke nisu predložile. O blagovremeno izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu iz 2002. godine Okružni sud je odlučio 2006. godine, odnosno nakon tri godine i pet mjeseci, i to tako da je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Najzad, u ponovnom postupku i Osnovni i Okružni sud su u relativno kratkim rokovima donijeli svoje odluke, pa iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da postupak u ovom dijelu nije zadovoqio zahtjeve za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. 38. U odgovoru na apelaciju ni Okružni ni Osnovni sud se nisu izjašwavali o apelantovim navodima o dužini postupka, niti su u tom smislu ponudili bilo kakve razloge. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je trajanje postupka uzrokovano ratnim stanjem i nemogućnošću da se brže rješavaju sudski sporovi. 39. Sagledavajući ukupni postupak po apelantovoj tužbi podnesenoj u oktobru 1996. godine, a po kojoj je konačna odluka donesena tek u novembru 2007. godine, te imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu, a u odsustvu bilo kakvih razloga kojim bi se opravdala dužina postupka, Ustavni sud nije mogao da nađe razumno opravdanje za ukupno trajanje postupka u konkretnom slučaju. 40. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da ukupno trajanje postupka od 11 godina u konkretnom slučaju ne ispuwava zahtjeve za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Trajanju postupka u ovom periodu doprinijeli su Osnovni sud, koji je u periodu od šest godina zanemario obavezu efikasnog upravljanja postupkom, te u periodu od dvije godine uopšte nije zakazao niti jedno ročište, kao i Okružni sud koji je o blagovremeno izjavljenoj žalbi odlučio tek nakon tri godine i pet mjeseci. U tom smislu dužina postupka nije zadovoqila zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 41. Apelant je zatražio da mu se, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, naknadi primjerena šteta. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda, u skladu s kriterijumima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 42. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uslovi za to, kao naknadu na ime nematerijalne štete, treba da se isplati iznos od približno 150 KM za svaku godinu odgađawa donošewa odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. 43. Uzimajući u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak trajao 11 godina, kao i činjenicu da se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba da se isplati iznos od 150,00 KM za svaku godinu odgađawa, odnosno ukupan iznos od 1.650,00 KM. Navedeni iznos apelantu dužna je da isplati Vlada Republike Srpske. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 44. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prije svega zakonskih propisa kojim su regulisani visina i način obračuna zakonske zatezne kamate. 45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i Broj 83 – Strana 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, preinačujući prvostepenu presudu u dijelu odluke o zateznoj kamati, postupao u skladu s članom 221 Zakona o parničnom postupku kojim je propisana obaveza drugostepenog suda da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. Dalje, iz obrazložewa osporene presude ne može da se zakquči da je Okružni sud izašao van okvira zakonskog ovlašćewa da primjenjuje materijalno pravo prema sopstvenoj ocijeni, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje. Naime, Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu u pogledu odluke o glavnoj stvari, ocjenjujući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tom, iz predočenog ne može da se zakquči da je primjenom zakonskog propisa koji je bio na snazi u vrijeme donošewa osporene presude (Zakon o visini stope zatezne kamate i Zakon o dopuni zakona o visini zatezne kamate) Okružni sud postupao proizvoqno ili na način kojim se vrijeđaju apelantova ustavna prava. Shodno mišljenju Ustavnog suda, zaista bi bilo van njegove nadležnosti da u konkretnom slučaju odlučuje odnosno utvrđuje metodu obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga koji je dosuđen apelantu, odnosno da odlučuje o tome na osnovu kojih propisa o zateznoj kamati treba, u ovom slučaju, da izvrši obračun te kamate na dosuđeni iznos glavnog duga. 47. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo arbitrarne primjene propisa o zateznoj kamati, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 48. Apelant osporava odluku Okružnog suda, tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina obračuna zatezne kamate u konkretnom slučaju. 49. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) k) Pravo na imovinu. 50. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 51. Ustavni sud prvo mora da ispita da li apelant posjeduje imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. da li je navedeni član primjenqiv u konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju sporan je bio način obračuna iznosa zateznih kamata, odnosno, primjena relevantnih zakonskih odredbi shodno kojima treba da se obračuna zakonska kamata na dosuđeni iznos glavnog duga. Apelant je smatrao da je obračun zatezne kamate, u skladu sa zakonskim odredbama na osnovu kojih je to učinio Okružni sud, nezakonit, nepravilan, da se time na njega nameće pretjeran teret, te da je izložen diskriminaciji. S obzirom da je primjena relevantnih zakonskih odredbi uticala i na visinu novčanog iznosa zateznih kamata, za koje je apelant imao "legitimno očekivanje" da će biti obračunate na dosuđeni iznos glavnog duga, Ustavni sud smatra da su član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije primjenqivi u konkretnom slučaju. 52. Član 1 Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu opšteg principa koji je iskazan u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za qudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37). 53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je izvršeno miješanje u apelantovo pravo na imovinu u skladu s drugim pravilom, tako što je primjenom važećih propisa o zakonskoj kamati određen obračun zateznih kamata u manjem iznosu u odnosu na onaj koji je apelant očekivao, kad bi mu obračun bio izvršen shodno ranije važećim propisima. 54. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora da bude predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom ciqu i mora da uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog ili opšteg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje ne može da se nametne samo zakonskom odredbom koja ispuwava kriterijum "zakonitosti" i služi legitimnom ciqu u javnom interesu, nego mora, takođe, da održi razuman odnos "proporcional - nosti" između upotrebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije da ide dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman ciq, a nosioci imovinskih prava ne smiju da budu podvrgnuti proizvoqnom tretmanu i od wih ne smije da se traži da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman ciq (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluku broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49). 55. Ustavni sud je već obrazložio da se osporena odluka Okružnog suda, u dijelu koji se odnosi na obračun zatezne kamate, zasniva na važećim propisima te da wihova primjena nije bila proizvoqna. Ustavni sud se na slaže s apelantovim stavom shodno kom bi se zakqučak o povredi prava na imovinu formirao na osnovu činjenice da, u konkretnom slučaju, sud nije donio odluku u razumnom roku, jer da je odluku donio ranije onda bi se obračun zateznih kamata izvršio shodno propisima koji su, prema apelantovim navodima, za njega povoqniji. Shodno mišljenju Ustavnog suda, s aspekta poštovawa qudskih prava, bitno je da se odluka zasniva na važećim propisima čija primjena nije bila proizvoqna ili diskriminatorska, dok eventualne promjene propisa i posljedice koje one uzrokuju ne mogu da se vežu za obavezu suda da u svakom predmetu donese odluku u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nema sumnje da Zakon o visini stope zatezne kamate ima legitimni ciq, jer ovaj zakon kao lex specialis reguliše važno pitanje (sankciju za slučaj kašnjenja u izvršavanju novčanih obaveza). Sem toga, Ustavni sud je mišljewa da u konkretnom slučaju na apelanta nije stavljen ni "pretjeran teret", odnosno da nije narušen princip "proporcionalnosti" jer apelant, primjenom relevantnih propisa o zateznoj kamati, nije lišen zatezne kamate, a činjenica da je nije ostvario u očekivanom iznosu ne može da pokrene pitanje kršewa navedenog principa. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršewa prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 123 Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 57. Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na povredu prava na zabranu diskriminacije, s obzirom da svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima da je u odnosu na njega došlo do "različitog tretmana" u "podudarnim situacijama", te stoga, a imajući u vidu zakqučak u pogledu prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da ne mora detaqnije da ispituje da li je došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije, člana 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 4 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. VIII. Zakqučak 58. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sveukupno trajanje postupka od 11 godina u odlučujućoj mjeri može da se stavi na teret ponašanju redovnih sudova, te kada nisu dati razlozi koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 59. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava iz na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije, člana 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 4 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kada su redovni sudovi dali jasne razloge i obrazložewa za svoje odluke a iz predočenog ne može da se zakquči da su pri tom postupali arbitrarno i diskriminatorski, na način kojim se vrijeđaju apelantova prava. 60. Na osnovu člana 61 st. 1. 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 401/08, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija A. M. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenut pred Osnovnim sudom u Prnjavoru broj 078-0-P-06-000103, a okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da A. M. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te isto pravo iz člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i člana 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Maloljetni A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine. Od apelanta je 13. februara 2008. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je on i učinio 27. februara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te učesnika u postupku Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zastupnika Općine Prnjavor (u daljnjem tekstu: drugotužena) i PTP "Mladeks-Komerc" Prnjavor (u daljnjem tekstu: prvotuženi), zatraženo je 13. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor dostavio 27. februara 2008. godine, Osnovni sud 21. februara 2008. godine, a drugotužena 3. marta 2008. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 27. aprila 2010. godine od Osnovnog suda zatražio na uvid spis broj 078-0-P-06-000103, koji je Osnovni sud dostavio 10. maja 2010. godine. Ustavni sud je predmetni sudski spis vratio Osnovnom sudu uz dopis od 26. maja 2010. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog, Osnovnog suda i prvotuženog dostavljeni su apelantu 12. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, uvida u spis i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je tužbom podnesenom Osnovnom sudu 4. oktobra 1996. godine zatražio da se prvotuženi i drugotužena 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. obavežu da mu solidarno, na ime kupoprodajne cijene za prodatu robu, isplate iznos od 7.950,00 DEM u dinarskoj protuvrijednosti po najpovoljnijem kursu po kojem poslovne banke u mjestu plaćanja vrše otkup stranog efektivnog novca, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U konkretnom se slučaju radilo o robi koju su nasljednici V. M., među kojim je bio i apelant, kao njegov sin, ustupili prvotuženom radi prodaje, a po dogovoru s drugotuženom. Prvotuženi je bio u obavezi da novac od prodaje preda drugotuženoj, koja je od dobijenog iznosa trebala izmiriti povjerioce preminulog V. M., a ostatak predati njegovim nasljednicima. Međutim, drugotužena je odbila da isplati novac nasljednicima tvrdeći da joj provotuženi nije predao novac od robe koja mu je ustupljena radi prodaje. 8. Od podnošenja tužbe pa do 31. decembra 1996. godine Osnovni sud je zakazao dva ročišta, na koja nije pristupila uredno obaviještena drugotužena. U toku 1997. godine Osnovni sud je zakazao pet ročišta, na samo jedno ročište su pristupili prvotuženi i drugotužena iako je za sva ročišta iskazana uredna dostava. U navedenom periodu saslušana su dva svjedoka. U toku 1998. godine sud je zakazao dva ročišta, ali niti jedno nije održano niti su se pojavili uredno obaviješteni prvotuženi i drugotužena. U toku 1999. godine zakazano je osam ročišta, od kojih je održano četiri, ali u odsustvu uredno obaviještenih tuženih. U toku 2000. godine zakazana su dva ročišta, i to 24. januara i 23. februara. Na ova ročišta nisu pristupili uredno obaviješteni tuženi, pa su odložena. Apelant se obraćao urgencijama sudu za zakazivanja ročišta. Naredno ročište zakazano je nakon nešto više od dvije godine, tj. 8. aprila 2002. godine. 9. Osnovni sud je u toku 2002. godine zakazao i održao dva ročišta, te donio Presudu broj P-216/96 od 26. juna 2002. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio. Apelant se molbom od 18. juna 2002. godine obratio Osnovnom sudu radi oslobađanja od plaćanja takse na presudu, jer je maloljetan i nema vlastitih sredstava a majka je nezaposlena. Presuda je apelantu uručena 29. septembra 2002. godine. 10. Apelant je na presudu izjavio žalbu 10. oktobra 2002. godine. O apelantovoj žalbi odlučeno je nakon tri godine i šest mjeseci Rješenjem Okružnog suda broj Gž-383/03 od 25. aprila 2006. godine, kojim je ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. 11. Apelantu je rješenje Okružnog suda uručeno 28. novembra 2006. godine zajedno s pozivom za pripremno ročište zakazano za 31. januar 2007. godine. Na ovom ročištu sud je donio rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 30. mart 2007. godine, te da će se tom prilikom raspraviti prigovor pasivne legitimacije koji su istakli tuženi, kao i da će se provesti dokazi koje su predložile stranke u postupku. Na glavnoj raspravi, zakazanoj i održanoj 30. marta 2007. godine, stranke su obaviještene da će presuda biti donesena 27. aprila 2007. godine. Zbog opravdanog odsustva postupajućeg sudije, presuda je donesena 17. maja 2007. godine. 12. Presudom Osnovnog suda broj 078-0-P-06-000103 od 17. maja 2007. godine obavezana je drugotužena da apelantu isplati označeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. oktobra 1996. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. Apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog je odbijen kao neosnovan, a apelant je obavezan da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. U obrazloženju presude koja se odnosi na obavezu drugotužene u pogledu datuma plaćanja zatezne kamate, istaknuto je da apelant nije dokazao, niti je sud na osnovu provedenih dokaza mogao utvrditi, da je prilikom zaključenja ugovora, iz kojeg je proistekao spor, bio utvrđen da tum isplate, pa je odlučeno da drugotuženi plati zateznu kamatu počevši od 4. oktobra 1996. godine kao dana podnošenja tužbe. 13. Presuda Osnovnog suda apelantu je uručena 25. maja 2007. godine. Apelant je na presudu Osnovnog suda izjavio žalbu 18. juna 2007. godine. Istog dana apelant je pismenim podneskom zatražio oslobađanje od plaćanja takse na presudu, jer je maloljetan a majka je nezaposlena. Na presudu su žalbe izjavili i prvotuženi i drugotužena. 14. Osnovni sud je spis dostavio na odlučivanje o izjavljenim žalbama Okružnom sudu 13. jula 2007. godine. Okružni sud je dopisom od 3. oktobra 2007. godine vratio spis prvostepenom sudu, jer žalba prvotuženog nije bila dostavljena na odgovor tužiocu, pa je od Osnovnog suda zatraženo da nakon otklanjanja ovog propusta spis ponovno dostavi na odlučivanje. 15. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine djelimično je uvažena žalba drugotužene. Presuda prvostepenog suda preinačena je u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati. Drugotužena je obavezana da apelantu, na utvrđeni iznos glavnog duga, plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 4. oktobra 1996. godine do 18. maja 2001. godine, u skladu s kamatnom stopom koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj obračunavale na štedne uloge "po viđenju" u DEM valuti. Tako dobiveni iznos zakonske zatezne kamate konvertovat će se isti dan u KM valutu prema paritetu 1 DEM : 1 KM. Od 19. maja 2001. godine pa do isplate apelantu će se zakonska zatezna kamata obračunati na utvrđeni iznos glavnog duga, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, s tim da ukupan iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može biti veći od utvrđenog iznosa glavnog duga. U obrazloženju presude, a u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, istaknuto je da, po ocijeni ovog suda, apelantu, u skladu s članom 4a. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 52/06), pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnog duga po kamatnoj stopi koja se plaća na štedne uloge "po viđenju", počevši od 4. oktobra 1996. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine do isplate zakonsku zateznu kamatu treba obračunati u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 19/01), s tim da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, što je propisano članom 4b. citiranog Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate. Prema navedenom, zaključeno je da je odluka prvostepenog suda o zateznoj kamati zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a na što Okružni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zateznoj kamati. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate protivan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji jer nije moguća retroaktivna primjena ovog zakona na pe riod prije njegovog donošenja, niti je moguće na štetu povjerioca ograničiti zakonsku zateznu kamatu. Dalje, apelant ističe da je prije donošenja Zakona o zateznoj kamati u Republici Srpskoj primjenjivan Zakon o zateznoj kamati SR Jugoslavije, a što proizlazi iz Programa ekonomske politike i Uredbe Narodne banka RS-a donesene po ovlaštenju Narodne skupštine RS-a (iz 1994. godine). Prema navedenom, apelant smatra da se obračun zatezne kamate do 2002. godine mogao vršiti samo na osnovu ovih propisa, a što proizlazi i iz brojnih sudskih presuda. Prema apelantovom mišljenju, osporenom presudom Okružnog suda nisu mu ni priznate kamate s obzirom da su svedene na nominalni iznos glavnog duga iz 1996. godine, koji je, po vrijednosti valute u odnosu na kupovnu moć u vrijeme nastanka obaveze, iznosio trostruko više nego u vrijeme donošenja osporene presude, odnosno da priznate kamate nisu dostigle ni stvarnu vrijednost duga iz 1996. godine, a što je u suprotnosti i sa Zakonom o visini zatezne kamate iz 2002. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 125 godine, kao i sa Zakonom zateznoj kamati SR Jugoslavije koji je primjenjivan do donošenja Zakona iz 2002. godine. Dalje, apelant ukazuje da su osporenom presudom zanemarene i odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na naknadu štete i zatezne kamate, a koje nisu stavljene van snage Zakonom o dopuni Zakona o visini zatezne kamate. S obzirom da gubi kamate koje prestaju teći, a na drugoj strani, dužnik koji ima novca nema interes da plati dug jer mu ne teče ni redovna ni zatezna kamata, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu te da je narušen princip proporcionalnosti u snošenju tereta. Apelant ističe da je Okružni sud dosudio kamatu na godišnjem nivou od 2% do 19. maja 2001. godine, iako kamata nije ni određena jer komercijalne banke, svaka samostalno, vodi svoju kreditnu politiku i prema tome određuju kamate po viđenju. Apelant ukazuje i na Uredbu o načinu obračuna zatezne kamate prema postojećim zakonskim propisima iz 2004. godine, te na podatke Centralne banke BiH o stopi rasta cijena na malo u periodu od 1999. godine do 2001. godine, te ističe da se obračun kamate nije mogao ograničiti na nominalni iznos glavnog duga koji je obezvrijeđen inflacijom, a zbog činjenice da nisu stavljene van snage relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Apelant smatra da je diskriminiran primjenom Zakona o dopuni Zakona o visini zatezne kamate, a zbog činjenice da postupak, koji je trajao nerazumno dugo, nije okončan do 19. maja 2001. godine do kad su važili propisi koji su bili povoljniji za njega. Najzad, apelant je zatražio da mu Ustavni sud dosudi novčanu naknadu u iznosu od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, jer su protekli svi zakonom utvrđeni rokovi za donošenje odluke i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom. 17. U dopuni apelacije od 27. februara 2008. godine apelant je, uglavnom, ponovio navode u pogledu relevantnih zakonskih odredbi, te istakao da je osporenom presudom diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a zbog čega su povrijeđeni i član 14. Evropske konvencije, te član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također, ograničenjem zakonske zatezne kamate, a ne i ugovorene kamate iz člana 399. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, apelant smatra da je Republika Srpska diskriminirala građane u pogledu zaštite prava na imovinu, jer nije postavila i ograničenje kamate koje banke mogu naplaćivati po ugovoru o kreditu za slučaj kašnjenja, odnosno da je odredba o ograničenju zakonske zatezne kamate diskriminacijska u odnosu na ugovorenu kamatu, a što je protivno i članu 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Najzad, apelant smatra da je drugostepeni sud mogao primijeniti Zakon o dopuni Zakona o visini zatezne kamate samo od dana njegovog stupanja na snagu, tj. 2. juna 2006. godine, a od kada zakonska zatezna kamata ne može preći iznos glavnog duga. Apelant zaključuje da Zakon o dopuni Zakona o visini zatezne kamate ne ispunjava kriterij zakonitosti i ne služi legitimnom cilju jer se njim uspostavlja diskriminacija i neravnopravnost. b) Odgovor na apelaciju 18. Okružni sud je u vezi s apelantovim navodima da je zateznu kamatu trebalo obračunati primjenom Zakona o zateznoj kamati SR Jugoslavije, koji je primjenjivan do donošenja Zakona o visini stope zatezne kamate Republike Srpske, istakao da bi to bilo u suprotnosti s odredbom člana 4a. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate kojom je propisan način obračuna zateznih kamata do stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 19/01). Prema citiranoj zakonskoj odredbi, istaknuto je da je ovaj sud zaključio da na iznos duga kada je sredstvo plaćanja bio di nar (zaključno sa 31. decembrom 1998. godine) apelantu pripada zakonska zatezna kamata na konvertovane iznose u DEM valutu do 19. maja 2001. godine, a po stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na štedne uloge po viđenju na tu valutu. Dalje, na iznos duga koji je dospio za naplatu od 1. januara 1999. godine, kada je kao zvanično sredstvo plaćanja u Republici Srpskoj uvedena KM, pa do 19. maja 2001. godine apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu po stopi koju su komercijalne banke plaćale na štedne uloge po viđenju u KM. Najzad, na iznos duga koji je dospio za naplatu nakon maja 2001. godine pa do isplate apelantu je dodijeljena kamata po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine. U vezi s ograničenjem da iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, ukazano je da je isto propisano članom 4b. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2006. godine. 19. Osnovni sud se u odgovoru pozvao na obrazloženja iz svoje presude, te presude Okružnog suda ističući da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na koje je apelant ukazao u apelaciji. 20. Prvotuženi je u odgovoru istakao da je Okružni sud ispravno postupio kada je preinačio presudu Osnovnog suda koji je propustio da primijeni relevantne odredbe materijalnog prava, te kamatu apelantu dosudio u skladu s važećim pozitivno-pravnim propisima. Osporeni su i navodi iz apelacije o nedonošenju odluke u razumnom roku, jer je prvostepena presuda donesena u maju 2007. godine a presuda drugostepenog suda u novembru iste godine. Istaknuto je da su razlozi za eventualno nedonošenje prvostepene odluke u kraćem roku trajanje ratnog stanja i nemogućnost bržeg rješavanja sudskih sporova. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/87, 20/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. Sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva. Sud je ovlašten da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje. Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća odnosno raspravu u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. 23. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 277. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj posebnim zakonom. Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. 24. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/01 i 52/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 4. Obračun zatezne kamate vrši se tako da se fiksna stopa od 0,05% dnevno množi sa brojem dana zakašnjenja, i tako Broj 83 – Strana 126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. utvrđena stopa množi se sa iznosom glavnog duga uvećanog za kamatu po stopi rasta cijena na malo iz prethodnog člana. Član 4a. Na novčane obaveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se glavni dug konvertuje u DEM, odnosno KM po najpovoljnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveze na dan dospjelosti i na tako konvertovan iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štednja po viđenju) u DEM, i to na dan ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18. maja 2001. godine, od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama člana 3. osnovnog zakona. Član 4b. Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. VI. Dopustivost 25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. novembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda, ističući prije svega da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navodi o povredi ovog prava u osnovi se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno Zakona o visini stope zatezne kamate, te na nedonošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje 30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Nedonošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 33. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). 34. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 35. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 4. oktobra 1996. godine. Postupak po apelantovoj tužbi okončan je osporenom presudom Okružnog suda od 27. novembra 2007. godine. Iz navedenog proizlazi da je cjelokupni postupak odlučivanja o apelantovom pravu trajao 11 godina. 36. U pogledu složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi osnovanost zahtjeva za isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu, a na osnovu činjenice da je apelant bio zakonski nasljednik lica koje je bilo vlasnik isporučene robe. S obzirom da se radilo o obavezama nastalim 1993. godine, da je trebalo saslušati znatan broj svjedoka, te da je trebalo prikupiti značajnu dokumentaciju iz ovog perioda na osnovu koje je trebalo ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu kako u pogledu činjeničnih tako i pravnih pitanja. 37. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prvi put o apelantovom zahtjevu odlučio presudom iz 2002. godine, tj. šest godina nakon podnošenja tužbe. U toku 1998. godine Osnovni sud je zakazao samo dva ročišta, a niti jedno nije održao. Identična situacija se ponovila i u toku 2000. godine. Nakon toga je došlo do potpunog zastoja u radu, da bi, nakon apelantovih urgencija, ročište bilo ponovno zakazano tek nakon dvije godine, tj. 2002. godine. U navedenom periodu zakazana ročišta su odlagana najčešće zbog izostanka uredno obaviještenih prvotuženog i drugotužene, te zbog neodazivanja na uredno dostavljene pozive svjedoka, odnosno zanemarivanja obaveze nadležnih organa da dostave tražene podatke, prije svega ovlašteni or gan drugotužene. U navedenom periodu Osnovni sud je samo jednom koristio ovlaštenje i sankcionirao neodazivanje na poziv uredno pozvanog svjedoka. Na drugoj strani, u ovom periodu apelantov punomoćnik je izostao samo s jednog ročišta, a o razlozima izostanka sud je bio blagovremeno obaviješten. Na osnovu uvida u spis i iz svega predočenog, proizlazi zaključak da je dužini postupka u ovom periodu doprinio prije svega Osnovni Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 127 sud zanemarujući svoju obavezu da efikasno upravlja postupkom. Ovo posebno kad se ima u vidu da je u ovom periodu bio na snazi Zakon o parničnom postupku koji je davao ovlaštenja sudu da utvrđuje relevantne činjenice i da u tu svrhu izvodi i dokaze koje stranke nisu predložile. O blagovremeno izjavljenoj žalbi na prvostepenu presudu iz 2002. godine Okružni sud je odlučio 2006. godine, odnosno nakon tri godine i pet mjeseci, i to tako da je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Najzad, u ponovnom postupku i Osnovni i Okružni sud su u relativno kratkim rokovima donijeli svoje odluke, pa se iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može zaključiti da postupak u ovom dijelu nije zadovoljio zahtjeve za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. 38. U odgovoru na apelaciju ni Okružni ni Osnovni sud se nisu izjašnjavali o apelantovim navodima o dužini postupka, niti su u tom smislu ponudili bilo kakve razloge. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je trajanje postupka uzrokovano ratnim stanjem i nemogućnošću bržeg rješavanja sudskih sporova. 39. Sagledavajući ukupni postupak po apelantovoj tužbi podnesenoj u oktobru 1996. godine, a po kojoj je konačna odluka donesena tek u novembru 2007. godine, te imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu, a u odsustvu bilo kakvih razloga kojim bi se opravdala dužina postupka, Ustavni sud nije mogao naći razumno opravdanje za ukupno trajanje postupka u konkretnom slučaju. 40. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da ukupno trajanje postupka od 11 godina u konkretnom slučaju ne ispunjava zahtjeve za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Trajanju postupka u ovom periodu doprinijeli su Osnovni sud, koji je u periodu od šest godina zanemario obavezu efikasnog upravljanja postupkom, te u periodu od dvije godine uopće nije zakazao niti jedno ročište, kao i Okružni sud koji je o blagovremeno izjavljenoj žalbi odlučio tek nakon tri godine i pet mjeseci. U tom smislu dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 41. Apelant je zatražio da mu se, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, naknadi primjerena šteta. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, u skladu s kriterijima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 42. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao naknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. 43. Uzimajući u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak trajao 11 godina, kao i činjenicu da se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od 150,00 KM za svaku godinu odgađanja, odnosno ukupan iznos od 1.650,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 44. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prije svega zakonskih propisa kojim su regulirani visina i način obračuna zakonske zatezne kamate. 45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, preinačujući prvostepenu presudu u dijelu odluke o zateznoj kamati, postupao u skladu s članom 221. Zakona o parničnom postupku kojim je propisana obaveza drugostepenog suda da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. Dalje, iz obrazloženja osporene presude ne može se zaključiti da je Okružni sud izašao van okvira zakonskog ovlaštenja da primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocijeni, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje. Naime, Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu u pogledu odluke o glavnoj stvari, ocjenjujući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tom, iz predočenog se ne može zaključiti da je primjenom zakonskog propisa koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene presude (Zakon o visini stope zatezne kamate i Zakon o dopuni zakona o visini zatezne kamate) Okružni sud postupao proizvoljno ili na način kojim se vrijeđaju apelantova ustavna prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, zaista bi bilo van njegove nadležnosti da u konkretnom slučaju odlučuje odnosno utvrđuje metodu obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga koji je dosuđen apelantu, odnosno da odlučuje o tome na osnovu kojih propisa o zateznoj kamati treba, u ovom slučaju, izvršiti obračun te kamate na dosuđeni iznos glavnog duga. 47. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo arbitrarne primjene propisa o zateznoj kamati, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 48. Apelant osporava odluku Okružnog suda, tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina obračuna zatezne kamate u konkretnom slučaju. 49. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) k) Pravo na imovinu. 50. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim Broj 83 – Strana 128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 51. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. da li je navedeni član primjenjiv u konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju sporan je bio način obračuna iznosa zateznih kamata, odnosno, primjena relevantnih zakonskih odredaba prema kojima treba obračunati zakonsku kamatu na dosuđeni iznos glavnog duga. Apelant je smatrao da je obračun zatezne kamate, u skladu sa zakonskim odredbama na osnovu kojih je to učinio Okružni sud, nezakonit, nepravilan, da se time na njega nameće pretjeran teret, te da je izložen diskriminaciji. S obzirom da je primjena relevantnih zakonskih odredbi uticala i na visinu novčanog iznosa zateznih kamata, za koje je apelant imao "legitimno očekivanje" da će biti obračunate na dosuđeni iznos glavnog duga, Ustavni sud smatra da su član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju. 52. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37). 53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je izvršeno miješanje u apelantovo pravo na imovinu u skladu s drugim pravilom, tako što je primjenom važećih propisa o zakonskoj kamati određen obračun zateznih kamata u manjem iznosu u odnosu na onaj koji je apelant očekivao, kad bi mu obračun bio izvršen prema ranije važećim propisima. 54. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluku broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49). 55. Ustavni sud je već obrazložio da se osporena odluka Okružnog suda, u dijelu koji se odnosi na obračun zatezne kamate, zasniva na važećim propisima te da njihova primjena nije bila proizvoljna. Ustavni sud se na slaže s apelantovim stavom prema kojem bi se zaključak o povredi prava na imovinu formirao na osnovu činjenice da, u konkretnom slučaju, sud nije donio odluku u razumnom roku, jer da je odluku donio ranije onda bi se obračun zateznih kamata izvršio prema propisima koji su, prema apelantovim navodima, za njega povoljniji. Prema mišljenju Ustavnog suda, s aspekta poštivanja ljudskih prava, bitno je da se odluka zasniva na važećim propisima čija primjena nije bila proizvoljna ili diskriminacijska, dok se eventualne promjene propisa i posljedice koje one uzrokuju ne mogu vezati za obavezu suda da u svakom predmetu donese odluku u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nema sumnje da Zakon o visini stope zatezne kamate ima legitimni cilj, jer ovaj zakon kao lex specialis reguliše važno pitanje (sankciju za slučaj kašnjenja u izvršavanju novčanih obaveza). Osim toga, Ustavni sud je mišljenja da u konkretnom slučaju na apelanta nije stavljen ni "pretjeran teret", odnosno da nije narušeno načelo "proporcionalnosti" jer apelant, primjenom relevantnih propisa o zateznoj kamati, nije lišen zatezne kamate, a činjenica da je nije ostvario u očekivanom iznosu ne može pokrenuti pitanje kršenja navedenog principa. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 57. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na povredu prava na zabranu diskriminacije, s obzirom da svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima da je u odnosu na njega došlo do "različitog tretmana" u "podudarnim situacijama", te stoga, a imajući u vidu zaključak u pogledu prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da ne mora detaljnije ispitivati da li je došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od 11 godina u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju redovnih sudova, te kada nisu dati razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava iz na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kada su redovni sudovi dali jasne razloge i obrazloženja za svoje odluke a iz predočenog se ne može zaključiti da su pri tom postupali arbitrarno i diskriminacijski, na način kojim se vrijeđaju apelantova prava. 60. Na osnovu člana 61. st. 1. 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 401/08, rješavajući apelaciju A. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine donio Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 129 ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija A. M. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenut pred Osnovnim sudom u Prnjavoru broj 078-0-P-06-000103, a okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. studenoga 2007. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da A. M. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljena apelacija A. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. studenoga 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te isto pravo iz članka 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i članka 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Malodobni A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojega zastupa Milorad Đukić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 6. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. studenoga 2007. godine. Od apelanta je 13. veljače 2008. godine zatražena dopuna apelacije, što je on i učinio 27. veljače 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te sudionika u postupku Pravobraniteljstva Republike Srpske, kao zastupnika Općine Prnjavor (u daljnjem tekstu: drugotužena) i PTP "Mladeks-Komerc" Prnjavor (u daljnjem tekstu: prvotuženi), zatraženo je 13. veljače 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor dostavio 27. veljače 2008. godine, Osnovni sud 21. veljače 2008. godine, a drugotužena 3. ožujaka 2008. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Ustavni sud je 27. travnja 2010. godine od Osnovnog suda zatražio na uvid spis broj 078-0-P-06-000103, koji je Osnovni sud dostavio 10. svibnja 2010. godine. Ustavni sud je predmetni sudski spis vratio Osnovnom sudu uz dopis od 26. svibnja 2010. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog, Osnovnog suda i prvotuženog su dostavljeni apelantu 12. svibnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, uvida u spis i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je tužbom podnesenom Osnovnom sudu 4. listopada 1996. godine zatražio da se prvotuženi i drugotužena obavežu da mu solidarno, na ime kupoprodajne cijene za prodanu robu, isplate iznos od 7.950,00 DEM u dinarskoj protuvrijednosti po najpovoljnijem tečaju po kojemu poslovne banke u mjestu plaćanja vrše otkup stranog efektivnog novca, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U konkretnom se slučaju radilo o robi koju su nasljednici V. M., među kojima je bio i apelant, kao njegov sin, ustupili prvotuženome radi prodaje, a po dogovoru s drugotuženom. Prvotuženi je bio u obvezi novac od prodaje predati drugotuženoj, koja je od dobivenoga iznosa trebala izmiriti povjeritelje preminuloga V. M., a ostatak predati njegovim nasljednicima. Međutim, drugotužena je odbila isplatiti novac nasljednicima tvrdeći da joj provotuženi nije predao novac od robe koja mu je ustupljena radi prodaje. 8. Od podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 1996. godine Osnovni sud je zakazao dva ročišta, na koja nije pristupila uredno obaviještena drugotužena. U tijeku 1997. godine Osnovni sud je zakazao pet ročišta, na samo jedno ročište su pristupili prvotuženi i drugotužena iako je za sva ročišta iskazana uredna dostava. U navedenome razdoblju su saslušana dva svjedoka. U tijeku 1998. godine sud je zakazao dva ročišta, ali niti jedno nije održano niti su se pojavili uredno obaviješteni prvotuženi i drugotužena. U tijeku 1999. godine zakazano je osam ročišta, od kojih je održano četiri, ali u izočnosti uredno obaviještenih tuženih. U tijeku 2000. godine su zakazana dva ročišta, i to 24. siječnja i 23. veljače. Na ova ročišta nisu pristupili uredno obaviješteni tuženi, pa su odložena. Apelant se obraćao urgencijama sudu za zakazivanja ročišta. Naredno ročište je zakazano nakon nešto više od dvije godine, tj. 8. travnja 2002. godine. 9. Osnovni sud je u tijeku 2002. godine zakazao i održao dva ročišta, te donio Presudu broj P-216/96 od 26. lipnja 2002. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio. Apelant se zamolbom od 18. lipnja 2002. godine obratio Osnovnom sudu radi oslobađanja od plaćanja takse na presudu, jer je malodoban i nema vlastitih sredstava a majka je nezaposlena. Presuda je apelantu uručena 29. rujna 2002. godine. 10. Apelant je na presudu izjavio priziv 10. listopada 2002. godine. O apelantovome prizivu je odlučeno nakon tri godine i šest mjeseci Rješenjem Okružnog suda broj Gž-383/03 od 25. travnja 2006. godine, kojim je ukinuta presuda Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. 11. Apelantu je rješenje Okružnog suda uručeno 28. studenoga 2006. godine zajedno s pozivom za pripremno ročište zakazano za 31. siječanj 2007. godine. Na ovome je ročištu sud donio rješenje da se glavna rasprava zakazuje za 30. ožujak 2007. godine, te da će se tom prigodom raspraviti prigovor pasivne legitimacije koji su istaknuli tuženi, kao i da će se provesti dokazi koje su predložile stranke u postupku. Na glavnoj raspravi, zakazanoj i održanoj 30. ožujaka 2007. godine, stranke su obaviještene da će presuda biti donesena 27. travnja 2007. godine. Zbog opravdane izočnosti postupajućeg suca, presuda je donesena 17. svibnja 2007. godine. 12. Presudom Osnovnog suda broj 078-0-P-06-000103 od 17. svibnja 2007. godine drugotužena je obvezana apelantu isplatiti označeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. listopada 1996. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te mu nadoknaditi troškove postupka u označenom iznosu. Apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženoga je odbijen kao neutemeljen, a apelant je obvezan nadoknaditi mu troškove postupka u označenom iznosu. U 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 130 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. obrazloženju presude koja se odnosi na obvezu drugotužene glede nadnevka plaćanja zatezne kamate, istaknuto je da apelant nije dokazao, niti je sud na temelju provedenih dokaza mogao utvrditi, da je prigodom zaključenja ugovora, iz kojega je proistekao spor, bio utvrđen nadnevak isplate, pa je odlučeno da drugotuženi plati zateznu kamatu počevši od 4. listopada 1996. godine kao dana podnošenja tužbe. 13. Presuda Osnovnog suda apelantu je uručena 25. svibnja 2007. godine. Apelant je na presudu Osnovnog suda izjavio priziv 18. lipnja 2007. godine. Istoga dana apelant je pismenim podneskom zatražio oslobađanje od plaćanja takse na presudu, jer je malodoban a majka je nezaposlena. Na presudu su prizive izjavili i prvotuženi i drugotužena. 14. Osnovni sud je spis dostavio na odlučivanje o izjavljenim prizivima Okružnom sudu 13. srpnja 2007. godine. Okružni sud je dopisom od 3. listopada 2007. godine vratio spis prvostupanjskome sudu, jer priziv prvotuženoga nije bio dostavljen na odgovor tužitelju, pa je od Osnovnog suda zatraženo da nakon otklanjanja ovoga propusta spis ponovno dostavi na odlučivanje. 15. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. studenoga 2007. godine djelomično je uvažen priziv drugotužene. Presuda prvostupanjskoga suda je preinačena u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati. Drugotužena je obvezana apelantu, na utvrđeni iznos glavnoga duga, platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od 4. listopada 1996. godine do 18. svibnja 2001. godine, sukladno kamatnoj stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj obračunavale na štedne uloge "po viđenju" u DEM valuti. Tako dobiveni iznos zakonske zatezne kamate konvertirat će se isti dan u KM valutu prema paritetu 1 DEM : 1 KM. Od 19. svibnja 2001. godine pa do isplate apelantu će se zakonska zatezna kamata obračunati na utvrđeni iznos glavnoga duga, sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate, s tim da ukupan iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može biti veći od utvrđenoga iznosa glavnoga duga. U obrazloženju presude, a glede odluke o zakonskoj zateznoj kamati, istaknuto je da, po ocijeni ovoga suda, apelantu, sukladno članku 4a. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 52/06), pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnoga duga po kamatnoj stopi koja se plaća na štedne uloge "po viđenju", počevši od 4. listopada 1996. godine do 18. svibnja 2001. godine, a od 19. svibnja 2001. godine do isplate zakonsku zateznu kamatu treba obračunati sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 19/01), s tim da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnoga duga, što je propisano člankom 4b. citiranog Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate. Prema navedenome, zaključeno je da je odluka prvostupanjskoga suda o zateznoj kamati utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnoga prava, a na što Okružni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom članka 229. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o zateznoj kamati. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da je Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate protivan Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji jer nije moguća retroaktivna primjena ovoga zakona na razdoblje prije njegovoga donošenja, niti je moguće na štetu povjeritelja ograničiti zakonsku zateznu kamatu. Dalje, apelant ističe da je prije donošenja Zakona o zateznoj kamati u Republici Srpskoj primjenjivan Zakon o zateznoj kamati SR Jugoslavije, a što proizlazi iz Programa ekonomske politike i Uredbe Narodne banka RS-a donesene po ovlaštenju Narodne skupštine RS-a (iz 1994. godine). Prema navedenome, apelant smatra da se obračun zatezne kamate do 2002. godine mogao vršiti samo na temelju ovih propisa, a što proizlazi i iz brojnih sudskih presuda. Prema apelantovome mišljenju, pobijanom presudom Okružnog suda nisu mu ni priznate kamate s obzirom da su svedene na nominalni iznos glavnoga duga iz 1996. godine, koji je, po vrijednosti valute u odnosu na kupovnu moć u vrijeme nastanka obveze, iznosio trostruko više nego u vrijeme donošenja pobijane presude, odnosno da priznate kamate nisu dostigle ni stvarnu vrijednost duga iz 1996. godine, a što je oprečno i Zakonu o visini zatezne kamate iz 2002. godine, kao Zakonu zateznoj kamati SR Jugoslavije koji je primjenjivan do donošenja Zakona iz 2002. godine. Dalje, apelant ukazuje da su pobijanom presudom zanemarene i odredbe Zakona o obligacijskim odnosima koje se odnose na naknadu štete i zatezne kamate, a koje nisu stavljene izvan snage Zakonom o dopuni Zakona o visini zatezne kamate. S obzirom da gubi kamate koje prestaju teći, a na drugoj strani, dužnik koji ima novca nema interes da plati dug jer mu ne teče ni redovita ni zatezna kamata, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu te da je narušeno načelo proporcionalnosti u snošenju tereta. Apelant ističe da je Okružni sud dosudio kamatu na godišnjoj razini od 2% do 19. svibnja 2001. godine, iako kamata nije ni određena jer komercijalne banke, svaka samostalno, vodi svoju kreditnu politiku i prema tome određuju kamate po viđenju. Apelant ukazuje i na Uredbu o načinu obračuna zatezne kamate prema postojećim zakonskim propisima iz 2004. godine, te na podatke Centralne banke BiH o stopi rasta cijena na malo u razdoblju od 1999. godine do 2001. godine, te ističe da se obračun kamate nije mogao ograničiti na nominalni iznos glavnoga duga koji je obezvrijeđen inflacijom, a zbog činjenice da nisu stavljene izvan snage relevantne odredbe Zakona o obligacijskim odnosima. Apelant smatra da je diskriminiran primjenom Zakona o dopuni Zakona o visini zatezne kamate, a zbog činjenice da postupak, koji je trajao nerazumno dugo, nije okončan do 19. svibnja 2001. godine do kada su važili propisi koji su bili povoljniji za njega. Najzad, apelant je zatražio da mu Ustavni sud dosudi novčanu naknadu u iznosu od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, jer su protekli svi zakonom utvrđeni rokovi za donošenje odluke i pred prvostupanjskim i pred drugostupanjskim sudom. 17. U dopuni apelacije od 27. veljače 2008. godine apelant je, uglavnom, ponovio navode glede relevantnih zakonskih odredbi, te istaknuo da je pobijanom presudom diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a zbog čega su povrijeđeni i članak 14. Europske konvencije, te članak 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također, ograničenjem zakonske zatezne kamate, a ne i ugovorene kamate iz članka 399. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima, apelant smatra da je Republika Srpska diskriminirala građane glede zaštite prava na imovinu, jer nije postavila i ograničenje kamate koje banke mogu naplaćivati po ugovoru o kreditu za slučaj kašnjenja, odnosno da je odredba o ograničenju zakonske zatezne kamate diskriminacijska u odnosu na ugovorenu kamatu, a što je protivno i članku 4. Međunarodnoga pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Najzad, apelant smatra da je drugostupanjski sud mogao primijeniti Zakon o dopuni Zakona o visini zatezne kamate samo od dana njegovoga stupanja na snagu, tj. 2. lipnja 2006. godine, a od kada zakonska zatezna kamata ne može preći iznos glavnoga duga. Apelant zaključuje da Zakon o dopuni Zakona o visini zatezne kamate ne ispunjava kriterij zakonitosti i ne služi legitimnom cilju jer se njime uspostavlja diskriminacija i neravnopravnost. b) Odgovor na apelaciju 18. Okružni sud je u svezi s apelantovim navodima da je zateznu kamatu trebalo obračunati primjenom Zakona o zateznoj Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 131 kamati SR Jugoslavije, koji je primjenjivan do donošenja Zakona o visini stope zatezne kamate Republike Srpske, istaknuo da bi to bilo oprečno odredbi članka 4a. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate kojom je propisan način obračuna zateznih kamata do stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 19/01). Prema citiranoj zakonskoj odredbi, istaknuto je da je ovaj sud zaključio da na iznos duga kada je sredstvo plaćanja bio di nar (zaključno sa 31. prosincem 1998. godine) apelantu pripada zakonska zatezna kamata na konvertirane iznose u DEM valutu do 19. svibnja 2001. godine, a po stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na štedne uloge po viđenju na tu valutu. Dalje, na iznos duga koji je dospio za naplatu od 1. siječnja 1999. godine, kada je kao zvanično sredstvo plaćanja u Republici Srpskoj uvedena KM, pa do 19. svibnja 2001. godine apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu po stopi koju su komercijalne banke plaćale na štedne uloge po viđenju u KM. Najzad, na iznos duga koji je dospio za naplatu nakon svibnja 2001. godine pa do isplate apelantu je dodijeljena kamata po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate iz 2001. godine. U svezi s ograničenjem da iznos obračunate zakonske zatezne kamate ne može biti veći od glavnoga duga, ukazano je da je isto propisano člankom 4b. Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2006. godine. 19. Osnovni sud se u odgovoru pozvao na obrazloženja iz svoje presude, te presude Okružnog suda ističući da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na koje je apelant ukazao u apelaciji. 20. Prvotuženi je u odgovoru istaknuo da je Okružni sud ispravno postupio kada je preinačio presudu Osnovnog suda koji je propustio primijeniti relevantne odredbe materijalnoga prava, te kamatu apelantu dosudio sukladno važeć im pozitivno-pravnim propisima. Pobijani su i navodi iz apelacije o nedonošenju odluke u razumnome roku, jer je prvostupanjska presuda donesena u svibnju 2007. godine a presuda drugostupanjskoga suda u studenome iste godine. Istaknuto je da su razlozi za eventualno nedonošenje prvostupanjske odluke u kraćem roku trajanje ratnoga stanja i nemogućnost bržeg rješavanja sudskih sporova. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/87, 20/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Članak 7. Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi utemeljenost zahtjeva. Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje. Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća odnosno raspravu u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. 23. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 277. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj posebnim zakonom. Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. 24. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/01 i 52/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 4. Obračun zatezne kamate vrši se tako da se fiksna stopa od 0,05% dnevno množi sa brojem dana zakašnjenja, i tako utvrđena stopa množi se sa iznosom glavnog duga uvećanog za kamatu po stopi rasta cijena na malo iz prethodnog članka. Članak 4a. Na novčane obveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se glavni dug konvertira u DEM, odnosno KM po najpovoljnijem tečaju po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obveze na dan dospjelosti i na tako konvertiran iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štednja po viđenju) u DEM, i to na dan ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18. svibnja 2001. godine, od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama članka 3. osnovnog zakona. Članak 4b. Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. VI. Dopustivost 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 26. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001330 od 27. studenoga 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 11. prosinca 2007. godine, a apelacija je podnesena 4. veljače 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda, ističući prije svega da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Navodi o povredi ovog prava u osnovi se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno Zakona o visini stope zatezne kamate, te na nedonošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pravično suđenje 30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Broj 83 – Strana 132 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom. 31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Nedonošenje odluke u razumnom roku a) Relevantna načela 32. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 33. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovanje zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). 34. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 35. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 4. listopada 1996. godine. Postupak po apelantovoj tužbi je okončan pobijanom presudom Okružnog suda od 27. studenoga 2007. godine. Iz navedenoga proizlazi da je cjelokupni postupak odlučivanja o apelantovom pravu trajao 11 godina. 36. Glede složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi utemeljenost zahtjeva za isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu, a na temelju činjenice da je apelant bio zakonski nasljednik osobe koja je bila vlasnik isporučene robe. S obzirom da se radilo o obvezama nastalim 1993. godine, da je trebalo saslušati znatan broj svjedoka, te da je trebalo prikupiti značajnu dokumentaciju iz ovoga razdoblja na temelju koje je trebalo ocijeniti utemeljenost tužbenoga zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu kako glede činjeničnih tako i pravnih pitanja. 37. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prvi put o apelantovome zahtjevu odlučio presudom iz 2002. godine, tj. šest godina nakon podnošenja tužbe. U tijeku 1998. godine Osnovni sud je zakazao samo dva ročišta, a niti jedno nije održao. Identična situacija se ponovila i u tijeku 2000. godine. Nakon toga je došlo do potpunoga zastoja u radu, da bi, nakon apelantovih urgencija, ročište bilo ponovno zakazano tek nakon dvije godine, tj. 2002. godine. U navedenome razdoblju zakazana ročišta su odlagana najčešće zbog izostanka uredno obaviještenih prvotuženog i drugotužene, te zbog neodazivanja na uredno dostavljene pozive svjedoka, odnosno zanemarivanja obveze nadležnih organa da dostave tražene podatke, prije svega ovlašteni or gan drugotužene. U navedenome razdoblju Osnovni sud je samo jednom koristio ovlasti i sankcionirao neodazivanje na poziv uredno pozvanoga svjedoka. Na drugoj strani, u ovome razdoblju apelantov punomoćnik je izostao samo s jednog ročišta, a o razlozima izostanka sud je bio pravodobno obaviješten. Na temelju uvida u spis i iz svega podastrtog, proizlazi zaključak da je duljini postupka u ovom razdoblju doprinio prije svega Osnovni sud zanemarujući svoju obvezu da efikasno upravlja postupkom. Ovo posebno kad se ima u vidu da je u ovom razdoblju bio na snazi Zakon o parničnom postupku koji je davao ovlaštenja sudu da utvrđuje relevantne činjenice i da u tu svrhu izvodi i dokaze koje stranke nisu predložile. O pravodobno izjavljenoj prizivu na prvostupanjsku presudu iz 2002. godine Okružni sud je odlučio 2006. godine, odnosno nakon tri godine i pet mjeseci, i to tako da je prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Najzad, u ponovnom postupku i Osnovni i Okružni sud su u relativno kratkim rokovima donijeli svoje odluke, pa se iz svega podastrtoga Ustavnom sudu ne može zaključiti da postupak u ovome dijelu nije zadovoljio zahtjeve za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. 38. U odgovoru na apelaciju ni Okružni ni Osnovni sud se nisu izjašnjavali o apelantovim navodima o duljini postupka, niti su u tome smislu ponudili bilo kakve razloge. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je trajanje postupka uzrokovano ratnim stanjem i nemogućnošću bržeg rješavanja sudskih sporova. 39. Sagledavajući ukupni postupak po apelantovoj tužbi podnesenoj u listopadu 1996. godine, a po kojoj je konačna odluka donesena tek u studenom 2007. godine, te imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu, a u odsustvu bilo kakvih razloga kojima bi se opravdala duljina postupka, Ustavni sud nije mogao naći razumno opravdanje za ukupno trajanje postupka u konkretnom slučaju. 40. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da ukupno trajanje postupka od 11 godina u konkretnom slučaju ne ispunjava zahtjeve za donošenje odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. Trajanju postupka u ovome su razdoblju doprinijeli Osnovni sud, koji je u razdoblju od šest godina zanemario obvezu efikasnoga upravljanja postupkom, te u razdoblju od dvije godine uopće nije zakazao niti jedno ročište, kao i Okružni sud koji je o pravodobno izjavljenom prizivu odlučio tek nakon tri godine i pet mjeseci. U tome smislu duljina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 41. Apelant je zatražio da mu se, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, naknadi primjerena šteta. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, sukladno kriterijima koje je uspostavio Europski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 42. Prilikom odlučivanja o apelantovome zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 133 utvrđenome načelu, apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao naknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. 43. Uzimajući u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak trajao 11 godina, kao i činjenicu da se nije radilo o postupku koji je zakonom određen kao žuran, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od 150,00 KM za svaku godinu odgađanja, odnosno ukupan iznos od 1.650,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 44. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, prije svega zakonskih propisa kojim su regulirani visina i način obračuna zakonske zatezne kamate. 45. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. 46. U konkretnom slučaju Ustavni sud opaža da je Okružni sud, preinačujući prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o zateznoj kamati, postupao sukladno članku 221. Zakona o parničnom postupku kojim je propisana obveza drugostupanjskoga suda da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnoga prava. Dalje, iz obrazloženja pobijane presude ne može se zaključiti da je Okružni sud izašao izvan okvira zakonskoga ovlaštenja da primjenjuje materijalno pravo prema vlastitoj ocijeni, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje. Naime, Okružni sud je potvrdio prvostupanjsku presudu glede odluke o glavnoj stvari, ocjenjujući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tome, iz podastrtoga se ne može zaključiti da je primjenom zakonskog propisa koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude (Zakon o visini stope zatezne kamate i Zakon o dopuni zakona o visini zatezne kamate) Okružni sud postupao proizvoljno ili na način kojim se vrijeđaju apelantova ustavna prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, doista bi bilo van njegove nadležnosti da u konkretnom slučaju odlučuje odnosno utvrđuje metodu obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga koji je dosuđen apelantu, odnosno da odlučuje o tome na temelju kojih propisa o zateznoj kamati treba, u ovome slučaju, izvršiti obračun te kamate na dosuđeni iznos glavnog duga. 47. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo arbitrarne primjene propisa o zateznoj kamati, te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 48. Apelant pobija odluku Okružnog suda, tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog načina obračuna zatezne kamate u konkretnom slučaju. 49. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (k) Pravo na imovinu. 50. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 51. Ustavni sud prvo mora ispitati posjeduje li apelant imovinu zaštićenu člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, tj. je li navedeni članak primjenjiv u konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju je prijeporan bio način obračuna iznosa zateznih kamata, odnosno, primjena relevantnih zakonskih odredaba prema kojima treba obračunati zakonsku kamatu na dosuđeni iznos glavnoga duga. Apelant je smatrao da je obračun zatezne kamate, sukladno zakonskim odredbama na temelju kojih je to učinio Okružni sud, nezakonit, nepravilan, da se time na njega nameće pretjeran teret, te da je izložen diskriminaciji. S obzirom da je primjena relevantnih zakonskih odredbi uticala i na visinu novčanog iznosa zateznih kamata, za koje je apelant imao "legitimno očekivanje" da će biti obračunate na dosuđeni iznos glavnog duga, Ustavni sud smatra da su članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 Europske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju. 52. Članak 1. Protokola broj 1 obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istoga stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugome stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Europski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stavak 37). 53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je izvršeno miješanje u apelantovo pravo na imovinu sukladno drugom pravilu, tako što je primjenom važećih propisa o zakonskoj kamati određen obračun zateznih kamata u manjem iznosu u odnosu na onaj koji je apelant očekivao, kad bi mu obračun bio izvršen prema ranije važećim propisima. 54. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluku broj U 83/03 od 22. rujna 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, točka 49). 55. Ustavni sud je već obrazložio da se pobijana odluka Okružnog suda, u dijelu koji se odnosi na obračun zatezne kamate, temelji na važećim propisima te da njihova primjena nije bila proizvoljna. Ustavni sud se na slaže s apelantovim stavom prema kojemu bi se zaključak o povredi prava na imovinu formirao na temelju činjenice da, u konkretnom slučaju, sud nije Broj 83 – Strana 134 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. donio odluku u razumnom roku, jer da je odluku donio ranije onda bi se obračun zateznih kamata izvršio prema propisima koji su, prema apelantovim navodima, za njega povoljniji. Prema mišljenju Ustavnog suda, s aspekta poštivanja ljudskih prava, bitno je da se odluka temelji na važećim propisima čija primjena nije bila proizvoljna ili diskriminacijska, dok se eventualne promjene propisa i posljedice koje one uzrokuju ne mogu vezati za obvezu suda da u svakom predmetu donese odluku u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nema dvojbe da Zakon o visini stope zatezne kamate ima legitimni cilj, jer ovaj zakon kao lex specialis regulira važno pitanje (sankciju za slučaj kašnjenja u izvršavanju novčanih obveza). Osim toga, Ustavni sud je mišljenja da u konkretnom slučaju na apelanta nije stavljen ni "pretjeran teret", odnosno da nije narušeno načelo "proporcionalnosti" jer apelant, primjenom relevantnih propisa o zateznoj kamati, nije lišen zatezne kamate, a činjenica da je nije ostvario u očekivanom iznosu ne može pokrenuti pitanje kršenja navedenoga načela. 56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi 57. Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantovo pozivanje na povredu prava na zabranu diskriminacije, s obzirom da svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima da je u odnosu na njega došlo do "različitog tretmana" u "podudarnim situacijama", te stoga, a imajući u vidu zaključak glede prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da ne mora detaljnije ispitivati je li došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije, članka 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članka 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. VIII. Zaključak 58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka od 11 godina u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju redovitih sudova, te kada nisu dati razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni prava iz na zabranu diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije, članka 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članka 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kada su redoviti sudovi dali razvidne razloge i obrazloženja za svoje odluke a iz podastrtog se ne može zaključiti da su pri tom postupali arbitrarno i diskriminacijski, na način kojim se vrijeđaju apelantova prava. 60. Na temelju članka 61. st. 1. 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 451/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Čelebića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mehmeda Čelebića. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Opštinskim sudom u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 003295 09 P. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj 23 0 P 003295 09 P. U skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Mehmedu Čelebiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mehmed Čelebić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kog zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 8. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi kod Opštinskog suda u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 23 0 P 003295 09 P. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 18. februara 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je 25. februara 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 13. maja 2010. godine dostavio je na uvid spis broj 23 0 P 003295 09 P. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda je dostavljen apelantu 3. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je s još sedam tužilaca 23. jula 1986. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv Muhe, Melke i Arifa Čelebića (u daqnjem tekstu: tuženi) radi diobe posjeda nekretnina. Navedena tužba bila je zavedena pod poslovnim brojem P-553/86. Tužbenim zahtjevom apelant je s ostalim tužiocima zatražio da sud dozvoli diobu posjeda nekretnina upisanih u posjedovni list k.o. Todorovska Slapnica, što je ustvari šuma i pašwak. Predloženo je da sud usvoji 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 135 privremenu mjeru kojom bi zabranilo tuženim da sijeku šume s navedenih nekretnina dok se ne okonča postupak o tužbi. U toku 1987. godine održano je jedno ročište za glavnu raspravu, a u oktobru 1988. godine Opštinski sud je donio rješenje o privremenoj mjeri kojom je tuženim zabranjena svaka sječa šume na nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva. 7. Tokom 1989. godine zakazana su tri ročišta od kojih je posljednje odloženo na neodređeno vrijeme (ročište od 8. juna 1989. godine). Sljedeće ročište, od 14. novembra 1990. godine, ponovo je odloženo na neodređeno vrijeme te je konstatovano da je za rješenje konkretne pravne stvari neophodno da se provedu dokazi uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka geometra. Uviđaj je obavljen 17. juna 1991. godine, sačinjen je zapisnik i raspravljanje odloženo na neodređeno vrijeme, te je konstatovano da će se sljedeća rasprava zakazati nakon dostave skice lica mjesta. 8. Apelant je pismenim podneskom od 6. maja 2002. godine zatražio da se postupak nastavi, navodeći da je između parničnih stranaka riješeno pitanje suvlasničkih dijelova. Pismenim podneskom od 26. jula 2005. godine apelant je ponovo zatražio zakazivanje rasprave, ističući da su tuženi izvršili sječu stabala u šumi i učinili štetu tužiocima. 9. Podneskom od 24. avgusta 2005. godine apelant je, s ostalim tužiocima, uredio tužbu jer je u međuvremenu nakon podnošewa tužbe jedan od tužilaca umro, pa je parnicu preuzeo njegov zakonski nasljednik. 10. Apelant je 26. juna 2006. godine Kantonalnom sudu u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) podnio zahtjev za izuzeće sudija i predsjednika Opštinskog suda. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Su-06-000 547 od 3. jula 2006. godine kojim je apelantov zahtjev za izuzeće predsjednika Opštinskog suda u predmetu P-43/97 odbijen kao neosnovan. 11. Opštinski sud je Rješenjem broj P-43/97 od 6. februara 2009. godine apelantovu uređenu tužbu i podnesak od 24. avgusta 2005. godine dostavio tuženima na odgovor. Od Matičnog ureda Cazin i Todorovo zatraženo je 2. aprila 2009. godine da za potrebe postupka dostave smrtovnicu za dvoje tuženih koji su u međuvremenu umrli. 12. Rješenjem od 3. aprila 2009. godine Opštinski sud je apelantu i ostalim tužiocima vratio tužbu na ispravku i dopunu, uz naznaku da se ispravka i dopuna odnose na oznaku tuženih koji su u međuvremenu umrli i to tako da umjesto wih označe wihove nasljednike u roku od osam dana, uz upozorenje da će se tužba u slučaju nepostupawa po traženju suda biti odbačena kao neuredna. Podneskom od 8. aprila 2009. godine apelant je dostavio podatke o nasljednicima jednog od prvobitno označenih tuženih. 13. Rješenjem od 27. maja 2009. godine Opštinski sud je prekinuo postupak zbog smrti dvoje tužilaca i dvoje tuženih i utvrdio da će se započeti postupak nastaviti nakon što nasljednici tužilaca i nasljednici tuženih preuzmu postupak ili ih sud na poziv suprotne strane pozove da to učine. 14. Apelant je s ostalim tužiocima 22. juna 2009. godine dostavio Opštinskom sudu podnesak u kom su označeni zakonski nasljednici umrlih stranaka zbog kojih je postupak prekinut, te je ujedno zatraženo da se prekinuti postupak nastavi. 15. Zakonski nasljednici dvoje prvobitno označenih tužilaca zbog kojih je postupak prekinut, podneskom od 29. juna 2009. godine, izjavili su da preuzimaju postupak koji su wihovi prednici započeli. 16. Opštinski sud je rješenjem od 20. januara 2010. godine pozvao zakonske nasljednike dvoje tuženih koji su u međuvremenu umrli da preuzmu postupak. 17. Rješenjem od 19. aprila 2010. godine Opštinski sud je nasljednicima prvobitno tuženih koji su u međuvremenu umrli postavio privremenog zastupnika s pravima i obavezama za vrijeme trajawa predmetnog postupka. Istog dana Opštinski sud je oglas o postavljanju privremenog zastupnika dostavio službenim glasnicima i službenim novinama, Centru za socijalni rad Velika Kladuša i Cazin, te punomoćniku tužilaca koji ujedno zastupa i apelanta. Naredbom od 19. aprila 2010. zakazano je pripremno ročište za 25. maj 2010. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant smatra da mu je u postupku pred Opštinskim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, što je seg ment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant je zasnovao na tvrdwi da je od podnošewa tužbe protekao dugi vremenski pe riod, a od primjene Ustava Bosne i Hercegovine 12 godina, u kom nije donesena niti jedna sudska odluka. Apelant je istakao da, počev od 1996. godine pa do podnošewa apelacije, nije zakazano niti jedno ročište, i pored toga što je u nekoliko navrata pismenim putem zahtijevao da se spor po podnesenoj tužbi okonča. Zbog nerješavawa predmeta u tako dugom vremenskom periodu povrijeđeno mu je, kako tvrdi, pravo na pravično suđenje u razumnom roku zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 19. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je zbog rata u BiH prestao rad na predmetu, da nakon rata u predmetu nije postupano i da su tokom 1997. godine svi prijeratni nezavršeni predmeti zavedeni s novim brojevima, tako da je konkretna parnica iz ranijeg broja P-553/86 zavedena pod broj P-43/97. Opštinski sud je od 1995. do 1999. godine, kako je dalje navedeno, bio popunjen potrebnim brojem sudija, a nakon toga se broj predmeta povećavao, zbog čega na ovom predmetu nije rađeno. Apelant je tokom 2002. i 2005. godine urgirao da se radi na predmetu, a zatim je zatražio izuzeće sudija i predsjednika suda, što je odbijeno. U odgovoru je dalje navedeno da je 1988. godine usvojena privremena mjera i ona je na snazi dok se ne okonča postupak, zbog čega je ocjena suda da navodi iz apelacije nisu osnovani i da su objektivne okolnosti (nedovoljan broj sudija i veliki broj predmeta) dovele do toga da u predmetu nije postupano. Opštinski sud ni danas nije popunjen potrebnim brojem sudija, naročito na građanskom referatu, zbog čega nisu u mogućnosti da u razumnim rokovima rješavaju predmete. Opštinski sud je u svom odgovoru takođe istakao da postojeće sudije zbog objektivnih okolnosti nisu u mogućnosti da postupaju u razumnom roku, a u većini slučajeva se radi o predmetima koji su davno zaprimljeni u sud za čije nepostupanje nisu krive postojeće sudije, pa je predloženo da se ove okolnosti imaju u vidu prilikom razmatrawa apelacije. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Broj 83 – Strana 136 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. VI. Dopustivost 23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da o tužbenom zahtjevu koji je postavio u tužbi s još nekolicinom tužilaca nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, ovo pravilo dopušta Ustavnom sudu mogućnost da izuzetno razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajawa postupka koji je pokrenuo pred Opštinskim sudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 28. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć. a) Relevantni principi 29. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 30. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 31. Apelant je s ostalim tužiocima pred Opštinskim sudom pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe 29. jula 1986. godine, dakle prije skoro 24 godine, ali pe riod koji je relevantan za Ustavni sud ne počinje danom podnošewa tužbe već stupanjem na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije koji smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom zasnivawa wihove vremenske nadležnosti, ali u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe dosad traje 24 godine i još uvijek nije okončan, a od toga 14 godina ulazi u relevantni pe riod koji je u nadležnosti Ustavnog suda. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 32. Ustavni sud je mišljewa da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu, imajući u vidu broj stranaka te dokaze koji treba da se izvedu (uviđaj i vještačenje na licu mjesta), kao i okolnosti koje su se dešavale tokom postupka (smrt parničnih stranaka na tužiočevoj strani). Sem toga, s obzirom da od ishoda predmetnog postupka zavisi ostvarenje apelantovih imovinskih prava, Ustavni sud smatra da je ovaj predmet i od izuzetnog značaja za apelanta. 33. U konkretnom slučaju radi se o sporu radi diobe posjeda nekretnina. Opštinski sud je u relevantnom periodu donio dva rješewa kojima je postupak, zbog smrti parničnih stranaka na tužiteqskoj i tuženoj strani, prekinut, te je pozvao zakonske nasljednike da preuzmu postupak i u tom smislu urede tužbu tako da označe parnične stranke-nasljednike prethodno označenih stranaka. Nakon apelantovog postupawa po traženju suda u ostavljenom roku, Opštinski sud je ponovo u dugom vremenskom periodu bio potpuno pasivan, a aktivnije radnje u pogledu rada na predmetu počeo je da preduzima od januara 2010. godine. Prvo pripremno ročište u konkretnom predmetu zakazano je za 25. maj 2010. godine. 34. Ustavni sud je ocijenio argumente Opštinskog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda zbog velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o parničnom postupku i malog broja sudija koji rade na tim referatima. S tim u vezi, Ustavni sud je već naglasio da "...veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka...". Sem toga, Ustavni sud naglašava da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1 Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane osiguraće svakom licu pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u dijelu I ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da obezbijedi svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizuje svoj pravni sistem tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da, u konkretnom slučaju, obezbijedi da se sudska odluka donese u razumnom roku. 35. Apelant ni na koji način nije uticao na trajanje postupka jer za to nije imao priliku, budući da Opštinski sud u relevantnom periodu nije održao niti jedno ročište a u pogledu zahtjeva suda da se tužba uredi i da se jasno označe stranke koje su nakon smrti svojih prednika preuzeli parnicu, apelant je postupao u ostavljenim rokovima. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 137 36. Ustavni sud smatra da nije nužno da se upušta u daqnju analizu razumnosti trajawa postupka jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdawa niti objašnjenja zbog čega Opštinski sud nije u periodu od 14 godina okončao postupak po apelantovoj tužbi. d) Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 38. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovoj tužbi u relevantnom periodu trajao do odlučivawa Ustavnog suda 14 godina, te da predmetni postupak nije u zakonu propisan kao hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 2.100 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud zakqučuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada se odgovornost za ukupnu dužinu trajawa postupka u periodu od 14 godina stavlja na teret Opštinskom sudu, koji nije dao prihvatqive razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantov doprinos u ukupnom trajanju postupka. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 451/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Čelebića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mehmeda Čelebića. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 003295 09 P. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 23 0 P 003295 09 P. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Mehmedu Čelebiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mehmed Čelebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 8. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 003295 09 P. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 18. februara 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je 25. februara 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 13. maja 2010. godine je dostavio na uvid spis broj 23 0 P 003295 09 P. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantu 3. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je s još sedam tužitelja 23. jula 1986. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Muhe, Melke i Arifa Čelebića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi diobe posjeda nekretnina. Navedena tužba je bila zavedena pod poslovnim brojem P-553/86. Tužbenim zahtjevom apelant je s ostalim tužiteljima zatražio da sud dozvoli diobu posjeda nekretnina upisanih u posjedovni list k.o. Todorovska Slapnica, što je ustvari šuma i pašnjak. Predloženo je da sud usvoji privremenu mjeru kojom bi zabranilo tuženim da sijeku šume s navedenih nekretnina do okončanja postupka o tužbi. U toku 1987. godine održano je jedno ročište za glavnu raspravu, a u oktobru 1988. godine Općinski sud je donio rješenje o privremenoj mjeri kojom je tuženim zabranjena svaka sječa šume na nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva. 7. Tokom 1989. godine zakazana su tri ročišta od kojih je posljednje odloženo na neodređeno vrijeme (ročište od 8. juna 1989. godine). Sljedeće ročište, od 14. novembra 1990. godine, ponovo je odloženo na neodređeno vrijeme te je konstatirano da je za rješenje konkretne pravne stvari neophodno provođenje dokaza uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka geometra. Uviđaj je obavljen 17. juna 1991. godine, sačinjen je zapisnik i raspravljanje odloženo na neodređeno vrijeme, te je konstatirano 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 138 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. da će se sljedeća rasprava zakazati nakon dostave skice lica mjesta. 8. Apelant je pismenim podneskom od 6. maja 2002. godine zatražio nastavak postupka, navodeći da je među parničnim strankama riješeno pitanje suvlasničkih dijelova. Pismenim podneskom od 26. jula 2005. godine apelant je ponovo zatražio zakazivanje rasprave, ističući da su tuženi izvršili sječu stabala u šumi i učinili štetu tužiteljima. 9. Podneskom od 24. augusta 2005. godine apelant je, s ostalim tužiteljima, uredio tužbu jer je u međuvremenu nakon podnošenja tužbe jedan od tužitelja umro, pa je parnicu preuzeo njegov zakonski nasljednik. 10. Apelant je 26. juna 2006. godine Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) podnio zahtjev za izuzeće sudija i predsjednika Općinskog suda. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Su-06-000 547 od 3. jula 2006. godine kojim je apelantov zahtjev za izuzeće predsjednika Općinskog suda u predmetu P-43/97 odbijen kao neosnovan. 11. Općinski sud je Rješenjem broj P-43/97 od 6. februara 2009. godine apelantovu uređenu tužbu i podnesak od 24. augusta 2005. godine dostavio tuženima na odgovor. Od Matičnog ureda Cazin i Todorovo zatraženo je 2. aprila 2009. godine da za potrebe postupka dostave smrtovnicu za dvoje tuženih koji su u međuvremenu umrli. 12. Rješenjem od 3. aprila 2009. godine Općinski sud je apelantu i ostalim tužiteljima vratio tužbu na ispravku i dopunu, uz naznaku da se ispravka i dopuna odnose na oznaku tuženih koji su u međuvremenu umrli i to tako da umjesto njih označe njihove nasljednike u roku od osam dana, uz upozorenje da će se tužba u slučaju nepostupanja po traženju suda odbaciti kao neuredna. Podneskom od 8. aprila 2009. godine apelant je dostavio podatke o nasljednicima jednog od prvobitno označenih tuženih. 13. Rješenjem od 27. maja 2009. godine Općinski sud je prekinuo postupak zbog smrti dvoje tužitelja i dvoje tuženih i utvrdio da će se započeti postupak nastaviti nakon što nasljednici tužitelja i nasljednici tuženih preuzmu postupak ili ih sud na poziv suprotne strane pozove da to učine. 14. Apelant je s ostalim tužiteljima 22. juna 2009. godine dostavio Općinskom sudu podnesak u kojem su označeni zakonski nasljednici umrlih stranaka zbog kojih je postupak prekinut, te je ujedno zatraženo da se prekinuti postupak nastavi. 15. Zakonski nasljednici dvoje prvobitno označenih tužitelja zbog kojih je postupak prekinut, podneskom od 29. juna 2009. godine, su izjavili da preuzimaju postupak koji su njihovi prednici započeli. 16. Općinski sud je rješenjem od 20. januara 2010. godine pozvao zakonske nasljednike dvoje tuženih koji su u međuvremenu umrli da preuzmu postupak. 17. Rješenjem od 19. aprila 2010. godine Općinski sud je nasljednicima prvobitno tuženih koji su u međuvremenu umrli postavio privremenog zastupnika s pravima i obavezama za vrijeme trajanja predmetnog postupka. Istog dana Općinski sud je oglas o postavljanju privremenog zastupnika dostavio službenim glasnicima i službenim novinama, Centru za socijalni rad Velika Kladuša i Cazin, te punomoćniku tužitelja koji ujedno zastupa i apelanta. Naredbom od 19. aprila 2010. zakazano je pripremno ročište za 25. maj 2010. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant smatra da mu je u postupku pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, što je seg ment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant je zasnovao na tvrdnji da je od podnošenja tužbe protekao dugi vremenski pe riod, a od primjene Ustava Bosne i Hercegovine 12 godina, u kojem nije donesena niti jedna sudska odluka. Apelant je istakao da, počevši od 1996. godine pa do podnošenja apelacije, nije zakazano niti jedno ročište, i pored toga što je u nekoliko navrata pismenim putem zahtijevao da se spor po podnesenoj tužbi okonča. Zbog nerješavanja predmeta u tako dugom vremenskom periodu povrijeđeno mu je, kako tvrdi, pravo na pravično suđenje u razumnom roku zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je zbog rata u BiH prestao rad na predmetu, da nakon rata u predmetu nije postupano i da su tokom 1997. godine svi prijeratni nezavršeni predmeti zavedeni s novim brojevima, tako da je konkretna parnica iz ranijeg broja P-553/86 zavedena pod broj P-43/97. Općinski sud je od 1995. do 1999. godine, kako je dalje navedeno, bio popunjen potrebnim brojem sudija a nakon toga se broj predmeta povećavao, zbog čega na ovom predmetu nije rađeno. Apelant je tokom 2002. i 2005. godine urgirao rad na predmetu, a zatim je zatražio izuzeće sudija i predsjednika suda, što je odbijeno. U odgovoru je dalje navedeno da je 1988. godine usvojena privremena mjera i ona je na snazi do okončanja postupka, zbog čega je ocjena suda da navodi iz apelacije nisu osnovani i da su objektivne okolnosti (nedovoljan broj sudija i veliki broj predmeta) dovele do toga da u predmetu nije postupano. Općinski sud ni danas nije popunjen potrebnim brojem sudija, naročito na građanskom referatu, zbog čega nisu u mogućnosti da u razumnim rokovima rješavaju predmete. Općinski sud je u svom odgovoru također istakao da postojeće sudije zbog objektivnih okolnosti nisu u mogućnosti postupati u razumnom roku, a u većini slučajeva se radi o predmetima koji su davno zaprimljeni u sud za čije nepostupanje nisu krive postojeće sudije, pa je predloženo da se ove okolnosti imaju u vidu prilikom razmatranja apelacije. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 139 traje, navodeći da o tužbenom zahtjevu koji je postavio u tužbi s još nekolicinom tužitelja nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, ovo pravilo dopušta Ustavnom sudu mogućnost da izuzetno razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji je pokrenuo pred Općinskim sudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć. a) Relevantni principi 29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 30. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 31. Apelant je s ostalim tužiteljima pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe 29. jula 1986. godine, dakle prije skoro 24 godine, ali pe riod koji je relevantan za Ustavni sud ne počinje danom podnošenja tužbe već stupanjem na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije koji smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, ali u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe dosada traje 24 godine i još uvijek nije okončan, a od toga 14 godina ulazi u relevantni pe riod koji je u nadležnosti Ustavnog suda. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 32. Ustavni sud je mišljenja da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu, imajući u vidu broj stranaka te dokaze koje treba izvesti (uviđaj i vještačenje na licu mjesta), kao i okolnosti koje su se dešavale tokom postupka (smrt parničnih stranaka na tužiteljskoj strani). Osim toga, s obzirom da od ishoda predmetnog postupka zavisi ostvarenje apelantovih imovinskih prava, Ustavni sud smatra da je ovaj predmet i od izuzetnog značaja za apelanta. 33. U konkretnom slučaju radi se o sporu radi diobe posjeda nekretnina. Općinski sud je u relevantnom periodu donio dva rješenja kojima je postupak, zbog smrti parničnih stranaka na tužiteljskoj i tuženoj strani, prekinut, te je pozvao zakonske nasljednike da preuzmu postupak i u tom smislu urede tužbu tako da označe parnične stranke-nasljednike prethodno označenih stranaka. Nakon apelantovog postupanja po traženju suda u ostavljenom roku, Općinski sud je ponovo u dugom vremenskom periodu bio potpuno pasivan, a aktivnije radnje u pogledu rada na predmetu počeo je poduzimati od januara 2010. godine. Prvo pripremno ročište u konkretnom predmetu zakazano je za 25. maj 2010. godine. 34. Ustavni sud je ocijenio argumente Općinskog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda zbog velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o parničnom postupku i malog broja sudija koji rade na tim referatima. S tim u vezi, Ustavni sud je već naglasio da "...veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka...". Osim toga, Ustavni sud naglašava da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1. Evropske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane osigurat će svakom licu pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u dijelu I ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da osigura svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizira svoj pravni sistem tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da, u konkretnom slučaju, osigura donošenje sudske odluke u razumnom roku. 35. Apelant ni na koji način nije uticao na trajanje postupka jer za to nije imao priliku, budući da Općinski sud u relevantnom periodu nije održao niti jedno ročište a u pogledu zahtjeva suda da se tužba uredi i da se jasno označe stranke koje su nakon smrti svojih prednika preuzeli parnicu, apelant je postupao u ostavljenim rokovima. 36. Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zbog čega Općinski sud nije u periodu od 14 godina okončao postupak po apelantovoj tužbi. d) Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 38. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a Broj 83 – Strana 140 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovoj tužbi u relevantnom periodu trajao do odlučivanja Ustavnog suda 14 godina, te da predmetni postupak nije u zakonu propisan kao hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 2.100 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se odgovornost za ukupnu dužinu trajanja postupka u periodu od 14 godina stavlja na teret Općinskom sudu, koji nije dao prihvatljive razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantov doprinos u ukupnom trajanju postupka. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 451/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Čelebića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mehmeda Čelebića. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 003295 09 P. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 23 0 P 003295 09 P. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Mehmedu Čelebiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši i Vladi Unsko-sanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mehmed Čelebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, odvjetnik iz Velike Kladuše, podnio je 8. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 003295 09 P. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 18. veljače 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je 25. veljače 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 13. svibnja 2010. godine je dostavio na uvid spis broj 23 0 P 003295 09 P. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantu 3. ožujka 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je s još sedam tužitelja 23. srpnja 1986. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Muhe, Melke i Arifa Čelebića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi diobe posjeda nekretnina. Navedena tužba je bila zavedena pod poslovnim brojem P-553/86. Tužbenim zahtjevom apelant je s ostalim tužiteljima zatražio da sud dozvoli diobu posjeda nekretnina upisanih u posjedovni list k.o. Todorovska Slapnica, što je ustvari šuma i pašnjak. Predloženo je da sud usvoji privremenu mjeru kojom bi zabranilo tuženim da sijeku šume s navedenih nekretnina do okončanja postupka o tužbi. U tijeku 1987. godine održano je jedno ročište za glavnu raspravu, a u listopadu 1988. godine Općinski sud je donio rješenje o privremenoj mjeri kojom je tuženim zabranjena svaka sječa šume na nekretninama koje su predmet tužbenog zahtjeva. 7. Tijekom 1989. godine su zakazana tri ročišta od kojih je posljednje odloženo na neodređeno vrijeme (ročište od 8. lipnja 1989. godine). Sljedeće ročište, od 14. studenoga 1990. godine, ponovno je odloženo na neodređeno vrijeme te je konstatirano da je za rješenje konkretne pravne stvari nužno provođenje dokaza očevidom na licu mjesta uz nazočnost vještaka geometra. Uviđaj je obavljen 17. lipnja 1991. godine, sačinjen je zapisnik i rasprava odložena na neodređeno vrijeme, te je konstatirano da će se sljedeća rasprava zakazati nakon dostave skice lica mjesta. 8. Apelant je pismenim podneskom od 6. svibnja 2002. godine zatražio nastavak postupka, navodeći da je među parničnim strankama riješeno pitanje suvlasničkih dijelova. Pismenim podneskom od 26. srpnja 2005. godine apelant je ponovno zatražio zakazivanje rasprave, ističući da su tuženi izvršili sječu stabala u šumi i učinili štetu tužiteljima. 9. Podneskom od 24. kolovoza 2005. godine apelant je, s ostalim tužiteljima, uredio tužbu jer je u međuvremenu nakon podnošenja tužbe jedan od tužitelja umro, pa je parnicu preuzeo njegov zakonski nasljednik. 10. Apelant je 26. lipnja 2006. godine Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) podnio zahtjev za izuzeće sudaca i predsjednika Općinskog suda. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Su-06-000 547 od 3. srpnja 2006. godine kojim je apelantov zahtjev za izuzeće predsjednika Općinskog suda u predmetu P-43/97 odbijen kao neutemeljen. 11. Općinski sud je Rješenjem broj P-43/97 od 6. veljače 2009. godine apelantovu uređenu tužbu i podnesak od 24. kolovoza 2005. godine dostavio tuženima na odgovor. Od 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 141 Matičnog ureda Cazin i Todorovo 2. travnja 2009. godine je zatraženo da za potrebe postupka dostave umrlicu za dvoje tuženih koji su u međuvremenu umrli. 12. Rješenjem od 3. travnja 2009. godine Općinski sud je apelantu i ostalim tužiteljima vratio tužbu na ispravku i dopunu, uz naznaku da se ispravka i dopuna odnose na oznaku tuženih koji su u međuvremenu umrli i to tako da umjesto njih označe njihove nasljednike u roku od osam dana, uz upozorenje da će se tužba u slučaju nepostupanja po traženju suda odbaciti kao neuredna. Podneskom od 8. travnja 2009. godine apelant je dostavio podatke o nasljednicima jednog od prvobitno označenih tuženih. 13. Rješenjem od 27. svibnja 2009. godine Općinski sud je prekinuo postupak zbog smrti dvoje tužitelja i dvoje tuženih i utvrdio da će se započeti postupak nastaviti nakon što nasljednici tužitelja i nasljednici tuženih preuzmu postupak ili ih sud na poziv suprotne strane pozove da to učine. 14. Apelant je s ostalim tužiteljima 22. lipnja 2009. godine dostavio Općinskom sudu podnesak u kojemu su označeni zakonski nasljednici umrlih stranaka zbog kojih je postupak prekinut, te je ujedno zatraženo da se prekinuti postupak nastavi. 15. Zakonski nasljednici dvoje prvobitno označenih tužitelja zbog kojih je postupak prekinut su, podneskom od 29. lipnja 2009. godine, izjavili da preuzimaju postupak koji su njihovi prednici započeli. 16. Općinski sud je rješenjem od 20. siječnja 2010. godine pozvao zakonske nasljednike dvoje tuženih koji su u međuvremenu umrli da preuzmu postupak. 17. Rješenjem od 19. travnja 2010. godine Općinski sud je nasljednicima prvobitno tuženih koji su u međuvremenu umrli postavio privremenog zastupnika s pravima i obvezama za vrijeme trajanja predmetnoga postupka. Istog dana Općinski sud je oglas o postavljanju privremenoga zastupnika dostavio službenim glasnicima i službenim novinama, Centru za socijalni rad Velika Kladuša i Cazin, te punomoćniku tužitelja koji ujedno zastupa i apelanta. Naredbom od 19. travnja 2010. zakazano je pripremno ročište za 25. svibanj 2010. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant smatra da mu je u postupku pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, što je seg ment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant je temeljio na tvrdnji da je od podnošenja tužbe proteklo dugo vremensko razdoblje, a od primjene Ustava Bosne i Hercegovine 12 godina, u kojemu nije donesena niti jedna sudska odluka. Apelant je istaknuo da, počevši od 1996. godine pa do podnošenja apelacije, nije zakazano niti jedno ročište, i pored toga što je u nekoliko navrata pismenim putem zahtijevao da se spor po podnesenoj tužbi okonča. Zbog nerješavanja predmeta u tako dugom vremenskom razdoblju povrijeđeno mu je, kako tvrdi, pravo na pravično suđenje u razumnom roku zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je zbog rata u BiH prestao rad na predmetu, da nakon rata u predmetu nije postupano i da su tijekom 1997. godine svi prijeratni nezavršeni predmeti zavedeni s novim brojevima, tako da je konkretna parnica iz ranijega broja P-553/86 zavedena pod broj P-43/97. Općinski sud je od 1995. do 1999. godine, kako je dalje navedeno, bio popunjen potrebnim brojem sudaca a nakon toga se broj predmeta povećavao, zbog čega na ovom predmetu nije rađeno. Apelant je tijekom 2002. i 2005. godine urgirao rad na predmetu, a potom je zatražio izuzeće sudaca i predsjednika suda, što je odbijeno. U odgovoru je dalje navedeno da je 1988. godine usvojena privremena mjera i ona je na snazi do okončanja postupka, zbog čega je ocjena suda da navodi iz apelacije nisu utemeljeni i da su objektivne okolnosti (nedovoljan broj sudaca i veliki broj predmeta) dovele do toga da u predmetu nije postupano. Općinski sud ni danas nije popunjen potrebnim brojem sudaca, osobito na građanskom referatu, zbog čega nisu u mogućnosti u razumnim rokovima rješavati predmete. Općinski sud je u svome odgovoru također istaknuo da postojeći suci zbog objektivnih okolnosti nisu u mogućnosti postupati u razumnom roku, a u većini slučajeva se radi o predmetima koji su davno zaprimljeni u sud za čije nepostupanje nisu krivi postojeći suci, pa je predloženo da se ove okolnosti imaju u vidu prilikom razmatranja apelacije. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 25. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, navodeći da o tužbenom zahtjevu koji je postavio u tužbi s još nekolicinom tužitelja nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, ovo pravilo dopušta Ustavnom sudu mogućnost da izuzetno razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 27. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji je pokrenuo pred Općinskim sudom došlo do Broj 83 – Strana 142 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u Š...Ć. a) Relevantna načela 29. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 30. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koji se uzima u obzir 31. Apelant je s ostalim tužiteljima pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe 29. srpnja 1986. godine, dakle prije skoro 24 godine, ali razdoblje koje je relevantno za Ustavni sud ne počinje danom podnošenja tužbe već stupanjem na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. prosinca 1995. godine. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Europske konvencije koji smatraju da razdoblje koji se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, ali u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut toga nadnevka (vidi Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe dosada traje 24 godine i još uvijek nije okončan, a od toga 14 godina ulazi u relevantno razdoblje koji je u nadležnosti Ustavnog suda. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 32. Ustavni sud je mišljenja da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu, imajući u vidu broj stranaka te dokaze koje treba izvesti (očevid i vještačenje na licu mjesta), kao i okolnosti koje su se dešavale tijekom postupka (smrt parničnih stranaka na tužiteljskoj strani). Osim toga, s obzirom da o ishodu predmetnoga postupka ovisi ostvarenje apelantovih imovinskih prava, Ustavni sud smatra da je ovaj predmet i od iznimnog značaja za apelanta. 33. U konkretnom slučaju se radi o sporu radi diobe posjeda nekretnina. Općinski sud je u relevantnom razdoblju donio dva rješenja kojima je postupak, zbog smrti parničnih stranaka na tužiteljskoj i tuženoj strani, prekinut, te je pozvao zakonske nasljednike da preuzmu postupak i u tome smislu urede tužbu tako da označe parnične stranke-nasljednike prethodno označenih stranaka. Nakon apelantovog postupanja po traženju suda u ostavljenom roku, Općinski sud je ponovno u dugom vremenskom razdoblju bio potpuno pasivan, a aktivnije radnje glede rada na predmetu počeo je poduzimati od siječnja 2010. godine. Prvo pripremno ročište u konkretnom predmetu zakazano je za 25. svibanj 2010. godine. 34. Ustavni sud je ocijenio argumente Općinskog suda koji se odnose na preopterećenost toga suda zbog velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o parničnom postupku i malog broja sudaca koji rade na tim referatima. S tim u svezi, Ustavni sud je već naglasio da "...veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka...". Osim toga, Ustavni sud naglašava da Europska konvencija čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine, što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na članak 1. Europske konvencije koji propisuje: "Visoke ugovorne strane osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u dijelu I ove konvencije". Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obvezu osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Europskoj konvenciji. Sukladno navedenome, Bosna i Hercegovina je preuzela i obvezu organiziranja svoga pravnog sustava tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da, u konkretnom slučaju, osigura donošenje sudske odluke u razumnom roku. 35. Apelant ni na koji način nije uticao na trajanje postupka jer za to nije imao priliku, budući da Općinski sud u relevantnom razdoblju nije održao niti jedno ročište a glede zahtjeva suda da se tužba uredi i da se razvidno označe stranke koje su nakon smrti svojih prednika preuzeli parnicu, apelant je postupao u ostavljenim rokovima. 36. Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka jer je očevidno da nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zbog čega Općinski sud nije u razdoblju od 14 godina okončao postupak po apelantovoj tužbi. d) Pitanje naknade nematerijalne štete 37. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 38. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovoj tužbi u relevantnom razdoblju trajao do odlučivanja Ustavnog suda 14 godina, te da predmetni postupak nije u zakonu propisan kao žuran, apelantu se određuje naknada u visini od 2.100 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada se odgovornost za ukupnu duljinu trajanja postupka u razdoblju od 14 godina stavlja na teret Općinskom sudu, koji nije dao prihvatljive razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantov doprinos u ukupnom trajanju postupka. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 143 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 722/08, rješavajući apelaciju G. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija G. B. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Bawoj Luci broj U-14/05 od 8. maja 2005. godine. Ova odluka se dostavlja Fondu za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeqina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Bawoj Luci radi obezbjeđivawa ustavnih prava podnosiocu apelacije koja su mu povrijeđena. Nalaže se Fondu za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeqina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Bawoj Luci da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. G. B. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Prijedora podnijela je 29. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqwnem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud), te Fonda za penziono i invalidsko osiguranje - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzionog i invalidskog osigurawa u drugom stepenu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 13. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio foto-kopiju dostavnice o uručenju presude apelantkiwi 16. juna 2008. godine, a odgovor na apelaciju 19. januara 2009. godine. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. marta 2008. godine. Fond PIO je odgovor na apelaciju dostavio 16. maja 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i Fonda PIO dostavljen je apelantkiwi 20. juna 2008. godine. Odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantkiwi 28. maja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Fond PIO - Filijala Prijedor Rješenjem broj 1044512323 od 12. maja 2004. godine priznao je apelantkiwi pravo na starosnu penziju počev od 10. maja 2004. godine u iznosu koji je označen u izreci rješewa. U postupku koji je proveden utvrđeno je da je apelantkiwa podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju 7. jula 2003. godine, da je ostvarila ukupni penzioni staž od 35 godina i 15 dana, te da penzioni osnov treba da se odredi shodno čl. 48 do 58 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 32/00, 40/00 i 37/00 - u daqnjem tekstu: Zakon o PIO), odnosno da se visina penzije određuje prema članu 59 navedenog zakona. Kao da tum sticawa prava na penziju i početak isplate penzije određen je, shodno članu 135 Zakona o PIO, 10. maj 2004. godine, koji predstavlja da tum kada su apelantkiwi konačno uplaćeni zaostali doprinosi potrebni za ukupan staž radi odlaska u penziju. 7. Fond PIO je Rješenjem broj 1044512323 od 14. jula 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantkiwinu žalbu na prvostepeno rješenje, kojom je osporavala da tum priznavawa i početak isplate starosne penzije. U obrazloženju rješewa je istaknuto da je prvostepeni or gan pravilno primijenio član 135 Zakona o PIO kada je kao da tum sticawa prava na starosnu penziju i početak njene isplate odredio da tum kada je izvršena uplata doprinosa iz penzionog i invalidskog osigurawa. 8. Okružni sud je Presudom broj U-14/05 od 8. septembra 2005. godine uvažio apelantkiwinu tužbu i poništio drugostepeno rješenje. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je u postupku utvrđeno da se apelantkiwa nalazila u radnom odnosu 35 godina i 15 dana, pa da je, u vrijeme podnošewa zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju, ispuwavala uslove iz člana 46 stav 5 Zakona o PIO za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Dalje, istaknuto je da se, u skladu s članom 6 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 67/05), vrijeme provedeno na radu računa u staž osigurawa upisuje u radnu kwižicu kojom se ovaj staž dokazuje (član 143 stav 2 Zakona o radu). Činjenica da je dio doprinosa iz penzionog i invalidskog osigurawa za apelantkinju uplaćen nakon podnošewa zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju, po ocjeni Okružnog suda nije mogla da utiče na određivanje 10. maja 2004. godine kao datuma od kog je apelantkiwa mogla da ostvaruje pravo na penziju, odnosno od kog joj trebalo da joj se isplaćuje penzija. U prilog ovog stava istaknuto je da je apelantkiwa za sve vrijeme trajawa radnog odnosa bila obavezno osigurano lice u smislu člana 11 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju, da je poslodavac, u skladu s članom 22 tog zakona, obveznik uplate doprinosa. S obzirom da se uplata doprinosa vrši u korist Fonda PIO, kao korisnika, članom 25 Zakona o PIO Fondu PIO je data mogućnost da vrši kontrolu obračuna i uplate doprinosa, da određuje rokove u kojim moraju da se izvrše propuštene uplate, kao i mogućnost da putem Poreske uprave izvrši prinudnu naplatu dugovanog po osnovu neuplaćenih doprinosa, te da preduzima i druge mjere u smislu člana 187 Zakona o PIO (prekršajne prijave, naplata kamata i sl.). Na osnovu navedenog zakqučeno je da apelantkiwa, koja je bila obavezno osigurana ali ne i obveznik uplate doprinosa, ne može da trpi posljedice zbog propusta Fonda PIO da preduzme mjere s ciljem da naplati doprinose. Ukoliko bi Fond PIO tolerisao 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 144 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. ovakve propuste, po ocjeni Okružnog suda, rezultat bi bio nemogućnost radnika da ostvare osnovna prava iz radnog odnosa, kao što je i pravo na penziju. 9. U vezi s tim ukazano je na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 311/04 od 22. maja 2005. godine, shodno kojem pravo na penziju za određeni pe riod predstavlja pravo na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). S obzirom na navedeno, Okružni sud je zakqučio da je Fond PIO pogrešno zakqučio da apelantkiwi pravo na penziju pripada od dana kada je izvršena uplata neuplaćenih doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje. Takođe je ukazano da je članom 135 Zakona o PIO (koji je važio u vrijeme donošewa osporenog akta) regulisano da se pravo na ličnu i porodičnu penziju stiče od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava na penziju propisani zakonom, te da, kad je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnesen nakon ispunjenja propisanih uslova, pravo na isplatu penzije pripada najviše za šest mjeseci unazad od dana podnošewa zahtjeva. S obzirom da je apelantkiwa 31. marta 2003. godine ostvarila staž od 35 godina i 15 dana, a da je zahtjev podnijela 7. jula 2003. godine, Okružni sud je zakqučio da joj pravo na isplatu penzije pripada od 1. aprila 2003. godine, jer od dana podnošewa zahtjeva pa do dana prestanka radnog odnosa (odnosno dana ispunjenja uslova za starosnu penziju) nije proteklo šest mjeseci. Najzad, Okružni sud je ukazao i da je članom 1 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 110/03, stupio na snagu 28. decembra 2003. godine) propisano da obveznik uplate doprinosa može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni pe riod unazad, ako time radnici stiču pravo na dio staža osigurawa koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Pozivajući se na navedenu odredbu, Okružni sud je zakqučio da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj uplati doprinosa, sa zakonskom zateznom kamatom što, uz sve već navedeno, ukazuje da da tum pojedinačne uplate doprinosa ne može da utiče na početak ostvarivawa prava na starosnu penziju i početak njene isplate. Na osnovu navedenog utvrđeno je da su ispunjeni uslovi iz člana 10 stav 1 tač. 1 i 3 Zakona o upravnim sporovima za poništenje osporenog upravnog akta koji je i poništen shodno članu 38 stav 2, a u vezi s članom 41 stav 2 tog zakona. Fondu PIO je naloženo da u ponovnom postupku postupi po navedenim uputstvima i primjedbama ovog suda. 10. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu Fonda PIO da se vanredno preispita presuda Okružnog suda, Presudom broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine zahtjev uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako da je apelantkiwinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je shodno Rješenju broj 1044512323 od 12. maja 2004. godine apelantkiwi priznato pravo na starosnu penziju u označenom iznosu počev od 10. maja 2004. godine, na osnovu zahtjeva koji je podnijela 7. jula 2003. godine; da je apelantkiwa, nakon uplate doprinosa, ostvarila ukupan penzioni staž u trajanju od 35 godina i 15 dana. Dalje, istaknuto je da je nesporna činjenica da je za apelantkinju doprinos uplaćen tek 10. maja 2004. godine. S obzirom na ovu činjenicu, po mišljenju Vrhovnog suda apelantkiwa je uslove za starosnu penziju stekla tek sa danom uplate doprinosa kojim je konačno pokriveno njeno penziono osiguranje za pe riod od 35 godina u smislu člana 135 stav 1 Zakona o PIO. U vezi s tim ukazano je da je članom 41 Zakona o PIO regulisano da staž osigurawa čini staž za koji je plaćen doprinos za penziono i invalidsko osiguranje, kao i da ovakvo stanovište proizilazi iz Odluke Ustavnog suda broj 311/04 od 22. maja 2005. godine. Vrhovni sud je istakao da naknadna uplata doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje po odredbama člana 24a. stav 2 Zakona o PIO ne znači i primjenu ove odredbe u drugačijem smislu od onog koji je propisan članom 135 stav 1 tog zakona. Dalje, istaknuto je i da je članom 145 stav 2 Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03) regulisano da je radna kwižica javna isprava kojom se dokazuje staž osigurawa i drugi vidovi penzionog staža. Po mišljenju Vrhovnog suda, ova odredba treba da se tumači tako da se vrijeme provedeno na radu priznaje u staž osigurawa pod uslovima iz člana 41 Zakona o PIO, kao zakona koji je lex specialis za oblast penzionog i invalidskog osigurawa. Najzad, istaknuto je da Fond PIO nema na raspolaganju neposrednih sredstava za prinudnu naplatu neuplaćenih doprinosa, s obzirom da je prinudna naplata, u skladu s članom 16 Zakona o doprinosima ("Službeni glasnik RS" broj 51/01), u vezi s članom 4 Zakona o Poreskoj upravi ("Službeni glasnik RS" br. 51/01) u nadležnosti Poreske uprave. Pri tom, ukazano je da ni osiguranik nema takvih sredstava, ali da mu pripada pravo na naknadu štete od pravnog ili fizičkog lica koje je bilo u obavezi da blagovremeno uplati doprinose u smislu člana 154 stav 1 i člana 155 Zakona o obligacionim odnosima. Najzad, Vrhovni sud je zakqučio da je presuda Okružnog suda zasnovana na povredi materijalnog prava, čime je ostvaren razlog iz člana 19 stav 2 Zakona o upravnim sporovima, pa je osporenu presudu preinačio tako da je apelantkiwinu tužbu odbio kao neosnovanu na osnovu člana 49 stav 2 Zakona o upravnim sporovima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkiwa smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelantkiwa se pozvala i na povredu prava na rad bez izričitog pozivawa na domaći ili međunarodni akt kojim je regulisano ovo pravo. Apelantkiwa ističe da je doprinos za cjelokupno osiguranje uplaćen zajedno s pripadajućim kamatama, čime su otklonjene posljedice neurednog plaćawa doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje, na osnovu čega zakqučuje da postoji osnov da joj se, u skladu s članom 133 odnosno članom 135 Zakona o PIO, prizna pravo na isplatu penzije od dana podnošewa zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju. Dalje, apelantkiwa se poziva na stavove Ustavnog suda zauzete u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine pri odlučivanju u sličnoj pravnoj situaciji, po kojim retroaktivna uplata doprinosa ne može da utiče na početak ostvarivawa prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije, da lice koje je ispunilo uslove za ostvarivanje prava na penziju ne može da snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćawa doprinosa, kao i neizvršavawa zakonske obaveze Fonda PIO da izvrši kontrolu uplate doprinosa kod poslodavca, kao obveznika uplate doprinosa, te u skladu s tim preduzme odgovarajuće mjere. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da činjenično stanje utvrđeno u provedenom postupku, koje je sadržano u obrazloženju osporene presude, opravdava razloge na osnovu kojih je odluka drugostepenog suda preinačena i to tako što je tužba protiv osporenog upravnog akta odbijena kao neosnovana. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zakqučio da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje. 13. Okružni sud je u odgovoru istakao da se ne slaže sa stanovištem Vrhovnog suda da se u staž osigurawa u smislu člana 41 Zakona o PIO računa samo ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za penziono i invalidsko osiguranje. Razlog ovome je što je članom 135 stav 1 Zakona o PIO propisano da pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom, koje je apelantkiwa ispunila danom prestanka radnog odnosa, odnosno podnošenjem zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju, a ne naknadnom uplatom doprinosa. Dalje, istaknuto je da je članom 1 stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 145 broj 110/03), koji je stupio na snagu 28. decembra 2003. godine, predviđeno da naknadna retroaktivna uplata doprinosa podrazumijeva i uplatu pripadajuće zakonske zatezne kamate, pa kao takva ne može da utiče na početak ostvarivawa prava na isplatu starosne penzije. 14. Fond PIO je u odgovoru istakao da je u Rješenju broj 1044512323 od 14. jula 2004. godine pravilno primijenjeno materijalno pravo te, shodno tome, i pravilno određen da tum priznavawa prava i početak isplate starosne penzije. Dalje, ponovljen je stav da pravo na starosnu penziju pripada od dana ispunjenja uslova za ostvarivanje prava, tj. od dana izvršene uplate doprinosa iz penzionog i invalidskog osigurawa. V. Relevantni propisi 15. Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 11 Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penziono i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika. Obavezno su osigurani na penziono i invalidsko osiguranje: 1) lice u radnom odnosu; Član 24 Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima. Član 24a. Obveznik je dužan da doprinos za penziono i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primawa po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primawa po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru. Izuzetno, poslodavac koji do dana stupawa na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1 ovog člana, može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni pe riod unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osigurawa koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni slijednik poslodavca ili sam radnik. Član 25 Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavawa i plaćawa doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje. Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovawa u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovawa. Prinudna naplata iz stava 4 ovog člana, prioritetno se izvršava. Član 41 Staž osigurawa u smislu člana 26 do 34 ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penziono i invalidsko osiguranje. Član 133 Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može da se podnese nakon prestanka osigurawa. Član 135 Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom. Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uslova za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada unazad od dana podnošewa zahtjeva, ako je podnosilac ispuwavao uslove za sticanje prava i na taj dan. VI. Dopustivost 16. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-14/05 od 8. septembra 2005. godine, tako što je apelantkiwina tužba odbijena kao neosnovana. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporenu presudu apelantkiwa je primila 3. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa - cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantkiwa tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda iz apelacije proizilazi da apelantkiwa smatra da je pogrešno primijenjen materijalni propis prilikom određivawa datuma ostvarivawa prava na starosnu penziju, odnosno početka isplate starosne penzije. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 22. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantkiwinom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju, što predstavlja njeno građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak bio Broj 83 – Strana 146 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. pravičan, onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 23. Ustavni sud dalje podsjeća da je pitanje identično ovome, tj. pitanje utvrđivawa datuma ostvarivawa prava na penziju, odnosno datuma početka isplate penzije u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje, već razmatrao u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine objavljenoj u "Službenom glasniku BiH" broj 79/07, pa se umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke, u pogledu apelantkiwinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. 24. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci u tački 28 konstatovao da: "(…) pravo na starosnu penziju u smislu člana 46 Zakona o PIO osigurano lice stiče kada navrši određene godine života kombinovano sa navršenim određenim godinama staža osigurawa, odnosno penzionog staža. U staž osigurawa u smislu člana 41 ovog zakona računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Na osnovu navedenog proizilazi da neuplaćenost doprinosa iskqučuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osigurawa, a što ima za posljedicu da osigurano lice ne može da ostvari uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 24a. Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate doprinosa odnosno poslodavcu da retroaktivno izvrši plaćanje doprinosa ako time radnici stiču pravo na dio staža osigurawa koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osigurawa, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osigurawa, otklawaju se samo posljedice neurednog ispuwavawa zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika kako bi stekao uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može da utiče na početak ostvarivawa prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavawa zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osigurawa prema Fondu kao korisniku osigurawa, a koji takođe ima zakonsku obavezu kontrole obveznika osigurawa i preduzimawa odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćawa doprinosa, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćawa doprinosa." Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zakqučio u tački 29 navedene odluke da se: "(…) početak ostvarivawa prava na penziju, odnosno početak isplate penzije, određuje u smislu odredbi člana 133 Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135 Zakona o PIO (…)". Najzad, na osnovu svega navedenog, Ustavni sud je zakqučio da je Vrhovni sud proizvoqno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO, te utvrdio da je došlo do povrede apelantkiwinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine u pogledu određivawa datuma sticawa prava na starosnu penziju i početka njene isplate, u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zakqučio da je povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 26. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno da posebno razmatra i apelantkiwine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. Na kraju, Ustavni sud je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj U-14/05 od 8. maja 2005. godine s obzirom da zadovoljava kriterijume člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud je zakqučio da presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterijume člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Iz navedenih razloga, te, dodatno, imajući u vidu činjenicu da je apelantkiwa postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokrenula 2003. godine i da je do danas uskraćena u uživanju ovog prava u skladu sa zakonom, Ustavni sud smatra da nije potrebno da predmet vraća redovnim sudovima radi novog postupka i odluke. VIII. Zakqučak 28. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući o apelantkiwinom građanskom pravu, proizvoqno primijenio odredbe relevantnog materijalnog propisa. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 722/08, rješavajući apelaciju G. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija G. B. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-14/05 od 8. maja 2005. godine. Ova odluka se dostavlja Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci radi osiguranja ustavnih prava podnosiocu apelacije koja su mu povrijeđena. Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 147 Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. G. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 29. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 13. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju presude apelantici 16. juna 2008. godine, a odgovor na apelaciju 19. januara 2009. godine. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. marta 2008. godine. Fond PIO je odgovor na apelaciju dostavio 16. maja 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i Fonda PIO dostavljen je apelantici 20. juna 2008. godine. Odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici 28. maja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Fond PIO - Filijala Prijedor Rješenjem broj 1044512323 od 12. maja 2004. godine priznao je apelantici pravo na starosnu penziju počevši od 10. maja 2004. godine u iznosu označenom u izreci rješenja. U provedenom postupku utvrđeno je da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju 7. jula 2003. godine, da je ostvarila ukupni penzijski staž od 35 godina i 15 dana, te da se penzijski osnov ima odrediti prema čl. 48. do 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 32/00, 40/00 i 37/00 - u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), odnosno da se visina penzije određuje prema članu 59. navedenog zakona. Kao da tum sticanja prava na penziju i početak isplate penzije određen je, prema članu 135. Zakona o PIO, 10. maj 2004. godine, koji predstavlja da tum kada su apelantici konačno uplaćeni zaostali doprinosi potrebni za ukupan staž radi odlaska u penziju. 7. Fond PIO je Rješenjem broj 1044512323 od 14. jula 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu žalbu na prvostepeno rješenje, kojom je osporavala da tum priznavanja i početak isplate starosne penzije. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni or gan pravilno primijenio član 135. Zakona o PIO kada je kao da tum sticanja prava na starosnu penziju i početak njene isplate odredio da tum kada je izvršena uplata doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja. 8. Okružni sud je Presudom broj U-14/05 od 8. septembra 2005. godine uvažio apelantičinu tužbu i poništio drugostepeno rješenje. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je u postupku utvrđeno da se apelantica nalazila u radnom odnosu 35 godina i 15 dana, pa da je, u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju, ispunjavala uvjete iz člana 46. stav 5. Zakona o PIO za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Dalje, istaknuto je da se, u skladu s članom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 67/05), vrijeme provedeno na radu računa u staž osiguranja upisuje u radnu knjižicu kojom se ovaj staž dokazuje (član 143. stav 2. Zakona o radu). Činjenica da je dio doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja za apelanticu uplaćen nakon podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju, po ocjeni Okružnog suda nije mogla utjecati na određivanje 10. maja 2004. godine kao datuma od kojeg je apelantica mogla ostvarivati pravo na penziju, odnosno od kojeg joj se penzija trebala isplaćivati. U prilog ovog stava istaknuto je da je apelantica za sve vrijeme trajanja radnog odnosa bila obavezno osigurano lice u smislu člana 11. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, da je poslodavac, u skladu s članom 22. tog zakona, obveznik uplate doprinosa. S obzirom da se uplata doprinosa vrši u korist Fonda PIO, kao korisnika, članom 25. Zakona o PIO Fondu PIO je data mogućnost da vrši kontrolu obračuna i uplate doprinosa, da određuje rokove u kojim se moraju izvršiti propuštene uplate, kao i mogućnost da putem Poreske uprave izvrši prinudnu naplatu dugovanog po osnovu neuplaćenih doprinosa, te da preduzima i druge mjere u smislu člana 187. Zakona o PIO (prekršajne prijave, naplata kamata i sl.). Na osnovu navedenog zaključeno je da apelantica, koja je bila obavezno osigurana ali ne i obveznik uplate doprinosa, ne može trpjeti posljedice zbog propusta Fonda PIO da preduzme mjere u svrhu naplate doprinosa. Ukoliko bi Fond PIO tolerisao ovakve propuste, po ocjeni Okružnog suda, rezultat bi bio nemogućnost radnika da ostvare osnovna prava iz radnog odnosa, kao što je i pravo na penziju. 9. U vezi s tim ukazano je na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 311/04 od 22. maja 2005. godine, prema kojem pravo na penziju za određeni pe riod predstavlja pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je Fond PIO pogrešno zaključio da apelantici pravo na penziju pripada od dana kada je izvršena uplata neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Također je ukazano da je članom 135. Zakona o PIO (koji je važio u vrijeme donošenja osporenog akta) regulisano da se pravo na ličnu i porodičnu penziju stiče od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava na penziju propisani zakonom, te da, kad je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnesen nakon ispunjenja propisanih uvjeta, pravo na isplatu penzije pripada najviše za šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da je apelantica 31. marta 2003. godine ostvarila staž od 35 godina i 15 dana, a da je zahtjev podnijela 7. jula 2003. godine, Okružni sud je zaključio da joj pravo na isplatu penzije pripada od 1. aprila 2003. godine, jer od dana podnošenja zahtjeva pa do dana prestanka radnog odnosa (odnosno dana ispunjenja uvjeta za starosnu penziju) nije proteklo šest mjeseci. Najzad, Okružni sud je ukazao i da je članom 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 110/03, stupio na snagu 28. decembra 2003. godine) propisano da obveznik uplate doprinosa može uplatiti doprinos za jednog ili više radnika za određeni pe - riod unazad, ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Pozivajući se na navedenu odredbu, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj uplati doprinosa, sa zakonskom zateznom kamatom što, uz sve već navedeno, ukazuje da da tum pojedinačne uplate doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na starosnu penziju i početak njene isplate. Na osnovu navedenog utvrđeno je da su ispunjeni uvjeti iz člana 10. stav 1. tač. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima za poništenje osporenog upravnog akta koji je i poništen prema članu 38. stav 2, a u vezi s članom 41. stav 2. tog zakona. Fondu PIO je naloženo da u ponovnom postupku postupi po navedenim uputama i primjedbama ovog suda. 10. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Presudom broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine zahtjev uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako da je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je prema Rješenju broj 1044512323 od 12. maja 2004. godine apelantici priznato pravo na starosnu penziju u označenom Broj 83 – Strana 148 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. iznosu počevši od 10. maja 2004. godine, na osnovu zahtjeva koji je podnijela 7. jula 2003. godine; da je apelantica, nakon uplate doprinosa, ostvarila ukupan penzijski staž u trajanju od 35 godina i 15 dana. Dalje, istaknuto je da je nesporna činjenica da je za apelanticu doprinos uplaćen tek 10. maja 2004. godine. S obzirom na ovu činjenicu, po mišljenju Vrhovnog suda apelantica je uvjete za starosnu penziju stekla tek sa danom uplate doprinosa kojim je konačno pokriveno njeno penzijsko osiguranje za pe riod od 35 godina u smislu člana 135. stav 1. Zakona o PIO. U vezi s tim ukazano je da je članom 41. Zakona o PIO regulisano da staž osiguranja čini staž za koji je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da ovakvo stanovište proizlazi iz Odluke Ustavnog suda broj 311/04 od 22. maja 2005. godine. Vrhovni sud je istakao da naknadna uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje po odredbama člana 24a. stav 2. Zakona o PIO ne znači i primjenu ove odredbe u drugačijem smislu od onog propisanog članom 135. stav 1. tog zakona. Dalje, istaknuto je i da je članom 145. stav 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03) regulisano da je radna knjižica javna isprava kojom se dokazuje staž osiguranja i drugi vidovi penzijskog staža. Po mišljenju Vrhovnog suda, ovu odredbu treba tumačiti tako da se vrijeme provedeno na radu priznaje u staž osiguranja pod uvjetima iz člana 41. Zakona o PIO, kao zakona koji je lex specialis za oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Najzad, istaknuto je da Fond PIO nema na raspolaganju neposrednih sredstava za prinudnu naplatu neuplaćenih doprinosa, s obzirom da je prinudna naplata, u skladu s članom 16. Zakona o doprinosima ("Službeni glasnik RS" broj 51/01), u vezi s članom 4. Zakona o Poreskoj upravi ("Službeni glasnik RS" br. 51/01) u nadležnosti Poreske uprave. Pri tom, ukazano je da ni osiguranik nema takvih sredstava, ali da mu pripada pravo na naknadu štete od pravnog ili fizičkog lica koje je bilo u obavezi da blagovremeno uplati doprinose u smislu člana 154. stav 1. i člana 155. Zakona o obligacionim odnosima. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je presuda Okružnog suda zasnovana na povredi materijalnog prava, čime je ostvaren razlog iz člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je osporenu presudu preinačio tako da je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu na osnovu člana 49. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica se pozvala i na povredu prava na rad bez izričitog pozivanja na domaći ili međunarodni akt kojim je regulisano ovo pravo. Apelantica ističe da je doprinos za cjelokupno osiguranje uplaćen zajedno s pripadajućim kamatama, čime su otklonjene posljedice neurednog plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, na temelju čega zaključuje da postoji osnov da joj se, u skladu s članom 133. odnosno članom 135. Zakona o PIO, prizna pravo na isplatu penzije od dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju. Dalje, apelantica se poziva na stavove Ustavnog suda zauzete u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine pri odlučivanju u sličnoj pravnoj situaciji, po kojim retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije, da lice koje je ispunilo uvjete za ostvarivanje prava na penziju ne može snositi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa, kao i neizvršavanja zakonske obaveze Fonda PIO da izvrši kontrolu uplate doprinosa kod poslodavca, kao obveznika uplate doprinosa, te u skladu s tim preduzme odgovarajuće mjere. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da činjenično stanje utvrđeno u provedenom postupku, koje je sadržano u obrazloženju osporene presude, opravdava razloge na osnovu kojih je odluka drugostepenog suda preinačena i to tako što je tužba protiv osporenog upravnog akta odbijena kao neosnovana. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje. 13. Okružni sud je u odgovoru istakao da se ne slaže sa stajalištem Vrhovnog suda da se u staž osiguranja u smislu člana 41. Zakona o PIO računa samo ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Razlog ovome je što je članom 135. stav 1. Zakona o PIO propisano da pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom, koje je apelantica ispunila danom prestanka radnog odnosa, odnosno podnošenjem zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju, a ne naknadnom uplatom doprinosa. Dalje, istaknuto je da je članom 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 110/03), koji je stupio na snagu 28. decembra 2003. godine, predviđeno da naknadna retroaktivna uplata doprinosa podrazumijeva i uplatu pripadajuće zakonske zatezne kamate, pa kao takva ne može uticati na početak ostvarivanja prava na isplatu starosne penzije. 14. Fond PIO je u odgovoru istakao da je u Rješenju broj 1044512323 od 14. jula 2004. godine pravilno primijenjeno materijalno pravo te, prema tome, i pravilno određen da tum priznavanja prava i početak isplate starosne penzije. Dalje, ponovljen je stav da pravo na starosnu penziju pripada od dana ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, tj. od dana izvršene uplate doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja. V. Relevantni propisi 15. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 11. Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika. Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje: 1) lice u radnom odnosu; Član 24. Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima. Član 24a. Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru. Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana, može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni pe riod unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni slijednik poslodavca ili sam radnik. Član 25. Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 149 Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja. Prinudna naplata iz stava 4. ovog člana, prioritetno se izvršava. Član 41. Staž osiguranja u smislu člana 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Član 133. Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može se podnijeti nakon prestanka osiguranja. Član 135. Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom. Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada unazad od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za sticanje prava i na taj dan. VI. Dopustivost 16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-100/05 od 12. decembra 2007. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-14/05 od 8. septembra 2005. godine, tako što je apelantičina tužba odbijena kao neosnovana. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 3. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da je pogrešno primijenjen materijalni propis prilikom određivanja datuma ostvarivanja prava na starosnu penziju, odnosno početka isplate starosne penzije. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 22. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantičinom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju, što predstavlja njeno građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan, onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. Ustavni sud dalje podsjeća da je pitanje identično ovome, tj. pitanje utvrđivanja datuma ostvarivanja prava na penziju, odnosno datuma početka isplate penzije u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, već razmatrao u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine objavljenoj u "Službenom glasniku BiH" broj 79/07, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u pogledu apelantičinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. 24. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci u tački 28. konstatovao da: "(…) pravo na starosnu penziju u smislu člana 46. Zakona o PIO osigurano lice stiče kada navrši određene godine života kombinovano sa navršenim određenim godinama staža osiguranja, odnosno penzijskog staža. U staž osiguranja u smislu člana 41. ovog zakona računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Na osnovu navedenog proizlazi da neuplaćenost doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, a što ima za posljedicu da osigurano lice ne može ostvariti uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 24a. Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate doprinosa odnosno poslodavcu da retroaktivno izvrši plaćanje doprinosa ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja, otklanjaju se samo posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavanja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji također ima zakonsku obavezu kontrole obveznika osiguranja i preduzimanja odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa." Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio u tački 29. navedene odluke da se: "(…) početak ostvarivanja prava na penziju, odnosno početak isplate penzije, određuje u smislu odredbi člana 133. Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135. Zakona o PIO (…)". Najzad, na osnovu svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO, te utvrdio da je došlo do povrede apelantičinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine u pogledu određivanja datuma Broj 83 – Strana 150 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. sticanja prava na starosnu penziju i početka njene isplate, u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 26. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati i apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. Na kraju, Ustavni sud je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj U-14/05 od 8. maja 2005. godine s obzirom da zadovoljava kriterije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenih razloga, te, dodatno, imajući u vidu činjenicu da je apelantica postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokrenula 2003. godine i da je do danas uskraćena u uživanju ovog prava u skladu sa zakonom, Ustavni sud smatra da nije potrebno da predmet vraća redovnim sudovima radi novog postupka i odluke. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući o apelantičinom građanskom pravu, proizvoljno primijenio odredbe relevantnog materijalnog propisa. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 722/08, rješavajući apelaciju G. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 29. lipnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija G. B. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-100/05 od 12. prosinca 2007. godine. Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj U-14/05 od 8. svibnja 2005. godine. Ova se odluka dostavlja Fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci radi osiguranja ustavnih prava podnositelju apelacije koja su mu povrijeđena. Nalaže se Fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. G. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora je 29. veljače 2008. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-100/05 od 12. prosinca 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja u drugom stupnju u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond MIO) zatraženo je 13. ožujka 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio presliku dostavnice o uručenju presude apelantici 16. lipnja 2008. godine, a odgovor na apelaciju 19. siječnja 2009. godine. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. ožujka 2008. godine. Fond MIO je odgovor na apelaciju dostavio 16. svibnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i Fonda MIO dostavljen je apelantici 20. lipnja 2008. godine. Odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantici 28. svibnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Fond MIO - Filijala Prijedor je Rješenjem broj 1044512323 od 12. svibnja 2004. godine priznao apelantici pravo na starosnu mirovinu počevši od 10. svibnja 2004. godine u iznosu označenom u izreci rješenja. U provedenom postupku je utvrđeno da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu 7. srpnja 2003. godine, da je ostvarila ukupni mirovinski staž od 35 godina i 15 dana, te da se mirovinska osnova ima odrediti prema čl. 48. do 58. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 32/00, 40/00 i 37/00 - u daljnjem tekstu: Zakon o MIO), odnosno da se visina mirovine određuje prema članku 59. navedenoga zakona. Kao nadnevak stjecanja prava na mirovinu i početak isplate mirovine određen je, prema članku 135. Zakona o MIO, 10. svibanj 2004. godine, koji predstavlja nadnevak kada su apelantici konačno uplaćeni zaostali doprinosi potrebni za ukupan staž radi odlaska u mirovinu. 7. Fond MIO je Rješenjem broj 1044512323 od 14. srpnja 2004. godine odbio kao neutemeljen apelantičin priziv na prvostupanjsko rješenje, kojim je pobijala nadnevak priznavanja i početak isplate starosne mirovine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostupanjski or gan pravilno primijenio članak 135. Zakona o MIO kada je kao nadnevak stjecanja prava na starosnu mirovinu i početak njene isplate odredio nadnevak kada 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 151 je izvršena uplata doprinosa iz mirovinskog i invalidskog osiguranja. 8. Okružni sud je Presudom broj U-14/05 od 8. rujna 2005. godine uvažio apelantičinu tužbu i poništio drugostupanjsko rješenje. U obrazloženju presude je, pored ostaloga, istaknuto da je u postupku utvrđeno da se apelantica nalazila u radnom odnosu 35 godina i 15 dana, pa da je, u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na mirovinu, ispunjavala uvjete iz članka 46. stavak 5. Zakona o MIO za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Dalje, istaknuto je da se, sukladno članku 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO ("Službeni glasnik RS" broj 67/05), vrijeme provedeno na radu računa u staž osiguranja upisuje u radnu knjižicu kojom se ovaj staž dokazuje (članak 143. stavak 2. Zakona o radu). Činjenica da je dio doprinosa iz mirovinskog i invalidskog osiguranja za apelanticu uplaćen nakon podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na mirovinu, po ocjeni Okružnog suda nije mogla utjecati na određivanje 10. svibnja 2004. godine kao nadnevka od kojega je apelantica mogla ostvarivati pravo na mirovinu, odnosno od kojega joj se mirovina trebala isplaćivati. U prilog ovoga stava istaknuto je da je apelantica za sve vrijeme trajanja radnoga odnosa bila obvezno osigurana osoba u smislu članka 11. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, da je poslodavac, sukladno članku 22. toga zakona, obveznik uplate doprinosa. S obzirom da se uplata doprinosa vrši u korist Fonda MIO, kao korisnika, člankom 25. Zakona o MIO Fondu MIO je dana mogućnost da vrši kontrolu obračuna i uplate doprinosa, da određuje rokove u kojima se moraju izvršiti propuštene uplate, kao i mogućnost da putem Porezne uprave izvrši prinudnu naplatu dugovanoga temeljem neuplaćenih doprinosa, te da poduzima i druge mjere u smislu članka 187. Zakona o MIO (prekršajne prijave, naplata kamata i sl.). Na temelju navedenoga je zaključeno da apelantica, koja je bila obvezno osigurana ali ne i obveznik uplate doprinosa, ne može trpjeti posljedice zbog propusta Fonda MIO da poduzme mjere u svrhu naplate doprinosa. Ukoliko bi Fond MIO tolerirao ovakve propuste, po ocjeni Okružnog suda, rezultat bi bio nemogućnost djelatnika da ostvare osnovna prava iz radnog odnosa, kao što je i pravo na mirovinu. 9. U svezi s tim ukazano je na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 311/04 od 22. svibnja 2005. godine, prema kojem pravo na mirovinu za određeno razdoblje predstavlja pravo na imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je Fond MIO pogrešno zaključio da apelantici pravo na mirovinu pripada od dana kada je izvršena uplata neuplaćenih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Također je ukazano da je člankom 135. Zakona o MIO (koji je važio u vrijeme donošenja pobijanoga akta) regulirano da se pravo na osobnu i obiteljsku mirovinu stiče od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na mirovinu propisani zakonom, te da, kad je zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu podnesen nakon ispunjenja propisanih uvjeta, pravo na isplatu mirovine pripada najviše za šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da je apelantica 31. ožujka 2003. godine ostvarila staž od 35 godina i 15 dana, a da je zahtjev podnijela 7. srpnja 2003. godine, Okružni sud je zaključio da joj pravo na isplatu mirovine pripada od 1. travnja 2003. godine, jer od dana podnošenja zahtjeva pa do dana prestanka radnog odnosa (odnosno dana ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu) nije proteklo šest mjeseci. Najzad, Okružni sud je ukazao i da je člankom 1. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO ("Službeni glasnik RS" broj 110/03, stupio na snagu 28. prosinca 2003. godine) propisano da obveznik uplate doprinosa može uplatiti doprinos za jednoga ili više djelatnika za određeno razdoblje unazad, ako time djelatnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na mirovinu. Pozivajući se na navedenu odredbu, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj uplati doprinosa, sa zakonskom zateznom kamatom što, uz sve već navedeno, ukazuje da nadnevak pojedinačne uplate doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na starosnu mirovinu i početak njezine isplate. Na temelju navedenoga utvrđeno je da su ispunjeni uvjeti iz članka 10. stavak 1. toč. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima za poništenje pobijanoga upravnog akta koji je i poništen prema članku 38. stavak 2, a u svezi s člankom 41. stavak 2. toga zakona. Fondu MIO je naloženo da u ponovnom postupku postupi po navedenim uputama i primjedbama ovog suda. 10. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu Fonda MIO za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Presudom broj Uvl-100/05 od 12. prosinca 2007. godine zahtjev uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako da je apelantičinu tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je istaknuto da je prema Rješenju broj 1044512323 od 12. svibnja 2004. godine apelantici priznato pravo na starosnu mirovinu u označenom iznosu počevši od 10. svibnja 2004. godine, na temelju zahtjeva koji je podnijela 7. srpnja 2003. godine; da je apelantica, nakon uplate doprinosa, ostvarila ukupan mirovinski staž u trajanju od 35 godina i 15 dana. Dalje, istaknuto je da je neprijeporna činjenica da je za apelanticu doprinos uplaćen tek 10. svibnja 2004. godine. S obzirom na ovu činjenicu, po mišljenju Vrhovnog suda apelantica je uvjete za starosnu mirovinu stekla tek s danom uplate doprinosa kojim je konačno pokriveno njezino mirovinsko osiguranje za razdoblje od 35 godina u smislu članka 135. stavak 1. Zakona o MIO. U svezi s tim ukazano je da je člankom 41. Zakona o MIO regulirano da staž osiguranja čini staž za koji je plaćen doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje, kao i da ovakvo stajalište proizlazi iz Odluke Ustavnog suda broj 311/04 od 22. svibnja 2005. godine. Vrhovni sud je istaknuo da naknadna uplata doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje po odredbama članka 24a. stavak 2. Zakona o MIO ne znači i primjenu ove odredbe u drugačijem smislu od onoga propisanog člankom 135. stavak 1. tog zakona. Dalje, istaknuto je i da je člankom 145. stavak 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03) regulirano da je radna knjižica javna isprava kojom se dokazuje staž osiguranja i drugi vidovi mirovinskog staža. Po mišljenju Vrhovnog suda, ovu odredbu treba tumačiti tako da se vrijeme provedeno na radu priznaje u staž osiguranja pod uvjetima iz članka 41. Zakona o MIO, kao zakona koji je lex specialis za oblast mirovinskog i invalidskog osiguranja. Najzad, istaknuto je da Fond MIO nema na raspolaganju neposrednih sredstava za prinudnu naplatu neuplaćenih doprinosa, s obzirom da je prinudna naplata, sukladno članku 16. Zakona o doprinosima ("Službeni glasnik RS" broj 51/01), u svezi s člankom 4. Zakona o Poreznoj upravi ("Službeni glasnik RS" br. 51/01) u nadležnosti Porezne uprave. Pri tome, ukazano je da ni osiguranik nema takvih sredstava, ali da mu pripada pravo na naknadu štete od pravne ili fizičke osobe koja je bila u obvezi pravodobno uplatiti doprinose u smislu članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o obligacijskim odnosima. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je presuda Okružnog suda utemeljena na povredi materijalnog prava, čime je ostvaren razlog iz članka 19. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je pobijanu presudu preinačio tako da je apelantičinu tužbu odbio kao neutemeljenu na temelju članka 49. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica smatra da joj je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelantica se pozvala i na povredu prava na rad bez izričitog pozivanja na domaći ili međunarodni akt kojim je regulirano ovo pravo. Apelantica ističe da je doprinos za cjelokupno osiguranje uplaćen zajedno s pripadajućim kamatama, čime su otklonjene posljedice neurednog plaćanja doprinosa za mirovinsko i Broj 83 – Strana 152 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. invalidsko osiguranje, na temelju čega zaključuje da postoji osnova da joj se, sukladno članku 133. odnosno članku 135. Zakona o MIO, prizna pravo na isplatu mirovine od dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na mirovinu. Dalje, apelantica se poziva na stavove Ustavnog suda zauzete u Odluci broj AP 1330/06 od 16. srpnja 2007. godine pri odlučivanju u sličnoj pravnoj situaciji, po kojim retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na mirovinu i određivanje dana početka isplate mirovine, da osoba koja je ispunila uvjete za ostvarivanje prava na mirovinu ne može snositi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa, kao i neizvršavanja zakonske obveze Fonda MIO da izvrši kontrolu uplate doprinosa kod poslodavca, kao obveznika uplate doprinosa, te sukladno tome poduzme odgovarajuće mjere. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da činjenično stanje utvrđeno u provedenom postupku, koje je sadržano u obrazloženju pobijane presude, opravdava razloge na temelju kojih je odluka drugostupanjskog suda preinačena i to tako što je tužba protiv pobijanog upravnog akta odbijena kao neutemeljena. Na temelju navedenoga, Vrhovni sud je zaključio da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje. 13. Okružni sud je u odgovoru istaknuo da se ne slaže sa stajalištem Vrhovnog suda da se u staž osiguranja u smislu članka 41. Zakona o MIO računa samo ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Razlog ovome je što je člankom 135. stavak 1. Zakona o MIO propisano da pravo na osobnu i obiteljsku mirovinu pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim zakonom, koje je apelantica ispunila danom prestanka radnog odnosa, odnosno podnošenjem zahtjeva za ostvarivanje prava na mirovinu, a ne naknadnom uplatom doprinosa. Dalje, istaknuto je da je člankom 1. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO ("Službeni glasnik RS" broj 110/03), koji je stupio na snagu 28. prosinca 2003. godine, predviđeno da naknadna retroaktivna uplata doprinosa podrazumijeva i uplatu pripadajuće zakonske zatezne kamate, pa kao takva ne može uticati na početak ostvarivanja prava na isplatu starosne mirovine. 14. Fond MIO je u odgovoru istaknuo da je u Rješenju broj 1044512323 od 14. srpnja 2004. godine pravilno primijenjeno materijalno pravo te, prema tome, i pravilno određen nadnevak priznavanja prava i početak isplate starosne mirovine. Dalje, ponovljen je stav da pravo na starosnu mirovinu pripada od dana ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, tj. od dana izvršene uplate doprinosa iz mirovinskog i invalidskog osiguranja. V. Relevantni propisi 15. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 11. Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se osobe koje su obvezno osigurane na mirovinsko i invalidsko osiguranje u Fondu i osobe kojima je, sukladno ovom zakonu, priznato svojstvo osiguranika. Obvezno su osigurani na mirovinsko i invalidsko osiguranje: 1) osobe u radnom odnosu; Članak 24. Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obvezan je uz dospjeli iznos doprinosa platiti kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima. Članak 24a. Obveznik je dužan doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje uplatiti za sve uposlene djelatnike-osiguranike, prilikom isplate plaća i drugih primanja temeljem rada na koja se, sukladno zakonu, plaća doprinos. Ako poslodavac uposlenim djelatnicima u određenom mjesecu nije isplatio plaću i druga primanja temeljem rada, dužan je uplatiti doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plaće na koju djelatnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru. Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovoga zakona nije uplatio doprinos u smislu stavka 1. ovoga članka, može uplatiti doprinos za jednog ili više djelatnika za određeno razdoblje unazad, ako tim djelatnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na mirovinu. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može uplatiti pravni slijednik poslodavca ili sam djelatnik. Članak 25. Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreznoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja. Prinudna naplata iz stavka 4. ovog članka, prioritetno se izvršava. Članak 41. Staž osiguranja u smislu članka 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Članak 133. Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku mirovinu pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu može se podnijeti nakon prestanka osiguranja. Članak 135. Pravo na osobnu i obiteljsku mirovinu pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim zakonom. Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i obiteljsku mirovinu podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu mirovine pripada unazad od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnositelj ispunjavao uvjete za stjecanje prava i na taj dan. VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-100/05 od 12. prosinca 2007. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda MIO za izvanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-14/05 od 8. rujna 2005. godine, tako što je apelantičina tužba odbijena kao neutemeljena. Protiv navedene presude nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu je presudu apelantica primila 3. siječnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. veljače 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 153 VII. Meritum 20. Apelantica tvrdi da joj je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelantica smatra da je pogrešno primijenjen materijalni propis prilikom određivanja nadnevka ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, odnosno početka isplate starosne mirovine. Pravo na pravično suđenje 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 22. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantičinom pravu na ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, što predstavlja njezino građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak bio pravičan, onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 23. Ustavni sud dalje podsjeća da je pitanje identično ovome, tj. pitanje utvrđivanja nadnevka ostvarivanja prava na mirovinu, odnosno nadnevka početka isplate mirovine u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, već razmatrao u Odluci broj AP 1330/06 od 16. srpnja 2007. godine objavljenoj u "Službenom glasniku BiH" broj 79/07, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, glede apelantičinih prizivnih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. 24. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci u točki 28. konstatirao da: "(…) pravo na starosnu mirovinu u smislu članka 46. Zakona o MIO osigurana osoba stiče kada navrši određene godine života kombinirano s navršenim određenim godinama staža osiguranja, odnosno mirovinskog staža. U staž osiguranja u smislu članka 41. ovog zakona računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za MIO. Na temelju navedenoga proizlazi da neuplaćenost doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranoj osobi vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, a što ima za posljedicu da osigurana osoba ne može ostvariti uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom članka 24a. Zakona o MIO dana mogućnost obvezniku uplate doprinosa odnosno poslodavcu da retroaktivno izvrši plaćanje doprinosa ako time radnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na mirovinu. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne mirovine. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja, otklanjaju se samo posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obveze poslodavca, a u korist djelatnika kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na mirovinu i određivanje dana početka isplate mirovine naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve oprečno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavanja zakonske obveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji također ima zakonsku obvezu kontrole obveznika osiguranja i poduzimanja odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa." Na temelju navedenog, Ustavni sud je zaključio u točki 29. navedene odluke da se: "(…) početak ostvarivanja prava na mirovinu, odnosno početak isplate mirovine, određuje u smislu odredbi članka 133. Zakona o MIO, a u svezi s člankom 135. Zakona o MIO (…)". Najzad, na temelju svega navedenoga, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o MIO, te utvrdio da je došlo do povrede apelantičinog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1330/06 od 16. srpnja 2007. godine glede određivanja nadnevka stjecanja prava na starosnu mirovinu i početka njezine isplate, u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 26. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati i apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 27. Naposljetku, Ustavni sud je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj U-14/05 od 8. svibnja 2005. godine s obzirom da zadovoljava kriterije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud je zaključio da presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Iz navedenih razloga, te, dodatno, imajući u vidu činjenicu da je apelantica postupak za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pokrenula 2003. godine i da je do danas uskraćena u uživanju ovog prava sukladno zakonu, Ustavni sud smatra da nije potrebno predmet vraćati redovitim sudovima radi novog postupka i odluke. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je redoviti sud, odlučujući o apelantičinom građanskom pravu, proizvoljno primijenio odredbe relevantnog materijalnog propisa. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 873/08, rješavajući apelaciju DERBY-GAMES d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Broj 83 – Strana 154 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 u vezi s članom 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. DERBY-GAMES d.o.o. Mostar (u daqnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Almin Dautbegović i Ragib Haxić, advokati iz Zenice, podnio je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva finansija (u daqnjem tekstu: Ministarstvo finansija) i Vrhovnog suda zatraženo je 15. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je zatraženo 26. aprila 2010. godine da dostavi predmetni spis na uvid. 3. Ministarstvo finansija i Vrhovni sud su 22. i 28. aprila 2008. godine dostavili odgovor na apelaciju. Vrhovni sud je dostavio kopiju predmetnog spisa 27. aprila 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Ministarstva finansija i Vrhovnog suda dostavljeni su apelantu 8. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Ministarstvo finansija je donijelo Rješenje broj 05-15-3805-1/2002 od 20. septembra 2002. godine, kojim se apelantu odobrava da otvari nove lokacije - uplatna mjesta za priređivanje klađewa za 34 uplatna mjesta detaqno navedena u dispozitivu rješewa, s rokom važewa odobrewa do 13. septembra 2003. godine. U obrazloženju rješewa Federalno ministarstvo je istaklo da je, odlučujući o apelantovom zahtjevu od 16. septembra 2002. godine, koji je dopunjen 17. septembra 2002. godine dostavljanjem u spis dokaza o uplati naknade za otvaranje novih lokacija u iznosu od 340.000 KM, donijelo odluku kao u dispozitivu. Federalno ministarstvo je istaklo da je u toku postupka utvrdilo da apelant ispuwava sve propisane uslove u pogledu opremljenosti uplatnih mjesta za priređivanje klađewa koji su detaqno navedeni u dispozitivu rješewa. Federalno ministarstvo je istaklo da je, u skladu s članom 141 Zakona o upravnom postupku, apelantu omogućilo da učestvuje u upravnom postupku i da je apelantov ovlašteni zastupnik naveo da su sva 34 uplatna mjesta već ranije poslovala, zbog čega smatra da nije bilo potrebno da uplaćuje naknadu od po 10.000 KM za svako pojedinačno uplatno mjesto, što je i evidentirano u Zapisniku Poreske uprave broj 10/06-16-1-2721/02 od 19. septembra 2002. godine. 7. Protiv donesenog rješewa apelant je pokrenuo upravni spor 17. oktobra 2002. godine. U podnesenoj tužbi apelant je istakao da je Ministarstvo finansija nezakonito i neosnovano uslovilo donošenje osporenog rješewa plaćanjem naknade od po 10.000 KM po uplatnom mjestu, na koji način je pogrešno primijenilo odredbe Zakona o igrama na sreću. 8. Vrhovni sud je 31. oktobra 2002. godine dostavio apelantovu tužbu Ministarstvu finansija, a apelantu je naložio da plati sudsku taksu za tužbu. Ministarstvo finansija je 12. decembra 2002. godine Vrhovnom sudu dostavilo predmetni spis i odgovor na apelantovu tužbu. 9. Apelant je 20. aprila 2006. godine obavijestio Vrhovni sud da ovlašćuje nove punomoćnike da ga zastupaju u predmetnom upravnom sporu. Osim toga, od Vrhovnog suda je zatražio da ga obavijesti o sjednici Vijeća da bi mogao da joj prisustvuje. 10. Vrhovni sud je, na nejavnoj sjednici održanoj 23. januara 2008. godine, donio Presudu broj U-2147/02 kojom je apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je obrazložio da je utvrdio da je apelantu, Rješenjem Ministarstva finansija broj 01-15-2969/00 od 25. jula 2000. godine, bilo odobreno priređivanje igara na sreću - jednokratna klađewa na sportskim takmičewima, u skladu s odredbama čl. 15 i 21 ranije važećeg Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću ("Službeni list RBiH" broj 2/96). Dalje, sud je naveo da je Federalno ministarstvo utvrdilo da apelant ispuwava zakonom propisane uslove za obavljanje tražene djelatnosti. Vrhovni sud je zakqučio da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Federalno ministarstvo nije povrijedilo zakon na apelantovu štetu kada mu je, u skladu s uslovima koji su propisani odredbama novog Zakona o igrama na sreću, odobrilo da otvori nova uplatna mjesta za priređivanje klađewa. Naime, odredbama čl. 7 i 80 Zakona o igrama na sreću izričito je propisano da posebne igre na sreću iz člana 3 tog zakona (u koje spada i odobreno priređivanje klađewa) mogu da priređuju samo privredna društva koja su registrovana iskqučivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom. Vrhovni sud je naglasio da je apelantu ranije bilo odobreno jednokratno klađenje na kowskim trkama i sportskim takmičewima, kako je propisano članom 14 tačka 2 ranije važećeg zakona u za to posebno uređenim prostorijama i uplatnim mjestima, te da ono nije uopšte predviđeno novim zakonom kao posebna igra na sreću. Dalje je sud istakao da ranijim zakonom nisu bili propisani posebni uslovi za priređivanje jednokratnih klađewa, pa tako ni posebni uslovi koji su precizirani čl. 81 do 85 novog zakona. Shodno tome, suprotno apelantovim tvrdwama da se radi o starim uplatnim mjestima, Vrhovni sud je zakqučio da je ranije dato odobrenje nije moglo da se odnosi (produži) na odobrenje za priređivanje klađewa kao stalne djelatnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je zakqučio da je Federalno ministarstvo pravilno ocijenilo apelantov zahtjev kao zahtjev da mu se odobri otvaranje novih lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje klađewa za koje je moralo, u skladu s uslovima propisanim navedenim zakonom, da se pribavi novo odobrenje. Takođe je Vrhovni sud istakao da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan da ispuni uslove koji se odnose na uplatna 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 155 mjesta za koja je tražio da mu se izda odobrenje za klađenje, propisano čl. 81 do 85 Zakona o igrama na sreću. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant navodi da mu je donesenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. 12. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je sud, po njegovom mišljenju, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je sud zanemario činjenicu da je od ranije imao uplatna mjesta i da nije otvarao nova. Shodno njegovom mišljenju, on je trebalo da, shodno članu 86 Zakona o igrama na sreću, plati samo po 1.000 KM po uplatnom mjestu a ne po 10.000 KM kako je to nezakonito utvrđeno prvo u rješenju Ministarstva finansija, a zatim i u presudi Vrhovnog suda. Dalje, apelant smatra da Vrhovni sud nije dao valjane razloge i cjelovito obrazloženje zašto smatra da or gan uprave nije počinio povredu upravnog postupka. On ističe i da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer ga Vijeće Vrhovnog suda koje je odlučivalo u upravnom sporu nije pozvalo na sjednicu. Osim toga, apelant se žali da je Vrhovni sud donio odluku nakon pet godina, tri mjeseca i 14 dana od dana pokretawa upravnog spora i da je time izašao iz okvira kriterijuma razumnog roka definisanog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 13. Dalje, apelant navodi da je osporenim rješenjem i presudom Vrhovnog suda nedopušteno zahvaćeno u njegovu imovinu, jer je "on samo produžavao odobrenje za obavljanje djelatnosti koja je ranije već odobrena". Osim toga, apelant smatra da je "koristio nedjelotvorno pravno sredstvo, prijedlog za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, u kojoj je sumirano naveo sve ranije istaknute prigovore". b) Odgovor na apelaciju 14. Vrhovni sud je istakao da ostaje u cijelosti kod navoda iz svoje presude. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelant nije pozivan na raspravu jer to nije tražio u podnesenoj tužbi. U vezi s dužinom trajawa postupka, Vrhovni sud je naveo da je sudija izvjestilac uzeo predmet u rad u decembru 2007. godine, te da je u Upravnom odjeljenju Vrhovnog suda u toku 2007. godine bilo 5.574 predmeta. 15. Ministarstvo finansija je u odgovoru istaklo da je 15. januara 2002. godine stupio na snagu novi Zakon o igrama na sreću, u kom je članom 91 regulisan rad zatečenih privrednih društava koja se bave igrama na sreću. Smisao nove zakonske reg u la tive je bio i da se propiše rok od tri mjeseca od objavqivawa zakona u kom su priređivači igara na sreću bili dužni da usklade svoj rad s odredbama novodonesenog zakona. Slijedom navedenog, Ministarstvo finansija je istaklo da i nije moglo apelantu da izda nikakvo produženje odobrewa, nego samo odobrenje za priređivanje igara na sreću. V. Relevantni propisi 16. Zakon o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 7 Posebne igre na sreću mogu priređivati: Š...Ć - privredna društva koja su registrovana iskqučivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom na osnovu odobrewa. Član 80 Raznovrsna klađewa može priređivati Lutrija BiH i privredna društva sa sjedištem u Federaciji registrovana iskqučivo za ovu vrstu igre na sreću. Privredna društva mogu priređivati raznovrsna klađewa u za to posebno uređenim prostorijama i na osnovu odobrewa Ministarstva. Član 86 Za izdavanje odobrewa za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrewa za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada. Naknade iz stava 1 ovog člana su prihod Federacije. Naknada iz stava 1 ovog člana plaća se za: 1. Odobrenje za priređivanje igre: Š...Ć s) u kladionicama - za izdavanje odobrewa ……………………. 50.000,00 KM - za odobrenje pravila igre ………………….. 1.000,00 KM - za otvaranje svake nove lokacije …………. 10.000,00 KM - za produženje odobrewa ………………….. 10.000,00 KM Š...Ć Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stava 2 ovog člana ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom. Š...Ć Član 91 Š...Ć Privredno društvo kojem odobrenje za priređivanje igara na sreću u kasinu i au to mat klubovima važi do kraja godine mogu da nastave s radom pod uslovom da u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona usklade svoj rad, akte i poslovanje s odredbama ovog zakona. Svi postupci započeti radi davawa odobrewa za priređivanje posebnih igara u kasinu i au to mat klubovima u kojima nije doneseno konačno rješenje dovršiće se po odredbama ovog zakona. 17. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 30 O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici. Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stawa stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daqnjem tekstu: rasprava). Iz razloga navedenih u stavu 2 ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava. Član 35 Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Š…Ć Član 36 Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavnost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je osporeni upravni akt ništavan poništiće ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništiće i taj akt. Član 60 Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjewivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 18. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 55 Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjewivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Član 75 Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003. godine, koji nije završen do stupawa na snagu ovog zakona, nastaviće se pred tim sudom po odredbama ranije važećeg zakona. Broj 83 – Strana 156 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. 25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 1. Pravo na pravično suđenje - donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 27. Ustavni sud prije svega ističe da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 29. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 30. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu postupka iskqučivo pred Vrhovnim sudom. Apelant je Vrhovnom sudu podnio tužbu 17. oktobra 2002. godine, a odluka je donesena 23. januara 2008. godine. Dakle, relevantan pe riod koji u konkretnom slučaju mora da se uzme u obzir je pe riod od pet godina i oko tri mjeseca. s) Analiza razumnosti trajawa postupka 31. U konkretnom slučaju radilo se o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješewa upravnog organa, u upravnoj stvari u kojoj se odobrava apelantu da obavlja djelatnost - priređivawa igara na sreću. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitawima koja je sud trebalo da razmotri. 32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina i tri mjeseca da odluči o tužbi protiv rješewa upravnog organa, te da taj pe riod Vrhovni sud nije ničim opravdao, osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom. Dalje, nesporno je da ZUS-om nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovom zahtjevu trebalo da donese bez odugovlačewa (član 10 Zakona o parničnom postupku). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Takođe, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi moglo da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti je Vrhovni sud na to ukazao. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 2. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 34. Apelant, takođe, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoqno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava i što mu nije omogućio da prisustvuje sjednici Vrhovnog suda. 35. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 157 presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 36. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, te odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise, o čemu je dao dovoqno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. U vezi s apelantovim navodom da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer ga Vijeće Vrhovnog suda koje je odlučivalo u upravnom sporu nije pozvalo na sjednicu, Ustavni sud zapaža da je apelant bio aktivni učesnik u upravnom postupku i da je u tom postupku isticao iste prigovore kao i u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor. Osim toga, Vrhovni sud je odluku donio na nejavnoj sjednici, a iz odredbi člana 30 ZUS-a proizilazi da je usmena rasprava izuzetak i da sud u upravnom sporu, shodno članu 33 ZUS-a, rješava na nejavnim sjednicama i to na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Osim toga, Ustavi sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za qudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. aprila 2006, broj 63235/00, stav 73-76), u kojoj je sud utvrdio da, budući da su aplikanti imali mogućnost da izlože predmet u pismenoj formi i da prezentuju svoje odgovore na komentare druge strane, javna rasprava nije bila potrebna, pa je zakqučio da u pogledu neodržavawa javne rasprave član 6 stav 1 Evropske konvencije nije povrijeđen. 37. Imajući u vidu stav Evropskog suda, kao i činjenicu da je apelant u postupku pred Vrhovnim sudom iznio sve relevantne navode, koje je isticao i pred upravnim organom, Ustavni sud zakqučuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je, zbog toga što nije udovoqio apelantovom prijedlogu da se održi javna rasprava, Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na raspravu pred sudom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelant u suštini ne osporava da je imao pristup sudu pune jurisdikcije u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već odbijanje njegovog zahtjeva da prisustvuje sjednici tumači kao uskraćivanje prava na zaštitu, što je neosnovano. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zakqučuje da u apelantovom slučaju nije došlo do povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 3. Pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek 38. Takođe, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju iskqučivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. 39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije može da se zakquči da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korišćewa zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku, a iskoristio je i pravo podnošewa zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultovali apelantovim uspjehom u upravnom postupku i upravnom sporu ne može da vodi zakqučku da ne postoje ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi, pa Ustavni sud zakqučuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od pet godina i tri mjeseca može u potpunosti da se stavi na teret Vrhovnog suda, te kada taj sud nije iznio razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 41. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da nema ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoqno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada se navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose iskqučivo na apelantovo nezadovoqstvo osporenom odlukom i neprisustvovanjem nejavnoj sjednici vijeća. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje niti s pravom na imovinu, s obzirom da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu za koje nikako ne može da se smatra da su neefektivni. 42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 873/08, rješavajući apelaciju DERBY-GAMES d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 158 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Odbija se kao neosnovana apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi s članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. DERBY-GAMES d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Almin Dautbegović i Ragib Hadžić, advokati iz Zenice, podnio je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) i Vrhovnog suda zatraženo je 15. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je zatraženo 26. aprila 2010. godine da dostavi predmetni spis na uvid. 3. Ministarstvo finansija i Vrhovni sud su 22. i 28. aprila 2008. godine dostavili odgovor na apelaciju. Vrhovni sud je dostavio kopiju predmetnog spisa 27. aprila 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Ministarstva finansija i Vrhovnog suda dostavljeni su apelantu 8. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Ministarstvo finansija je donijelo Rješenje broj 05-15-3805-1/2002 od 20. septembra 2002. godine, kojim se apelantu odobrava otvaranje novih lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje klađenja za 34 uplatna mjesta detaljno navedena u dispozitivu rješenja, s rokom važenja odobrenja do 13. septembra 2003. godine. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je istaklo da je, odlučujući o apelantovom zahtjevu od 16. septembra 2002. godine, koji je dopunjen 17. septembra 2002. godine dostavljanjem u spis dokaza o uplati naknade za otvaranje novih lokacija u iznosu od 340.000 KM, donijelo odluku kao u dispozitivu. Federalno ministarstvo je istaklo da je u toku postupka utvrdilo da apelant ispunjava sve propisane uvjete u pogledu opremljenosti uplatnih mjesta za priređivanje klađenja koji su detaljno navedeni u dispozitivu rješenja. Federalno ministarstvo je istaklo da je, u skladu s članom 141. Zakona o upravnom postupku, apelantu omogućilo da učestvuje u upravnom postupku i da je apelantov ovlašteni zastupnik naveo da su sva 34 uplatna mjesta već ranije poslovala, zbog čega smatra da nije bilo potrebno uplaćivati naknadu od po 10.000 KM za svako pojedinačno uplatno mjesto, što je i evidentirano u Zapisniku Porezne uprave broj 10/06-16-1-2721/02 od 19. septembra 2002. godine. 7. Protiv donesenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor 17. oktobra 2002. godine. U podnijetoj tužbi apelant je istakao da je Ministarstvo finansija nezakonito i neosnovano uvjetovalo donošenje osporenog rješenja plaćanjem naknade od po 10.000 KM po uplatnom mjestu, na koji način je pogrešno primijenilo odredbe Zakona o igrama na sreću. 8. Vrhovni sud je 31. oktobra 2002. godine dostavio apelantovu tužbu Ministarstvu finansija, a apelantu je naložio da plati sudsku taksu za tužbu. Ministarstvo finansija je 12. decembra 2002. godine Vrhovnom sudu dostavilo predmetni spis i odgovor na apelantovu tužbu. 9. Apelant je 20. aprila 2006. godine obavijestio Vrhovni sud da ovlašćuje nove punomoćnike da ga zastupaju u predmetnom upravnom sporu. Osim toga, od Vrhovnog suda je zatražio da ga obavijesti o sjednici Vijeća kako bi joj mogao prisustvovati. 10. Vrhovni sud je, na nejavnoj sjednici održanoj 23. januara 2008. godine, donio Presudu broj U-2147/02 kojom je apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je obrazložio da je utvrdio da je apelantu, Rješenjem Ministarstva finansija broj 01-15-2969/00 od 25. jula 2000. godine, bilo odobreno priređivanje igara na sreću - jednokratna klađenja na sportskim takmičenjima, u skladu s odredbama čl. 15. i 21. ranije važećeg Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću ("Službeni list RBiH" broj 2/96). Dalje, sud je naveo da je Federalno ministarstvo utvrdilo da apelant ispunjava zakonom propisane uvjete za obavljanje tražene djelatnosti. Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Federalno ministarstvo nije povrijedilo zakon na apelantovu štetu kada mu je, u skladu s uvjetima propisanim odredbama novog Zakona o igrama na sreću, odobrilo otvaranje novih uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. Naime, odredbama čl. 7. i 80. Zakona o igrama na sreću izričito je propisano da posebne igre na sreću iz člana 3. tog zakona (u koje spada i odobreno priređivanje klađenja) mogu priređivati samo privredna društva koja su registrovana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom. Vrhovni sud je naglasio da je apelantu ranije bilo odobreno jednokratno klađenje na konjskim trkama i sportskim takmičenjima, kako je propisano članom 14. tačka 2. ranije važećeg zakona u za to posebno uređenim prostorijama i uplatnim mjestima, te da ono nije uopće predviđeno novim zakonom kao posebna igra na sreću. Dalje je sud istakao da ranijim zakonom nisu bili propisani posebni uvjeti za priređivanje jednokratnih klađenja, pa tako ni posebni uvjeti precizirani čl. 81. do 85. novog zakona. Prema tome, suprotno apelantovim tvrdnjama da se radi o starim uplatnim mjestima, Vrhovni sud je zaključio da se ranije dato odobrenje nije moglo odnositi (produžiti) na odobrenje za priređivanje klađenja kao stalne djelatnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je Federalno ministarstvo pravilno ocijenilo apelantov zahtjev kao zahtjev za odobrenje otvaranja novih lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje klađenja za koje se moralo, u skladu s uvjetima propisanim navedenim zakonom, pribaviti novo odobrenje. Također je Vrhovni sud istakao da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan ispuniti uvjete koji se odnose na uplatna mjesta za koja je tražio izdavanje odobrenja za klađenje, propisane čl. 81. do 85. Zakona o igrama na sreću. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant navodi da mu je donesenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 12. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je sud, po njegovom mišljenju, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je sud zanemario činjenicu da je od ranije imao uplatna mjesta i da nije otvarao nova. Prema njegovom mišljenju, on je trebao da, prema članu 86. Zakona o igrama na sreću, plati samo po 1.000 KM po uplatnom mjestu a ne po 10.000 KM kako je to nezakonito Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 159 utvrđeno prvo u rješenju Ministarstva finansija, a potom i u presudi Vrhovnog suda. Dalje, apelant smatra da Vrhovni sud nije dao valjane razloge i cjelovito obrazloženje zašto smatra da or gan uprave nije počinio povredu upravnog postupka. On ističe i da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer ga Vijeće Vrhovnog suda koje je odlučivalo u upravnom sporu nije pozvalo na sjednicu. Osim toga, apelant se žali da je Vrhovni sud donio odluku nakon pet godina, tri mjeseca i 14 dana od dana pokretanja upravnog spora i da je time izašao iz okvira kriterija razumnog roka definiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 13. Dalje, apelant navodi da je osporenim rješenjem i presudom Vrhovnog suda nedopušteno zahvaćeno u njegovu imovinu, jer je "on samo produžavao odobrenje za obavljanje djelatnosti koja je ranije već odobrena". Osim toga, apelant smatra da je "koristio nedjelotvorno pravno sredstvo, prijedlog za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, u kojoj je sumirano naveo sve ranije istaknute prigovore". b) Odgovor na apelaciju 14. Vrhovni sud je istakao da ostaje u cijelosti kod navoda iz svoje presude. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelant nije pozivan na raspravu jer to nije tražio u podnijetoj tužbi. U vezi s dužinom trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da je sudija izvjestilac uzeo predmet u rad u decembru 2007. godine, te da je u Upravnom odjeljenju Vrhovnog suda u toku 2007. godine bilo 5.574 predmeta. 15. Ministarstvo finansija je u odgovoru istaklo da je 15. januara 2002. godine stupio na snagu novi Zakon o igrama na sreću, u kojem je članom 91. reguliran rad zatečenih privrednih društava koja se bave igrama na sreću. Smisao nove zakonske reg u la tive je bio i propisivanje roka od tri mjeseca od objavljivanja zakona u kojem su priređivači igara na sreću bili dužni da usklade svoj rad s odredbama novodonesenog zakona. Slijedom navedenog, Ministarstvo finansija je istaklo da i nije moglo apelantu izdati nikakvo produženje odobrenja, nego samo odobrenje za priređivanje igara na sreću. V. Relevantni propisi 16. Zakon o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. Posebne igre na sreću mogu priređivati: Š...Ć - privredna društva koja su registrovana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom na osnovi odobrenja. Član 80. Raznovrsna klađenja može priređivati Lutrija BiH i privredna društva sa sjedištem u Federaciji registrovana isključivo za ovu vrstu igre na sreću. Privredna društva mogu priređivati raznovrsna klađenja u za to posebno uređenim prostorijama i na osnovu odobrenja Ministarstva. Član 86. Za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada. Naknade iz stava 1. ovog člana su prihod Federacije. Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se za: 1. Odobrenje za priređivanje igre: Š...Ć c) u kladionicama - za izdavanje odobrenja ……………………. 50.000,00 KM - za odobrenje pravila igre ………………….. 1.000,00 KM - za otvaranje svake nove lokacije …………. 10.000,00 KM - za produženje odobrenja ………………….. 10.000,00 KM Š...Ć Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stava 2. ovog člana ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom. Š...Ć Član 91. Š...Ć Privredno društvo kojem odobrenje za priređivanje igara na sreću u kasinu i au to mat klubovima važi do kraja godine mogu nastaviti s radom pod uvjetom da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona usklade svoj rad, akte i poslovanje s odredbama ovog zakona. Svi postupci započeti radi davanja odobrenja za priređivanje posebnih igara u kasinu i au - to mat klubovima u kojima nije donijeto konačno rješenje dovršit će se po odredbama ovog zakona. 17. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 30. O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici. Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava). Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava. Član 35. Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Š…Ć Član 36. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je osporeni upravni akt ništav poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt. Član 60. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 18. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Član 75. Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003. godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog zakona, nastavit će se pred tim sudom po odredbama ranije važećeg zakona. 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova Broj 83 – Strana 160 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. 25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 1. Pravo na pravično suđenje - donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantni principi 27. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 29. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 30. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu postupka isključivo pred Vrhovnim sudom. Apelant je Vrhovnom sudu podnio tužbu 17. oktobra 2002. godine, a odluka je donesena 23. januara 2008. godine. Dakle, relevantan pe riod koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je pe riod od pet godina i oko tri mjeseca. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 31. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja upravnog organa, u upravnoj stvari odobravanja apelantu obavljanja djelatnosti - priređivanja igara na sreću. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina i tri mjeseca da odluči o tužbi protiv rješenja upravnog organa, te da taj pe riod Vrhovni sud nije ničim opravdao, osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom. Dalje, nesporno je da ZUS-om nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovom zahtjevu trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti je Vrhovni sud na to ukazao. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 2. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 34. Apelant, također, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava i što mu nije omogućio da prisustvuje sjednici Vrhovnog suda. 35. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 36. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, te odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise, o čemu je dao dovoljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s apelantovim navodom da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer ga Vijeće Vrhovnog suda koje je odlučivalo u upravnom sporu nije pozvalo na sjednicu, Ustavni sud zapaža da je apelant bio aktivni sudionik u upravnom postupku i da je u tom postupku isticao iste prigovore kao i u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor. Osim toga, Vrhovni sud je odluku donio na nejavnoj sjednici, a iz odredbi člana 30. ZUS-a Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 161 proizlazi da je usmena rasprava izuzetak i da sud u upravnom sporu, prema članu 33. ZUS-a, rješava na nejavnim sjednicama i to na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Osim toga, Ustavi sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. aprila 2006, broj 63235/00, stav 73-76), u kojoj je sud utvrdio da, budući da su aplikanti imali mogućnost da izlože predmet u pismenoj formi i da prezentiraju svoje odgovore na komentare druge strane, javna rasprava nije bila potrebna, pa je zaključio da u pogledu neodržavanja javne rasprave član 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđen. 37. Imajući u vidu stav Evropskog suda, kao i činjenicu da je apelant u postupku pred Vrhovnim sudom iznio sve relevantne navode, koje je isticao i pred upravnim organom, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je, zbog toga što nije udovoljio apelantovom prijedlogu da se održi javna rasprava, Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na raspravu pred sudom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelant u suštini ne osporava da je imao pristup sudu pune jurisdikcije u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već odbijanje njegovog zahtjeva da prisustvuje sjednici tumači kao uskraćivanje prava na zaštitu, što je neosnovano. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nije došlo do povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 3. Pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek 38. Također, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. 39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku, a iskoristio je i pravo podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u upravnom postupku i upravnom sporu ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od pet godina i tri mjeseca može u potpunosti staviti na teret Vrhovnog suda, te kada taj sud nije iznio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 41. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da nema ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada se navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose isključivo na apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i neprisustvovanjem nejavnoj sjednici vijeća. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje niti s pravom na imovinu, s obzirom da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu za koje se nikako ne može smatrati da su neefektivni. 42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 873/08, rješavajući apelaciju DERBY-GAMES d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2147/02 od 23. siječnja 2008. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2147/02 od 23. siječnja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. u svezi s člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. DERBY-GAMES d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupaju Almin Dautbegović i Ragib Hadžić, odvjetnici iz Zenice, podnio je 21. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2147/02 od 23. siječnja 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva financija (u daljnjem tekstu: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 162 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Ministarstvo financija) i Vrhovnog suda zatraženo je 15. travnja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je zatraženo 26. travnja 2010. godine da dostavi predmetni spis na uvid. 3. Ministarstvo financija i Vrhovni sud su 22. i 28. travnja 2008. godine dostavili odgovor na apelaciju. Vrhovni sud je dostavio presliku predmetnog spisa 27. travnja 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Ministarstva financija i Vrhovnog suda su dostavljeni apelantu 8. svibnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Ministarstvo financija je donijelo Rješenje broj 05-15-3805-1/2002 od 20. rujna 2002. godine, kojim se apelantu odobrava otvaranje novih lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje klađenja za 34 uplatna mjesta detaljno navedena u dispozitivu rješenja, s rokom važenja odobrenja do 13. rujna 2003. godine. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je istaknulo kako je, odlučujući o apelantovom zahtjevu od 16. rujna 2002. godine, koji je dopunjen 17. rujna 2002. godine dostavljanjem u spis dokaza o uplati naknade za otvaranje novih lokacija u iznosu od 340.000 KM, donijelo odluku kao u dispozitivu. Federalno ministarstvo je istaknulo da je u tijeku postupka utvrdilo kako apelant ispunjava sve propisane uvjete glede opremljenosti uplatnih mjesta za priređivanje klađenja koji su detaljno navedeni u dispozitivu rješenja. Federalno ministarstvo je istaknulo kako je, sukladno članku 141. Zakona o upravnom postupku, apelantu omogućilo sudjelovanje u upravnom postupku i da je apelantov ovlašteni zastupnik naveo kako su sva 34 uplatna mjesta već ranije poslovala, zbog čega smatra kako nije bilo potrebno uplaćivati naknadu od po 10.000 KM za svako pojedinačno uplatno mjesto, što je i evidentirano u Zapisniku Porezne uprave broj 10/06-16-1-2721/02 od 19. rujna 2002. godine. 7. Protiv donesenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor 17. listopada 2002. godine. U podnijetoj tužbi apelant je istaknuo kako je Ministarstvo financija nezakonito i neutemeljeno uvjetovalo donošenje pobijanoga rješenja plaćanjem naknade od po 10.000 KM po uplatnom mjestu, na koji način je pogrešno primijenilo odredbe Zakona o igrama na sreću. 8. Vrhovni sud je 31. listopada 2002. godine dostavio apelantovu tužbu Ministarstvu financija, a apelantu je naložio da plati sudsku taksu za tužbu. Ministarstvo financija je 12. prosinca 2002. godine Vrhovnom sudu dostavilo predmetni spis i odgovor na apelantovu tužbu. 9. Apelant je 20. travnja 2006. godine obavijestio Vrhovni sud kako ovlašćuje nove punomoćnike da ga zastupaju u predmetnome upravnom sporu. Osim toga, od Vrhovnog suda je zatražio da ga obavijesti o sjednici Vijeća kako bi joj mogao nazočiti. 10. Vrhovni sud je, na nejavnoj sjednici održanoj 23. siječnja 2008. godine, donio Presudu broj U-2147/02 kojom je apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je obrazložio da je utvrdio kako je apelantu, Rješenjem Ministarstva financija broj 01-15-2969/00 od 25. srpnja 2000. godine, bilo odobreno priređivanje igara na sreću - jednokratna klađenja na sportskim takmičenjima, sukladno odredbama čl. 15. i 21. ranije važećeg Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću ("Službeni list RBiH" broj 2/96). Dalje, sud je naveo da je Federalno ministarstvo utvrdilo kako apelant ispunjava zakonom propisane uvjete za obavljanje tražene djelatnosti. Vrhovni sud je zaključio kako, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Federalno ministarstvo nije povrijedilo zakon na apelantovu štetu kada mu je, sukladno uvjetima propisanim odredbama novog Zakona o igrama na sreću, odobrilo otvaranje novih uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. Naime, odredbama čl. 7. i 80. Zakona o igrama na sreću izričito je propisano da posebne igre na sreću iz članka 3. tog zakona (u koje spada i odobreno priređivanje klađenja) mogu priređivati samo gospodarska društva koja su registrirana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom. Vrhovni sud je naglasio kako je apelantu ranije bilo odobreno jednokratno klađenje na konjskim trkama i sportskim takmičenjima, kako je propisano člankom 14. točka 2. ranije važećeg zakona u za to posebno uređenim prostorijama i uplatnim mjestima, te da ono nije uopće predviđeno novim zakonom kao posebna igra na sreću. Dalje je sud istaknuo kako ranijim zakonom nisu bili propisani posebni uvjeti za priređivanje jednokratnih klađenja, pa tako ni posebni uvjeti precizirani čl. 81. do 85. novog zakona. Prema tome, oprečno apelantovim tvrdnjama kako se radi o starim uplatnim mjestima, Vrhovni sud je zaključio kako se ranije dato odobrenje nije moglo odnositi (produljiti) na odobrenje za priređivanje klađenja kao stalne djelatnosti. U svezi s tim, Vrhovni sud je zaključio kako je Federalno ministarstvo pravilno ocijenilo apelantov zahtjev kao zahtjev za odobrenje otvaranja novih lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje klađenja za koje se moralo, sukladno uvjetima propisanim navedenim zakonom, pribaviti novo odobrenje. Također je Vrhovni sud istaknuo kako je u konkretnom slučaju apelant bio dužan ispuniti uvjete koji se odnose na uplatna mjesta za koja je tražio izdavanje odobrenja za klađenje, propisane čl. 81. do 85. Zakona o igrama na sreću. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant navodi kako mu je donesenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 12. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je sud, po njegovom mišljenju, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra kako je sud zanemario činjenicu da je od ranije imao uplatna mjesta i kako nije otvarao nova. Prema njegovom mišljenju, on je trebao, prema članku 86. Zakona o igrama na sreću, platiti samo po 1.000 KM po uplatnom mjestu a ne po 10.000 KM kako je to nezakonito utvrđeno prvo u rješenju Ministarstva financija, a potom i u presudi Vrhovnog suda. Dalje, apelant smatra kako Vrhovni sud nije dao valjane razloge i cjelovito obrazloženje zašto smatra da or gan uprave nije počinio povredu upravnog postupka. On ističe i kako mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer ga Vijeće Vrhovnog suda koje je odlučivalo u upravnom sporu nije pozvalo na sjednicu. Osim toga, apelant se žali kako je Vrhovni sud donio odluku nakon pet godina, tri mjeseca i 14 dana od dana pokretanja upravnog spora i kako je time izašao iz okvira kriterija razumnoga roka definiranoga člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 13. Dalje, apelant navodi kako je pobijanim rješenjem i presudom Vrhovnog suda nedopušteno zahvaćeno u njegovu imovinu, jer je "on samo produljivao odobrenje za obavljanje djelatnosti koja je ranije već odobrena". Osim toga, apelant smatra kako je "koristio neučinkovito pravno sredstvo, prijedlog za vanredno preispitivanje pravomoćne presude, u kojoj je sumirano naveo sve ranije istaknute prigovore". b) Odgovor na apelaciju 14. Vrhovni sud je istaknuo kako ostaje u cijelosti kod navoda iz svoje presude. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo kako apelant nije pozivan na raspravu jer to nije tražio u podnijetoj tužbi. U svezi s duljinom trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo kako je sudac izvjestitelj uzeo predmet u rad u prosincu 2007. godine, te kako je u Upravnom odjeljenju Vrhovnog suda u tijeku 2007. godine bilo 5.574 predmeta. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 163 15. Ministarstvo financija je u odgovoru istaknulo kako je 15. siječnja 2002. godine stupio na snagu novi Zakon o igrama na sreću, u kojemu je člankom 91. reguliran rad zatečenih gospodarskih društava koja se bave igrama na sreću. Smisao nove zakonske reg u la tive je bio i propisivanje roka od tri mjeseca od objavljivanja zakona u kojemu su priređivači igara na sreću bili dužni uskladiti svoj rad s odredbama novodonesenoga zakona. Slijedom navedenoga, Ministarstvo financija je istaknulo kako i nije moglo apelantu izdati nikakvo produljenje odobrenja, nego samo odobrenje za priređivanje igara na sreću. V. Relevantni propisi 16. Zakon o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02) u relevantnom dijelu glasi: Članak 7. Posebne igre na sreću mogu priređivati: Š...Ć - gospodarska društva koja su registrirana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom na osnovi odobrenja. Članak 80. Raznovrsna klađenja može priređivati Lutrija BiH i gospodarska društva sa sjedištem u Federaciji registrirana isključivo za ovu vrstu igre na sreću. Gospodarska društva mogu priređivati raznovrsna klađenja u za to posebno uređenim prostorijama i na temelju odobrenja Ministarstva. Članak 86. Za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produljenje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada. Naknade iz stavka 1. ovoga članka su prihod Federacije. Naknada iz stavka 1. ovog članka plaća se za: 1. Odobrenje za priređivanje igre: Š...Ć c) u kladionicama - za izdavanje odobrenja ……………………. 50.000,00 KM - za odobrenje pravila igre ………………….. 1.000,00 KM - za otvaranje svake nove lokacije …………. 10.000,00 KM - za produljenje odobrenja ………………….. 10.000,00 KM Š...Ć Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stavka 2. ovog članka ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom. Š...Ć Članak 91. Š...Ć Gospodarsko društvo kojem odobrenje za priređivanje igara na sreću u kasinu i au to mat klubovima važi do svršetka godine mogu nastaviti s radom pod uvjetom da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona usklade svoj rad, akte i poslovanje s odredbama ovog zakona. Svi postupci započeti radi davanja odobrenja za priređivanje posebnih igara u kasinu i au - to mat klubovima u kojima nije donijeto konačno rješenje dovršit će se po odredbama ovog zakona. 17. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi: Članak 30. O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici. Zbog složenosti prijeporne stvari, ili ako inače nađe kako je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava). Iz razloga navedenih u stavku 2. ovoga članka i stranka može predložiti da se održi rasprava. Članak 35. Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Š…Ć Članak 36. Zakonitost pobijanog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je pobijani upravni akt ništav poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostupanjskom upravnom aktu, poništit će i taj akt. Članak 60. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 18. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Članak 75. Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003. godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog zakona, nastavit će se pred tim sudom po odredbama ranije važećeg zakona. 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2147/02 od 23. siječnja 2008. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 6. veljače 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. ožujka 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na učinkovit pravni lijek. 25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima Broj 83 – Strana 164 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 1. Pravo na pravično suđenje - donošenje odluke u razumnom roku a) Relevantna načela 27. Ustavni sud prije svega ističe kako se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 28. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati kako postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 29. Konačno, Europski sud je ukazao kako je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 30. Ustavni sud opaža kako se apelant žali na duljinu postupka isključivo pred Vrhovnim sudom. Apelant je Vrhovnom sudu podnio tužbu 17. listopada 2002. godine, a odluka je donesena 23. siječnja 2008. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je razdoblje od pet godina i oko tri mjeseca. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 31. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja upravnog organa, u upravnoj stvari odobravanja apelantu obavljanja djelatnosti - priređivanja igara na sreću. S tim u svezi, imajući u vidu kako se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra kako se ne radi o osobito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti. 32. Ustavni sud opaža kako je Vrhovnom sudu trebalo pet godina i tri mjeseca za odlučivanje o tužbi protiv rješenja upravnog organa, te da to razdoblje Vrhovni sud nije ničim opravdao, osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom. Dalje, neprijeporno je da ZUS-om nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovom zahtjevu trebao donijeti bez odugovlačenja (članak 10. Zakona o parničnom postupku). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima povinovanje zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194. stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi kako je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio duljini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra kako je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i kako bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra kako postoje takve izuzetne okolnosti, niti je Vrhovni sud na to ukazao. 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje kako sveukupna duljima konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 2. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 34. Apelant, također, smatra kako nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava i što mu nije omogućio nazočenje sjednici Vrhovnog suda. 35. U svezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako prema praksi Europskog i Ustavnog suda zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 36. Ustavni sud opaža kako je Vrhovni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao pobijano rješenje upravnoga organa, kako činjenično, tako i pravno, te odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise, o čemu je dao dostatno i razvidno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U svezi s apelantovim navodom kako mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer ga Vijeće Vrhovnog suda koje je odlučivalo u upravnom sporu nije pozvalo na sjednicu, Ustavni sud opaža kako je apelant bio aktivni sudionik u upravnom postupku i kako je u tome postupku isticao iste prigovore kao i u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor. Osim toga, Vrhovni sud je odluku donio na nejavnoj sjednici, a iz odredbi članka 30. ZUS-a proizlazi kako je usmena rasprava izuzetak i kako sud u upravnom sporu, prema članku 33. ZUS-a, rješava na nejavnim sjednicama i to na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Osim toga, Ustavi sud podsjeća na praksu Europskog suda (vidi Europski sud za ljudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. travnja 2006, broj 63235/00, st. 73-76), u kojoj je sud utvrdio kako, budući da su aplikanti imali mogućnost izložiti predmet u pismenoj formi i prezentirati svoje odgovore na komentare druge strane, javna rasprava nije bila potrebna, pa je zaključio kako glede neodržavanja javne rasprave članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije povrijeđen. 37. Imajući u vidu stav Europskog suda, kao i činjenicu da je apelant u postupku pred Vrhovnim sudom iznio sve relevantne navode, koje je isticao i pred upravnim organom, Ustavni sud zaključuje kako nema elemenata koji bi upućivali na to da je, zbog toga što nije udovoljio apelantovom prijedlogu za održavanje javne rasprave, Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na raspravu pred sudom. Zbog navedenoga, Ustavni sud smatra kako apelant u suštini ne pobija da je imao pristup sudu pune jurisdikcije u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, nego odbijanje njegovog zahtjeva da nazoči sjednici tumači kao uskraćivanje prava na zaštitu, što je neutemeljeno. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje kako u apelantovom slučaju nije došlo do povrede ostalih aspekata Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 165 prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 3. Pravo na imovinu i učinkovit pravni lijek 38. Također, Ustavni sud opaža kako se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra kako su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. 39. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje kako apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravom smatra kako postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti kako se navodi o kršenju ovoga prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud opaža kako je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku, a iskoristio je i pravo podnošenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u upravnom postupku i upravnom sporu ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje kako su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje kako je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u razdoblju od pet godina i tri mjeseca može u potpunosti staviti na teret Vrhovnog suda, te kada taj sud nije iznio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 41. Međutim, Ustavni sud smatra kako nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da nema ništa što bi ukazivalo kako je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada se navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose isključivo na apelantovo nezadovoljstvo pobijanom odlukom i nenazočenjem nejavnoj sjednici vijeća. Također, Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje niti s pravom na imovinu, s obzirom da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu za koje se nikako ne može smatrati kako su neefektivni. 42. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1091/08, rješavajući apelaciju Teufika Karajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Teufika Karajića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 005982 07 P. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da po hitnom postupku donese odluku o žalbi na Presudu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 005982 07 P od 29. aprila 2010. godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Teufiku Karajiću, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Teufik Karajić (u daqnjem tekstu: apelant) podnio je 8. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku o njegovoj tužbi podnesenoj 9. januara 1991. godine Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši, sada Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 17. aprila 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. aprila 2008. godine, a spis 21. maja 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 15. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 9. januara 1991. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši protiv Skupštine opštine Velika Kladuša i SIZ-a za stambenu oblast iz Velike Kladuše radi naknade štete. 7. Do donošewa Rješewa Opštinskog suda od 1. juna 1998. godine kojim je predmetni postupak umirovljen Opštinski sud je zakazao tri ročišta, i to 11. februara 1992. godine, 24. aprila i 1. juna 1998. godine. Apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 24. april 1998. godine. Konstatovano je da se više 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 166 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. puta pokušao da dostavi poziv apelantu, ali da stranka nije pronađena na navedenoj adresi. Apelant, takođe, nije pristupio ročištu zakazanom za 1. juni 1998. godine. Konstatovano je da je apelant bio uredno obaviješten o održavanju ročišta. 8. Rješenjem Opštinskog suda od 13. oktobra 1998. godine utvrđeno je da se apelantova tužba smatra povučenom. U obrazloženju rješewa je navedeno da je Rješenjem Opštinskog suda od 1. juna 1998. godine umirovljen predmetni postupak, a da su stranke upozorene da u roku od četiri mjeseca od dana mirovawa postupka mogu da stave predlog za nastavak postupka, jer će se u suprotnom smatrati da je tužba povučena. Stoga, pošto stranke u ostavljenom roku od četiri mjeseca nisu stavile predlog za nastavak postupka, Opštinski sud je odlučio, u smislu člana 217 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP), da se predmetna tužba smatra povučenom. 9. Apelant je 24. avgusta 2000. godine podnio predlog za ponavljanje postupka, navodeći da je došlo do propuštawa dostave, čime je apelantu onemogućeno da raspravlja pred sudom. Na ročištu od 20. marta 2001. godine Opštinski sud je dozvolio ponavljanje postupka i stavio van snage Rješenje broj P-967/97 od 13. oktobra 1998. godine. Na tom ročištu apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako da je umjesto ranije označenih tuženih označio Opštinu Velika Kladuša i Opštinski društveni fond za komunalne djelatnosti i infrastrukturu. Na ročištu zakazanom za 17. januar 2003. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev i tom prilikom je proširio tužbeni zahtjev i na Opštinski društveni fond za stambenu oblast. Apelant je dopisom od 22. marta 2002. godine urgirao zakazivanje ročišta. Nakon toga Opštinski sud je zakazao devet ročišta, i to 24. maja, 23. jula, 1. oktobra, 14. novembra i 13. decembra 2002. godine, 17. januara, 19. februara, 13. marta i 8. maja 2003. godine. Apelantov punomoćnik nije pristupio ročištu zakazanom za 14. novembar 2002. godine zbog smrtnog slučaja u porodici. Dalje, apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 19. februar 2003. godine i ročištu zakazanom za 8. maj 2003. godine za koje je navedeno da je bio uredno obaviješten. 10. Opštinski sud je presudom od 10. juna 2003. godine obavezao tužene Opštinu Velika Kladuša i Opštinski društveni fond za komunalne djelatnosti i infrastruktru Velika Kladuša da apelantu isplate na ime naknade za neizgrađeno građevinsko zemqište po jednom metru 19,98 KM, što za 301 m 2 iznosi 6.014 KM. Takođe su obavezani da mu na ime naknade za korišćenje građevinskog zemqišta i troškova uređewa zemqišta isplate iznos od 1.545,25 KM, a što sve ukupno iznosi 7.559,25 KM, kao i da mu naknade zakonsku zateznu kamatu na ukupan iznos počev od dana podnošewa tužbe, tj. od 9. januara 1991. godine pa do konačne isplate, i naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.268 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetwom prinudnog izvršewa. U ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Apelantov tužbeni zahtjev upućen Opštinskom društvenom fondu za stambenu oblast je odbijen kao neosnovan. 11. Protiv prvostepene presude apelant i Opština Velika Kladuša su podnijeli žalbe koje je Kantonalni sud u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom broj Gž-906/03 od 24. oktobra 2003. godine uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u cijelosti i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazložewa presude proizilazi da je prvostepena presuda donesena uz bitne povrede parničnog postupka i da je zasnovana na nepotpunom činjeničnom stanju, a što je bilo značajno za pravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je naložio da prvostepeni sud u ponovnom postupku ponovo ocijeni već sprovedene dokaze, a po potrebi izvede i nove i utvrdi bitnu činjenicu zbog čega je došlo do prestanka apelantovog prava na korišćenje gradskog građevinskog zemqišta koje mu je bilo uz naknadu dodijeljeno radi građewa. 12. Nakon toga Opštinski sud je u ponovnom postupku zakazao dva ročišta, i to 5. februara i 2. marta 2004. godine, kojima je pristupio apelant. 13. Opštinski sud je Presudom broj P-405/03 od 2. marta 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. 14. Protiv prvostepene presude apelant je 26. aprila 2004. godine podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-581/04 od 20. novembra 2006. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazložewa presude proizilazi da je Kantonalni sud ustanovio da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 53 stav 1 tačka 3 ZPP, a u vezi sa članom 209 ZPP, što je, po mišljenju tog suda, onemogućilo apelanta da raspravlja o činjenicama od kojih zavisi i pravilna primjena materijalnog prava i što je direktno uticalo na zakonitost prvostepene odluke. 15. Rješenjem Opštinskog suda broj 023-0-P-000 023 od 7. septembra 2009. godine vraćena je na dopunu-ispravku apelantova tužba od 10. januara 1991. godine. Apelant je 10. septembra 2009. godine dopunio tužbu u smislu rješewa Opštinskog suda. Opštinski sud je 15. septembra 2009. godine donio rješenje da se tužba i dopuna tužbe dostave tuženim na odgovor. 16. Nakon toga Opštinski sud je zakazao četiri ročišta, i to: 3. decembra 2009. godine, 14. januara, 15. februara i 29. marta 2010. godine. Apelant, odnosno njegov novi punomoćnik, nije pristupio ročištu zakazanom za 14. januar 2010. godine. Konstatovano je da je novi apelantov punomoćnik dostavio sudu 12. januara 2010. godine podnesak i punomoć, kao i otkaz punomoći ranijem punomoćniku. Takođe je dostavio primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka. Apelantov punomoćnik i tuženi su predložili da se rasprava zakazana za 15. februar 2010. godine odgodi jer nije moguće saslušati svjedoka koji se nalazi u inostranstvu i vraća se krajem februara. Stoga su predložili da se glavna rasprava odgodi za kraj marta ili početak aprila zato što su zauzeti u drugim predmetima. 17. Presudom Opštinskog suda broj 23 0 P 005982 07 P od 29. aprila 2010. godine tužena Opština Velika Kladuša je obavezana da apelantu na ime naknade štete, i to na ime prometne vrijednosti neizgrađenog građevinskog zemqišta, i to k.č. broj 2125/7 zv. Gradilište, neplodna, površine 301 m 2 , upisana u pl. broj 1077 k.o. Velika Kladuša, po novom katastarskom premjeru, isplati iznos od 11.430,00 KM i na ime naknade štete za troškove uređewa građevinskog zemqišta iznos od 1.488,53 KM. Dalje je tužena obavezana da na ukupan iznos naknade štete plati zateznu kamatu od podnošewa tužbe, tj. od 10. januara 1991. godine do isplate, kao i naknadi parnične troškove u iznosu od 4.150,95 KM, sve u roku od 30 dana od donošewa presude pod prijetwom izvršewa. Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati na ime naknade štete za troškove uređewa građevinskog zemqišta preostali iznos od 13.511,47 KM, kao i zateznu kamatu na navedeni iznos od 10. januara 1991. godine do isplate. Apelantov zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 375,35 KM je odbijen. 18. Protiv prvostepene presude žalbu je 10. maja 2010. godine podnijela tužena Opština Velika Kladuša. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku po njegovoj tužbi podnesenoj 9. januara 1991. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant postavlja zahtjev za naknadu štete zbog nerazumne dužine predmetnog postupka. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 167 b) Odgovor na apelaciju 20. U svom odgovoru na apelaciju Opštinski sud je iznio hronologiju predmetnog slučaja. Istaknuto je da je sudiji koji je bio zadužen predmetnim spisom prestao mandat u Opštinskom sudu 30. novembra 2006. godine. Predmetni spis je u septembru 2007. godine zadužio sada zaduženi sudija i on se nalazi pod rednim brojem 346 po datumu podnošewa inicijalnog akta kod zaduženog sudije. Prema mišljenju Opštinskog suda, u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, jer postupak nije okončan u ranijem periodu zbog rata, a velikim dijelom zbog pasivnog držawa samog apelanta. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. Apelant se poziva na pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, to pravo sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku". Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje jer smatra da Opštinski sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi, pa je, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. 27. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantni principi 31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Pe riod koji se uzima u obzir 32. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom zasnivawa wihove vremenske nadležnosti - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora se uzeti u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 33. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu radi naknade štete Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši 9. januara 1991. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda pe riod od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 19 godina i pet mjeseci i još uvijek nije okončan, od čega pe riod od 14 godina i šest mjeseci spada u nadležnost Ustavnog suda. Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 34. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Opštinskog suda i u njemu sud od 14. februara 1992. godine, kada je zatražio od Sekretarijata za urbanizam relevantne podatke, nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Analiza razumnosti trajawa postupka 35. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen kako u pogledu činjeničnog stawa, tako ni u pogledu pravnih pitawa. 36. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku apelant nije prisustvovao ročištima zakazanim za 19. februar i 8. maj 2003. godine iako je bio uredno pozvan. Međutim, uzimajući u obzir navedeno, kao i apelantovo ponašanje tokom cijelog postupka, Ustavni sud ne može da zakquči da je apelant svojim radwama u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. 37. U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka Ustavni sud smatra da prvostepeni sud od 14. februara 1992. godine, kada je od Sekretarijata za urbanizam zatražio relevantne podatke, pa do 24. aprila 1998. Broj 83 – Strana 168 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Dakle, u periodu od šest godina u predmetnom postupku nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Ustavni sud ukazuje da je iz rješewa Opštinskog suda, kojim se dozvoljava ponavljanje postupka, od 20. marta 2001. godine vidqivo da je, zbog propuštawa dostave poziva, taj sud stavio van snage svoje rješenje o mirovanju postupka i rješenje o povlačenju tužbe. Stoga Ustavni sud smatra da se na teret Opštinskog suda može da stavi protek vremena u relevantnom periodu, računajući od prestanka ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini pa do donošewa rješewa kojim se dozvoljava ponavljanje postupka. Dalje, nakon ročišta održanog 20. marta 2001. godine Opštinski sud je novo ročište zakazao za 24. maj 2002. godine, dakle, nakon perioda dužeg od godinu dana. U narednom periodu Opštinski sud je do donošewa presude od 10. juna 2003. godine zakazivao ročišta u relativno kratkom vremenskom roku. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dva puta vraćao predmet Opštinskom sudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 38. Dalje, nakon što je Kantonalni sud presudom od 20. novembra 2006. godine vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje, Opštinski sud je tek 7. septembra 2009. godine vratio apelantu tužbu na dopunu-ispravku. Dakle, nakon perioda od skoro tri godine Opštinski sud u predmetnom postupku nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Nakon tog perioda Opštinski sud je postupao u relativno kratkom roku. U odnosu na Kantonalni sud, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud rješavao po žalbi u relativno kratkom vremenskom periodu. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetna dužina postupka može da stavi na teret Opštinskom sudu s obzirom na to da u dužim vremenskim periodima u predmetnom postupku nije preduzimao niti jednu procesnu radnju radi što bržeg i efikasnijeg okončavawa predmetnog postupka, a što je i smisao same odredbe člana 10 ZPP. Pri tome Ustavni sud smatra da Opštinski sud za ovako dugo trajanje postupka nije ponudio razumno i objektivno opravdanje. 39. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka, koja se u konkretnom slučaju može da stavi na teret Opštinskom sudu, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 40. Iako nije utvrdio odgovornost Kantonalnog suda u pogledu dužine trajawa predmetnog postupka, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu, tj. riješi o žalbi protiv presude Opštinskog suda, imajući u vidu zaista dug pe riod u kom se vodio postupak pred Opštinskim sudom. Utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daqnjeg odgađawa donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 41. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajawa parničnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 42. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. 43. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka povodom apelantove tužbe koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao 14 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 2.100,00 KM. S obzirom na sjedište Opštinskog suda, kojem je stavljena na teret ukupna dužina postupka, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona. VIII. Zakqučak 44. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u činjenici da se trajanje postupka od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, dakle 14 godina, može u potpunosti da stavi na teret nadležnom redovnom sudu. Pri tome Opštinski sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. 45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1091/08, rješavajući apelaciju Teufika Karajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Teufika Karajića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 005982 07 P. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da po hitnom postupku donese odluku o žalbi na Presudu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 005982 07 P od 29. aprila 2010. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Teufiku Karajiću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 169 Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Teufik Karajić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 8. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku o njegovoj tužbi podnesenoj 9. januara 1991. godine Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši, sada Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 17. aprila 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. aprila 2008. godine, a spis 21. maja 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 15. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 9. januara 1991. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši protiv Skupštine općine Velika Kladuša i SIZ-a za stambenu oblast iz Velike Kladuše radi naknade štete. 7. Do donošenja Rješenja Općinskog suda od 1. juna 1998. godine kojim je predmetni postupak umirovljen Općinski sud je zakazao tri ročišta, i to 11. februara 1992. godine, 24. aprila i 1. juna 1998. godine. Apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 24. april 1998. godine. Konstatirano je da se pokušao više puta dostaviti poziv apelantu, ali da stranka nije pronađena na navedenoj adresi. Apelant, također, nije pristupio ročištu zakazanom za 1. juni 1998. godine. Konstatirano je da je apelant bio uredno obaviješten o održavanju ročišta. 8. Rješenjem Općinskog suda od 13. oktobra 1998. godine utvrđeno je da se apelantova tužba smatra povučenom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Općinskog suda od 1. juna 1998. godine umirovljen predmetni postupak, a da su stranke upozorene da u roku od četiri mjeseca od dana mirovanja postupka mogu staviti prijedlog za nastavak postupka, jer će se u suprotnom smatrati da je tužba povučena. Stoga, pošto stranke u ostavljenom roku od četiri mjeseca nisu stavile prijedlog za nastavak postupka, Općinski sud je odlučio, u smislu člana 217. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da se predmetna tužba smatra povučenom. 9. Apelant je 24. augusta 2000. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka, navodeći da je došlo do propuštanja dostave, čime je apelantu onemogućeno da raspravlja pred sudom. Na ročištu od 20. marta 2001. godine Općinski sud je dozvolio ponavljanje postupka i stavio izvan snage Rješenje broj P-967/97 od 13. oktobra 1998. godine. Na tom ročištu apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako da je umjesto ranije označenih tuženih označio Općinu Velika Kladuša i Općinski društveni fond za komunalne djelatnosti i infrastrukturu. Na ročištu zakazanom za 17. januar 2003. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev i tom prilikom je proširio tužbeni zahtjev i na Općinski društveni fond za stambenu oblast. Apelant je dopisom od 22. marta 2002. godine urgirao zakazivanje ročišta. Nakon toga Općinski sud je zakazao devet ročišta, i to 24. maja, 23. jula, 1. oktobra, 14. novembra i 13. decembra 2002. godine, 17. januara, 19. februara, 13. marta i 8. maja 2003. godine. Apelantov opunomoćenik nije pristupio ročištu zakazanom za 14. novembar 2002. godine zbog smrtnog slučaja u porodici. Dalje, apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 19. februar 2003. godine i ročištu zakazanom za 8. maj 2003. godine za koje je navedeno da je bio uredno obaviješten. 10. Općinski sud je presudom od 10. juna 2003. godine obavezao tužene Općinu Velika Kladuša i Općinski društveni fond za komunalne djelatnosti i infrastruktru Velika Kladuša da apelantu isplate na ime naknade za neizgrađeno građevinsko zemljište po jednom metru 19,98 KM, što za 301 m 2 iznosi 6.014 KM. Također su obavezani da mu na ime naknade za korištenje građevinskog zemljišta i troškova uređenja zemljišta isplate iznos od 1.545,25 KM, a što sve ukupno iznosi 7.559,25 KM, kao i da mu naknade zakonsku zateznu kamatu na ukupan iznos počev od dana podnošenja tužbe, tj. od 9. januara 1991. godine pa do konačne isplate, i naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.268 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Apelantov tužbeni zahtjev upućen Općinskom društvenom fondu za stambenu oblast je odbijen kao neosnovan. 11. Protiv prvostepene presude apelant i Općina Velika Kladuša su podnijeli žalbe koje je Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom broj Gž-906/03 od 24. oktobra 2003. godine uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u cijelosti i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostepena presuda donesena uz bitne povrede parničnog postupka i da je zasnovana na nepotpunom činjeničnom stanju, a što je bilo značajno za pravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je naložio da prvostepeni sud u ponovnom postupku ponovo ocijeni već provedene dokaze, a po potrebi izvede i nove i utvrdi bitnu činjenicu zbog čega je došlo do prestanka apelantovog prava na korištenje gradskog građevinskog zemljišta koje mu je bilo uz naknadu dodijeljeno radi građenja. 12. Nakon toga Općinski sud je u ponovnom postupku zakazao dva ročišta, i to 5. februara i 2. marta 2004. godine, kojima je pristupio apelant. 13. Općinski sud je Presudom broj P-405/03 od 2. marta 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. 14. Protiv prvostepene presude apelant je 26. aprila 2004. godine podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-581/04 od 20. novembra 2006. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud ustanovio da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 53. stav 1. tačka 3. ZPP, a u vezi sa članom 209. ZPP, što je, po mišljenju tog suda, onemogućilo apelanta da raspravlja o činjenicama od kojih zavisi i pravilna primjena materijalnog prava i što je direktno utjecalo na zakonitost prvostepene odluke. 15. Rješenjem Općinskog suda broj 023-0-P-000 023 od 7. septembra 2009. godine vraćena je na dopunu-ispravku apelantova tužba od 10. januara 1991. godine. Apelant je 10. septembra 2009. godine dopunio tužbu u smislu rješenja Općinskog suda. Općinski sud je 15. septembra 2009. godine donio rješenje da se tužba i dopuna tužbe dostave tuženim na odgovor. 16. Nakon toga Općinski sud je zakazao četiri ročišta, i to: 3. decembra 2009. godine, 14. januara, 15. februara i 29. marta 2010. godine. Apelant, odnosno njegov novi opunomoćenik, nije pristupio ročištu zakazanom za 14. januar 2010. godine. Konstatirano je da je novi apelantov opunomoćenik dostavio sudu 12. januara 2010. godine podnesak i punomoć, kao i otkaz punomoći ranijem opunomoćeniku. Također je dostavio primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka. Apelantov Broj 83 – Strana 170 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. opunomoć?nik i tuženi su predložili da se rasprava zakazana za 15. februar 2010. godine odgodi jer nije moguće saslušati svjedoka koji se nalazi u inozemstvu i vraća se krajem februara. Stoga su predložili da se glavna rasprava odgodi za kraj marta ili početak aprila zato što su zauzeti u drugim predmetima. 17. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 005982 07 P od 29. aprila 2010. godine tužena Općina Velika Kladuša je obavezana da apelantu na ime naknade štete, i to na ime prometne vrijednosti neizgrađenog građevinskog zemljišta, i to k.č. broj 2125/7 zv. Gradilište, neplodna, površine 301 m 2 , upisana u pl. broj 1077 k.o. Velika Kladuša, po novom katastarskom premjeru, isplati iznos od 11.430,00 KM i na ime naknade štete za troškove uređenja građevinskog zemljišta iznos od 1.488,53 KM. Dalje je tužena obavezana da na ukupan iznos naknade štete plati zateznu kamatu od podnošenja tužbe, tj. od 10. januara 1991. godine do isplate, kao i naknadi parnične troškove u iznosu od 4.150,95 KM, sve u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati na ime naknade štete za troškove uređenja građevinskog zemljišta preostali iznos od 13.511,47 KM, kao i zateznu kamatu na navedeni iznos od 10. januara 1991. godine do isplate. Apelantov zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 375,35 KM je odbijen. 18. Protiv prvostepene presude žalbu je 10. maja 2010. godine podnijela tužena Općina Velika Kladuša. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku po njegovoj tužbi podnesenoj 9. januara 1991. godine došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant postavlja zahtjev za naknadu štete zbog nerazumne dužine predmetnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 20. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je iznio hronologiju predmetnog slučaja. Istaknuto je da je sudiji koji je bio zadužen predmetnim spisom prestao mandat u Općinskom sudu 30. novembra 2006. godine. Predmetni spis je u septembru 2007. godine zadužio sada zaduženi sudija i on se nalazi pod rednim brojem 346 po datumu podnošenja inicijalnog akta kod zaduženog sudije. Prema mišljenju Općinskog suda, u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku, jer postupak nije okončan u ranijem periodu zbog rata, a velikim dijelom zbog pasivnog držanja samog apelanta. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. Apelant se poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, to pravo sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku". Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje jer smatra da Općinski sud nije u razumnom roku donio odluku po njegovoj tužbi, pa je, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. 27. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantni principi 31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Pe riod koji se uzima u obzir 32. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj da tum mora se uzeti u obzir stadij postupka Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 171 dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 33. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu radi naknade štete Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši 9. januara 1991. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda pe riod od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 19 godina i pet mjeseci i još uvijek nije okončan, od čega pe riod od 14 godina i šest mjeseci spada u nadležnost Ustavnog suda. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 34. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio kod Općinskog suda i u njemu sud od 14. februara 1992. godine, kada je zatražio od Sekretarijata za urbanizam relevantne podatke, nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Analiza razumnosti trajanja postupka 35. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja. 36. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku apelant nije prisustvovao ročištima zakazanim za 19. februar i 8. maj 2003. godine iako je bio uredno pozvan. Međutim, uzimajući u obzir navedeno, kao i apelantovo ponašanje tokom cijelog postupka, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. 37. U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka Ustavni sud smatra da prvostepeni sud od 14. februara 1992. godine, kada je od Sekretarijata za urbanizam zatražio relevantne podatke, pa do 24. aprila 1998. godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Dakle, u periodu od šest godina u predmetnom postupku nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Ustavni sud ukazuje da je iz rješenja Općinskog suda, kojim se dozvoljava ponavljanje postupka, od 20. marta 2001. godine vidljivo da je, zbog propuštanja dostave poziva, taj sud stavio van snage svoje rješenje o mirovanju postupka i rješenje o povlačenju tužbe. Stoga Ustavni sud smatra da se na teret Općinskog suda može staviti protek vremena u relevantnom periodu, računajući od prestanka ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini pa do donošenja rješenja kojim se dozvoljava ponavljanje postupka. Dalje, nakon ročišta održanog 20. marta 2001. godine Općinski sud je novo ročište zakazao za 24. maj 2002. godine, dakle, nakon perioda dužeg od godinu dana. U narednom periodu Općinski sud je do donošenja presude od 10. juna 2003. godine zakazivao ročišta u relativno kratkom vremenskom roku. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dva puta vraćao predmet Općinskom sudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 38. Dalje, nakon što je Kantonalni sud presudom od 20. novembra 2006. godine vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje, Općinski sud je tek 7. septembra 2009. godine vratio apelantu tužbu na dopunu-ispravku. Dakle, nakon perioda od skoro tri godine Općinski sud u predmetnom postupku nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Nakon tog perioda Općinski sud je postupao u relativno kratkom roku. U odnosu na Kantonalni sud, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud rješavao po žalbi u relativno kratkom vremenskom periodu. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetna dužina postupka može staviti na teret Općinskom sudu s obzirom na to da u dužim vremenskim periodima u predmetnom postupku nije preduzimao niti jednu procesnu radnju radi što bržeg i efikasnijeg okončavanja predmetnog postupka, a što je i smisao same odredbe člana 10. ZPP. Pri tome Ustavni sud smatra da Općinski sud za ovako dugo trajanje postupka nije ponudio razumno i objektivno opravdanje. 39. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka, koja se u konkretnom slučaju može staviti na teret Općinskom sudu, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 40. Iako nije utvrdio odgovornost Kantonalnog suda u pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu, tj. riješi o žalbi protiv presude Općinskog suda, imajući u vidu zaista dug pe riod u kom se vodio postupak pred Općinskim sudom. Utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 41. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 42. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. 43. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka povodom apelantove tužbe koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao 14 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 2.100,00 KM. S obzirom na sjedište Općinskog suda, kojem je stavljena na teret ukupna dužina postupka, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u činjenici da se trajanje postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, dakle 14 godina, može u potpunosti staviti na teret nadležnom redovnom sudu. Pri tome Općinski sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. 45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1091/08, rješavajući apelaciju Teufika Karajića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Broj 83 – Strana 172 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 29. lipnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Teufika Karajića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku u predmetu Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 005982 07 P. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da po žurnom postupku donese odluku o prizivu na Presudu Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 005982 07 P od 29. travnja 2010. godine, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskoga kantona da Teufiku Karajiću, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnome roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskoga kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Teufik Karajić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 8. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnome roku o njegovoj tužbi podnesenoj 9. siječnja 1991. godine Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši, sada Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od Općinskoga suda zatraženo je 17. travnja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. travnja 2008. godine, a spis 21. svibnja 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovor Općinskoga suda dostavljen je apelantu 15. svibnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 9. siječnja 1991. godine podnio tužbu Osnovnome sudu u Velikoj Kladuši protiv Skupštine općine Velika Kladuša i SIZ-a za stambenu oblast iz Velike Kladuše radi naknade štete. 7. Do donošenja Rješenja Općinskoga suda od 1. lipnja 1998. godine kojim je predmetni postupak umirovljen Općinski sud je zakazao tri ročišta, i to 11. veljače 1992. godine, 24. travnja i 1. lipnja 1998. godine. Apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 24. travanj 1998. godine. Konstatirano je da se više puta pokušao dostaviti poziv apelantu, ali da stranka nije pronađena na navedenoj adresi. Apelant, također, nije pristupio ročištu zakazanom za 1. lipanj 1998. godine. Konstatirano je da je apelant bio uredno obaviješten o održavanju ročišta. 8. Rješenjem Općinskoga suda od 13. listopada 1998. godine utvrđeno je da se apelantova tužba smatra povučenom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Općinskoga suda od 1. lipnja 1998. godine umirovljen predmetni postupak, a da su stranke upozorene da u roku od četiri mjeseca od dana mirovanja postupka mogu staviti prijedlog za nastavak postupka, jer će se u suprotnom smatrati da je tužba povučena. Stoga, pošto stranke u ostavljenom roku od četiri mjeseca nisu stavile prijedlog za nastavak postupka, Općinski sud je odlučio, u smislu članka 217. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da se predmetna tužba smatra povučenom. 9. Apelant je 24. kolovoza 2000. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka, navodeći da je došlo do propuštanja dostave, čime je apelantu onemogućeno da raspravlja pred sudom. Na ročištu od 20. ožujka 2001. godine Općinski sud je dozvolio ponavljanje postupka i stavio izvan snage Rješenje broj P-967/97 od 13. listopada 1998. godine. Na tom ročištu apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako da je umjesto ranije označenih tuženih označio Općinu Velika Kladuša i Općinski društveni fond za komunalne djelatnosti i infrastrukturu. Na ročištu zakazanom za 17. siječanj 2003. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev i tom prilikom je proširio tužbeni zahtjev i na Općinski društveni fond za stambenu oblast. Apelant je dopisom od 22. ožujka 2002. godine urgirao zakazivanje ročišta. Nakon toga Općinski sud je zakazao devet ročišta, i to 24. svibnja, 23. srpnja, 1. listopada, 14. studenoga i 13. prosinca 2002. godine, 17. siječnja, 19. veljače, 13. ožujka i 8. svibnja 2003. godine. Apelantov opunomoćenik nije pristupio ročištu zakazanom za 14. studeni 2002. godine zbog smrtnog slučaja u obitelji. Dalje, apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 19. veljaču 2003. godine i ročištu zakazanom za 8. svibanj 2003. godine za koje je navedeno da je bio uredno obaviješten. 10. Općinski sud je presudom od 10. lipnja 2003. godine obvezao tužene Općinu Velika Kladuša i Općinski društveni fond za komunalne djelatnosti i infrastruktru Velika Kladuša da apelantu isplate na ime naknade za neizgrađeno građevinsko zemljište po jednom metru 19,98 KM, što za 301 m 2 iznosi 6.014 KM. Također su obvezani da mu na ime naknade za korištenje građevinskoga zemljišta i troškova uređenja zemljišta isplate iznos od 1.545,25 KM, a što sve ukupno iznosi 7.559,25 KM, kao i da mu naknade zakonsku zateznu kamatu na ukupan iznos počevši od dana podnošenja tužbe, tj. od 9. siječnja 1991. godine pa do konačne isplate, i naknade troškove parničnoga postupka u iznosu od 1.268 KM u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. U ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neutemeljen. Apelantov tužbeni zahtjev upućen Općinskom društvenom fondu za stambenu oblast je odbijen kao neutemeljen. 11. Protiv prvostupanjske presude apelant i Općina Velika Kladuša su podnijeli prizive koje je Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom broj Gž-906/03 od 24. listopada 2003. godine uvažio i prvostupanjsku presudu ukinuo u cijelosti i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjska presuda donesena uz bitne povrede parničnoga postupka i da je zasnovana na nepotpunom činjeničnom stanju, a što je bilo značajno za pravilnu primjenu materijalnoga prava. Kantonalni sud je naložio da prvostupanjski sud u ponovnom postupku ponovno ocijeni već provedene dokaze, a po potrebi izvede i nove i utvrdi bitnu činjenicu zbog čega je došlo do 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 173 prestanka apelantova prava na korištenje gradskoga građevinskoga zemljišta koje mu je bilo uz naknadu dodijeljeno radi građenja. 12. Nakon toga Općinski sud je u ponovnom postupku zakazao dva ročišta, i to 5. veljače i 2. ožujka 2004. godine, kojima je pristupio apelant. 13. Općinski sud je Presudom broj P-405/03 od 2. ožujka 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. 14. Protiv prvostupanjske presude apelant je 26. travnja 2004. godine podnio priziv koji je Kantonalni sud Presudom broj Gž-581/04 od 20. studenoga 2006. godine uva žio, prvostupanjsku presudu ukinuo i pr edmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud ustanovio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz članka 53. stavak 1. točka 3. ZPP, a u svezi sa člankom 209. ZPP, što je, po mišljenju toga suda, onemogućilo apelanta da raspravlja o činjenicama od kojih ovisi i pravilna primjena materijalnoga prava i što je izravno utjecalo na zakonitost prvostupanjske odluke. 15. Rješenjem Općinskoga suda broj 023-0-P-000 023 od 7. rujna 2009. godine vraćena je na dopunu-ispravku apelantova tužba od 10. siječnja 1991. godine. Apelant je 10. rujna 2009. godine dopunio tužbu u smislu rješenja Općinskoga suda. Općinski sud je 15. rujna 2009. godine donio rješenje da se tužba i dopuna tužbe dostave tuženim na odgovor. 16. Nakon toga Općinski sud je zakazao četiri ročišta, i to: 3. prosinca 2009. godine, 14. siječnja, 15. veljače i 29. ožujka 2010. godine. Apelant, odnosno njegov novi opunomoćenik, nije pristupio ročištu zakazanom za 14. siječanj 2010. godine. Konstatirano je da je novi apelantov opunomoćenik dostavio sudu 12. siječnja 2010. godine podnesak i ovlast, kao i otkaz ovlasti ranijem opunomoćeniku. Također je dostavio primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka. Apelantov opunomoćnik i tuženi su predložili da se rasprava zakazana za 15. veljaču 2010. godine odgodi jer nije moguće saslušati svjedoka koji se nalazi u inozemstvu i vraća se krajem veljače. Stoga su predložili da se glavna rasprava odgodi za kraj ožujka ili početak travnja zato što su zauzeti u drugim predmetima. 17. Presudom Općinskoga suda broj 23 0 P 005982 07 P od 29. travnja 2010. godine tužena Općina Velika Kladuša je obvezana da apelantu na ime naknade štete, i to na ime prometne vrijednosti neizgrađenog građevinskog zemljišta, i to k.č. broj 2125/7 zv. Gradilište, neplodna, površine 301 m 2 , upisana u pl. broj 1077 k.o. Velika Kladuša, po novom katastarskom premjeru, isplati iznos od 11.430,00 KM i na ime naknade štete za troškove uređenja građevinskog zemljišta iznos od 1.488,53 KM. Dalje je tužena obvezana da na ukupan iznos naknade štete plati zateznu kamatu od podnošenja tužbe, tj. od 10. siječnja 1991. godine do isplate, kao i naknadi parnične troškove u iznosu od 4.150,95 KM, sve u roku od 30 dana od donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati na ime naknade štete za troškove uređenja građevinskoga zemljišta preostali iznos od 13.511,47 KM, kao i zateznu kamatu na navedeni iznos od 10. siječnja 1991. godine do isplate. Apelantov zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 375,35 KM je odbijen. 18. Protiv prvostupanjske presude priziv je 10. svibnja 2010. godine podnijela tužena Općina Velika Kladuša. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnome roku po njegovoj tužbi podnesenoj 9. siječnja 1991. godine došlo do povrede apelantova prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant postavlja zahtjev za naknadu štete zbog nerazumne duljine predmetnoga postupka. b) Odgovor na apelaciju 20. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je iznio kronologiju predmetnoga slučaja. Istaknuto je da je sucu koji je bio zadužen predmetnim spisom prestao mandat u Općinskom sudu 30. studenoga 2006. godine. Predmetni spis je u rujnu 2007. godine zadužio sada zaduženi sudac i on se nalazi pod rednim brojem 346 po nadnevku podnošenja inicijalnoga akta kod zaduženoga suca. Prema mišljenju Općinskoga suda, u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantova prava na pravično suđenje u razumnome roku, jer postupak nije okončan u ranijem razdoblju zbog rata, a velikim dijelom zbog pasivnoga držanja samoga apelanta. V. Relevantni propisi 21. Zakon o parničnome postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 23. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je rabio. 26. Apelant se poziva na pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, to pravo sadrži pravo na "suđenje u razumnome roku". Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje jer smatra da Općinski sud nije u razumnome roku donio odluku po njegovoj tužbi, pa je, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, predmetna apelacija dopustiva. 27. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnome roku u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Broj 83 – Strana 174 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. 30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantna načela 31. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Razdoblje koje se uzima u obzir 32. Ustavni sud podsjeća na praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije osnovala svoju vremensku nadležnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 33. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu radi naknade štete Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši 9. siječnja 1991. godine, a da je u nadležnosti Ustavnoga suda razdoblje od 14. prosinca 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 19 godina i pet mjeseci i još uvijek nije okončan, od čega razdoblje od 14 godina i šest mjeseci spada u nadležnost Ustavnoga suda. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 34. Apelantov predmet se 14. prosinca 1995. godine nalazio kod Općinskoga suda i u njemu sud od 14. veljače 1992. godine, kada je zatražio od Sekretarijata za urbanizam relevantne podatke, nije poduzeo niti jednu procesnu radnju. Analiza razumnosti trajanja postupka 35. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen kako glede činjeničnoga stanja, tako ni glede pravnih pitanja. 36. Glede apelantova doprinosa ukupnoj duljini postupka Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku apelant nije bio nazočan ročištima zakazanim za 19. veljaču i 8. svibanj 2003. godine iako je bio uredno pozvan. Međutim, uzimajući u obzir navedeno, kao i apelantovo ponašanje tijekom cijeloga postupka, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj duljini predmetnoga postupka. 37. Glede doprinosa redovitih sudova trajanju predmetnoga postupka Ustavni sud smatra da prvostupanjski sud od 14. veljače 1992. godine, kada je od Sekretarijata za urbanizam zatražio relevantne podatke, pa do 24. travnja 1998. godine nije poduzeo niti jednu procesnu radnju. Dakle, u razdoblju od šest godina u predmetnom postupku nije poduzeo niti jednu procesnu radnju. Ustavni sud ukazuje da je iz rješenja Općinskoga suda, kojim se dozvoljava ponavljanje postupka, od 20. ožujka 2001. godine vidljivo da je, zbog propuštanja dostave poziva, taj sud stavio izvan snage svoje rješenje o mirovanju postupka i rješenje o povlačenju tužbe. Stoga Ustavni sud smatra da se na teret Općinskoga suda može staviti protek vremena u relevantnom razdoblju, računajući od prestanka ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini pa do donošenja rješenja kojim se dozvoljava ponavljanje postupka. Dalje, nakon ročišta održanog 20. ožujka 2001. godine Općinski sud je novo ročište zakazao za 24. svibanj 2002. godine, dakle, nakon razdoblja duljeg od godinu dana. U narednom razdoblju Općinski sud je do donošenja presude od 10. lipnja 2003. godine zakazivao ročišta u relativno kratkom vremenskom roku. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dva puta vraćao predmet Općinskom sudu zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenoga sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 38. Dalje, nakon što je Kantonalni sud presudom od 20. studenoga 2006. godine vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, Općinski sud je tek 7. rujna 2009. godine vratio apelantu tužbu na dopunu-ispravku. Dakle, nakon razdoblja od skoro tri godine Općinski sud u predmetnom postupku nije poduzeo niti jednu procesnu radnju. Nakon tog razdoblja Općinski sud je postupao u relativno kratkom roku. U odnosu na Kantonalni sud, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud rješavao po prizivu u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetna duljina postupka može staviti na teret Općinskome sudu obzirom na to da u duljim vremenskim razdobljima u predmetnom postupku nije poduzimao niti jednu procesnu radnju radi što bržeg i efikasnijeg okončavanja predmetnoga postupka, a što je i smisao same odredbe članka 10. ZPP. Pri tomu Ustavni sud smatra da Općinski sud za ovako dugo trajanje postupka nije ponudio razumno i objektivno opravdanje. 39. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da duljina postupka, koja se u konkretnom slučaju može staviti na teret Općinskome sudu, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tomu, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantova prava na suđenje u razumnome roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 40. Iako nije utvrdio odgovornost Kantonalnoga suda glede duljine trajanja predmetnoga postupka, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Kantonalnom sudu da po žurnom postupku donese odluku u predmetu, tj. riješi o prizivu protiv presude Općinskoga suda, imajući u vidu odista dugo razdoblje u kome se vodio postupak pred Općinskim sudom. Utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnoga pravnoga lijeka bila bi dovedena u pitanje. Pitanje naknade nematerijalne štete 41. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 42. Prigodom odlučivanja o apelantovu zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 175 odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, 300,00 KM. 43. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnoga postupka povodom apelantove tužbe koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnoga suda, ratione temporis, trajao 14 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 2.100,00 KM. Obzirom na sjedište Općinskoga suda, kojem je stavljena na teret ukupna duljina postupka, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskoga kantona. VIII. Zaključak 44. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud povredu ovoga prava vidi u činjenici da se trajanje postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnoga suda, dakle 14 godina, može u potpunosti staviti na teret nadležnom redovitome sudu. Pri tomu Općinski sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnoga postupka. 45. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1912/08, rješavajući apelaciju Miroslava Zgowanina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO ST I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Zgowanina, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008 godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Miroslav Zgowanin (u daqnjem tekstu: apelant) iz Svodne, opština Novi Grad, kog zastupa Milorad Malić, advokat iz Prijedora, podnio je 20. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008. godine. Apelant je, takođe, od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjere kojom bi se odgodilo izvršenje presude Vrhovnog suda o predaji u posjed stana koji koristi, dok se ne okonča postupak pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, AD "Veterinarska stanica" Novi Grad (u daqnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 22. avgusta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. septembra 2008. godine, a tužilac 4. septembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužioca dostavljeni su apelantu 6. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Tužilac je Osnovnom sudu u Novom Gradu (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv apelanta, radi utvrđewa ništavnosti ugovora o korišćenju stana i predaje stana u posjed. Tužilac je u tužbi naveo da je vlasnik objekta (veterinarske ambulante) u kom se nalaze i prostorije koje služe kao službeni stan koji se daje na korišćenje radnicima - veterinarima koji su zaposleni kod tužioca. Korišćenje stana, prema tužiočevoj tvrdwi, vezano je iskqučivo za vršenje dužnosti veterinara. U tužbi je dalje navedeno da je s apelantom, koji je bio raspoređen za rad u Veterinarsku ambulantu Svodna, 18. aprila 2000. godine zakqučen ugovor o korišćenju stana. Budući da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca i da mu je kod tužioca 22. maja 2003. godine prestao radni odnos, odlukom od 24. maja 2003. godine apelantu je otkazan ugovor o korišćenju stana. Tužilac je svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdwi da se radi o službenom stanu u smislu odredbi člana 4 stav 1 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima (u daqnjem tekstu: ZSO). Osnovni sud je, odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, donio Presudu broj P-231/03 od 21. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1640/04 od 12. oktobra 2005. godine, kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Osnovni i Okružni sud su, obrazlažući presude, naveli da tužilac tokom postupka ničim nije dokazao tvrdnju da sporni stan ulazi u kategoriju službenih stanova. Tužilac, naime, kako su obrazložili ovi sudovi, nije dostavio bilo kakav dokumenat iz kog bi se vidjelo da je stan na koji se odnosi tužbeni zahtjev službeni stan u smislu relevantnih zakonskih odredbi. 7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008. godine kojom je reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio, tako što je tužiočevu reviziju uvažio i presudio da je ništavan Ugovor o korišćenju stana broj 01-31/2000 od 18. aprila 2000. godine, zakqučen između tužioca i apelanta, te da je apelant obavezan da tužiocu preda u posjed stan koji se nalazi u zgradi veterinarske ambulante u Svodni. 8. Vrhovni sud je iz činjeničnog stawa utvrđenog u prvostepenom postupku zakqučio da predmetni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, jer je po svom položaju namjenski i jer je faktički imao tretman namjenskog stana, a ta je činjenica proizašla iz materijalnog dokaza - Ugovora broj 136/1-87 od 25. maja 1987. godine koji je zakqučen u odnosu na isti sporni stan između tužiočevog prednika i Krešimira Pavlovića. Tim ugovorom, kako je istakao Vrhovni sud, ugovoreno je da Radna organizacija daje a korisnik preuzima na korištenje u društvenoj svojini stan namijenjen za vršenje službene dužnosti pod uslovima utvrđenim ugovorom i odredbama dijela VI Samoupravnog sporazuma o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe radnika RO Veterinarska stanica Bosanski Novi. Prema tački IX ugovora, kako je dalje naveo Vrhovni sud, ugovor se raskida ako radnik raskine radni odnos u Radnoj organizaciji. S obzirom na činjenicu da se stan nalazi u zgradi u kojoj se obavlja službena djelatnost, te da je kroz dugogodišnju praksu imao odgovarajući faktički tretman u tom smislu, smatra se službenim - namjenskim stanom i onda kada to nije utvrđeno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 176 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korišćenje. Vrhovni sud je zakqučio da na namjenskim odnosno službenim stanovima wihovi korisnici ne mogu da steknu stanarsko pravo. Dosljedno takvom stavu, shodno mišljenju Vrhovnog suda, predmetni ugovor o korišćenju stana koji je tužilac zakqučio s apelantom je ništavan u smislu odredbe člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, a protivan je i prinudnom propisu iz člana 4 ZSO, jer je apelantu priznato svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu na kom po sili zakona ne može da se stekne stanarsko pravo. Posljedice ništavnosti su u tome što je svaka strana dužna da drugoj vrati ono što je po osnovu takvog ugovora primila, zbog čega je apelant obavezan da tužiocu vrati u posjed stan koji je dobio na korišćenje, budući da mu je kod tužioca, između ostalog, prestao radni odnos. Vrhovni sud je zakqučio da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, zbog čega je nižestepene presude preinačio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na poštovawa doma u vezi sa zabranom diskriminacije iz čl. II stav 3 tač. e) i f) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8 i 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu vidi u tome što je Vrhovni sud, suprotno ZSO, na osnovu sopstvenog stava i mišljewa koje je donio samo na osnovu faktičkog stawa i položaja stana, zakqučio da je predmetni stan namjenski i da zbog te činjenice nije mogao da bude dodijeljen na način kako je njemu dodijeljen. Vrhovni sud je, prema njegovom mišljenju, zanemario činjenicu da tužilac u postupku nije ponudio niti jedan dokaz na okolnost da se radi o namjenskom stanu, a za dokazivanje te činjenice, prema navedenom zakonu, neophodan je opšti akt kojim je utvrđen sta tus stana kao namjenskog, odnosno službenog. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je stan na koji apelant polaže pravo vezan za vršenje službene dužnosti, što je proizašlo iz utvrđenog činjeničnog stawa. Stan je, kako se dalje navodi u odgovoru, namjenski kako po svom položaju tako i faktički. Shodno dosadašwoj praksi sudova, kako ističe Vrhovni sud, kad se stan nalazi u zgradi u kojoj se obavlja službena djelatnost i kad je kroz dugogodišwi vremenski pe riod imao odgovarajući faktički tretman u tom smislu, smatra se službenim namjenskim stanom i onda kad to nije utvrđeno samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korišćenje. Na namjenskim stanovima korisnici ne mogu da steknu stanarsko pravo nego samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korišćenje i prava utvrđena ugovorom. Dosljedno tome je, po navodima tog suda, i ugovor o korišćenju stana ništavan. 11. Tužilac je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana te da prema sadržaju apelacije ne može tačno da se utvrdi u čemu se sastoji povreda prava na koje se apelant poziva. Smatra da niti jedna eventualna povreda nije konkretizovana niti jasna. Istakao je da je Vrhovni sud na bazi utvrđenog činjeničnog stawa zauzeo drugačije pravno stanovište kojim apelant nije zadovoljan i kojim su mu navodno povrijeđena osnovna qudska prava. V. Relevantni propisi 12. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 13/89 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 4 Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona: 3) Stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korišćenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nastojnike zgrada, nadzornike zgrada, ložače i slično i stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično); 13. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: Član 250 stav 1 Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. 14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 103 stav 1 Ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništavan je ako ciq povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda smatrajući da mu je takvom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II stav 3 tač. e) i f) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8 i 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 177 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 21. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivawa građanskih prava i obaveza s obzirom da je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavnosti ugovora o korišćenju stana i predaje stana u posjed. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. Apelant smatra da je Vrhovnog suda povrijedio pravo na pravično suđenje povredom odredbi materijalnog prava i ocjenom dokaza, zbog čega je po njegovom mišljenju taj sud na osnovu istog činjeničnog stawa koje je utvrdio prvostepeni sud, a potvrdio drugostepeni sud, izvukao drugačiji pravni zakqučak udovoqivši tužiočevom zahtjevu. Smatra da je Vrhovni sud odluku donio na osnovu vlastitog presedana, proizvoqno procijenivši da mu je predmetni stan dodijeljen kao namjenski i koji bi kao takav bio vezan iskqučivo za vršenje službene dužnosti. 23. Ustavni sud napominje da, u principu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji sud sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, je da ocijeni da li je Vrhovni sud u postupku po reviziji zakon primijenio proizvoqno, da li je došlo do povrede procesnih prava, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. 25. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporavane presude naveo da je tokom postupka bilo sporno da li predmetni stan spada u kategoriju stanova na kojima može da se stekne stanarsko pravo (član 2 stav 1 u vezi s članom 3 ZSO) ili u kategoriju namjenskih stanova (član 4 stav 1 tačka 3 ZSO), dakle onih koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, što je kqučno za rješenje konkretne pravne stvari. Taj sud je na osnovu činjeničnog stawa utvrđenog u prvostepenom postupku izveo zakqučak da sporni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, a takav zakqučak je izveden na osnovu materijalnih dokaza - kopije Ugovora broj 136/1-87 od 25. maja 1987. godine zakqučenog između tužioca i ranijeg korisnika stana, u kom je navedeno da je stan namijenjen za vršenje službene dužnosti, kao i iskaza svjedoka. Pri takvom stanju stvari, kako je naveo Vrhovni sud, Ugovor o korišćenju stana zakqučen između tužioca i apelanta 18. aprila 2000. godine, ništavan je u smislu člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, a posljedice ništavnosti su da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je na osnovu takvog ugovora primila. S obzirom da je apelant prestao da obavlja službu zbog koje mu je stan dat na korišćenje, to je u smislu navedene zakonske odredbe obavezan da tužiocu vrati predmetni stan. 26. Ustavni sud podsjeća da na osnovu odredbe iz člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku RS-a, Vrhovni sud može presudom da preinači osporavanu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis. U članu 231 istog zakona propisano je da sud koji odlučuje o pravnom lijeku (žalba ili revizija) treba da ocijeni žalbene odnosno revizione razloge koji su za sud od odlučnog značaja. Iz prakse Evropskog suda za qudska prava proizilazi, takođe, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju da daju detaqne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud u tom slučaju u svojoj presudi wime mora posebno da se pozabavi. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je zasnovana i mora da ima obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 27. Tužiočevom revizijom drugostepena presuda je osporavana iz svih razloga koji su propisani zakonom, a Vrhovni sud je, preinačivši nižestepene presude, naveo jasne, argumentovane i logične razloge koji su ga opredijelili da donese presudu kojom je udovoljeno tužiočevom zahtjevu, odnosno kojom je utvrđeno da je ugovor o korišćenju stana ništavan. Takvo postupanje Vrhovnog suda ni u kom slučaju ne ukazuje na proizvoqnu primjenu materijalnog ili procesnog prava, pa shodno tome niti na eventualnu povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Do ovakvog zakqučka Ustavni sud je došao analizirajući osporavanu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu s kriterijumima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatovao da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoqne primjene prava. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u postupku po reviziji dovoqno i jasno obrazložio svoju odluku kojom je na osnovu činjeničnog stawa koje je utvrđeno u prvostepenom postupku izveo drugačiji pravni zakqučak, navodeći razloge koji su ga opredijelili u utvrđenju ništavnosti ugovora o korišćenju stana. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoqne primjene relevantnih zakonskih propisa niti je povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 29. Apelant se, takođe, žali da je osporavanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, budući da je obavezan da tužiocu preda u posjed stan koji koristi. 30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 31. Član 8 Evropske konvencije glasi: Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 32. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitan ciq člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). 33. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije, te da li odluka koju apelant Broj 83 – Strana 178 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. osporava predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštovanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon takođe mora da bude formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49). 34. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Takođe, Dom za qudska prava je definisao domen člana 8 Evropske konvencije, tako da ukqučuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivawa da li on može da se smatra apelantovim domom ili ne (vidi Dom za qudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 35. Što se tiče pitawa da li sporni stan može da se smatra apelantovim "domom", nesporno je da je apelantu rješenjem tužioca kao vlasnika stana od 18. aprila 2000. godine dodijeljen na korišćenje predmetni stan, u kom od tada živi. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8 Evropske konvencije. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu s članom 8 stav 2 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 4 stav 1 tačka 3 ZSO, usvojen zahtjev tužioca (vlasnika stana) kojim je ugovor o korišćenju stana proglašen ništavnim. Vrhovni sud je naveo da sporni stan spada u kategoriju tzv. namjenskih stanova, dakle stanova koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, a posljedice ništavnosti su da svaka ugovorna strana onoj drugoj vrati što je ugovorom primila. 37. Dakle, miješanje u apelantov dom je zasnovano na zakonu, jer je tužiočeva tužba kojom je tražio da se ugovor o korišćenju stana, zakqučen između njega i apelanta, poništi, usvojena i apelantu je naloženo da stan slobodan od qudi i stvari preda tužiocu u posjed. U smislu odredbe iz člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima takav ugovor je ništavan, jer je protivan prinudnom propisu i članu 4 ZSO s obzirom da je apelantu priznato svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu na kom po sili zakona ne može da se stekne stanarsko pravo. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od 20 godina, da se odredba člana 4 ovog zakona nije mijewala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe zakona dovoqno jasne i precizne u smislu određivawa šta se smatra stanom, te prava i obaveze nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud nalazi da su predmetni zakoni "primjereno pristupačni", te je apelant bio "upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet" u smislu da je sporni stan u kategoriji stanova na kojima ne može da se stekne stanarsko pravo, tzv. namjenski stan vezan za vršenje službene dužnosti. S obzirom da je apelantu radni odnos kod tužioca prestao 22. maja 2003. godine, prestao je i pravni osnov za korišćenje navedenog stana. 38. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom ciqu kom se teži i koji je wima propisan, a to je uvođenje pravne dis ci pline u međusobne odnose fizičkih i pravnih lica, kao i legalizacija dugogodišnjeg faktičkog odnosa koji nakon protoka određenog vremenskog roka treba da postane pravni odnos. Međutim, u konkretnom slučaju je utvrđeno da apelant, iako je koristio sporni stan, nije mogao da reguliše svoj sta tus na tom stanu u skladu sa ZSO, jer je predviđeno da se takav stan, koji se nalazi u zgradi veterinarske ambulante, daje namjenski licu koje je po struci veterinar i to dok obavlja službenu djelatnost. 39. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom proporcionalno zakonitom ciqu, što se u ovom slučaju ogleda u nemogućnosti da se apelantu dozvoli da stekne određeno pravo zbog činjenice da je u pitanju namjenski stan koji se po zakonu i ne smatra stanom već službenim prostorom vezanim za obavljanje tačno određene službe. 40. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Nediskriminacija 41. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 42. Ustavni sud, prije svega, mora da utvrdi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje smatra se diskriminatorskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti ciq ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između sredstava koja su upotrebljena i cilja koji se želi postići. 43. Apelant u apelaciji nije naveo niti jednu činjenicu ili dokaz na osnovu kog bi mogao da se izvede zakqučak da postoji diskriminacija. Stoga je Ustavni sud navode o kršenju prava na zabranu diskriminacije ocijenio paušalnim. 44. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 45. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer se apelant žali da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoqno primijenio materijalno pravo i usvajanjem žalbe preinačio prvostepenu presudu te tako udovoqio tužiočevom zahtjevu, a za takvu odluku Vrhovni sud je dao jasne, argumentovane i precizne razloge primjenom relevantnih zakonskih odredbi. 46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 179 48. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1912/08, rješavajući apelaciju Miroslava Zgonjanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OST I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Zgonjanina, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008 godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Miroslav Zgonjanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Svodne, opština Novi Grad, kojeg zastupa Milorad Malić, advokat iz Prijedora, podnio je 20. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008. godine. Apelant je, također, od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje presude Vrhovnog suda o predaji u posjed stana koji koristi, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, AD "Veterinarska stanica" Novi Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 22. augusta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. septembra 2008. godine, a tužitelj 4. septembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužitelja dostavljeni su apelantu 6. oktobra 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tužitelj je Osnovnom sudu u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv apelanta, radi utvrđenja ništavosti ugovora o korištenju stana i predaje stana u posjed. Tužitelj je u tužbi naveo da je vlasnik objekta (veterinarske ambulante) u kojem se nalaze i prostorije koje služe kao službeni stan koji se daje na korištenje radnicima - veterinarima zaposlenim kod tužitelja. Korištenje stana, prema tužiteljevoj tvrdnji, vezano je isključivo za vršenje dužnosti veterinara. U tužbi je dalje navedeno da je s apelantom, koji je bio raspoređen za rad u Veterinarsku ambulantu Svodna, 18. aprila 2000. godine zaključen ugovor o korištenju stana. Budući da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca i da mu je kod tužitelja 22. maja 2003. godine prestao radni odnos, odlukom od 24. maja 2003. godine apelantu je otkazan ugovor o korištenju stana. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da se radi o službenom stanu u smislu odredaba člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Osnovni sud je, odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, donio Presudu broj P-231/03 od 21. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1640/04 od 12. oktobra 2005. godine, kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Osnovni i Okružni sud su, obrazlažući presude, naveli da tužitelj tokom postupka ničim nije dokazao tvrdnju da sporni stan ulazi u kategoriju službenih stanova. Tužitelj, naime, kako su obrazložili ovi sudovi, nije dostavio bilo kakav dokument iz kojeg bi se vidjelo da je stan na koji se odnosi tužbeni zahtjev službeni stan u smislu relevantnih zakonskih odredaba. 7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008. godine kojom je reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio, tako što je tužiteljevu reviziju uvažio i presudio da je ništav Ugovor o korištenju stana broj 01-31/2000 od 18. aprila 2000. godine, zaključen između tužitelja i apelanta, te da je apelant obavezan da tužitelju preda u posjed stan koji se nalazi u zgradi veterinarske ambulante u Svodni. 8. Vrhovni sud je iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključio da predmetni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, jer je po svom položaju namjenski i jer je faktički imao tretman namjenskog stana, a ta je činjenica proizašla iz materijalnog dokaza - Ugovora broj 136/1-87 od 25. maja 1987. godine koji je zaključen u odnosu na isti sporni stan između tužiteljevog prednika i Krešimira Pavlovića. Tim ugovorom, kako je istakao Vrhovni sud, ugovoreno je da Radna organizacija daje a korisnik preuzima na korištenje u društvenoj svojini stan namijenjen za vršenje službene dužnosti pod uslovima utvrđenim ugovorom i odredbama dijela VI Samoupravnog sporazuma o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe radnika RO Veterinarska stanica Bosanski Novi. Prema tački IX ugovora, kako je dalje naveo Vrhovni sud, ugovor se raskida ako radnik raskine radni odnos u Radnoj organizaciji. S obzirom na činjenicu da se stan nalazi u zgradi u kojoj se obavlja službena djelatnost, te da je kroz dugogodišnju praksu imao odgovarajući faktički tretman u tom smislu, smatra se službenim - namjenskim stanom i onda kada to nije utvrđeno samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Vrhovni sud je zaključio da na namjenskim odnosno službenim stanovima njihovi korisnici ne mogu steći stanarsko pravo. Dosljedno takvom stavu, prema mišljenju Vrhovnog suda, predmetni ugovor o korištenju stana koji je tužitelj zaključio s apelantom je ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima a protivan je i prinudnom propisu iz člana 4. ZSO, jer je apelantu priznato svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu na kojem se po sili zakona ne može steći stanarsko pravo. Posljedice ništavosti su u tome što je svaka strana dužna drugoj vratiti ono što je po osnovu takvog ugovora primila, zbog čega je apelant obavezan da tužitelju vrati u posjed stan koji je dobio na korištenje, budući da mu je kod tužitelja, između ostalog, prestao radni odnos. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, zbog čega je nižestepene presude preinačio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na poštivanja doma u vezi sa zabranom diskriminacije iz čl. II. stav 3. tač. e) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8. i 14. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 180 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu vidi u tome što je Vrhovni sud, suprotno ZSO, na osnovu vlastitog stava i mišljenja koje je donio samo na osnovu faktičkog stanja i položaja stana, zaključio da je predmetni stan namjenski i da zbog te činjenice nije mogao biti dodijeljen na način kako je njemu dodijeljen. Vrhovni sud je, prema njegovom mišljenju, zanemario činjenicu da tužitelj u postupku nije ponudio niti jedan dokaz na okolnost da se radi o namjenskom stanu, a za dokazivanje te činjenice, prema navedenom zakonu, neophodan je opći akt kojim je utvrđen sta tus stana kao namjenskog, odnosno službenog. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je stan na koji apelant polaže pravo vezan za vršenje službene dužnosti, što je proizašlo iz utvrđenog činjeničnog stanja. Stan je, kako se dalje navodi u odgovoru, namjenski kako po svom položaju tako i faktički. Prema dosadašnjoj praksi sudova, kako ističe Vrhovni sud, kad se stan nalazi u zgradi u kojoj se obavlja službena djelatnost i kad je kroz dugogodišnji vremenski pe riod imao odgovarajući faktički tretman u tom smislu, smatra se službenim namjenskim stanom i onda kad to nije utvrđeno samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Na namjenskim stanovima korisnici ne mogu steći stanarsko pravo nego samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom. Dosljedno tome je, po navodima tog suda, i ugovor o korištenju stana ništav. 11. Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana te da se prema sadržaju apelacije ne može tačno utvrditi u čemu se sastoji povreda prava na koje se apelant poziva. Smatra da niti jedna eventualna povreda nije konkretizovana niti jasna. Istakao je da je Vrhovni sud na bazi utvrđenog činjeničnog stanja zauzeo drugačije pravno stanovište kojim apelant nije zadovoljan i kojim su mu navodno povrijeđena osnovna ljudska prava. V. Relevantni propisi 12. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 13/89 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 4. Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona: 3) Stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nastojnike zgrada, nadzornike zgrada, ložače i slično i stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično); 13. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: Član 250. stav 1. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. 14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 103. stav 1. Ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. VI. Dopustivost 15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda smatrajući da mu je takvom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom u vezi sa zabranom diskriminacije iz člana II. stav 3. tač. e) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 21. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza s obzirom da je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana i predaje stana u posjed. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. Apelant smatra da je Vrhovnog suda povrijedio pravo na pravično suđenje povredom odredaba materijalnog prava i ocjenom dokaza, zbog čega je po njegovom mišljenju taj sud na osnovu istog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, a potvrdio drugostepeni sud, izvukao drugačiji pravni zaključak udovoljivši tužiteljevom zahtjevu. Smatra da je Vrhovni sud odluku donio na osnovu vlastitog presedana, proizvoljno procijenivši da mu je predmetni stan dodijeljen kao namjenski i koji bi kao takav bio vezan isključivo za vršenje službene dužnosti. 23. Ustavni sud napominje da, u principu, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji sud sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 181 lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, je da ocijeni da li je Vrhovni sud u postupku po reviziji zakon primijenio proizvoljno, da li je došlo do povrede procesnih prava, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. 25. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je tokom postupka bilo sporno da li predmetni stan spada u kategoriju stanova na kojima je moguće steći stanarsko pravo (član 2. stav 1. u vezi s članom 3. ZSO) ili u kategoriju namjenskih stanova (član 4. stav 1. tačka 3. ZSO), dakle onih koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, što je ključno za rješenje konkretne pravne stvari. Taj sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku izveo zaključak da sporni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, a takav zaključak je izveden na osnovu materijalnih dokaza - kopije Ugovora broj 136/1-87 od 25. maja 1987. godine zaključenog između tužitelja i ranijeg korisnika stana, u kojem je navedeno da je stan namijenjen za vršenje službene dužnosti, kao i iskaza svjedoka. Pri takvom stanju stvari, kako je naveo Vrhovni sud, Ugovor o korištenju stana zaključen između tužitelja i apelanta 18. aprila 2000. godine, ništav je u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a posljedice ništavosti su da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je na osnovu takvog ugovora primila. S obzirom da je apelant prestao da obavlja službu zbog koje mu je stan dat na korištenje, to je u smislu navedene zakonske odredbe obavezan da tužitelju vrati predmetni stan. 26. Ustavni sud podsjeća da na osnovu odredbe iz člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS-a, Vrhovni sud može presudom preinačiti pobijanu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis. U članu 231. istog zakona propisano je da sud koji odlučuje o pravnom lijeku (žalba ili revizija) treba ocijeniti žalbene odnosno revizijske razloge koji su za sud od odlučnog značaja. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi njime mora posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). 27. Tužiteljevom revizijom drugostepena presuda je pobijana iz svih razloga propisanih zakonom, a Vrhovni sud je, preinačivši nižestepene presude, naveo jasne, argumentovane i logične razloge koji su ga opredijelili da donese presudu kojom je udovoljeno tužiteljevom zahtjevu, odnosno kojom je utvrđeno da je ugovor o korištenju stana ništav. Takvo postupanje Vrhovnog suda ni u kojem slučaju ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog ili procesnog prava, pa prema tome niti na eventualnu povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući pobijanu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu s kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatovao da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u postupku po reviziji dovoljno i jasno obrazložio svoju odluku kojom je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku izveo drugačiji pravni zaključak, navodeći razloge koji su ga opredijelili u utvrđenju ništavosti ugovora o korištenju stana. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene relevantnih zakonskih propisa niti je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 29. Apelant se, također, žali da je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da je obavezan da tužitelju preda u posjed stan koji koristi. 30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. 31. Član 8. Evropske konvencije glasi: Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 32. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). 33. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelant osporava "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49). 34. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije, tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 35. Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom", nesporno je da je apelantu rješenjem tužitelja kao vlasnika stana od 18. aprila 2000. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan, u kojem od tada živi. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Broj 83 – Strana 182 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO, usvojen zahtjev tužitelja (vlasnika stana) kojim je ugovor o korištenju stana proglašen ništavim. Vrhovni sud je naveo da sporni stan spada u kategoriju tzv. namjenskih stanova, dakle stanova koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, a posljedice ništavosti su da svaka ugovorna strana onoj drugoj vrati što je ugovorom primila. 37. Dakle, miješanje u apelantov dom je zasnovano na zakonu, jer je tužiteljeva tužba kojom je tražio da se ugovor o korištenju stana, zaključen između njega i apelanta, poništi, usvojena i apelantu je naloženo da stan slobodan od ljudi i stvari preda tužitelju u posjed. U smislu odredbe iz člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima takav ugovor je ništav, jer je protivan prinudnom propisu i članu 4. ZSO s obzirom da je apelantu priznato svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu na kojem se po sili zakona ne može steći stanarsko pravo. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od 20 godina, da se odredba člana 4. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe zakona dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja šta se smatra stanom, te prava i obaveze nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud nalazi da su predmetni zakoni "primjereno pristupačni", te je apelant bio "upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet" u smislu da je sporni stan u kategoriji stanova na kojima se ne može steći stanarsko pravo, tzv. namjenski stan vezan za vršenje službene dužnosti. S obzirom da je apelantu radni odnos kod tužitelja prestao 22. maja 2003. godine, prestao je i pravni osnov za korištenje navedenog stana. 38. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži i koji je njima propisan, a to je uvođenje pravne dis ci pline u međusobne odnose fizičkih i pravnih lica, kao i legalizacija dugogodišnjeg faktičkog odnosa koji nakon proteka određenog vremenskog roka treba da postane pravni odnos. Međutim, u konkretnom slučaju je utvrđeno da apelant, iako je koristio sporni stan, nije mogao da reguliše svoj sta tus na tom stanu u skladu sa ZSO, jer je predviđeno da se takav stan, koji se nalazi u zgradi veterinarske ambulante, daje namjenski licu koje je po struci veterinar i to dok obavlja službenu djelatnost. 39. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom proporcionalno zakonitom cilju, što se u ovom slučaju ogleda u nemogućnosti da se apelantu dozvoli da stekne određeno pravo zbog činjenice da je u pitanju namjenski stan koji se po zakonu i ne smatra stanom već službenim prostorom vezanim za obavljanje tačno određene službe. 40. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Nediskriminacija 41. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 42. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. 43. Apelant u apelaciji nije naveo niti jednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. Stoga je Ustavni sud navode o kršenju prava na zabranu diskriminacije ocijenio paušalnim. 44. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer se apelant žali da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo i usvajanjem žalbe preinačio prvostepenu presudu udovoljivši tužiteljevom zahtjevu, a za takvu odluku Vrhovni sud je dao jasne, argumentovane i precizne razloge primjenom relevantnih zakonskih odredaba. 46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere. 48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1912/08, rješavajući apelaciju Miroslava Zgonjanina, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OST I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Miroslava Zgonjanina, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. ožujka 2008 godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Miroslav Zgonjanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Svodne, općina Novi Grad, kojega zastupa Milorad Malić, odvjetnik iz Prijedora, podnio je 20. lipnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. ožujka 2008. godine. Apelant je, također, od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 183 odgodila provedba presude Vrhovnog suda o predaji u posjed stana koji koristi, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku, AD "Veterinarska stanica" Novi Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 22. kolovoza 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. rujna 2008. godine, a tužitelj 4. rujna 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužitelja su dostavljeni apelantu 6. listopada 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tužitelj je Osnovnom sudu u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv apelanta, radi utvrđenja ništavosti ugovora o korištenju stana i predaje stana u posjed. Tužitelj je u tužbi naveo kako je vlasnik objekta (veterinarske ambulante) u kojemu se nalaze i prostorije koje služe kao službeni stan koji se daje na korištenje djelatnicima - veterinarima uposlenim kod tužitelja. Korištenje stana, prema tužiteljevoj tvrdnji, vezano je isključivo za vršenje dužnosti veterinara. U tužbi je dalje navedeno kako je s apelantom, koji je bio raspoređen za rad u Veterinarsku ambulantu Svodna, 18. travnja 2000. godine zaključen ugovor o korištenju stana. Budući da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca i da mu je kod tužitelja 22. svibnja 2003. godine prestao radni odnos, odlukom od 24. svibnja 2003. godine apelantu je otkazan ugovor o korištenju stana. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da se radi o službenom stanu u smislu odredaba članka 4. stavak 1. točka 3. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Osnovni sud je, odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, donio Presudu broj P-231/03 od 21. lipnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1640/04 od 12. listopada 2005. godine, kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Osnovni i Okružni sud su, obrazlažući presude, naveli kako tužitelj tijekom postupka ničim nije dokazao tvrdnju da prijeporni stan ulazi u kategoriju službenih stanova. Tužitelj, naime, kako su obrazložili ovi sudovi, nije dostavio bilo kakav dokument iz kojega bi se vidjelo da je stan na koji se odnosi tužbeni zahtjev službeni stan u smislu relevantnih zakonskih odredaba. 7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji, donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. ožujka 2008. godine kojom je reviziju uvažio i drugostupanjsku presudu preinačio, tako što je tužiteljevu reviziju uvažio i presudio da je ništav Ugovor o korištenju stana broj 01-31/2000 od 18. travnja 2000. godine, zaključen između tužitelja i apelanta, te da je apelant obvezan tužitelju predati u posjed stan koji se nalazi u zgradi veterinarske ambulante u Svodni. 8. Vrhovni sud je iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku zaključio kako predmetni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, jer je po svome položaju namjenski i jer je faktički imao tretman namjenskoga stana, a ta je činjenica proizašla iz materijalnoga dokaza - Ugovora broj 136/1-87 od 25. svibnja 1987. godine koji je zaključen u odnosu na isti prijeporni stan između tužiteljevog prednika i Krešimira Pavlovića. Tim ugovorom, kako je istaknuo Vrhovni sud, ugovoreno je da Radna organizacija daje a korisnik preuzima na korištenje u društvenoj svojini stan namijenjen za vršenje službene dužnosti pod uslovima utvrđenim ugovorom i odredbama dijela VI Samoupravnog sporazuma o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe radnika RO Veterinarska stanica Bosanski Novi. Prema točki IX ugovora, kako je dalje naveo Vrhovni sud, ugovor se raskida ako djelatnik raskine radni odnos u Radnoj organizaciji. S obzirom na činjenicu da se stan nalazi u zgradi u kojoj se obavlja službena djelatnost, te da je kroz dugogodišnju praksu imao odgovarajući faktički tretman u tome smislu, smatra se službenim - namjenskim stanom i onda kada to nije utvrđeno samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje. Vrhovni sud je zaključio kako na namjenskim odnosno službenim stanovima njihovi korisnici ne mogu steći stanarsko pravo. Dosljedno takvome stavu, prema mišljenju Vrhovnog suda, predmetni ugovor o korištenju stana koji je tužitelj zaključio s apelantom je ništav u smislu odredbe članka 103. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima a protivan je i prinudnom propisu iz članka 4. ZSO, jer je apelantu priznato svojstvo nositelja stanarskoga prava na stanu na kojemu se po sili zakona ne može steći stanarsko pravo. Posljedice ništavosti su u tome što je svaka strana dužna drugoj vratiti ono što je po osnovu takvoga ugovora primila, zbog čega je apelant obvezan tužitelju vratiti u posjed stan koji je dobio na korištenje, budući da mu je kod tužitelja, između ostalog, prestao radni odnos. Vrhovni sud je zaključio kako su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe materijalnoga prava, zbog čega je nižestupanjske presude preinačio. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra kako mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na poštivanje doma u svezi sa zabranom diskriminacije iz čl. II. stavak 3. toč. (e) i (f) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu vidi u tome što je Vrhovni sud, oprečno ZSO, na temelju vlastitoga stava i mišljenja koje je donio samo na temelju faktičkoga stanja i položaja stana, zaključio kako je predmetni stan namjenski i kako zbog te činjenice nije mogao biti dodijeljen na način kako je njemu dodijeljen. Vrhovni sud je, prema njegovome mišljenju, zanemario činjenicu da tužitelj u postupku nije ponudio niti jedan dokaz na okolnost da se radi o namjenskom stanu, a za dokazivanje te činjenice, prema navedenome zakonu, neophodan je opći akt kojim je utvrđen sta tus stana kao namjenskog, odnosno službenog. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako je stan na koji apelant polaže pravo vezan za vršenje službene dužnosti, što je proizašlo iz utvrđenog činjeničnog stanja. Stan je, kako se dalje navodi u odgovoru, namjenski kako po svome položaju tako i faktički. Prema dosadašnjoj praksi sudova, kako ističe Vrhovni sud, kada se stan nalazi u zgradi u kojoj se obavlja službena djelatnost i kad je kroz dugogodišnje vremensko razdoblje imao odgovarajući faktički tretman u tome smislu, smatra se službenim namjenskim stanom i onda kada to nije utvrđeno samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje. Na namjenskim stanovima korisnici ne mogu steći stanarsko pravo nego samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom. Dosljedno tome je, po navodima toga suda, i ugovor o korištenju stana ništav. 11. Tužitelj je u svome odgovoru na apelaciju istaknuo kako je apelacija neutemeljena te da se prema sadržaju apelacije ne može točno utvrditi u čemu se sastoji povreda prava na koje se apelant poziva. Smatra kako niti jedna eventualna povreda nije konkretizirana niti razvidna. Istaknuo je kako je Vrhovni sud na bazi utvrđenoga činjeničnog stanja zauzeo drugačije pravno stajalište kojim apelant nije zadovoljan i kojim su mu navodno povrijeđena temeljna ljudska prava. V. Relevantni propisi 12. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 13/89 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 31/99) relevantne odredbe glase: Članak 4. Broj 83 – Strana 184 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona: 3) Stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojarni i u drugim vojnim objektima, na zračnim lukama, u željezničkim postajama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nastojnike zgrada, nadzornike zgrada, ložače i slično i stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično); 13. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: Članak 250. stavak 1. Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. 14. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Članak 103. stavak 1. Ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 571 od 14. ožujka 2008. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 22. travnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. lipnja 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda smatrajući kako mu je takvom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom u svezi sa zabranom diskriminacije iz članka II. stavak 3. toč. (e) i (f) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 21. Neprijeporno je da kako predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obveza s obzirom da je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana i predaje stana u posjed. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. Apelant smatra da je Vrhovnog suda povrijedio pravo na pravično suđenje povredom odredaba materijalnog prava i ocjenom dokaza, zbog čega je po njegovome mišljenju taj sud na temelju istog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a potvrdio drugostupanjski sud, izvukao drugačiji pravni zaključak udovoljivši tužiteljevom zahtjevu. Smatra da je Vrhovni sud odluku donio na temelju vlastitoga presedana, proizvoljno procijenivši da mu je predmetni stan dodijeljen kao namjenski i koji bi kao takav bio vezan isključivo za vršenje službene dužnosti. 23. Ustavni sud napominje kako, u načelu, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji sud sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 24. Zadaća Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, je ocijeniti je li Vrhovni sud u postupku po reviziji zakon primijenio proizvoljno, je li došlo do povrede procesnih prava, te ukazuje li utvrđeno činjenično stanje na povredu Ustava. 25. U tome smislu, Ustavni sud konstatira kako je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je tijekom postupka bilo prijeporno spada li predmetni stan u kategoriju stanova na kojima je moguće steći stanarsko pravo (članak 2. stavak 1. u svezi s člankom 3. ZSO) ili u kategoriju namjenskih stanova (članak 4. stavak 1. točka 3. ZSO), dakle onih koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, što je ključno za rješenje konkretne pravne stvari. Taj je sud na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku izveo zaključak da prijeporni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, a takav zaključak je izveden na temelju materijalnih dokaza - preslike Ugovora broj 136/1-87 od 25. svibnja 1987. godine zaključenog između tužitelja i ranijeg korisnika stana, u kojemu je navedeno kako je stan namijenjen za vršenje službene dužnosti, kao i iskaza svjedoka. Pri takvome stanju stvari, kako je naveo Vrhovni sud, Ugovor o korištenju stana zaključen između tužitelja i apelanta 18. travnja 2000. godine, je ništav u smislu članka 103. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima, a posljedice ništavosti su da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve što je na temelju takvog ugovora primila. S obzirom da je apelant prestao obavljati službu zbog koje mu je stan dat na korištenje, to je u smislu navedene zakonske odredbe obvezan tužitelju vratiti predmetni stan. 26. Ustavni sud podsjeća kako na temelju odredbe iz članka 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku RS-a, Vrhovni sud može presudom preinačiti pobijanu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis. U članku 231. istog zakona je propisano kako sud koji odlučuje o pravnom lijeku (priziv ili revizija) treba ocijeniti prizivne odnosno revizijske razloge koji su za sud od odlučnog značaja. Iz prakse Europskog suda za ljudska prava Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 185 proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi njime mora posebice pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U oprečnome, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). 27. Tužiteljevom revizijom drugostupanjska presuda je pobijana iz svih razloga propisanih zakonom, a Vrhovni sud je, preinačivši nižestupanjske presude, naveo razvidne, argumentirane i logične razloge koji su ga opredijelili u donošenju presude kojom je udovoljeno tužiteljevom zahtjevu, odnosno kojom je utvrđeno kako je ugovor o korištenju stana ništav. Takvo postupanje Vrhovnog suda ni u kojem slučaju ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog ili procesnog prava, pa prema tome niti na eventualnu povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući pobijanu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi, te dovodeći ih u vezu s kriterijima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatirao kako u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra kako je Vrhovni sud u postupku po reviziji dovoljno i razvidno obrazložio svoju odluku kojom je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku izveo drugačiji pravni zaključak, navodeći razloge koji su ga opredijelili u utvrđenju ništavosti ugovora o korištenju stana. 28. Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra kako u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene relevantnih zakonskih propisa niti je povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 29. Apelant se, također, žali kako je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i njegovo pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, budući da je obvezan tužitelju predati u posjed stan koji koristi. 30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje. 31. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 32. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C). 33. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvo se mora utvrditi je li prijeporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelant osporava "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, kako bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom točnošću i jasnoćom kako bi se pojedincu dozvolilo prema njemu prilagoditi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, br. 30, stavak 49). 34. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, br. 109, stavak 46. f, i Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskoga prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domenu članka 8. Europske konvencije, tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnositelja prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. veljače 2003. godine, točka 39). 35. Što se tiče pitanja može li se prijeporni stan smatrati apelantovim "domom", neprijeporno je kako je apelantu rješenjem tužitelja kao vlasnika stana od 18. travnja 2000. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan, u kojemu od tada živi. Sukladno navedenome, Ustavni sud smatra kako prijeporni stan predstavlja apelantov dom u smislu članka 8. Europske konvencije. 36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi je li miješanje u apelantov dom izvršeno "sukladno zakonu", odnosno sukladno članku 8. stavak 2. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća kako je pobijanom presudom, primjenom članka 4. stavak 1. točka 3. ZSO, usvojen zahtjev tužitelja (vlasnika stana) kojim je ugovor o korištenju stana proglašen ništavim. Vrhovni sud je naveo kako prijeporni stan spada u kategoriju tzv. namjenskih stanova, dakle stanova koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, a posljedice ništavosti su da svaka ugovorna strana onoj drugoj vrati što je ugovorom primila. 37. Dakle, miješanje u apelantov dom je utemeljeno na zakonu, jer je tužiteljeva tužba kojom je tražio poništenje ugovora o korištenju stana, zaključenog između njega i apelanta, usvojena i apelantu je naloženo da stan slobodan od ljudi i stvari preda tužitelju u posjed. U smislu odredbe iz članka 103. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima takav ugovor je ništav, jer je protivan prinudnom propisu i članku 4. ZSO s obzirom da je apelantu priznato svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu na kojemu se po sili zakona ne može steći stanarsko pravo. Ustavni sud podsjeća kako je ZSO donesen prije više od 20 godina, kako se odredba članka 4. ovog zakona nije mijenjala, kako je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, kako su odredbe zakona dovoljno razvidne i precizne u smislu određivanja šta se smatra stanom, te prava i obveze nositelja stanarskoga prava. Stoga, Ustavni sud nalazi kako su predmetni zakoni "primjereno pristupačni", te je apelant bio "upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet" u smislu da je prijeporni stan u kategoriji stanova na kojima se ne može steći stanarsko pravo, tzv. namjenski stan vezan za vršenje službene dužnosti. S obzirom da je apelantu radni odnos kod tužitelja prestao 22. svibnja 2003. godine, prestala je i pravna osnova za korištenje navedenoga stana. 38. Dalje, Ustavni sud smatra kako je miješanje u apelantov dom, na temelju navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom cilju kojemu se teži i koji je njima propisan, a to je Broj 83 – Strana 186 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. uvođenje pravne stege u međusobne odnose fizičkih i pravnih osoba, kao i legalizacija dugogodišnjeg faktičkog odnosa koji nakon proteka određenog vremenskog roka treba postati pravni odnos. Međutim, u konkretnom slučaju je utvrđeno kako apelant, iako je koristio prijeporni stan, nije mogao regulirati svoj sta tus na tome stanu sukladno ZSO, jer je predviđeno da se takav stan, koji se nalazi u zgradi veterinarske ambulante, daje namjenski osobi koja je po struci veterinar i to dok obavlja službenu djelatnost. 39. Stoga, Ustavni sud smatra kako je miješanje u apelantov dom proporcionalno zakonitom cilju, što se u ovome slučaju ogleda u nemogućnosti da se apelantu dozvoli stjecanje određenog prava zbog činjenice da je u pitanju namjenski stan koji se po zakonu i ne smatra stanom već službenim prostorom vezanim za obavljanje točno određene službe. 40. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra kako u ovome slučaju nije došlo do povrede apelantovoga prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Nediskriminacija 41. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi sta tus. 42. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi postići. 43. Apelant u apelaciji nije naveo niti jednu činjenicu ili dokaz na temelju kojega bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. Stoga je Ustavni sud navode o kršenju prava na zabranu diskriminacije ocijenio paušalnim. 44. Prema navedenome, Ustavni sud zaključuje kako nema kršenja prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 45. Ustavni sud zaključuje kako nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao ni prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer se apelant žali kako je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo i usvajanjem priziva preinačio prvostupanjsku presudu udovoljivši tužiteljevom zahtjevu, a za takvu je odluku Vrhovni sud dao razvidne, argumentirane i precizne razloge primjenom relevantnih zakonskih odredaba. 46. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovome predmetu, nije nužno posebice razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere. 48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2511/07, rješavajući apelaciju Darka Jankovića i Stojana Petrušića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Darka Jankovića i Stojana Petrušića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u izvršnom postupku pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci u predmetu broj I-3481/04 koji još uvijek nije dovršen. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da bez daqnjeg odgađawa dovrši izvršni postupak u predmetu broj I-3481/04, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Darko Janković i Stojan Petrušić (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Sočkovca, koje zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, advokati iz Doboja, podnijeli su 10. septembra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nesprovođewa Rješewa o izvršenju Osnovnog suda u Bawoj Luci broj I-3481/04 od 7. aprila 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Bawoj Luci zatraženo je 15. februara 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud u Bawoj Luci nije dostavio odgovor na apelaciju. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 5. Presudom Osnovnog suda u Doboju broj P-90/00 od 25. juna 2003. godine i Presudom Okružnog suda u Doboju broj Gž-438/03 od 8. jula 2004. godine obavezana je tužena Republika Srpska, Ministarstvo unutrašwih poslova - Centar javne bezbjednosti Doboj (u daqnjem tekstu: izvršenik) da apelantima na ime naknade štete isplati iznos od 2.216,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. februara 2000. godine pa do konačne isplate, te da im nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.899,00 KM, sve u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude pod prijetwom prinudnog izvršewa. Predmet tužbe radi naknade štete odnosio se na potraživawa apelanata protiv policije zbog toga što su im 12. avgusta 1997. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 187 godine oduzeli određeni broj stoke (teladi) zbog sumnje da su ih kupili radi nedozvoljene trgovine. Oduzeta telad su odmah predata preduzeću koje se bavi preradom mesa i nisu nikada vraćena apelantima, a u kasnijem krivičnom postupku, koji je pokrenut protiv apelanata, policija, odnosno nadležno tužilaštvo nisu uspjeli dokazati da su apelanti oduzetu telad kupili radi nedozvoljene trgovine, te su apelanti oslobođeni optužbi. 6. Nakon proteka roka za dobrovoqno izvršenje, apelanti su 18. februara 2005. godine Osnovnom sudu u Bawoj Luci podnijeli predlog za izvršenje navedenih presuda Okružnog i Osnovnog suda u Doboju na novčanim sredstvima izvršenika koja se vode kod Ministarstva finansija Republike Srpske - Sektor za trezor (u daqnjem tekstu: Ministarstvo finansija) na računu broj 5620990000055687. 7. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3481/04 od 7. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje označenih pravosnažnih presuda na novčanim sredstvima izvršenika. 8. Protiv ovog rješewa izvršenik je uložio prigovor 4. maja 2005. godine ističući da predmetno potraživanje predstavlja unutrašwi dug Republike Srpske shodno članu 3 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske, pa se u pogledu načina njegovog izmirewa imaju primijeniti odredbe ovog zakona. 9. Osnovni sud u Bawoj Luci je Rješenjem broj I-3481/04 od 1. jula 2005. godine odbio izvršenikov prigovor kao neosnovan, te rješenje o izvršenju u cijelosti održao na snazi. U obrazloženju rješewa je istaknuto da je izvršenikovo pozivanje na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske neosnovano, da novčana sredstva koja se vode na računu izvršenika nisu izuzeta od izvršewa, te, najzad, da je izvršni sud dužan da sprovede izvršenje, tj. da donese rješenje o izvršenju na osnovu pravosnažne sudske odluke, a pri tome nije ovlašćen da preispituje sadržinu izvršne isprave kojom je vezan. 10. Na osnovu dostavljenog rješewa o izvršenju Ministarstvo finansija je dopisom od 11. januara 2006. godine zatražilo od apelanata da dostave Presudu Osnovnog suda u Doboju broj P-90/00 kako bi se utvrdio da tum štetnog događaja, te odredilo da li potraživanje apelanata podliježe odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Sužbeni glasnik RS" broj 63/04). 11. Nakon dostavljanja tražene presude apelanti su se dopisom od 12. septembra 2006. godine obratili Ministarstvu finansija molbom za isplatu wihovog potraživawa, ali izvršenje još uvijek nije sprovedeno. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da li je apelante Ministarstvo finansija ili Osnovni sud u Bawoj Luci obavijestio da li wihovo potraživanje podliježe Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske. 12. Na osnovu predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da li je Ministarstvo finansija obavijestilo Osnovni sud u Bawoj Luci da je od apelanata zahtijevalo dostavljanje pravosnažne presude kako bi se utvrdilo da li da - tum štetnog događaja podliježe odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa osnovnog duga Republike Srpske, odnosno da li je nakon ponovne molbe apelanata od 12. septembra 2006. godine preduzelo bilo koju radnju radi sprovođewa rješewa o izvršenju, te o tome obavijestilo Osnovni sud u Bawoj Luci. Takođe, iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da li je Osnovni sud u Bawoj Luci, nakon dostavljanja rješewa o izvršenju Ministarstvu finansija, preduzeo bilo koju radnju u pogledu sprovođewa i okončawa predmetnog izvršnog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelanti smatraju da im je, zbog nesprovođewa Rješewa o izvršenju broj I-3481/04 od 7. aprila 2005. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelanti ističu da Evropska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršewa pravosnažnih presuda. Dalje, apelanti smatraju da im je nesprovođenjem navedenog rješewa povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti ističu da primjenom Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa i wihovih pojedinačnih prava, te da je na wih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret. Najzad, apelanti smatraju da je nesprovođenjem rješewa o izvršenju povrijeđen i član I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. V. Relevantni propisi 14. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 63 st. 3 i 4 Obustava izvršewa (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može da sprovede. (4) Prije donošewa rješewa o obustavi izvršewa iz stava 3 ovog člana sud će pozvati tražioca izvršewa da podnese predlog iz člana 8 stav 3 ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršewa sud će donijeti ako predlog ne bude u roku podnesen ili ako je predlog neosnovan. Član 64 Dovršenje izvršewa Postupak izvršewa smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog predloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršewa. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredbe iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, ta odredba mora primjewivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te je prilikom ispitivawa da li je bilo poštivano bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1248/07 od 11. novembra 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Broj 83 – Strana 188 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. 18. U konkretnom slučaju apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer izvršni postupak u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci broj I -3481/04 nije okončan, odnosno da predmetno rješenje o izvršenju nije sprovedeno na teret novčanih sredstava izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, pri razmatranju problema efektivnog sprovođewa rješewa o izvršenju koja su donesena na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, već zauzeo stav da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se zbog toga žale (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 82/09). 19. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21). 20. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva iako predmetni izvršni postupak nije okončan. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nesprovođewa Rješewa o izvršenju Osnovnog suda u Bawoj Luci broj Ip-3481/04. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...) 24. U konkretnom slučaju apelanti se žale zbog nesprovođewa predmetnog rješewa o izvršenju, koje je doneseno na osnovu pravosnažne sudske presude u kojoj je odlučeno o naknadi materijalne štete u korist apelanata. Ustavni sud smatra da se ovdje radi o nemogućnosti apelanata da realizuju izvršenje pravosnažne sudske odluke zbog neokončawa (nedovršewa) predmetnog izvršnog postupka. 25. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, "izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđewa u smislu člana 6 Evropske konvencije" (vidi vodeće odluke Ustavnog suda broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05, i broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/05). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom slučaju, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu inherentno članu 6 stav 1 Evropske konvencije koje "...traje sve dok se ne realizuje utvrđeno građansko pravo. U suprotnom efektivan postupak prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi..." (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, stav 9, objavljenu na njeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). 26. Ustavni sud dalje ukazuje na stav Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), prema kojem su države ugovornice dužne organizovati svoj sistem izvršewa pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran kako pravno, tako i u praksi, te obezbijediti izvršenje bez nepotrebnih odgađawa (vidi, Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84). 27. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da su u konkretnom slučaju apelanti podnijeli predlog za izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke, te da je Osnovni sud u Bawoj Luci donio rješenje o izvršenju i dostavio ga izvršeniku. Izvršenik je na ovo rješenje izjavio prigovor koji je Osnovni sud u Bawoj Luci odbio kao neosnovan. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da je Osnovni sud u Bawoj Luci, nakon što je odlučio o prigovoru izvršenika, preduzeo bilo koju radnju u svrhu efektivnog sprovođewa, odnosno okončawa konkretnog izvršnog postupka. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da je Osnovni sud u Bawoj Luci na bilo koji način obavijestio apelante da nije moguće sprovesti odobreno izvršenje, te, najzad, da nije obavijestio apelante da postoji bilo koji razlog za obustavu predmetnog postupka izvršewa. 28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da obaveza suda da odobri i sprovede izvršenje, koje je prema relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku određeno na osnovu pravosnažne sudske odluke, nije iscrpljena samo donošenjem rješewa o izvršenju i njegovim dostavljanjem na izvršenje organu (u konkretnom slučaju to je Sektor za trezor koji se nalazi u sastavu Ministarstva finansija RS) kod kojeg se nalaze novčana sredstva izvršenika, već se ova obaveza suda sastoji i u preduzimanju daqih mjera i radwi koje kao rezultat imaju okončanje (dovršenje) izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa članom 64 Zakona o izvršnom postupku, izvršni postupak smatra dovršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog predloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršewa. U konkretnom slučaju, a na osnovu svega predočenog Ustavnom sudu, očigledno je da odluka čijom bi se pravosnažnošću predmetni izvršni postupak smatrao dovršenim u smislu navedene zakonske odredbe nije donesena. 29. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer Osnovni sud, u konkretnom slučaju, nije donio odluku kojom bi se, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak mogao da smatra dovršenim. Ostali navodi 30. S obzirom na zakqučak iz ove odluke o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje identične navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 31. Ustavni sud zakqučuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer Osnovni sud u Bawoj Luci, u konkretnom slučaju, nije donio odluku kojom bi se, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak mogao da smatra dovršenim. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 189 33. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2511/07, rješavajući apelaciju Darka Jankovića i Stojana Petrušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Darka Jankovića i Stojana Petrušića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u izvršnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj I-3481/04 koji još uvijek nije dovršen. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja dovrši izvršni postupak u predmetu broj I-3481/04, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Darko Janković i Stojan Petrušić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sočkovca, koje zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, advokati iz Doboja, podnijeli su 10. septembra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-3481/04 od 7. aprila 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci zatraženo je 15. februara 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud u Banjoj Luci nije dostavio odgovor na apelaciju. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Presudom Osnovnog suda u Doboju broj P-90/00 od 25. juna 2003. godine i Presudom Okružnog suda u Doboju broj Gž-438/03 od 8. jula 2004. godine obavezana je tužena Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova - Centar javne bezbjednosti Doboj (u daljnjem tekstu: izvršenik) da apelantima na ime naknade štete isplati iznos od 2.216,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. februara 2000. godine pa do konačne isplate, te da im nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.899,00 KM, sve u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Predmet tužbe radi naknade štete odnosio se na potraživanja apelanata protiv policije zbog toga što su im 12. augusta 1997. godine oduzeli određeni broj stoke (teladi) zbog sumnje da su ih kupili radi nedozvoljene trgovine. Oduzeta telad su odmah predata preduzeću koje se bavi preradom mesa i nisu nikada vraćena apelantima, a u kasnijem krivičnom postupku, koji je pokrenut protiv apelanata, policija, odnosno nadležno tužilaštvo nisu uspjeli dokazati da su apelanti oduzetu telad kupili radi nedozvoljene trgovine, te su apelanti oslobođeni optužbi. 6. Nakon proteka roka za dobrovoljno izvršenje, apelanti su 18. februara 2005. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci podnijeli prijedlog za izvršenje navedenih presuda Okružnog i Osnovnog suda u Doboju na novčanim sredstvima izvršenika koja se vode kod Ministarstva finansija Republike Srpske - Sektor za trezor (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) na računu broj 5620990000055687. 7. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3481/04 od 7. aprila 2005. godine dozvolio izvršenje označenih pravosnažnih presuda na novčanim sredstvima izvršenika. 8. Protiv ovog rješenja izvršenik je uložio prigovor 4. maja 2005. godine ističući da predmetno potraživanje predstavlja unutrašnji dug Republike Srpske shodno članu 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, pa se u pogledu načina njegovog izmirenja imaju primijeniti odredbe ovog zakona. 9. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj I-3481/04 od 1. jula 2005. godine odbio izvršenikov prigovor kao neosnovan, te rješenje o izvršenju u cijelosti održao na snazi. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je izvršenikovo pozivanje na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske neosnovano, da novčana sredstva koja se vode na računu izvršenika nisu izuzeta od izvršenja, te, najzad, da je izvršni sud dužan da provede izvršenje, tj. da donese rješenje o izvršenju na osnovu pravosnažne sudske odluke, a pri tome nije ovlašten da preispituje sadržinu izvršne isprave kojom je vezan. 10. Na osnovu dostavljenog rješenja o izvršenju Ministarstvo finansija je dopisom od 11. januara 2006. godine zatražilo od apelanata da dostave Presudu Osnovnog suda u Doboju broj P-90/00 kako bi se utvrdio da tum štetnog događaja, te odredilo da li potraživanje apelanata podliježe odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Sužbeni glasnik RS" broj 63/04). 11. Nakon dostavljanja tražene presude apelanti su se dopisom od 12. septembra 2006. godine obratili Ministarstvu finansija molbom za isplatu njihovog potraživanja, ali izvršenje još uvijek nije provedeno. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je apelante Ministarstvo finansija ili Osnovni sud u Banjoj Luci obavijestio da li njihovo potraživanje podliježe Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. 12. Na osnovu predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je Ministarstvo finansija obavijestilo Osnovni sud u Banjoj Luci da je od apelanata zahtijevalo dostavljanje pravosnažne presude kako bi se utvrdilo da li da tum štetnog događaja podliježe odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja osnovnog duga Republike Srpske, odnosno da li je nakon ponovne molbe apelanata od 12. septembra 2006. godine preduzelo bilo koju radnju radi provođenja rješenja o izvršenju, te o tome obavijestilo Osnovni sud u Banjoj Luci. Također, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je Osnovni sud u Banjoj Luci, nakon dostavljanja rješenja o izvršenju Ministarstvu finansija, preduzeo bilo koju radnju u pogledu provođenja i okončanja predmetnog izvršnog postupka. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 190 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelanti smatraju da im je, zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju broj I-3481/04 od 7. aprila 2005. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelanti ističu da Evropska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršenja pravosnažnih presuda. Dalje, apelanti smatraju da im je neprovođenjem navedenog rješenja povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti ističu da primjenom Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa i njihovih pojedinačnih prava, te da je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret. Najzad, apelanti smatraju da je neprovođenjem rješenja o izvršenju povrijeđen i član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. V. Relevantni propisi 14. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 63. st. 3. i 4. Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. (4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan. Član 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredbe iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ta odredba mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1248/07 od 11. novembra 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). 18. U konkretnom slučaju apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer izvršni postupak u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-3481/04 nije okončan, odnosno da predmetno rješenje o izvršenju nije provedeno na teret novčanih sredstava izvršenika. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, pri razmatranju problema efektivnog provođenja rješenja o izvršenju koja su donesena na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, već zauzeo stav da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se zbog toga žale (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 82/09). 19. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21). 20. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva iako predmetni izvršni postupak nije okončan. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Ip-3481/04. Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...) 24. U konkretnom slučaju apelanti se žale zbog neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju, koje je doneseno na osnovu pravosnažne sudske presude u kojoj je odlučeno o naknadi materijalne štete u korist apelanata. Ustavni sud smatra da se ovdje radi o nemogućnosti apelanata da realiziraju izvršenje pravomoćne sudske odluke zbog neokončanja (nedovršenja) predmetnog izvršnog postupka. 25. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, "izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. Evropske konvencije" (vidi vodeće odluke Ustavnog suda broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05, i broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/05). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom slučaju, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 191 inherentno članu 6. stav 1. Evropske konvencije koje "...traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U suprotnom efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi..." (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, stav 9, objavljenu na njeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). 26. Ustavni sud dalje ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojem su države ugovornice dužne organizirati svoj sistem izvršenja pravosnažnih presuda na način koji je djelotvoran kako pravno, tako i u praksi, te osigurati izvršenje bez nepotrebnih odgađanja (vidi, Evropski sud, Fuklev protiv Ukrajine, presuda broj 71186/01 od 7. juna 2005. godine, stav 84). 27. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da su u konkretnom slučaju apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne sudske odluke, te da je Osnovni sud u Banjoj Luci donio rješenje o izvršenju i dostavio ga izvršeniku. Izvršenik je na ovo rješenje izjavio prigovor koji je Osnovni sud u Banjoj Luci odbio kao neosnovan. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je Osnovni sud u Banjoj Luci, nakon što je odlučio o prigovoru izvršenika, preduzeo bilo koju radnju u svrhu efektivnog provođenja, odnosno okončanja konkretnog izvršnog postupka. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je Osnovni sud u Banjoj Luci na bilo koji način obavijestio apelante da nije moguće provesti odobreno izvršenje, te, najzad, da nije obavijestio apelante da postoji bilo koji razlog za obustavu predmetnog postupka izvršenja. 28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da obaveza suda da odobri i provede izvršenje, koje je prema relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku određeno na temelju pravosnažne sudske odluke, nije iscrpljena samo donošenjem rješenja o izvršenju i njegovim dostavljanjem na izvršenje organu (u konkretnom slučaju to je Sektor za trezor koji se nalazi u sastavu Ministarstva finansija RS) kod kojeg se nalaze novčana sredstva izvršenika, već se ova obaveza suda sastoji i u preduzimanju daljih mjera i radnji koje kao rezultat imaju okončanje (dovršenje) izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa članom 64. Zakona o izvršnom postupku, izvršni postupak smatra dovršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. U konkretnom slučaju, a na osnovu svega predočenog Ustavnom sudu, očigledno je da odluka čijom bi se pravosnažnošću predmetni izvršni postupak smatrao dovršenim u smislu navedene zakonske odredbe nije donesena. 29. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Osnovni sud, u konkretnom slučaju, nije donio odluku kojom bi se, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak mogao smatrati dovršenim. Ostali navodi 30. S obzirom na zaključak iz ove odluke o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje identične navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Osnovni sud u Banjoj Luci, u konkretnom slučaju, nije donio odluku kojom bi se, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak mogao smatrati dovršenim. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2511/07, rješavajući apelaciju Darka Jankovića i Stojana Petrušića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 29. lipnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Darka Jankovića i Stojana Petrušića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u izvršnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci u predmetu broj I-3481/04 koji još uvijek nije dovršen. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odgađanja dovrši izvršni postupak u predmetu broj I-3481/04, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Darko Janković i Stojan Petrušić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sočkovca, koje zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, odvjetnici iz Doboja, podnijeli su 10. rujna 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnoga suda u Banjaluci broj I-3481/04 od 7. travnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjaluci zatraženo je 15. veljače 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud u Banjaluci nije dostavio odgovor na apelaciju. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Presudom Osnovnoga suda u Doboju broj P-90/00 od 25. lipnja 2003. godine i Presudom Okružnoga suda u Doboju broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 192 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Gž-438/03 od 8. srpnja 2004. godine obvezana je tužena Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova - Centar javne bezbjednosti Doboj (u daljnjem tekstu: izvršenik) da apelantima na ime naknade štete isplati iznos od 2.216,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. veljače 2000. godine pa do konačne isplate, te da im nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.899,00 KM, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudne ovrhe. Predmet tužbe radi naknade štete odnosio se na potraživanja apelanata protiv policije zbog toga što su im 12. kolovoza 1997. godine oduzeli određeni broj stoke (teladi) zbog sumnje da su ih kupili radi nedozvoljene trgovine. Oduzeta telad su odmah predana poduzeću koje se bavi preradom mesa i nisu nikada vraćena apelantima, a u kasnijem kaznenom postupku, koji je pokrenut protiv apelanata, policija, odnosno nadležno tužiteljstvo nisu uspjeli dokazati da su apelanti oduzetu telad kupili radi nedozvoljene trgovine, te su apelanti oslobođeni optužbi. 6. Nakon proteka roka za dragovoljno izvršenje, apelanti su 18. veljače 2005. godine Osnovnom sudu u Banjaluci podnijeli prijedlog za izvršenje navedenih presuda Okružnog i Osnovnog suda u Doboju na novčanim sredstvima izvršenika koja se vode kod Ministarstva finansija Republike Srpske - Sektor za trezor (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) na računu broj 5620990000055687. 7. Osnovni sud u Banjaluci je Rješenjem broj I-3481/04 od 7. travnja 2005. godine dozvolio izvršenje označenih pravomoćnih presuda na novčanim sredstvima izvršenika. 8. Protiv ovog rješenja izvršenik je uložio prigovor 4. svibnja 2005. godine ističući da predmetno potraživanje predstavlja unutarnji dug Republike Srpske sukladno članku 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske, pa se glede načina njegova izmirenja imaju primijeniti odredbe ovoga zakona. 9. Osnovni sud u Banjaluci je Rješenjem broj I-3481/04 od 1. srpnja 2005. godine odbio izvršenikov prigovor kao neutemeljen, te rješenje o izvršenju u cijelosti održao na snazi. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je izvršenikovo pozivanje na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske neutemeljeno, da novčana sredstva koja se vode na računu izvršenika nisu izuzeta od izvršenja, te, najzad, da je izvršni sud dužan provesti izvršenje, tj. donijeti rješenje o izvršenju na temelju pravomoćne sudbene odluke, a pri tomu nije ovlašten preispitivati sadržaj izvršne isprave kojom je vezan. 10. Na temelju dostavljenog rješenja o izvršenju Ministarstvo finansija je dopisom od 11. siječnja 2006. godine zatražilo od apelanata da dostave Presudu Osnovnoga suda u Doboju broj P-90/00 kako bi se utvrdio nadnevak štetnoga događaja, te odredilo podliježe li potraživanje apelanata odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Sužbeni glasnik RS" broj 63/04). 11. Nakon dostavljanja tražene presude apelanti su se dopisom od 12. rujna 2006. godine obratili Ministarstvu finansija molbom za isplatu njihova potraživanja, ali izvršenje još uvijek nije provedeno. Iz predočenoga Ustavnom sudu ne može se zaključiti je li apelante Ministarstvo finansija ili Osnovni sud u Banjaluci obavijestio podliježe li njihovo potraživanje Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjega duga Republike Srpske. 12. Na temelju predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti je li Ministarstvo finansija obavijestilo Osnovni sud u Banjaluci da je od apelanata zahtijevalo dostavljanje pravomoćne presude kako bi se utvrdilo podliježe li nadnevak štetnog događaja odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja osnovnog duga Republike Srpske, odnosno je li nakon ponovne molbe apelanata od 12. rujna 2006. godine poduzelo bilo koju radnju radi provedbe rješenja o izvršenju, te o tomu obavijestilo Osnovni sud u Banjaluci. Također, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti je li Osnovni sud u Banjaluci, nakon dostavljanja rješenja o izvršenju Ministarstvu finansija, poduzeo bilo koju radnju glede provedbe i okončanja predmetnog izvršnog postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelanti smatraju da im je, zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju broj I-3481/04 od 7. travnja 2005. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U svezi s tim, apelanti ističu da Europska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršenja pravomoćnih presuda. Dalje, apelanti smatraju da im je neprovođenjem navedenog rješenja povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelanti ističu da primjenom Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa i njihovih pojedinačnih prava, te da je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret. Najzad, apelanti smatraju da je neprovođenjem rješenja o izvršenju povrijeđen i članak I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. V. Relevantni propisi 14. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 63. st. 3. i 4. Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti. (4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stavka 3. ovoga članka sud će pozvati tražitelja izvršenja da podnese prijedlog iz članka 8. stavak 3. ovoga zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neutemeljen. Članak 64. Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provedbom izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je rabio. 17. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene odredbe iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, ta odredba mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prigodom ispitivanja je li bilo poštivano bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980, serija A broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 193 postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnome sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1248/07 od 11. studenoga 2009. godine, dostupna na njeb-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). 18. U konkretnom slučaju apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer izvršni postupak u predmetu Osnovnoga suda u Banjaluci broj I-3481/04 nije okončan, odnosno da predmetno rješenje o izvršenju nije provedeno na teret novčanih sredstava izvršenika. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, pri razmatranju problema efektivne provedbe rješenja o izvršenju koja su donesena na temelju pravomoćnih sudbenih odluka, već zauzeo stav da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se zbog toga žale (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3060/06 od 26. veljače 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 82/09). 19. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od temeljnih postulata Europske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnoga i sudbenoga sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21). 20. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva iako predmetni izvršni postupak nije okončan. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnoga suda u Banjaluci broj Ip-3481/04. Pravo na pravično suđenje 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...) 24. U konkretnom slučaju apelanti se žale zbog neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju, koje je doneseno na temelju pravomoćne sudbene presude u kojoj je odlučeno o naknadi materijalne štete u korist apelanata. Ustavni sud smatra da se ovdje radi o nemogućnosti apelanata da realiziraju izvršenje pravomoćne sudbene odluke zbog neokončanja (nedovršenja) predmetnog izvršnog postupka. 25. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, "izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio suđenja u smislu članka 6. Europske konvencije" (vidi vodeće odluke Ustavnoga suda broj AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine, stavak 28, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 8/05, i broj AP 464/04 od 17. veljače 2005. godine, stavak 27, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/05). S tim u svezi, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom slučaju, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu inherentno članku 6. stavak 1. Europske konvencije koje "...traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom efektivan postupak prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može zaživjeti..." (vidi Odluku Ustavnoga suda broj AP 552/04 od 28. lipnja 2005. godine, stavak 9, objavljenu na njeb-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). 26. Ustavni sud dalje ukazuje na stav Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prema kojem su države ugovornice dužne organizirati svoj sustav izvršenja pravomoćnih presuda na način koji je učinkovit kako pravno, tako i u praksi, te osigurati izvršenje bez nepotrebnih odgađanja (vidi, Europski sud, Fuklev protiv Ukrajine, presuda broj 71186/01 od 7. lipnja 2005. godine, stavak 84). 27. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da su u konkretnom slučaju apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje na temelju pravomoćne sudbene odluke, te da je Osnovni sud u Banjaluci donio rješenje o izvršenju i dostavio ga izvršeniku. Izvršenik je na ovo rješenje izjavio prigovor koji je Osnovni sud u Banjaluci odbio kao neutemeljen. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je Osnovni sud u Banjaluci, nakon što je odlučio o prigovoru izvršenika, poduzeo bilo koju radnju u svrhu efektivne provedbe, odnosno okončanja konkretnog izvršnog postupka. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je Osnovni sud u Banjaluci na bilo koji način obavijestio apelante da nije moguće provesti odobreno izvršenje, te, najzad, da nije obavijestio apelante da postoji bilo koji razlog za obustavu predmetnog postupka izvršenja. 28. U svezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da obveza suda da odobri i provede izvršenje, koje je prema relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku određeno na temelju pravomoćne sudbene odluke, nije iscrpljena samo donošenjem rješenja o izvršenju i njegovim dostavljanjem na izvršenje tijelu (u konkretnom slučaju to je Sektor za trezor koji se nalazi u sastavu Ministarstva finansija RS) kod kojeg se nalaze novčana sredstva izvršenika, već se ova obveza suda sastoji i u poduzimanju daljih mjera i radnji koje kao rezultat imaju okončanje (dovršenje) izvršnog postupka. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da se, sukladno članku 64. Zakona o izvršnom postupku, izvršni postupak smatra dovršenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provedbom izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. U konkretnom slučaju, a na temelju svega predočenog Ustavnom sudu, očigledno je da odluka čijom bi se pravomoćnošću predmetni izvršni postupak smatrao dovršenim u smislu navedene zakonske odredbe nije donesena. 29. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer Osnovni sud, u konkretnom slučaju, nije donio odluku kojom bi se, sukladno relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak mogao smatrati dovršenim. Ostali navodi 30. Obzirom na zaključak iz ove odluke o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje identične navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 31. Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer Osnovni sud u Banjaluci, u konkretnom slučaju, nije donio odluku kojom bi se, sukladno relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak mogao smatrati dovršenim. Broj 83 – Strana 194 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3424/08, rješavajući apelaciju Mustafe Sulejmanagića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mustafe Sulejmanagića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Cazinu broj P-331/01 koji se nalazi kod Kantonalnog suda u Bihaću radi odlučivawa o žalbi na prvostepenu odluku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da bez daqnjeg odgađawa okonča postupak u predmetu broj 001-0-Gž-07-000 645. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Mustafi Sulejmanagiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Muhamed Sulejmanagić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 23. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Cazinu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-331/01 koji se nalazi kod Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 001-0-Gž-07-000 645 radi donošewa odluke o žalbi. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda zatraženo je 25. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. marta 2009. godine, a Opštinski sud 25. marta 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 2. aprila 2009. godine. 5. Ustavni sud je 7. maja 2010. godine zatražio spis od Kantonalnog suda. 6. Kantonalni sud je 13. maja 2010. godine dostavio traženi spis. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 8. Apelant je Opštinskom sudu 11. jula 2001. godine podnio tužbu protiv JP "Elektroprivreda BiH" Sarajevo, "Elektrodistribucija" Bihać (u daqnjem tekstu: tužena) radi "naknade koristi" i nematerijalne štete. Naime, tužena je postavila preko apelantovih nepokretnosti niskonaponske kablove koji su štetni po život i zdravlje zbog uticaja elektromagnetskog zračewa, te zbog prisutnog straha od zapaljewa objekata. 9. Opštinski sud je tokom postupka održao 22 ročišta (prvo ročište održano je 27. marta 2002. godine, a ročište na kojem je zakqučena glavna rasprava održao je 21. decembra 2006. godine), te donio Presudu broj P-331/01 od 31. januara 2007. godine. Navedenom presudom je naloženo tuženoj da apelantu (prvotužiocu) na ime pretrpljenog straha isplati iznos od 10.000,00 KM, a ostalim tužiocima za isti osnov isplati iznos od po 4.000,00 KM, tj. ukupan iznos od 34.000,00 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te naknadi apelantu i ostalim tužiocima troškove postupka u iznosu od 4.002,46 KM. Ostali dio tužbenog zahtjeva apelanta i tužilaca je odbijen. 10. Apelantova punomoćnica nije pristupila na dva zakazana ročišta, a punomoćnik tužene nije bio prisutan na pet zakazanih ročišta. Takođe, na dva zakazana ročišta svi tužioci nisu lično pristupili, a apelant je bio prisutan na svim ročištima na koja ga je pozvao sud. Jednom zakazanom ročištu nije pristupio vještak specijalista traumatološke psihologije iako je bio uredno obaviješten. 11. Opštinski sud je na ročištu održanom 12. avgusta 2003. godine donio rješenje o mirovanju postupka, budući da punomoćnik apelanta i ostalih tužilaca, kao i zakonski zastupnik tužene nisu pristupili ročištu iako su bili uredno obaviješteni. Apelantova punomoćnica je 18. novembra 2003. godine predložila nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari, a sud je, nakon predloga za nastavak postupka, zakazao ročište (20. oktobra 2004. godine), odnosno 13 mjeseci nakon podnošewa predloga za nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari. 12. Opštinski sud je na ročištu održanom 19. novembra 2004. godine odredio da Institut za standarde, mjeriteqstvo i intelektualnu svojinu BiH sprovede vještačenje na okolnost da li tužena posjeduje odobrenje i projektnu dokumentaciju za postavljanje kablova kako su postavljeni na licu mjesta. Pošto se Institut nije izjasnio o predlogu suda da obavi vještačenje, sud je 23. februara 2006. godine donio rješenje kojim je za vještačenje po predmetnom spisu odredio Institut za zaštitu, ekologiju i obrazovanje iz Tuzle. Takođe, sud je 11. aprila 2006. godine odredio da se izvrši medicinsko vještačenje za apelanta i drugotužioca, a 13. juna 2006. godine odredio je drugog vještaka medicinske struke, budući da vještak koji je određen nije mogao iz objektivnih razloga da prihvati obavezu da vještači. Na ročištu od 7. novembra 2006. godine sud je odredio da novo medicinsko vještačenje za apelanta i ostale tužioce izvrši vještak specijalista neurolog i psihijatar. 13. Opštinski sud je održao glavnu raspravu 21. decembra 2006. godine, a 31. januara 2007. godine je donio Presudu broj P-331/01. 14. Punomoćnica apelanta i ostalih tužilaca je 5. marta 2007. godine, a tužena 9. marta 2007. godine, izjavila žalbu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 195 protiv Presude Opštinskog suda broj P-331/01 od 31. januara 2007. godine. 15. Punomoćnica apelanta i ostalih tužilaca je 3. aprila 2007. godine dostavila Opštinskom sudu odgovor na žalbu koji je dostavljen tuženoj. 16. Opštinski sud je 18. aprila 2007. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na žalbeni postupak. 17. Postupak pred Kantonalnim sudom je u toku i vodi se pod brojem 001-0-Gž-07-000 645. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 18. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od osnovnih principa pravičnog suđewa iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je iznio hronologiju radwi koje su obavljene u konkretnom predmetu, tvrdeći da se predmet po žalbi nalazi kod Kantonalnog suda u vrijeme podnošewa apelacije više od godinu dana, te da cijeli postupak traje nerazumno dugo. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i obaveže Kantonalni sud da bez daqnjeg odgađawa donese odluku o žalbi. Takođe je predložio da se naloži FBiH da mu isplati odgovarajući iznos na ime naknade nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da ovaj predmet za sud i nije "tako star" da bi apelantov zahtjev iz apelacije bio osnovan. Sud je dalje naveo da se ne radi o predmetu hitne prirode, te da je u konkretnom slučaju bolest sudije izvjestioca doprinijela zastoju u rješavanju predmeta za koje je sudija bio zadužen. Takođe, navodi da će se prob lem stagnacije u rješavanju predmeta rješavati preraspodjelom predmeta drugim sudijama Građanskog odjeljewa, te da se očekuje i imenovanje jednog redovnog i jednog dodatnog sudije, kojem će biti dodijeljen i predmet koji se povodom žalbi apelanta i tužene nalazi kod tog suda. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 st. 1, 3 i 4 Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 227 stav 1 tačka 2 Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavawa nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Član 228 Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješewa drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješewa drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitawa na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Član 454 stav 1 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajawa postupka pred Ustavnim sudom, okončan u prvostepenom postupku Presudom Opštinskog suda broj P-331/01 od 31. januara 2007. godine, ali u kojem još uvijek traje postupak pred Kantonalnim sudom radi odlučivawa o žalbama apelanta i tužene protiv prvostepene odluke. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 25. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošewa konačne odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Broj 83 – Strana 196 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Relevantni principi 27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). Pe riod koji se uzima u obzir 29. Predmetni postupak pokrenut je apelantovim podnošenjem tužbe Opštinskom sudu 11. jula 2001. godine i u vrijeme donošewa ove odluke nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom zahtjeva apelanta i drugih tužilaca traje više od osam godina. Analiza razumnosti trajawa postupka 30. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi "naknade koristi" i nematerijalne štete zbog toga što je tužena postavila preko apelantovih nepokretnosti niskonaponske kablove, a kako navodi apelant "koji su štetni po život i zdravlje od uticaja elektromagnetskog zračewa, te postojawa straha od zapaljewa objekata". S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu s obzirom na veći broj stranaka u postupku, vještačewa koja je potrebno izvršiti i sl. 31. U konkretnom slučaju postupak pred Opštinskim sudom započeo je 11. jula 2001. godine u kojem je prvostepena odluka donesena nakon pet godina, šest mjeseci i 20 dana. Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud od podnošewa apelantove tužbe do avgusta 2003. godine aktivno postupao, budući da je zakazao i održao devet ročišta, da je izveo brojne dokaze saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka i druge relevantne dokaze. Nakon tog perioda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na ročištu od 12. avgusta 2003. godine donio rješenje o mirovanju postupka, budući da uredno obaviješteni apelant i tužena nisu pristupili zakazanom ročištu. Nakon što je apelantova punomoćnica 18. novembra 2003. godine predložila nastavak postupka, u ovoj pravnoj stvari postupak je nastavljen tek 20. oktobra 2004. godine. Dakle, Opštinski sud nakon predloga za nastavak postupka u periodu od skoro godinu nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Dalje, sud je u nastavku postupka održao još 13 ročišta, te postupak okončao u decembru 2006. godine i odluku u ovoj pravnoj stvari izradio u januaru 2007. godine. 32. Ustavni sud smatra da se pe riod od više od pet godina, koliko je trajao prvostepeni postupak u ovoj pravnoj stvari, može da stavi na teret Opštinskom sudu. U konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale ovako dugo vođenje postupka pred Opštinskim sudom, koji je zakazao i održao zaista veliki broj ročišta (ukupno 22) za šta nije postojalo objektivno opravdanje, niti je u tom pravcu navedeni sud ponudio uvjerqiv odgovor. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju postupak mogao i trebalo da okonča sa znatno mawim brojem ročišta i u znatno kraćem periodu. Apelant je doprinio dužini postupka kada je, zbog njegovog nedolaska na ročište, doneseno rješenje o mirovanju postupka, ali je taj propust apelant otklonio u roku propisanom zakonom podnijevši zahtjev za nastavak postupka koji miruje, te tako njegov doprinos dužini postupka nije odlučujući prema mišljenju Ustavnog suda. Napominje se da je Opštinski sud, nakon donošewa rješewa o mirovanju postupka, zakazao ročište tek nakon trinaest mjeseci, računajući od podnošewa predloga za nastavak postupka. Opštinski sud je više od godinu dana zastao sa postupkom nakon što je radi vještačewa uputio poziv Institutu za standarde, mjeriteqstvo i intelektualnu svojinu BiH sa sjedištem u Sarajevu, koji Opštinskom sudu nikad nije odgovorio na njegov zahtjev. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, nakon što je tri ročišta odgodio čekajući povratnu informaciju od navedenog instituta, tek na predlog apelantove punomoćnice donio rješenje da se za vještačenje u ovom predmetu odredi Institut za zaštitu, ekologiju i obrazovanje iz Tuzle. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje da je Opštinski sud u pretežnom dijelu doprinio da se postupak u apelantovom predmetu ne okonča u razumnom roku. 33. U vezi sa daqwim tokom postupka, Ustavni sud uočava da postupak pred Kantonalnim sudom o apelantovoj žalbi i žalbi tužene na prvostepenu presudu traje više od godinu dana i još uvijek nije okončan. Ustavni sud smatra da ni razumnost dužine postupka pred Kantonalnim sudom nema opravdawa. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće kadrovske prirode, navodeći da je u konkretnom slučaju na dinamiku rješavawa ovog predmeta uticala odsutnost sudije izvjestioca zbog bolesti, te da su se predmeti iz referata postupajućeg sudije koji su hitne prirode dodjeqivali u rad drugim sudijama. Sud je naveo da će kadrovskim popuwavanjem suda koje se očekuje u određenoj mjeri riješiti prob lem stagnacije u rješavanju velikog broja predmeta koji se nalaze kod tog suda. Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. U vezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim da ukaže na stav Evropskog suda prema kojem su "države dužne da organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi, Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju očigledno je da navedene okolnosti ne mogu da opravdaju trajanje postupka po žalbi pred Kantonalnim sudom, osobito imajući u vidu dosadašnje trajanje postupka u cjelini, te Ustavni sud naglašava da ne može da prihvati odgovor Kantonalnog suda da apelantov predmet nije na vrijeme uzet u rad, jer je sudija bio bolestan, a nije dat u rad drugom sudiji, jer po zakonu nije propisano da se radi o postupku u kom se hitno postupa. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da bolest sudije ne može biti razlog nedonošewa odluke u razumnom roku (posebno nedonošewa odluke u ovolikom periodu) bez obzira na to da li se radi o postupku koji je zakonom propisan kao hitan. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka, koji traje više od osam godina i još uvijek nije okončan, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 35. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku, dosudi odgovarajući iznos. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 197 posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 36. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle, ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 37. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada predmetni postupak traje više od osam godina i kada nije okončan ni u vrijeme odlučivawa o apelaciji, a dužina postupka u cijelosti može da se stavi na teret nadležnim sudovima koji nisu djelotvorno kontrolisali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3424/08, rješavajući apelaciju Mustafe Sulejmanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mustafe Sulejmanagića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Cazinu broj P-331/01 koji se nalazi kod Kantonalnog suda u Bihaću radi odlučivanja o žalbi na prvostepenu odluku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 001-0-Gž-07-000 645. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Mustafi Sulejmanagiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Muhamed Sulejmanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 23. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-331/01 koji se nalazi kod Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 001-0-Gž-07-000 645 radi donošenja odluke o žalbi. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 25. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. marta 2009. godine, a Općinski sud 25. marta 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 2. aprila 2009. godine. 5. Ustavni sud je 7. maja 2010. godine zatražio spis od Kantonalnog suda. 6. Kantonalni sud je 13. maja 2010. godine dostavio traženi spis. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Apelant je Općinskom sudu 11. jula 2001. godine podnio tužbu protiv JP "Elektroprivreda BiH" Sarajevo, "Elektrodis tri - bu cija" Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) radi "naknade koristi" i nematerijalne štete. Naime, tužena je postavila preko apelantovih nekretnina niskonaponske kablove koji su štetni po život i zdravlje zbog utjecaja elektromagnetskog zračenja, te zbog prisutnog straha od zapaljenja objekata. 9. Općinski sud je tokom postupka održao 22 ročišta (prvo ročište održano je 27. marta 2002. godine, a ročište na kojem je zaključena glavna rasprava održao je 21. decembra 2006. godine), te donio Presudu broj P-331/01 od 31. januara 2007. godine. Navedenom presudom je naloženo tuženoj da apelantu (prvotužiocu) na ime pretrpljenog straha isplati iznos od 10.000,00 KM, a ostalim tužiocima za isti osnov isplati iznos od po 4.000,00 KM, tj. ukupan iznos od 34.000,00 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te naknadi apelantu i ostalim tužiocima troškove postupka u iznosu od 4.002,46 KM. Ostali dio tužbenog zahtjeva apelanta i tužilaca je odbijen. 10. Apelantova opunomoćenica nije pristupila na dva zakazana ročišta, a opunomoćenik tužene nije bio prisutan na pet zakazanih ročišta. Također, na dva zakazana ročišta svi tužioci nisu lično pristupili, a apelant je bio prisutan na svim ročištima na koj? ga je pozvao sud. Jednom zakazanom ročištu nije pristupio vještak specijalista traumatološke psihologije iako je bio uredno obaviješten. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 198 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. 11. Općinski sud je na ročištu održanom 12. augusta 2003. godine donio rješenje o mirovanju postupka, budući da opunomoćenik apelanta i ostalih tužilaca, kao i zakonski zastupnik tužene nisu pristupili ročištu iako su bili uredno obaviješteni. Apelantova opunomoćenica je 18. novembra 2003. godine predložila nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari, a sud je, nakon prijedloga za nastavak postupka, zakazao ročište (20. oktobra 2004. godine), odnosno 13 mjeseci nakon podnošenja prijedloga za nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari. 12. Općinski sud je na ročištu održanom 19. novembra 2004. godine odredio da Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH provede vještačenje na okolnost da li tužena posjeduje odobrenje i projektnu dokumentaciju za postavljanje kablova kako su postavljeni na licu mjesta. Pošto se Institut nije izjasnio o prijedlogu suda da obavi vještačenje, sud je 23. februara 2006. godine donio rješenje kojim je za vještačenje po predmetnom spisu odredio Institut za zaštitu, ekologiju i obrazovanje iz Tuzle. Također, sud je 11. aprila 2006. godine odredio da se izvrši medicinsko vještačenje za apelanta i drugotužioca, a 13. juna 2006. godine odredio je drugog vještaka medicinske struke, budući da vještak koji je određen nije mogao iz objektivnih razloga prihvatiti obavezu da vještači. Na ročištu od 7. novembra 2006. godine sud je odredio da novo medicinsko vještačenje za apelanta i ostale tužioce izvrši vještak specijalista neurolog i psihijatar. 13. Općinski sud je održao glavnu raspravu 21. decembra 2006. godine, a 31. januara 2007. godine je donio Presudu broj P-331/01. 14. Opunomoćenica apelanta i ostalih tužilaca je 5. marta 2007. godine, a tužena 9. marta 2007. godine, izjavila žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P-331/01 od 31. januara 2007. godine. 15. Opunomoćenica apelanta i ostalih tužilaca je 3. aprila 2007. godine dostavila Općinskom sudu odgovor na žalbu koji je dostavljen tuženoj. 16. Općinski sud je 18. aprila 2007. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na žalbeni postupak. 17. Postupak pred Kantonalnim sudom je u toku i vodi se pod brojem 001-0-Gž-07-000 645. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 18. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od osnovnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je iznio hronologiju radnji koje su obavljene u konkretnom predmetu, tvrdeći da se predmet po žalbi nalazi kod Kantonalnog suda u vrijeme podnošenja apelacije više od godinu dana, te da cijeli postupak traje nerazumno dugo. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i obaveže Kantonalni sud da bez daljnjeg odgađanja donese odluku o žalbi. Također je predložio da se naloži FBiH da mu isplati odgovarajući iznos na ime naknade nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da ovaj predmet za sud i nije "tako star" da bi apelantov zahtjev iz apelacije bio osnovan. Sud je dalje naveo da se ne radi o predmetu hitne prirode, te da je u konkretnom slučaju bolest sudije izvjestioca doprinijela zastoju u rješavanju predmeta za koje je sudija bio zadužen. Također, navodi da će se prob lem stagnacije u rješavanju predmeta rješavati preraspodjelom predmeta drugim sudijama Građanskog odjeljenja, te da se očekuje i imenovanje jednog redovnog i jednog dodatnog sudije, kojem će biti dodijeljen i predmet koji se povodom žalbi apelanta i tužene nalazi kod tog suda. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. st. 1, 3. i 4. Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 227. stav 1. tačka 2. Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Član 228. Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Član 454. stav 1. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovog zakona. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan u prvostepenom postupku Presudom Općinskog suda broj P-331/01 od 31. januara 2007. godine, ali u kojem još uvijek traje postupak pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja o žalbama apelanta i tužene protiv prvostepene odluke. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 199 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 25. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantni principi 27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). Pe riod koji se uzima u obzir 29. Predmetni postupak pokrenut je apelantovim podnošenjem tužbe Općinskom sudu 11. jula 2001. godine i u vrijeme donošenja ove odluke nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom zahtjeva apelanta i drugih tužilaca traje više od osam godina. Analiza razumnosti trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi "naknade koristi" i nematerijalne štete zbog toga što je tužena postavila preko apelantovih nekretnina niskonaponske kablove, a kako navodi apelant "koji su štetni po život i zdravlje od utjecaja elektromagnetskog zračenja, te postojanja straha od zapaljenja objekata". S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu s obzirom na veći broj stranaka u postupku, vještačenja koja je potrebno izvršiti i sl. 31. U konkretnom slučaju postupak pred Općinskim sudom započeo je 11. jula 2001. godine u kojem je prvostepena odluka donesena nakon pet godina, šest mjeseci i 20 dana. Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud od podnošenja apelantove tužbe do augusta 2003. godine aktivno postupao, budući da je zakazao i održao devet ročišta, da je izveo brojne dokaze saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka i druge relevantne dokaze. Nakon tog perioda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na ročištu od 12. augusta 2003. godine donio rješenje o mirovanju postupka, budući da uredno obaviješteni apelant i tužena nisu pristupili zakazanom ročištu. Nakon što je apelantova opunomoćenica 18. novembra 2003. godine predložila nastavak postupka, u ovoj pravnoj stvari postupak je nastavljen tek 20. oktobra 2004. godine. Dakle, Općinski sud nakon prijedloga za nastavak postupka u periodu od skoro godinu nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Dalje, sud je u nastavku postupka održao još 13 ročišta, te postupak okončao u decembru 2006. godine i odluku u ovoj pravnoj stvari izradio u januaru 2007. godine. 32. Ustavni sud smatra da se pe riod od više od pet godina, koliko je trajao prvostepeni postupak u ovoj pravnoj stvari, može staviti na teret Općinskom sudu. U konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale ovako dugo vođenje postupka pred Općinskim sudom, koji je zakazao i održao zaista veliki broj ročišta (ukupno 22) za šta nije postojalo objektivno opravdanje, niti je u tom pravcu navedeni sud ponudio uvjerljiv odgovor. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju postupak mogao i trebalo da okonča sa znatno manjim brojem ročišta i u znatno kraćem periodu. Apelant je doprinio dužini postupka kada je, zbog njegovog nedolaska na ročište, doneseno rješenje o mirovanju postupka, ali je taj propust apelant otklonio u roku propisanom zakonom podnijevši zahtjev za nastavak postupka koji miruje, te tako njegov doprinos dužini postupka nije odlučujući prema mišljenju Ustavnog suda. Napominje se da je Općinski sud, nakon donošenja rješenja o mirovanju postupka, zakazao ročište tek nakon trinaest mjeseci, računajući od podnošenja prijedloga za nastavak postupka. Općinski sud je više od godinu dana zastao sa postupkom nakon što je radi vještačenja uputio poziv Institutu za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH sa sjedištem u Sarajevu, koji Općinskom sudu nikad nije odgovorio na njegov zahtjev. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je tri ročišta odgodio čekajući povratnu informaciju od navedenog instituta, tek na prijedlog apelantove opunomoćenice donio rješenje da se za vještačenje u ovom predmetu odredi Institut za zaštitu, ekologiju i obrazovanje iz Tuzle. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje da je Općinski sud u pretežnom dijelu doprinio da se postupak u apelantovom predmetu ne okonča u razumnom roku. 33. U vezi sa daljnjim tokom postupka, Ustavni sud uočava da postupak pred Kantonalnim sudom o apelantovoj žalbi i žalbi tužene na prvostepenu presudu traje više od godinu dana i još uvijek nije okončan. Ustavni sud smatra da ni razumnost dužine postupka pred Kantonalnim sudom nema opravdanja. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće kadrovske prirode, navodeći da je u konkretnom slučaju na dinamiku rješavanja ovog predmeta utjecala odsutnost sudije izvjestioca zbog bolesti, te da su se predmeti iz referata postupajućeg sudije koji su hitne prirode dodjeljivali u rad drugim sudijama. Sud je naveo da će kadrovskim popunjavanjem suda koje se očekuje u određenoj mjeri riješiti prob lem stagnacije u rješavanju velikog broja predmeta koji se nalaze kod tog suda. Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. U vezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su "države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi, Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju očigledno je da navedene okolnosti ne mogu opravdati trajanje postupka po žalbi pred Kantonalnim sudom, osobito imajući u vidu dosadašnje trajanje postupka u cjelini, te Ustavni sud naglašava da ne može prihvatiti odgovor Kantonalnog suda da apelantov predmet nije na vrijeme uzet u rad, jer je sudija bio bolestan, a nije dat u rad drugom sudiji, jer po zakonu nije Broj 83 – Strana 200 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. propisano da se radi o postupku u kom se hitno postupa. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da bolest sudije ne može biti razlog nedonošenja odluke u razumnom roku (posebno nedonošenja odluke u ovolikom periodu) bez obzira na to da li se radi o postupku koji je zakonom propisan kao hitan. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka, koji traje više od osam godina i još uvijek nije okončan, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 35. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, dosudi odgovarajući iznos. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 36. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle, ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Unsko-sanski kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 37. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada predmetni postupak traje više od osam godina i kada nije okončan ni u vrijeme odlučivanja o apelaciji, a dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnim sudovima koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3424/08, rješavajući apelaciju Mustafe Sulejmanagića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mustafe Sulejmanagića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku u predmetu Općinskoga suda u Cazinu broj P-331/01 koji se nalazi kod Kantonalnog suda u Bihaću radi odlučivanja o prizivu na prvostupanjsku odluku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da bez daljnjeg odgađanja okonča postupak u predmetu broj 001-0-Gž-07-000 645. Nalaže se Vladi Unsko-sanskoga kantona da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, Mustafi Sulejmanagiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnome roku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskoga kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, u roku tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Muhamed Sulejmanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, odvjetnica iz Cazina, podnio je 23. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u predmetu Općinskoga suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-331/01 koji se nalazi kod Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 001-0-Gž-07-000 645 radi donošenja odluke o prizivu. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, od Kantonalnoga i Općinskoga suda zatraženo je 25. veljače 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. ožujka 2009. godine, a Općinski sud 25. ožujka 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 2. travnja 2009. godine. 5. Ustavni sud je 7. svibnja 2010. godine zatražio spis od Kantonalnoga suda. 6. Kantonalni sud je 13. svibnja 2010. godine dostavio traženi spis. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Apelant je Općinskome sudu 11. srpnja 2001. godine podnio tužbu protiv JP "Elektroprivreda BiH" Sarajevo, "Elektrodistribucija" Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) radi "naknade koristi" i nematerijalne štete. Naime, tužena je postavila preko apelantovih nekretnina niskonaponske kablove koji su štetni po život i zdravlje zbog utjecaja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 201 elektromagnetskoga zračenja, te zbog prisutnog straha od zapaljenja objekata. 9. Općinski sud je tijekom postupka održao 22 ročišta (prvo ročište održano je 27. ožujka 2002. godine, a ročište na kojem je zaključena glavna rasprava održao je 21. prosinca 2006. godine), te donio Presudu broj P-331/01 od 31. siječnja 2007. godine. Navedenom presudom je naloženo tuženoj da apelantu (prvotužitelju) na ime pretrpljenog straha isplati iznos od 10.000,00 KM, a ostalim tužiteljima za istu osnovu isplati iznos od po 4.000,00 KM, tj. ukupan iznos od 34.000,00 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te naknadi apelantu i ostalim tužiteljima troškove postupka u iznosu od 4.002,46 KM. Ostali dio tužbenog zahtjeva apelanta i tužitelja je odbijen. 10. Apelantova opunomoćenica nije pristupila na dva zakazana ročišta, a opunomoćenik tužene nije bio nazočan na pet zakazanih ročišta. Također, na dva zakazana ročišta svi tužitelji nisu osobno pristupili, a apelant je bio nazočan na svim ročištima na koj? ga je pozvao sud. Jednom zakazanom ročištu nije pristupio vještak specijalista traumatološke psihologije iako je bio uredno obaviješten. 11. Općinski sud je na ročištu održanom 12. kolovoza 2003. godine donio rješenje o mirovanju postupka, budući da opunomoćenik apelanta i ostalih tužitelja, kao i zakonski zastupnik tužene nisu pristupili ročištu iako su bili uredno obaviješteni. Apelantova opunomoćenica je 18. studenoga 2003. godine predložila nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari, a sud je, nakon prijedloga za nastavak postupka, zakazao ročište (20. listopada 2004. godine), odnosno 13 mjeseci nakon podnošenja prijedloga za nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari. 12. Općinski sud je na ročištu održanom 19. studenoga 2004. godine odredio da Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH provede vještačenje na okolnost posjeduje li tužena odobrenje i projektnu dokumentaciju za postavljanje kablova kako su postavljeni na licu mjesta. Pošto se Institut nije izjasnio o prijedlogu suda da obavi vještačenje, sud je 23. veljače 2006. godine donio rješenje kojim je za vještačenje po predmetnom spisu odredio Institut za zaštitu, ekologiju i obrazovanje iz Tuzle. Također, sud je 11. travnja 2006. godine odredio da se izvrši medicinsko vještačenje za apelanta i drugotužitelja, a 13. lipnja 2006. godine odredio je drugog vještaka medicinske struke, budući da vještak koji je određen nije mogao iz objektivnih razloga prihvatiti obvezu da vještači. Na ročištu od 7. studenoga 2006. godine sud je odredio da novo medicinsko vještačenje za apelanta i ostale tužitelje izvrši vještak specijalista neurolog i psihijatar. 13. Općinski sud je održao glavnu raspravu 21. prosinca 2006. godine, a 31. siječnja 2007. godine je donio Presudu broj P-331/01. 14. Opunomoćenica apelanta i ostalih tužitelja je 5. ožujka 2007. godine, a tužena 9. ožujka 2007. godine, izjavila priziv protiv Presude Općinskoga suda broj P-331/01 od 31. siječnja 2007. godine. 15. Opunomoćenica apelanta i ostalih tužitelja je 3. travnja 2007. godine dostavila Općinskome sudu odgovor na priziv koji je dostavljen tuženoj. 16. Općinski sud je 18. travnja 2007. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na prizivni postupak. 17. Postupak pred Kantonalnim sudom je u tijeku i vodi se pod brojem 001-0-Gž-07-000 645. IV. Apelacija a) Navodi iz zahtjeva 18. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnome roku kao jedno od temeljnih načela pravičnoga suđenja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je iznio kronologiju radnji koje su obavljene u konkretnom predmetu, tvrdeći da se predmet po prizivu nalazi kod Kantonalnoga suda u vrijeme podnošenja apelacije više od godinu dana, te da cijeli postupak traje nerazumno dugo. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i obveže Kantonalni sud da bez daljnjeg odgađanja donese odluku o prizivu. Također je predložio da se naloži FBiH da mu isplati odgovarajući iznos na ime naknade nematerijalne štete. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da ovaj predmet za sud i nije "tako star" da bi apelantov zahtjev iz apelacije bio utemeljen. Sud je dalje naveo da se ne radi o predmetu žurne naravi, te da je u konkretnome slučaju bolest suca izvjestitelja doprinijela zastoju u rješavanju predmeta za koje je sudac bio zadužen. Također, navodi da će se prob lem stagnacije u rješavanju predmeta rješavati preraspodjelom predmeta drugim sucima Građanskoga odjela, te da se očekuje i imenovanje jednog redovitog i jednog dodatnog suca, kojem će biti dodijeljen i predmet koji se povodom priziva apelanta i tužene nalazi kod toga suda. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnome dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. st. 1, 3. i 4. Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave. Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 227. stavak 1. točka 2. Drugostupanjski sud će u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istom prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u prizivu: 2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Članak 228. Prvostupanjski sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostupanjskog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostupanjskog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva prijeporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. Članak 454. stavak 1. Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovoga zakona. VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio Broj 83 – Strana 202 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je rabio. 23. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan u prvostupanjskom postupku Presudom Općinskoga suda broj P-331/01 od 31. siječnja 2007. godine, ali u kojem još uvijek traje postupak pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja o prizivima apelanta i tužene protiv prvostupanjske odluke. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravomoćno okončan, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, apelacija je dopustiva jer Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 25. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja konačne odluke u razumnome roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantna načela 27. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 28. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenoga sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). Razdoblje koje se uzima u obzir 29. Predmetni postupak pokrenut je apelantovim podnošenjem tužbe Općinskome sudu 11. srpnja 2001. godine i u vrijeme donošenja ove odluke nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom zahtjeva apelanta i drugih tužitelja traje više od osam godina. Analiza razumnosti trajanja postupka 30. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi "naknade koristi" i nematerijalne štete zbog toga što je tužena postavila preko apelantovih nekretnina niskonaponske kablove, a kako navodi apelant "koji su štetni po život i zdravlje od utjecaja elektromagnetskoga zračenja, te postojanja straha od zapaljenja objekata". Obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu obzirom na veći broj stranaka u postupku, vještačenja koja je potrebno izvršiti i sl. 31. U konkretnom slučaju postupak pred Općinskim sudom započeo je 11. srpnja 2001. godine u kojem je prvostupanjska odluka donesena nakon pet godina, šest mjeseci i 20 dana. Ustavni sud uočava da je prvostupanjski sud od podnošenja apelantove tužbe do kolovoza 2003. godine aktivno postupao, budući da je zakazao i održao devet ročišta, da je izveo brojne dokaze saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka i druge relevantne dokaze. Nakon tog razdoblja, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud na ročištu od 12. kolovoza 2003. godine donio rješenje o mirovanju postupka, budući da uredno obaviješteni apelant i tužena nisu pristupili zakazanom ročištu. Nakon što je apelantova opunomoćenica 18. studenoga 2003. godine predložila nastavak postupka, u ovoj pravnoj stvari postupak je nastavljen tek 20. listopada 2004. godine. Dakle, Općinski sud nakon prijedloga za nastavak postupka u razdoblju od skoro godinu nije poduzeo niti jednu procesnu radnju. Dalje, sud je u nastavku postupka održao još 13 ročišta, te postupak okončao u prosincu 2006. godine i odluku u ovoj pravnoj stvari izradio u siječnju 2007. godine. 32. Ustavni sud smatra da se razdoblje od više od pet godina, koliko je trajao prvostupanjski postupak u ovoj pravnoj stvari, može staviti na teret Općinskome sudu. U konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnoga suda, nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale ovako dugo vođenje postupka pred Općinskim sudom, koji je zakazao i održao odista veliki broj ročišta (ukupno 22) za što nije postojalo objektivno opravdanje, niti je u tom pravcu navedeni sud ponudio uvjerljiv odgovor. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju postupak mogao i trebao okončati sa znatno manjim brojem ročišta i u znatno kraćem razdoblju. Apelant je doprinio duljini postupka kada je, zbog njegova nedolaska na ročište, doneseno rješenje o mirovanju postupka, ali je taj propust apelant otklonio u roku propisanom zakonom podnijevši zahtjev za nastavak postupka koji miruje, te tako njegov doprinos duljini postupka nije odlučujući prema mišljenju Ustavnoga suda. Napominje se da je Općinski sud, nakon donošenja rješenja o mirovanju postupka, zakazao ročište tek nakon trinaest mjeseci, računajući od podnošenja prijedloga za nastavak postupka. Općinski sud je više od godinu dana zastao sa postupkom nakon što je radi vještačenja uputio poziv Institutu za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH sa sjedištem u Sarajevu, koji Općinskom sudu nikad nije odgovorio na njegov zahtjev. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je tri ročišta odgodio čekajući povratnu informaciju od navedenoga instituta, tek na prijedlog apelantove opunomoćenice donio rješenje da se za vještačenje u ovom predmetu odredi Institut za zaštitu, ekologiju i obrazovanje iz Tuzle. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnoga suda, ukazuje da je Općinski sud u pretežnom dijelu doprinio da se postupak u apelantovu predmetu ne okonča u razumnome roku. 33. U svezi sa daljnjim tijekom postupka, Ustavni sud uočava da postupak pred Kantonalnim sudom o apelantovom prizivu i prizivu tužene na prvostupanjsku presudu traje više od godinu dana i još uvijek nije okončan. Ustavni sud smatra da ni razumnost duljine postupka pred Kantonalnim sudom nema opravdanja. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće kadrovske prirode, navodeći da je u konkretnom slučaju na dinamiku rješavanja ovoga predmeta utjecala odsutnost suca izvjestitelja zbog Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 203 bolesti, te da su se predmeti iz referata postupajućeg suca koji su žurne prirode dodjeljivali u rad drugim sucima. Sud je naveo da će kadrovskim popunjavanjem suda koje se očekuje u određenoj mjeri riješiti prob lem stagnacije u rješavanju velikog broja predmeta koji se nalaze kod toga suda. Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. U svezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim ukazati na stajalište Europskoga suda prema kojem su "države dužne organizirati svoje pravne sustave tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnome roku" (vidi, Europski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarskee, presuda od 13. srpnja 1983. godine). U konkretnome slučaju očigledno je da navedene okolnosti ne mogu opravdati trajanje postupka po prizivu pred Kantonalnim sudom, osobito imajući u vidu dosadašnje trajanje postupka u cjelini, te Ustavni sud naglašava da ne može prihvatiti odgovor Kantonalnoga suda da apelantov predmet nije na vrijeme uzet u rad, jer je sudac bio bolestan, a nije dan u rad drugom sucu, jer po zakonu nije propisano da se radi o postupku u kojem se žurno postupa. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da bolest suca ne može biti razlogom nedonošenja odluke u razumnome roku (posebice nedonošenja odluke u ovolikom razdoblju) bez obzira na to radi li se o postupku koji je zakonom propisan kao žuran. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ukupna duljina konkretnoga postupka, koji traje više od osam godina i još uvijek nije okončan, ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 35. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na suđenje u razumnome roku, dosudi odgovarajući iznos. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 36. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu žurnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle, ukupan iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi 37. Obzirom na zaključak Ustavnoga suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada predmetni postupak traje više od osam godina i kada nije okončan ni u vrijeme odlučivanja o apelaciji, a duljina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnim sudovima koji nisu učinkovito kontrolirali postupak i nisu poduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 13/07, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠEWE 1 Utvrđuje se da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine usvojio apelaciju Azema Omerbašića (u daqnjem tekstu: apelant), te je utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu otpuštawa iz Armije RBiH. Predmetnom odlukom je naloženo Vladi Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vlada FBiH) da, bez daqnjeg odgađawa, donese odluku u predmetu apelantovog otpuštawa iz službe u Armiji RBiH, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, predmetnom odlukom je naloženo Vladi FBiH da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja predmetne odluke, isplati iznos od 1.650.00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Sem toga, Ustavni sud je naložio Vladi FBiH da, u roku od 30 dana od dana dostavljanja predmetne odluke, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa te odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 2. Vlada FBiH je 10. jula 2009. godine primila Odluku Ustavnog suda broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine, od kada su počeli teći rokovi za izvršenje navedene odluke. Ustavni sud konstatuje da je rok za izvršenje obaveze Vlade FBiH za donošenje odluke u predmetu apelantovog otpuštawa iz službe u Armiji RBiH bez daqnjeg odgađawa, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 204 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. konvencije, istekao 10. avgusta 2009. godine, a da je rok za izvršenje obaveze za isplatu iznosa od 1.650.00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku isticao 10. oktobra 2009. godine. 3. Vlada FBiH je dopisom od 10. avgusta 2009. godine obavijestila Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa odluke Ustavnog suda. U dopisu je, između ostalog, navedeno da je, s ciljem izvršewa obaveze donošewa odluke u predmetu apelantovog otpuštawa iz službe u Armiji RBiH bez daqnjeg odgađawa, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, od Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine zatražen spis predmeta, kao i da je predmetna odluka Ustavnog suda dostavljena Federalnom ministarstvu pravde (u daqnjem tekstu: Ministarstvo pravde) na postupanje prema principu "negativne nadležnosti", shodno odredbama Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave (u daqnjem tekstu: Zakon o federalnim ministarstvima). 4. Dopisom od 28. septembra 2009. godine Vlada FBiH je obavijestila Ustavni sud da je apelantu 21. avgusta 2009. godine isplaćen iznos od 1.650.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, te u prilogu dostavila elektronski ispis iz Glavne kwige trezora kao dokaz o izvršenoj isplati. 5. Apelant je 26. aprila 2010. godine dostavio Ustavnom sudu dopis u kom je naveo da Vlada FBiH nije izvršila svoju obavezu iz Odluke Ustavnog suda broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine, koja se odnosi na donošenje odluke u predmetu njegovog otpuštawa iz službe u Armiji RBiH bez daqnjeg odgađawa, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te je zatražio da Ustavni sud donese rješenje o neizvršenju predmetne odluke u tom dijelu. 6. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 19. maja 2010. godine zatražio od Vlade FBiH da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuću odluku koja potvrđuje sprovođenje predmetne odluke Ustavnog suda. 7. Vlada FBiH je 28. maja 2010. godine dostavila Ustavnom sudu dopis u kom je, između ostalog, navedeno da je Ministarstvo pravde zakqučilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da postupi prema principu "negativne nadležnosti". Zatim, navedeno je da je Vlada FBiH na svojoj sjednici od 23. decembra 2009. godine donijela zakqučak kojim je zadužila to ministarstvo da u saradwi sa drugim ministarstvima pripremi i dostavi nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima, te zakqučak kojim je zadužila Ured Vlade FBiH za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Evropske unije da za narednu sjednicu Vlade FBiH predloži or gan koji će biti nadležan za rješavanje postupaka vezanih za prijašnje Federalno ministarstvo odbrane (u daqnjem tekstu: FMO) i Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vojska FBiH), kako bi se otklonio nedostatak koji se odnosi na nepostojanje propisa koji bi omogućio ispunjenje obaveza Vlade FBiH proizišlih iz predmetne odluke Ustavnog suda i pravosnažnih presuda kojima su okončani upravni postupci koji se odnose na ocjenu zakonitosti akata prijašnjeg FMO-a. Takođe, istaknuto je da je Vlada FBiH na svojoj sjednici od 1. februara 2010. godine donijela zakqučak kojim je zadužila Ministarstvo pravde da u roku od 15 dana izvrši analizu predmeta koji su prema principu negativne nadležnosti dostavljeni tom ministarstvu, a koji se tiču postupaka vezanih za FMO i Vojsku FBiH, te da u roku od mjesec dana pripremi i dostavi Vladi FBiH nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima, naročito u dijelu u kom će se regulisati poslovi vezani za FMO i Vojsku FBiH. 8. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. 9. Iz navedenog proizilazi da Vlada FBiH nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine u dijelu koji se odnosi na donošenje odluke u predmetu apelantovog otpuštawa iz službe u Armiji RBiH bez daqnjeg odgađawa, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Vlade FBiH. Suprotno tome, iz dopisa Vlade FBiH dostavljenih Ustavnom sudu jasno je vidqivo da je izostalo hitno postupanje. 10. Prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Vlada FBiH nije izvršila njegovu Odluku broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine. 12. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 13. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 14. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 13/07, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine usvojio apelaciju Azema Omerbašića (u daljnjem tekstu: 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 205 apelant), te je utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu otpuštanja iz Armije RBiH. Predmetnom odlukom je naloženo Vladi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) da, bez daljnjeg odgađanja, donese odluku u predmetu apelantovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, predmetnom odlukom je naloženo Vladi FBiH da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja predmetne odluke, isplati iznos od 1.650.00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud je naložio Vladi FBiH da, u roku od 30 dana od dana dostavljanja predmetne odluke, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 2. Vlada FBiH je 10. jula 2009. godine primila Odluku Ustavnog suda broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine, od kada su počeli teći rokovi za izvršenje navedene odluke. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje obaveze Vlade FBiH za donošenje odluke u predmetu apelantovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH bez daljnjeg odgađanja, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, istekao 10. augusta 2009. godine, a da je rok za izvršenje obaveze za isplatu iznosa od 1.650.00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku isticao 10. oktobra 2009. godine. 3. Vlada FBiH je dopisom od 10. augusta 2009. godine obavijestila Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda. U dopisu je, između ostalog, navedeno da je, s ciljem izvršenja obaveze donošenja odluke u predmetu apelantovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH bez daljnjeg odgađanja, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, od Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine zatražen spis predmeta, kao i da je predmetna odluka Ustavnog suda dostavljena Federalnom ministarstvu pravde (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) na postupanje prema principu "negativne nadležnosti", shodno odredbama Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave (u daljnjem tekstu: Zakon o federalnim ministarstvima). 4. Dopisom od 28. septembra 2009. godine Vlada FBiH je obavijestila Ustavni sud da je apelantu 21. augusta 2009. godine isplaćen iznos od 1.650.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te u prilogu dostavila elektronski ispis iz Glavne knjige trezora kao dokaz o izvršenoj isplati. 5. Apelant je 26. aprila 2010. godine dostavio Ustavnom sudu dopis u kojem je naveo da Vlada FBiH nije izvršila svoju obavezu iz Odluke Ustavnog suda broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine, koja se odnosi na donošenje odluke u predmetu njegovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH bez daljnjeg odgađanja, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te je zatražio da Ustavni sud donese rješenje o neizvršenju predmetne odluke u tom dijelu. 6. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 19. maja 2010. godine zatražio od Vlade FBiH da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuću odluku koja potvrđuje provođenje predmetne odluke Ustavnog suda. 7. Vlada FBiH je 28. maja 2010. godine dostavila Ustavnom sudu dopis u kojem je, između ostalog, navedeno da je Ministarstvo pravde zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da postupi prema principu "negativne nadležnosti". Zatim, navedeno je da je Vlada FBiH na svojoj sjednici od 23. decembra 2009. godine donijela zaključak kojim je zadužila to ministarstvo da u saradnji sa drugim ministarstvima pripremi i dostavi nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima, te zaključak kojim je zadužila Ured Vlade FBiH za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Evropske unije da za narednu sjednicu Vlade FBiH predloži or - gan koji će biti nadležan za rješavanje postupaka vezanih za prijašnje Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) i Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska FBiH), kako bi se otklonio nedostatak koji se odnosi na nepostojanje propisa koji bi omogućio ispunjenje obaveza Vlade FBiH proizišlih iz predmetne odluke Ustavnog suda i pravosnažnih presuda kojima su okončani upravni postupci koji se odnose na ocjenu zakonitosti akata prijašnjeg FMO-a. Također, istaknuto je da je Vlada FBiH na svojoj sjednici od 1. februara 2010. godine donijela zaključak kojim je zadužila Ministarstvo pravde da u roku od 15 dana izvrši analizu predmeta koji su prema principu negativne nadležnosti dostavljeni tom ministarstvu, a koji se tiču postupaka vezanih za FMO i Vojsku FBiH, te da u roku od mjesec dana pripremi i dostavi Vladi FBiH nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima, naročito u dijelu u kojem će se regulirati poslovi vezani za FMO i Vojsku FBiH. 8. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 9. Iz navedenog proizlazi da Vlada FBiH nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine u dijelu koji se odnosi na donošenje odluke u predmetu apelantovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH bez daljnjeg odgađanja, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Vlade FBiH. Suprotno tome, iz dopisa Vlade FBiH dostavljenih Ustavnom sudu jasno je vidljivo da je izostalo hitno postupanje. 10. Prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Vlada FBiH nije izvršila njegovu Odluku broj AP 13/07 od 10. juna 2009. godine. 12. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 13. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 13/07, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Broj 83 – Strana 206 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Da vid Feldman, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 13/07 od 10. lipnja 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 13/07 od 10. lipnja 2009. godine usvojio apelaciju Azema Omerbašića (u daljnjem tekstu: apelant), te je utvrdio povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu otpuštanja iz Armije RBiH. Predmetnom odlukom je naloženo Vladi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) da, bez daljnjeg odgađanja, donese odluku u predmetu apelantovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, predmetnom odlukom je naloženo Vladi FBiH da, u roku od tri mjeseca od dana dostave predmetne odluke, isplati iznos od 1.650.00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud je naložio Vladi FBiH da, u roku od 30 dana od dana dostave predmetne odluke, obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 2. Vlada FBiH je 10. srpnja 2009. godine primila Odluku Ustavnog suda broj AP 13/07 od 10. lipnja 2009. godine, od kada su počeli teći rokovi za izvršenje navedene odluke. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje obveze Vlade FBiH za donošenje odluke u predmetu apelantovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH bez daljnjeg odgađanja, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije, istekao 10. kolovoza 2009. godine, a da je rok za izvršenje obveze za isplatu iznosa od 1.650.00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku isticao 10. listopada 2009. godine. 3. Vlada FBiH je dopisom od 10. kolovoza 2009. godine obavijestila Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda. U dopisu je, između ostalog, navedeno da je, s ciljem izvršenja obveze donošenja odluke u predmetu apelantovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH bez daljnjeg odgađanja, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije, od Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine zatražen spis predmeta, kao i da je predmetna odluka Ustavnog suda dostavljena Federalnom ministarstvu pravde (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) na postupanje prema načelu "negativne nadležnosti", shodno odredbama Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave (u daljnjem tekstu: Zakon o federalnim ministarstvima). 4. Dopisom od 28. rujna 2009. godine Vlada FBiH je obavijestila Ustavni sud da je apelantu 21. kolovoza 2009. godine isplaćen iznos od 1.650.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te u prilogu dostavila elektronski ispis iz Glavne knjige trezora kao dokaz o izvršenoj isplati. 5. Apelant je 26. travnja 2010. godine dostavio Ustavnom sudu dopis u kojem je naveo da Vlada FBiH nije izvršila svoju obvezu iz Odluke Ustavnog suda broj AP 13/07 od 10. lipnja 2009. godine, koja se odnosi na donošenje odluke u predmetu njegovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH bez daljnjeg odgađanja, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije, te je zatražio da Ustavni sud donese rješenje o neizvršenju predmetne odluke u tom dijelu. 6. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 19. svibnja 2010. godine zatražio od Vlade FBiH da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 13/07 od 10. lipnja 2009. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuću odluku koja potvrđuje provođenje predmetne odluke Ustavnog suda. 7. Vlada FBiH je 28. svibnja 2010. godine dostavila Ustavnom sudu dopis u kojem je, između ostalog, navedeno da je Ministarstvo pravde zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da postupi prema načelu "negativne nadležnosti". Zatim, navedeno je da je Vlada FBiH na svojoj sjednici od 23. prosinca 2009. godine donijela zaključak kojim je zadužila to ministarstvo da u suradnji sa drugim ministarstvima pripremi i dostavi nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima, te zaključak kojim je zadužila Ured Vlade FBiH za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Europske unije da za narednu sjednicu Vlade FBiH predloži or - gan koji će biti nadležan za rješavanje postupaka vezanih za prijašnje Federalno ministarstvo obrane (u daljnjem tekstu: FMO) i Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska FBiH), kako bi se otklonio nedostatak koji se odnosi na nepostojanje propisa koji bi omogućio ispunjenje obveza Vlade FBiH proizišlih iz predmetne odluke Ustavnog suda i pravomoćnih presuda kojima su okončani upravni postupci koji se odnose na ocjenu zakonitosti akata prijašnjeg FMO-a. Također, istaknuto je da je Vlada FBiH na svojoj sjednici od 1. veljače 2010. godine donijela zaključak kojim je zadužila Ministarstvo pravde da u roku od 15 dana izvrši analizu predmeta koji su prema načelu negativne nadležnosti dostavljeni tom ministarstvu, a koji se tiču postupaka vezanih za FMO i Vojsku FBiH, te da u roku od mjesec dana pripremi i dostavi Vladi FBiH nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima, naročito u dijelu u kojem će se regulirati poslovi vezani za FMO i Vojsku FBiH. 8. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 9. Iz navedenog proizlazi da Vlada FBiH nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 13/07 od 10. lipnja 2009. godine u dijelu koji se odnosi na donošenje odluke u predmetu apelantovog otpuštanja iz službe u Armiji RBiH bez daljnjeg odgađanja, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Vlade FBiH. Suprotno tome, iz dopisa Vlade FBiH dostavljenih Ustavnom sudu jasno je vidljivo da je izostalo hitno postupanje. 10. Prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 207 11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Vlada FBiH nije izvršila njegovu Odluku broj AP 13/07 od 10. lipnja 2009. godine. 12. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 13. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 372/07, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠEWE 1 Utvrđuje se da Opštinski sud u Sarajevu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine djelimično usvojio apelaciju Gorana Mandića i Davida Mandića. Utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetima br. P-62/02 i P-115/05. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Opštinskom sudu da hitno okonča postupke u predmetima br. P-62/02 i P-115/05, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud je naložio Opštinskom sudu da, u roku od 90 dana od dana dostavljanja predmetne odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa te odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatuje da je Opštinski sud 27. oktobra 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 26. januara 2010. godine. 3. Opštinski sud nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 19. maja 2010. godine zatražio od Opštinskog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuću odluku koja potvrđuje sprovođenje predmetne odluke Ustavnog suda. 5. Opštinski sud je dopisima od 26. maja i 2. juna 2010. godine obavijestio Ustavni sud o mjerama preduzetim s ciljem izvršewa odluke Ustavnog suda. Iz dopisa od 26. maja 2010. godine proizilazi da je Opštinski sud u predmetu broj 65 0 P 050191 02 P (raniji broj P-62/02) 25. marta 2010. godine otvorio nastavak glavne rasprave, na kom je sproveo dokaze saslušanjem svjedoka, te nakon toga odredio da će se glavna rasprava nastaviti 6. oktobra 2010. godine. Iz dopisa od 2. juna 2010. godine proizilazi da je Opštinski sud u predmetu broj P-115/05, nakon održanog pripremnog ročišta, zakazao ročište za glavnu raspravu za 24. juni 2010. godine. 6. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. 7. Iz navedenog jasno proizilazi da Opštinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Opštinskog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještewa proizilazi da je Opštinski sud u predmetu broj 65 0 P 050191 02 P (raniji broj P-62/02) tek dva mjeseca poslije proteka roka za izvršenje odluke otvorio nastavak glavne rasprave i tom prilikom odredio da će se glavna rasprava nastaviti 6. oktobra 2010. godine. Takođe, Opštinski sud je u predmetu broj P-115/05 zakazao ročište za glavnu raspravu za 24. juni 2010. godine, iako je rok za izvršenje predmetne odluke Ustavnog suda istekao 26. januara 2010. godine. Dakle, umjesto hitnog postupawa Opštinski sud je u navedenim predmetima nastavio sa odugovlačenjem parničnih postupaka. 8. Prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Opštinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine. 10. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 11. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 12. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 372/07, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 208 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Općinski sud u Sarajevu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine djelimično usvojio apelaciju Gorana Mandića i Davida Mandića. Utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetima br. P-62/02 i P-115/05. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da hitno okonča postupke u predmetima br. P-62/02 i P-115/05, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, u roku od 90 dana od dana dostavljanja predmetne odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud 27. oktobra 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 26. januara 2010. godine. 3. Općinski sud nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 19. maja 2010. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuću odluku koja potvrđuje provođenje predmetne odluke Ustavnog suda. 5. Općinski sud je dopisima od 26. maja i 2. juna 2010. godine obavijestio Ustavni sud o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda. Iz dopisa od 26. maja 2010. godine proizlazi da je Općinski sud u predmetu broj 65 0 P 050191 02 P (raniji broj P-62/02) 25. marta 2010. godine otvorio nastavak glavne rasprave, na kojem je proveo dokaze saslušanjem svjedoka, te nakon toga odredio da će se glavna rasprava nastaviti 6. oktobra 2010. godine. Iz dopisa od 2. juna 2010. godine proizlazi da je Općinski sud u predmetu broj P-115/05, nakon održanog pripremnog ročišta, zakazao ročište za glavnu raspravu za 24. juni 2010. godine. 6. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 7. Iz navedenog jasno proizlazi da Općinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Općinskog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještenja proizlazi da je Općinski sud u predmetu broj 65 0 P 050191 02 P (raniji broj P-62/02) tek dva mjeseca poslije proteka roka za izvršenje odluke otvorio nastavak glavne rasprave i tom prilikom odredio da će se glavna rasprava nastaviti 6. oktobra 2010. godine. Također, Općinski sud je u predmetu broj P-115/05 zakazao ročište za glavnu raspravu za 24. juni 2010. godine, iako je rok za izvršenje predmetne odluke Ustavnog suda istekao 26. januara 2010. godine. Dakle, umjesto hitnog postupanja Općinski sud je u navedenim predmetima nastavio sa odugovlačenjem parničnih postupaka. 8. Prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 372/07 od 17. septembra 2009. godine. 10. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 11. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 12. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 372/07, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Da vid Feldman, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je RJEŠENJE 2 Utvrđuje se da Općinski sud u Sarajevu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 372/07 od 17. rujna 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 372/07 od 17. rujna 2009. godine djelomično usvojio apelaciju Gorana Mandića i Davida Mandića. Utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 2 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 209 sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetima br. P-62/02 i P-115/05. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da hitno okonča postupke u predmetima br. P-62/02 i P-115/05, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, u roku od 90 dana od dana dostave predmetne odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud 27. listopada 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 372/07 od 17. rujna 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 26. siječnja 2010. godine. 3. Općinski sud nije u ostavljenom roku dostavio obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 19. svibnja 2010. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 372/07 od 17. rujna 2009. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuću odluku koja potvrđuje provođenje predmetne odluke Ustavnog suda. 5. Općinski sud je dopisima od 26. svibnja i 2. lipnja 2010. godine obavijestio Ustavni sud o mjerama poduzetim s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda. Iz dopisa od 26. svibnja 2010. godine proizlazi da je Općinski sud u predmetu broj 65 0 P 050191 02 P (raniji broj P-62/02) 25. ožujka 2010. godine otvorio nastavak glavne rasprave, na kojem je proveo dokaze saslušanjem svjedoka, te nakon toga odredio da će se glavna rasprava nastaviti 6. listopada 2010. godine. Iz dopisa od 2. lipnja 2010. godine proizlazi da je Općinski sud u predmetu broj P-115/05, nakon održanog pripremnog ročišta, zakazao ročište za glavnu raspravu za 24. lipanj 2010. godine. 6. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 7. Iz navedenog jasno proizlazi da Općinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 372/07 od 17. rujna 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Općinskog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještenja proizlazi da je Općinski sud u predmetu broj 65 0 P 050191 02 P (raniji broj P-62/02) tek dva mjeseca poslije proteka roka za izvršenje odluke otvorio nastavak glavne rasprave i tom prilikom odredio da će se glavna rasprava nastaviti 6. listopada 2010. godine. Također, Općinski sud je u predmetu broj P-115/05 zakazao ročište za glavnu raspravu za 24. lipanj 2010. godine, iako je rok za izvršenje predmetne odluke Ustavnog suda istekao 26. siječnja 2010. godine. Dakle, umjesto hitnog postupanja Općinski sud je u navedenim predmetima nastavio sa odugovlačenjem parničnih postupaka. 8. Prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 372/07 od 17. rujna 2009. godine. 10. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 11. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 469/07, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠEWE 1 Utvrđuje se da Opštinski sud u Zenici nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine djelimično usvojio apelaciju Munira Bašića i utvrdio povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Predmetnom odlukom Ustavni sud je ukinuo Presudu Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine i Presudu Opštinskog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine, te je predmet vratio Opštinskom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije. Takođe, naložio je Opštinskom sudu da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 2. Opštinski sud je 16. februara 2010. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 16. maja 2010. godine. 3. Opštinski sud je 17. maja 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je pripremno ročište u konkretnom predmetu, koje je zakazano za 1. april 2010. godine, odloženo zbog prestanka važewa punomoći tužiteqkinom punomoćniku, a da je ročište zakazano za 22. april 2010. godine odloženo jer se nisu stekle procesne pretpostavke za održavanje ročišta s obzirom na to da je dostava poziva na ročište za tužiteqku bila neuredna, pa je novo ročište zakazano za 26. maj 2010. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 210 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. godine. Takođe, Opštinski sud je 28. maja 2010. godine Ustavnom sudu dostavio dopis iz kog proizilazi da je novo ročište zakazano za 17. juni 2010. godine. 4. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 5. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Opštinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine. 6. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 7. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 8. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 469/07, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Općinski sud u Zenici nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine djelimično usvojio apelaciju Munira Bašića i utvrdio povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Predmetnom odlukom Ustavni sud je ukinuo Presudu Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine i Presudu Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine, te je predmet vratio Općinskom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Također, naložio je Općinskom sudu da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 2. Općinski sud je 16. februara 2010. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 16. maja 2010. godine. 3. Općinski sud je 17. maja 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je pripremno ročište u konkretnom predmetu, koje je zakazano za 1. april 2010. godine, odloženo zbog prestanka važenja punomoći tužiteljicinom punomoćniku, a da je ročište zakazano za 22. april 2010. godine odloženo jer se nisu stekle procesne pretpostavke za održavanje ročišta s obzirom na to da je dostava poziva na ročište za tužiteljicu bila neuredna, pa je novo ročište zakazano za 26. maj 2010. godine. Također, Općinski sud je 28. maja 2010. godine Ustavnom sudu dostavio dopis iz kojeg proizlazi da je novo ročište zakazano za 17. juni 2010. godine. 4. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 5. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 469/07 od 17. decembra 2009. godine. 6. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 7. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 8. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 469/07, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Da vid Feldman, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 211 RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Općinski sud u Zenici nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 469/07 od 17. prosinca 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 469/07 od 17. prosinca 2009. godine djelomično usvojio apelaciju Munira Bašića i utvrdio povredu prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Predmetnom odlukom Ustavni sud je ukinuo Presudu Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. studenoga 2006. godine i Presudu Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1504/03 od 13. siječnja 2006. godine, te je predmet vratio Općinskom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, sukladno članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske konvencije. Također, naložio je Općinskom sudu da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 2. Općinski sud je 16. veljače 2010. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 469/07 od 17. prosinca 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 16. svibnja 2010. godine. 3. Općinski sud je 17. svibnja 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je pripremno ročište u konkretnom predmetu, koje je zakazano za 1. travanj 2010. godine, odloženo zbog prestanka važenja punomoći tužiteljičinom punomoćniku, a da je ročište zakazano za 22. travanj 2010. godine odloženo jer se nisu stekle procesne pretpostavke za održavanje ročišta s obzirom na to da je dostava poziva na ročište za tužiteljicu bila neuredna, pa je novo ročište zakazano za 26. svibanj 2010. godine. Također, Općinski sud je 28. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu dostavio dopis iz kojeg proizlazi da je novo ročište zakazano za 17. lipanj 2010. godine. 4. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 469/07 od 17. prosinca 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 5. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 469/07 od 17. prosinca 2009. godine. 6. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 7. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 8. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 856/07, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠEWE 2 Utvrđuje se da Vlada Kantona 10 nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine usvojio apelaciju Udružewa dioničara "Grmeč" Drvar (u daqnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Opštinskim sudom u Livnu u predmetu pod brojem 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj: Mals:70/05). Predmetnom odlukom Ustavni sud je, između ostalog, naložio Vladi Kantona 10 da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Udruženju dioničara "Grmeč" Drvar iznos od 375 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Takođe, Ustavni sud je naložio Vladi Kantona 10 da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatuje da je Vlada Kantona 10 Odluku Ustavnog suda broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine primila 2. marta 2010. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 2. juna 2010. godine. 3. Vlada Kantona 10 nije u ostavljenom roku dostavila obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 18. maja 2010. godine zatražio od Vlade Kantona 10 da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine, te odgovarajući dokument koji potvrđuje da je sprovedena odluka Ustavnog suda. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 2 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 212 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. 5. Vlada Kantona 10 nije ni u naknadno ostavljenom roku dostavila obavijest o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa predmetne odluke Ustavnog suda. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na to da Vlada Kantona 10 nije dostavila dokaz da je apelantu isplaćen iznos od 375 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, u skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, utvrđuje da Vlada Kantona 10 nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine. 8. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 10. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 856/07, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Vlada Kantona 10 nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine usvojio apelaciju Udruženja dioničara "Grmeč" Drvar (u daljnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Livnu u predmetu pod brojem 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj: Mals:70/05). Predmetnom odlukom Ustavni sud je, između ostalog, naložio Vladi Kantona 10 da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Udruženju dioničara "Grmeč" Drvar iznos od 375 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Također, Ustavni sud je naložio Vladi Kantona 10 da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Vlada Kantona 10 Odluku Ustavnog suda broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine primila 2. marta 2010. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 2. juna 2010. godine. 3. Vlada Kantona 10 nije u ostavljenom roku dostavila obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 18. maja 2010. godine zatražio od Vlade Kantona 10 da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine, te odgovarajući dokument koji potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 5. Vlada Kantona 10 nije ni u naknadno ostavljenom roku dostavila obavijest o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke Ustavnog suda. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na to da Vlada Kantona 10 nije dostavila dokaz da je apelantu isplaćen iznos od 375 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, u skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, utvrđuje da Vlada Kantona 10 nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 856/07 od 17. decembra 2009. godine. 8. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 856/07, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 213 Mato Tadić, sudac Da vid Feldman, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Vlada Kantona 10 nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 856/07 od 17. prosinca 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 856/07 od 17. prosinca 2009. godine usvojio apelaciju Udruženja dioničara "Grmeč" Drvar (u daljnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Livnu u predmetu pod brojem 68-0-Ps-0002075-06-Ps (ranije broj: Mals:70/05). Predmetnom odlukom Ustavni sud je, između ostalog, naložio Vladi Kantona 10 da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati Udruženju dioničara "Grmeč" Drvar iznos od 375 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Također, Ustavni sud je naložio Vladi Kantona 10 da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Vlada Kantona 10 Odluku Ustavnog suda broj AP 856/07 od 17. prosinca 2009. godine primila 2. ožujka 2010. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 2. lipnja 2010. godine. 3. Vlada Kantona 10 nije u ostavljenom roku dostavila obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 18. svibnja 2010. godine zatražio od Vlade Kantona 10 da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 856/07 od 17. prosinca 2009. godine, te odgovarajući dokument koji potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 5. Vlada Kantona 10 nije ni u naknadno ostavljenom roku dostavila obavijest o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke Ustavnog suda. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 856/07 od 17. prosinca 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na to da Vlada Kantona 10 nije dostavila dokaz da je apelantu isplaćen iznos od 375 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, utvrđuje da Vlada Kantona 10 nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 856/07 od 17. prosinca 2009. godine. 8. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 9. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1318/08, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠEWE 2 Utvrđuje se da Opštinski sud u Cazinu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine usvojio apelaciju Zuhdije Miskića (u daqnjem tekstu: apelant) i utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Cazinu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-134/02. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Opštinskom sudu da, bez daqnjeg odgađawa, okonča postupak u predmetu broj P-134/02, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud je naložio Opštinskom sudu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. 2. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 2 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 214 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. 3. Opštinski sud je 26. oktobra 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 26. januara 2010. godine. 4. Opštinski sud je 17. decembra 2009. godine obavijestio Ustavni sud o mjerama preduzetim s ciljem izvršewa predmetne odluke Ustavnog suda. Takođe je naveo da je glavna rasprava zakazana za 16. februar 2010. godine. 5. Nakon toga, Opštinski sud je 18. februara 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je: "…uređujući sudija Ekrem Seferagić zakazao glavnu raspravu za 16. februar 2010. godine, koja nije održana jer je u međuvremenu sudija imao "srčani udar" i operiran je u Kliničkom centru Tuzla, te je trenutno na bolovanju". 6. Ustavni sud je dopisom od 14. maja 2010. godine zatražio od Opštinskog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine, kao i odgovarajuću odluku koja potvrđuje da je sprovedena odluka Ustavnog suda. 7. Iz obavještewa Opštinskog suda od 3. juna 2010. godine proizilazi da je predsjednik Opštinskog suda već dostavio obavještenje Ustavnom sudu o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa odluke Ustavnog suda. U predmetnom obavještenju je, između ostalog, navedeno da je: "…u prilogu akta ŠUstavnom sudu dostavljamoĆ kopije Š...Ć obavijesti broj 020-0-SU-09-000667 od 16. decembra 2009. godine koju je ŠUstavni sudĆ zaprimio 18. decembra 2009. godine (kopija dostavnice) i kopiju Š...Ć obavijesti broj 020-0-SU-09-000667 od 16. februara 2010. godine, koju je ŠUstavni sudĆ zaprimo 19. februara 2010. godine". Opštinski sud je, takođe, naveo da će nakon okončawa predmetnog postupka o tome obavijestiti Ustavni sud. 8. Iz navedenog jasno proizilazi da Opštinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Opštinskog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještewa proizilazi da je Opštinski sud, dvadeset dana nakon isteka roka za izvršenje odluke, u predmetnom postupku zakazao ročište za glavnu raspravu, koje nije održano. Dakle, umjesto hitnog postupawa, Opštinski sud je nastavio sa odugovlačenjem parničnog postupka. 9. Prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Opštinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine. 11. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 12. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 13. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1318/08, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Općinski sud u Cazinu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine usvojio apelaciju Zuhdije Miskića (u daljnjem tekstu: apelant) i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-134/02. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, bez daljnjeg odgađanja, okonča postupak u predmetu broj P-134/02, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 2. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 3. Općinski sud je 26. oktobra 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 26. januara 2010. godine. 4. Općinski sud je 17. decembra 2009. godine obavijestio Ustavni sud o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja predmetne odluke Ustavnog suda. Također je naveo da je glavna rasprava zakazana za 16. februar 2010. godine. 5. Nakon toga, Općinski sud je 18. februara 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je: "…uređujući sudija Ekrem Seferagić zakazao glavnu raspravu za 16. februar 2010. godine, koja nije održana jer je u međuvremenu sudija imao "srčani udar" i operiran je u Kliničkom centru Tuzla, te je trenutno na bolovanju". 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 215 6. Ustavni sud je dopisom od 14. maja 2010. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine, kao i odgovarajuću odluku koja potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 7. Iz obavještenja Općinskog suda od 3. juna 2010. godine proizlazi da je predsjednik Općinskog suda već dostavio obavještenje Ustavnom sudu o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda. U predmetnom obavještenju je, između ostalog, navedeno da je: "…u prilogu akta ŠUstavnom sudu dostavljamoĆ kopije Š...Ć obavijesti broj 020-0-SU-09-000667 od 16. decembra 2009. godine koju je ŠUstavni sudĆ zaprimio 18. decembra 2009. godine (kopija dostavnice) i kopiju Š...Ć obavijesti broj 020-0-SU-09-000667 od 16. februara 2010. godine, koju je ŠUstavni sudĆ zaprimo 19. februara 2010. godine". Općinski sud je, također, naveo da će nakon okončanja predmetnog postupka o tome obavijestiti Ustavni sud. 8. Iz navedenog jasno proizlazi da Općinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Općinskog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještenja proizlazi da je Općinski sud, dvadeset dana nakon isteka roka za izvršenje odluke, u predmetnom postupku zakazao ročište za glavnu raspravu, koje nije održano. Dakle, umjesto hitnog postupanja, Općinski sud je nastavio sa odugovlačenjem parničnog postupka. 9. Prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 1318/08 od 8. septembra 2009. godine. 11. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 12. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1318/08, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Da vid Feldman, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Općinski sud u Cazinu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1318/08 od 8. rujna 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1318/08 od 8. rujna 2009. godine usvojio apelaciju Zuhdije Miskića (u daljnjem tekstu: apelant) i utvrdio povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-134/02. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, bez daljnjeg odgađanja, okonča postupak u predmetu broj P-134/02, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 2. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 3. Općinski sud je 26. listopada 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 1318/08 od 8. rujna 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 26. siječnja 2010. godine. 4. Općinski sud je 17. prosinca 2009. godine obavijestio Ustavni sud o mjerama poduzetim s ciljem izvršenja predmetne odluke Ustavnog suda. Također je naveo da je glavna rasprava zakazana za 16. veljače 2010. godine. 5. Nakon toga, Općinski sud je 18. veljače 2010. godine obavijestio Ustavni sud da je: "…uređujući sudija Ekrem Seferagić zakazao glavnu raspravu za 16. februar 2010. godine, koja nije održana jer je u međuvremenu sudija imao "srčani udar" i operiran je u Kliničkom centru Tuzla, te je trenutno na bolovanju". 6. Ustavni sud je dopisom od 14. svibnja 2010. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 1318/08 od 8. rujna 2009. godine, kao i odgovarajuću odluku koja potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 7. Iz obavještenja Općinskog suda od 3. lipnja 2010. godine proizlazi da je predsjednik Općinskog suda već dostavio obavještenje Ustavnom sudu o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda. U predmetnom obavještenju je, između ostalog, navedeno da je: "…u prilogu akta ŠUstavnom sudu dostavljamoĆ kopije Š...Ć obavijesti broj 020-0-SU-09-000667 od 16. decembra 2009. godine koju je ŠUstavni sudĆ zaprimio 18. decembra 2009. godine (kopija dostavnice) i kopiju Š...Ć obavijesti broj 020-0-SU-09-000667 od 16. februara 2010. godine, koju je ŠUstavni sudĆ zaprimo 19. februara 2010. godine". Općinski sud je, također, naveo da će nakon okončanja predmetnog postupka o tome obavijestiti Ustavni sud. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 216 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. 8. Iz navedenog jasno proizlazi da Općinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 1318/08 od 8. rujna 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Općinskog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještenja proizlazi da je Općinski sud, dvadeset dana nakon isteka roka za izvršenje odluke, u predmetnom postupku zakazao ročište za glavnu raspravu, koje nije održano. Dakle, umjesto hitnog postupanja, Općinski sud je nastavio sa odugovlačenjem parničnog postupka. 9. Prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 1318/08 od 8. rujna 2009. godine. 11. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 12. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1840/07, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠEWE 1 Utvrđuje se da Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine usvojio apelaciju Luke Šuwića (u daqnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji je okončan Presudom broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Vladi Hercegova čko-neret - vanskog kantona da Luki Šuwiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud je naložio Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatuje da je Vlada Hercegovačko-ne ret - vanskog kantona 4. marta 2010. godine primila Odluku Ustavnog suda broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 4. juna 2010. godine. 3. Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije u ostavljenom roku dostavila obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 18. maja 2010. godine zatražio od Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine, kao i odgovarajući dokument koji potvrđuje da je sprovedena odluka Ustavnog suda. 5. Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona je 25. juna 2010. godine dostavila Ustavnom sudu svoju Odluku broj 01-102-1109/10 od 17. juna 2010. godine. Tačkom I predmetne odluke apelantu su odobrena novčana sredstva u iznosu od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, dok je tačkom II određeno da će sredstva za namjenu iz tačke I te odluke da se obezbijede u buxetu Hercegovačko-neretvanskog kantona za 2010. godinu. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, u skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, konstatuje da Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine. 8. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 10. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1840/07, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 217 Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine usvojio apelaciju Luke Šunjića (u daljnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji je okončan Presudom broj 070 U 001177 08 U od 11. februara 2009. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Vladi Hercegovačko-neretvan - skog kantona da Luki Šunjiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud je naložio Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Vlada Hercegovačko-neret - van skog kantona 4. marta 2010. godine primila Odluku Ustavnog suda broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 4. juna 2010. godine. 3. Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije u ostavlje - nom roku dostavila obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 18. maja 2010. godine zatražio od Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine, kao i odgovarajući dokument koji potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 5. Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona je 25. juna 2010. godine dostavila Ustavnom sudu svoju Odluku broj 01-102-1109/10 od 17. juna 2010. godine. Tačkom I predmetne odluke apelantu su odobrena novčana sredstva u iznosu od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, dok je tačkom II određeno da će se sredstva za namjenu iz tačke I te odluke osigurati u budžetu Hercegovačko-neretvanskog kantona za 2010. godinu. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, u skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, konstatira da Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 1840/07 od 17. decembra 2009. godine. 8. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 9. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1840/07, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Da vid Feldman, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je RJEŠENJE 2 Utvrđuje se da Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1840/07 od 17. prosinca 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 1840/07 od 17. prosinca 2009. godine usvojio apelaciju Luke Šunjića (u daljnjem tekstu: apelant). Utvrđena je povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji je okončan Presudom broj 070 U 001177 08 U od 11. veljače 2009. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Vladi Hercegovačko-neretvan - skog kantona da Luki Šunjiću, u roku od tri mjeseca od dana dostave te odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud je naložio Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u roku od tri mjeseca 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 2 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 218 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Ustavni sud konstatira da je Vlada Hercegovačko-neret - van skog kantona 4. ožujka 2010. godine primila Odluku Ustavnog suda broj AP 1840/07 od 17. prosinca 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 4. lipnja 2010. godine. 3. Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije u ostavljenom roku dostavila obavijest o izvršenju predmetne odluke. 4. S obzirom na to, Ustavni sud je dopisom od 18. svibnja 2010. godine zatražio od Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 1840/07 od 17. prosinca 2009. godine, kao i odgovarajući dokument koji potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 5. Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona je 25. lipnja 2010. godine dostavila Ustavnom sudu svoju Odluku broj 01-102-1109/10 od 17. lipnja 2010. godine. Točkom I predmetne odluke apelantu su odobrena novčana sredstva u iznosu od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, dok je točkom II određeno da će se sredstva za namjenu iz točke I te odluke osigurati u proračunu Hercegovačko-neretvanskog kantona za 2010. godinu. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1840/07 od 17. prosinca 2009. godine odredio način i rok za izvršenje odluke. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 7. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, konstatira da Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nije izvršila Odluku Ustavnog suda broj AP 1840/07 od 17. prosinca 2009. godine. 8. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 9. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2285/07, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠEWE 1 Utvrđuje se da Opštinski sud u Cazinu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine usvojio apelaciju H.Q. (u daqnjem tekstu: apelant) i utvrdio povredu člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Cazinu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj I-854/02. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Opštinskom sudu da, po hitnom postupku, donese konačnu odluku u predmetu broj I-854/02, u skladu sa članom II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Ustavni sud je naložio Opštinskom sudu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. 2. Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. 3. Opštinski sud je 20. novembra 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 18. februara 2010. godine. 4. Opštinski sud je 26. novembra i 16. decembra 2009. godine dostavio urgencije Ustavnom sudu u kojima je naveo da je uz akt Opštinskog suda broj 020-0-SU-09-000320 od 15. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu dostavljen cjelokupni spis broj I-854/02, koji nikada nije vraćen, te da zbog toga odluka ne može biti izvršena. 5. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je spis Opštinskog suda broj I-854/02 vraćen Opštinskom sudu 18. decembra 2009. godine, o čemu svjedoči potpisana povratnica, odnosno da je vraćen Opštinskom sudu nakon uručewa predmetne odluke Ustavnog suda. 6. S obzirom na to da Opštinski sud nije u ostavljenom roku dostavio obavještenje o izvršenju predmetne odluke, Ustavni sud je dopisom od 17. maja 2010. godine zatražio od Opštinskog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine, kao i odgovarajuću odluku koja potvrđuje da je sprovedena odluka Ustavnog suda. 7. Opštinski sud nije dostavio nikakvu obavijest o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa predmetne odluke. 8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da su do 18. decembra 2009. godine, kada je Opštinskom sudu vraćen spis broj I-854/02, postojale objektivne okolnosti zbog kojih taj sud nije mogao dostaviti obavještenje o izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine. Međutim, Ustavni 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 219 sud zapaža da, nakon što su te okolnosti prestale da postoje, Opštinski sud nije dostavio nikakvu obavijest o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa predmetne odluke Ustavnog suda ni nakon isteka roka određenog tom odlukom. 9. Dakle, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine odredio način i rok izvršewa predmetne odluke. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 10. Iz navedenog jasno proizilazi da Opštinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Opštinskog suda. Suprotno tome, Opštinski sud ni nakon gotovo pet mjeseci nakon isteka roka za izvršenje odluke nije obavijestio Ustavni sud o mjerama s ciljem izvršewa predmetne odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. Proizilazi da je Opštinski sud, umjesto hitnog postupawa, nastavio sa odugovlačenjem izvršnog postupka. 11. Prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Opštinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine. 13. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 14. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 15. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2285/07, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Da vid Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Općinski sud u Cazinu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine usvojio apelaciju H.Lj. (u daljnjem tekstu: apelant) i utvrdio povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-854/02. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, po hitnom postupku, donese konačnu odluku u predmetu broj I-854/02, u skladu sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 2. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 3. Općinski sud je 20. novembra 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 18. februara 2010. godine. 4. Općinski sud je 26. novembra i 16. decembra 2009. godine dostavio urgencije Ustavnom sudu u kojima je naveo da je uz akt Općinskog suda broj 020-0-SU-09-000320 od 15. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu dostavljen cjelokupni spis broj I-854/02, koji nikada nije vraćen, te da zbog toga odluka ne može biti izvršena. 5. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je spis Općinskog suda broj I-854/02 vraćen Općinskom sudu 18. decembra 2009. godine, o čemu svjedoči potpisana povratnica, odnosno da je vraćen Općinskom sudu nakon uručenja predmetne odluke Ustavnog suda. 6. S obzirom na to da Općinski sud nije u ostavljenom roku dostavio obavještenje o izvršenju predmetne odluke, Ustavni sud je dopisom od 17. maja 2010. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine, kao i odgovarajuću odluku koja potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 7. Općinski sud nije dostavio nikakvu obavijest o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke. 8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da su do 18. decembra 2009. godine, kada je Općinskom sudu vraćen spis broj I-854/02, postojale objektivne okolnosti zbog kojih taj sud nije mogao dostaviti obavještenje o izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da, nakon što su te okolnosti prestale da postoje, Općinski sud nije dostavio nikakvu obavijest o 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 220 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. preduzetim mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke Ustavnog suda ni nakon isteka roka određenog tom odlukom. 9. Dakle, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine odredio način i rok izvršenja predmetne odluke. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 10. Iz navedenog jasno proizlazi da Općinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Općinskog suda. Suprotno tome, Općinski sud ni nakon gotovo pet mjeseci nakon isteka roka za izvršenje odluke nije obavijestio Ustavni sud o mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. Proizlazi da je Općinski sud, umjesto hitnog postupanja, nastavio sa odugovlačenjem izvršnog postupka. 11. Prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 2285/07 od 17. septembra 2009. godine. 13. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 14. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2285/07, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Da vid Feldman, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Općinski sud u Cazinu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2285/07 od 17. rujna 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2285/07 od 17. rujna 2009. godine usvojio apelaciju H.Lj. (u daljnjem tekstu: apelant) i utvrdio povredu članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-854/02. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, po hitnom postupku, donese konačnu odluku u predmetu broj I-854/02, sukladno članku II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 2. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 3. Općinski sud je 20. studenoga 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 2285/07 od 17. rujna 2009. godine, što znači da je rok za izvršenje predmetne odluke istekao 18. veljače 2010. godine. 4. Općinski sud je 26. studenoga i 16. prosinca 2009. godine dostavio urgencije Ustavnom sudu u kojima je naveo da je uz akt Općinskog suda broj 020-0-SU-09-000320 od 15. listopada 2009. godine Ustavnom sudu dostavljen cjelokupni spis broj I-854/02, koji nikada nije vraćen, te da zbog toga odluka ne može biti izvršena. 5. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je spis Općinskog suda broj I-854/02 vraćen Općinskom sudu 18. prosinca 2009. godine, o čemu svjedoči potpisana povratnica, odnosno da je vraćen Općinskom sudu nakon uručenja predmetne odluke Ustavnog suda. 6. S obzirom na to da Općinski sud nije u ostavljenom roku dostavio obavještenje o izvršenju predmetne odluke, Ustavni sud je dopisom od 17. svibnja 2010. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2285/07 od 17. rujna 2009. godine, kao i odgovarajuću odluku koja potvrđuje da je provedena odluka Ustavnog suda. 7. Općinski sud nije dostavio nikakvu obavijest o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke. 8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da su do 18. prosinca 2009. godine, kada je Općinskom sudu vraćen spis broj I-854/02, postojale objektivne okolnosti zbog kojih taj sud nije mogao dostaviti obavještenje o izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2285/07 od 17. rujna 2009. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da, nakon što su te okolnosti prestale postojati, Općinski sud nije dostavio nikakvu obavijest o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke Ustavnog suda ni nakon isteka roka određenog tom odlukom. 9. Dakle, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2285/07 od 17. rujna 2009. godine odredio način i rok izvršenja predmetne 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 221 odluke. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. Dalje, prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 10. Iz navedenog jasno proizlazi da Općinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 2285/07 od 17. rujna 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Općinskog suda. Suprotno tome, Općinski sud ni nakon gotovo pet mjeseci nakon isteka roka za izvršenje odluke nije obavijestio Ustavni sud o mjerama s ciljem izvršenja predmetne odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. Proizlazi da je Općinski sud, umjesto hitnog postupanja, nastavio sa odugovlačenjem izvršnog postupka. 11. Prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 2285/07 od 17. rujna 2009. godine. 13. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 14. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2651/07, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠEWE 1 Utvrđuje se da Osnovni sud u Sokocu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine usvojio apelaciju Dragomira Došenovića i utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sokocu broj 89 0 P 001347 02 P. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da, bez daqnjeg odlagawa, okonča postupak u predmetu broj 89 0 P 001347 02 P, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. 2. Osnovni sud je 24. novembra 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine, od kada je počeo teći rok za njeno izvršenje. 3. Ustavni sud konstatuje da je rok za izvršenje predmetne odluke koji je dat Osnovnom sudu istekao 24. maja 2010. godine. 4. Ustavni sud je dopisom od 19. maja 2010. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuću odluku koja potvrđuje sprovođenje predmetne odluke Ustavnog suda. 5. Osnovni sud je dopisom od 24. maja 2010. godine obavijestio Ustavni sud o mjerama preduzetim s ciljem izvršewa odluke Ustavnog suda. U dopisu je naveo da je tužilac obavijestio sud da zbog bolesti ne može pristupiti na zakazano ročište, pa je ročište odloženo za 22. decembar 2009. godine, ali da nije održano jer tužilac nije bio uredno obaviješten o zakazivanju ročišta. Dalje, naveo je da je ročište ponovo zakazano za 22. januar 2010. godine, ali da je na tom ročištu tužilac podnio prijedlog za izuzeće postupajućeg sudije T.G., pa je sud 26. januara 2010. godine donio rješenje kojim je izuzeo od daqnjeg postupawa u tom predmetu sudiju T.G. i predmet ustupio sutkiwi A.Š. Zatim, naveo je da je sutkiwa A.Š. zakazala pripremno ročište za 10. mart 2010. godine, na kom je tužilac zatražio da ga sud oslobodi troškova vještačewa, plaćawa takse i drugih troškova, nakon čega je dopisom od 11. marta 2010. godine obaviješten da sud ne može da snosi te troškove. Takođe, naveo je da je ročište za glavnu raspravu u konkretnom predmetu bilo zakazano za 7. juni 2010. godine, ali da je postupajuća sutkiwa A.Š. imenovana na drugu dužnost, zbog čega više nije mogla da postupa u tom predmetu, pa je predmet dodijeljen drugom sudiji, kojem je naloženo da održi ranije zakazano ročište ako se tužilac pojavi na ročištu i sugerisano da u što kraćem roku okonča postupak. 6. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. 7. Iz navedenog proizilazi da Osnovni sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Osnovnog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještewa proizilazi da je Osnovni sud zakazao ročište za glavnu raspravu za 7. juni 2010. godine, odnosno 14 dana nakon proteka 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 222 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. roka za izvršenje i da je neizvjesno da li će se glavna rasprava tada i održati. 8. Prema članu 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupawa, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Osnovni sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine. 10. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 11. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 12. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2651/07, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Con stance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tu dor Pantiru, sudija Da vid Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Osnovni sud u Sokocu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo Rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine usvojio apelaciju Dragomira Došenovića i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sokocu broj 89 0 P 001347 02 P. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 89 0 P 001347 02 P, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Osnovni sud je 24. novembra 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine, od kada je počeo teći rok za njeno izvršenje. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje predmetne odluke koji je dat Osnovnom sudu istekao 24. maja 2010. godine. 4. Ustavni sud je dopisom od 19. maja 2010. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuću odluku koja potvrđuje provođenje predmetne odluke Ustavnog suda. 5. Osnovni sud je dopisom od 24. maja 2010. godine obavijestio Ustavni sud o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda. U dopisu je naveo da je tužilac obavijestio sud da zbog bolesti ne može pristupiti na zakazano ročište, pa je ročište odloženo za 22. decembar 2009. godine, ali da nije održano jer tužilac nije bio uredno obaviješten o zakazivanju ročišta. Dalje, naveo je da je ročište ponovo zakazano za 22. januar 2010. godine, ali da je na tom ročištu tužilac podnio prijedlog za izuzeće postupajućeg sudije T.G., pa je sud 26. januara 2010. godine donio rješenje kojim je izuzeo od daljnjeg postupanja u tom predmetu sudiju T.G. i predmet ustupio sutkinji A.Š. Zatim, naveo je da je sutkinja A.Š. zakazala pripremno ročište za 10. mart 2010. godine, na kojem je tužilac zatražio da ga sud oslobodi troškova vještačenja, plaćanja takse i drugih troškova, nakon čega je dopisom od 11. marta 2010. godine obaviješten da sud ne može snositi te troškove. Također, naveo je da je ročište za glavnu raspravu u konkretnom predmetu bilo zakazano za 7. juni 2010. godine, ali da je postupajuća sutkinja A.Š. imenovana na drugu dužnost, zbog čega više nije mogla postupati u tom predmetu, pa je predmet dodijeljen drugom sudiji, kojem je naloženo da održi ranije zakazano ročište ako se tužilac pojavi na ročištu i sugerirano da u što kraćem roku okonča postupak. 6. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštovati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 7. Iz navedenog proizlazi da Osnovni sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Osnovnog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještenja proizlazi da je Osnovni sud zakazao ročište za glavnu raspravu za 7. juni 2010. godine, odnosno 14 dana nakon proteka roka za izvršenje i da je neizvjesno da li će se glavna rasprava tada i održati. 8. Prema članu 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o preduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Osnovni sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 2651/07 od 14. oktobra 2009. godine. 10. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 11. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 12. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Ponedjeljak, 13.12.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 83 – Strana 223 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2651/07, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Con stance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tu dor Pantiru, sudac Da vid Feldman, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 9. srpnja 2010. godine donio je RJEŠENJE 1 Utvrđuje se da Osnovni sud u Sokocu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2651/07 od 14. listopada 2009. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Herce govine, ovo Rješenje dostavlja se Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 2651/07 od 14. listopada 2009. godine usvojio apelaciju Dragomira Došenovića i utvrdio povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sokocu broj 89 0 P 001347 02 P. Predmetnom odlukom Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 89 0 P 001347 02 P, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud je naložio Osnovnom sudu da, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. 2. Osnovni sud je 24. studenoga 2009. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 2651/07 od 14. listopada 2009. godine, od kada je počeo teći rok za njezino izvršenje. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje predmetne odluke koji je dat Osnovnom sudu istekao 24. svibnja 2010. godine. 4. Ustavni sud je dopisom od 19. svibnja 2010. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi obavještenje o izvršenju Odluke broj AP 2651/07 od 14. listopada 2009. godine, te da uz obavještenje dostavi odgovarajuću odluku koja potvrđuje provođenje predmetne odluke Ustavnog suda. 5. Osnovni sud je dopisom od 24. svibnja 2010. godine obavijestio Ustavni sud o mjerama poduzetim s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda. U dopisu je naveo da je tužitelj obavijestio sud da zbog bolesti ne može pristupiti na zakazano ročište, pa je ročište odloženo za 22. prosinac 2009. godine, ali da nije održano jer tužitelj nije bio uredno obaviješten o zakazivanju ročišta. Dalje, naveo je da je ročište ponovno zakazano za 22. siječanj 2010. godine, ali da je na tom ročištu tužitelj podnio prijedlog za izuzeće postupajućeg suca T.G., pa je sud 26. siječnja 2010. godine donio rješenje kojim je izuzeo od daljnjeg postupanja u tom predmetu suca T.G. i predmet ustupio sutkinji A.Š. Zatim, naveo je da je sutkinja A.Š. zakazala pripremno ročište za 10. ožujak 2010. godine, na kojem je tužitelj zatražio da ga sud oslobodi troškova vještačenja, plaćanja takse i drugih troškova, nakon čega je dopisom od 11. ožujka 2010. godine obaviješten da sud ne može snositi te troškove. Također, naveo je da je ročište za glavnu raspravu u konkretnom predmetu bilo zakazano za 7. lipanj 2010. godine, ali da je postupajuća sutkinja A.Š. imenovana na drugu dužnost, zbog čega više nije mogla postupati u tom predmetu, pa je predmet dodijeljen drugom sucu, kojem je naloženo da održi ranije zakazano ročište ako se tužitelj pojavi na ročištu i sugerirano da u što kraćem roku okonča postupak. 6. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istog članka, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 7. Iz navedenog proizlazi da Osnovni sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 2651/07 od 14. listopada 2009. godine. Ustavni sud napominje da je u konkretnom slučaju predmetna apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, što je zahtijevalo posebnu hitnost u postupanju Osnovnog suda. Suprotno tome, iz dostavljenog obavještenja proizlazi da je Osnovni sud zakazao ročište za glavnu raspravu za 7. lipanj 2010. godine, odnosno 14 dana nakon proteka roka za izvršenje i da je neizvjesno hoće li se glavna rasprava tada i održati. 8. Prema članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, u slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršavanju ili obavještavanju Ustavnog suda o poduzetim mjerama, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. 9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud utvrđuje da Osnovni sud nije izvršio njegovu Odluku broj AP 2651/07 od 14. listopada 2009. godine. 10. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 11. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1226Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava "Poticaj za poqo priv - redu" utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Herce go - vi ne za 2010. godinu Federalnom ministarstvu poqoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (srpski jezik)1 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava "Poticaj za poljoprivredu" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (bosanski jezik) 3 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava "Poticaj za poljoprivredu" utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (hrvatski jezik) 6 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 97/10 Broj 83 – Strana 224 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ponedjeljak, 13.12.2010. 1227Odluka o izmjenama Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredsta va "Trans fer za veterinarstvo" utvrđenog Buxetom Fede - racije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federal - nom ministarstvu poqoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (srpski jezik) 8 Odluka o izmjenama Odluke o usvajanju Programa utro - ška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Trans fer za veterinarstvo" utvrđenog Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (bosanski jezik)10 Odluka o izmjenama Odluke o usvajanju Programa utro ška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Trans fer za veterinarstvo" utvrđenog Proračunom Federacije Bos ne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (hrvatski jezik)12 1228Odluka o odobravanju izdvajawa sredstava iz Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Fede - ralnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 14 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 14 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. godinu Federalnom tužiteljstvu Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 14 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/ FINANCIJA 1229Rješenje o formiranju Komisije 15 1230Rješenje o formiranju Komisije 15 1231Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodjeqivanju identifikacionih brojeva i poreznoj registraciji poreznih obveznika na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 15 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodjeljivanju identifikacionih brojeva i poreznoj registraciji poreznih obveznika na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 39 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodjeljivanju identifikacijskih brojeva i poreznoj registraciji poreznih obveznika na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 62 FEDERALNO MINISTARSTVO OKOLIŠA I TURIZMA 1232Pravilnik o upravljanju ambalažom i ambalažnim otpadom (srpski jezik) 85 Pravilnik o upravljanju ambalažom i ambalažnim otpadom (bosanski jezik) 90 Pravilnik o upravljanju ambalažom i ambalažnim otpadom (hrvatski jezik) 95 FEDERALNO MINISTARSTVO POQOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 1233Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva za ostva - renje novčanih podrški u primarnoj poqoprivrednoj proizvodwi (srpski jezik) 101 Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva za ostvare - nje novčanih podrški u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji (bosanski jezik) 101 Naputak o izmjenama i dopunama Naputka za ostvarenje novčanih potpora u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji (hrvatski jezik) 101 KONKURENCIJSKI SAVJET/VIJ EĆE BOSNE I HERCEGOVINE Zakqučak broj 01-04-26-023-7-II/10 (srpski jezik) 101 Zaključak broj 01-04-26-023-7-II/10 (bosanski jezik)103 Zaključak broj 01-04-26-023-7-II/10 (hrvatski jezik)105 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 31/08 (srpski jezik) 107 Odluka broj AP 31/08 (bosanski jezik) 111 Odluka broj AP 31/08 (hrvatski jezik) 114 Odluka broj AP 401/08 (srpski jezik) 117 Odluka broj AP 401/08 (bosanski jezik) 123 Odluka broj AP 401/08 (hrvatski jezik) 128 Odluka broj AP 451/08 (srpski jezik) 134 Odluka broj AP 451/08 (bosanski jezik) 137 Odluka broj AP 451/08 (hrvatski jezik) 140 Odluka broj AP 722/08 (srpski jezik) 143 Odluka broj AP 722/08 (bosanski jezik) 146 Odluka broj AP 722/08 (hrvatski jezik) 150 Odluka broj AP 873/08 (srpski jezik) 153 Odluka broj AP 873/08 (bosanski jezik) 157 Odluka broj AP 873/08 (hrvatski jezik) 161 Odluka broj AP 1091/08 (srpski jezik) 165 Odluka broj AP 1091/08 (bosanski jezik) 168 Odluka broj AP 1091/08 (hrvatski jezik) 171 Odluka broj AP 1912/08 (srpski jezik) 175 Odluka broj AP 1912/08 (bosanski jezik) 179 Odluka broj AP 1912/08 (hrvatski jezik) 182 Odluka broj AP 2511/07 (srpski jezik) 186 Odluka broj AP 2511/07 (bosanski jezik) 189 Odluka broj AP 2511/07 (hrvatski jezik) 191 Odluka broj AP 3424/08 (srpski jezik) 194 Odluka broj AP 3424/08 (bosanski jezik) 197 Odluka broj AP 3424/08 (hrvatski jezik) 200 Rješenje broj AP 13/07 (srpski jezik) 203 Rješenje broj AP 13/07 (bosanski jezik) 204 Rješenje broj AP 13/07 (hrvatski jezik) 205 Rješenje broj AP 372/07 (srpski jezik) 207 Rješenje broj AP 372/07 (bosanski jezik) 208 Rješenje broj AP 372/07 (hrvatski jezik) 207 Rješenje broj AP 469/07 (srpski jezik) 209 Rješenje broj AP 469/07 (bosanski jezik) 210 Rješenje broj AP 469/07 (hrvatski jezik) 210 Rješenje broj AP 856/07 (srpski jezik) 211 Rješenje broj AP 856/07 (bosanski jezik) 212 Rješenje broj AP 856/07 (hrvatski jezik) 213 Rješenje broj AP 1318/08 (srpski jezik) 212 Rješenje broj AP 1318/08 (bosanski jezik) 214 Rješenje broj AP 1318/08 (hrvatski jezik) 215 Rješenje broj AP 1840/07 (srpski jezik) 216 Rješenje broj AP 1840/07 (bosanski jezik) 216 Rješenje broj AP 1840/07 (hrvatski jezik) 217 Rješenje broj AP 2285/07 (srpski jezik) 218 Rješenje broj AP 2285/07 (bosanski jezik) 219 Rješenje broj AP 2285/07 (hrvatski jezik) 220 Rješenje broj AP 2651/07 (srpski jezik) 221 Rješenje broj AP 2651/07 (bosanski jezik) 222 Rješenje broj AP 2651/07 (hrvatski jezik) 223 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK DD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Bawa Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK d.d. BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za štampariju: Fehim Škaqić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavawa poreske fakture. Izdanje na srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2010. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2010. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišwa pretplata 200,00 KM po korisniku