O formiranju Savjeta Regulacionog plana
1066 Na osnovu člana 25. stav 5. Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/06, 72/07, 32/08, 4/10, 13/10 i 45/10), tačke VI. Odluke o pristupanju izradi Regulacionog plana historijskog gradskog područja Počitelj za pe riod od 2008. do 2018. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 5/09), Federalno ministarstvo prostornog uređenja donosi RJEŠENJE O FORMIRANJU SAVJETA REGULACIONOG PLANA HISTORIJSKOG GRADSKOG PODRUČJA POČITE LJ ZA PE RIOD OD 2008. DO 2018. GODINE I. Formira se Savjet Regulacionog plana Historijskog gradskog područja Počitelj za pe riod od 2008. do 2018. godine (u daljem tekstu: Savjet plana). II. U Savjet plana imenuju se: 1.Dr. AMIR PAŠIĆ, predsjednik, ekspert 2.ORJANA LENASI, član 3.AZER ALIČIĆ, član 4.MATE BANDUR, član 5.IRENA BAKALAR-BULUM , član 6.MUNEVERA IVKOVIĆ, član 7.ADNAN EFENDIĆ, član 8.HANKA MUŠINBEGOVI Ć, član 9.JASMINA KATICA, član 10.MULIJA TABAK-ABEDPOUR, lice za obavljanje tehničkih poslova III. Čanovi Savjeta plana vrše stručno praćenje i usmjeravanje pripreme i izrade Regulacionog plana Historijskog gradskog područja Počitelj za pe riod od 2008. do 2018. godina, kroz analizu, davanje mišljenja, sugestija i prijedloga Federalnom ministarstvu prostornog uređenja (u daljem tekstu: Nosiocu pripreme), za svaku fazu izrade Regulacionog plana Historijskog gradskog područja Počitelj za pe riod od 2008. do 2018. godine. IV. Nosioci pripreme Regulacionog plana Historijskog gradskog područja Počitelj za pe riod od 2008. do 2018. godine koordinirati će sve aktivnosti Savjeta plana. Savjet plana će donijeti Poslovnik o radu kojim će se urediti način rada, mjesto održavanja sjednica i materijalno-tehničke pretpostavke za rad Savjeta plana. Prije usvajanja Poslovnika o radu Savjeta plana, Savjet plana je u obavezi na isti pribaviti saglasnost Nosioca pripreme. V. Predsjednik i članovi Savjeta plana iz tačke II. i lice za obavljanje tehničkih poslova imaju pravo na naknadu za rad, a ista će se isplaćivati prema učešću u radu Savjeta plana, po dostavljenom izvještaju o radu Savjeta plana. Visinu naknade svakog člana Savjeta plana i tehničkog lica, kao i način obračuna naknade utvrditi će Federalno ministarstvo prostornog uređenja posebnim rješenjem, u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 45/10) sredstva za naknade osigurati će se iz Budžeta Federacije BiH u okviru sredstava planiranih za potrebe pripreme i izrade regulacionog plana. VI. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objaviti će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-23-1-1187/10 2. septembra/rujna 2010. godine Sarajevo Po ovlaštenju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Sekretar ministarstva Adnan Efendić, s. r. USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 7. septembra 2010. godine, donio je ODLUKU O IZMJENAMA ODLUKE O ORGANIZACI JI USTAVNOG SUDA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Član l. U Odluci o organizaciji Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04, 17/06 i 48/08), u članu 8. stav 1. mijenja se i glasi: "Redakciona komisija utvrđuje tehničku redakciju teksta presuda, odluka, rješenja i mišljenja koje donosi Ustavni sud". Član 2. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj P-167/10 7. septembra 2010. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Mr. Kata Senjak, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka IV.C.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 7. rujna 2010. godine, donio je ODLUKU O IZMJENAMA ODLUKE O USTROJSTVU USTAVNOG SUDA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Članak l. U Odluci o ustrojstvu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04, 17/06 i 48/08), u članku 8. stavak 1. mijenja se i glasi: "Redakcijska komisija utvrđuje tehničku redakciju teksta presuda, odluka, rješenja i mišljenja koje donosi Ustavni sud". Članak 2. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj P-167/10 7. rujna 2010. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Mr. Kata Senjak, v. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 7. septembra 2010. godine, donio je ODLUKU O IZMJENAMA ODLUKE O ORGANIZACIJI USTAV NOG SUDA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. U Odluci o organizaciji Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04, 17/06 i 48/08), u članu 8. stav 1. mijewa se i glasi: "Redakciona komisija utvrđuje tehničku redakciju teksta presuda, odluka, rješewa i mišljewa koje donosi Ustavni sud". Član 2. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj P-167/10 7. septembra 2010. godine Sarajevo Predsjednica Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Mr Kata Sewak, s. r. FEDERALNA UPRAVA POLICIJE Na osnovu člana 28. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) i člana 23. stav 5. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), direktor Federalne uprave policije, donosi RJEŠENJE O FORMIRANJU KOMISIJE ZA PROVOĐENJE JAVNOG OGLASA ZA PRI JEM U RADNI ODNOS NAMJEŠTENIKA U FEDERALNOJ UPRAVI POLICIJE I. Formira se Komisija za provođenje Javnog oglasa za prijem u radni odnos namještenika u Federalnoj upravi policije u sastavu: 1.VELHIDA LIKIĆ, predsjednik Komisije 2.MELISA BEGOVIĆ, član Komisije 3.JELKA MATIĆ, član Komisije Administrativno-tehničke poslove za potrebe Komisije obavljat će MUNEVERA KOVAČEVIĆ. II. Zadatak Komisije je da razmotri prijave podnesene na javni oglas i utvrdi listu kandidata koji ispunjavaju sve uvjete iz oglasa i listu kandidata koji ne ispunjavaju uvjete javnog oglasa, prema uvjetima koji su traženi javnim oglasom, o čemu će se sastaviti zapisnik. III. Komisija je dužna završiti sa radom i predložiti listu kandidata direktoru Federalne uprave policije najkasnije u roku od 30 dana od dana objavljivanja javnog oglasa. IV. Za učešće u radu Komisije predsjedniku, članovima i administrativno - tehničkom licu pripada pravo na naknadu u skladu sa tačkom V. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07, 6/08 i 13/09). V. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 09-10/4-34-2-369 30. augusta/kolovoza 2010. godine Sarajevo Direktor Glavni generalni inspektor Zlatko Miletić, s. r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br.10-1-02-1-288-1/05 od 11.05. 2005. godine, tačke III. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 80/07, 84/07, 6/08 i 13/09) i rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 05.04.2007.godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje postupka konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda za nabavku programskog rješenja za upravljanje tokovima uredskog poslovanja i dokumentima za potrebe Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo, u sljedećem, sastavu: 1.ARPAD SALAI, predsjednik Komisije, 2.GORDAN RADIVOJEVIĆ, član 3.GORANA LAKIČEVIĆ, član Za sekretara Komisije imenuje se ANA CVITANOVIĆ. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da u skladu sa članom 34. stav 1. tačka b) Zakona o javnim nabavkama ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 92/05, 08/06, 24/06, 70/06 i 12/09) utvrdi najnižu cijenu tehnički zadovoljavajuće ponude, sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora direktoru Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnika sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 01.10.2010. godine. Član 5. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 6. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-969-2/10 14. septembra/rujna 2010. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. KOMISIJA ZA KONCESIJE FEDERACIJE BiH Na osnovu člana 28. stav 4. Zakona o koncesijama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/02 i 60/06), čl. 31. i 40. Pravila o postupku dodjele koncesija ("Službene novine Federacije BiH", broj 68/06) i člana 200. Zakona u upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99), a u vezi zahtjeva Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije br. II-17-1724/10 od 28.06.2010. godine za dobijanje ovlaštenja za pregovore sa ponuđačem JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo, koja je podnijela zahtjev za dodjelu koncesije na osnovu samoinicijativne ponude pozivajući se na član 28. Zakona o koncesijama ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/02 i 61/06), Komisija za koncesije Federacije Bosne i Hercegovine u sastavu: Ilija Ćorić, zamjenik predsjednika; mr. Mirsad-Hasanić, član; Pero Šandrk, član i dva promjenljiva člana imenovana od strane Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije: mr. sci. Selver Keleštura dipl. pravnik i Sead Kaknjo dipl.ing.maš., na sjednici Komisije dana 06. septembra 2010. godine, jednoglasno donosi ODLUKU O DAVANJU OVLAŠTENJA ZA PREGOVORE 1.Federalnom ministarstvu energije, rudarstva i industrije daje se ovlaštenje za pregovore sa ponuđačem JP "Elektroprivreda BiH" dd Sarajevo koji je podnio prijedlog za dodjelu koncesije na osnovu samoinicijativne ponude za objekal HE Vranduk 23 MW, na rijeci Bosni (u daljem tekstu: predmet koncesije). 2.Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije će pregovarati u skladu sa osnovnim polaznim vrijednostima navedenim u dokumentu: Okvir za pregovore za dodjelu koncesije za izgradnju HE - Vranduk 23 MW, koji je dostavljen Komisiji za koncesije, vodeći računa o interesima i zahtjevima lokalne zajednice, te u pregovorima zahtijevati od ponuđača iz tačke 1. ove Odluke korištenje najsavremenije tehnologije koja omogućava visok stepen iskorištenosti potencijala i visok stepen zaštite okoliša u skladu sa najvišim standardima Evropske unije i određivanje mjera zaštite stanovništva posebno u slučaju plimskog vala. Pored elemenata iz prethodnog stava Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije će se pridržavati odredbi i važećih Pravila o poslupku dodjele koncesije ("Službene novine Federacije BiH", br. 68/06) i Pravila o utvrđivanju koncesione naknade ("Službene novine Federcije BiH", br. 67/06) 3.Komisija za koncesije Federacije Bosne i Hercegovine zadržava pravo da prati proces pregovaranja i/ili da traži dostavu i pregled dokumentacije u procesu pregovaranja. 4.Po okončanju postupka pregovaranja koncesor će Komisiji dostaviti završni zapisnik o rezultatima pregovora, sa naznačenim svim dogovorenim elementima. 5.FMERI je obavezan zatražiti od ponuđača JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo uplatu dostavu depozita u iznosu od najmanje 1% projektovane vrijednosti predmetne investicije iz Studije o ekonomskoj opravdanosti investicije urađene od strane Konzorcija i to u roku od 5 dana od dobijanja saglasnosti za otpočinjanje postupka pregovoranja. 6.U pogledu konkretnih stavki iz "Okvira, za pregovore sa ponuđačem samoinicijativne ponude JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo za izgradnju i korištenje objekata HE Vranduk 23 MW, na rijeci Bosni smatramo potrebnim da FMERI pripremi i dostavi, ali ne ograničavajući se na slijedeće: 6.1.Usaglasi ukupnu instaliranu snagu HE Vranduk sa koncesionarom i nosiocem izrade IDEJNOG PROJEK TA, te na osnovu toga da se sačini konačna "EKONOMSKO- FINANSIJSKA ANALIZA". 6.2.Da se prihvati vrijednost investicije na osnovu sačinjene analize iz tačke 6.1. 6.3.Pregovore u vezi dužine koncesionog perioda voditi na bazi stava 2; člana 29. Zakona o koncesijama u kome je navedeno da se: "Ugovor o koncesiji zaključuje na određeni period koji ne može biti duži od 30 godina". Broj 01-1-49-2-106/10-7 6. septembra/rujna 2010. godine Sarajevo Zamjenik predsjednika Komisije Ilija Ćorić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 30/08, rješavajući apelaciju M. S., M. K. i V. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija M. S., M. K. i V. Č. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine. Odbija se kao neosnovan dio apelacije M. S., M. K. i V. Č. podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopušten dio apelacije M. S., M. K. i V. Č. podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine u odnosu na pravo iz čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. M. S., M. K. i V. Č. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice podnijeli su 3. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od Mittal steel d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 18. marta 2010. godine da dostavi spis, radi uvida. 3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 12. marta 2008. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. februara 2008. godine, a tuženi 4. marta 2008. godine. Općinski sud je 7. aprila 2010. godine Ustavnom sudu dostavio traženi spis. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i tuženog dostavljeni su apelantima 18. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 3. septembra 1999. godine podnijeli tužbu protiv poslodavca "BH steel-com pany" Zenica d.o.o. (pravnog prednika tuženog), radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa i odluka kojima su odbijeni njihovi prigovori na te odluke. Osim toga, apelanti su tražili da sud naloži tuženom da ih vrati na radna mjesta koja su zauzimali prije prestanka radnog odnosa, da im isplati neisplaćene plaće za periode od dana prestanka rada, kao i da im naknadi troškove postupka. Predmet je evidentiran pod brojem P-1770/99. Općinski sud je održao pripremno ročište 29. decembra 1999. godine, zatim ročišta za glavnu raspravu 15. februara i 29. marta 2000. godine. Općinski sud je potom, u dva navrata, odložio ročišta i to ročište od 9. maja i 22. juna 2000. godine, zbog provođenja potrebnih vještačenja. Nakon izvršenog vještačenja, Općinski sud je održao i zaključio glavnu raspravu 19. decembra 2000. godine na kojoj je donio i objavio djelimičnu presudu. 7. Djelimičnom Presudom broj P-1770/99 od 19. decembra 2000. godine Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata i poništio odluke tuženog kojim je apelantima prestao radni odnos. Također je Općinski sud u izreci presude naložio tuženom da apelante vrati na radna mjesta koja su zauzimali prije prestanka radnog odnosa. U pogledu tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na naknadu plaća za periode od kada su prestali raditi i o troškovima postupka, Općinski sud je, u izreci presude, naveo da će odlučiti nakon pravosnažnosti djelimične presude. Protiv donesene presude tuženi je izjavio žalbu 26. januara 2001. godine. Općinski sud je 20. februara 2001. godine spis dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje. 8. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-170/01 od 26. februara 2003. godine kojim je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je utvrdio da su apelanti tužbom od 3. septembra 1999. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženog označenog kao "BH steel-com pany" d.o.o. Zenica, te da je u odnosu na tako označenog tuženog Općinski sud donio djelimičnu presudu. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da je tuženi "BH steel-com pany" d.o.o Zenica prestao postojati prije donošenja prvostepene presude i da zbog toga nije imao stranačku sposobnost, što je bio razlog za prekid postupka u smislu propisa člana 196. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zbog navedenog je Kantonalni sud na osnovu člana 351. stav 1. ZPP uvažio žalbu, presudu Općinskog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno postupanje. Kantonalni sud je naložio Općinskom sudu da u ponovnom postupku pozove apelante da tužbu opredijele na pravnog slijednika ranije označenog tuženog i odluči o tužbenom zahtjevu cijeneći i druge istaknute žalbene prigovore. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 3. marta 2003. godine. 9. Općinski sud je potom predmet zaveo pod novim brojem P- 294/03. Ročište zakazano za 27. maj 2003. godine je na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 zahtjev apelanata odgođeno zbog nemogućnosti njihovog zastupnika da pristupi na ročište. Na ročištu od 2. jula 2003. godine apelanti su opredijelili pravnog slijednika ranije označenog tuženog kao "BH steel-željezara" d.o.o. Zenica, a i ovo ročište je odgođeno na prijedlog punomoćnika apelanata radi traženja podataka od tuženog o visini primanja koja bi apelanti ostvarili da nije došlo do prestanka radnog odnosa. Ročište od 9. septembra 2003. godine nije održano zbog štrajka zaposlenika tuženog. Potom je novo ročište održano 16. oktobra 2003. godine i ono je odloženo za 27. novembar 2003. godine, koje je opozvano zbog stupanja na novu dužnost predsjedavajućeg sudije. Apelanti su 9. februara i 13. aprila 2004. godine Općinskom sudu dostavili podnesak u kojem su precizirali postavljeni tužbeni zahtjev. 10. Apelanti su 25. aprila 2005. godine urgirali zakazivanje rasprave. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 25. au - gust 2005. godine, na koje punomoćnik apelanata nije pristupio te je Općinski sud, na osnovu odredbe člana 84. ZPP-a, donio r?ešenje da se tužba apelanata smatra povučenom. 11. Na ročištu od 23. septembra 2005. godine Općinski sud je usvojio prijedlog punomoćnika apelanata za povrat u prijašnje stanje i zakazao novo ročište za 18. oktobar 2005. godine. Predmet je dobio novi broj, P-1033/05. Apelanti su potom podneskom od 28. septembra 2005. godine precizirali tužbeni zahtjev te označili Mittal steel Zenica kao tuženog, odnosno pravnog slijednika ranije označenog tuženog. Pripremno ročište od 18. oktobra 2005. godine je održano i na njemu su stranke iznijele prijedlog dokaza koje žele da provedu na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je održana 8. decembra 2005, te 18. januara i 2. februara 2006. godine. 12. Općinski sud je donio Presudu broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine kojom je tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da su apelanti bili radnici tuženog do 17. juna 1999. godine. Dalje je sud utvrdio da je protiv apelanata vođen disciplinski postupak u kojem je utvrđeno da su u noći 21/22. maja 1999. godine počinili težu povredu radne obaveze iz člana 36. stav 1. alineja 8. i 9. Pravilnika o radnim odnosima tuženog. Teža povreda radne obaveze se sastojala u tome što su apelanti navedene noći bili pod uticajem alkohola, što je utvrđeno provedenim alkotestom nad apelantima. Odlukama disciplinske komisije tuženog, donesenim u prvom i drugom stepenu, apelantima je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza u skladu s članom 66. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: ZOPRO). Dalje je Općinski sud naveo da je utvrdio da disciplinski spisi za svu trojicu apelanata sadrže izjave koje su oni svojeručno potpisali i u kojim su izjavili da su kritične noći konzumirali alkohol. Iz izjava datih na glavnoj raspravi u disciplinskom postupku, sud je utvrdio da su apelanti ostali kod takvih svojih izjava a u istaknutim prigovorima na odluke prvostepene disciplinske komisije proizlazi da apelanti nisu osporavali činjenicu da su kritične noći konzumirali alkohol niti su te izjave opovrgavali ni u jednom momentu do okončanja disciplinskog postupka. Općinski sud je saslušao kao svjedoke i članove disciplinske komisije i na osnovu njihovih izjava zaključio da nije bilo nikakvog pritiska na apelante da priznaju da su konzumirali alkohol. Po ocjeni Općinskog suda, provedenim dokazima apelanti nisu dokazali činjenicu da na radnom mjestu nisu konzumirali alkohol kao ni da su bili prisiljeni da u postupku koji je prethodio sudskom postupku priznaju činjenicu konzumiranja alkohola. Apelanti su 20. marta 2006. godine izjavili žalbu, pa je spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje 12. aprila 2006. godine. 13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine kojom je žalbu apelanata odbio i presudu Općinskog suda potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na osnov tužbenog zahtjeva i da je pravilno primijenio materijalno pravo te donio zakonitu odluku. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelanti u žalbi nisu naveli ni jednu činjenicu odlučnu za ishod spora, koju je Općinski sud pogrešno utvrdio ili je nije uopće utvrdio. O razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata Općinski sud je dao iscrpne razloge koje je kao odgovarajuće i pravilne u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je također naveo da nije od značaja za ovu pravnu stvar pozivanje apelanata u žalbi na nalaz vještaka saobraćajne struke da su alkoskop-am pule, kojima je izvršeno alko testiranje, bile neupotrebljive zbog isteka roka važnosti, zato što su i sami apelanti prilikom kontrole pristali na takav vid provjere, a nisu tražili da ih se uputi na analizu vađenja krvi radi eventualnog utvrđenja količine alkohola u krvi ili neprisustva alkohola u krvi. Nije osnovan ni žalbeni prigovor da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je i ZOPRO u članu 58. st. 2. i 3. u vezi s članom 55. predvidio izricanje mjere prestanka radnog odnosa u navedenim okolnostima. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 18. augusta 2006. godine. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju 12. septembra 2006. godine. Općinski sud je 29. septembra 2006. godine dostavio spis na odlučivanje Vrhovnom sudu. 14. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su Općinski i Kantonalni sud pravilno utvrdili da je disciplinski postupak protiv apelanata pravilno proveden i da su činjenice na osnovu kojih je izrečena mjera prestanka radnog odnosa apelantima pravilno utvrđene, kao i da je u postupku pred nižestepenim sudovima pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 8. ZPP-a kada su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da su apelanti za vrijeme rada uzimali alkohol i da tu činjenicu nisu osporili u disciplinskom postupku. Vrhovni sud je također istakao da su neosnovane tvrdnje apelanata da je na predmetni slučaj trebalo primijeniti odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) u smislu člana 145. ZOR-a jer smatraju da je primjena tog zakona povoljnija za njih. Naime, Vrhovni sud je istakao da se postupci ostvarivanja i zaštite prava koji nisu završeni, a započeti su prije početka primjene ZOR-a (ZOR je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine), okončavaju po odredbama propisa koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH do dana stupanja na snagu ZOR-a pod uvjetom da je to za zaposlenika povoljnije. ZOSPO u čl. 59-69. reguliše pitanja disciplinskih organa i disciplinski postupak, dok ZOR-om disciplinski postupak nije predviđen. S obzirom na to da je odluka tuženog donijeta nakon okončanja disciplinskog postupka i da je ispitivanje valjanosti odluke disciplinskog organa u drugom stepenu vršeno u sudskoj proceduri kako je propisano članom 66. stav 2. ZOSPO, ne može se zaključiti da je primjena ZOR-a povoljnija za njih. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelanti navode da im je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, također, ističu da im je povrijeđeno i pravo na rad i pravo na pravične uvjete rada iz čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje. 16. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici što su sudovi tokom redovnog postupka pogrešno utvrdili činjenice koje se tiču njihove alkoholiziranosti, kao i pravilnosti vođenog disciplinskog postupka. Naime, apelanti ističu da nisu razmatrani svi njihovi navodi, da su odluke tuženog nezakonite jer nije dokazano da su koristili alkohol i bili u opijenom stanju na radnom mjestu. Osim toga, apelanti navode da se njihove izjave uzete tokom disciplinskog postupka ne mogu smatrati priznanjem jer ih je poslodavac iznudio prijetnjom i prevarom, što je u suprotnosti s odredbama Evropske konvencije. Slijedom toga, apelanti navode da im je onemogućeno pošteno suđenje i da je odluka zasnovana na dokazima pribavljenim suprotno zakonu i ustavu. Dalje apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je postupak koji je po zakonu trebao biti hitne prirode trajao preko osam godina i nije okončan u razumnom roku. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelanti vide u činjenici da Kantonalni i Vrhovni sud nisu razmatrali sve navode koje su oni isticali u tužbi, na ročištima, u žalbi i reviziji, a što je u suprotnosti s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti smatraju da su postupajući na ovakav način nadležni organi spriječili apelante u ostvarivanju njihovih prava s obzirom da je Evropskom socijalnom poveljom u članu 1. ustanovljeno pravo na rad, a u članu 2. pravo na pravične uvjete rada, pa "ako apelanti nisu počinili teže povrede radne obaveze koje im se stavljaju na teret, jasno je da im je uskraćeno pravo na rad. b) Odgovor na apelaciju 17. Općinski sud je istakao da navodi apelanata nisu osnovani i da tokom postupka pred Općinskim sudom nisu počinjene povrede prava apelanata koje su oni istakli a što je potvrđeno i činjenicom da je prvostepena presuda potvrđena odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda. 18. Kantonalni sud je naveo da se neslaganje apelanata s pravnim stavom koji je Kantonalni sud izrazio u obrazloženju osporene presude ne može dovoditi u vezu s povredama osnovnih ljudskih prava iz Evropske konvencije. Vrhovni sud je također naveo da navodi apelanata nisu osnovani. 19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelanti tokom postupka koji je vođen pred redovnim sudovima isticali prigovore vezane za način vođenja disciplinskog postupka. Redovni sudovi su utvrdili da su istaknuti prigovori neosnovani jer su apelanti u disciplinskom postupku dali izričito priznanje da su počinili povrede radne obaveze. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, "Službeni list RBiH" br. 21/92) relevantne odredbe glase: Član 55. Za povrede radne dužnosti i radnih obaveza radniku se može izreći jedna od disciplinskih mjera: Š..Ć 3. prestanak radnog odnosa. Član 58. st. 2. i 3. Mjera prestanka radnog odnosa izriče se i za druge teže povrede radnih obaveza utvrđene zakonom i općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom. Općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom bliže se utvrđuju okolnosti i uvjeti pod kojima će se povrede navedene u stavu 1. ovog člana smatrati težom povredom radne obaveze za koju se izriče mjera prestanka radnog odnosa u skladu s prirodom djelatnosti, odnosno prirodom posla koji obavlja pojedini radnik. VI. Dopustivost Dopustivost u odnosu na čl. 6. i 13. Evropske konvencije 21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. novembra 2007. godine a apelacija je podnesena 3. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Dopustivost u odnosu na čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje 25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na rad i prava na pravične uvjete rada iz čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje (1961), Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; 26. U navodima apelacije apelanti se pozivaju na navodnu povredu čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Evropska socijalna povelja ne nalazi na listi Dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji su pobrojani u Aneksu I Ustava BiH i njene odredbe ne čine korpus ustavnih pravila u Bosni i Hercegovini, čije bi eventualne povrede bio nadležan da ispita Ustavni sud u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da se apelanti u apelaciji pozivaju na međunarodni dokument koji nije sadržan u Ustavu ili Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer je očigledno da apelanti apelacijom ne pokreću pitanja "koja su sadržana u ovom ustavu" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2646/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena na njeb stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). 27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII. Meritum 28. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Razuman rok a) Relevantni principi 30. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 31. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 32. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 33. Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 3. septembra 1999. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 23. oktobra 2007. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao osam godina i oko jedan mjesec. To je pe riod koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti dužine postupka 34. U pogledu složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da se konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obavezama vezanim za radni odnos. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Posebno se ne može reći da je bilo potrebno osam godina da se riješi pitanje da li su odluke o prestanku radnog odnosa apelantima bile zakonite ili nezakonite. Za Ustavni sud nema sumnje da je predmetni postupak bio od izuzetnog značaja za apelante, jer je od njegovog ishoda zavisilo da li će se apelanti vratiti na posao, što je, po mišljenju Ustavnog suda, bitno pitanje u životu svakog čovjeka. Značaju hitnog okončavanja ovog postupka doprinosi i to što se radi o radnom sporu u kojem je određeno hitno postupanje prema odredbama člana 426. ranijeg ZPP-a, odnosno članu 420. važećeg ZPP-a kojima je propisano da je ovaj postupak hitne prirode. 35. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon podnošenja tužbe donio odluku za oko jednu godinu te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio tek nakon dvije godine i oko dva mjeseca. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinski sud tek nakon tri godine ponovno donio presudu. Ustavni sud primjećuje i da je postupak, nakon što je Općinski sud 3. marta 2006. godine ponovo donio odluku po žalbi, Kantonalni sud riješio za pola godine a potom i Vrhovni sud nakon godinu i oko tri mjeseca. Dakle, u ponovnom postupku redovni sudovi su u tri stepena donijeli odluke za godinu i oko sedam mjeseci. 36. Dalje, Ustavni sud smatra da, iako je nakon donošenja Odluke Općinskog suda broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine postupak okončan u relativno kratkom roku, to ne može biti opravdanje da je nadležnim sudovima trebalo više od ukupno osam godina da utvrde osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata u konkretnom predmetu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u odgovoru na apelaciju Općinski sud ne nudi nikakve razloge koji bi opravdali ovako dugo trajanje postupka s obzirom da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka. Također, Ustavni sud naglašava da u izvjesnoj mjeri postoji i odgovornost apelanata za dužinu postupka, ali da ona nije bila takve prirode da je odlučna za ovoliko trajanje postupka za koji je zakon propisao da je hitne prirode. 37. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred sudovima u trajanju od osam godina i oko jedan mjesec, kao i ponašanje nadležnih sudova i apelanata, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelanata na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali segmenti prava na pravično suđenje 38. U vezi s navodima apelanata da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice koje se tiču njihove alkoholiziranosti kao i pravilnosti vođenog disciplinskog postupka Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 39. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tri in stance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata nalazeći da je tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog i, prema tome, povratak na radno mjesto i uplata odgovarajućih novčanih potraživanja iz radnog odnosa za apelante neosnovan. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP istakli da apelanti nisu provedenim dokazima uspjeli dokazati činjenice na kojima temelje svoj zahtjev. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama ocjenom provedenih dokaza dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi. Osim toga, apelanti ne ukazuju na bilo kakve procesne nepravičnosti koje bi, eventualno, mogle pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, imajući u vidu i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek 41. Apelanti u apelaciji navode povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer "sudovi nisu u potpunosti razmatrali sve navode koji su isticani u tužbi, na ročištima, u žalbi i reviziji". 42. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatraju da im je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zaključuje da se apelanti, u suštini, pozivaju na povredu ovoga prava u vezi s članom 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da tvrdnje apelanata da nisu imali pravo na djelotvoran pravni lijek nisu potkrijepljene bilo kakvim argumentima, osim što su nezadovoljni odlukom povodom žalbe i revizije. S obzirom da je očigledno da su apelanti imali i iskoristili sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da su istaknuti navodi apelanata neosnovani, te da nije povrijeđeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u sporu iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode konačna odluka je donesena osam godina nakon podnošenja tužbe, a za pe riod od preko pet godina trajanja postupka pred redovnim sudovima nema razumnog i objektivnog opravdanja. 44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije došlo do povrede prava apelanata. Smatra da u obrazloženjima osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, pri čemu su u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata dali detaljne, jasne i logične razloge, a nema ništa što ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost u smislu prava na pravično suđenje. 45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da su apelanti bili onemogućeni da koriste zakonom propisane pravne lijekove, osim što su apelanti nezadovoljni odlukama donesenim povodom žalbe i revizije. 46. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 1, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 30/08, rješavajući apelaciju M.S., M.K. i V.Č., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 16. stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 28. travnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija M.S., M.K. i V.Č. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. listopada 2007. godine. Odbija se kao neutemeljen dio apelacije M.S., M.K. i V.Č. podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. listopada 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. srpnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1031/05 od 3. ožujka 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopušten dio apelacije M. S., M. K. i V. Č. podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. listopada 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. srpnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1031/05 od 3. ožujka 2006. godine u odnosu na pravo iz čl. 1. i 2. Europske socijalne povelje, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. M. S., M. K. i V. Č. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice su 3. siječnja 2008. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. listopada 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. srpnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1031/05 od 3. ožujka 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od Mittal steel d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. veljače 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 18. ožujka 2010. godine da dostavi spis, radi uvida. 3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 12. ožujka 2008. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. veljače 2008. godine, a tuženi 4. ožujka 2008. godine. Općinski sud je 7. travnja 2010. godine Ustavnom sudu dostavio traženi spis. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i tuženog dostavljeni su apelantima 18. ožujka 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 3. rujna 1999. godine podnijeli tužbu protiv poslodavca "BH steel-com pany" Zenica d.o.o. (pravnog prednika tuženog), radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa i odluka kojima su odbijeni njihovi prigovori na te odluke. Osim toga, apelanti su tražili da sud naloži tuženom da ih vrati na radna mjesta koja su zauzimali prije prestanka radnog odnosa, da im isplati neisplaćene plaće za razdoblje od dana prestanka rada, kao i da im naknadi troškove postupka. Predmet je evidentiran pod brojem P-1770/99. Općinski sud je održao pripremno ročište 29. prosinca 1999. godine, potom ročišta za glavnu raspravu 15. veljače i 29. ožujka 2000. godine. Općinski sud je potom, u dva navrata, odložio ročišta i to ročište od 9. svibnja i 22. lipnja 2000. godine, zbog provođenja potrebnih vještačenja. Nakon izvršenog vještačenja, Općinski sud je održao i zaključio glavnu raspravu 19. prosinca 2000. godine na kojoj je donio i objavio djelomičnu presudu. 7. Djelomičnom Presudom broj P-1770/99 od 19. prosinca 2000. godine Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata i poništio odluke tuženoga kojima je apelantima prestao radni odnos. Također je Općinski sud u izreci presude naložio tuženome da apelante vrati na radna mjesta koja su zauzimali prije prestanka radnoga odnosa. Glede tužbenoga zahtjeva apelanata koji se odnosio na naknadu plaća za razdoblje od kada su prestali raditi i o troškovima postupka, Općinski sud je, u izreci presude, naveo da će odlučiti nakon pravomoćnosti djelomične presude. Protiv donesene presude tuženi je izjavio priziv 26. siječnja 2001. godine. Općinski sud je 20. veljače 2001. godine spis dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje. 8. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-170/01 od 26. veljače 2003. godine kojim je priziv tuženoga uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istaknuo da je utvrdio da su apelanti tužbom od 3. rujna 1999. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženoga označenog kao "BH steel-com pany" d.o.o. Zenica, te da je u odnosu na tako označenog tuženog Općinski sud donio djelomičnu presudu. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da je tuženi "BH steel-com pany" d.o.o Zenica prestao postojati prije donošenja prvostupanjske presude i da zbog toga nije imao stranačku sposobnost, što je bilo razlogom za prekid postupka u smislu propisa članka 196. točka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zbog navedenoga je Kantonalni sud na temelju članka 351. stavak 1. ZPP uvažio priziv, presudu Općinskog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno postupanje. Kantonalni sud je naložio Općinskom sudu da u ponovnome postupku pozove apelante da tužbu opredijele na pravnog slijednika ranije označenog tuženog i odluči o tužbenom zahtjevu cijeneći i druge istaknute prizivne prigovore. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 3. ožujka 2003. godine. 9. Općinski sud je potom predmet zaveo pod novim brojem P- 294/03. Ročište zakazano za 27. svibanj 2003. godine je na zahtjev apelanata odgođeno zbog nemogućnosti njihovoga zastupnika da pristupi na ročište. Na ročištu od 2. srpnja 2003. godine apelanti su opredijelili pravnoga slijednika ranije označenog tuženog kao "BH steel-željezara" d.o.o. Zenica, a i ovo ročište je odgođeno na prijedlog punomoćnika apelanata radi traženja podataka od tuženog o visini primanja koja bi apelanti ostvarili da nije došlo do prestanka radnog odnosa. Ročište od 9. rujna 2003. godine nije održano zbog štrajka uposlenika tuženoga. Potom je novo ročište održano 16. listopada 2003. godine i ono je odloženo za 27. studeni 2003. godine, koje je opozvano zbog stupanja na novu dužnost predsjedavajućeg suca. Apelanti su 9. veljače i 13. travnja 2004. godine Općinskom sudu dostavili podnesak u kojemu su precizirali postavljeni tužbeni zahtjev. 10. Apelanti su 25. travnja 2005. godine urgirali zakazivanje rasprave. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 25. kolovoz 2005. godine, na koje punomoćnik apelanata nije pristupio te je Općinski sud, na temelju odredbe članka 84. ZPP-a, donio r?ešenje da se tužba apelanata smatra povučenom. 11. Na ročištu od 23. rujna 2005. godine Općinski sud je usvojio prijedlog punomoćnika apelanata za povrat u prijašnje stanje i zakazao novo ročište za 18. listopad 2005. godine. Predmet je dobio novi broj, P-1033/05. Apelanti su potom podneskom od 28. rujna 2005. godine precizirali tužbeni zahtjev te označili Mittal steel Zenica kao tuženog, odnosno pravnog slijednika ranije označenog tuženog. Pripremno ročište od 18. listopada 2005. godine je održano i na njemu su stranke iznijele prijedlog dokaza koje žele da provedu na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je održana 8. prosinca 2005, te 18. siječnja i 2. veljače 2006. godine. 12. Općinski sud je donio Presudu broj P-1031/05 od 3. ožujka 2006. godine kojom je tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da su apelanti bili djelatnici tuženoga do 17. lipnja 1999. godine. Dalje je sud utvrdio da je protiv apelanata vođen stegovni postupak u kojemu je utvrđeno da su u noći 21/22. svibnja 1999. godine počinili težu povredu radne obveze iz članka 36. stavak 1. alineja 8. i 9. Pravilnika o radnim odnosima tuženog. Teža povreda radne obveze se sastojala u tome što su apelanti navedene noći bili pod utjecajem alkohola, što je utvrđeno provedenim alkotestom nad apelantima. Odlukama stegovnog povjerenstva tuženoga, donesenim u prvom i drugom stupnju, apelantima je izrečena stegovna mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obveza sukladno članku 66. stavak 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: ZOPRO). Dalje je Općinski sud naveo da je utvrdio da stegovni spisi za svu trojicu apelanata sadrže izjave koje su oni svojeručno potpisali i u kojima su izjavili da su kritične noći konzumirali alkohol. Iz izjava datih na glavnoj raspravi u stegovnom postupku, sud je utvrdio da su apelanti ostali kod takvih svojih izjava a u istaknutim prigovorima na odluke prvostupanjskog stegovnog povjerenstva proizlazi da apelanti nisu osporavali činjenicu da su kritične noći konzumirali alkohol niti su te izjave opovrgavali ni u jednom momentu do okončanja stegovnog postupka. Općinski sud je saslušao kao svjedoke i članove stegovnog povjerenstva i na temelju njihovih izjava zaključio da nije bilo nikakvog pritiska na apelante da priznaju da su konzumirali alkohol. Po ocjeni Općinskog suda, provedenim dokazima apelanti nisu dokazali činjenicu da na radnom mjestu nisu konzumirali alkohol kao ni da su bili prisiljeni da u postupku koji je prethodio sudskom postupku priznaju činjenicu konzumiranja alkohola. Apelanti su 20. ožujka 2006. godine izjavili priziv, pa je spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje 12. travnja 2006. godine. 13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. srpnja 2006. godine kojom je priziv apelanata odbio i presudu Općinskog suda potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na osnovu tužbenog zahtjeva i da je pravilno primijenio materijalno pravo te donio zakonitu odluku. Kantonalni sud je istaknuo da nisu utemeljeni prizivni prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelanti u prizivu nisu naveli ni jednu činjenicu odlučnu za ishod spora, koju je Općinski sud pogrešno utvrdio ili je nije uopće utvrdio. O razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata Općinski sud je dao iscrpne razloge koje je kao odgovarajuće i pravilne u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je također naveo da nije od značaja za ovu pravnu stvar pozivanje apelanata u prizivu na nalaz vještaka prometne struke da su alkoskop-am pule, kojima je izvršeno alko testiranje, bile neuporabljive zbog isteka roka važnosti, zato što su i sami apelanti prilikom kontrole pristali na takav vid provjere, a nisu tražili da ih se uputi na analizu vađenja krvi radi eventualnog utvrđenja količine alkohola u krvi ili neprisustva alkohola u krvi. Nije utemeljen ni prizivni prigovor da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je i ZOPRO u članku 58. st. 2. i 3. u svezi s člankom 55. predvidio izricanje mjere prestanka radnog odnosa u navedenim okolnostima. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 18. kolovoza 2006. godine. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju 12. rujna 2006. godine. Općinski sud je 29. rujna 2006. godine dostavio spis na odlučivanje Vrhovnom sudu. 14. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. listopada 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da su Općinski i Kantonalni sud pravilno utvrdili da je stegovni postupak protiv apelanata pravilno proveden i da su činjenice na temelju kojih je izrečena mjera prestanka radnog odnosa apelantima pravilno utvrđene, kao i da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili članak 8. ZPP-a kada su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da su apelanti za vrijeme rada uzimali alkohol i da tu činjenicu nisu osporili u stegovnom postupku. Vrhovni sud je također istaknuo da su neutemeljene tvrdnje apelanata da je na predmetni slučaj trebalo primijeniti odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) u smislu članka 145. ZOR-a jer smatraju da je primjena toga zakona povoljnija za njih. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da se postupci ostvarivanja i zaštite prava koji nisu završeni, a započeti su prije početka primjene ZOR-a (ZOR je stupio na snagu 5. studenoga 1999. godine), okončavaju po odredbama propisa koji su primjenjivani na teritoriju Federacije BiH do dana stupanja na snagu ZOR-a pod uvjetom da je to za uposlenika povoljnije. ZOSPO u čl. 59-69. regulira pitanja stegovnih organa i stegovni postupak, dok ZOR-om stegovni postupak nije predviđen. S obzirom na to da je odluka tuženog donijeta nakon okončanja stegovnog postupka i da je ispitivanje valjanosti odluke stegovnog organa u drugom stupnju vršeno u sudskoj proceduri kako je propisano člankom 66. stavak 2. ZOSPO, ne može se zaključiti da je primjena ZOR-a povoljnija za njih. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelanti navode da im je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelanti, također, ističu da im je povrijeđeno i pravo na rad i pravo na pravične uvjete rada iz čl. 1. i 2. Europske socijalne povelje. 16. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici što su sudovi tijekom redovitoga postupka pogrešno utvrdili činjenice koje se tiču njihove alkoholiziranosti, kao i pravilnosti vođenog stegovnog postupka. Naime, apelanti ističu da nisu razmatrani svi njihovi navodi, da su odluke tuženoga nezakonite jer nije dokazano da su koristili alkohol i bili u opijenom stanju na radnom mjestu. Osim toga, apelanti navode da se njihove izjave uzete tijekom stegovnog postupka ne mogu smatrati priznanjem jer ih je poslodavac iznudio prijetnjom i prevarom, što je u oprečnosti s odredbama Europske konvencije. Slijedom toga, apelanti navode da im je onemogućeno pošteno suđenje i da je odluka utemeljena na dokazima pribavljenim oprečno zakonu i ustavu. Dalje apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je postupak koji je po zakonu trebao biti žurne naravi trajao preko osam godina i nije okončan u razumnom roku. Povredu prava na učinkovit pravni lijek apelanti vide u činjenici da Kantonalni i Vrhovni sud nisu razmatrali sve navode koje su oni isticali u tužbi, na ročištima, u prizivu i reviziji, a što je u oprečnosti s pravom na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Osim toga, apelanti smatraju da su postupajući na ovakav način nadležni organi spriječili apelante u ostvarivanju njihovih prava s obzirom da je Europskom socijalnom poveljom u članku 1. ustanovljeno pravo na rad, a u članku 2. pravo na pravične uvjete rada, pa "ako apelanti nisu počinili teže povrede radne obveze koje im se stavljaju na teret, razvidno je da im je uskraćeno pravo na rad. b) Odgovor na apelaciju 17. Općinski sud je istaknuo da navodi apelanata nisu utemeljeni i da tokom postupka pred Općinskim sudom nisu počinjene povrede prava apelanata koje su oni istaknuli a što je potvrđeno i činjenicom da je prvostupanjska presuda potvrđena odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda. 18. Kantonalni sud je naveo da se neslaganje apelanata s pravnim stavom koji je Kantonalni sud izrazio u obrazloženju pobijane presude ne može dovoditi u vezu s povredama temeljnih ljudskih prava iz Europske konvencije. Vrhovni sud je također naveo da navodi apelanata nisu utemeljeni. 19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su apelanti tijekom postupka koji je vođen pred redovitim sudovima isticali prigovore vezane za način vođenja stegovnog postupka. Redoviti sudovi su utvrdili da su istaknuti prigovori neutemeljeni jer su apelanti u stegovnom postupku dali izričito priznanje da su počinili povrede radne obveze. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. U Zakonu o temeljnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, "Službeni list RBiH" br. 21/92) relevantne odredbe glase: Članak 55. Za povrede radne dužnosti i radnih obveza djelatniku se može izreći jedna od stegovnih mjera: Š..Ć 3. prestanak radnog odnosa. Članak 58. st. 2. i 3. Mjera prestanka radnog odnosa izriče se i za druge teže povrede radnih obveza utvrđene zakonom i općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom. Općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom bliže se utvrđuju okolnosti i uvjeti pod kojima će se povrede navedene u stavku 1. ovoga članka smatrati težom povredom radne obveze za koju se izriče mjera prestanka radnog odnosa sukladno prirodi djelatnosti, odnosno prirodom posla koji obavlja pojedini djelatnik. VI. Dopustivost Dopustivost u odnosu na čl. 6. i 13. Europske konvencije 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. listopada 2007. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelanti su primili 27. studenoga 2007. godine a apelacija je podnesena 3. siječnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. Dopustivost u odnosu na čl. 1. i 2. Europske socijalne povelje 25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na rad i prava na pravične uvjete rada iz čl. 1. i 2. Europske socijalne povelje (1961), Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; 26. U navodima apelacije apelanti se pozivaju na navodnu povredu čl. 1. i 2. Europske socijalne povelje. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Europska socijalna povelja ne nalazi na listi Dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji su pobrojani u Aneksu I Ustava BiH i njezine odredbe ne čine korpus ustavnih pravila u Bosni i Hercegovini, čije bi eventualne povrede bio mjerodavan ispitati Ustavni sud u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da se apelanti u apelaciji pozivaju na međunarodni dokument koji nije sadržan u Ustavu ili Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer je očevidno da apelanti apelacijom ne pokreću pitanja "koja su sadržana u ovom ustavu" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2646/05 od 21. prosinca 2006. godine, objavljena na njeb stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). 27. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII. Meritum 28. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Razuman rok a) Relevantna načela 30. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 31. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 32. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 33. Ustavni sud opaža da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 3. rujna 1999. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 23. listopada 2007. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao osam godina i oko jedan mjesec. To je razdoblje koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti duljine postupka 34. Glede složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da se konkretnom slučaju radilo o postupku u kojemu se odlučivalo o pravima i obvezama vezanim za radni odnos. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Posebno se ne može reći da je bilo potrebno osam godina da se riješi pitanje jesu li odluke o prestanku radnog odnosa apelantima bile zakonite ili nezakonite. Za Ustavni sud nema dvojbe da je predmetni postupak bio od izuzetnog značaja za apelante, jer je o njegovome ishodu ovisilo hoće li se apelanti vratiti na posao, što je, po mišljenju Ustavnog suda, bitno pitanje u životu svakog čovjeka. Značaju žurnog okončavanja ovog postupka doprinosi i to što se radi o radnom sporu u kojem je određeno žurno postupanje prema odredbama članka 426. ranijeg ZPP-a, odnosno članku 420. važećeg ZPP-a kojima je propisano da je ovaj postupak žurne naravi. 35. Ustavni sud opaža da je Općinski sud nakon podnošenja tužbe donio odluku za oko jednu godinu te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenom prizivu na presudu odlučio tek nakon dvije godine i oko dva mjeseca. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinski sud tek nakon tri godine ponovno donio presudu. Ustavni sud primjećuje i da je postupak, nakon što je Općinski sud 3. ožujka 2006. godine ponovo donio odluku po prizivu, Kantonalni sud riješio za pola godine a potom i Vrhovni sud nakon godinu i oko tri mjeseca. Dakle, u ponovnom postupku redoviti sudovi su u tri stupnja donijeli odluke za godinu i oko sedam mjeseci. 36. Dalje, Ustavni sud smatra da, iako je nakon donošenja Odluke Općinskog suda broj P-1031/05 od 3. ožujka 2006. godine postupak okončan u relativno kratkom roku, to ne može biti opravdanje da je nadležnim sudovima trebalo više od ukupno osam godina da utvrde utemeljenost tužbenog zahtjeva apelanata u konkretnom predmetu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u odgovoru na apelaciju Općinski sud ne nudi nikakve razloge koji bi opravdali ovako dugo trajanje postupka s obzirom da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka. Također, Ustavni sud naglašava da u izvjesnoj mjeri postoji i odgovornost apelanata za duljinu postupka, ali da ona nije bila takve naravi da je odlučna za ovoliko trajanje postupka za koji je zakon propisao da je žurne naravi. 37. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu duljinu postupka pred sudovima u trajanju od osam godina i oko jedan mjesec, kao i ponašanje nadležnih sudova i apelanata, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelanata na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali segmenti prava na pravično suđenje 38. U vezi s navodima apelanata da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenice koje se tiču njihove alkoholiziranosti kao i pravilnosti vođenog stegovnog postupka Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog i Ustavnog suda zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 39. Ustavni sud opaža da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi u tri in stance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata nalazeći da je tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog i, prema tome, povratak na radno mjesto i uplata odgovarajućih novčanih potraživanja iz radnog odnosa za apelante neutemeljen. Naime, redoviti sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP istaknuli da apelanti nisu provedenim dokazima uspjeli dokazati činjenice na kojima temelje svoj zahtjev. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi u pobijanim presudama ocjenom provedenih dokaza dali detaljno i razvidno obrazloženje svojih stavova glede utvrđenog činjeničnog stanja koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi. Osim toga, apelanti ne ukazuju na bilo kakve procesne nepravičnosti koje bi, eventualno, mogle pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, imajući u vidu i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, smatra da su ovi navodi apelanata neutemeljeni. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na učinkovit pravni lijek 41. Apelanti u apelaciji navode povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije jer "sudovi nisu u potpunosti razmatrali sve navode koji su isticani u tužbi, na ročištima, u prizivu i reviziji". 42. Prema pravnoj praksi Europskog suda, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u odnosu na koje pravo iz Europske konvencije smatraju da im je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zaključuje da se apelanti, u suštini, pozivaju na povredu ovoga prava u svezi s člankom 6. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da tvrdnje apelanata da nisu imali pravo na učinkovit pravni lijek nisu potkrijepljene bilo kakvim argumentima, osim što su nezadovoljni odlukom povodom priziva i revizije. S obzirom da je očevidno da su apelanti imali i iskoristili sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da su istaknuti navodi apelanata neutemeljeni, te da nije povrijeđeno njihovo pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer u sporu iz radnog odnosa koji je po zakonu žurne naravi konačna odluka je donesena osam godina nakon podnošenja tužbe, a za razdoblje od preko pet godina trajanja postupka pred redovitim sudovima nema razumnog i objektivnog opravdanja. 44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije nije došlo do povrede prava apelanata. Smatra da u obrazloženjima pobijanih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, pri čemu su u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva apelanata dali detaljne, razvidne i logične razloge, a nema ništa što ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost u smislu prava na pravično suđenje. 45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da su apelanti bili onemogućeni u korištenju zakonom propisanih pravnih lijekova, osim što su apelanti nezadovoljni odlukama donesenim povodom priziva i revizije. 46. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 1, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 30/08, rješavajući apelaciju M. S., M. K. i V. Č., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 16 stav 4 tačka 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija M. S., M. K. i V. Č. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine. Odbija se kao neosnovan dio apelacije M. S., M. K. i V. Č. podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopušten dio apelacije M. S., M. K. i V. Č. podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine u odnosu na pravo iz čl. 1 i 2 Evropske socijalne povelje, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. M. S., M. K. i V. Č. (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Zenice podnijeli su 3. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od Mittal steel d.o.o. Zenica (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda je zatraženo 18. marta 2010. godine da dostavi spis, radi uvida. 3. Kantonalni i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 12. marta 2008. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. februara 2008. godine, a tuženi 4. marta 2008. godine. Opštinski sud je 7. aprila 2010. godine Ustavnom sudu dostavio traženi spis. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Opštinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i tuženog dostavljeni su apelantima 18. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelanti su 3. septembra 1999. godine podnijeli tužbu protiv poslodavca "BH steel-com pany" Zenica d.o.o. (pravnog prednika tuženog), radi poništewa odluka o prestanku radnog odnosa i odluka kojima su odbijeni wihovi prigovori na te odluke. Sem toga, apelanti su tražili da sud naloži tuženom da ih vrati na radna mjesta koja su zauzimali prije prestanka radnog odnosa, da im isplati neisplaćene plate za periode od dana prestanka rada, kao i da im naknadi troškove postupka. Predmet je evidentiran pod brojem P-1770/99. Opštinski sud je održao pripremno ročište 29. decembra 1999. godine, zatim ročišta za glavnu raspravu 15. februara i 29. marta 2000. godine. Opštinski sud je zatim, u dva navrata, odložio ročišta i to ročište od 9. maja i 22. juna 2000. godine, zbog provođewa potrebnih vještačewa. Nakon izvršenog vještačewa, Opštinski sud je održao i zakqučio glavnu raspravu 19. decembra 2000. godine na kojoj je donio i objavio djelimičnu presudu. 7. Djelimičnom Presudom broj P-1770/99 od 19. decembra 2000. godine Opštinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata i poništio odluke tuženog kojim je apelantima prestao radni odnos. Takođe je Opštinski sud u izreci presude naložio tuženom da apelante vrati na radna mjesta koja su zauzimali prije prestanka radnog odnosa. U pogledu tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na naknadu plata za periode od kada su prestali da rade i o troškovima postupka, Opštinski sud je, u izreci presude, naveo da će odlučiti nakon pravosnažnosti djelimične presude. Protiv donesene presude tuženi je izjavio žalbu 26. januara 2001. godine. Opštinski sud je 20. februara 2001. godine spis dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje. 8. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-170/01 od 26. februara 2003. godine kojim je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud je istakao da je utvrdio da su apelanti tužbom od 3. septembra 1999. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženog označenog kao "BH steel-com pany" d.o.o. Zenica, te da je u odnosu na tako označenog tuženog Opštinski sud donio djelimičnu presudu. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da je tuženi "BH steel-com pany" d.o.o Zenica prestao da postoji prije donošewa prvostepene presude i da zbog toga nije imao stranačku sposobnost, što je bio razlog za prekid postupka u smislu propisa člana 196 tačka 3 Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP). Zbog navedenog Kantonalni sud je na osnovu člana 351 stav 1 ZPP uvažio žalbu, presudu Opštinskog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno postupanje. Kantonalni sud je naložio Opštinskom sudu da u ponovnom postupku pozove apelante da tužbu opredijele na pravnog slijednika ranije označenog tuženog i odluči o tužbenom zahtjevu cijeneći i druge istaknute žalbene prigovore. Kantonalni sud je vratio spis Opštinskom sudu 3. marta 2003. godine. 9. Opštinski sud je zatim predmet zaveo pod novim brojem P- 294/03. Ročište zakazano za 27. maj 2003. godine je na zahtjev apelanata odgođeno zbog nemogućnosti wihovog zastupnika da pristupi na ročište. Na ročištu od 2. jula 2003. godine apelanti su opredijelili pravnog slijednika ranije označenog tuženog kao "BH steel-željezara" d.o.o. Zenica, a i ovo ročište je odgođeno na prijedlog punomoćnika apelanata radi tražewa podataka od tuženog o visini primawa koja bi apelanti ostvarili da nije došlo do prestanka radnog odnosa. Ročište od 9. septembra 2003. godine nije održano zbog štrajka zaposlenika tuženog. Zatim je novo ročište održano 16. oktobra 2003. godine i ono je odloženo za 27. novembar 2003. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 godine, koje je opozvano zbog stupawa na novu dužnost predsjedavajućeg sudije. Apelanti su 9. februara i 13. aprila 2004. godine Opštinskom sudu dostavili podnesak u kom su precizirali postavljeni tužbeni zahtjev. 10. Apelanti su 25. aprila 2005. godine urgirali da se zakaže rasprava. Opštinski sud je zakazao pripremno ročište za 25. avgust 2005. godine, na koje punomoćnik apelanata nije pristupio te je Opštinski sud, na osnovu odredbe člana 84 ZPP-a, donio rješenje da se tužba apelanata smatra povučenom. 11. Na ročištu od 23. septembra 2005. godine Opštinski sud je usvojio prijedlog punomoćnika apelanata za povraćaj u prijašnje stanje i zakazao novo ročište za 18. oktobar 2005. godine. Predmet je dobio novi broj, P-1033/05. Apelanti su zatim podneskom od 28. septembra 2005. godine precizirali tužbeni zahtjev te označili Mittal steel Zenica kao tuženog, odnosno pravnog slijednika ranije označenog tuženog. Pripremno ročište od 18. oktobra 2005. godine je održano i na njemu su stranke iznijele prijedlog dokaza koje žele da provedu na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je održana 8. decembra 2005, te 18. januara i 2. februara 2006. godine. 12. Opštinski sud je donio Presudu broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine kojom je tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da su apelanti bili radnici tuženog do 17. juna 1999. godine. Dalje je sud utvrdio da je protiv apelanata vođen disciplinski postupak u kom je utvrđeno da su u noći 21/22. maja 1999. godine počinili težu povredu radne obaveze iz člana 36 stav 1 alineja 8 i 9 Pravilnika o radnim odnosima tuženog. Teža povreda radne obaveze sastojala se u tome što su apelanti navedene noći bili pod uticajem alkohola, što je utvrđeno provedenim alkotestom nad apelantima. Odlukama disciplinske komisije tuženog, donesenim u prvom i drugom stepenu, apelantima je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza u skladu s članom 66 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daqnjem tekstu: ZOPRO). Dalje je Opštinski sud naveo da je utvrdio da disciplinski spisi za svu trojicu apelanata sadrže izjave koje su oni svojeručno potpisali i u kojim su izjavili da su kritične noći konzumirali alkohol. Iz izjava datih na glavnoj raspravi u disciplinskom postupku, sud je utvrdio da su apelanti ostali kod takvih svojih izjava a u istaknutim prigovorima na odluke prvostepene disciplinske komisije proizilazi da apelanti nisu osporavali činjenicu da su kritične noći konzumirali alkohol niti su te izjave opovrgavali ni u jednom momentu do okončawa disciplinskog postupka. Opštinski sud je saslušao kao svjedoke i članove disciplinske komisije i na osnovu wihovih izjava zakqučio da nije bilo nikakvog pritiska na apelante da priznaju da su konzumirali alkohol. Po ocjeni Opštinskog suda, provedenim dokazima apelanti nisu dokazali činjenicu da na radnom mjestu nisu konzumirali alkohol kao ni da su bili prisiljeni da u postupku koji je prethodio sudskom postupku priznaju činjenicu konzumirawa alkohola. Apelanti su 20. marta 2006. godine izjavili žalbu, pa je spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje 12. aprila 2006. godine. 13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine kojom je žalbu apelanata odbio i presudu Opštinskog suda potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Opštinski sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na osnov tužbenog zahtjeva i da je pravilno primijenio materijalno pravo te donio zakonitu odluku. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelanti u žalbi nisu naveli ni jednu činjenicu odlučnu za ishod spora, koju je Opštinski sud pogrešno utvrdio ili je nije uopšte utvrdio. O razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata Opštinski sud je dao iscrpne razloge koje je kao odgovarajuće i pravilne u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je takođe naveo da nije od značaja za ovu pravnu stvar pozivanje apelanata u žalbi na nalaz vještaka saobraćajne struke da su alkoskop-am pule, kojima je izvršeno alko testiranje, bile neupotrebqive zbog isteka roka važnosti, zato što su i sami apelanti prilikom kontrole pristali na takav vid provjere, a nisu tražili da ih se uputi na analizu vađewa krvi radi eventualnog utvrđewa količine alkohola u krvi ili neprisustva alkohola u krvi. Nije osnovan ni žalbeni prigovor da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je i ZOPRO u članu 58 st. 2 i 3 u vezi s članom 55 predvidio izricanje mjere prestanka radnog odnosa u navedenim okolnostima. Kantonalni sud je vratio spis Opštinskom sudu 18. avgusta 2006. godine. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju 12. septembra 2006. godine. Opštinski sud je 29. septembra 2006. godine dostavio spis na odlučivanje Vrhovnom sudu. 14. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su Opštinski i Kantonalni sud pravilno utvrdili da je disciplinski postupak protiv apelanata pravilno proveden i da su činjenice na osnovu kojih je izrečena mjera prestanka radnog odnosa apelantima pravilno utvrđene, kao i da je u postupku pred nižestepenim sudovima pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je zakqučio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 8 ZPP-a kada su ocjenom dokaza koji su provedeni utvrdili da su apelanti za vrijeme rada uzimali alkohol i da tu činjenicu nisu osporili u disciplinskom postupku. Vrhovni sud je takođe istakao da su neosnovane tvrdnje apelanata da je na predmetni slučaj trebalo da se primijene odredbe Zakona o radu (u daqnjem tekstu: ZOR) u smislu člana 145 ZOR-a jer smatraju da je primjena tog zakona povoqnija za wih. Naime, Vrhovni sud je istakao da se postupci ostvarivawa i zaštite prava koji nisu završeni, a započeti su prije početka primjene ZOR-a (ZOR je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine), okončavaju po odredbama propisa koji su primjewivani na teritoriji Federacije BiH do dana stupawa na snagu ZOR-a pod uslovom da je to za zaposlenika povoqnije. ZOSPO u čl. 59-69 reguliše p itawa disciplinskih organa i disciplinski postupak, dok ZOR-om disciplinski postupak nije predviđen. S obzirom na to da je odluka tuženog donijeta nakon okončawa disciplinskog postupka i da je ispitivanje valjanosti odluke disciplinskog organa u drugom stepenu vršeno u sudskoj proceduri kako je propisano članom 66 stav 2 ZOSPO, ne može se zakqučiti da je primjena ZOR-a povoqnija za wih. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelanti navode da im je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelanti, takođe, ističu da im je povrijeđeno i pravo na rad i pravo na pravične uslove rada iz čl. 1 i 2 Evropske socijalne povelje. 16. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici što su sudovi tokom redovnog postupka pogrešno utvrdili činjenice koje se tiču wihove alkoholisanosti, kao i pravilnosti vođenog disciplinskog postupka. Naime, apelanti ističu da nisu razmatrani svi wihovi navodi, da su odluke tuženog nezakonite jer nije dokazano da su koristili alkohol i bili u opijenom stanju na radnom mjestu. Sem toga, apelanti navode da wihove izjave uzete tokom disciplinskog postupka ne mogu da se smatraju priznanjem jer ih je poslodavac iznudio prijetwom i prevarom, što je u suprotnosti s odredbama Evropske konvencije. Slijedom toga, apelanti navode da im je onemogućeno pošteno suđenje i da je odluka zasnovana na dokazima koji su pribavljeni suprotno zakonu i ustavu. Dalje apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je postupak koji je po zakonu trebalo da bude hitne prirode trajao preko osam godina i nije okončan u razumnom roku. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelanti vide u činjenici da Kantonalni i Vrhovni sud nisu razmatrali sve navode koje su oni isticali u tužbi, na ročištima, u žalbi i reviziji, a što je u suprotnosti s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Sem toga, apelanti smatraju da su postupajući na ovakav način nadležni organi spriječili apelante da ostvare svoja prava s obzirom da je Evropskom socijalnom poveqom u članu 1 ustanovljeno pravo na rad, a u članu 2 pravo na pravične uslove rada, pa ako apelanti nisu počinili teže povrede radne obaveze koje im se stavljaju na teret, jasno je da im je uskraćeno pravo na rad. b) Odgovor na apelaciju 17. Opštinski sud je istakao da navodi apelanata nisu osnovani i da tokom postupka pred Opštinskim sudom nisu počinjene povrede prava apelanata koje su oni istakli a što je potvrđeno i činjenicom da je prvostepena presuda potvrđena odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda. 18. Kantonalni sud je naveo da neslaganje apelanata s pravnim stavom koji je Kantonalni sud izrazio u obrazloženju osporene presude ne može da se dovodi u vezu s povredama osnovnih qudskih prava iz Evropske konvencije. Vrhovni sud je takođe naveo da navodi apelanata nisu osnovani. 19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelanti tokom postupka koji je vođen pred redovnim sudovima isticali prigovore vezane za način vođewa disciplinskog postupka. Redovni sudovi su utvrdili da su istaknuti prigovori neosnovani jer su apelanti u disciplinskom postupku dali izričito priznanje da su počinili povrede radne obaveze. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, "Službeni list RBiH" br. 21/92) relevantne odredbe glase: Član 55 Za povrede radne dužnosti i radnih obaveza radniku se može izreći jedna od disciplinskih mjera: Š..Ć 3. prestanak radnog odnosa. Član 58 st. 2 i 3 Mjera prestanka radnog odnosa izriče se i za druge teže povrede radnih obaveza utvrđene zakonom i opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom. Opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom bliže se utvrđuju okolnosti i uslovi pod kojima će se povrede navedene u stavu 1 ovog člana smatrati težom povredom radne obaveze za koju se izriče mjera prestanka radnog odnosa u skladu s prirodom djelatnosti, odnosno prirodom posla koji obavlja pojedini radnik. VI. Dopustivost Dopustivost u odnosu na čl. 6 i 13 Evropske konvencije 21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. novembra 2007. godine a apelacija je podnesena 3. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. Dopustivost u odnosu na čl. 1 i 2 Evropske socijalne povelje 25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na rad i prava na pravične uslove rada iz čl. 1 i 2 Evropske socijalne povelje (1961), Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 1 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 1 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; 26. U navodima apelacije apelanti se pozivaju na navodnu povredu čl. 1 i 2 Evropske socijalne povelje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Evropska socijalna povelja ne nalazi na listi Dodatnih sporazuma o qudskim pravima koji su nabrojani u Aneksu I Ustava BiH i njene odredbe ne čine korpus ustavnih pravila u Bosni i Hercegovini, čije bi eventualne povrede bio nadležan da ispita Ustavni sud u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da se apelanti u apelaciji pozivaju na međunarodni dokumenat koji nije sadržan u Ustavu ili Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer je očigledno da apelanti apelacijom ne pokreću pitawa "koja su sadržana u ovom ustavu" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2646/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena na njeb strani Ustavnog suda www.ccbh.ba). 27. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 1 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII. Meritum 28. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Razuman rok a) Relevantni principi 30. Ustavni sud prije svega ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 31. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 32. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 33. Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 3. septembra 1999. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 23. oktobra 2007. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao osam godina i oko jedan mjesec. To je pe riod koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. c) Analiza razumnosti dužine postupka 34. U pogledu složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da se konkretnom slučaju radilo o postupku u kom se odlučivalo o pravima i obavezama vezanim za radni odnos. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je trebalo da se riješe, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Posebno ne može da se kaže da je bilo potrebno osam godina da se riješi pitanje da li su odluke o prestanku radnog odnosa apelantima bile zakonite ili nezakonite. Za Ustavni sud nema sumnje da je predmetni postupak bio od izuzetnog značaja za apelante, jer je od njegovog ishoda zavisilo da li će se apelanti vratiti na posao, što je, po mišljenju Ustavnog suda, bitno pitanje u životu svakog čovjeka. Značaju hitnog okončavawa ovog postupka doprinosi i to što se radi o radnom sporu u kom je određeno hitno postupanje prema odredbama člana 426 ranijeg ZPP-a, odnosno članu 420 važećeg ZPP-a kojima je propisano da je ovaj postupak hitne prirode. 35. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud nakon podnošewa tužbe donio odluku za oko jednu godinu te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio tek nakon dvije godine i oko dva mjeseca. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćawa predmeta na ponovni postupak Opštinski sud tek nakon tri godine ponovno donio presudu. Ustavni sud primjećuje i da je postupak, nakon što je Opštinski sud 3. marta 2006. godine ponovo donio odluku po žalbi, Kantonalni sud riješio za pola godine a zatim i Vrhovni sud nakon godinu i oko tri mjeseca. Dakle, u ponovnom postupku redovni sudovi su u tri stepena donijeli odluke za godinu i oko sedam mjeseci. 36. Dalje, Ustavni sud smatra da, iako je nakon donošewa Odluke Opštinskog suda broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine postupak okončan u relativno kratkom roku, to ne može da bude opravdanje da je nadležnim sudovima trebalo više od ukupno osam godina da utvrde osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata u konkretnom predmetu. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da u odgovoru na apelaciju Opštinski sud ne nudi nikakve razloge koji bi opravdali ovako dugo trajanje postupka s obzirom da se Opštinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašwavao na navode o trajanju postupka. Takođe, Ustavni sud naglašava da u izvjesnoj mjeri postoji i odgovornost apelanata za dužinu postupka, ali da ona nije bila takve prirode da je odlučna za ovoliko trajanje postupka za koji je zakon propisao da je hitne prirode. 37. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, ukqučujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred sudovima u trajanju od osam godina i oko jedan mjesec, kao i ponašanje nadležnih sudova i apelanata, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelanata na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali segmenti prava na pravično suđenje 38. U vezi s navodima apelanata da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice koje se tiču wihove alkoholisanosti kao i pravilnosti vođenog disciplinskog postupka Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 39. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tri in stance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata nalazeći da je tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog i, prema tome, povratak na radno mjesto i uplata odgovarajućih novčanih potraživawa iz radnog odnosa za apelante neosnovan. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP istakli da apelanti nisu provedenim dokazima uspjeli da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama ocjenom dokaza koji su provedeni dali detaqno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stawa koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoqno ili neprihvatqivo sami po sebi. Sem toga, apelanti ne ukazuju na bilo kakve procesne nepravičnosti koje bi, eventualno, mogle da pokrenu pitanje kršewa prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, imajući u vidu i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani. 40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek 41. Apelanti u apelaciji navode povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer "sudovi nisu u potpunosti razmatrali sve navode koji su isticani u tužbi, na ročištima, u žalbi i reviziji". 42. Shodno pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatraju da im je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zakqučuje da se apelanti, u suštini, pozivaju na povredu ovoga prava u vezi s članom 6 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da tvrdnje apelanata da nisu imali pravo na djelotvoran pravni lijek nisu potkrijepljene bilo kakvim argumentima, osim što su nezadovoqni odlukom povodom žalbe i revizije. S obzirom da je očigledno da su apelanti imali i iskoristili sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da su istaknuti navodi apelanata neosnovani, te da nije povrijeđeno wihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 43. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer u sporu iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode konačna odluka je donesena osam godina nakon podnošewa tužbe, a za pe riod od preko pet godina trajawa postupka pred redovnim sudovima nema razumnog i objektivnog opravdawa. 44. S druge strane, Ustavni sud zakqučuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije nije došlo do povrede prava apelanata. Smatra da u obrazložewima osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, pri čemu su u obrazložewima odluka za svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata dali detaqne, jasne i logične razloge, a nema ništa što ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost u smislu prava na pravično suđenje. 45. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da je apelantima bilo onemogućeno da koriste zakonom propisane pravne lijekove, osim što su apelanti nezadovoqni odlukama donesenim povodom žalbe i revizije. 46. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 1, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 288/08, rješavajući apelaciju Milana Dražića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Milana Dražića Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004095 08 P. U skladu s članom 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 77 0 P 004095 08 P. U skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Dražića podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske broj Un-750/06 od 14. septembra 2006. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mi lan Dražić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 18. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 212 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu Pravobranilaštvo) broj Un-750/06 od 14. septembra 2006. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004095 08 P. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 25. januara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo 2. aprila 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid predmetni spis. 3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 15. februara 2008. godine, Pravobranilaštvo 18. februara 2008. godine, a Osnovni sud 19. aprila 2010 godine. Osnovni sud je dostavio i traženi spis na uvid. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 3. marta 2008. godine a odgovor Osnovnog suda 23. aprila 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 17. juna 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne i nematerijalne štete, jer je kao pripadnik Vojske Republike Srpske ranjen od nagazne mine 5. decembra 1992. godine, na prvoj borbenoj liniji kojom prilikom je došlo do povrede desnog stopala, a kao posljedica toga do amputacije desne potkoljenice. 7. Osnovni sud se Rješenjem broj P.885/99 od 13. decembra 2005. godine proglasio nenadležnim za dalje vođenje predmetnog spora. Stavom II dispozitiva rješenja je navedeno da će se predmet ustupiti Pravobranilaštvu radi rješavanja spora vansudskim poravnanjem. U obrazloženju rješenja Osnovni sud se pozvao na član 4. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete), koji je stupio na pravnu snagu 29. novembra 2005. godine i kojim je propisano da se naknada materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava u predmetima koji nisu pravosnažno okončani utvrđuje vansudskim poravnanjem kod Pravobranilaštva. 8. Cio spis dostavljen je na nadležno postupanje Pravobranilaštvu 20. januara 2006. godine. 9. Pravobranilaštvo je povodom apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete održalo 14. septembra 2006. godine usmenu raspravu na kojoj je prisustvovao apelant. Pravobranilaštvo je, Zaključkom broj Un-750/06 od 14. septembra 2006. godine, obustavilo postupak vansudskog poravnanja s apelantom-invalidom četvrte grupe s 80% invaliditeta. U obrazloženju zaključka Pravobranilaštvo je istaklo da se apelant nije suglasio da se zaključi vansudsko poravnanje zbog niskog iznosa naknade štete, načina isplate u obveznicama i rokom dospijeća koji je suviše dug, jer mu se zdravstveno stanje stalnom pogoršava. Odredbom člana 10. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete izričito je propisano da će se postupak zaključiti ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje, te je Pravobranilaštvo donijelo odluku kao u dispozitivu zaključka. 10. Apelant je protiv navedenog zaključka izjavio prigovor koji je Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde), Rješenjem broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine, odbilo kao neosnovan. 11. Apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva pravde broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine. Odlučujući o tužbi, Okružni sud je donio Presudu broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine, kojom je tužbu odbio. 12. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Pravobranilaštvo apelantu u postupku vansudskog poravnanja ponudilo kao naknadu nematerijalne štete iznos od 6.000,00 KM i upoznalo ga o načinu isplate navedenog iznosa koji je propisan članom 20. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete u vezi s članom 21. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske. Međutim, apelant je ponuđeno poravnanje odbio. Okružni sud je zaključio da je, imajući u vidu činjenično stanje i citirane zakonske odredbe, Pravobranilaštvo pravilno postupilo kada je postupak obustavilo, a Ministarstvo pravde odbilo prigovor, jer je apelant odbio prihvatiti vansudsko poravnanje. 13. Apelant je protiv navedene Presude Okružnog suda broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine Vrhovnom sudu Republike Srpske podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. 14. Pravobranilaštvo je 30. juna 2008. godine cio spis vratilo Osnovnom sudu na nadležan postupak. 15. Predmet se nalazio u sudskoj "evidenciji" do 25. januara 2010. godine, kada je zakazano pripremno ročište za 26. februar 2010. godine koje je odloženo zbog odsustva uređujućeg sudije. 16. Na pripremno ročište, koje je zakazano za 12. mart 2010. godine, nije pristupio apelant koji je o ročištu uredno obaviješten, pa je na prijedlog tuženog Osnovni sud donio Rješenje broj 77 0 P 004095 08 P od 12. marta 2010. godine kojim se tužba smatra povučenom. 17. Apelant je 25. marta 2010. godine protiv Rješenja Osnovnog suda broj 77 0 P 004095 08 P od 12. marta 2010. godine izjavio žalbu-prijedlog za povrat u prijašnje stanje. 18. Postupak po žalbi-prijedlogu za povrat u prijašnje stanje je u toku pred Osnovnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je istakao da u momentu podnošenja apelacije postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete traje devet godina i neizvjesno je kada će se okončati. Apelant također osporava odluke koje su donesene u postupku vansudskog poravnanja, smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, apelant je naveo da je u tom postupku njemu data mogućnost da se izjasni, ali samo o već unaprijed utvrđenom novčanom iznosu. Apelant je istakao da je nagodba izraz volje stranaka o spornim pitanjima koja su nastala u okviru rješavanja sporne stvari i podrazumijeva saglasnost stranaka, a u konkretnom slučaju saglasnosti nema jer je nagodba nametnuta mino njegove volje. b) Odgovor na apelaciju 20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku vansudskog poravnanja nije bilo povrede Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, pa je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Postupak po tužbi za naknadu štete je u nadležnosti osnovnih sudova, zbog čega je naloženo Pravobranilaštvu da radi okončanja postupka predmet hitno dostavi Osnovnom sudu na nadležni postupak. Okružni sud je istakao da je odluka donesena u skladu sa zakonskim propisima i da nisu povrijeđena prava koja je apelant naveo. 21. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je istaklo da je apelant prisustvovao raspravi koja je provedena 14. septembra 2006. godine i da je postupak vansudskog poravnanja proveden u skladu s odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete. Navedenim zakonom je uređen postupak, uvjeti, kriteriji i način određivanja naknade štete. U konkretnom slučaju, navelo je dalje Pravobranilaštvo, apelant je iskoristio zakonom propisanu proceduru neprihvatanja poravnanja ulaganja prigovora i pokretanja upravnog spora, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. 22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u postupku poštovao zakonske odredbe, te se proglasio nenadležnim u konkretnom predmetu jer postupak naknade štete nije bio pravosnažno okončan. Osnovni sud je također naveo da je predmet, nakon neuspjelog i obustavljenog vansudskog poravnanja vraćen 30. juna 2008. godine i zaveden pod novi broj, nakon čega se s njim postupa u skladu s Planom rješavanja starih predmeta, zakazuje se pripremno ročište i slijedi dalje postupanje u predmetu. Također je Osnovni sud ukazao na okolnost da je u periodu u kojem je postojala nadležnost suda za postupanje postojala objektivna preopterećenost suda u predmetima uopće, a naročito u predmetima ove vrste, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 277. Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. 24. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održati će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 331. Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti postupak. 25. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovim zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4. Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) u Pravobranilaštvu Republike Srpske. Član 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Član 10. Nadležni or gan iz tačke 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijet će zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. Š...Ć VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku vansudskog poravnanja 28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama koje su donesene u postupku vansudskog poravnanja po njegovom zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 29. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke koje su donesene u postupku sklapanja vansudskog poravnanja koji je vođen u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu štete i koji je okončan Presudom Okružnog suda broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Osporenim odlukama donesenim u postupku vansudskog poravnanja nije odlučeno o apelantovom pravu na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, već je postupak vansudskog poravnanja povodom zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete obustavljen jer se apelant nije saglasio s ponuđenim novčanim iznosom na ime naknade štete pa je predmet vraćen Osnovnom sudu koji je nadležan za odlučivanje u postupku naknade štete. Dakle, pitanja o kojim se odlučivalo u postupku vansudskog poravnanja nisu pitanja građanske naravi već se u parničnom postupku odlučuje o ovom pitanju, odnosno o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidi navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 31. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku 32. Apelant se Ustavnom sudu obratio i zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete koju je podnio 1999. godine nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 35. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka po njegovoj tužbi za naknadu štete povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a.a) Relevantni principi 37. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). a.b) Pe riod koji se uzima u obzir 39. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 17. juna 1999. godine i postupak do danas nije pravosnažno okončan. 40. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud predmet dostavio Pravobranilaštvu na nadležno postupanje 20. januara 2006. godine i da je nakon neuspjelog postupka vansudskog poravnanja pred nadležnim organima predmet ponovo vraćen Osnovnom sudu 25. juna 2008. godine, koji je Rješenjem broj 77 0 P 004095 08 P od 12. marta 2010. godine tužbu smatrao povučenom. U vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, Osnovni sud nije donio odluku o žalbi-prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva (do donošenja ove odluke) traje skoro 11 godina, od toga se osam godina i šest mjeseci odnosi na postupak pred Osnovnim sudom, a dvije godine i pet mjeseci na postupak vansudskog poravnanja. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 41. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih dešavanja. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi s činjeničnim stanjem niti u vezi s primjenom propisa posebno složen, stoga složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 42. Ustavni sud zapaža da je od podnošenja tužbe Osnovni sud nakon pet godina i šest mjeseci potpune neaktivnosti predmet uzeo u rad nakon što je stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete i 13. decembra 2005. godine se, Rješenjem broj P.885/99, proglasio nenadležnim za vođenje predmetnog spora te predmet ustupio Pravobranilaštvu radi rješavanja spora vansudskim poravnanjem. Ustavni sud dalje zapaža da je postupak vansudskog poravnanja pred nadležnim organima trajao dvije godine i pet mjeseci (od 20. januara 2006. godine do 30. juna 2008. godine), kada je Pravobranilaštvo postupak obustavilo i vratilo cio spis na nadležno postupanje Osnovnom sudu jer se apelant nije saglasio s ponuđenim iznosom. U ponovnom postupku Osnovni sud je bio neaktivan godinu i sedam mjeseci kada je predmet uzeo u rad i zakazao pripremno ročište na kojem je, zbog apelantovog nedolaska, doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom i protiv kojeg je apelant izjavio žalbu-prijedlog za povrat u prijašnje stanje o kojem Osnovni sud nije donio odluku. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 10. Zakona o parničnom postupku izričito propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja, a prema odredbama "novog ZPP-a" koji je stupio na pravnu snagu 5. novembra 2003. godine propisani su konkretni rokovi u kojima sud i stranka preduzimaju procesne radnje, te bi dosljednom primjenom tog zakona, u pravilu, postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u roku od šest mjeseci. Također Ustavni sud primjećuje da je članom 331. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti postupak. U konkretnom slučaju je očigledno da se Osnovni sud nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. Za takvo postupanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka naknade štete, osim što je ukazao na preopterećenost suda u predmetima uopće a naročito u predmetima koji se odnose na "ratnu štetu". Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupaka. Ustavni sud također smatra nužnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su "države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi koji bi se mogli smatrati relevantnim da bi se opravdalo nepostupanje prvostepenog suda u periodu od osam godina i šest mjeseci u predmetu koji nije složen. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka. 43. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je postupak vansudskog poravnanja trajao dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud primjećuje da je Pravobranilaštvo raspravu u ovom predmetu zakazalo osam mjeseci nakon dostavljanja predmeta na nadležan postupak (14. septembra 2006. godine), iako je prema članu 6. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete krajnji rok za odlučivanje o zahtjevima 30. juni 2006. godine. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo nikakvo opravdanje osim što je navelo da je postupak proveden u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju je očigledno da je Pravobranilaštvo, kao or gan javne vlasti, doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka, s obzirom da je apelantov predmet zadržalo na rješavanju osam mjeseci a spis vratilo Osnovnom sudu na postupanje devet mjeseci od dana donošenja presude Okružnog suda kojim je postupak vansudskog poravnanja okončan. 44. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke o apelantovoj tužbi za naknadu štete u vremenskom periodu od 11 godina prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 45. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 13. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka u predmetu naknade štete u periodu od skoro 11 godina, i koji još uvijek nije pravosnažno okončan, može u cijelosti staviti na teret Osnovnom sudu i Pravobranilaštvu. 47. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 288/08, rješavajući apelaciju Milana Dražića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Milana Dražića Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004095 08 P. Sukladno članku 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 77 0 P 004095 08 P. Sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Dražića podnesena protiv Presude Okružnog suda Banjaluka broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. rujna 2007. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.03/693-2082706 od 15. prosinca 2006. godine i Zaključka Pravobraniteljstva Republike Srpske broj Un-750/06 od 14. rujna 2006. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mi lan Dražić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora je 18. siječnja 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 212 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.03/693-2082706 od 15. prosinca 2006. godine i Zaključka Pravobraniteljstva Republike Srpske (u daljnjem tekstu Pravobraniteljstvo) broj Un-750/06 od 14. rujna 2006. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004095 08 P. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Pravobraniteljstva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo) je zatraženo 25. siječnja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo 2. travnja 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid predmetni spis. 3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 15. veljače 2008. godine, Pravobraniteljstvo 18. veljače 2008. godine, a Osnovni sud 19. travnja 2010 godine. Osnovni sud je dostavio i traženi spis na uvid. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Pravobraniteljstva su dostavljeni apelantu 3. ožujka 2008. godine a odgovor Osnovnog suda 23. travnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 17. lipnja 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne i nematerijalne štete, jer je kao pripadnik Vojske Republike Srpske ranjen od nagazne mine 5. prosinca 1992. godine, na prvoj borbenoj crti kojom prigodom je došlo do povrede desnog stopala, a kao posljedica toga do amputacije desne potkoljenice. 7. Osnovni sud se Rješenjem broj P.885/99 od 13. prosinca 2005. godine proglasio nenadležnim za dalje vođenje predmetnog spora. Stavkom II dispozitiva rješenja je navedeno da će se predmet ustupiti Pravobraniteljstvu radi rješavanja spora izvansudbenim poravnanjem. U obrazloženju rješenja Osnovni sud se pozvao na članak 4. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete), koji je stupio na pravnu snagu 29. studenoga 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 2005. godine i kojim je propisano da se naknada materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja u predmetima koji nisu pravomoćno okončani utvrđuje izvansudbenim poravnanjem kod Pravobraniteljstva. 8. Cio spis je dostavljen na nadležno postupanje Pravobraniteljstvu 20. siječnja 2006. godine. 9. Pravobraniteljstvo je povodom apelantovoga zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete održalo 14. rujna 2006. godine usmenu raspravu na kojoj je apelant bio nazočan. Pravobraniteljstvo je, Zaključkom broj Un-750/06 od 14. rujna 2006. godine, obustavilo postupak izvansudbenoga poravnanja s apelantom-invalidom četvrte skupine s 80% invaliditeta. U obrazloženju zaključka Pravobraniteljstvo je istaknulo da se apelant nije suglasio da se zaključi izvansudbeno poravnanje zbog niskog iznosa naknade štete, načina isplate u obveznicama i rokom dospijeća koji je suviše dug, jer mu se zdravstveno stanje stalnom pogoršava. Odredbom članka 10. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete izričito je propisano da će se postupak zaključiti ukoliko podnositelj zahtjeva ne prihvati poravnanje, te je Pravobraniteljstvo donijelo odluku kao u dispozitivu zaključka. 10. Apelant je protiv navedenoga zaključka izjavio prigovor koji je Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde), Rješenjem broj 08.03/693-2082706 od 15. prosinca 2006. godine, odbilo kao neutemeljen. 11. Apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva pravde broj 08.03/693-2082706 od 15. prosinca 2006. godine. Odlučujući o tužbi, Okružni sud je donio Presudu broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. rujna 2007. godine, kojom je tužbu odbio. 12. U obrazloženju presude Okružni sud je istaknuo da je Pravobraniteljstvo apelantu u postupku izvansudbenoga poravnanja ponudilo kao naknadu nematerijalne štete iznos od 6.000,00 KM i upoznalo ga o načinu isplate navedenoga iznosa koji je propisan člankom 20. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete u svezi s člankom 21. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske. Međutim, apelant je ponuđeno poravnanje odbio. Okružni sud je zaključio da je, imajući u vidu činjenično stanje i citirane zakonske odredbe, Pravobraniteljstvo pravilno postupilo kada je postupak obustavilo, a Ministarstvo pravde odbilo prigovor, jer je apelant odbio prihvatiti izvansudbeno poravnanje. 13. Apelant je protiv navedene Presude Okružnog suda broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. rujna 2007. godine Vrhovnom sudu Republike Srpske podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke. 14. Pravobraniteljstvo je 30. lipnja 2008. godine cio spis vratilo Osnovnom sudu na nadležan postupak. 15. Predmet se nalazio u sudskoj "evidenciji" do 25. siječnja 2010. godine, kada je zakazano pripremno ročište za 26. veljaču 2010. godine koje je odloženo zbog izočnosti uređujućeg suca. 16. Na pripremno ročište, koje je zakazano za 12. ožujak 2010. godine, nije pristupio apelant koji je o ročištu uredno obaviješten, pa je na prijedlog tuženoga Osnovni sud donio Rješenje broj 77 0 P 004095 08 P od 12. ožujka 2010. godine kojim se tužba smatra povučenom. 17. Apelant je 25. ožujka 2010. godine protiv Rješenja Osnovnog suda broj 77 0 P 004095 08 P od 12. ožujka 2010. godine izjavio priziv-prijedlog za povrat u prijašnje stanje. 18. Postupak po prizivu-prijedlogu za povrat u prijašnje stanje je u tijeku pred Osnovnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da mu je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant je istaknuo da u momentu podnošenja apelacije postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete traje devet godina i neizvjesno je kada će se okončati. Apelant također pobija odluke koje su donesene u postupku izvansudbenoga poravnanja, smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, apelant je naveo da je u tom postupku njemu data mogućnost izjašnjavanja, ali samo o već unaprijed utvrđenom novčanom iznosu. Apelant je istaknuo da je nagodba izraz volje stranaka o prijepornim pitanjima koja su nastala u okviru rješavanja prijeporne stvari i podrazumijeva suglasnost stranaka, a u konkretnom slučaju suglasnosti nema jer je nagodba nametnuta mino njegove volje. b) Odgovor na apelaciju 20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da u postupku izvansudbenoga poravnanja nije bilo povrede Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, pa je apelantova tužba odbijena kao neutemeljena. Postupak po tužbi za naknadu štete je u nadležnosti osnovnih sudova, zbog čega je naloženo Pravobraniteljstvu da radi okončanja postupka predmet žurno dostavi Osnovnom sudu na nadležni postupak. Okružni sud je istaknuo da je odluka donesena sukladno zakonskim propisima i da nisu povrijeđena prava koja je apelant naveo. 21. U odgovoru na apelaciju Pravobraniteljstvo je istaknulo da je apelant bio nazočan raspravi koja je provedena 14. rujna 2006. godine i da je postupak izvansudbenoga poravnanja proveden sukladno odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete. Navedenim zakonom je uređen postupak, uvjeti, kriteriji i način određivanja naknade štete. U konkretnom slučaju, navelo je dalje Pravobraniteljstvo, apelant je iskoristio zakonom propisanu proceduru neprihvaćanja poravnanja ulaganja prigovora i pokretanja upravnoga spora, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena. 22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je u postupku poštovao zakonske odredbe, te se proglasio nenadležnim u konkretnom predmetu jer postupak naknade štete nije bio pravomoćno okončan. Osnovni sud je također naveo da je predmet, nakon neuspjelog i obustavljenog izvansudbenoga poravnanja vraćen 30. lipnja 2008. godine i zaveden pod novi broj, nakon čega se s njim postupa sukladno Planu rješavanja starih predmeta, zakazuje se pripremno ročište i slijedi dalje postupanje u predmetu. Također je Osnovni sud ukazao na okolnost da je u razdoblju u kojemu je postojala nadležnost suda za postupanje postojala objektivna preopterećenost suda u predmetima uopće, a osobito u predmetima ove vrste, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 277. Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. 24. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište održati će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 331. Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti postupak. 25. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Ovim zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravomoćnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama prema čijim zahtjevima nije pravomoćno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Članak 4. Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravomoćno okončani, provodi se putem izvansudbenoga poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) u Pravobraniteljstvu Republike Srpske. Članak 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom pravobraniteljstvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Članak 10. Nadležni or gan iz točke 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neutemeljen, odnosno donijet će zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnositelj zahtjeva ne prihvaća poravnanje. Š...Ć VI. Dopustivost 26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku izvansudbenoga poravnanja 28. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama koje su donesene u postupku izvansudbenoga poravnanja po njegovome zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pri ispitivanju dopustivosti ovoga dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 29. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke koje su donesene u postupku sklapanja izvansudbenoga poravnanja koji je vođen sukladno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu štete i koji je okončan Presudom Okružnog suda broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. rujna 2007. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni postupak određivanja građanskih prava i obveza apelanta u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Pobijanim odlukama donesenim u postupku izvansudbenoga poravnanja nije odlučeno o apelantovom pravu na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnoga stanja i neposredne ratne opasnosti, već je postupak izvansudbenoga poravnanja povodom zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete obustavljen jer se apelant nije suglasio s ponuđenim novčanim iznosom na ime naknade štete pa je predmet vraćen Osnovnom sudu koji je nadležan za odlučivanje u postupku naknade štete. Dakle, pitanja o kojima se odlučivalo u postupku izvansudbenoga poravnanja nisu pitanja građanske naravi već se u parničnom postupku odlučuje o ovome pitanju, odnosno o apelantovim građanskim pravima i obvezama u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Imajući u vidi navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 31. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku 32. Apelant se Ustavnom sudu obratio i zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete koju je podnio 1999. godine nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 35. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka po njegovoj tužbi za naknadu štete povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a.a) Relevantna načela 37. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 38. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). a.b) Razdoblje koje se uzima u obzir 39. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 17. lipnja 1999. godine i postupak do danas nije pravomoćno okončan. 40. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud predmet dostavio Pravobraniteljstvu na nadležno postupanje 20. siječnja 2006. godine i da je nakon neuspjelog postupka izvansudbenoga poravnanja pred nadležnim organima predmet ponovo vraćen Osnovnom sudu 25. lipnja 2008. godine, koji je Rješenjem broj 77 0 P 004095 08 P od 12. ožujka 2010. godine tužbu smatrao povučenom. U vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, Osnovni sud nije donio odluku o prizivu-prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva (do donošenja ove odluke) traje skoro 11 godina, od toga se osam godina i šest mjeseci odnosi na postupak pred Osnovnim sudom, a dvije godine i pet mjeseci na postupak izvansudbenoga poravnanja. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 41. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženoga radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u tijeku ratnih dešavanja. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u svezi s činjeničnim stanjem niti u svezi s primjenom propisa posebice složen, stoga složenost ovoga predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu duljinu. 42. Ustavni sud opaža da je od podnošenja tužbe Osnovni sud nakon pet godina i šest mjeseci potpune neaktivnosti predmet uzeo u rad nakon što je stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete i 13. prosinca 2005. godine se, Rješenjem broj P.885/99, proglasio nenadležnim za vođenje predmetnoga spora te predmet ustupio Pravobraniteljstvu radi rješavanja spora izvansudbenim poravnanjem. Ustavni sud dalje opaža da je postupak izvansudbenoga poravnanja pred nadležnim organima trajao dvije godine i pet mjeseci (od 20. siječnja 2006. godine do 30. lipnja 2008. godine), kada je Pravobraniteljstvo postupak obustavilo i vratilo cio spis na nadležno postupanje Osnovnom sudu jer se apelant nije suglasio s ponuđenim iznosom. U ponovnome postupku Osnovni sud je bio neaktivan godinu i sedam mjeseci kada je predmet uzeo u rad i zakazao pripremno ročište na kojemu je, zbog apelantovoga nedolaska, doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom i protiv kojega je apelant izjavio priziv-prijedlog za povrat u prijašnje stanje o kojemu Osnovni sud nije donio odluku. S tim u svezi Ustavni sud podsjeća da je člankom 10. Zakona o parničnom postupku izričito propisano da je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja, a prema odredbama "novog ZPP-a" koji je stupio na pravnu snagu 5. studenoga 2003. godine propisani su konkretni rokovi u kojima sud i stranka poduzimaju procesne radnje, te bi dosljednom primjenom toga zakona, u pravilu, postupak pred prvostupanjskim sudom trebao biti okončan u roku od šest mjeseci. Također Ustavni sud primjećuje da je člankom 331. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti postupak. U konkretnom slučaju je očevidno da se Osnovni sud nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. Za takvo postupanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka naknade štete, osim što je ukazao na preopterećenost suda u predmetima uopće a osobito u predmetima koji se odnose na "ratnu štetu". Međutim, Ustavni sud je u prethodnome dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupaka. Ustavni sud također smatra nužnim ukazati na stav Europskog suda prema kojemu su "države dužne organizirati svoje pravne sustave tako da sudovima omoguće poštivanje zahtjeva članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi Europski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi koji bi se mogli smatrati relevantnim da bi se opravdalo nepostupanje prvostupanjskog suda u razdoblju od osam godina i šest mjeseci u predmetu koji nije složen. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini postupka. 43. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je postupak izvansudbenoga poravnanja trajao dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud primjećuje da je Pravobraniteljstvo raspravu u ovom predmetu zakazalo osam mjeseci nakon dostavljanja predmeta na nadležan postupak (14. rujna 2006. godine), iako je prema članku 6. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete konačni rok za odlučivanje o zahtjevima 30. lipanj 2006. godine. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobraniteljstvo nije podastrlo nikakvo opravdanje osim što je navelo da je postupak proveden sukladno zakonu. U konkretnom slučaju je očevidno da je Pravobraniteljstvo, kao or gan javne vlasti, doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, s obzirom da je apelantov predmet zadržalo na rješavanju osam mjeseci a spis vratilo Osnovnom sudu na postupanje devet mjeseci od dana donošenja presude Okružnog suda kojim je postupak izvansudbenoga poravnanja okončan. 44. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke o apelantovoj tužbi za naknadu štete u vremenskom razdoblju od 11 godina prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao načelo prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 45. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi s člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i članak 13. Europske konvencije. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka u predmetu naknade štete u razdoblju od skoro 11 godina, i koji još uvijek nije pravomoćno okončan, može u cijelosti staviti na teret Osnovnom sudu i Pravobraniteljstvu. 47. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 288/08, rješavajući apelaciju Milana Dražića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija Milana Dražića Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004095 08 P. U skladu s članom 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, bez daqnjeg odlagawa, okonča postupak u predmetu broj 77 0 P 004095 08 P. U skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Prijedoru da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Dražića podnesena protiv Presude Okružnog suda Bawa Luka broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine, Rješewa Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine i Zakqučka Pravobranilaštva Republike Srpske broj Un-750/06 od 14. septembra 2006. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mi lan Dražić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 18. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 212 od 25. oktobra 2007. godine, Rješewa Ministarstva pravde Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine i Zakqučka Pravobranilaštva Republike Srpske (u daqnjem tekstu Pravobranilaštvo) broj Un-750/06 od 14. septembra 2006. godine, kao i zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004095 08 P. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 25. januara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatraženo 2. aprila 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid predmetni spis. 3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 15. februara 2008. godine, Pravobranilaštvo 18. februara 2008. godine, a Osnovni sud 19. aprila 2010 godine. Osnovni sud je dostavio i traženi spis na uvid. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 3. marta 2008. godine a odgovor Osnovnog suda 23. aprila 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 17. juna 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daqnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne i nematerijalne štete, jer je kao pripadnik Vojske Republike Srpske ranjen od nagazne mine 5. decembra 1992. godine, na prvoj borbenoj liniji kojom prilikom je došlo do povrede desnog stopala, a kao posljedica toga do amputacije desne potkoljenice. 7. Osnovni sud se Rješenjem broj P.885/99 od 13. decembra 2005. godine proglasio nenadležnim za dalje vođenje predmetnog spora. Stavom II dispozitiva rješewa je navedeno da će se predmet ustupiti Pravobranilaštvu radi rješavawa spora vansudskim poravnanjem. U obrazloženju rješewa Osnovni sud se pozvao na član 4 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daqnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete), koji je stupio na pravnu snagu 29. novembra 2005. godine i kojim je propisano da se naknada materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u periodu ratnih dejstava u predmetima koji nisu pravosnažno okončani utvrđuje vansudskim poravnanjem kod Pravobranilaštva. 8. Cio spis dostavljen je na nadležno postupanje Pravobranilaštvu 20. januara 2006. godine. 9. Pravobranilaštvo je povodom apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete održalo 14. septembra 2006. godine usmenu raspravu na kojoj je prisustvovao apelant. Pravobranilaštvo je, Zakqučkom broj Un-750/06 od 14. septembra 2006. godine, obustavilo postupak vansudskog poravnawa s apelantom-invalidom četvrte grupe s 80% invaliditeta. U obrazloženju zakqučka Pravobranilaštvo je istaklo da se apelant nije saglasio da se zakquči vansudsko poravnanje zbog niskog iznosa naknade štete, načina isplate u obveznicama i rokom dospijevawa koji je suviše dug, jer mu se zdravstveno stanje stalnom pogoršava. Odredbom člana 10 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete izričito je propisano da će se postupak zakqučiti ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje, te je Pravobranilaštvo donijelo odluku kao u dispozitivu zakqučka. 10. Apelant je protiv navedenog zakqučka izjavio prigovor koji je Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo pravde), Rješenjem broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine, odbilo kao neosnovan. 11. Apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Rješewa Ministarstva pravde broj 08.03/693-2082706 od 15. decembra 2006. godine. Odlučujući o tužbi, Okružni sud je donio Presudu broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine, kojom je tužbu odbio. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 12. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Pravobranilaštvo apelantu u postupku vansudskog poravnawa ponudilo kao naknadu nematerijalne štete iznos od 6.000,00 KM i upoznalo ga o načinu isplate navedenog iznosa koji je propisan članom 20 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete u vezi s članom 21 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske. Međutim, apelant je ponuđeno poravnanje odbio. Okružni sud je zakqučio da je, imajući u vidu činjenično stanje i citirane zakonske odredbe, Pravobranilaštvo pravilno postupilo kada je postupak obustavilo, a Ministarstvo pravde odbilo prigovor, jer je apelant odbio da prihvati vansudsko poravnanje. 13. Apelant je protiv navedene Presude Okružnog suda broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine Vrhovnom sudu Republike Srpske podnio zahtjev da se sudska odluka vanredno preispita. 14. Pravobranilaštvo je 30. juna 2008. godine cio spis vratilo Osnovnom sudu na nadležan postupak. 15. Predmet se nalazio u sudskoj "evidenciji" do 25. januara 2010. godine, kada je zakazano pripremno ročište za 26. februar 2010. godine koje je odloženo zbog odsustva uređujućeg sudije. 16. Na pripremno ročište, koje je zakazano za 12. mart 2010. godine, nije pristupio apelant koji je o ročištu uredno obaviješten, pa je na prijedlog tuženog Osnovni sud donio Rješenje broj 77 0 P 004095 08 P od 12. marta 2010. godine kojim se tužba smatra povučenom. 17. Apelant je 25. marta 2010. godine protiv Rješewa Osnovnog suda broj 77 0 P 004095 08 P od 12. marta 2010. godine izjavio žalbu-prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje. 18. Postupak po žalbi-prijedlogu za povraćaj u prijašnje stanje je u toku pred Osnovnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajawa postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant je istakao da u momentu kad je podnesena apelacija postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete traje devet godina i neizvjesno je kada će se okončati. Apelant takođe osporava odluke koje su donesene u postupku vansudskog poravnawa, smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, apelant je naveo da je u tom postupku njemu data mogućnost da se izjasni, ali samo o već unaprijed utvrđenom novčanom iznosu. Apelant je istakao da je nagodba izraz volje stranaka o spornim pitawima koja su nastala u okviru rješavawa sporne stvari i podrazumijeva saglasnost stranaka, a u konkretnom slučaju saglasnosti nema jer je nagodba nametnuta mino njegove volje. b) Odgovor na apelaciju 20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u postupku vansudskog poravnawa nije bilo povrede Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete, pa je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Postupak po tužbi za naknadu štete je u nadležnosti osnovnih sudova, zbog čega je naloženo Pravobranilaštvu da radi okončawa postupka predmet hitno dostavi Osnovnom sudu na nadležni postupak. Okružni sud je istakao da je odluka donesena u skladu sa zakonskim propisima i da nisu povrijeđena prava koja je apelant naveo. 21. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je istaklo da je apelant prisustvovao raspravi koja je provedena 14. septembra 2006. godine i da je postupak vansudskog poravnawa proveden u skladu s odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete. Navedenim zakonom je uređen postupak, uslovi, kriterijumi i način određivawa naknade štete. U konkretnom slučaju, navelo je dalje Pravobranilaštvo, apelant je iskoristio zakonom propisanu proceduru neprihvatawa poravnawa ulagawa prigovora i pokretawa upravnog spora, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. 22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u postupku poštovao zakonske odredbe, te se proglasio nenadležnim u konkretnom predmetu jer postupak naknade štete nije bio pravosnažno okončan. Osnovni sud je takođe naveo da je predmet, nakon neuspjelog i obustavljenog vansudskog poravnawa vraćen 30. juna 2008. godine i zaveden pod novi broj, nakon čega se s wim postupa u skladu s Planom rješavawa starih predmeta, zakazuje se pripremno ročište i slijedi dalje postupanje u predmetu. Takođe je Osnovni sud ukazao na okolnost da je u periodu u kom je postojala nadležnost suda za postupanje postojala objektivna preopterećenost suda u predmetima uopšte, a naročito u predmetima ove vrste, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 277 Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, o državanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. 24. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 331 Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povraćaj u prijašnje stanje i nastaviti postupak. 25. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovawa od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u periodu ratnih djelovawa od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4 Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnawa (u daqnjem tekstu: poravnanje) u Pravobranilaštvu Republike Srpske. Član 5 Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stawa i neposredne ratne opasnosti. Član 10 Nadležni or gan iz tačke 4 ovog zakona donijeće rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zakqučak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. Š...Ć VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku vansudskog poravnawa 28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama koje su donesene u postupku vansudskog poravnawa po njegovom zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovawa povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 29. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke koje su donesene u postupku sklapawa vansudskog poravnawa koji je vođen u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu štete i koji je okončan Presudom Okružnog suda broj U:011-0.U-07-000 212 od 25. septembra 2007. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno da se odgovori na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivawa građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. Osporenim odlukama donesenim u postupku vansudskog poravnawa nije odlučeno o apelantovom pravu na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnog stawa i neposredne ratne opasnosti, već je postupak vansudskog poravnawa povodom zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete obustavljen jer se apelant nije saglasio s ponuđenim novčanim iznosom na ime naknade štete pa je predmet vraćen Osnovnom sudu koji je nadležan za odlučivanje u postupku naknade štete. Dakle, pitawa o kojim se odlučivalo u postupku vansudskog poravnawa nisu pitawa građanske prirode već se u parničnom postupku odlučuje o ovom pitanju, odnosno o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Imajući u vidi navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 31. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na ovaj dio apelacije odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku 32. Apelant se Ustavnom sudu obratio i zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi za naknadu štete koju je podnio 1999. godine nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 35. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajawa postupka po njegovoj tužbi za naknadu štete povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a.a) Relevantni principi 37. Ustavni sud prije svega ističe da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 38. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). a.b) Pe riod koji se uzima u obzir 39. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 17. juna 1999. godine i postupak do danas nije pravosnažno okončan. 40. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud predmet dostavio Pravobranilaštvu na nadležno postupanje 20. januara 2006. godine i da je nakon neuspjelog postupka vansudskog poravnawa pred nadležnim organima predmet ponovo vraćen Osnovnom sudu 25. juna 2008. godine, koji je Rješenjem broj 77 0 P 004095 08 P od 12. marta 2010. godine tužbu smatrao povučenom. U vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda, Osnovni sud nije donio odluku o žalbi-prijedlogu za povraćaj u prijašnje stanje. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva (do donošewa ove odluke) traje skoro 11 godina, od toga se osam godina i šest mjeseci odnosi na postupak pred Osnovnim sudom, a dvije godine i pet mjeseci na postupak vansudskog poravnawa. a.s) Analiza razumnosti trajawa postupka 41. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi naknade materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u toku ratnih dešavawa. Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u vezi s činjeničnim stanjem niti u vezi s primjenom propisa posebno složen, stoga složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 42. Ustavni sud zapaža da je od podnošewa tužbe Osnovni sud nakon pet godina i šest mjeseci potpune neaktivnosti predmet uzeo u rad nakon što je stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu štete i 13. decembra 2005. godine se, Rješenjem broj P.885/99, proglasio nenadležnim za vođenje predmetnog spora te predmet ustupio Pravobranilaštvu radi rješavawa spora vansudskim poravnanjem. Ustavni sud dalje zapaža da je postupak vansudskog poravnawa pred nadležnim organima trajao dvije godine i pet mjeseci (od 20. januara 2006. godine do 30. juna 2008. godine), kada je Pravobranilaštvo postupak obustavilo i vratilo cio spis na nadležno postupanje Osnovnom sudu jer se apelant nije saglasio s ponuđenim iznosom. U ponovnom postupku Osnovni sud je bio neaktivan godinu i sedam mjeseci kada je predmet uzeo u rad i zakazao pripremno ročište na kom je, zbog apelantovog nedolaska, doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom i protiv kog je apelant izjavio žalbu-prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje o kom Osnovni sud nije donio odluku. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 10 Zakona o parničnom postupku izričito propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačewa, a shodno odredbama "novog ZPP-a" koji je stupio na pravnu snagu 5. novembra 2003. godine propisani su konkretni rokovi u kojima sud i stranka preduzimaju procesne radnje, te bi dosljednom primjenom tog zakona, u pravilu, postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan u roku od šest mjeseci. Takođe Ustavni sud primjećuje da je članom 331 Zakona o parničnom postupku propisano da će sud odmah odlučiti o prijedlogu za povraćaj u prijašnje stanje i nastaviti postupak. U konkretnom slučaju je očigledno da se Osnovni sud nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od wih. Za takvo postupanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi mogao da se smatra razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka naknade štete, sem što je ukazao na preopterećenost suda u predmetima uopšte a naročito u predmetima koji se odnose na "ratnu štetu". Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupaka. Ustavni sud takođe smatra da je neophodno da se ukaže na stav Evropskog suda prema kom su "države dužne da organizuju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi koji bi mogli da se smatraju relevantnim da bi se opravdalo nepostupanje prvostepenog suda u periodu od osam godina i šest mjeseci u predmetu koji nije složen. S druge strane, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka. 43. Sem toga, Ustavni sud ukazuje da je postupak vansudskog poravnawa trajao dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud primjećuje da je Pravobranilaštvo raspravu u ovom predmetu zakazalo osam mjeseci nakon dostavljanja predmeta na nadležan postupak (14. septembra 2006. godine), iako je prema članu 6 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu štete krajwi rok za odlučivanje o zahtjevima 30. juni 2006. godine. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo nikakvo opravdanje sem što je navelo da je postupak proveden u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju je očigledno da je Pravobranilaštvo, kao or gan javne vlasti, doprinijelo ukupnoj dužini trajawa postupka, s obzirom da je apelantov predmet zadržalo na rješavanju osam mjeseci a spis vratilo Osnovnom sudu na postupanje devet mjeseci od dana donošewa presude Okružnog suda kojim je postupak vansudskog poravnawa okončan. 44. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke o apelantovoj tužbi za naknadu štete u vremenskom periodu od 11 godina prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 45. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra apelantove navode u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 13 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 46. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka u predmetu naknade štete u periodu od skoro 11 godina, i koji još uvijek nije pravosnažno okončan, može u cijelosti da se stavi na teret Osnovnom sudu i Pravobranilaštvu. 47. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 48. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 407/08, rješavajući apelaciju N. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija N. P. Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda Mostar broj 53 0 I 005421 07 Gž od 14. januara 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu Mostar koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Mostar da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. N. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine, kojeg zastupa Odvjetnički ured "Grgić & CO" iz Ljubuškog, podnio je 4. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 I 005421 07 Gž od 14. januara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda Čapljina (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 I 005421 07 I od 13. jula 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo, kao učesnika u postupku, zatraženo je 15. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud i "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo dostavili su odgovor 28. februara 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda i "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo dostavljen je apelantu 24. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P:231/03 od 29. juna 2006. godine obavezano je "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo da apelantu na ime naknade štete na vozilu isplati iznos od 3.157.44 KM sa zakonskom kamatom počevši od 1. januara 1991. godine, kao danom nastanka štete, pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.002.45 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. juna 2006. godine do konačne isplate. 7. Apelant je, kao tražilac izvršenja, 10. januara 2007. godine, na osnovu navedene presude, podnio prijedlog za izvršenje protiv "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik). 8. Općinski sud je Rješenjem broj 07 53 I 005421 07 I od 25. januara 2007. godine odredio predloženo izvršenje. Izvršenik je 8. februara 2007. godine na ovo rješenje izjavio prigovor u kojem je, između ostalog, naveo da se, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 i 29/05; u daljnjem tekstu: Zakon o visini stope zatezne kamate), zatezna kamata neće obračunavati za pe riod ratnog stanja, odnosno od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. 9. Rješenjem Općinskog suda broj 07 53 I 005421 07 I od 13. jula 2007. godine usvojen je izvršenikov prigovor, obustavljeno je izvršenje u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na glavni dug za pe riod od 1. januara 1991. godine do 23. novembra 2005. godine i ukinute pravne radnje u tom dijelu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je izvršenikov prigovor osnovan budući da je Zakonom o visini stope zatezne kamate propisano da se zatezna kamata neće obračunavati od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. Općinski sud je u dva navrata ispravljao dispozitiv ovog rješenja, zbog očiglednih pogrešaka u datumu od kada se računaju zatezne kamate, tako da je posljednjom ispravkom naveo da se rješenje za izvršenje obustavlja u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate za pe riod od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. 10. Odlučujući o apelantovoj žalbi na navedeno rješenje, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 53 0 I 00 5421 07 Gž od 14. januara 2008. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate, kojim je propisano da se zatezna kamata neće obračunavati za pe riod od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu rješenjem Općinskog suda, odnosno Kantonalnog suda, povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen Zakon o visini stope zatezne kamate jer je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, budući da je donesen isključivo radi zaštite interesa određenih subjekata. Apelant navodi da Općinski sud u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu donose različite odluke u izvršnim postupcima, odnosno da odbijaju izvršenikove prigovore kojim se traži primjena Zakona o visini stope zatezne kamate. Apelant, dalje, ističe da su sudovi u izvršnom postupku mijenjali izvršnu ispravu, odnosno pravosnažnu presudu kojom su apelantu dosuđene zatezne kamate u ratnom periodu. b) Odgovor na apelaciju 12. Općinski sud ističe da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava, tj. da je u konkretnom slučaju primijenjen Zakon o visini stope zatezne kamate, kojim je propisano da se zatezna kamata neće obračunavati za pe riod ratnog stanja, tj. od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. 13. Izvršenik ističe da se predmetna apelacija odnosi na ocjenu ustavnosti Zakona o visini stope zatezne kamate, koju apelant nije ovlašten da podnese, odnosno da se predmetnom apelacijom kritizira rad sudske i zakonodavne vlasti. V. Relevantni propisi 14. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 i 29/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. Ovim zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na osnovu ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na osnovu naknade štete iz osnove obaveznih osiguranja u periodu od 1. 12. 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/01). 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 Član 2. Na iznos duga iz člana 1. ovog zakona, nastalog na osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje. Zatezna kamata iz stava 1. ovog člana neće se obračunavati za pe riod ratnog stanja, tj. od 18. 9. 1991. godine do 23. 11. 1995. godine. Član 3. Obračun zateznih kamata iz člana 1. ovog zakona vrši se primjenom metode prostog kamatnog računa za godišnje periode, a konformnog kamatnog računa za ispod godišnje periode. Obračun zatezne kamate po pravosnažnim sudskim rješenjima vrše komercijalne banke u kojima dužnik ima otvorene transakcione račune, uz naplatu provizije. Član 4. Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz člana 1. ovog zakona, koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje. 15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 37. Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za cijeli pe - riod rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 53 0 I 005421 07 Gž od 14. januara 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su sudovi u izvršnom postupku primijenili odredbe člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. 21. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud napominje da je u svojoj Odluci broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zaključio da član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Zakon o izmjenama) nije saglasan članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je tako zaključio jer Zakon o izmjenama ne precizira cilj člana 37, niti ukazuje na koji način on služi društvenom ili općem interesu, odnosno kada Parlament Federacije nije opravdao donošenje spornog člana kojim se očigledno zadire u imovinska prava koja štite Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Dalje, Ustavni sud je u svojoj Odluci AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući apelaciju Srećka Pavlovića, između ostalog, utvrdio da je neustavno otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za pe riod rata na osnovu člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jer, iako je donesen novi Zakon o visini stope zatezne kamate, zadržano je isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važenja člana 37. Zakona o izmjenama, što je Ustavni sud konstatirao u Rješenju o neprovođenju Odluke broj U 50/01. Imajući u vidu navedeno, odnosno zaključke i obrazloženja iz citiranih odluka, Ustavni sud apelantove navode ocjenjuje osnovanim, odnosno zaključuje da je usvajanjem izvršenikovog prigovora kojim se obustavlja izvršenje zakonskih zateznih kamata u ratnom periodu na osnovu člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, sud je u izvršnom postupku primijenio zakonsku odredbu za koju je konstatirano da je njezinim donošenjem zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važenja člana 37. Zakona o izmjenama, a za koji je utvrđeno da nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 22. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 23. S obzirom na utvrđenu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 24. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenog prava se ogleda u tome što je sud u izvršnom postupku obustavio izvršenje zakonskih zateznih kamata u ratnom periodu na osnovu zakonske odredbe za koju je utvrđeno da je njezinim donošenjem zadržano isto pravno stanje kao u vrijeme važenja odredbe za koju je ranijom odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 407/08, rješavajući apelaciju N. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 28. travnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija N. P. Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda Mostar broj 53 0 I 005421 07 Gž od 14. siječnja 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu Mostar koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Mostar da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. N. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine, kojeg zastupa Odvjetnički ured "Grgić & CO" iz Ljubuškog, podnio je 4. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 I 005421 07 Gž od 14. siječnja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda Čapljina (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 I 005421 07 I od 13. srpnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo, kao sudionika u postupku, zatražena je 15. veljače 2008. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud i "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo dostavili su odgovor 28. veljače 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda i "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo dostavljen je apelantu 24. travnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P:231/03 od 29. lipnja 2006. godine obvezano je "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo da apelantu na ime naknade štete na vozilu isplati iznos od 3.157.44 KM sa zakonskom kamatom počevši od 1. siječnja 1991. godine, kao danom nastanka štete, pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.002.45 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. lipnja 2006. godine do konačne isplate. 7. Apelant je, kao tražitelj izvršenja, 10. siječnja 2007. godine, na temelju navedene presude, podnio prijedlog za izvršenje protiv "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik). 8. Općinski sud je Rješenjem broj 07 53 I 005421 07 I od 25. siječnja 2007. godine odredio predloženo izvršenje. Izvršenik je 8. veljače 2007. godine na ovo rješenje izjavio prigovor u kojem je, između ostalog, naveo da se, sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 i 29/05; u daljnjem tekstu: Zakon o visini stope zatezne kamate), zatezna kamata neće obračunavati za razdoblje ratnog stanja, odnosno od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine. 9. Rješenjem Općinskog suda broj 07 53 I 005421 07 I od 13. srpnja 2007. godine usvojen je izvršenikov prigovor, obustavljeno je izvršenje u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na glavni dug za razdoblje od 1. siječnja 1991. godine do 23. studenog 2005. godine i ukinute pravne radnje u tom dijelu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je izvršenikov prigovor utemeljen budući da je Zakonom o visini stope zatezne kamate propisano da se zatezna kamata neće obračunavati od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine. Općinski sud je u dva navrata ispravljao dispozitiv ovog rješenja, zbog očitih pogrešaka u datumu od kada se računaju zatezne kamate, tako da je posljednjom ispravkom naveo da se rješenje za izvršenje obustavlja u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate za razdoblje od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine. 10. Odlučujući o apelantovom prizivu na navedeno rješenje, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 53 0 I 00 5421 07 Gž od 14. siječnja 2008. godine, kojim je priziv odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 2. Zakona o visini stope zatezne kamate, kojim je propisano da se zatezna kamata neće obračunavati za razdoblje od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu rješenjem Općinskog suda, odnosno Kantonalnog suda, povrijeđeni pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen Zakon o visini stope zatezne kamate jer je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji, budući da je donesen isključivo radi zaštite interesa određenih subjekata. Apelant navodi da Općinski sud u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu donose različite odluke u izvršnim postupcima, odnosno da odbijaju izvršenikove prigovore kojim se traži primjena Zakona o visini stope zatezne kamate. Apelant, dalje, ističe da su sudovi u izvršnom postupku mijenjali izvršnu ispravu, odnosno pravomoćnu presudu kojom su apelantu dosuđene zatezne kamate u ratnom razdoblju. b) Odgovor na apelaciju 12. Općinski sud ističe da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava, tj. da je u konkretnom slučaju primijenjen Zakon o visini stope zatezne kamate, kojim je propisano da se zatezna kamata neće obračunavati za razdoblje ratnog stanja, tj. od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine. 13. Izvršenik ističe da se predmetna apelacija odnosi na ocjenu ustavnosti Zakona o visini stope zatezne kamate, koju apelant nije ovlašten podnijeti, odnosno da se predmetnom apelacijom kritizira rad sudske i zakonodavne vlasti. V. Relevantni propisi 14. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 i 29/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 1. Ovim zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u razdoblju od 1. 12. 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/01). 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 Članak 2. Na iznos duga iz članka 1. ovog zakona, nastalog na temelju dužničko-povjeriteljskih odnosa na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje. Zatezna kamata iz stavka 1. ovog članka neće se obračunavati za razdoblje ratnog stanja, tj. od 18. 9. 1991. godine do 23. 11. 1995. godine. Članak 3. Obračun zateznih kamata iz članka 1. ovog zakona vrši se primjenom metode prostog kamatnog računa za godišnja razdoblja, a konformnog kamatnog računa za ispod godišnja razdoblja. Obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima vrše komercijalne banke u kojima dužnik ima otvorene transakcijske račune, uz naplatu provizije. Članak 4. Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona, koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje. 15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi: Članak 37. Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za cijelo razdoblje rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 53 0 I 005421 07 Gž od 14. siječnja 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 19. siječnja 2008. godine, a apelacija je podnesena 4. veljače 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su sudovi u izvršnom postupku primijenili odredbe članka 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. 21. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud napominje da je u svojoj Odluci broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zaključio da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Zakon o izmjenama) nije suglasan članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je tako zaključio jer Zakon o izmjenama ne precizira cilj članka 37, niti ukazuje na koji način on služi društvenom ili općem interesu, odnosno kada Parlament Federacije nije opravdao donošenje spornog članka kojim se očito zadire u imovinska prava koja štite Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija. Dalje, Ustavni sud je u svojoj Odluci AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući apelaciju Srećka Pavlovića, između ostalog, utvrdio da je neustavno otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za razdoblje rata na temelju članka 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jer, iako je donesen novi Zakon o visini stope zatezne kamate, zadržano je isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važenja članka 37. Zakona o izmjenama, što je Ustavni sud konstatirao u Rješenju o neprovođenju Odluke broj U 50/01. Imajući u vidu navedeno, odnosno zaključke i obrazloženja iz citiranih odluka, Ustavni sud apelantove navode ocjenjuje utemeljenim, odnosno zaključuje da je usvajanjem izvršenikovog prigovora kojim se obustavlja izvršenje zakonskih zateznih kamata u ratnom razdoblju na temelju članka 2. Zakona o visini stope zatezne kamate povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, sud je u izvršnom postupku primijenio zakonsku odredbu za koju je konstatirano da je njezinim donošenjem zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važenja članka 37. Zakona o izmjenama, a za koji je utvrđeno da nije sukladan Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. 22. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi 23. S obzirom na utvrđenu povredu prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 24. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povreda navedenog prava se ogleda u tome što je sud u izvršnom postupku obustavio izvršenje zakonskih zateznih kamata u ratnom razdoblju na temelju zakonske odredbe za koju je utvrđeno da je njezinim donošenjem zadržano isto pravno stanje kao u vrijeme važenja odredbe za koju je ranijom odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije sukladna Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji. 25. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 407/08, rješavajući apelaciju N. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 9 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija N. P. Utvrđuje se povreda člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda Mostar broj 53 0 I 005421 07 Gž od 14. januara 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu Mostar koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu Mostar da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. N. P. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Vitine, kog zastupa Odvjetnički ured "Grgić & CO" iz Qubuškog, podnio je 4. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda Mostar (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 I 005421 07 Gž od 14. januara 2008. godine i Rješewa Opštinskog suda Čapqina (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 07 53 I 005421 07 I od 13. jula 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda, Kantonalnog suda i "Sarajevo-osigurawa" d.d. Sarajevo, kao učesnika u postupku, zatraženo je 15. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud i "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo dostavili su odgovor 28. februara 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda i "Sarajevo-osigurawa" d.d. Sarajevo dostavljen je apelantu 24. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda u Qubuškom broj P:231/03 od 29. juna 2006. godine obavezano je "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo da apelantu na ime naknade štete na vozilu isplati iznos od 3.157.44 KM sa zakonskom kamatom počevši od 1. januara 1991. godine, kao danom nastanka štete, pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.002.45 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. juna 2006. godine do konačne isplate. 7. Apelant je, kao tražilac izvršewa, 10. januara 2007. godine, na osnovu navedene presude, podnio prijedlog za izvršenje protiv "Sarajevo-osigurawa" d.d. Sarajevo kao izvršenika (u daqnjem tekstu: izvršenik). 8. Opštinski sud je Rješenjem broj 07 53 I 005421 07 I od 25. januara 2007. godine odredio predloženo izvršenje. Izvršenik je 8. februara 2007. godine na ovo rješenje izjavio prigovor u kom je, između ostalog, naveo da se, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovawa ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 i 29/05; u daqnjem tekstu: Zakon o visini stope zatezne kamate), zatezna kamata neće obračunavati za pe riod ratnog stawa, odnosno od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. 9. Rješenjem Opštinskog suda broj 07 53 I 005421 07 I od 13. jula 2007. godine usvojen je izvršenikov prigovor, obustavljeno je izvršenje u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na glavni dug za pe riod od 1. januara 1991. godine do 23. novembra 2005. godine i ukinute pravne radnje u tom dijelu. U obrazloženju rješewa Opštinski sud je naveo da je izvršenikov prigovor osnovan budući da je Zakonom o visini stope zatezne kamate propisano da se zatezna kamata neće obračunavati od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. Opštinski sud je u dva navrata ispravljao dispozitiv ovog rješewa, zbog očiglednih pogrešaka u datumu od kada se računaju zatezne kamate, tako da je posljedwom ispravkom naveo da se rješenje za izvršenje obustavlja u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate za pe riod od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. 10. Odlučujući o apelantovoj žalbi na navedeno rješenje, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 53 0 I 00 5421 07 Gž od 14. januara 2008. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 2 Zakona o visini stope zatezne kamate, kojim je propisano da se zatezna kamata neće obračunavati za pe riod od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su mu rješenjem Opštinskog suda, odnosno Kantonalnog suda, povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nije mogao da bude primijenjen Zakon o visini stope zatezne kamate jer je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, budući da je donesen iskqučivo radi zaštite interesa određenih subjekata. Apelant navodi da Opštinski sud u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu donose različite odluke u izvršnim postupcima, odnosno da odbijaju izvršenikove prigovore kojim se traži primjena Zakona o visini stope zatezne kamate. Apelant, dalje, ističe da su sudovi u izvršnom postupku mijewali izvršnu ispravu, odnosno pravosnažnu presudu kojom su apelantu dosuđene zatezne kamate u ratnom periodu. b) Odgovor na apelaciju 12. Opštinski sud ističe da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava, tj. da je u konkretnom slučaju primijenjen Zakon o visini stope zatezne kamate, kojim je propisano da se zatezna kamata neće obračunavati za pe riod ratnog stawa, tj. od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine. 13. Izvršenik ističe da se predmetna apelacija odnosi na ocjenu ustavnosti Zakona o visini stope zatezne kamate, koju apelant nije ovlašćen da podnese, odnosno da se predmetnom apelacijom kritikuje rad sudske i zakonodavne vlasti. V. Relevantni propisi 14. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovawa ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 i 29/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 1 Ovim zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovawima na osnovu ugovora iz 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovawa nastalih na osnovu naknade štete iz osnove obaveznih osigurawa u periodu od 1. 12. 1989. godine do stupawa na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 51/01). Član 2 Na iznos duga iz člana 1 ovog zakona, nastalog na osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje. Zatezna kamata iz stava 1 ovog člana neće se obračunavati za pe riod ratnog stawa, tj. od 18. 9. 1991. godine do 23. 11. 1995. godine. Član 3 Obračun zateznih kamata iz člana 1 ovog zakona vrši se primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode, a konformnog kamatnog računa za ispod godišnje periode. Obračun zatezne kamate po pravosnažnim sudskim rješewima vrše komercijalne banke u kojima dužnik ima otvorene transakcione račune, uz naplatu provizije. Član 4 Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz člana 1 ovog zakona, koji nisu okončani do dana stupawa na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončaće se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje. 15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 37 Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnawa) i vansudska poravnawa iz osigurawa, ne obračunavaju se kamate za cijeli pe riod rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 53 0 I 005421 07 Gž od 14. januara 2008. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant smatra da mu je osporenim rješewima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su sudovi u izvršnom postupku primijenili odredbe člana 2 Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovawa. 21. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud napominje da je u svojoj Odluci broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zakqučio da član 37 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu Zakon o izmjenama) nije saglasan članu II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je tako zakqučio jer Zakon o izmjenama ne precizira ciq člana 37, niti ukazuje na koji način on služi društvenom ili opštem interesu, odnosno kada Parlament Federacije nije opravdao donošenje spornog člana kojim se očigledno zadire u imovinska prava koja štite Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Dalje, Ustavni sud je u svojoj Odluci AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući apelaciju Srećka Pavlovića, između ostalog, utvrdio da je neustavno otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za pe riod rata na osnovu člana 2 Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovawa jer, iako je donesen novi Zakon o visini stope zatezne kamate, zadržano je isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važewa člana 37 Zakona o izmjenama, što je Ustavni sud konstatovao u Rješenju o nesprovođenju Odluke broj U 50/01. Imajući u vidu navedeno, odnosno zakqučke i obrazložewa iz citiranih odluka, Ustavni sud apelantove navode ocjenjuje osnovanim, odnosno zakqučuje da je usvajanjem izvršenikovog prigovora kojim se obustavlja izvršenje zakonskih zateznih kamata u ratnom periodu na osnovu člana 2 Zakona o visini stope zatezne kamate povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, sud je u izvršnom postupku primijenio zakonsku odredbu za koju je konstatovano da je njenim donošenjem zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važewa člana 37 Zakona o izmjenama, a za koji je utvrđeno da nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 22. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 23. S obzirom na utvrđenu povredu prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se razmatraju ostali apelantovi navodi. VIII. Zakqučak 24. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenog prava se ogleda u tome što je sud u izvršnom postupku obustavio izvršenje zakonskih zateznih kamata u ratnom periodu na osnovu zakonske odredbe za koju je utvrđeno da je njenim donošenjem zadržano isto pravno stanje kao u vrijeme važewa odredbe za koju je ranijom odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 25. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 884/08, rješavajući apelaciju Milorada Zajovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milorada Zajovića. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 0582 76 09 Gž od 25. februara 2010. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Miloradu Zajoviću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 4.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Milorad Zajović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-P-058276-06 (173/06). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 17. juna 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 17. marta 2010. godine da dostavi spis broj 71-0-P-058276-06 (173/06) na uvid. 3. Osnovni sud je 27. juna 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 6. aprila 2010. godine traženi spis na uvid. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 1. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 14. augusta 1989. godine Osnovnom sudu udruženog rada Banja Luka podnio prijedlog protiv RO Centar za srednje usmjereno obrazovanje i vaspitanje OOUR Metalska škola Banja Luka radi isplate razlike plaće. 7. Osnovni sud udruženog rada Banja Luka je zakazao 12 ročišta od kojih je 5 održano, a 7 odgođeno, te proveo dva vještačenja vještaka finansijske struke. 8. Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) predmetni spis je dostavljen na nadležno postupanje nakon ukidanja Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka 1992. godine od kada se predmet nalazio u sudskoj "evidenciji" do 2. februara 1998. godine, kada je apelant pozvan da uredi prvobitno podneseni prijedlog koji se sada smatra tužbom. 9. Apelant je podneskom od 26. februara 1998. godine precizirao tužbeni zahtjev, te naznačio da tužbu podnosi protiv Metalske škole Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plaće. Uređenu tužbu Osnovni sud je dostavio tuženoj 15. maja 1998. godine. 10. Ročišta zakazana za 6. juli 1999. godine i 13. juni 2001. godine su odgođena na neodređeno vrijeme zbog bolesti uredujućeg sudije, odnosno radi provođenja vještačenja vještaka finansijske struke. 11. Vještak finansijske struke dostavio je nalaz i mišljenje 1. oktobra 2001. godine nakon čega je Osnovni sud zakazao i održao ročišta 30. januara i 12. februara 2002. godine u prisutnosti apelanta i njegovog opunomoć?nika, te zastupnika tužene. 12. Osnovni sud je 3. aprila 2002. godine urgirao kod tužene da dostavi dokumentaciju, a 20. maja i 11. jula 2002. godine zatražio je od Sekretarijata za inspekcijske poslove grada Banja Luka da dostavi spis po prijavi koju je podnio apelant protiv tužene. Sekretarijat za inspekcijske poslove Banja Luka dostavio je 25. jula 2002. godine tražene spise na uvid. 13. Apelant je 27. septembra 2002. godine urgirao donošenje odluke o njegovoj tužbi. 14. Ročište zakazano i održano 30. septembra 2002. godine odgođeno je za 17. oktobar 2002. godine, kada je glavna rasprava zaključena. 15. Osnovni sud je Presudom broj RS-29/92 od 17. oktobra 2002. godine obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 14. 302,30 KM sa zakonskom kamatom od 1. oktobra 2001. godine pa do isplate i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.212,50 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 16. Tužena je protiv navedene presude izjavila žalbu 21. februara 2003. godine, koju je Osnovni sud dostavio 28. februara 2003. godine apelantu na odgovor. Osnovni sud je 4. aprila 2003. godine dostavio spis Okružnom sudu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) na rješavanje žalbe. 17. Okružni sud je 8. jula 2005. godine cio spis vratio Osnovnom sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka u pogledu zastupanja tužene. 18. Osnovni sud je 23. novembra 2005. godine otklonio procesne nedostatke i 25. novembra 2005. godine spis dostavio Okružnom sudu na postupanje povodom izjavljene žalbe. 19. Okružni sud je Rješenjem broj Ž.101/03 od 14. decembra 2005. godine žalbu tužene uvažio, Presudu Osnovnog suda broj RS.29/92 od 17. oktobra 2002. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 20. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 8. juna 2006. godine, te nastavak pripremnog ročišta zakazao za 4. oktobar 2006. godine i 12. decembar 2006. godine. 21. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-P-06-000 173 od 7. decembra 2006. godine opozvao pripremno ročište zakazano za 12. decembar 2006. godine. Istim rješenjem tužba je vraćena apelantu da ?? ispravi i dopuni u roku od osam dana, u smislu člana 66. u vezi sa članom 336. Zakona o parničnom postupku. Apelant je 19. decembra 2006. godine postupio po rješenju suda i dostavio uređenu i preciziranu tužbu. 22. Apelant je podnescima od 12. septembra, 22. februara 2007. godine i 27. februara 2008. godine molio sud da zakaže raspravu. Apelant se 15. juna 2008. godine obratio Ombudsmanu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Om buds man) koji je dopisom od 2. jula 2008. godine tražio od Osnovnog suda 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 obavještenje o postupanju u predmetu povodom apelantove tužbe. 23. Osnovni sud je nastavak pripremnog ročišta zakazanog za 29. januar 2009. godine odgodio na saglasan prijedlog stranaka, jer tuženoj nije dostavljena tužba koju je apelant po nalogu suda precizirao i uredio 19. decembra 2006. godine. Tužena je 3. marta 2009. godine dostavila odgovor na podnesak-uređenu tužbu od 19. decembra 2006. godine. 24. Nastavak pripremnog ročišta održan je 3. marta 2009. godine i 8. aprila 2009. godine, kada je pripremno ročište zaključeno i određeno ročište za glavnu raspravu. 25. Ročište za glavnu raspravu je održano i zaključeno 4. maja 2009. godine. Osnovni sud je Presudom broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužen? da mu isplati dug od 14.302,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka odbio kao neosnovan. 26. Apelant je protiv Presude Osnovnog suda broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine izjavio žalbu 12. juna 2009. godine, koju je Osnovni sud 17. juna 2009. godine dostavio tuženoj na odgovor. 27. Osnovni sud je 9. decembra 2009. godine spis dostavio Okružnom sudu na postupanje povodom izjavljene žalbe. 28. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 058276 09 Gž od 25. februara 2010. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka na ime sastava žalbe je odbijen kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od temeljnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju radnji koje su obavljene u konkretnom predmetu, tvrdeći da se predmet u vrijeme podnošenja apelacije nalazi već tri godine pred Osnovnim sudom, gdje je vraćen na ponovni postupak a presuda nije donesena. S obzirom na to da se radi o predmetu hitne prirode (radni spor) koji se vodi 19 godina apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži Osnovnom sudu da što prije donese odluku. U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete radi dugog trajanja postupka u iznosu od 1.000,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka. b) Odgovor na apelaciju 30. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da nije mogao ranije dostaviti odgovor na apelaciju s obzirom na to da je spis preuzela sutkinja Violeta Mandić 15. aprila 2008. godine, kada je izabrana odlukom VSTV za sudiju tog suda. Osnovni sud je naveo da apelantovo pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno, jer je u međuvremenu postupak okončan. V. Relevantni propisi 31. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 277. Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 32. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03): Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Član 454. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovog zakona. VI. Dopustivost 33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 35. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi koju je podnio protiv tužene radi isplate razlike neisplaćenih plaća pred Osnovnim sudom nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija je bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja, iako je u međuvremenu Osnovni sud donio presudu a nakon toga i Okružni sud po izjavljenoj apelantovoj žalbi. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka pred Osnovnim sudom došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a.a) Relevantni principi 40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 42. Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 43. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1989. godine. Međutim, pe riod koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao da tum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Prema informacijama dostavljenim Ustavnom sudu, Osnovni sud je u međuvremenu donio Presudu broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine, koju je potvrdio Okružni sud Presudom broj 71 0 P 058276 09 Gž od 25. februara 2010. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Okružnog suda, dakle, pe riod od četrnaest godina. Međutim, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao ukupno dvadeset godina. c) Analiza razumnosti dužine postupka 44. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je apelant tražio da se tužena obaveže na isplatu razlike neisplaćenih plaća. Dakle, radi se o postupku koji je izuzetno važan za apelanta zbog čega treba da se riješi što hitnije. Dalje, Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj posebno složen niti u vezi sa činjeničnim stanjem, niti u vezi sa primjenom propisa. Stoga, složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, mora se uzeti u obzir postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj stan dard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). 46. Ustavni sud zapaža da je od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda predmetni parnični postupak trajao više od četrnaest godina i u tom periodu su donesene dvije odluke pred Osnovnim sudom i dvije pred Okružnim sudom. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), nakon dvije godine i dva mjeseca potpune neaktivnosti predmet uzeo u rad 2. februara 1998. godine, kada je apelanta pozvao da uredi tužbu. Nakon što je apelant dostavio uređenu tužbu 26. februara 1998. godine Osnovni sud je zakazao prvo ročište nakon više od jedne godine i odgodio ga na neodređeno vrijeme zbog bolesti uredujućeg sudije a novo ročište zakazao nakon dvije godine, 13. jula 2001. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su tokom 2001. i 2002. godine održana ročišta u prisutnosti stranaka a prvostepena presuda je donesena u oktobru 2002. godine, koju je Okružni sud ukinuo (dvije godine i četiri mjeseca je trajao postupak po žalbi) i vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je proveo pripremno ročište u junu i oktobru 2006. godine, nakon čega je tražio od apelanta da uredi tužbu a nastavak pripremnog ročišta održao u januaru, martu i aprilu 2009. godine, te ročište za glavnu raspravu zaključio u maju 2009. godine i presudu donio u junu 2009. godine. Okružni sud je donio odluku o žalbi protiv prvostepene presude u periodu od dva mjeseca i petnaest dana. Iz navedenog proizlazi da je Osnovni sud u periodu od 7 godina i u ponovnom postupku u periodu od 4 godine postupao van granica razumnog roka. Za takvo postupanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan. 47. Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostepeni sud, i to zbog činjenice da su mu trebale dvije godine i dva mjeseca da uzme predmet u rad i pozove apelanta da uredi tužbu, te da su mu trebale više od tri godine da zakaže prvo ročište a u ponovnom postupku Osnovni sud je bio neaktivan više od dvije godine. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 10. Zakona o parničnom postupku izričito propisano da je sud dužan da provede postupak bez odugovlačenja a prema odredbama "novog ZPP", koji je stupio na pravnu snagu 5. novembra 2003. godine, propisani su konkretni rokovi za poduzimanje procesnih radnji suda i stranaka. Dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo bi da bude okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud dvije godine i tri mjeseca nije bio aktivan, jer je tek po isteku tog perioda predmet uzeo u rad i vratio ga prvostepenom sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka. Nakon što mu je predmet ponovno dostavljen, Okružni sud je odlukom od 14. decembra 2005. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak što, također, ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud smatra da se pe - riod rješavanja povodom žalbe, koji je trajao dvije godine i četiri mjeseca, ne može smatrati razumnim jer Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za poduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o žalbi. Očigledno je da se Okružni sud nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. 48. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, uočavajući da su apelant i njegov opunomoćenik aktivno učestvovali u postupku, u okviru rokova propisanih zakonom na traženje suda dostavljali precizirane podneske, te svojim pismenim intervencijama i urgencijama dostavljenim Osnovnom sudu i žalbama upućenim uredu Ombudsmana pokušavali da ostvare što hitnije rješavanje predmeta. 49. S obzirom na činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada trajao dvadeset godina, od toga četrnaest godina od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti staviti na teret Osnovnom i Okružnom sudu, koji nisu dali bilo kakvo objašnjenje za ovako dugo trajanje postupka iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 50. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 1.000,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 51. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji po zakonu zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 4.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su za ukupnu dužinu trajanja postupka od 14 godina odgovorni Osnovni i Okružni sud. Ovi sudovi nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka a radi se o sporu iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode. 53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 884/08, rješavajući apelaciju Milorada Zajovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milorada Zajovića. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 0582 76 09 Gž od 25. veljače 2010. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Miloradu Zajoviću, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 4.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnome roku. Sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenome glasniku Republike Srpske" i u "Službenome glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Milorad Zajović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 21. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne duljine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-P-058276-06 (173/06). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od Osnovnoga suda zatraženo je 17. lipnja 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 17. ožujka 2010. godine da dostavi spis broj 71-0-P-058276-06 (173/06) na uvid. 3. Osnovni sud je 27. lipnja 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 6. travnja 2010. godine traženi spis na uvid. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovor Osnovnoga suda dostavljen je apelantu 1. srpnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je 14. kolovoza 1989. godine Osnovnome sudu udruženoga rada Banjaluka podnio prijedlog protiv RO Centar za srednje usmjereno obrazovanje i vaspitanje OOUR Metalska škola Banjaluka radi isplate razlike plaće. 7. Osnovni sud udruženoga rada Banjaluka je zakazao 12 ročišta od kojih je 5 održano, a 7 odgođeno, te proveo dva vještačenja vještaka financijske struke. 8. Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) predmetni spis je dostavljen na nadležno postupanje nakon ukidanja Osnovnoga suda udruženoga rada Banjaluka 1992. godine od kada se predmet nalazio u sudbenoj "evidenciji" do 2. veljače 1998. godine, kada je apelant pozvan da uredi prvobitno podneseni prijedlog koji se sada smatra tužbom. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 9. Apelant je podneskom od 26. veljače 1998. godine precizirao tužbeni zahtjev, te naznačio da tužbu podnosi protiv Metalske škole Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plaće. Uređenu tužbu Osnovni sud je dostavio tuženoj 15. svibnja 1998. godine. 10. Ročišta zakazana za 6. srpanj 1999. godine i 13. lipanj 2001. godine su odgođena na neodređeno vrijeme zbog bolesti uredujućeg suca, odnosno radi provedbe vještačenja vještaka financijske struke. 11. Vještak financijske struke dostavio je nalaz i mišljenje 1. listopada 2001. godine nakon čega je Osnovni sud zakazao i održao ročišta 30. siječnja i 12. veljače 2002. godine u nazočnosti apelanta i njegova opunomoć?nika, te zastupnika tužene. 12. Osnovni sud je 3. travnja 2002. godine urgirao kod tužene da dostavi dokumentaciju, a 20. svibnja i 11. srpnja 2002. godine zatražio je od Sekretarijata za inspekcijske poslove grada Banjaluka da dostavi spis po prijavi koju je podnio apelant protiv tužene. Sekretarijat za inspekcijske poslove Banjaluka dostavio je 25. srpnja 2002. godine tražene spise na uvid. 13. Apelant je 27. rujna 2002. godine urgirao donošenje odluke o njegovoj tužbi. 14. Ročište zakazano i održano 30. rujna 2002. godine odgođeno je za 17. listopad 2002. godine, kada je glavna rasprava zaključena. 15. Osnovni sud je Presudom broj RS-29/92 od 17. listopada 2002. godine obvezao tuženu da apelantu isplati iznos od 14. 302,30 KM sa zakonskom kamatom od 1. listopada 2001. godine pa do isplate i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.212,50 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 16. Tužena je protiv navedene presude izjavila priziv 21. veljače 2003. godine, koji je Osnovni sud dostavio 28. veljače 2003. godine apelantu na odgovor. Osnovni sud je 4. travnja 2003. godine dostavio spis Okružnome sudu Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) na rješavanje priziva. 17. Okružni sud je 8. srpnja 2005. godine cio spis vratio Osnovnome sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka glede zastupanja tužene. 18. Osnovni sud je 23. studenoga 2005. godine otklonio procesne nedostatke i 25. studenoga 2005. godine spis dostavio Okružnome sudu na postupanje povodom izjavljenoga priziva. 19. Okružni sud je Rješenjem broj Ž.101/03 od 14. prosinca 2005. godine priziv tužene uvažio, Presudu Osnovnoga suda broj RS.29/92 od 17. listopada 2002. godine ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 20. U ponovnome postupku Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 8. lipnja 2006. godine, te nastavak pripremnoga ročišta zakazao za 4. listopad 2006. godine i 12. prosinac 2006. godine. 21. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-P-06-000 173 od 7. prosinca 2006. godine opozvao pripremno ročište zakazano za 12. prosinac 2006. godine. Istim rješenjem tužba je vraćena apelantu da ?? ispravi i dopuni u roku od osam dana, u smislu članka 66. u svezi sa člankom 336. Zakona o parničnome postupku. Apelant je 19. prosinca 2006. godine postupio po rješenju suda i dostavio uređenu i preciziranu tužbu. 22. Apelant je podnescima od 12. rujna, 22. veljače 2007. godine i 27. veljače 2008. godine molio sud da zakaže raspravu. Apelant se 15. lipnja 2008. godine obratio Ombudsmanu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Om buds man) koji je dopisom od 2. srpnja 2008. godine tražio od Osnovnoga suda obavijest o postupanju u predmetu povodom apelantove tužbe. 23. Osnovni sud je nastavak pripremnoga ročišta zakazanoga za 29. siječanj 2009. godine odgodio na suglasan prijedlog stranaka, jer tuženoj nije dostavljena tužba koju je apelant po nalogu suda precizirao i uredio 19. prosinca 2006. godine. Tužena je 3. ožujka 2009. godine dostavila odgovor na podnesak-uređenu tužbu od 19. prosinca 2006. godine. 24. Nastavak pripremnoga ročišta održan je 3. ožujka 2009. godine i 8. travnja 2009. godine, kada je pripremno ročište zaključeno i određeno ročište za glavnu raspravu. 25. Ročište za glavnu raspravu je održano i zaključeno 4. svibnja 2009. godine. Osnovni sud je Presudom broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. lipnja 2009. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužen? da mu isplati dug od 14.302,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka odbio kao neutemeljen. 26. Apelant je protiv Presude Osnovnoga suda broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. lipnja 2009. godine izjavio priziv 12. lipnja 2009. godine, koji je Osnovni sud 17. lipnja 2009. godine dostavio tuženoj na odgovor. 27. Osnovni sud je 9. prosinca 2009. godine spis dostavio Okružnome sudu na postupanje povodom izjavljenoga priziva. 28. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 058276 09 Gž od 25. veljače 2010. godine apelantov priziv odbio i potvrdio Presudu Osnovnoga suda broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. lipnja 2009. godine. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka na ime sastava priziva je odbijen kao neutemeljen. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnome roku kao jedno od temeljnih načela pravičnog suđenja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je naveo kronologiju radnji koje su obavljene u konkretnome predmetu, tvrdeći da se predmet u vrijeme podnošenja apelacije nalazi već tri godine pred Osnovnim sudom, gdje je vraćen na ponovni postupak a presuda nije donesena. Obzirom na to da se radi o predmetu žurne prirode (radni spor) koji se vodi 19 godina apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži Osnovnome sudu da što prije donese odluku. U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete radi dugog trajanja postupka u iznosu od 1.000,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka. b) Odgovor na apelaciju 30. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istaknuo da nije mogao ranije dostaviti odgovor na apelaciju obzirom na to da je spis preuzela sutkinja Violeta Mandić 15. travnja 2008. godine, kada je izabrana odlukom VSTV za suca toga suda. Osnovni sud je naveo da apelantovo pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno, jer je u međuvremenu postupak okončan. V. Relevantni propisi 31. Zakon o parničnome postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnome dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 277. Po primitku tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženome na odgovor, održavanje pripremnoga ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Članak 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. 32. Zakon o parničnome postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03): Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. stavak 1. Sud odmah po primitku tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka u sudu pismenoga odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnoga ročišta. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova. Članak 454. Ako je prije stupanja na snagu ovoga zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovoga zakona. VI. Dopustivost 33. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 34. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je rabio. 35. Apelant se obratio Ustavnome sudu zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi koju je podnio protiv tužene radi isplate razlike neisplaćenih plaća pred Osnovnim sudom nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovu slučaju nije donesena odluka u "razumnome roku" u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U konkretnome slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, predmetna apelacija je bila dopustiva i u vrijeme njezinog podnošenja, iako je u međuvremenu Osnovni sud donio presudu a nakon toga i Okružni sud po izjavljenom apelantovom prizivu. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja postupka pred Osnovnim sudom došlo do povrede njegova prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 39. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a.a) Relevantna načela 40. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 41. Osim toga, prema praksi Europskoga i Ustavnoga suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudbenoga sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 42. Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudbeni postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 43. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1989. godine. Međutim, razdoblje koje, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnoga suda ne počinje tada, već 14. prosinca 1995. godine, kao nadnevak kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stavak 37). Prema informacijama dostavljenim Ustavnome sudu, Osnovni sud je u međuvremenu donio Presudu broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. lipnja 2009. godine, koju je potvrdio Okružni sud Presudom broj 71 0 P 058276 09 Gž od 25. veljače 2010. godine. U svezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti duljinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnoga suda pa do donošenja odluke Okružnoga suda, dakle, razdoblje od četrnaest godina. Međutim, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnoga suda, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao ukupno dvadeset godina. c) Analiza razumnosti duljine postupka 44. U konkretnome slučaju se radi o postupku u kojem je apelant tražio da se tužena obveže na isplatu razlike neisplaćenih plaća. Dakle, radi se o postupku koji je iznimno važan za apelanta zbog čega se treba riješiti što žurnije. Dalje, Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj niti u svezi sa činjeničnim stanjem, niti u svezi sa primjenom propisa posebice složen. Stoga, složenost ovoga predmeta u konkretnome slučaju nije odlučan razlog za njegovu duljinu. 45. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj duljina trajanja postupka, na određenim instancama promatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, mora se uzeti u obzir postupak u cijelosti i duljina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome je li ovaj stan dard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi, Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A broj 230-D, stavak 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). 46. Ustavni sud zapaža da je od zasnivanja nadležnosti Ustavnoga suda predmetni parnični postupak trajao više od četrnaest godina i u tome razdoblju su donesene dvije odluke pred Osnovnim sudom i dvije pred Okružnim sudom. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnoga suda (14. prosinca 1995. godine), nakon dvije godine i dva mjeseca potpune neaktivnosti predmet uzeo u rad 2. veljače 1998. godine, kada je apelanta pozvao da uredi tužbu. Nakon što je apelant dostavio uređenu tužbu 26. veljače 1998. godine Osnovni sud je zakazao prvo ročište nakon više od jedne godine i odgodio ga na neodređeno vrijeme zbog bolesti uredujućeg suca a novo ročište zakazao nakon dvije godine, 13. srpnja 2001. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su tijekom 2001. i 2002. godine održana ročišta u nazočnosti stranaka a prvostupanjska presuda je donesena u listopadu 2002. godine, koju je Okružni sud ukinuo (dvije godine i četiri mjeseca je trajao postupak po prizivu) i vratio na ponovni postupak. U ponovnome postupku Osnovni sud je proveo pripremno ročište u lipnju i listopadu 2006. godine, nakon čega je tražio od apelanta da uredi tužbu a nastavak pripremnoga ročišta održao u siječnju, ožujku i travnju 2009. godine, te ročište za glavnu raspravu zaključio u svibnju 2009. godine i presudu donio u lipnju 2009. godine. Okružni sud je donio odluku o prizivu protiv prvostupanjske presude u razdoblju od dva mjeseca i petnaest dana. Iz navedenoga proizlazi da je Osnovni sud u razdoblju od 7 godina i u ponovnome postupku u razdoblju od 4 godine postupao izvan granica razumnoga roka. Za takvo postupanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnome sporu koji je prema svojoj prirodi žuran. 47. Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostupanjski sud, i to zbog činjenice da su mu trebale dvije godine i dva mjeseca da uzme predmet u rad i pozove apelanta da uredi tužbu, te da su mu trebale više od tri godine da zakaže prvo ročište a u ponovnome postupku Osnovni sud je bio neaktivan više od dvije godine. S tim u svezi Ustavni sud podsjeća da je člankom 10. Zakona o parničnome postupku izričito propisano da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja a prema odredbama "novoga ZPP", koji je stupio na pravnu snagu 5. studenoga 2003. godine, propisani su konkretni rokovi za poduzimanje procesnih radnji suda i stranaka. Dosljednom primjenom toga zakona postupak pred prvostupanjskim sudom trebao bi biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud dvije godine i tri mjeseca nije bio aktivan, jer je tek po isteku tog razdoblja predmet uzeo u rad i vratio ga prvostupanjskom sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka. Nakon što mu je predmet ponovno dostavljen, Okružni sud je odlukom od 14. prosinca 2005. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak što, također, ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare svoja prava pred redovitim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav. Također, Ustavni sud smatra da se razdoblje rješavanja povodom priziva, koje je trajalo dvije godine i četiri mjeseca, ne može smatrati razumnim jer Zakon o parničnome postupku propisuje konkretne rokove za poduzimanje svake pojedine radnje prigodom odlučivanja o prizivu. Očigledno je da se Okružni sud nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. 48. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije doprinio duljini postupka u konkretnome slučaju, uočavajući da su apelant i njegov opunomoćenik aktivno sudjelovali u postupku, u okviru rokova propisanih zakonom na traženje suda dostavljali precizirane podneske, te svojim pismenim intervencijama i urgencijama dostavljenim Osnovnom sudu i prizivima upućenim uredu Ombudsmana pokušavali ostvariti što žurnije rješavanje predmeta. 49. Obzirom na činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada trajao dvadeset godina, od toga četrnaest godina od zasnivanja nadležnosti Ustavnoga suda, i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti staviti na teret Osnovnom i Okružnom sudu, koji nisu dali bilo kakvo objašnjenje za ovako dugo trajanje postupka iz radnoga odnosa, Ustavni sud smatra da duljina konkretnoga postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 50. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnome roku dosudi iznos od 1.000,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud, iznimno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 51. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji po zakonu zahtijeva posebnu žurnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 4.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiTI Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku, kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada su za ukupnu duljinu trajanja postupka od 14 godina odgovorni Osnovni i Okružni sud. Ovi sudovi nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka a radi se o sporu iz radnoga odnosa koji je po zakonu žurne prirode. 53. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 884/08, rješavajući apelaciju Milorada Zajovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milorada Zajovića. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bawoj Luci broj 71 0 P 0582 76 09 Gž od 25. februara 2010. godine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Miloradu Zajoviću, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 4.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. U skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Milorad Zajović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajawa postupka pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71-0-P-058276-06 (173/06). II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 17. juna 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 17. marta 2010. godine da dostavi spis broj 71-0-P-058276-06 (173/06) na uvid. 3. Osnovni sud je 27. juna 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 6. aprila 2010. godine traženi spis na uvid. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 1. jula 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je 14. avgusta 1989. godine Osnovnom sudu udruženog rada Bawa Luka podnio predlog protiv RO Centar za srednje usmjereno obrazovanje i vaspitanje OOUR Metalska škola Bawa Luka radi isplate razlike plate. 7. Osnovni sud udruženog rada Bawa Luka je zakazao 12 ročišta od kojih je 5 održano, a 7 odgođeno, te sproveo dva vještačewa vještaka finansijske struke. 8. Osnovnom sudu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) predmetni spis je dostavljen na nadležno postupanje nakon ukidawa Osnovnog suda udruženog rada Bawa Luka 1992. godine od kada se predmet nalazio u sudskoj "evidenciji" do 2. februara 1998. godine, kada je apelant pozvan da uredi prvobitno podneseni predlog koji se sada smatra tužbom. 9. Apelant je podneskom od 26. februara 1998. godine precizirao tužbeni zahtjev, te naznačio da tužbu podnosi protiv Metalske škole Bawa Luka (u daqnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plate. Uređenu tužbu Osnovni sud je dostavio tuženoj 15. maja 1998. godine. 10. Ročišta zakazana za 6. juli 1999. godine i 13. juni 2001. godine su odložena na neodređeno vrijeme zbog bolesti uredujućeg sudije, odnosno radi sprovođewa vještačewa vještaka finansijske struke. 11. Vještak finansijske struke dostavio je nalaz i mišljenje 1. oktobra 2001. godine nakon čega je Osnovni sud zakazao i održao ročišta 30. januara i 12. februara 2002. godine u prisutnosti apelanta i njegovog punomoćnika, te zastupnika tužene. 12. Osnovni sud je 3. aprila 2002. godine urgirao kod tužene da dostavi dokumentaciju, a 20. maja i 11. jula 2002. godine zatražio je od Sekretarijata za inspekcijske poslove grada Bawa Luka da dostavi spis po prijavi koju je podnio apelant protiv tužene. Sekretarijat za inspekcijske poslove Bawa Luka dostavio je 25. jula 2002. godine tražene spise na uvid. 13. Apelant je 27. septembra 2002. godine urgirao donošenje odluke o njegovoj tužbi. 14. Ročište zakazano i održano 30. septembra 2002. godine odloženo je za 17. oktobar 2002. godine, kada je glavna rasprava zakqučena. 15. Osnovni sud je Presudom broj RS-29/92 od 17. oktobra 2002. godine obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 14. 302,30 KM sa zakonskom kamatom od 1. oktobra 2001. godine pa do isplate i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.212,50 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. 16. Tužena je protiv navedene presude izjavila žalbu 21. februara 2003. godine, koju je Osnovni sud dostavio 28. februara 2003. godine apelantu na odgovor. Osnovni sud je 4. aprila 2003. godine dostavio spis Okružnom sudu Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Okružni sud) na rješavanje žalbe. 17. Okružni sud je 8. jula 2005. godine cio spis vratio Osnovnom sudu radi otklawawa procesnih nedostataka u pogledu zastupawa tužene. 18. Osnovni sud je 23. novembra 2005. godine otklonio procesne nedostatke i 25. novembra 2005. godine spis dostavio Okružnom sudu na postupanje povodom izjavljene žalbe. 19. Okružni sud je Rješenjem broj Ž.101/03 od 14. decembra 2005. godine žalbu tužene uvažio, Presudu Osnovnog suda broj RS.29/92 od 17. oktobra 2002. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. 20. U ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 8. juna 2006. godine, te nastavak pripremnog ročišta zakazao za 4. oktobar 2006. godine i 12. decembar 2006. godine. 21. Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-P-06-000 173 od 7. decembra 2006. godine opozvao pripremno ročište zakazano za 12. decembar 2006. godine. Istim rješenjem tužba je vraćena apelantu da je ispravi i dopuni u roku od osam dana, u smislu člana 66 u vezi sa članom 336 Zakona o parničnom postupku. Apelant je 19. decembra 2006. godine postupio po rješenju suda i dostavio uređenu i preciziranu tužbu. 22. Apelant je podnescima od 12. septembra, 22. februara 2007. godine i 27. februara 2008. godine molio sud da zakaže raspravu. Apelant se 15. juna 2008. godine obratio Ombudsmanu Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Om buds man) koji je dopisom od 2. jula 2008. godine tražio od Osnovnog suda obavještenje o postupanju u predmetu povodom apelantove tužbe. 23. Osnovni sud je nastavak pripremnog ročišta zakazanog za 29. januar 2009. godine odložio na saglasan predlog stranaka, jer tuženoj nije dostavljena tužba koju je apelant po nalogu suda precizirao i uredio 19. decembra 2006. godine. Tužena je 3. marta 2009. godine dostavila odgovor na podnesak-uređenu tužbu od 19. decembra 2006. godine. 24. Nastavak pripremnog ročišta održan je 3. marta 2009. godine i 8. aprila 2009. godine, kada je pripremno ročište zakqučeno i određeno ročište za glavnu raspravu. 25. Ročište za glavnu raspravu je održano i zakqučeno 4. maja 2009. godine. Osnovni sud je Presudom broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati dug od 14.302,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka odbio kao neosnovan. 26. Apelant je protiv Presude Osnovnog suda broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine izjavio žalbu 12. juna 2009. godine, koju je Osnovni sud 17. juna 2009. godine dostavio tuženoj na odgovor. 27. Osnovni sud je 9. decembra 2009. godine spis dostavio Okružnom sudu na postupanje povodom izjavljene žalbe. 28. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 058276 09 Gž od 25. februara 2010. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka na ime sastava žalbe je odbijen kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 29. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od osnovnih principa pravičnog suđewa iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo hronologiju radwi koje su obavljene u konkretnom predmetu, tvrdeći da se predmet u vrijeme podnošewa apelacije nalazi već tri godine pred Osnovnim sudom, gdje je vraćen na ponovni postupak a presuda nije donesena. S obzirom na to da se radi o predmetu hitne prirode (radni spor) koji se vodi 19 godina apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži Osnovnom sudu da što prije donese odluku. U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete radi dugog trajawa postupka u iznosu od 1.000,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka. b) Odgovor na apelaciju 30. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da nije mogao ranije da dostavi odgovor na apelaciju s obzirom na to da je spis preuzela sudija Violeta Mandić 15. aprila 2008. godine, kada je izabrana odlukom VSTS za sudiju tog suda. Osnovni sud je naveo da apelantovo pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno, jer je u međuvremenu postupak okončan. V. Relevantni propisi 31. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 277 Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, o državanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave. Član 426 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. 32. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03): Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. Član 454 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona. VI. Dopustivost 33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 34. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 35. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak po njegovoj tužbi koju je podnio protiv tužene radi isplate razlike neisplaćenih plata pred Osnovnim sudom nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku" u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija je bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošewa, iako je u međuvremenu Osnovni sud donio presudu a nakon toga i Okružni sud po izjavljenoj apelantovoj žalbi. Naime, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajawa postupka pred Osnovnim sudom došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a.a) Relevantni principi 40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 42. Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 43. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1989. godine. Međutim, pe riod koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao da tum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Prema informacijama dostavljenim Ustavnom sudu, Osnovni sud je u međuvremenu donio Presudu broj 71-0-P-058276-06-P (173/06) od 9. juna 2009. godine, koju je potvrdio Okružni sud Presudom broj 71 0 P 058276 09 Gž od 25. februara 2010. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do donošewa odluke Okružnog suda, dakle, pe riod od četrnaest godina. Međutim, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut od dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao ukupno dvadeset godina. c) Analiza razumnosti dužine postupka 44. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je apelant tražio da se tužena obaveže na isplatu razlike neisplaćenih plata. Dakle, radi se o postupku koji je izuzetno važan za apelanta zbog čega treba da se riješi što hitnije. Dalje, Ustavni sud ne smatra da je predmetni slučaj posebno složen niti u vezi sa činjeničnim stanjem, niti u vezi sa primjenom propisa. Stoga, složenost ovog predmeta u konkretnom slučaju nije odlučan razlog za njegovu dužinu. 45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajawa postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, mora se uzeti u obzir postupak u cijelosti i dužina trajawa postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj stan dard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). 46. Ustavni sud zapaža da je od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda predmetni parnični postupak trajao više od četrnaest godina i u tom periodu su donesene dvije odluke pred Osnovnim sudom i dvije pred Okružnim sudom. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), nakon dvije godine i dva mjeseca potpune neaktivnosti predmet uzeo u rad 2. februara 1998. godine, kada je apelanta pozvao da uredi tužbu. Nakon što je apelant dostavio uređenu tužbu 26. februara 1998. godine Osnovni sud je zakazao prvo ročište nakon više od jedne godine i odložio ga na neodređeno vrijeme zbog bolesti uredujućeg sudije a novo ročište zakazao nakon dvije godine, 13. jula 2001. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su tokom 2001. i 2002. godine održana ročišta u prisutnosti stranaka a prvostepena presuda je donesena u oktobru 2002. godine, koju je Okružni sud ukinuo (dvije godine i četiri mjeseca je trajao postupak po žalbi) i vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je sproveo pripremno ročište u junu i oktobru 2006. godine, nakon čega je tražio od apelanta da uredi tužbu a nastavak pripremnog ročišta održao u januaru, martu i aprilu 2009. godine, te ročište za glavnu raspravu zakqučio u maju 2009. godine i presudu donio u junu 2009. godine. Okružni sud je donio odluku o žalbi protiv prvostepene presude u periodu od dva mjeseca i petnaest dana. Iz navedenog proizilazi da je Osnovni sud u periodu od 7 godina i u ponovnom postupku u periodu od 4 godine postupao van granica razumnog roka. Za takvo postupanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan. 47. Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostepeni sud, i to zbog činjenice da su mu trebale dvije godine i dva mjeseca da uzme predmet u rad i pozove apelanta da uredi tužbu, te da su mu trebale više od tri godine da zakaže prvo ročište a u ponovnom postupku Osnovni sud je bio neaktivan više od dvije godine. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 10 Zakona o parničnom postupku izričito propisano da je sud dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa a prema odredbama "novog ZPP", koji je stupio na pravnu snagu 5. novembra 2003. godine, propisani su konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda i stranaka. Dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo bi da bude okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud dvije godine i tri mjeseca nije bio aktivan, jer je tek po isteku tog perioda predmet uzeo u rad i vratio ga prvostepenom sudu radi otklawawa procesnih nedostataka. Nakon što mu je predmet ponovo dostavljen, Okružni sud je odlukom od 14. decembra 2005. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak što, takođe, ne predstavlja uvijek najboqi način da pojedinci ostvare svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. Takođe, Ustavni sud smatra da se pe riod rješavawa povodom žalbe, koji je trajao dvije godine i četiri mjeseca, ne može da smatra razumnim jer Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za preduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivawa o žalbi. Očigledno je da se Okružni sud nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od wih. 48. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, uočavajući da su apelant i njegov punomoćnik aktivno učestvovali u postupku, u okviru rokova propisanih zakonom na traženje suda dostavljali precizirane podneske, te svojim pismenim intervencijama i urgencijama dostavljenim Osnovnom sudu i žalbama upućenim uredu Ombudsmana pokušavali da ostvare što hitnije rješavanje predmeta. 49. S obzirom na činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada trajao dvadeset godina, od toga četrnaest godina od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti da stavi na teret Osnovnom i Okružnom sudu, koji nisu dali bilo kakvo objašnjenje za ovako dugo trajanje postupka iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Pitanje kompenzacije 50. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 1.000,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 51. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji po zakonu zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo isplatiti iznos od po 300,00 KM, dakle, ukupan iznos od 4.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 52. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada su za ukupnu dužinu trajawa postupka od 14 godina odgovorni Osnovni i Okružni sud. Ovi sudovi nisu dali bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka a radi se o sporu iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode. 53. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2761/08, rješavajući apelaciju Mileta Jevtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mileta Jevtića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-517/05 od 8. juna 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mile Jevtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-517/05. Apelant je dostavio dopunu apelacije 3. aprila 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 23. aprila 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. maja 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 4. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 5. augusta 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv AD "Bobar osiguranje" Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-222/2004 od 3. maja 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 3.500.00 KM i na ime izgubljene zarade iznos od 4.990.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 1.900.00 KM. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. 8. Protiv navedene presude tuženi je 20. maja 2005. godine izjavio žalbu. 9. Osnovni sud je 7. jula 2005. godine spis predmeta dostavio Okružnom sudu na rješavanje o žalbi. 10. Okružni sud je Presudom broj Gž-517/05 od 8. juna 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj P-222/2004 od 3. maja 2005. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od osnovnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 istakao da u vrijeme podnošenja apelacije Okružni sud nije odlučio o izjavljenoj žalbi iako je u više navrata usmeno urgirao da se predmet uzme u rad. Apelant je naveo da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete koji nije posebno složen, te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da se tako dugo trajanje postupka o žalbi može u cijelosti pripisati ponašanju Okružnog suda. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je predmetni spis primio na rješavanje o žalbi 7. jula 2005. godine, međutim, predmet nije riješen zbog toga što od novembra 2001. godine do juna 2006. godine taj sud nije bio popunjen potrebnim brojem sudija, što se svakako negativno odrazilo na efikasnost i ažurnost suda, posebno na drugostepenom građanskom referatu, te je zbog toga stalno rastao broj neriješenih predmeta. Okružni sud je, također, istakao da je napravljen plan rješavanja predmeta iz ranijih godina prema kojem je predviđeno da se svi hitni predmeti rješavaju u zakonom propisanom roku a da se stari predmeti rješavaju po redu, kako su zaprimljeni u sud. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o hitnom predmetu, Okružni sud je istakao da je planirano njegovo rješavanje u junu 2009. godine i da iz objektivnih razloga navedeni predmet nije mogao biti riješen ranije. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. st. 3. i 4. Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise o žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da postupak o žalbi koju je izjavio tuženi pred Okružnim sudom nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja, iako je u međuvremenu Okružni sud donio presudu o izjavljenoj žalbi. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajanja žalbenog postupka pred Okružnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. ziadeW bjn vanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravi predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina žalbenog postupka u ukupnom periodu od četiri godine. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije mogao doprinijeti dužini postupka u konkretnom slučaju, te uočava da je apelant svojim urgencijama upućenim Okružnom sudu pokušao da ostvari što hitnije rješavanje predmeta. 27. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenja odluke u žalbenom postupku pred Okružnim sudom u periodu od nepune četiri godine povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant ni na koji način nije doprinio dužini žalbenog postupka koji je trajao skoro četiri godine i ta dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnom sudu. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2761/08, rješavajući apelaciju Mileta Jevtića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mileta Jevtića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-517/05 od 8. lipnja 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mile Jevtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 15. rujna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-517/05. Apelant je dostavio dopunu apelacije 3. travnja 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatražena je 23. travnja 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. svibnja 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 4. lipnja 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 5. kolovoza 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv AD "Bobar osiguranje" Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-222/2004 od 3. svibnja 2005. godine obvezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 3.500.00 KM i na ime izgubljene zarade iznos od 4.990.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 1.900.00 KM. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. 8. Protiv navedene presude tuženi je 20. svibnja 2005. godine izjavio žalbu. 9. Osnovni sud je 7. srpnja 2005. godine spis predmeta dostavio Okružnom sudu na rješavanje o žalbi. 10. Okružni sud je Presudom broj Gž-517/05 od 8. lipnja 2009. godine žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj P-222/2004 od 3. svibnja 2005. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od temeljnih načela pravičnog suđenja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je istakao da u vrijeme podnošenja apelacije Okružni sud nije odlučio o izjavljenoj žalbi iako je u više navrata usmeno urgirao da se predmet uzme u rad. Apelant je naveo da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete koji nije posebno složen, te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da se tako dugo trajanje postupka o žalbi može u cijelosti pripisati ponašanju Okružnog suda. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je predmetni spis primio na rješavanje o žalbi 7. srpnja 2005. godine, međutim, predmet nije riješen zbog toga što od studenoga 2001. godine do lipnja 2006. godine taj sud nije bio popunjen potrebnim brojem sudaca, što se svakako negativno odrazilo na efikasnost i ažurnost suda, posebno na drugostupanjskom građanskom referatu, te je zbog toga stalno rastao broj neriješenih predmeta. Okružni sud je, također, istakao da je napravljen plan rješavanja predmeta iz ranijih godina prema kojem je predviđeno da se svi hitni predmeti rješavaju u zakonom propisanom roku a da se stari predmeti rješavaju po redu, kako su zaprimljeni u sud. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o hitnom predmetu, Okružni sud je istakao da je planirano 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 njegovo rješavanje u lipnju 2009. godine i da iz objektivnih razloga navedeni predmet nije mogao biti riješen ranije. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. st. 3. i 4. Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise o žalbi. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da postupak o žalbi koju je izjavio tuženi pred Okružnim sudom nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njezinog podnošenja, iako je u međuvremenu Okružni sud donio presudu o izjavljenoj žalbi. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajanja žalbenog postupka pred Okružnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 21. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 22. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 23. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju 15. rujna 2008. godine, zbog toga što Okružni sud nije donio odluku povodom žalbe primljene u tom sudu 7. srpnja 2005. godine. Prema informacijama dostavljenim Ustavnom sudu, Okružni sud je u međuvremenu donio Presudu broj Gž-517/05 od 8. lipnja 2009. godine. Dakle, postupak o izjavljenoj žalbi trajao je skoro četiri godine. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 24. U konkretnom slučaju radi se o postupku o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostupanjske presude u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi naknade štete. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, a budući da je Okružni sud odluku donio na sjednici vijeća bez održavanja rasprave, ocijenivši da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno i da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju u postupku o žalbi pred Okružnim sudom nije radilo o složenom predmetu. 25. Što se tiče ponašanja redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružnom sudu trebalo skoro četiri godine da odluči o žalbi protiv prvostupanjske presude. Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za poduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivanja o žalbi, te je očito da se Okružni sud u konkretnom predmetu nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od njih. 26. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće vezane za veliki priliv predmeta, na poteškoće vezane za kadrovske probleme, te veliki broj neriješenih starih predmeta i predmeta koji su hitne prirode. S tim u vezi, Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala dužina žalbenog postupka u ukupnom razdoblju od četiri godine. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije mogao doprinijeti dužini postupka u konkretnom slučaju, te uočava da je apelant svojim urgencijama upućenim Okružnom sudu pokušao ostvariti što hitnije rješavanje predmeta. 27. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenja odluke u žalbenom postupku pred Okružnim sudom u razdoblju od nepune četiri godine povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada apelant ni na koji način nije doprinio dužini žalbenog postupka koji je trajao skoro četiri godine i ta dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnom sudu. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2761/08, rješavajući apelaciju Mileta Jevtića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mileta Jevtića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Bijeqini broj Gž-517/05 od 8. juna 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mile Jevtić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Okružnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-517/05. Apelant je dostavio dopunu apelacije 3. aprila 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda zatraženo je 23. aprila 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. maja 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 4. juna 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 5. avgusta 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) protiv AD "Bobar osiguranje" Bijeqina (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. 7. Osnovni sud je Presudom broj P-222/2004 od 3. maja 2005. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 3.500.00 KM i na ime izgubljene zarade iznos od 4.990.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 1.900.00 KM. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. 8. Protiv navedene presude tuženi je 20. maja 2005. godine izjavio žalbu. 9. Osnovni sud je 7. jula 2005. godine spis predmeta dostavio Okružnom sudu na rješavanje o žalbi. 10. Okružni sud je Presudom broj Gž-517/05 od 8. juna 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj P-222/2004 od 3. maja 2005. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od osnovnih principa pravičnog suđewa iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da u vrijeme podnošewa apelacije Okružni sud nije odlučio o izjavljenoj žalbi iako je u više navrata usmeno urgirao da se predmet uzme u rad. Apelant je naveo da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete koji nije posebno složen, te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da tako dugo trajanje postupka o žalbi može u cijelosti da se pripiše ponašanju Okružnog suda. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je predmetni spis primio na rješavanje o žalbi 7. jula 2005. godine, međutim, predmet nije riješen zbog toga što od novembra 2001. godine do juna 2006. godine taj sud nije bio popunjen potrebnim brojem sudija, što se svakako negativno odrazilo na efikasnost i ažurnost suda, posebno na drugostepenom građanskom referatu, te je zbog toga stalno rastao broj neriješenih predmeta. Okružni sud je, takođe, istakao da je napravljen plan rješavawa predmeta iz ranijih godina prema kom je predviđeno da se svi hitni predmeti rješavaju u zakonom propisanom roku a da se stari predmeti rješavaju po redu, kako su zaprimljeni u sud. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o hitnom predmetu, Okružni sud je istakao da je planirano njegovo rješavanje u junu 2009. godine i da iz objektivnih razloga navedeni predmet nije mogao da bude riješen ranije. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 st. 3 i 4 Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise o žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da postupak o žalbi koju je izjavio tuženi pred Okružnim sudom nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošewa, iako je u međuvremenu Okružni sud donio presudu o izjavljenoj žalbi. Naime, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant je naveo da mu je zbog nerazumno dugog trajawa žalbenog postupka pred Okružnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 21. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijuma uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 22. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). b) Pe riod koji se uzima u obzir 23. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju 15. septembra 2008. godine, zbog toga što Okružni sud nije donio odluku povodom žalbe primljene u tom sudu 7. jula 2005. godine. Prema informacijama dostavljenim Ustavnom sudu, Okružni sud je u međuvremenu donio Presudu broj Gž-517/05 od 8. juna 2009. godine. Dakle, postupak o izjavljenoj žalbi trajao je skoro četiri godine. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 24. U konkretnom slučaju radi se o postupku o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi naknade štete. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, a budući da je Okružni sud odluku donio na sjednici vijeća bez održavawa rasprave, ocijenivši da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno i da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju u postupku o žalbi pred Okružnim sudom nije radilo o složenom predmetu. 25. Što se tiče ponašawa redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružnom sudu trebalo skoro četiri godine da odluči o žalbi protiv prvostepene presude. Zakon o parničnom postupku propisuje konkretne rokove za preduzimanje svake pojedine radnje prilikom odlučivawa o žalbi, te je očigledno da se Okružni sud u konkretnom predmetu nije kretao u okviru propisanih rokova već je upravo u znatnoj mjeri odstupio od wih. 26. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće vezane za veliki priliv predmeta, na poteškoće vezane za kadrovske probleme, te veliki broj neriješenih starih predmeta i predmeta koji su hitne prirode. S tim u vezi, Ustavni sud je u ovoj odluci ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Sem toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da, uzeto u cjelini, razlozi koje je sud naveo ne mogu da se smatraju relevantnim da bi se opravdala dužina žalbenog postupka u ukupnom periodu od četiri godine. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant ni na koji način nije mogao da doprinese dužini postupka u konkretnom slučaju, te uočava da je apelant svojim urgencijama upućenim Okružnom sudu pokušao da ostvari što hitnije rješavanje predmeta. 27. Prema tome, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju nedonošewa odluke u žalbenom postupku pred Okružnim sudom u periodu od nepune četiri godine povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 28. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant ni na koji način nije doprinio dužini žalbenog postupka koji je trajao skoro četiri godine i ta dužina postupka u cijelosti može da se stavi na teret nadležnom sudu. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2864/07, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija M. Z. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Visokom broj P-124/02 koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. augusta 2007. godine. Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da M. Z., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.650 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija M. Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. augusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1266/05 od 17. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-124/02 od 17. juna 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Breze, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 26. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. augusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1266/05 od 17. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-124/02 od 17. juna 2005. godine. Apelantica je 5. novembra 2007. godine dopunila apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i RMU "Breza" Breza zatraženo je 12. novembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 6. decembra 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju, a Općinski sud i RMU "Breza" Breza 7. decembra 2007. godine. 4. Od Općinskog suda je 12. februara 2010. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-124/02. Općinski sud je 23. februara 2010. godine dostavio predmetni spis. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i RMU "Breza" Breza dostavljen je apelantici 19. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelantica je 22. oktobra 1991. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog RMU "Breza" Breza (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U predmetnoj tužbi je navedeno da je zbog miniranja koje je vršio tuženi na Površinskom kopu "Koritnik" (u daljnjem tekstu: PK "Koritnik") došlo do oštećenja na apelantičinoj kući i pomoćnim objektima. 8. Općinski sud je donio Rješenje broj P-813/91 od 29. decembra 1994. godine o prekidu postupka zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem. 9. Apelantica je 20. aprila 1998. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka. Općinski sud je održao ročište 12. januara 1999. godine, te naložio vještaku rudarske struke da dostavi svoj nalaz i mišljenje u roku od 30 dana. Vještak je 14. maja 1999. godine dostavio nalaz i mišljenje. 10. Općinski sud je zakazao ročište za 17. februara 2000. godine, koje je zbog bolesti punomoćnika tuženog odložio. Također, sud je ročište od 22. marta 2000. godine odložio na neodređeno vrijeme iz nepoznatih razloga. 11. Općinski sud je održao ročište 13. septembra, te ročište na licu mjesta 25. septembra 2000. godine na kojem je naloženo vještaku građevinske struke da utvrdi visinu materijalne štete. Vještak je 25. decembra 2000. godine dostavio nalaz i mišljenje. 12. Općinski sud je 21. marta 2001. godine dostavio spis na postupanje Općinskom sudu u Brezi kao nadležnom sudu, mada nije obrazložio na osnovu čega je takva odluka donesena. Općinski sud u Brezi je održao ročište 2. jula i 23. augusta 2001. godine. 13. Općinski sud u Brezi je, zatim, na ročištu koje je bilo zakazano za 27. septembar 2001. godine donio rješenje o mirovanju postupka, budući da apelantičin punomoćnik nije pristupio na zakazano ročište, a punomoćnik tuženog je predložio mirovanje postupka. Općinski sud u Brezi je donio Rješenje broj P-32/01 od 18. oktobra 2001. godine kojim je, zbog propuštenog ročišta, dozvoljen povraćaj u pređašnje stanje i ukinuto rješenje o mirovanju postupka. 14. Općinski sud u Brezi je održao ročište 22. novembra 2001, te 7. januara i 4. februara 2002. godine, kada je zaključeno raspravljanje. Presudom Općinskog suda u Brezi broj P-32/01 od 4. februara 2002. godine obavezan je tuženi da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 29.751,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka. 15. Tuženi je 21. februara 2002. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude, pa je spis 13. marta 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-242/02 od 8. maja 2002. godine kojim je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Spis je 24. maja 2002. godine dostavljen Općinskom sudu u Brezi. 16. Općinski sud u Brezi je održao ročište 1. augusta 2002. godine, a 13. septembra 2002. godine je na okolnost postojanja uzročne veze između miniranja koje je vršio tuženi i oštećenja na apelantičinim objektima odredio vještačenje vještaka rudarske struke. S obzirom da je spomenuti vještak tražio da ga sud 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 oslobodi od vještačenja zbog prezauzetosti, sud je 27. novembra 2002. godine odredio drugog vještaka. Međutim, i drugi vještak je podneskom od 16. januara 2003. godine zatražio da bude izuzet od vještačenja jer je ra dio vještačenja u RMU Zenica. 17. Općinski sud u Brezi je održao ročište 21. januara 2004. godine, a 23. januara 2004. godine za vještaka je odredio Mladena Matičevića. Zatim je održao ročište 9. marta 2004. godine uz prisustvo vještaka rudarske struke. Nakon toga predmet je opet poslan Općinskom sudu u Visokom kao nadležnom sudu, ali opet bez obrazloženja. 18. Općinski sud (u Visokom) je održao ročište 9. decembra 2004. godine, te 14. februara, 29. marta, 16. maja i 20. maja 2005. godine. 19. Presudom Općinskog suda broj P-124/02 od 17. juna 2005. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime naknade materijalne štete, pričinjene na porodičnom stambenom objektu i ljetnoj kuhinji, isplati iznos od 29.751,60 KM s pripadajućim kamatama, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na okolnost postojanja uzročne veze između radova koje je vršio tuženi na PK "Koritnik" i oštećenja na apelantičinim objektima proveo dokaz vještačenjem vještaka rudarske struke Mladena Matičevića. Sud je istakao da je vještak izvršio proračune na osnovu dnevnika miniranja na PK "Koritnik" II za 1985, 1986, te za pe riod od 1988. do 1991. godine, kao i na osnovu podataka za PK "Koritnik" III za 1985. i 1986. godinu koje je preuzeo iz nalaza vještaka rudarske struke Nusreta Hadžimujića. U vezi s tim, sud je naveo da je vještak nakon izvršenog vještačenja došao do zaključka da su miniranja koja je vršio tuženi izazvala potrese I. i II. stepena koji nisu mogli prouzrokovati štetu na apelantičinim objektima. Sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je vještak izvršio proračun na osnovu raspoloživih podataka sadržanih u dokumentaciji koja mu je predočena, te da je izveo zaključak koji je argumentovano obrazložio. Pri tome, sud je naveo da je 14. februara 2005. godine naložio tuženom da dostavi dnevnike miniranja za PK "Koritnik" I, II i III za 1987. godinu, te dnevnik miniranja za PK "Koritnik" III i IV za sve godine u kojima je vršeno miniranje. U vezi s tim, sud je naveo da je tuženi 22. februara 2005. godine obavijestio sud da ne raspolaže dnevnicima za PK "Koritnik" I, II i IV, izuzev dnevnika koji su predočeni vještaku. Prema mišljenju suda, sama činjenica da tuženi ne posjeduje traženu dokumentaciju, odnosno da tu dokumentaciju nije dostavio, ne znači da su u toj dokumentaciji sadržani podaci koji bi ukazivali na odgovornost tuženog za štetu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala da je šteta na njenim objektima nastala u vezi s radovima koje je vršio tuženi. 20. Apelantica je 18. jula 2005. godine protiv prvostepene presude izjavila žalbu, a spis je 9. septembra 2005. godine dostavljen Kantonalnom sudu. 21. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1266/05 od 17. maja 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da je tuženi bio dužan dostaviti na uvid dnevnik miniranja koji se odnosi na sporni pe riod, te da je nalaz vještaka rudarske struke urađen na osnovu nepotpunih podataka. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 90. stav 3. Pravilnika o mjerama zaštite pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu propisano da se sve knjige evidencije moraju čuvati tri godine, a minerske knjižice jednu godinu. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da u vrijeme suđenja tuženi nije bio dužan čuvati dnevnike miniranja. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je tuženi podneskom od 22. februara 2005. godine obavijestio prvostepeni sud da je određeni broj dnevnika miniranja uništen za vrijeme ratnih dejstava. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi koji se tiču metode koju je vještak koristio, jer apelantica u žalbi nije navela nijedan konkretan razlog zbog čega je ta metoda neprimjenjiva u konkretnom slučaju, izuzev tvrdnje da su druge metode za nju povoljnije. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka rudarske struke iz kojeg proizlazi da miniranja na PK " Koritnik" nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s oštećenjem apelantičine stambene zgrade i pomoćnih objekata. 22. Apelantica je 13. juna 2006. godine protiv drugostepene presude izjavila reviziju, a spis je 16. augusta 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu. 23. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. augusta 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantica u konkretnom slučaju svoj tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete temelji na objektivnoj odgovornosti tuženog. Po mišljenju Vrhovnog suda, rudarski radovi predstavljaju opasnu djelatnost, tako da rudnik koji je obavljao rudarske radove odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti u smislu odredbi čl. 173. i 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U konkretnom slučaju, da bi ostvarila pravo na naknadu štete, apelantica je trebala dokazati da je pretrpjela štetu i da šteta potiče od opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da opasna djelatnost nije bila uzrok štete u smislu člana 173. ZOO-a. Vrhovni sud je istakao da su u predmetnom slučaju nižestepeni sudovi, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke, utvrdili da miniranja koja su izvršena na PK "Koritnik" nisu uzrokovala oštećenja na apelantičinim objektima. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ne postoji obaveza tuženog za naknadu štete, te da su pravilno postupili kada su odbili apelantičin tužbeni zahtjev. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da u toku postupka nije mogla dokazati da su miniranja koja je vršio tuženi uzrokovala oštećenja na njenim objektima, budući da tuženi nije postupio po nalogu suda i nije dostavio vještaku rudarske struke dnevnike miniranja za pe riod od 1985. do 1987. godine. Pri tome, apelantica smatra da je teret dokazivanja bio na tuženom, odnosno da je tuženi bio dužan dokazati da miniranja koja je vršio na PK "Koritnik" nisu prouzrokovala štetu na apelantičinim objektima. Također, apelantica navodi da je predmetni postupak pokrenut 1991. godine i da je trajao punih 16 godina, te stoga traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 26. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da taj sud, kao ni prvostepeni sud, nisu povrijedili pravilo o teretu dokazivanja kada su ocjenom nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke zaključili da miniranja koja je vršio tuženi na PK "Koritnik" u periodu od 1985. do 1991. godine nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s oštećenjima na apelantičinim objektima. 27. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostepena odluka donesena na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi u smislu člana 8. ZPP-a. U pogledu apelantičinih navoda koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Općinski sud je istakao da je postupak jedno vrijeme bio prekinut zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem. 28. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da je tuženi bio dužan dokazati da šteta koja je pričinjena na apelantičinim objektima nije nastala od rudarskih radova. Tuženi smatra da su odluke redovnih sudova pravilne, te da nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se pozvala u apelaciji. V. Relevantni propisi 29. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 196. Postupak se prekida: Š...Ć 5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Član 199. Š...Ć 3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 31. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. septembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 34. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 37. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 38. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 39. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 40. Ustavni sud zapaža da je apelantica 22. oktobra 1991. godine pokrenula postupak radi naknade štete. Međutim, pe riod koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle pe riod od 11 godina i osam mjeseci. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 15 godina i 10 mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 41. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo utvrditi da li su miniranja koja je vršio tuženi na PK "Koritnik" prouzrokovala oštećenja na apelantičinim objektima. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 42. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) predmetni postupak bio prekinut zbog ratnih okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da će se postupak nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Imajući u vidu da je apelantica tek 20. aprila 1998. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka, Ustavni sud će pe riod od dvije godine i četiri mjeseca, koliko je prošlo od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do podnošenja prijedloga za nastavak postupka, staviti na teret apelantici. Međutim, da li je ovaj doprinos odlučujući za ukupnu dužinu konkretnog postupka, Ustavni sud će ocijeniti nakon analize doprinosa nadležnih sudova. 43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja prijedloga za nastavak, postupak pred redovnim sudovima trajao devet godina i četiri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u periodu od oko tri godine zakazao samo pet ročišta, od čega je održao tri, jedno ročište odložio zbog bolesti punomoćnika tuženog, dok za drugo odlaganje na neodređeno vrijeme nije naveo razloge. Također, Ustavni sud zapaža da je nakon tri godine postupka pred Općinskim sudom, bez ikakvog obrazloženja, predmet dostavljen Općinskom sudu u Brezi na nadležno postupanje, da bi nakon tri godine predmet ponovo bio vraćen Općinskom sudu u Visokom. Što se tiče Općinskog suda u Brezi, Ustavni sud zapaža da je taj sud u dva navrata određivao vještačenje, te da je nakon prijema drugog zahtjeva za izuzeće tom sudu trebalo godinu dana da odredi drugog vještaka u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je postupak pokrenut pred Općinskim sudom u Visokom, te da je taj sud bez ikakvog obrazloženja ustupao predmet drugom sudu, da bi u konačnici ipak proveo postupak do kraja i donio prvostepenu odluku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud u nastavku postupka održao dodatnih pet ročišta, što je produžilo trajanje postupka za još jednu godinu i tri mjeseca. O ovakvom načinu vođenja postupka Općinski sud u Visokom nije ponudio bilo kakve razloge koji bi mogli predstavljati razumno i logično obrazloženje. Što se tiče postupanja Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da su navedeni sudovi u relativno kratkom vremenskom periodu donijeli svoje odluke, tako da nisu značajno doprinijeli dužini trajanja postupka. 44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u periodu od 11 godina i osam mjeseci može u najvećem dijelu staviti na teret Općinskom sudu u Visokom, koji nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Pri tome, postoji i određeni apelantičin doprinos dužini trajanja postupka, koji ipak nije odlučujuće uticao na sveukupnu dužinu predmetnog postupka. 45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. 47. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da je predmetni postupak, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao 11 godina i osam mjeseci, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 1.650 KM. S obzirom na odlučujući doprinos Općinskog suda dužini postupka, navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 48. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi 50. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na tvrdnji da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda trajao 11 godina i osam mjeseci, pri čemu odgovornost za dužinu postupka u najvećem dijelu snosi Općinski sud. Pri tome, postoji i određeni apelantičin doprinos dužini trajanja postupka koji, ipak, nije odlučujuće uticao na sveukupnu dužinu predmetnog postupka. 52. Dalje, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu. 53. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2864/07, rješavajući apelaciju M. Z., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 28. travnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija M. Z. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Visokom broj P-124/02 koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. kolovoza 2007. godine. Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da M. Z., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.650 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljena apelacija M. Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. kolovoza 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1266/05 od 17. svibnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-124/02 od 17. lipnja 2005. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Breze, koju zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokog, podnijela je 26. listopada 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. kolovoza 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1266/05 od 17. svibnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-124/02 od 17. lipnja 2005. godine. Apelantica je 5. studenoga 2007. godine dopunila apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i RMU "Breza" Breza zatraženo je 12. studenoga 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 6. prosinca 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju, a Općinski sud i RMU "Breza" Breza 7. prosinca 2007. godine. 4. Od Općinskog suda je 12. veljače 2010. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-124/02. Općinski sud je 23. veljače 2010. godine dostavio predmetni spis. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i RMU "Breza" Breza dostavljen je apelantici 19. ožujka 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelantica je 22. listopada 1991. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog RMU "Breza" Breza (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U predmetnoj tužbi je navedeno da je zbog miniranja koje je vršio tuženi na Površinskom kopu "Koritnik" (u daljnjem tekstu: PK "Koritnik") došlo do oštećenja na apelantičinoj kući i pomoćnim objektima. 8. Općinski sud je donio Rješenje broj P-813/91 od 29. prosinca 1994. godine o prekidu postupka zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem. 9. Apelantica je 20. travnja 1998. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka. Općinski sud je održao ročište 12. siječnja 1999. godine, te naložio vještaku rudarske struke da dostavi svoj nalaz i mišljenje u roku od 30 dana. Vještak je 14. svibnja 1999. godine dostavio nalaz i mišljenje. 10. Općinski sud je zakazao ročište za 17. veljače 2000. godine, koje je zbog bolesti punomoćnika tuženoga odložio. Također, sud je ročište od 22. ožujka 2000. godine odložio na neodređeno vrijeme iz nepoznatih razloga. 11. Općinski sud je održao ročište 13. rujna, te ročište na licu mjesta 25. rujna 2000. godine na kojem je naloženo vještaku građevinske struke da utvrdi visinu materijalne štete. Vještak je 25. prosinca 2000. godine dostavio nalaz i mišljenje. 12. Općinski sud je 21. ožujka 2001. godine dostavio spis na postupanje Općinskom sudu u Brezi kao nadležnom sudu, mada nije obrazložio na temelju čega je takva odluka donesena. Općinski sud u Brezi je održao ročište 2. srpnja i 23. kolovoza 2001. godine. 13. Općinski sud u Brezi je, potom, na ročištu koje je bilo zakazano za 27. rujan 2001. godine donio rješenje o mirovanju postupka, budući da apelantičin punomoćnik nije pristupio na zakazano ročište, a punomoćnik tuženoga je predložio mirovanje postupka. Općinski sud u Brezi je donio Rješenje broj P-32/01 od 18. listopada 2001. godine kojim je, zbog propuštenog ročišta, dozvoljen povrat u pređašnje stanje i ukinuto rješenje o mirovanju postupka. 14. Općinski sud u Brezi je održao ročište 22. studenoga 2001, te 7. siječnja i 4. veljače 2002. godine, kada je zaključeno raspravljanje. Presudom Općinskog suda u Brezi broj P-32/01 od 4. veljače 2002. godine obvezan je tuženi da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 29.751,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 15. Tuženi je 21. veljače 2002. godine izjavio priziv protiv prvostupanjske presude, pa je spis 13. ožujka 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-242/02 od 8. svibnja 2002. godine kojim je priziv tuženoga uvažen, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Spis je 24. svibnja 2002. godine dostavljen Općinskom sudu u Brezi. 16. Općinski sud u Brezi je održao ročište 1. kolovoza 2002. godine, a 13. rujna 2002. godine je na okolnost postojanja uzročne veze između miniranja koje je vršio tuženi i oštećenja na apelantičinim objektima odredio vještačenje vještaka rudarske struke. S obzirom da je spomenuti vještak tražio da ga sud oslobodi od vještačenja zbog prezauzetosti, sud je 27. studenoga 2002. godine odredio drugog vještaka. Međutim, i drugi vještak je podneskom od 16. siječnja 2003. godine zatražio da bude izuzet od vještačenja jer je ra dio vještačenja u RMU Zenica. 17. Općinski sud u Brezi je održao ročište 21. siječnja 2004. godine, a 23. siječnja 2004. godine za vještaka je odredio Mladena Matičevića. Potom je održao ročište 9. ožujka 2004. godine uz nazočnost vještaka rudarske struke. Nakon toga predmet je opet poslan Općinskom sudu u Visokom kao nadležnom sudu, ali opet bez obrazloženja. 18. Općinski sud (u Visokom) je održao ročište 9. prosinca 2004. godine, te 14. veljače, 29. ožujka, 16. svibnja i 20. svibnja 2005. godine. 19. Presudom Općinskog suda broj P-124/02 od 17. lipnja 2005. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obveže na ime naknade materijalne štete, pričinjene na obiteljskom stambenom objektu i ljetnoj kuhinji, isplatiti joj iznos od 29.751,60 KM s pripadajućim kamatama, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na okolnost postojanja uzročne veze između radova koje je vršio tuženi na PK "Koritnik" i oštećenja na apelantičinim objektima proveo dokaz vještačenjem vještaka rudarske struke Mladena Matičevića. Sud je istaknuo da je vještak izvršio proračune na temelju dnevnika miniranja na PK "Koritnik" II za 1985, 1986, te za razdoblje od 1988. do 1991. godine, kao i na temelju podataka za PK "Koritnik" III za 1985. i 1986. godinu koje je preuzeo iz nalaza vještaka rudarske struke Nusreta Hadžimujića. U vezi s tim, sud je naveo da je vještak nakon izvršenog vještačenja došao do zaključka da su miniranja koja je vršio tuženi izazvala potrese I. i II. stupnja koji nisu mogli prouzročiti štetu na apelantičinim objektima. Sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je vještak izvršio proračun na temelju raspoloživih podataka sadržanih u dokumentaciji koja mu je podastrta, te da je izveo zaključak koji je argumentirano obrazložio. Pri tome, sud je naveo da je 14. veljače 2005. godine naložio tuženom da dostavi dnevnike miniranja za PK "Koritnik" I, II i III za 1987. godinu, te dnevnik miniranja za PK "Koritnik" III i IV za sve godine u kojima je vršeno miniranje. U svezi s tim, sud je naveo da je tuženi 22. veljače 2005. godine obavijestio sud da ne raspolaže dnevnicima za PK "Koritnik" I, II i IV, izuzev dnevnika koji su podastrti vještaku. Prema mišljenju suda, sama činjenica da tuženi ne posjeduje traženu dokumentaciju, odnosno da tu dokumentaciju nije dostavio, ne znači da su u toj dokumentaciji sadržani podaci koji bi ukazivali na odgovornost tuženoga za štetu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala da je šteta na njezinim objektima nastala u svezi s radovima koje je vršio tuženi. 20. Apelantica je 18. srpnja 2005. godine protiv prvostupanjske presude izjavila priziv, a spis je 9. rujna 2005. godine dostavljen Kantonalnom sudu. 21. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1266/05 od 17. svibnja 2006. godine kojom je priziv odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen prizivni navod da je tuženi bio dužan dostaviti na uvid dnevnik miniranja koji se odnosi na prijeporno razdoblje, te da je nalaz vještaka rudarske struke urađen na temelju nepotpunih podataka. Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 90. stavak 3. Pravilnika o mjerama zaštite pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu propisano da se sve knjige evidencije moraju čuvati tri godine, a minerske knjižice jednu godinu. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da u vrijeme suđenja tuženi nije bio dužan čuvati dnevnike miniranja. Pri tome, Kantonalni sud je istaknuo da je tuženi podneskom od 22. veljače 2005. godine obavijestio prvostupanjski sud da je određeni broj dnevnika miniranja uništen za vrijeme ratnih djelovanja. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni prizivni navodi koji se tiču metode koju je vještak koristio, jer apelantica u prizivu nije navela nijedan konkretan razlog zbog čega je ta metoda neprimjenjiva u konkretnom slučaju, izuzev tvrdnje da su druge metode za nju povoljnije. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka rudarske struke iz kojeg proizlazi da miniranja na PK "Koritnik" nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s oštećenjem apelantičine stambene zgrade i pomoćnih objekata. 22. Apelantica je 13. lipnja 2006. godine protiv drugostupanjske presude izjavila reviziju, a spis je 16. kolovoza 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu. 23. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. kolovoza 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantica u konkretnom slučaju svoj tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete temelji na objektivnoj odgovornosti tuženog. Po mišljenju Vrhovnog suda, rudarski radovi predstavljaju opasnu djelatnost, tako da rudnik koji je obavljao rudarske radove odgovara za štetu po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbi čl. 173. i 174. stav 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U konkretnom slučaju, da bi ostvarila pravo na naknadu štete apelantica je trebala dokazati da je pretrpjela štetu i da šteta potiče od opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da opasna djelatnost nije bila uzrok štete u smislu članka 173. ZOO-a. Vrhovni sud je istaknuo da su u predmetnom slučaju nižestupanjski sudovi, na temelju nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke, utvrdili da miniranja koja su izvršena na PK "Koritnik" nisu prouzročila oštećenja na apelantičinim objektima. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da ne postoji obveza tuženoga za naknadu štete, te da su pravilno postupili kada su odbili apelantičin tužbeni zahtjev. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da tijekom postupka nije mogla dokazati da su miniranja koja je vršio tuženi prouzročila oštećenja na njezinim objektima, budući da tuženi nije postupio po nalogu suda i nije dostavio vještaku rudarske struke dnevnike miniranja za razdoblje od 1985. do 1987. godine. Pri tome, apelantica smatra da je teret dokazivanja bio na tuženome, odnosno da je tuženi bio dužan dokazati da miniranja koja je vršio na PK "Koritnik" nisu prouzročila štetu na apelantičinim objektima. Također, apelantica navodi da je predmetni postupak pokrenut 1991. godine i da je trajao punih 16 godina, te stoga traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da pobijanom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 26. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da taj sud, kao ni prvostupanjski sud, nisu povrijedili pravilo o teretu dokazivanja kada su ocjenom nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke zaključili da miniranja koja je vršio tuženi na PK "Koritnik" u razdoblju od 1985. do 1991. godine nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s oštećenjima na apelantičinim objektima. 27. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je prvostupanjska odluka donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi u smislu članka 8. ZPP-a. Glede apelantičinih navoda koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Općinski sud je istaknuo da je postupak jedno vrijeme bio prekinut zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem. 28. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi da je tuženi bio dužan dokazati da šteta koja je pričinjena na apelantičinim objektima nije nastala od rudarskih radova. Tuženi smatra da su odluke redovitih sudova pravilne, te da nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se pozvala u apelaciji. V. Relevantni propisi 29. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 196. Postupak se prekida: Š...Ć 5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Članak 199. Š...Ć 3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 31. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 32. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. kolovoza 2007. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 1. rujna 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. listopada 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 34. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 35. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. 36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantna načela 37. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 38. Osim toga, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 39. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 40. Ustavni sud opaža da je apelantica 22. listopada 1991. godine pokrenula postupak radi naknade štete. Međutim, razdoblje koje ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. prosinca 1995. godine, kao nadnevka kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stavak 37). U svezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti duljinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle razdoblje od 11 godina i osam mjeseci. Pri tome Ustavni sud opaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 15 godina i 10 mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 41. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo utvrditi jesu li miniranja koja je vršio tuženi na PK "Koritnik" prouzročila oštećenja na apelantičinim objektima. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom sudskom postupku. 42. Ustavni sud, prije svega, opaža da je u vrijeme kada je utemeljena nadležnost Ustavnog suda (14. prosinca 1995. godine) predmetni postupak bio prekinut zbog ratnih okolnosti. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da će se postupak nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Imajući u vidu da je apelantica tek 20. travnja 1998. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka, Ustavni sud će razdoblje od dvije godine i četiri mjeseca, koliko je prošlo od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do podnošenja prijedloga za nastavak postupka, staviti na teret apelantici. Međutim, je li ovaj doprinos odlučujući za ukupnu duljinu konkretnog postupka, Ustavni sud će ocijeniti nakon analize doprinosa mjerodavnih sudova. 43. U svezi s tim, Ustavni sud opaža da je, nakon podnošenja prijedloga za nastavak, postupak pred redovitim sudovima trajao devet godina i četiri mjeseca. U svezi s tim, Ustavni sud opaža da je Općinski sud u razdoblju od oko tri godine zakazao samo pet ročišta, od čega je održao tri, jedno ročište odložio zbog bolesti punomoćnika tuženog, dok za drugo odlaganje na neodređeno vrijeme nije naveo razloge. Također, Ustavni sud opaža da je nakon tri godine postupka pred Općinskim sudom, bez ikakvog obrazloženja, predmet dostavljen Općinskom sudu u Brezi na nadležno postupanje, da bi nakon tri godine predmet ponovno bio vraćen Općinskom sudu u Visokom. Što se tiče Općinskog suda u Brezi, Ustavni sud opaža da je taj sud u dva navrata određivao vještačenje, te da je nakon prijema drugog zahtjeva za izuzeće tom sudu trebalo godinu dana da odredi drugog vještaka u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je postupak pokrenut pred Općinskim sudom u Visokom, te da je taj sud bez ikakvog obrazloženja ustupao predmet drugom sudu, da bi u konačnici ipak proveo postupak do kraja i donio prvostupanjsku odluku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud u nastavku postupka održao dodatnih pet ročišta, što je produljilo trajanje postupka za još jednu godinu i tri mjeseca. O ovakvom načinu vođenja postupka Općinski sud u Visokom nije ponudio bilo kakve razloge koji bi mogli predstavljati razumno i logično obrazloženje. Što se tiče postupanja Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud opaža da su navedeni sudovi u relativno kratkom vremenskom razdoblju donijeli svoje odluke, tako da nisu značajno doprinijeli duljini trajanja postupka. 44. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u razdoblju od 11 godina i osam mjeseci može u najvećem dijelu staviti na teret Općinskom sudu u Visokom, koji nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Pri tome, postoji i određeni apelantičin doprinos duljini trajanja postupka, koji ipak nije odlučujuće uticao na sveukupnu duljinu predmetnog postupka. 45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. 47. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. S obzirom da je predmetni postupak, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trajao 11 godina i osam mjeseci, a da se ne radi o žurnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 1.650 KM. S obzirom na odlučujući doprinos Općinskog suda duljini postupka, navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 48. U svezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru prizivne nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih odluka dali detaljne, razvidne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a osobito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. Ostali navodi 50. U svezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu, Ustavni sud opaža da se apelantičini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, temelje na tvrdnji da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII. Zaključak 51. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda trajao 11 godina i osam mjeseci, pri čemu odgovornost za duljinu postupka u najvećem dijelu snosi Općinski sud. Pri tome, postoji i određeni apelantičin doprinos duljini trajanja postupka koji, ipak, nije odlučujuće uticao na sveukupnu duljinu predmetnoga postupka. 52. Dalje, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije kada su redoviti sudovi detaljno i razvidno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu. 53. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2864/07, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 9 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija M. Z. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Visokom broj P-124/02 koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. avgusta 2007. godine. Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da M. Z., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.650 KM na ime nematerijalne štete zbog kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija M. Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. avgusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1266/05 od 17. maja 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Visokom broj P-124/02 od 17. juna 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. M. Z. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Breze, koju zastupa Zahid Haxić, advokat iz Visokog, podnijela je 26. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. avgusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1266/05 od 17. maja 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Visokom (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-124/02 od 17. juna 2005. godine. Apelantkiwa je 5. novembra 2007. godine dopunila apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i RMU "Breza" Breza zatraženo je 12. novembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 6. decembra 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju, a Opštinski sud i RMU "Breza" Breza 7. decembra 2007. godine. 4. Od Opštinskog suda je 12. februara 2010. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-124/02. Opštinski sud je 23. februara 2010. godine dostavio predmetni spis. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i RMU "Breza" Breza dostavljen je apelantkiwi 19. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelantkiwa je 22. oktobra 1991. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv tuženog RMU "Breza" Breza (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U predmetnoj tužbi je navedeno da je zbog minirawa koje je vršio tuženi na Površinskom kopu "Koritnik" (u daqnjem tekstu: PK "Koritnik") došlo do oštećewa na apelantkiwinoj kući i pomoćnim objektima. 8. Opštinski sud je donio Rješenje broj P-813/91 od 29. decembra 1994. godine o prekidu postupka zbog okolnosti uslovljenih ratnim stanjem. 9. Apelantkiwa je 20. aprila 1998. godine podnijela prijedlog da se postupak nastavi. Opštinski sud je održao ročište 12. januara 1999. godine, te naložio vještaku rudarske struke da dostavi svoj nalaz i mišljenje u roku od 30 dana. Vještak je 14. maja 1999. godine dostavio nalaz i mišljenje. 10. Opštinski sud je zakazao ročište za 17. februara 2000. godine, koje je zbog bolesti punomoćnika tuženog odložio. Takođe, sud je ročište od 22. marta 2000. godine odložio na neodređeno vrijeme iz nepoznatih razloga. 11. Opštinski sud je održao ročište 13. septembra, te ročište na licu mjesta 25. septembra 2000. godine na kom je naloženo vještaku građevinske struke da utvrdi visinu materijalne štete. Vještak je 25. decembra 2000. godine dostavio nalaz i mišljenje. 12. Opštinski sud je 21. marta 2001. godine dostavio spis na postupanje Opštinskom sudu u Brezi kao nadležnom sudu, mada 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 nije obrazložio na osnovu čega je takva odluka donesena. Opštinski sud u Brezi je održao ročište 2. jula i 23. avgusta 2001. godine. 13. Opštinski sud u Brezi je, zatim, na ročištu koje je bilo zakazano za 27. septembar 2001. godine donio rješenje da postupak miruje, budući da apelantkiwin punomoćnik nije pristupio na zakazano ročište, a punomoćnik tuženog je predložio da postupak miruje. Opštinski sud u Brezi je donio Rješenje broj P-32/01 od 18. oktobra 2001. godine kojim je, zbog propuštenog ročišta, dozvoljen povraćaj u pređašnje stanje i ukinuto rješenje o mirovanju postupka. 14. Opštinski sud u Brezi je održao ročište 22. novembra 2001, te 7. januara i 4. februara 2002. godine, kada je zakqučeno raspravljanje. Presudom Opštinskog suda u Brezi broj P-32/01 od 4. februara 2002. godine obavezan je tuženi da apelantkiwi na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 29.751,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka. 15. Tuženi je 21. februara 2002. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude, pa je spis 13. marta 2002. godine dostavljen Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-242/02 od 8. maja 2002. godine kojim je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Spis je 24. maja 2002. godine dostavljen Opštinskom sudu u Brezi. 16. Opštinski sud u Brezi je održao ročište 1 avgusta 2002. godine, a 13. septembra 2002. godine je na okolnost postojawa uzročne veze između minirawa koje je vršio tuženi i oštećewa na apelantkiwinim objektima odredio vještačenje vještaka rudarske struke. S obzirom da je spomenuti vještak tražio da ga sud oslobodi od vještačewa zbog prezauzetosti, sud je 27. novembra 2002. godine odredio drugog vještaka. Međutim, i drugi vještak je podneskom od 16. januara 2003. godine zatražio da bude izuzet od vještačewa jer je ra dio vještačewa u RMU Zenica. 17. Opštinski sud u Brezi je održao ročište 21. januara 2004. godine, a 23. januara 2004. godine za vještaka je odredio Mladena Matičevića. Zatim je održao ročište 9. marta 2004. godine uz prisustvo vještaka rudarske struke. Nakon toga predmet je opet poslan Opštinskom sudu u Visokom kao nadležnom sudu, ali opet bez obrazložewa. 18. Opštinski sud (u Visokom) je održao ročište 9. decembra 2004. godine, te 14. februara, 29. marta, 16. maja i 20. maja 2005. godine. 19. Presudom Opštinskog suda broj P-124/02 od 17. juna 2005. godine odbijen je apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime naknade materijalne štete, pričinjene na porodičnom stambenom objektu i ljetnoj kuhiwi, isplati iznos od 29.751,60 KM s pripadajućim kamatama, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je na okolnost postojawa uzročne veze između radova koje je vršio tuženi na PK "Koritnik" i oštećewa na apelantkiwinim objektima proveo dokaz vještačenjem vještaka rudarske struke Mladena Matičevića. Sud je istakao da je vještak izvršio proračune na osnovu dnevnika minirawa na PK "Koritnik" II za 1985, 1986, te za pe riod od 1988. do 1991. godine, kao i na osnovu podataka za PK "Koritnik" III za 1985. i 1986. godinu koje je preuzeo iz nalaza vještaka rudarske struke Nusreta Haximujića. U vezi s tim, sud je naveo da je vještak nakon izvršenog vještačewa došao do zakqučka da su minirawa koja je vršio tuženi izazvala potrese I i II stepena koji nisu mogli da prouzrokuju štetu na apelantkiwinim objektima. Sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je vještak izvršio proračun na osnovu raspoloživih podataka sadržanih u dokumentaciji koja mu je predočena, te da je izveo zakqučak koji je argumentovano obrazložio. Pri tome, sud je naveo da je 14. februara 2005. godine naložio tuženom da dostavi dnevnike minirawa za PK "Koritnik" I, II i III za 1987. godinu, te dnevnik minirawa za PK "Koritnik" III i IV za sve godine u kojima je vršeno miniranje. U vezi s tim, sud je naveo da je tuženi 22. februara 2005. godine obavijestio sud da ne raspolaže dnevnicima za PK "Koritnik" I, II i IV, izuzev dnevnika koji su predočeni vještaku. Shodno mišljenju suda, sama činjenica da tuženi ne posjeduje traženu dokumentaciju, odnosno da tu dokumentaciju nije dostavio, ne znači da su u toj dokumentaciji sadržani podaci koji bi ukazivali na odgovornost tuženog za štetu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zakqučio da apelantkiwa u konkretnom slučaju nije dokazala da je šteta na njenim objektima nastala u vezi s radovima koje je vršio tuženi. 20. Apelantkiwa je 18. jula 2005. godine protiv prvostepene presude izjavila žalbu, a spis je 9. septembra 2005. godine dostavljen Kantonalnom sudu. 21. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1266/05 od 17. maja 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da je tuženi bio dužan da dostavi na uvid dnevnik minirawa koji se odnosi na sporni pe riod, te da je nalaz vještaka rudarske struke urađen na osnovu nepotpunih podataka. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 90 stav 3 Pravilnika o mjerama zaštite pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu propisano da sve kwige evidencije moraju da se čuvaju tri godine, a minerske kwižice jednu godinu. S obzirom na to, Kantonalni sud je zakqučio da u vrijeme suđewa tuženi nije bio dužan da čuva dnevnike minirawa. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je tuženi podneskom od 22. februara 2005. godine obavijestio prvostepeni sud da je određeni broj dnevnika minirawa uništen za vrijeme ratnih dejstava. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi koji se tiču metoda koji je vještak koristio, jer apelantkiwa u žalbi nije navela nijedan konkretan razlog zbog čega je taj metod neprimjenqiv u konkretnom slučaju, izuzev tvrdnje da su drugi metodi za nju povoqniji. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka rudarske struke iz kog proizilazi da minirawa na PK "Koritnik" nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s oštećenjem apelantkiwine stambene zgrade i pomoćnih objekata. 22. Apelantkiwa je 13. juna 2006. godine protiv drugostepene presude izjavila reviziju, a spis je 16. avgusta 2006. godine dostavljen Vrhovnom sudu. 23. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. avgusta 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantkiwa u konkretnom slučaju svoj tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zasniva na objektivnoj odgovornosti tuženog. Po mišljenju Vrhovnog suda, rudarski radovi predstavljaju opasnu djelatnost, tako da rudnik koji je obavljao rudarske radove odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti u smislu odredbi čl. 173 i 174 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daqnjem tekstu: ZOO). U konkretnom slučaju, da bi ostvarila pravo na naknadu štete, apelantkiwa je trebalo da dokaže da je pretrpjela štetu i da šteta potiče od opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da opasna djelatnost nije bila uzrok štete u smislu člana 173 ZOO-a. Vrhovni sud je istakao da su u predmetnom slučaju nižestepeni sudovi, na osnovu nalaza i mišljewa vještaka rudarske struke, utvrdili da minirawa koja su izvršena na PK "Koritnik" nisu uzrokovala oštećewa na apelantkiwinim objektima. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zakqučili da ne postoji obaveza tuženog za naknadu štete, te da su pravilno postupili kada su odbili apelantkiwin tužbeni zahtjev. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelantkiwa se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa navodi da u toku postupka nije mogla da dokaže da su minirawa koja je vršio tuženi uzrokovala oštećewa na njenim objektima, budući da tuženi nije postupio po nalogu suda i nije dostavio vještaku rudarske struke dnevnike minirawa za pe riod od 1985. do 1987. godine. Pri tome, apelantkiwa smatra da je teret dokazivawa bio na tuženom, odnosno da je tuženi bio dužan da dokaže da minirawa koja je vršio na PK "Koritnik" nisu prouzrokovala štetu na apelantkiwinim objektima. Takođe, apelantkiwa navodi da je predmetni postupak pokrenut 1991. godine i da je trajao punih 16 godina, te stoga traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantkiwina prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 26. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da taj sud, kao ni prvostepeni sud, nisu povrijedili pravilo o teretu dokazivawa kada su ocjenom nalaza i mišljewa vještaka rudarske struke zakqučili da minirawa koja je vršio tuženi na PK "Koritnik" u periodu od 1985. do 1991. godine nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s oštećewima na apelantkiwinim objektima. 27. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je naveo da je prvostepena odluka donesena na osnovu savjesne i brižqive ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi u smislu člana 8 ZPP-a. U pogledu apelantkiwinih navoda koji se odnose na dužinu trajawa postupka, Opštinski sud je istakao da je postupak jedno vrijeme bio prekinut zbog okolnosti koje su uslovljene ratnim stanjem. 28. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su neosnovani apelantkiwini navodi da je tuženi bio dužan da dokaže da šteta koja je pričinjena na apelantkiwinim objektima nije nastala od rudarskih radova. Tuženi smatra da su odluke redovnih sudova pravilne, te da nisu povrijeđena apelantkiwina prava na koja se pozvala u apelaciji. V. Relevantni propisi 29. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 196 Postupak se prekida: Š...Ć 5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; Član 199 Š...Ć 3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI. Dopustivost 30. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 31. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 32. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 954 od 23. avgusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 1. septembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 34. Apelantkiwa smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje - razuman rok 35. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 37. Ustavni sud prije svega ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 38. Sem toga, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV). 39. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Pe riod koji se uzima u obzir 40. Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa 22. oktobra 1991. godine pokrenula postupak radi naknade štete. Međutim, pe - riod koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka koji je dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda pa do donošewa konačne odluke Vrhovnog suda, dakle pe riod od 11 godina i osam mjeseci. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka koji je dostignut do dana kad je zasnovana nadležnost Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 15 godina i 10 mjeseci. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 41. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo da se utvrdi da li su minirawa koja je vršio tuženi na PK "Koritnik" prouzrokovala oštećewa na apelantkiwinim objektima. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo da se riješe, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 42. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) predmetni postupak bio prekinut zbog ratnih okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku propisano da će se postupak nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi zbog kojih je postupak prekinut. Imajući u vidu da je apelantkiwa tek 20. aprila 1998. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka, Ustavni sud će pe riod od dvije godine i četiri mjeseca, koliko je prošlo od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda do podnošewa prijedloga za nastavak postupka, staviti na teret apelantkiwi. Međutim, da li je ovaj doprinos odlučujući za ukupnu dužinu konkretnog postupka, Ustavni sud će ocijeniti nakon analize doprinosa nadležnih sudova. 43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošewa prijedloga za nastavak, postupak pred redovnim sudovima trajao devet godina i četiri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud u periodu od oko tri godine zakazao samo pet ročišta, od čega je održao tri, jedno ročište odložio zbog bolesti punomoćnika tuženog, dok za drugo odlaganje na neodređeno vrijeme nije naveo razloge. Takođe, Ustavni sud zapaža da je nakon tri godine postupka pred Opštinskim sudom, bez ikakvog obrazložewa, predmet dostavljen Opštinskom sudu u Brezi na nadležno postupanje, da bi nakon tri godine predmet ponovo bio vraćen Opštinskom sudu u Visokom. Što se tiče Opštinskog suda u Brezi, Ustavni sud zapaža da je taj sud u dva navrata određivao vještačenje, te da je nakon prijema drugog zahtjeva za izuzeće tom sudu trebalo godinu dana da odredi drugog vještaka u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je postupak pokrenut pred Opštinskim sudom u Visokom, te da je taj sud bez ikakvog obrazložewa ustupao predmet drugom sudu, da bi na kraju ipak proveo postupak do kraja i donio prvostepenu odluku. Pri tom, Ustavni sud ukazuje da je Opštinski sud u nastavku postupka održao dodatnih pet ročišta, što je produžilo trajanje postupka za još jednu godinu i tri mjeseca. O ovakvom načinu vođewa postupka Opštinski sud u Visokom nije ponudio bilo kakve razloge koji bi mogli da predstavljaju razumno i logično obrazloženje. Što se tiče postupawa Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da su navedeni sudovi u relativno kratkom vremenskom periodu donijeli svoje odluke, tako da nisu značajno doprinijeli dužini trajawa postupka. 44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da trajanje parničnog postupka u periodu od 11 godina i osam mjeseci može u najvećem dijelu da se stavi na teret Opštinskom sudu u Visokom, koji nije ponudio razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Pri tom, postoji i određeni apelantkiwin doprinos dužini trajawa postupka, koji ipak nije odlučujuće uticao na sveukupnu dužinu predmetnog postupka. 45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 46. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. 47. Prilikom odlučivawa o apelantkiwinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom da je predmetni postupak, od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, trajao 11 godina i osam mjeseci, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantkiwi treba da se isplati na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku iznos od 1.650 KM. S obzirom na odlučujući doprinos Opštinskog suda dužini postupka, navedeni iznos apelantkiwi je dužna da isplati Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 48. U vezi s apelantkiwinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivawa ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazložewima osporenih odluka dali detaqne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da ne može da se zakquči da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu proizvoqna ili neprihvatqiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkiwa ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo da se meritorno razmotre. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantkiwini navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi 50. U vezi s apelantkiwinim navodima o kršenju prava na dom i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantkiwini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na tvrdwi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zakqučuje da su apelantkiwini navodi o povredi prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII. Zakqučak 51. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda trajao 11 godina i osam mjeseci, pri čemu odgovornost za dužinu postupka u najvećem dijelu snosi Opštinski sud. Pri tom, postoji i određeni apelantkiwin doprinos dužini trajawa postupka koji, ipak, nije odlučujuće uticao na sveukupnu dužinu predmetnog postupka. 52. Dalje, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije kada su redovni sudovi detaqno i jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantkiwinu štetu. 53. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3443/07, rješavajući apelaciju Mirjane Gajić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mirjane Gajić, Ksenije Ćulum i Milana Ćuluma. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu izvršenja Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1836/97 koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj I-2242/02. Ova odluka dostavlja se Osnovnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku Rješenje o izvršenju broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine dostavi na izvršenje Ministarstvu finansija Republike Srpske. Nalaže se Ministarstvu finansija Republike Srpske da odmah po prijemu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine po hitnom postupku izvrši pravosnažnu Presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1836/97 od 16. oktobra 2001. godine u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Ministarstvu finansija Republike Srpske da na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, "Službenom glasniku Republike Srpske” i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mirjana Gajić, Ksenija Ćulum i Mi lan Ćulum (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 17. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i "Kristal banke" a.d. Banja Luka, čiji je pravni sljednik "Hypo Alpe Adria Bank" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 4. februara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. februara 2010. godine, dok je izvršenik dostavio odgovor 15. februara 2010. godine. Osnovni sud je dostavio svoj odgovor na apelaciju 2. marta 2010. godine. 4. Ustavni sud je od Ministarstva finansija Republike Srpske zatražio 26. marta 2010. godine odgovor na apelaciju i informaciju da li je postupljeno po Rješenju Osnovnog sudu broj I-2242/02. Ministarstvo finansija Republike Srpske nije dostavilo odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i izvršenika dostavljen je apelantima 25. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 februara 2010. godine, dok je odgovor Osnovnog suda dostavljen apelantima 19. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Osnovnog suda broj P-1836/97 od 16. oktobra 2001. godine obavezan je izvršenik da isplati pravnom predniku apelanata, Vojku Ćulumu, novčani depozit s devizne štedne knjižice u iznosu od 35.633,75 DEM s kamatom koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju počevši od 31. decembra 1998. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedena presuda Osnovnog suda postala je pravosnažna 12. oktobra 2001. godine. 8. Rješenjem Osnovnog suda broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-1836/97 od 16. oktobra 2001. godine. 9. Osnovni sud donio je Rješenje broj I-2242/02 od 8. aprila 2003. godine, kojim je odbio prigovor izvršenika izjavljen protiv prvostepenog rješenja o dozvoli izvršenja. Protiv rješenja od 8. aprila 2003. godine izvršenik je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-1321/03 od 13. juna 2006. godine kojim je odbio žalbu izvršenika i osporeno Rješenje broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine potvrdio. 10. Prema informacijama dostupnim u spisu proizlazi da su apelanti 5. septembra 2006. godine tražili da Osnovni sud dostavi rješenje o dozvoli izvršenja Agenciji za bankarstvo Republike Srpske kako bi bilo izvršeno. Dalje, iz informacija u spisu proizlazi da je Osnovni sud dostavio rješenje na "dalju naplatu" (nema tačnog datuma kada), kao i da je izvršenika 3. aprila 2007. godine obavijestio o nasljednicima jer je tražilac izvršenja u međuvremenu umro. Osnovni sud nije dobio nikakvu povratnu informaciju ni od apelanata niti od izvršenika o izvršenju rješenja, odnosno da li je ono izvršeno ili ne. U spisu nema informacija da li je nakon izmjene zakonske reg u la tive koja se tiče ove materije rješenje o izvršenju dostavljeno Ministarstvu finansija Republike Srpske. 11. Pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-19212/04 od 10. novembra 2004. godine apelanti su proglašeni zakonskim nasljednicima iza umrlog Vojka Ćuluma. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti se žale da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu navodeći da su im zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne i izvršne sudske presude, odnosno zbog neisplaćivanja dosuđenih potraživanja po osnovu stare devizne štednje, povrijeđena navedena prava. Apelanti se žale da ne postoje zakonske prepreke za isplatu, osim što izvršenik neće da postupi po sudskom izvršnom rješenju. Apelanti su naveli da su tražili od Osnovnog suda da rješenje o izvršenju dostavi Agenciji za bankarstvo, ali da sud to nije učinio. Apelanti su također tražili da im se dosudi kompenzacija zbog nematerijalne štete, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažne presude, i to po 2.000,00 KM svakom od njih. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetna apelacija neosnovana u odnosu na ovaj sud jer je Okružni sud riješio po žalbi protiv prvostepenog rješenja 13. juna 2006. godine, te je predmet vratio Osnovnom sudu kao nadležnom za provođenje izvršenja u konkretnom predmetu. 14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje o izvršenju nakon pravosnažnosti "dostavljeno na naplatu". Osnovni sud je naveo da izvršenik nikada nije obavijestio sud da li je proveo rješenje o izvršenju, a apelanti nisu obavijestili sud da nisu naplatili potraživanje i nikada nisu predložili da zbog neizvršenja Osnovni sud izvršeniku izrekne novčanu kaznu. 15. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju istakao da je donošenjem Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 28/06), koji je stupio na snagu 15. aprila 2006. godine, regulisano da sve predmete u ovoj pravnoj stvari nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje APIF-u, u skladu s ovim Zakonom i Uredbom o postupku verifikacije potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu stare devizne štednje u Republici Srpskoj. Izvršenik je također naveo da je u primjeni i Zakon o uvjetima i načinu izmirenja obaveza po osnovu stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj. V. Relevantni propisi 16. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnim odredbama glasi: Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. 17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 72/07), koji je stupio na snagu 27. septembra 2007. godine, u relevantnom dijelu glasi: Član 27. mijenja se i glasi: Izvršne sudske presude po osnovu računa stare devizne štednje sudovi su dužni dostaviti entitetskom ministarstvu finansija, odnosno Direkciji za finansije Distrikta. VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruža Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 15. novembra 2005. godine broj 41183/02) zaključio da u predmetima izvršenja pravosnažnih presuda iz osnova stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini ne postoji pravni lijek koji bi omogućio apelantu da ostvari svoje pravo na izvršenje pravosnažne presude. Evropski sud je, također, naveo da, kada se pojedinac žali da konačna i pravosnažna presuda donesena u njegovu korist nije izvršena, može nastaviti sa žalbenim navodom da je žrtva kršenja Evropske konvencije sve do momenta dok nacionalne vlasti ne priznaju kršenje i dopuste zadovoljenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1985/06 od 15. januara 2009. godine, t. 24, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 28/09). 22. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propuštanju da se konačno provede pravosnažna presuda, kao i da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi isposlovao da se provede rješenje o izvršenju. 23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti se žale zbog neizvršenja pravosnažne presude tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. VII.1. Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 27. Ustavni sud konstatira da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što se ne izvršava pravosnažna sudska odluke kojom je izvršenik obavezan apelantima isplatiti novčane depozite s deviznih štednih knjižica sa zateznim kamatama i troškove postupka. 28. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji je donio Odluku Jeličić protiv Bosne i Hercegovine broj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine i Odluku Evropskog suda u predmetu Pejaković i dr. (vidi Evropski sud, Čedomir Pejaković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. novembra 2007. godine br. 337/04, 36022/04 i 45219/04). U obje navedene presude Evropski sud se bavio pitanjem neprovođenja rješenja o dozvoli izvršenja pravosnažnih presuda kojom je naloženo isplaćivanje potraživanja prema osnovu "stare devizne štednje". Također, u obje navedene odluke Evropski sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu u vezi s neizvršenjem pravosnažnih sudskih presuda. Naime, Evropski sud je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini donesena zbirka zakona koji regulišu isplatu potraživanja prema osnovu stare devizne štednje koji su onemogućili da se izvrši pravosnažna sudska presuda kojom joj je dosuđena isplata stare devizne štednje. U navedenoj odluci Jeličić Evropski sud je obrazložio da "ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgađanje da se izvrši presuda može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgađanje ne može biti takvo da naruši srž prava koje štiti član 6. stav 1" (op. cit., Jeličić, stav 39). Evropski sud je utvrdio da je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao el e ment prava na pravično suđenje i prava na imovinu, naglasivši pri tome da nemogućnost da se osigura izvršenje konačne presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje imovine (idem., stav 48). 29. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud istu situaciju razmatrao i u slučaju Pejaković i dr. U tom predmetu Evropski sud je uzeo u obzir da je član 27. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje promijenjen i "da bi to moglo dovesti do potpunog izvršavanja presuda o kojima je riječ", ali da "izgleda da se to još nije dogodilo". Evropski sud je naveo da "ne vidi razlog da odstupa od svoje dobro utvrđene sudske prakse prema kojoj se nekoj državi ne dopušta da nedostatak finansijskih sredstava koristi kao izgovor da ne isplati dug po presudi", pa je utvrdio da su prekršeni član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 30. Dalje, Ustavni sud upućuje i na svoju vlastitu praksu koja se tiče istog problema neizvršenja pravosnažnih presuda kojim je apelantima dosuđena isplata s računa "stare devizne štednje", u kojima je utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog neizvršenja pravosnažne presude (op. cit. AP 1985/06, i odluka AP 158/06, od 18. oktobra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 2/08, u kojem su isti apelanti pokrenuli identično pitanje u vezi s izvršenjem druge pravosnažne presude u drugom izvršnom postupku. 31. Ustavni sud dalje zapaža da su se u svim navedenim predmetima apelanti žalili na neizvršenje pravosnažne sudske presude zbog zakonskih prepreka, jer je u Bosni i Hercegovini donesen set zakona koji reguliraju isplatu potraživanja prema osnovu stare devizne štednje koji su onemogućili izvršenje pravosnažne sudske presude kojom joj je dosuđena isplata stare devizne štednje. Dakle, taj slučaj sličan je s konkretnim predmetom u kojem se apelanti žale na nemogućnost izvršenja pravosnažne presude kojom im je dosuđeni iznos po osnovu devizne štednje trebao biti isplaćen, navodeći da i pored pravosnažnog rješenja o izvršenju koje je donio Osnovni sud ne mogu naplatiti svoje potraživanje. Iako Osnovni sud u odgovoru nije naveo konkretne razloge neizvršenja pravosnažne presude, odnosno pozvao se na ranije važeće zakonske propise već je naveo da je pravosnažno rješenje izvršeniku "dostavljeno na naplatu", Ustavni sud zaključuje da zbog općepoznate situacije u Bosni i Hercegovini i niza zakona kojima je regulisana ova materija nije provedeno izvršenje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u odgovoru na apelaciju izvršenik naveo da nije nadležan za izvršenje, te se pozvao na relevantne propise i istakao da se radi o materiji koja je regulisana posebnim zakonskim propisima. 32. Kada se navedeni stavovi iz prakse Evropskog suda i stavovi Ustavnog suda dovedu u vezu s predmetnim slučajem, dolazi se do zaključka da je u i konkretnom slučaju zbog neizvršenja pravosnažne sudske odluke došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. Ustavni sud napominje da pravosnažne sudske odluke koje se tiču isplate iznosa po osnovu stare devizne štednje izvršavaju nadležna entitetska ministarstva finansija, u konkretnom slučaju Ministarstvo finansija Republike Srpske. Ustavni sud je pokušao dobiti informaciju da li je nadležno ministarstvo izvršilo isplatu, ali Ministarstvo finansija Republike Srpske nije odgovorilo. Također, iz informacija Osnovnog suda proizlazi da je pravosnažno rješenje o izvršenju "dostavljeno na naplatu" izvršeniku, ali Ustavni sud nema informaciju da je rješenje o izvršenju nakon izmjene zakona (septembar 2007. godine) dostavljeno Ministarstvu finansija Republike Srpske. Također, iz informacija koje ima u spisu Ustavni sud nije mogao zaključiti da su apelanti od suda tražili da postupi u skladu s izmijenjenim članom 27. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, kao ni da je sud po službenoj dužnosti postupio u skladu s navedenim članom. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju najdjelotvornije sredstvo za otklanjanje kršenja prava apelanata da se naloži Osnovnom sudu da u najhitnijem roku dostavi pravosnažno Rješenje o izvršenju broj I-2242/02 Ministarstvu finansija Republike Srpske, koje je obavezno da u najhitnijem roku izvrši isplatu po Rješenju o izvršenju broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine. Pitanje kompenzacije 34. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažne sudske presude u visini od po 2.000,00 KM svakom, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti izvršavanja pravosnažne presude. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu u ime nematerijalne štete. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je samo utvrđivanje povrede ustavnog prava apelanata na djelotvoran pristup sudu i nalog za otklanjanje posljedice kršenja prava dovoljna satisfakcija za apelante. Ostali navodi 35. Apelanti su se žalili na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, u vezi s nemogućnošću izvršenja pravosnažne presude. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s utvrđenom povredom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno razmatra ovaj navod. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su apelanti onemogućeni da u izvršnom postupku u predmetu I-2242/02 naplate svoje potraživanje po osnovu stare devizne štednje, koje je dosuđeno pravosnažnom sudskom Presudom broj P-1836/97 od 16. oktobra 2001. godine. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3443/07, rješavajući apelaciju Mirjane Gajić i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 28. travnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mirjane Gajić, Ksenije Ćulum i Milana Ćuluma. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u predmetu izvršenja Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1836/97 koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci broj I-2242/02. Ova se odluka dostavlja Osnovnom sudu u Banjaluci koji je dužan po žurnom postupku Rješenje o izvršenju broj I-2242/02 od 11. lipnja 2002. godine dostaviti na izvršenje Ministarstvu financija Republike Srpske. Nalaže se Ministarstvu financija Republike Srpske da odmah po prijemu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci broj I-2242/02 od 11. lipnja 2002. godine po žurnom postupku izvrši pravomoćnu Presudu Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1836/97 od 16. listopada 2001. godine sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci i Ministarstvu financija Republike Srpske da na temelju članka 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, "Službenom glasniku Republike Srpske” i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mirjana Gajić, Ksenija Ćulum i Mi lan Ćulum (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, odvjetnici iz Banjaluke, podnijeli su 17. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-2242/02 od 11. lipnja 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i "Kristal banke" a.d. Banjaluka, čiji je pravni sljednik "Hypo Alpe Adria Bank" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: izvršitelj), zatraženo je 4. veljače 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. veljače 2010. godine, dok je izvršitelj dostavio odgovor 15. veljače 2010. godine. Osnovni sud je dostavio svoj odgovor na apelaciju 2. ožujka 2010. godine. 4. Ustavni sud je od Ministarstva financija Republike Srpske zatražio 26. ožujka 2010. godine odgovor na apelaciju i informaciju je li postupljeno po Rješenju Osnovnog sudu broj I-2242/02. Ministarstvo financija Republike Srpske nije dostavilo odgovor na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i izvršitelja je dostavljen apelantima 25. veljače 2010. godine, dok je odgovor Osnovnog suda dostavljen apelantima 19. ožujka 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Osnovnog suda broj P-1836/97 od 16. listopada 2001. godine obvezan je izvršitelj isplatiti pravnom predniku apelanata, Vojku Ćulumu, novčani depozit s devizne štedne knjižice u iznosu od 35.633,75 DEM s kamatom koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju počevši od 31. prosinca 1998. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedena presuda Osnovnog suda je postala pravomoćna 12. listopada 2001. godine. 8. Rješenjem Osnovnog suda broj I-2242/02 od 11. lipnja 2002. godine dozvoljeno je izvršenje pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P-1836/97 od 16. listopada 2001. godine. 9. Osnovni sud donio je Rješenje broj I-2242/02 od 8. travnja 2003. godine, kojim je odbio prigovor izvršitelja izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja o dozvoli izvršenja. Protiv rješenja od 8. travnja 2003. godine izvršitelj je izjavio priziv. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-1321/03 od 13. lipnja 2006. godine kojim je odbio priziv izvršitelja i osporeno Rješenje broj I-2242/02 od 11. lipnja 2002. godine potvrdio. 10. Prema informacijama dostupnim u spisu proizlazi da su apelanti 5. rujna 2006. godine tražili da Osnovni sud dostavi rješenje o dozvoli izvršenja Agenciji za bankarstvo Republike Srpske kako bi bilo izvršeno. Dalje, iz informacija u spisu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 proizlazi da je Osnovni sud dostavio rješenje na "dalju naplatu" (nema točnog nadnevka kada), kao i da je izvršitelja 3. travnja 2007. godine obavijestio o nasljednicima jer je tražitelj izvršenja u međuvremenu umro. Osnovni sud nije dobio nikakvu povratnu informaciju ni od apelanata niti od izvršitelja o izvršenju rješenja, odnosno je li ono izvršeno ili ne. U spisu nema informacija je li nakon izmjene zakonske reg u la tive koja se tiče ove materije rješenje o izvršenju dostavljeno Ministarstvu financija Republike Srpske. 11. Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-19212/04 od 10. studenoga 2004. godine apelanti su proglašeni zakonskim nasljednicima iza umrloga Vojka Ćuluma. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti se žale da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu navodeći da su im zbog neprovedbe Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-2242/02 od 11. lipnja 2002. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje pravomoćne i izvršne sudske presude, odnosno zbog neisplaćivanja dosuđenih potraživanja temeljem stare devizne štednje, povrijeđena navedena prava. Apelanti se žale da ne postoje zakonske prepreke za isplatu, osim što izvršitelj neće da postupi po sudskom izvršnom rješenju. Apelanti su naveli da su tražili od Osnovnog suda da rješenje o izvršenju dostavi Agenciji za bankarstvo, ali da sud to nije učinio. Apelanti su također tražili da im se dosudi kompenzacija zbog nematerijalne štete, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti izvršenja pravomoćne presude, i to po 2.000,00 KM svakome od njih. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetna apelacija neutemeljena u odnosu na ovaj sud jer je Okružni sud riješio po prizivu protiv prvostupanjskoga rješenja 13. lipnja 2006. godine, te je predmet vratio Osnovnom sudu kao nadležnom za provedbu izvršenja u konkretnom predmetu. 14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje o izvršenju nakon pravomoćnosti "dostavljeno na naplatu". Osnovni sud je naveo da izvršitelj nikada nije obavijestio sud je li proveo rješenje o izvršenju, a apelanti nisu obavijestili sud da nisu naplatili potraživanje i nikada nisu predložili da zbog neizvršenja Osnovni sud izvršitelju izrekne novčanu kaznu. 15. Izvršitelj je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je donošenjem Zakona o izmirenju obveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 28/06), koji je stupio na snagu 15. travnja 2006. godine, regulirano da sve predmete u ovoj pravnoj stvari nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje APIF-u, sukladno ovom Zakonu i Uredbi o postupku verifikacije potraživanja i gotovinskih isplata temeljem stare devizne štednje u Republici Srpskoj. Izvršitelj je također naveo da je u primjeni i Zakon o uvjetima i načinu izmirenja obveza temeljem stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj. V. Relevantni propisi 16. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnim odredbama glasi: Članak 5. Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. 17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obveza po osnovi računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 72/07), koji je stupio na snagu 27. rujna 2007. godine, u relevantnom dijelu glasi: Članak 27. mijenja se i glasi: Izvršne sudske presude po osnovi računa stare devizne štednje sudovi su dužni dostaviti entitetskom ministarstvu financija, odnosno Direkciji za financije Distrikta. VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 20. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. Ustavni sud naglašava da je Europski sud za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruža Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 15. studenoga 2005. godine broj 41183/02) zaključio da u predmetima izvršenja pravomoćnih presuda iz osnova stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini ne postoji pravni lijek koji bi omogućio apelantu da ostvari svoje pravo na izvršenje pravomoćne presude. Europski sud je, također, naveo da, kada se pojedinac žali da konačna i pravomoćna presuda donesena u njegovu korist nije izvršena, može nastaviti s prizivnim navodom da je žrtva kršenja Europske konvencije sve do momenta dok nacionalne vlasti ne priznaju kršenje i dopuste zadovoljenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1985/06 od 15. siječnja 2009. godine, t. 24, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 28/09). 22. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propuštanju da se konačno provede pravomoćna presuda, kao i da apelant nema na raspolaganju učinkovit pravni lijek kojim bi isposlovao da se provede rješenje o izvršenju. 23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti se žale zbog neizvršenja pravomoćne presude tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. VII.1. Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom. 26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 27. Ustavni sud konstatira da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što se ne izvršava pravomoćna sudska odluke kojom je izvršitelj obvezan apelantima isplatiti novčane depozite s deviznih štednih knjižica sa zateznim kamatama i troškove postupka. 28. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) koji je donio Odluku Jeličić protiv Bosne i Hercegovine broj 41183/02 od 31. listopada 2006. godine i Odluku Europskog suda u predmetu Pejaković i dr. (vidi Europski sud, Čedomir Pejaković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. studenoga 2007. godine br. 337/04, 36022/04 i 45219/04). U obje navedene presude Europski sud se bavio pitanjem neprovedbe rješenja o dozvoli izvršenja pravomoćnih presuda kojom je naloženo isplaćivanje potraživanja prema osnovu "stare devizne štednje". Također, u obje navedene odluke Europski sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svezi s neizvršenjem pravomoćnih sudskih presuda. Naime, Europski sud je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini donesena zbirka zakona koji reguliraju isplatu potraživanja prema osnovu stare devizne štednje koji su onemogućili da se izvrši pravomoćna sudska presuda kojom joj je dosuđena isplata stare devizne štednje. U navedenoj odluci Jeličić Europski sud je obrazložio da "ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje obveza proisteklih iz presude. Doduše, odgađanje da se izvrši presuda može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgađanje ne može biti takvo da naruši srž prava koje štiti član 6. stavak 1" (op. cit., Jeličić, stavak 39). Europski sud je utvrdio da je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao el e ment prava na pravično suđenje i prava na imovinu, naglasivši pri tome da nemogućnost da se osigura izvršenje konačne presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje imovine (idem., stavak 48). 29. Dalje, Ustavni sud opaža da je Europski sud istu situaciju razmatrao i u slučaju Pejaković i dr. U tom predmetu Europski sud je uzeo u obzir da je članak 27. Zakona o izmirenju obveza po osnovu računa stare devizne štednje promijenjen i "da bi to moglo dovesti do potpunog izvršavanja presuda o kojima je riječ", ali da "izgleda da se to još nije dogodilo". Europski sud je naveo da "ne vidi razlog da odstupa od svoje dobro utvrđene sudske prakse prema kojoj se nekoj državi ne dopušta da nedostatak financijskih sredstava koristi kao izgovor da ne isplati dug po presudi", pa je utvrdio da su prekršeni članak 6. Europske konvencije i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 30. Dalje, Ustavni sud upućuje i na svoju vlastitu praksu koja se tiče istog problema neizvršenja pravomoćnih presuda kojim je apelantima dosuđena isplata s računa "stare devizne štednje", u kojima je utvrdio povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog neizvršenja pravomoćne presude (op. cit. AP 1985/06, i odluka AP 158/06, od 18. listopada 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 2/08, u kojem su isti apelanti pokrenuli identično pitanje u svezi s izvršenjem druge pravomoćne presude u drugom izvršnom postupku. 31. Ustavni sud dalje opaža da su se u svim navedenim predmetima apelanti žalili na neizvršenje pravomoćne sudske presude zbog zakonskih prepreka, jer je u Bosni i Hercegovini donesen set zakona koji reguliraju isplatu potraživanja prema osnovu stare devizne štednje koji su onemogućili izvršenje pravomoćne sudske presude kojom joj je dosuđena isplata stare devizne štednje. Dakle, taj je slučaj sličan s konkretnim predmetom u kojemu se apelanti žale na nemogućnost izvršenja pravomoćne presude kojom im je dosuđeni iznos temeljem devizne štednje trebao biti isplaćen, navodeći da i pored pravomoćnoga rješenja o izvršenju koje je donio Osnovni sud ne mogu naplatiti svoje potraživanje. Iako Osnovni sud u odgovoru nije naveo konkretne razloge neizvršenja pravomoćne presude, odnosno pozvao se na ranije važeće zakonske propise već je naveo da je pravomoćno rješenje izvršitelju "dostavljeno na naplatu", Ustavni sud zaključuje da zbog općepoznate situacije u Bosni i Hercegovini i niza zakona kojima je regulirana ova materija nije provedeno izvršenje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u odgovoru na apelaciju izvršitelj naveo da nije nadležan za izvršenje, te se pozvao na relevantne propise i istaknuo da se radi o materiji koja je regulirana posebnim zakonskim propisima. 32. Kada se navedeni stavovi iz prakse Europskog suda i stavovi Ustavnog suda dovedu u vezu s predmetnim slučajem, dolazi se do zaključka da je u i konkretnom slučaju zbog neizvršenja pravomoćne sudske odluke došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 33. Ustavni sud napominje da pravomoćne sudske odluke koje se tiču isplate iznosa temeljem stare devizne štednje izvršavaju nadležna entitetska ministarstva financija, u konkretnom slučaju Ministarstvo financija Republike Srpske. Ustavni sud je pokušao dobiti informaciju je li nadležno ministarstvo izvršilo isplatu, ali Ministarstvo financija Republike Srpske nije odgovorilo. Također, iz informacija Osnovnog suda proizlazi da je pravomoćno rješenje o izvršenju "dostavljeno na naplatu" izvršitelju, ali Ustavni sud nema informaciju da je rješenje o izvršenju nakon izmjene zakona (rujan 2007. godine) dostavljeno Ministarstvu financija Republike Srpske. Također, iz informacija koje ima u spisu Ustavni sud nije mogao zaključiti da su apelanti od suda tražili da postupi sukladno izmijenjenom članku 27. Zakona o izmirenju obveza po osnovu stare devizne štednje, kao ni da je sud po službenoj dužnosti postupio sukladno navedenome članku. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju najučinkovitije sredstvo za otklanjanje kršenja prava apelanata da se naloži Osnovnom sudu da u najhitnijem roku dostavi pravomoćno Rješenje o izvršenju broj I-2242/02 Ministarstvu financija Republike Srpske, koje je obvezno u najhitnijem roku izvršiti isplatu po Rješenju o izvršenju broj I-2242/02 od 11. lipnja 2002. godine. Pitanje kompenzacije 34. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravomoćne sudske presude u visini od po 2.000,00 KM svakome, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti izvršavanja pravomoćne presude. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud iznimno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu u ime nematerijalne štete. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je samo utvrđivanje povrede ustavnog prava apelanata na učinkovit pristup sudu i nalog za otklanjanje posljedice kršenja prava dovoljna satisfakcija za apelante. Ostali navodi 35. Apelanti su se žalili na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, u svezi s nemogućnošću izvršenja pravomoćne presude. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi s utvrđenom povredom iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud ne nalazi za potrebno posebice razmatrati ovaj navod. VIII. Zaključak 36. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada su apelanti onemogućeni u izvršnom postupku u predmetu I-2242/02 naplatiti svoje potraživanje temeljem stare devizne štednje, koje je dosuđeno pravomoćnom sudskom Presudom broj P-1836/97 od 16. listopada 2001. godine. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3443/07, rješavajući apelaciju Mirjane Gajić i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Mirjane Gajić, Ksenije Ćulum i Milana Ćuluma. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu izvršewa Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-1836/97 koji se vodi pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci broj I-2242/02. Ova odluka dostavlja se Osnovnom sudu u Bawoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku Rješenje o izvršenju broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine dostavi na izvršenje Ministarstvu finansija Republike Srpske. Nalaže se Ministarstvu finansija Republike Srpske da odmah po prijemu Rješewa o izvršenju Osnovnog suda u Bawoj Luci broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine po hitnom postupku izvrši pravosnažnu Presudu Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-1836/97 od 16. oktobra 2001. godine u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci i Ministarstvu finansija Republike Srpske da na osnovu člana 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mirjana Gajić, Ksenija Ćulum i Mi lan Ćulum (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 17. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) i "Kristal banke" a.d. Bawa Luka, čiji je pravni sljednik "Hypo Alpe Adria Bank" a.d. Bawa Luka (u daqnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 4. februara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. februara 2010. godine, dok je izvršenik dostavio odgovor 15. februara 2010. godine. Osnovni sud je dostavio svoj odgovor na apelaciju 2. marta 2010. godine. 4. Ustavni sud je od Ministarstva finansija Republike Srpske zatražio 26. marta 2010. godine odgovor na apelaciju i informaciju da li je postupljeno po Rješenju Osnovnog sudu broj I-2242/02. Ministarstvo finansija Republike Srpske nije dostavilo odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i izvršenika dostavljen je apelantima 25. februara 2010. godine, dok je odgovor Osnovnog suda dostavljen apelantima 19. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Presudom Osnovnog suda broj P-1836/97 od 16. oktobra 2001. godine obavezan je izvršenik da isplati pravnom predniku apelanata, Vojku Ćulumu, novčani depozit s devizne štedne kwižice u iznosu od 35.633,75 DEM s kamatom koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju počevši od 31. decembra 1998. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. Navedena presuda Osnovnog suda postala je pravosnažna 12. oktobra 2001. godine. 8. Rješenjem Osnovnog suda broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-1836/97 od 16. oktobra 2001. godine. 9. Osnovni sud donio je Rješenje broj I-2242/02 od 8. aprila 2003. godine, kojim je odbio prigovor izvršenika izjavljen protiv prvostepenog rješewa o dozvoli izvršewa. Protiv rješewa od 8. aprila 2003. godine izvršenik je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-1321/03 od 13. juna 2006. godine kojim je odbio žalbu izvršenika i osporeno Rješenje broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine potvrdio. 10. Prema informacijama dostupnim u spisu proizilazi da su apelanti 5. septembra 2006. godine tražili da Osnovni sud dostavi rješenje o dozvoli izvršewa Agenciji za bankarstvo Republike Srpske kako bi bilo izvršeno. Dalje, iz informacija u spisu proizilazi da je Osnovni sud dostavio rješenje na "daqu naplatu" (nema tačnog datuma kada), kao i da je izvršenika 3. aprila 2007. godine obavijestio o nasljednicima jer je tražilac izvršewa u međuvremenu umro. Osnovni sud nije dobio nikakvu povratnu informaciju ni od apelanata niti od izvršenika o izvršenju rješewa, odnosno da li je ono izvršeno ili ne. U spisu nema informacija da li je nakon izmjene zakonske reg u la tive koja se tiče ove materije rješenje o izvršenju dostavljeno Ministarstvu finansija Republike Srpske. 11. Pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-19212/04 od 10. novembra 2004. godine apelanti su proglašeni zakonskim nasljednicima iza umrlog Vojka Ćuluma. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelanti se žale da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu navodeći da su 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 im zbog neprovođewa Rješewa o izvršenju Osnovnog suda broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne i izvršne sudske presude, odnosno zbog neisplaćivawa dosuđenih potraživawa po osnovu stare devizne štednje, povrijeđena navedena prava. Apelanti se žale da ne postoje zakonske prepreke za isplatu, osim što izvršenik neće da postupi po sudskom izvršnom rješenju. Apelanti su naveli da su tražili od Osnovnog suda da rješenje o izvršenju dostavi Agenciji za bankarstvo, ali da sud to nije učinio. Apelanti su takođe tražili da im se dosudi kompenzacija zbog nematerijalne štete, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti izvršewa pravosnažne presude, i to po 2.000,00 KM svakom od wih. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetna apelacija neosnovana u odnosu na ovaj sud jer je Okružni sud riješio po žalbi protiv prvostepenog rješewa 13. juna 2006. godine, te je predmet vratio Osnovnom sudu kao nadležnom za provođenje izvršewa u konkretnom predmetu. 14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje o izvršenju nakon pravosnažnosti "dostavljeno na naplatu". Osnovni sud je naveo da izvršenik nikada nije obavijestio sud da li je proveo rješenje o izvršenju, a apelanti nisu obavijestili sud da nisu naplatili potraživanje i nikada nisu predložili da zbog neizvršewa Osnovni sud izvršeniku izrekne novčanu kaznu. 15. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju istakao da je donošenjem Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 28/06), koji je stupio na snagu 15. aprila 2006. godine, regulisano da sve predmete u ovoj pravnoj stvari nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje APIF-u, u skladu s ovim Zakonom i Uredbom o postupku verifikacije potraživawa i gotovinskih isplata po osnovu stare devizne štednje u Republici Srpskoj. Izvršenik je takođe naveo da je u primjeni i Zakon o uslovima i načinu izmirewa obaveza po osnovu stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj. V. Relevantni propisi 16. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnim odredbama glasi: Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. 17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik BiH" broj 72/07), koji je stupio na snagu 27. septembra 2007. godine, u relevantnom dijelu glasi: Član 27 mijewa se i glasi: Izvršne sudske presude po osnovu računa stare devizne štednje sudovi su dužni da dostave entitetskom ministarstvu finansija, odnosno Direkciji za finansije Distrikta. VI. Dopustivost 18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U skladu s članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 21. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava, Ruža Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 15. novembra 2005. godine broj 41183/02) zakqučio da u predmetima izvršewa pravosnažnih presuda iz osnova stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini ne postoji pravni lijek koji bi omogućio apelantu da ostvari svoje pravo na izvršenje pravosnažne presude. Evropski sud je, takođe, naveo da, kada se pojedinac žali da konačna i pravosnažna presuda donesena u njegovu korist nije izvršena, može da nastavi sa žalbenim navodom da je žrtva kršewa Evropske konvencije sve do momenta dok nacionalne vlasti ne priznaju kršenje i dopuste zadovoljenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1985/06 od 15. januara 2009. godine, t. 24, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 28/09). 22. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o propuštanju da se konačno provede pravosnažna presuda, kao i da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi isposlovao da se provede rješenje o izvršenju. 23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelanti se žale zbog neizvršewa pravosnažne presude tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. VII.1 Pravo na pravično suđenje 25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 27. Ustavni sud konstatuje da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u tome što se ne izvršava pravosnažna sudska odluke kojom je izvršenik obavezan da apelantima isplati novčane depozite s deviznih štednih kwižica sa zateznim kamatama i troškove postupka. 28. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) koji je donio Odluku Jeličić protiv Bosne i Hercegovine broj 41183/02 od 31. oktobra 2006. godine i Odluku Evropskog suda u predmetu Pejaković i dr. (vidi Evropski sud, Čedomir Pejaković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. novembra 2007. godine br. 337/04, 36022/04 i 45219/04). U obje navedene presude Evropski sud se bavio pitanjem neprovođewa rješewa o dozvoli izvršewa pravosnažnih presuda kojom je naloženo isplaćivanje potraživawa prema osnovu "stare devizne štednje". Takođe, u obje navedene odluke Evropski sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu u vezi s neizvršenjem pravosnažnih sudskih presuda. Naime, Evropski sud je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini donesena zbirka zakona koji regulišu isplatu potraživawa prema osnovu stare devizne štednje koji su onemogućili da se izvrši pravosnažna sudska presuda kojom joj je dosuđena isplata stare devizne štednje. U navedenoj odluci Jeličić Evropski sud je obrazložio da "ne prihvata da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštovanje obaveza koje su proistekle iz presude. Doduše, odgađanje da se izvrši presuda može da se opravda posebnim okolnostima, ali odgađanje ne može da bude takvo da naruši srž prava koje štiti član 6 stav 1" (op. cit., Jeličić, stav 39). Evropski sud je utvrdio da je povrijeđeno pravo na pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje i prava na imovinu, naglasivši pri tome da nemogućnost da se obezbijedi izvršenje konačne presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje imovine (idem., stav 48). 29. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud istu situaciju razmatrao i u slučaju Pejaković i dr. U tom predmetu Evropski sud je uzeo u obzir da je član 27 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje promijenjen i "da bi to moglo dovesti do potpunog izvršavawa presuda o kojima je riječ", ali da "izgleda da se to još nije dogodilo". Evropski sud je naveo da "ne vidi razlog da odstupa od svoje dobro utvrđene sudske prakse prema kojoj se nekoj državi ne dozvoljava da nedostatak finansijskih sredstava koristi kao izgovor da ne isplati dug po presudi", pa je utvrdio da su prekršeni član 6 Evropske konvencije i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 30. Dalje, Ustavni sud upućuje i na svoju sopstvenu praksu koja se tiče istog problema neizvršewa pravosnažnih presuda kojim je apelantima dosuđena isplata s računa "stare devizne štednje", u kojima je utvrdio povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog neizvršewa pravosnažne presude (op. cit. AP 1985/06, i odluka AP 158/06, od 18. oktobra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 2/08, u kom su isti apelanti pokrenuli identično pitanje u vezi s izvršenjem druge pravosnažne presude u drugom izvršnom postupku. 31. Ustavni sud dalje zapaža da su se u svim navedenim predmetima apelanti žalili na neizvršenje pravosnažne sudske presude zbog zakonskih prepreka, jer je u Bosni i Hercegovini donesen set zakona koji regulišu isplatu potraživawa prema osnovu stare devizne štednje koji su onemogućili izvršenje pravosnažne sudske presude kojom joj je dosuđena isplata stare devizne štednje. Dakle, taj slučaj sličan je s konkretnim predmetom u kom se apelanti žale na nemogućnost izvršewa pravosnažne presude kojom im je dosuđeni iznos po osnovu devizne štednje trebalo da bude isplaćen, navodeći da i pored pravosnažnog rješewa o izvršenju koje je donio Osnovni sud ne mogu da naplate svoje potraživanje. Iako Osnovni sud u odgovoru nije naveo konkretne razloge zbog kojih nije izvršena pravosnažna presuda, odnosno pozvao se na ranije važeće zakonske propise već je naveo da je pravosnažno rješenje izvršeniku "dostavljeno na naplatu", Ustavni sud zakqučuje da zbog opštepoznate situacije u Bosni i Hercegovini i niza zakona kojima je regulisana ova materija nije provedeno izvršenje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u odgovoru na apelaciju izvršenik naveo da nije nadležan za izvršenje, te se pozvao na relevantne propise i istakao da se radi o materiji koja je regulisana posebnim zakonskim propisima. 32. Kada se navedeni stavovi iz prakse Evropskog suda i stavovi Ustavnog suda dovedu u vezu s predmetnim slučajem, dolazi se do zakqučka da je u i konkretnom slučaju zbog toga što nije izvršena pravosnažna sudska odluka došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. Ustavni sud napominje da pravosnažne sudske odluke koje se tiču isplate iznosa po osnovu stare devizne štednje izvršavaju nadležna entitetska ministarstva finansija, u konkretnom slučaju Ministarstvo finansija Republike Srpske. Ustavni sud je pokušao da dobije informaciju da li je nadležno ministarstvo izvršilo isplatu, ali Ministarstvo finansija Republike Srpske nije odgovorilo. Takođe, iz informacija Osnovnog suda proizilazi da je pravosnažno rješenje o izvršenju "dostavljeno na naplatu" izvršeniku, ali Ustavni sud nema informaciju da je rješenje o izvršenju nakon izmjene zakona (septembar 2007. godine) dostavljeno Ministarstvu finansija Republike Srpske. Takođe, iz informacija koje ima u spisu Ustavni sud nije mogao da zakquči da su apelanti od suda tražili da postupi u skladu s izmijenjenim članom 27 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, kao ni da je sud po službenoj dužnosti postupio u skladu s navedenim članom. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju najdjelotvornije sredstvo za otklawanje kršewa prava apelanata da se naloži Osnovnom sudu da u najhitnijem roku dostavi pravosnažno Rješenje o izvršenju broj I-2242/02 Ministarstvu finansija Republike Srpske, koje je obavezno da u najhitnijem roku izvrši isplatu po Rješenju o izvršenju broj I-2242/02 od 11. juna 2002. godine. Pitanje kompenzacije 34. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog toga što nije izvršena pravosnažna sudska presuda u visini od po 2.000,00 KM svakom, kao priznanje za nepravdu koju su pretrpjeli zbog nemogućnosti izvršavawa pravosnažne presude. U skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može da odredi naknadu u ime nematerijalne štete. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je samo utvrđivanje povrede ustavnog prava apelanata na djelotvoran pristup sudu i nalog za otklawanje posljedice kršewa prava dovoqna satisfakcija za apelante. Ostali navodi 35. Apelanti su se žalili na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi s nemogućnošću da se izvrši pravosnažna presuda. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi s utvrđenom povredom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno razmatra ovaj navod. VIII. Zakqučak 36. Ustavni sud zakqučuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je apelantima onemogućeno da u izvršnom postupku u predmetu I-2242/02 naplate svoje potraživanje po osnovu stare devizne štednje, koje je dosuđeno pravosnažnom sudskom Presudom broj P-1836/97 od 16. oktobra 2001. godine. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3453/09, rješavajući apelaciju Ma rina Ivaniševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ma rina Ivaniševića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine, Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine i Rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, u odnosu na član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ma rina Ivaniševića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine i Uvl-361/09 od 16. novembra 2009. godine, Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine i Rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Marin Ivanišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Mar tin Raguž i Nikica Gržić, advokati iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIKBiH) broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine i Rješenja CIKBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine. Apelant je 9. decembra 2009. godine dopunio apelaciju i dostavio rješenja Suda BiH broj SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine i broj Uvl-361/09 od 16. novembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio CIKBiH da odloži izvršenje Odluke broj 06-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i CIKBiH zatraženo je 27. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 10. februara 2010. godine, a CIKBiH 5. februara 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i CIKBiH dostavljeni su apelantu 13. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem CIKBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine, utvrđeno je da je apelant kao izabrani dužnosnik od 28. novembra 2008. godine obavljao funkciju vijećnika u Općinskom vijeću Novo Sarajevo, da je od 29. januara 2009. godine obavljao funkciju vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva i da je istovremeno obavljao funkciju ovlaštenog lica, tj. direktora preduzeća "Revicon" d.o.o. Sarajevo, koje je u 12. mjesecu 2008. godine i u 2009. godini sklopilo ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti. Time je povrijedio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa). Na osnovu navedene odredbe zakona, primjenom člana 16. stav 1. istog zakona, CIKBiH je apelantu izrekao sankcije nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika, u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 10. septembra 2009. godine, odnosno od dana donošenja rješenja, te novčanu kaznu u iznosu od 5.000.00 KM koju je dužan uplatiti u roku od 30 dana od dana izvršnosti rješenja na depozitni račun Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine. 7. U obrazloženju rješenja CIKBiH od 10. septembra 2009. godine je navedeno da se predmetni postupak vodio zbog povrede odredaba člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa. U konkretnom slučaju, CIKBiH je nakon izvedenih dokaza, uvida u službenu bazu podataka CIKBiH, apelantovu izjavu od 6. maja 2009. godine, apelantovu službenu i poslovno-finansijsku dokumentaciju, nesporno utvrdio da je apelant imao sta tus vijećnika i u općinskom i u gradskom vijeću, tj. da je imao sta tus izabranog dužnosnika, da je obavljao funkciju ovlaštenog lica, direktora u privatnom preduzeću "Revicon" d.o.o. Sarajevo, čiji je i jedini vlasnik, i da je navedeno preduzeće sklapalo ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta bilo kojeg nivoa vlasti. Prema tome, CIKBiH je zaključio da su kumulativno ispunjeni svi zakonski uvjeti za utvrđivanje apelantove odgovornosti zbog povrede odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, a u odnosu na vrstu i visinu sankcije, apelantu je izrečena obligatorna sankcija iz člana 16. stav 1. istog zakona, nepodobnosti kandidiranja za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja i novčana kazna. Apelantu je sankcija određena u odnosu na pe riod u kojem se apelant nalazio u sukobu interesa, visinu sredstava koja su ostvarena poslovanjem privatnog preduzeća preko zakonskog utvrđenog maksimuma kao i apelantove lične i imovinske prilike. Kao otežavajuće okolnosti CIKBiH je istakao činjenicu da apelant do dana donošenja predmetnog rješenja nije otklonio postojeći sukob interesa. 8. U obrazloženju Rješenja Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine je navedeno da je apelant u žalbi ukazao na to da se, prema odredbi člana 19. stav 1. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa BiH), žalba može podnijeti samo zbog materijalnih i proceduralnih povreda, te da takva žalba nije djelotvoran pravni lijek jer ne omogućava preispitivanje ispravnosti činjeničnog stanja. Sud BiH je, dalje, istakao da nijednu od navedenih utvrđenih činjenica apelant nije osporio u svojoj izjavi od 6. maja 2009. godine datoj CIKBiH prije donošenja osporenog rješenja, koja mu je omogućila da učestvuje u tom postupku. Dalje je navedeno da je na osnovu relevantnih činjenica CIKBiH objektivno zaključio da je apelant povrijedio odredbu člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, pa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 mu je, pravilno primjenjujući odredbu člana 16. stav 1. istog zakona, izrekao navedene sankcije. U odnosu na apelantov žalbeni navod o nedostatku djelotvornog pravnog lijeka u konkretnom slučaju, Sud BiH je smatrao da, kada bi se i prihvatilo da član 19. stav 1. Zakona o sukobu interesa BiH nije omogućio djelotvoran pravni lijek protiv rješenja CIKBiH, ni to ne bi utjecalo na zakonitost odluke jer u ovom postupku nijednu od relevantnih činjenica apelant nije osporio. Sud BiH je naveo da je predmetno rješenje doneseno primjenom člana 81. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS). 9. Odlukom CIKBiH broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine apelantu je kao vijećniku u Općinskom vijeću Novo Sarajevo, izabranom na lokalnim izborima 2008. godine sa liste Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, utvrđen prestanak mandata, kao i prestanak mandata vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva osvojen na listi kandidata Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine za Gradsko vijeće Grada Sarajeva, danom donošenja ove odluke. Također je utvrđeno da će se nakon pravosnažnosti ove odluke, a u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Statuta Grada Sarajeva, navedeni upražnjeni mandat dodijeliti sljedećim kvalificiranim kandidatima. 10. Sud BiH je Rješenjem broj SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Odluke CIKBiH broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine. 11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, ispitujući osporenu odluku u granicama apelantovih žalbenih navoda, zaključio da je apelantov prigovor neosnovan jer je odluka CIKBiH donesena na osnovu pravilne primjene odredaba člana 2.9. stav 1. tačka 14. u vezi sa članom 1.10. stav 1. tačka 8, člana 13.6. stav 1. i člana 13.10. stav 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08; u daljnjem tekstu: Izborni zakon) i člana 6. Instrukcija o načinu i postupku utvrđivanja prestanka mandata izabranom članu tijela vlasti prije isteka mandata na koji je izabran ("Službeni glasnik BiH" broj 65/08). Naime, izabranom članu organa vlasti na svim nivoima vlasti prestaje mandat prije isteka vremena na koji je izabran ako iz bilo kojeg razloga utvrđenog zakonom izgubi pravo da bude biran. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. 13. Navode da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv apelant posebno obrazlaže ističući da mu je odlukom CIKBiH zbog povrede iz člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa izrečena sankcija koja se sastoji od dvije kazne: nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne vlasti ili savjetnika za pe - riod od četiri godine, te novčana kazna u iznosu od 5.000 KM. Dakle, izrečena sankcija se ne tiče samo njegovih političkih prava već utječe i na njegove ekonomske interese - imovinu, koji su po svojoj prirodi, posebno kada se radi o novčanim kaznama zbog nepoštivanja određenih zakonskih odredaba, uvijek građanska prava. Dalje, apelant ističe da mu je poznato da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 35/03 od 28. januara 2005. godine izrazio stav da pravo na slobodne izbore nije građansko pravo već ono spada u subjektivno političko pravo koje se odnosi na pravo glasa i pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe..., te da, stoga, Ustavni sud zaključuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Suda BiH nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, navodi da se u konkretnom slučaju nisu utvrđivala apelantova građanska prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da se žalio na to da je formalnom i pogrešnom primjenom Amandmana XXXIV stav 4. na Ustav FBiH oštećen prilikom utvrđivanja rezultata izbora delegata za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Predmetna apelacija je bila fokusirana isključivo na povredu jednog političkog prava, koje je zaštićeno odredbom člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a apelant se nije eksplicitno pozvao na povredu prava na pravično suđenje, iako je Ustavni sud upotrijebio formulaciju iz apelacije proizlazi da se apelant žali zbog nepoštivanja prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije. Ono što apelant smatra kao najvažnije u vezi sa navedenim predmetom i što ga čini različitim od njegovog slučaja jeste da on u konkretnom slučaju nije kažnjen novčanom kaznom, pa smatra da se praksa iz Odluke broj AP 35/03 ne može primijeniti u njegovom slučaju. Također, mišljenja je da je pogrešna praksa Ustavnog suda prema kojoj su ratione materiae nedopustive apelacije u predmetima u kojima je CIKBiH, postupajući prema odredbama Zakona o sukobu interesa, izrekao sankciju koja se sastoji od dvije kazne, zabrane kandidiranja u određenom periodu i novčane kazne (odluke br. AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine, AP 2095/07 od 15. januara 2009. godine i AP 1302/09 od 10. juna 2009. godine). 14. Dalje, apelant se žali na to da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije bio saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, iako je to tražio u svojoj žalbi koju je izjavio protiv Rješenja CIKBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, koju je sud Rješenjem broj SIž-10/09 odbio kao neosnovanu. Nakon toga je podnio zahtjev za preispitivanje navedenog rješenja, koji je Sud BiH Rješenjem broj Uvl-361/09 od 16. novembra 2009. godine odbacio kao nedopušten. Apelant, stoga, smatra da je navedenim postupanjem sudova onemogućen da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Također se žali da u momentu davanja izjave CIKBiH nije imao mogućnost da koristi stručnu pomoć advokata. 15. Apelant se, dalje, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu jer smatra da se žalba iz člana 19. stav 1. Zakona o sukobu interesa BiH samo formalno može nazvati žalbom. Naime, navedenim članom je propisano da se žalba može podnijeti isključivo "iz oblasti primjene ovog Zakona", što, prema apelantovom mišljenju, znači da se žalba može podnijeti samo zbog materijalnih i proceduralnih povreda navedenog zakona. To istovremeno znači da se žalba ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant ističe da takva žalba nema osnovno svojstvo žalbe kao redovnog pravnog lijeka, što žalbu čini mnogo efektivnijom u odnosu na ostale uglavnom vanredne pravne lijekove, kao što je, naprimjer, revizija. Predmetna zakonska odredba je ograničila apelanta da navedeno rješenje CIKBiH nije mogao osporavati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na obrazloženje Suda BiH da apelant nije osporio relevantne činjenice, apelant je istakao da je u žalbi od 29. septembra 2009. godine ukazao na to da u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem: "...ima brojne primjedbe koje se prvenstveno odnose na vremenski pe riod u kom je kontrolirano poslovanje firme Revicon, zatim ukupni iznosi poslovanja sa pojedinim organima". Također je naveo da nije jasan navod Apelacionog suda BiH da apelant može osporiti činjenično stanje, kada mu Zakon o sukobu interesa BiH ne daje takvu mogućnost (apelant bi, naprimjer, predložio vještačenje posredstvom stalnog sudskog vještaka finansijske struke). Dalje je naveo da spomenuti zakon ne propisuje čak nikakve odluke, to jeste koju vrstu odluka Sud BiH može donijeti kada rješava o žalbama protiv odluka CIKBiH, a, osim toga, Zakon ne propisuje ni supsidijarnu primjenu drugog zakona u situacijama koje on ne regulira. Kada se ovome doda da član 19. Zakona o sukobu interesa BiH ne sadrži odredbe o tome da li žalba Apelacionom odjeljenju Suda BiH ima suspenzivno i devolutivno djelovanje, prema apelantovom mišljenju, ne postoji niti pravna sigurnost za vrijeme dok sud preispituje odluku donesenu prema Zakonu o sukobu interesa. Apelant zaključuje da na navedeni način reducirana žalba ne može imati svojstvo djelotvornog pravnog lijeka. 16. Također, apelant se žali na to da mu je povrijeđeno i pravo na slobodne izbore zbog toga što je pravo na slobodne izbore subjektivno političko pravo koje se odnosi na "pravo glasa" i "pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe", pa, ukoliko bi se odredba člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa tumačila na restriktivan i ekstenzivan način, kako je to učinio CIKBiH, onda bi to, prema apelantovom mišljenju, praktično značilo da se vlasnicima privatnih firmi koje posluju sa državnim organima unaprijed onemogućava navedeno pravo, tj. da se bude biran na izborima za zakonodavne organe vlasti. To se naročito odnosi na njegov slučaj jer je vlasnik preduzeća koje je po prirodi svoje djelatnosti značajno usmjereno na rad sa organima koji se finansiraju iz budžeta, s obzirom na to da se bavi konsaltingom iz oblasti poreznog zakonodavstva, u okviru kojeg izdaje časopis "Porezni savjetnik", te na tu temu organizira brojne seminare, što je vrlo interesantno za državne organe koji se redovno javljaju kao korisnici usluga ove firme, pa, stoga, i kada bi prestao raditi sa državnim organima, to bi dovelo u pitanje likvidnost njegove firme. 17. Nametanje obaveze plaćanja novčane kazne apelant smatra nezakonitim postupanjem, čime je došlo do uplitanja u njegovo pravo na imovinu. Naime, osporenim rješenjem mu je naloženo plaćanje novčane kazne u visokom iznosu od 5.000 KM, pa smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da miješanje u njegovu imovinu nije izvršeno na osnovu zakona, s obzirom na to da mu je novčana kazna nezakonito utvrđena u postupku u kojem mu nije omogućeno da bude saslušan kao stranka, te da direktno sudu prezentira dokaze i argumente koji mu idu u korist. b) Odgovor na apelaciju 18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje ovog suda, koje apelant osporava apelacijom, zasnovano na pravilnom utvrđenju relevantnih činjenica, na koje su pravilno primijenjene odredbe člana 1. stav 2, člana 6. stav 2. i člana 16. stav 1. Zakona o sukobu interesa. Sud svoj stav smatra pravilnim jer je ograničavanje apelantovih prava u interesu šire društvene zajednice i s ciljem stvaranja realnih uvjeta u kojima će izabrani dužnosnici obavljati svoju funkciju zakonito, objektivno i nepristrano. Prema tome, Sud BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 19. CIKBiH u odgovoru na apelaciju navodi da je u konkretnom slučaju, postupajući po službenoj dužnosti, donio odluku na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, te u skladu sa odredbama Zakona o sukobu interesa, Zakona o upravnom postupku i Zakona o sukobu interesa BiH. Ističe da nisu tačni apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer prilikom davanja izjave nije imao mogućnost da koristi stručnu pomoć advokata, budući da takva izjava nije data pred nezavisnim i nepristranim zakonom ustanovljenim sudom. CIKBiH tvrdi da je apelant izjavu dao 6. maja 2009. godine, u prisustvu svoga advokata Nikice Gržića, kako je to i propisano članom 18. Zakona o sukobu interesa BiH, budući da je CIKBiH dužan prije izricanja sankcija omogućiti licu protiv kojeg se vodi postupak davanje izjave, a što je, u skladu sa navedenim članom, i učinjeno. Dalje, CIKBiH osporava apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu, jer mu je, u skladu sa članom 15. stav 1. Zakona o upravnom postupku i članom 19. Zakona o sukobu interesa BiH, bilo omogućeno da podnese žalbu na odluku CIK-a, što je apelant i učinio. Dalje, CIKBiH osporava apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer mu je kazna nezakonito utvrđena zbog toga što je nesporno utvrđeno da je apelant povrijedio odredbu člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, pa su se tako stekli uvjeti za izricanje navedene sankcije, novčane kazne. Stoga, CIKBiH predlaže da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena, ili odbije, budući da ne postoje povrede Ustava Bosne i Hercegovine na koje se apelant poziva. V. Relevantni propisi 20. Zakon o sukobu interesa u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 70/08) u relevantnom dijelu glasi: I. Sukob interesa Član 1. Opće odredbe (1) Radi sprečavanja sukoba interesa ovim Zakonom uređuju se posebne obaveze izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), kantona i jedinica lokalne samouprave u vršenju javne funkcije. (2) Sukob interesa postoji u situacijama u kojima izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju privatni interes koji utječe ili može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristranost u vršenju javne funkcije. Član 6. Vladina ulaganja u privatna preduzeća Š...Ć (2) Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici, za vrijeme vršenja dužnosti, ne mogu biti članovi skupštine, nadzornog odbora, uprave ili menadžmenta, niti biti u svojstvu ovlaštenog lica bilo kojeg privatnog preduzeća koje sklapa ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti. Član 15. Postupak pred Centralnom izbornom komisijom Bosne i Hercegovine, kao i žalbeni postupak, pokreće se i vodi u skladu sa Zakonom o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine. Član 16. (1) Ako se utvrdi da neki izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5, 6, 8. i 9. ovog Zakona, on se smatra nepodobnim da se kandidira za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Osim toga, izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može biti novčano kažnjen u iznosu od 1.000.00 KM do 10.000.00 KM. Š...Ć. 21. Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 16/02, 14/03, 12/04 i 63/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 19. 1. Žalbu na odluku Centralne izborne komisije BiH, iz oblasti primjene ovog zakona, rješava Apelaciono odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine. 2. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema odluke, preko Centralne izborne komisije BiH. 22. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02, 88/07 i 83/08) u relevantnom dijelu glasi: IX - Postupak povodom izbornih žalbi Član 81. Kad Apelaciono odjeljenje ŠSuda BiHĆ nađe da je žalba osnovana, donijet će odluku kojom će odrediti da se uklone nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo. U protivnom, odbit će žalbu. Apelaciono odjeljenje će odlukom iz stava 1. ovog člana odrediti mjere koje treba preduzeti da bi se otklonile nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo podnosioca žalbe, ostavljajući rok za izvršenje i odrediti sankcije za slučaj neizvršenja odluke. Član 82. Odluka Apelacionog odjeljenja povodom žalbe uložene zbog povrede izbornog prava je konačna i obavezujuća. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što nije bio saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, ispitati u odnosu na odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 26. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je, prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije i Ustavnog suda, za primjenu garancija prava na pravično suđenje u nekom postupku, kao opće pravilo, neophodno da postoji spor oko prava i obaveza i da oni budu građanske prirode, odnosno da se radi o postupku u kojem se utvrđuje osnovanost krivične optužbe. U pogledu rješavanja izbornih sporova koji se odnose na izabrane dužnosnike, Evropski sud je izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom izraženom u predmetu Pi erre-Bloch protiv Francuske (presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI). 27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je van okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na Rješenje Suda BiH broj Uvl-361/9 od 16. novembra 2009. godine, kojim je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine, Ustavni sud je odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao nedopušten jer je, zbog navedenih razloga, inkompatibilan ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je inkompatibilna ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odlučio kao u dispozitivu odluke. 28. Apelant, dalje, smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 16. oktobra 2009. godine, apelacija je podnesena 5. novembra 2009. godine, a apelaciju je dopunio 9. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodne izbore 31. Član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela. 32. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama uskraćeno pravo na slobodne izbore jer je pravo na slobodne izbore subjektivno političko pravo koje se odnosi na "pravo glasa" i "pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe", i zbog toga što smatra da CIKBiH restriktivnim tumačenjem odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa vlasnicima privatnih firmi koje posluju sa državnim organima unaprijed onemogućava navedeno pravo, tj. da se bude biran na izborima za zakonodavne organe vlasti. 33. Ustavni sud podsjeća na to da je članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, dok je članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju utvrđeno pravo na slobodne izbore koje uključuje aktivno (pravo da se glasa) i pasivno biračko pravo (pravo da se kandidira) pri izboru zakonodavnih organa. 34. Ustavni sud ukazuje na stavove Evropskog suda koji je u više svojih odluka naglasio da prava koja garantira član 3. Protokola broj 1 nisu apsolutna, te je zaključio da države ugovornice u svojim unutrašnjim pravnim sistemima pravo pojedinca da glasa i bude biran ograničavaju uvjetima koji u principu nisu nedopušteni. Evropski sud je zaključio da države ugovornice u ovoj sferi imaju širok stepen slobodne procjene kao i da je zadatak suda da se uvjeri da ti uvjeti ne "ograničavaju ova prava do te mjere da ugrožavaju njihovu suštinu i lišavaju ih njihove efektivnosti; da su ovi uvjeti uvedeni kako bi zadovoljili legitiman cilj kojem se teži; da primijenjena sredstva nisu neproporcionalna" (vidi Evropski sud, Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, presuda od 2. marta 1987. godine, stav 52). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant istovremeno obavljao funkciju izabranog dužnosnika, vijećnika u općinskom i gradskom vijeću, i da je istovremeno kao osnivač, vlasnik i direktor preduzeća "Revicon" sklapao ugovore veće od 5.000.00 KM sa organima koji se finansiraju iz budžeta bilo kojeg nivoa vlasti. Time je prekršio odredbe člana 6. tačka 2. Zakona o sukobu interesa, pa su mu izrečene sljedeće sankcije; nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 10. septembra 2009. godine, odnosno od dana donošenja rješenja; i novčanu kaznu u iznosu od 5.000.00 KM. Osporenim odlukama apelantu je, između ostalog, izrečena sankcija da je nepodoban da se kandidira za bilo koju neposredno ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine, tj da je nepodoban da se kandidira i pri izboru zakonodavnih organa, kako to propisuje član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je navedeni član primjenljiv na apelantov slučaj. 36. Član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji podrazumijeva aktivno i pasivno biračko pravo, ta prava ne navodi eksplicitno, a pogotovo ih ne definira, te ostavlja prostor za "pretpostavljena ograničenja" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000. godine, predstavka broj 26772/95, stav 201), s tim da ta ograničenja ne ugrožavaju suštinu ovih prava i ne lišavaju ih njihove efektivnosti, da su uvedena kako bi zadovoljili legitiman cilj i da ta ograničenja nisu neproporcionalna. 37. Dovodeći u vezu navedene prin cipe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da navedeno ograničenje predstavlja legitiman cilj od općeg interesa u smislu člana 3. Protokola broj 1 Evropske konvencije budući da se njime želi postići da izabrani dužnosnici svoju funkciju obavljaju objektivno i nepristrano, a što je moguće postići jedino ukoliko se njihovi privatni interesi u cijelosti odvoje od njihovog javnog angažmana. 38. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 14/09 od 29. januara 2010. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 16. stav 1. Zakona o sukobu interesa, koji, također, predviđa ograničenja "pasivnog biračkog prava", te utvrdio da je navedena odredba u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 Evropske konvencije i članom IX/1. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: "...da osporenu odredbu treba posmatrati u kontekstu diskrecionog prava države da pri ostvarivanju određenih prava pojedinaca postavi izvjesna ograničenja. Ustavni sud smatra da navedena ograničenja nesporno predstavljaju cilj od općeg interesa. Š...Ć. Stvaranje zakonodavnog okvira koji će isključiti prevagu ličnog interesa u odnosu na opći interes tako da izabrani dužnosnici u vršenju svoje funkcije postupaju odgovorno, nepristrasno i otvoreno, što je kao cilj i definisano članom 1. stav 2. Zakona o sukobu interesa, predstavlja i legitiman cilj u smislu člana 3. Protokola broj 1 Evropske konvencije". 39. Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda (vidi, npr., Evropski sud, Krasnov i Skuratov protiv Rusije, presuda od 31. marta 2008. godine, stav 42) neophodno utvrditi da li je ograničenje propisano zakonom proporcionalno cilju koji se želi postići, odnosno da li je propisano ograničenje u tolikoj mjeri ograničilo pasivno biračko pravo da ugrožava samu suštinu ovog prava, te ga lišava njegove efektivnosti. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti analizirao u citiranoj Odluci broj U 14/09 u okviru prava iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tom prilikom Ustavni sud je istakao: "...da smatra da osporena odredba ne ograničava pravo lica da se kandidiraju za zakonodavne organe ali tu prijavu podvrgava određenim uvjetima". Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da predmetna ograničenja ne ograničavaju pasivno biračko pravo do te mjere da ugrožavaju samu suštinu ovog prava, odnosno da ga lišavaju njegove efektivnosti. Budući da opći interes u smislu objektivnosti, nezavisnosti, nepristranosti, te apsolutne posvećenosti izabranog dužnosnika javnoj funkciji na koju je izabran, s ciljem dobrobiti društva kao cjeline, preteže nad interesom pojedinca da bez ograničenja bude biran u zakonodavne organe i istovremeno obavlja značajne funkcije u javnim i privatnim preduzećima, Ustavni sud smatra da predmetna ograničenja zadovoljavaju i kriterij proporcionalnosti. Analogno tome, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju CIKBiH i Sud BiH vodili dovoljno računa da propisana ograničenja služe legitimnom cilju koji se u konačnici svodi na sprečavanje zloupotrebe javne funkcije radi ostvarenja lične koristi. Ograničenje ima razumno opravdanje i ne ograničava apelantovo pasivno biračko pravo do te mjere da ugrožava suštinu ovog prava, budući da je proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu transparentnosti izbornog procesa, te objektivnosti, zakonitosti, nezavisnosti i nepristranosti izabranog dužnosnika u vršenju javne funkcije. 40. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na "slobodne izbore" iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pravo na imovinu 41. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: 1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 42. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti i koje se nameće u konkretnom predmetu jeste predstavlja li novčana kazna koja je izrečena apelantu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 43. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa odredbom stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da "primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da Š...Ć bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". Ova odredba predstavlja izuzetak od člana 1. stav 1. koji garantira mirno uživanje imovine, jer citirani stav "ni na koji način ne utječe na pravo države da primjenjuje takve zakone" kojim osigurava naplatu kazni. Prilikom donošenja takvih zakona zakonodavac uživa široko polje procjene i odlučivanja (vidi Evropski sud za ljudska prava u predmetu Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stav 60). Dalje, Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav da se izricanje novčanih kazni može definirati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 498/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 32/05). Drugim riječima, čak i ako su novčane kazne izuzetak u skladu sa drugim stavom, Ustavni sud će procijeniti ispunjavaju li izrečene novčane kazne, u odnosu na imovinu, uvjete principa zakonitosti i proporcionalnosti i da li je nadležni or gan zloupotrijebio svoje zakonom predviđene nadležnosti. 44. Prema tome, izrečena novčana kazna se može smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, izricanje novčane kazne se može definirati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice 1. stava 1. člana Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog člana. 45. Da bi lišavanje imovine bilo u skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono mora biti: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa općim principima međunarodnog prava. U pogledu zakonitosti, miješanje u imovinu je zakonito samo ako je zakon koji je osnova za takvo miješanje (a) pristupačan građanima, (b) formuliran sa odgovarajućom tačnošću i preciznošću da bi se građanima omogućilo da prilagode svoje postupke i (c) kompatibilan sa vladavinom prava, što znači da pravna sloboda odlučivanja koju uživaju izvršni organi ne smije biti neograničena, odnosno zakon mora građanima osigurati odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja. U pogledu javnog interesa mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Drugim riječima, nadležni or gan mora utvrditi je li uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Sporrong i Lönnroth, odluka od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, st. 69. i 73). Prilikom utvrđivanja postojanja pravične ravnoteže, država ima široku slobodu odlučivanja u pogledu odabira sredstava primjene i utvrđivanja opravdanosti posljedica takve primjene u javnom interesu radi ostvarivanja svrhe predmetnog zakona. 46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu novčana kazna izrečena zbog povrede člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa a u vezi sa članom 16. stav 1. istog zakona. Ustavni sud podsjeća na to da je članom 6. stav 2. navedenog zakona propisano da izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih vlasti i savjetnici za vrijeme obavljanja funkcije ne mogu biti članovi skupštine, nadzornog odbora, uprave ili menadžmenta, niti biti u svojstvu ovlaštenog lica bilo kojeg privatnog preduzeća koje sklapa ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti. Članom 16. stav 1. istog zakona je propisano da ako se utvrdi da neki izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5, 6, 8. i 9. ovog Zakona, on se smatra nepodobnim da se kandidira za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Osim toga, izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može biti novčano kažnjen u iznosu od 1.000.00 KM do 10.000.00 KM. Tekst navedenih odredaba zakona na koje su se pozvali CIKBiH i Sud BiH u postupku utvrđivanja odgovornosti i izricanja novčane sankcije apelantu jezički je jasan, te je, prema tome, apelant mogao predvidjeti moguću sankciju u slučaju povrede navedenih odredaba Zakona o sukobu interesa. 47. Dalje, Ustavni sud smatra da je zakonsko uređenje izricanja novčane kazne u slučaju povrede relevantnih odredaba Zakona o sukobu interesa u javnom interesu i radi zaštite imovine društvene zajednice od pojedinaca koji su u poziciji da svojim javnim angažiranjem krše zabranu djelovanja u sukobu interesa zbog privatnih interesa. U tom slučaju, Ustavni sud prihvata da je sprječavanje kršenja zakonom propisanih uvjeta u vršenju javne funkcije legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za ljudska prava, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). 48. Ustavnom sudu ostaje da, u konkretnom slučaju, utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. 49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su se upravni organi i sud, kao javna vlast, umiješali u apelantovo pravo na imovinu kada mu je zbog povrede relevantnih odredaba Zakona o sukobu interesa izrečena novčana kazna radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu. Konačno, izricanje novčane kazne za nepoštivanje uvjeta propisanih navedenim odredbama zakona je način koji stoji na raspolaganju organima vlasti da onemoguće takve aktivnosti. Osim toga, izuzev apelantovih navoda da mu je novčana kazna izrečena na nezakonit način, apelant nije naveo nikakav drugi razlog koji bi išao u prilog proizvoljnosti osporenih rješenja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su predmetna rješenja zakonita. Dalje, Ustavni sud smatra da se način na koji su organi uprave i sud primijenili zakonske odredbe ne može smatrati proizvoljnim, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava kada se država, odnosno sud i upravni or gan, primjenjujući relevantne odredbe zakona, umiješala u apelantovo pravo na imovinu na način koji je proporcionalan javnom interesu i njegovim pravima. Pri tome su vodili računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. 50. Ustavni sud zaključuje da se način na koji su organi uprave i sud primijenili zakonske odredbe ne može smatrati proizvoljnim, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava kada se država, odnosno sud, primjenjujući relevantne odredbe zakona, umiješala u apelantovo pravo na način koji je proporcionalan javnom interesu i njegovim pravima. Ustavni sud, također, smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva općeg interesa. 51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu 52. Član 13. Evropske konvencije glasi: Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti. 53. Ustavni sud zapaža da član 13. Evropske konvencije svakom licu garantira pravo na djelotvoran pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Evropskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek je akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost ovog prava znači da na njegovu povredu može da se poziva samo u sklopu i u vezi sa povredom nekog drugog prava priznatog Evropskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Evropske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud nije ustanovio da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obavezan da provjeri da li nacionalno pravo sadrži odredbe o djelotvornom pravnom lijeku iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, zapaža da član 13. Evropske konvencije treba tumačiti tako da garantira "djelotvoran lijek pred državnim organima" svakome ko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Klass protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, serija A, broj 28, str. 29, stav 64; i Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. marta 1988. godine, serija A, broj 131, stav 52). 54. Dalje, Ustavni sud ističe da obaveza iz člana 13. Evropske konvencije postoji samo ako pojedinac osnovano tvrdi da je žrtva kršenja prava nabrojanih u Evropskoj konvenciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sil ver i drugi protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 61, stav 113). 55. U predmetu Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud je istakao da: "Sud uvijek tumači član 13. tako da zahtijeva domaći pravni lijek u vezi s pritužbama koje se mogu smatrati "spornim" u okviru Konvencije Š...Ć. Kriterij po kojem se neka pritužba smatra "spornom" ne može se tumačiti drugačije nego kao kriterij koji se primjenjuje kod proglašavanja pritužbe "očigledno neosnovanom" Š...Ć. Istovremeno, bez obzira na doslovno tumačenje člana 13., postojanje stvarnog kršenja druge odredbe Konvencije (materijalne odredbe) ne predstavlja preduslov za primjenu člana 13. Š...Ć. U predmetnom slučaju Sud smatra da, pošto je žalba aplikanata po članu 2. Konvencije proglašena "očigledno neosnovanom", ona se ne može smatrati "spornom" u svrhu člana 13. Š...Ć. S druge strane, Sud smatra da se žalbe aplikanata po članu 3. Konvencije mogu smatrati "spornim" u svrhu člana 13., bez obzira na činjenicu da Sud nije našao da je utvrđeno da postoji kršenje člana 3. u pogledu jedne od ovih žalbi (one koja se odnosi na zatvorske uslove aplikanata u bolnici zatvora Zenica). Značajno je da dotična žalba nije proglašena očigledno neosnovanom i da je, stoga, potrebno ispitivanje merituma (vidjeti Çelik i Imret v. Turska, br. 44093/98, § 57, od 26. oktobra 2004.). Žalba aplikanata po članu 13. u vezi s članom 3. mora se, prema tome, proglasiti dopustivom." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, st. 81, 82. i 83). 56. U skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantirane Evropskom konvencijom. Pravni lijek, odnosno sredstvo, efikasno (djelotvorno) je ako se njime u unutrašnjem pravnom poretku daje pravo na poništaj akta kojim se vrši povreda prava iz Konvencije ili ako tim sredstvom akt može da se izmijeni. Također, efikasnost podrazumijeva i mogućnost da se njime otkloni povreda prava kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispunjava navedene uvjete neće se smatrati djelotvornim u smislu člana 13. Evropske konvencije. Djelotvornost podrazumijeva, također, ispitivanje povrede u meritumu i donošenje odluke u meritumu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rotaru protiv Rumunije, presuda od 4. maja 2000. godine, stav 67; i Asenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 117). 57. Član 13. Evropske konvencije, dakle, zahtijeva pružanje domaćeg pravnog lijeka pomoću kojeg bi se "nadležni državni or gan" bavio suštinom žalbe prema Konvenciji i davao odgovarajuće zadovoljenje, mada je zemljama ugovornicama data izvjesna mjera diskrecije po pitanju načina na koji se pridržavaju svojih obaveza prema ovoj odredbi. Također, domet obaveze iz člana 13. promjenljiv je u zavisnosti od prirode žalbe u vezi s Konvencijom (vidi, loc. cit., Assenov i drugi, stav 117). 58. Ustavni sud ističe da apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu. U provedenom postupku apelantu je izrečena, osim drugih sankcija, i novčana kazna u iznosu od 5.000 KM, čime je, prema ocjeni Ustavnog suda, došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Apelantova tvrdnja o povredi prava na imovinu, kako dalje smatra Ustavni sud, nije očigledno neosnovana i može se smatrati "spornom" u svrhu člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, ističe da je apelant imao pravo žalbe, koja je propisana Zakonom o sukobu interesa BiH. Međutim, apelant smatra da u konkretnom slučaju žalba koja se prema zakonu može podnijeti samo zbog materijalnih i proceduralnih odredaba predmetnog zakona, a ne i zbog ispitivanja činjeničnog stanja, ne predstavlja djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi, naveo da apelant tokom postupka nije osporio niti jednu od relevantnih činjenica, a da je CIKBiH na osnovu istaknutih relevantnih činjenica objektivno zaključio da je apelant povrijedio odredbe Zakona o sukobu interesa. Ustavni sud ističe da se predmetna žalba, prema članu 19. stav 1. Zakona o sukobu interesa BiH, podnosi "iz oblasti primjene ovog zakona". Ustavni sud, dalje, zapaža da zakonom nije propisano da se žalba može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to određeno u drugim postupcima. 59. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, sudska revizija postupka predstavlja djelotvoran lijek u odnosu na dotičnu žalbu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, str. 27-28). U predmetu Vilvajarah i drugi Evropski sud je zaključio da: "...dok je tačno da postoje ograničenja u ovlaštenjima Suda u sudskoj reviziji postupka Š...Ć ova ovlaštenja, koja provode najviši sudovi u zemlji, osiguravaju djelotvoran stepen kontrole odluka upravnih organa u slučajevima azila i dovoljna su da zadovolje zahtjeve člana 13." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vilvarajah i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, serija A, broj 215, stav 126). 60. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju načinom na koji je propisana predmetna žalba, ispitivanje rješenja CIKBiH u žalbenom postupku limitirano na ispitivanje pravilne primjene Zakona o sukobu interesa, kojim su utvrđene obaveze određenih lica u vršenju javne funkcije. Ustavni sud, dalje, napominje da član 13. Evropske konvencije ne doseže tako daleko da zahtijeva određeni oblik pravnog lijeka, zatim da je državama-ugovornicama dat visok stepen slobodne procjene u ispunjavanju njihove obaveze prema ovoj odredbi, te da domet obaveze iz člana 13. Evropske konvencije zavisi od prirode žalbi u vezi sa pravima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su članom 81. ZUS-a propisana ovlaštenja Suda BiH da odlukom odredi da se uklone nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo kao i sankcije za slučaj neizvršenja odluke. Ustavni sud ističe da, budući da pravni lijek kao efektivan treba da bude takvog kvaliteta da omogući da se povreda obustavi, spriječi kao i da se otklone posljedice takve povrede, način na koji je propisana predmetna žalba zadovoljava uvjete remedijalne efektivnosti. 61. Ustavni sud smatra da se predmetnom žalbom, kako je određena Zakonom o sukobu interesa BiH, osigurava efikasan stepen sudske kontrole nad odlukama administrativne vlasti u predmetima koji se tiču izbornog prava i vršenja javnih funkcija. Ustavni sud smatra da je način na koji je apelantu u konkretnom slučaju osigurano pravo na pravni lijek, polazeći od toga da član 13. Evropske konvencije zahtijeva određenu odredbu vezanu za domaći pravni lijek koji će omogućiti nadležnom državnom organu, u konkretnom slučaju Sudu BiH, da odlučuje o žalbi koja se pojavljuje prema Evropskoj konvenciji i da osigura lijek oštećenoj strani, odnosno da ukloni utvrđenu povredu, dovoljan da zadovolji standarde djelotvornog pravnog lijeka u smislu člana 13. Evropske konvencije. 62. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 63. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na "slobodne izbore" iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada ograničenja propisana Zakonom o sukobu interesa služe legitimnom cilju i sprečavanju zloupotrebe javne funkcije radi ostvarenja lične koristi izabranog dužnosnika. Ograničenje ima razumno opravdanje i ne ograničava apelantovo pasivno biračko pravo da ugrožava suštinu ovog prava, budući da je proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu transparentnosti izbornog procesa, te objektivnosti, zakonitosti, nezavisnosti i nepristranosti apelanta kao izabranog dužnosnika u vršenju javne funkcije. 64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu kada je apelantu odlukom CIKBiH i Suda BiH zbog povrede člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u vezi sa članom 16. stav 1. navedenog zakona izrečena novčana kazna, u javnom interesu i radi zaštite imovine društvene zajednice od pojedinaca koji su u poziciji da svojim javnim angažiranjem krše zabranu djelovanja u sukobu interesa zbog privatnih interesa, kada kazna nije zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i kada je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i općeg interesa. 65. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Zakonom o sukobu interesa BiH propisano pravo na žalbu, kao pravni lijek koji omogućava nadležnom sudu da vrši sudsku kontrolu odluka CIKBiH u vezi sa pravilnom primjenom Zakona o sukobu interesa i da pri tome donosi odluke kojima će otkloniti eventualne povrede izbornog prava i odrediti sankcije zbog neizvršavanja odluke. Navedena ovlaštenja Suda BiH su, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljna da zadovolje zahtjeve člana 13. Evropske konvencije. 66. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 67. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 3453/09, rješavajući apelaciju Ma rina Ivaniševića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 28. travnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ma rina Ivaniševića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-15/09 od 16. studenoga 2009. godine, Odluke Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-1-167/09 od 22. listopada 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-10/09 od 14. listopada 2009. godine i Rješenja Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-853/07 od 10. rujna 2009. godine, u odnosu na članak 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ma rina Ivaniševića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. SIž-15/09 od 16. studenoga 2009. godine i Uvl-361/09 od 16. studenoga 2009. godine, Odluke Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-1-167/09 od 22. listopada 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-10/09 od 14. listopada 2009. godine i Rješenja Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-853/07 od 10. rujna 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Marin Ivanišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Mar tin Raguž i Nikica Gržić, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 5. studenoga 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Odluke Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: SIPBiH) broj 06-1-07-1-167/09 od 22. listopada 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj SIž-10/09 od 14. listopada 2009. godine i Rješenja SIPBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. rujna 2009. godine. Apelant je 9. prosinca 2009. godine dopunio apelaciju i dostavio rješenja Suda BiH broj SIž-15/09 od 16. studenoga 2009. godine i broj Uvl-361/09 od 16. studenoga 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio SIPBiH da odloži izvršenje Odluke broj 06-07-1-167/09 od 22. listopada 2009. godine, do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i SIPBiH zatražena je 27. siječnja 2010. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 10. veljače 2010. godine, a SIPBiH 5. veljače 2010. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i SIPBiH dostavljeni su apelantu 13. veljače 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem SIPBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. rujna 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. listopada 2009. godine, utvrđeno je da je apelant kao izabrani dužnosnik od 28. studenoga 2008. godine obavljao funkciju vijećnika u Općinskom vijeću Novo Sarajevo, da je od 29. siječnja 2009. godine obavljao funkciju vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva i da je istodobno obavljao funkciju ovlaštene osobe, tj. direktora poduzeća "Revicon" d.o.o. Sarajevo, koje je u 12. mjesecu 2008. godine i u 2009. godini sklopilo ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se financiraju iz proračuna na bilo kojoj razini vlasti. Time je povrijedio odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa). Na temelju navedene odredbe zakona, primjenom članka 16. stavak 1. istog zakona, SIPBiH je apelantu izrekao sankcije nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nositelja izvršne funkcije ili savjetnika, u razdoblju od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 10. rujna 2009. godine, odnosno od dana donošenja rješenja, te novčanu kaznu u iznosu od 5.000.00 KM koju je dužan uplatiti u roku od 30 dana od dana izvršnosti rješenja na depozitni račun Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine. 7. U obrazloženju rješenja SIPBiH od 10. rujna 2009. godine je navedeno da se predmetni postupak vodio zbog povrede odredaba članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa. U konkretnom slučaju, SIPBiH je nakon izvedenih dokaza, uvida u službenu bazu podataka SIPBiH, apelantovu izjavu od 6. svibnja 2009. godine, apelantovu službenu i poslovno-financijsku dokumentaciju, nesporno utvrdio da je apelant imao sta tus vijećnika i u općinskom i u gradskom vijeću, tj. da je imao sta tus izabranog dužnosnika, da je obavljao funkciju ovlaštene osobe, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 direktora u privatnom poduzeću "Revicon" d.o.o. Sarajevo, čiji je i jedini vlasnik, i da je navedeno poduzeće sklapalo ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se financiraju iz proračuna bilo koje razine vlasti. Prema tome, SIPBiH je zaključio da su kumulativno ispunjeni svi zakonski uvjeti za utvrđivanje apelantove odgovornosti zbog povrede odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa, a u odnosu na vrstu i visinu sankcije, apelantu je izrečena obligatorna sankcija iz članka 16. stavak 1. istog zakona, nepodobnosti kandidiranja za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija ili savjetnika u razdoblju od četiri godine nakon počinjenog prekršaja i novčana kazna. Apelantu je sankcija određena u odnosu na razdoblje u kojem se apelant nalazio u sukobu interesa, visinu sredstava koja su ostvarena poslovanjem privatnog poduzeća preko zakonskog utvrđenog maksimuma kao i apelantove osobne i imovinske prilike. Kao otežavajuće okolnosti SIPBiH je istakao činjenicu da apelant do dana donošenja predmetnog rješenja nije otklonio postojeći sukob interesa. 8. U obrazloženju Rješenja Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. listopada 2009. godine je navedeno da je apelant u prizivu ukazao na to da se, prema odredbi članka 19. stavak 1. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa BiH), priziv može podnijeti samo zbog materijalnih i proceduralnih povreda, te da takav priziv nije djelotvoran pravni lijek jer ne omogućava preispitivanje ispravnosti činjeničnog stanja. Sud BiH je, dalje, istakao da nijednu od navedenih utvrđenih činjenica apelant nije pobio u svojoj izjavi od 6. svibnja 2009. godine datoj SIPBiH prije donošenja pobijanog rješenja, koja mu je omogućila da sudjeluje u tom postupku. Dalje je navedeno da je na temelju relevantnih činjenica SIPBiH objektivno zaključio da je apelant povrijedio odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa, pa mu je, pravilno primjenjujući odredbu članka 16. stavak 1. istog zakona, izrekao navedene sankcije. U odnosu na apelantov prizivni navod o nedostatku djelotvornog pravnog lijeka u konkretnom slučaju, Sud BiH je smatrao da, kada bi se i prihvatilo da članak 19. stavak 1. Zakona o sukobu interesa BiH nije omogućio djelotvoran pravni lijek protiv rješenja SIPBiH, ni to ne bi utjecalo na zakonitost odluke jer u ovom postupku nijednu od relevantnih činjenica apelant nije pobio. Sud BiH je naveo da je predmetno rješenje doneseno primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS). 9. Odlukom SIPBiH broj 06-1-07-1-167/09 od 22. listopada 2009. godine apelantu je kao vijećniku u Općinskom vijeću Novo Sarajevo, izabranom na lokalnim izborima 2008. godine sa liste Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, utvrđen prestanak mandata, kao i prestanak mandata vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva osvojen na listi kandidata Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine za Gradsko vijeće Grada Sarajeva, danom donošenja ove odluke. Također je utvrđeno da će se nakon pravomoćnosti ove odluke, a sukladno odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Statuta Grada Sarajeva, navedeni upražnjeni mandat dodijeliti sljedećim kvalificiranim kandidatima. 10. Sud BiH je Rješenjem broj SIž-15/09 od 16. studenoga 2009. godine odbio kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv Odluke SIPBiH broj 06-1-07-1-167/09 od 22. listopada 2009. godine. 11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, ispitujući pobijanu odluku u granicama apelantovih prizivnih navoda, zaključio da je apelantov prigovor neutemeljen jer je odluka SIPBiH donesena na temelju pravilne primjene odredaba članka 2.9. stavak 1. točka 14. u vezi sa člankom 1.10. stavak 1. točka 8, članka 13.6. stavak 1. i članka 13.10. stavak 2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08; u daljnjem tekstu: Izborni zakon) i članka 6. Instrukcija o načinu i postupku utvrđivanja prestanka mandata izabranom članu tijela vlasti prije isteka mandata na koji je izabran ("Službeni glasnik BiH" broj 65/08). Naime, izabranom članu organa vlasti na svim razinama vlasti prestaje mandat prije isteka vremena na koji je izabran ako iz bilo kojeg razloga utvrđenog zakonom izgubi pravo da bude biran. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. 13. Navode da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv apelant posebno obrazlaže ističući da mu je odlukom SIPBiH zbog povrede iz članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa izrečena sankcija koja se sastoji od dvije kazne: nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nositelja izvršne vlasti ili savjetnika za razdoblje od četiri godine, te novčana kazna u iznosu od 5.000 KM. Dakle, izrečena sankcija se ne tiče samo njegovih političkih prava već utječe i na njegove ekonomske interese - imovinu, koji su po svojoj prirodi, posebno kada se radi o novčanim kaznama zbog nepoštivanja određenih zakonskih odredaba, uvijek građanska prava. Dalje, apelant ističe da mu je poznato da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 35/03 od 28. siječnja 2005. godine izrazio stav da pravo na slobodne izbore nije građansko pravo već ono spada u subjektivno političko pravo koje se odnosi na pravo glasa i pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe..., te da, stoga, Ustavni sud zaključuje da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da se u postupku koji je okončan pobijanom presudom Suda BiH nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obveze iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u vezi, navodi da se u konkretnom slučaju nisu utvrđivala apelantova građanska prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, s obzirom na to da se žalio na to da je formalnom i pogrešnom primjenom Amandmana XXXIV stavak 4. na Ustav FBiH oštećen prilikom utvrđivanja rezultata izbora delegata za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Predmetna apelacija je bila fokusirana isključivo na povredu jednog političkog prava, koje je zaštićeno odredbom članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a apelant se nije eksplicitno pozvao na povredu prava na pravično suđenje, iako je Ustavni sud upotrijebio formulaciju iz apelacije proizlazi da se apelant žali zbog nepoštivanja prava iz čl. 6. i 13. Europske konvencije. Ono što apelant smatra kao najvažnije u vezi sa navedenim predmetom i što ga čini različitim od njegovog slučaja jeste da on u konkretnom slučaju nije kažnjen novčanom kaznom, pa smatra da se praksa iz Odluke broj AP 35/03 ne može primijeniti u njegovom slučaju. Također, mišljenja je da je pogrešna praksa Ustavnog suda prema kojoj su ratione materiae nedopustive apelacije u predmetima u kojima je SIPBiH, postupajući prema odredbama Zakona o sukobu interesa, izrekao sankciju koja se sastoji od dvije kazne, zabrane kandidiranja u određenom razdoblju i novčane kazne (odluke br. AP 2418/06 od 18. prosinca 2008. godine, AP 2095/07 od 15. siječnja 2009. godine i AP 1302/09 od 10. lipnja 2009. godine). 14. Dalje, apelant se žali na to da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije bio saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, iako je to tražio u svom prizivu koji je izjavio protiv Rješenja SIPBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. rujna 2009. godine, koji je sud Rješenjem broj SIž-10/09 odbio kao neutemeljen. Nakon toga je podnio zahtjev za preispitivanje navedenog rješenja, koji je Sud BiH Rješenjem broj Uvl-361/09 od 16. studenoga 2009. godine odbacio kao nedopušten. Apelant, stoga, smatra da je navedenim postupanjem sudova onemogućen da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Također se žali da u momentu davanja izjave SIPBiH nije imao mogućnost koristiti stručnu pomoć odvjetnika. 15. Apelant se, dalje, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu jer smatra da se priziv iz članka 19. stavak 1. Zakona o sukobu interesa BiH samo formalno može nazvati prizivom. Naime, navedenim člankom je propisano da se priziv može podnijeti isključivo "iz oblasti primjene ovog Zakona", što, prema apelantovom mišljenju, znači da se priziv može podnijeti samo zbog materijalnih i proceduralnih povreda navedenog zakona. To istodobno znači da se priziv ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant ističe da takav priziv nema temeljno svojstvo priziva kao redovnog pravnog lijeka, što priziv čini mnogo efektivnijom u odnosu na ostale uglavnom izvanredne pravne lijekove, kao što je, naprimjer, revizija. Predmetna zakonska odredba je ograničila apelanta da navedeno rješenje SIPBiH nije mogao pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na obrazloženje Suda BiH da apelant nije pobio relevantne činjenice, apelant je istakao da je u prizivu od 29. rujna 2009. godine ukazao na to da u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem: "...ima brojne primjedbe koje se prvenstveno odnose na vremenski pe riod u kom je kontrolirano poslovanje firme Revicon, zatim ukupni iznosi poslovanja sa pojedinim organima". Također je naveo da nije jasan navod Apelacijskog suda BiH da apelant može pobiti činjenično stanje, kada mu Zakon o sukobu interesa BiH ne daje takvu mogućnost (apelant bi, naprimjer, predložio vještačenje posredstvom stalnog sudskog vještaka financijske struke). Dalje je naveo da spomenuti zakon ne propisuje čak nikakve odluke, to jeste koju vrstu odluka Sud BiH može donijeti kada rješava o prizivima protiv odluka SIPBiH, a, osim toga, Zakon ne propisuje ni supsidijarnu primjenu drugog zakona u situacijama koje on ne regulira. Kada se ovome doda da članak 19. Zakona o sukobu interesa BiH ne sadrži odredbe o tome ima li priziv Apelacijskom odjeljenju Suda BiH suspenzivno i devolutivno djelovanje, prema apelantovom mišljenju, ne postoji niti pravna sigurnost za vrijeme dok sud preispituje odluku donesenu prema Zakonu o sukobu interesa. Apelant zaključuje da na navedeni način reducirani priziv ne može imati svojstvo djelotvornog pravnog lijeka. 16. Također, apelant se žali na to da mu je povrijeđeno i pravo na slobodne izbore zbog toga što je pravo na slobodne izbore subjektivno političko pravo koje se odnosi na "pravo glasa" i "pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe", pa, ukoliko bi se odredba članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa tumačila na restriktivan i ekstenzivan način, kako je to učinio SIPBiH, onda bi to, prema apelantovom mišljenju, praktično značilo da se vlasnicima privatnih firmi koje posluju sa državnim organima unaprijed onemogućava navedeno pravo, tj. da se bude biran na izborima za zakonodavne organe vlasti. To se naročito odnosi na njegov slučaj jer je vlasnik poduzeća koje je po prirodi svoje djelatnosti značajno usmjereno na rad sa organima koji se financiraju iz proračuna, s obzirom na to da se bavi konzaltingom iz oblasti poreznog zakonodavstva, u okviru kojeg izdaje časopis "Porezni savjetnik", te na tu temu organizira brojne seminare, što je vrlo interesantno za državne organe koji se redovno javljaju kao korisnici usluga ove firme, pa, stoga, i kada bi prestao raditi sa državnim organima, to bi dovelo u pitanje likvidnost njegove firme. 17. Nametanje obveze plaćanja novčane kazne apelant smatra nezakonitim postupanjem, čime je došlo do uplitanja u njegovo pravo na imovinu. Naime, pobijanim rješenjem mu je naloženo plaćanje novčane kazne u visokom iznosu od 5.000 KM, pa smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Tvrdi da miješanje u njegovu imovinu nije izvršeno na temelju zakona, s obzirom na to da mu je novčana kazna nezakonito utvrđena u postupku u kojem mu nije omogućeno da bude saslušan kao stranka, te da direktno sudu prezentira dokaze i argumente koji mu idu u korist. b) Odgovor na apelaciju 18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje ovog suda, koje apelant pobija apelacijom, utemeljeno na pravilnom utvrđenju relevantnih činjenica, na koje su pravilno primijenjene odredbe članka 1. stavak 2, članka 6. stavak 2. i članka 16. stavak 1. Zakona o sukobu interesa. Sud svoj stav smatra pravilnim jer je ograničavanje apelantovih prava u interesu šire društvene zajednice i s ciljem stvaranja realnih uvjeta u kojima će izabrani dužnosnici obavljati svoju funkciju zakonito, objektivno i nepristrano. Prema tome, Sud BiH predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 19. SIPBiH u odgovoru na apelaciju navodi da je u konkretnom slučaju, postupajući po službenoj dužnosti, donio odluku na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, te sukladno odredbama Zakona o sukobu interesa, Zakona o upravnom postupku i Zakona o sukobu interesa BiH. Ističe da nisu točni apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer prilikom davanja izjave nije imao mogućnost koristiti stručnu pomoć odvjetnika, budući da takva izjava nije data pred neovisnim i nepristranim zakonom ustanovljenim sudom. SIPBiH tvrdi da je apelant izjavu dao 6. svibnja 2009. godine, u prisutnosti svoga odvjetnika Nikice Gržića, kako je to i propisano člankom 18. Zakona o sukobu interesa BiH, budući da je SIPBiH dužan prije izricanja sankcija omogućiti osobi protiv koje se vodi postupak davanje izjave, a što je, sukladno navedenom članu, i učinjeno. Dalje, SIPBiH pobija apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu, jer mu je, sukladno članku 15. stavak 1. Zakona o upravnom postupku i članku 19. Zakona o sukobu interesa BiH, bilo omogućeno podnijeti priziv na odluku SIP-a, što je apelant i učinio. Dalje, SIPBiH pobija apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer mu je kazna nezakonito utvrđena zbog toga što je nesporno utvrđeno da je apelant povrijedio odredbu članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa, pa su se tako stekli uvjeti za izricanje navedene sankcije, novčane kazne. Stoga, SIPBiH predlaže da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena, ili odbije, budući da ne postoje povrede Ustava Bosne i Hercegovine na koje se apelant poziva. V. Relevantni propisi 20. Zakon o sukobu interesa u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 70/08) u relevantnom dijelu glasi: I. Sukob interesa Članak 1. Opće odredbe (1) Radi sprečavanja sukoba interesa ovim Zakonom uređuju se posebne obveze izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), kantona i jedinica lokalne samouprave u vršenju javne funkcije. (2) Sukob interesa postoji u situacijama u kojima izabrani dužnosnici, nositelji izvršnih funkcija i savjetnici imaju privatni interes koji utječe ili može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristranost u vršenju javne funkcije. Članak 6. Vladina ulaganja u privatna poduzeća Š...Ć (2) Izabrani dužnosnici, nositelji izvršnih funkcija i savjetnici, za vrijeme vršenja dužnosti, ne mogu biti članovi skupštine, nadzornog odbora, uprave ili menadžmenta, niti biti u svojstvu ovlaštene osobe bilo kojeg privatnog poduzeća koje sklapa ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se financiraju iz proračuna na bilo kojoj razini vlasti. Članak 15. Postupak pred Središnjim izbornim povjerenstvom Bosne i Hercegovine, kao i prizivni postupak, pokreće se i vodi sukladno Zakonu o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine. Članak 16. (1) Ako se utvrdi da neki izabrani dužnosnik, nositelj izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5, 6, 8. i 9. ovog Zakona, on se smatra nepodobnim da se kandidira za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nositelja izvršne funkcije ili savjetnika u razdoblju od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Osim toga, izabrani dužnosnik, nositelj izvršne funkcije ili savjetnik može biti novčano kažnjen u iznosu od 1.000.00 KM do 10.000.00 KM. Š...Ć. 21. Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 16/02, 14/03, 12/04 i 63/08) u relevantnom dijelu glasi: Članak 19. 1. Priziv na odluku Središnjeg izbornog povjerenstva BiH, iz oblasti primjene ovog zakona, rješava Apelacijsko odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine. 2. Priziv se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema odluke, preko Središnjeg izbornog povjerenstva BiH. 22. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02, 88/07 i 83/08) u relevantnom dijelu glasi: IX - Postupak povodom izbornih priziva Članak 81. Kada Apelaciono odjeljenje ŠSuda BiHĆ nađe da je priziv utemeljen, donijet će odluku kojom će odrediti da se uklone nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo. U protivnom, odbit će priziv. Apelaciono odjeljenje će odlukom iz stavka 1. ovog članka odrediti mjere koje treba poduzeti da bi se otklonile nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo podnositelja priziva, ostavljajući rok za izvršenje i odrediti sankcije za slučaj neizvršenja odluke. Članak 82. Odluka Apelacionog odjeljenja povodom priziva uloženog zbog povrede izbornog prava je konačna i obvezujuća. VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog toga što nije bio saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, ispitati u odnosu na odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 26. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je, prema jurisprudenciji organa Europske konvencije i Ustavnog suda, za primjenu garancija prava na pravično suđenje u nekom postupku, kao opće pravilo, neophodno da postoji spor oko prava i obveza i da oni budu građanske prirode, odnosno da se radi o postupku u kojem se utvrđuje utemeljenost kaznene optužbe. U pogledu rješavanja izbornih sporova koji se odnose na izabrane dužnosnike, Europski sud je izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i kaznenih okvira članka 6. stavak 1. Europske konvencije, sukladno njegovoj dosadašnjoj praksi izraženoj u predmetu Pi erre-Bloch protiv Francuske (presuda od 21. listopada 1997. godine, Izvješća 1997-VI). 27. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je izvan okvira članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 2418/06 od 18. prosinca 2008. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na Rješenje Suda BiH broj Uvl-361/9 od 16. studenoga 2009. godine, kojim je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. listopada 2009. godine, Ustavni sud je odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao nedopušten jer je, zbog navedenih razloga, inkompatibilan ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 16. st. 1. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je inkompatibilna ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije odlučio kao u dispozitivu odluke. 28. Apelant, dalje, smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant pobija Rješenje Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. listopada 2009. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijano rješenje apelant je primio 16. listopada 2009. godine, apelacija je podnesena 5. studenoga 2009. godine, a apelaciju je dopunio 9. prosinca 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant se žali da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na slobodne izbore 31. Članak 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Visoke strane ugovornice se obvezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela. 32. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama uskraćeno pravo na slobodne izbore jer je pravo na slobodne izbore subjektivno političko pravo koje se odnosi na "pravo glasa" i "pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe", i zbog toga što smatra da SIPBiH restriktivnim tumačenjem odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa vlasnicima privatnih firmi koje posluju sa državnim organima unaprijed onemogućava navedeno pravo, tj. da se bude biran na izborima za zakonodavne organe vlasti. 33. Ustavni sud podsjeća na to da je člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se prava i slobode predviđene Europskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, dok je člankom 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju utvrđeno pravo na slobodne izbore koje uključuje aktivno (pravo da se glasa) i pasivno biračko pravo (pravo da se kandidira) pri izboru zakonodavnih organa. 34. Ustavni sud ukazuje na stavove Europskog suda koji je u više svojih odluka naglasio da prava koja garantira članak 3. Protokola broj 1 nisu apsolutna, te je zaključio da države ugovornice u svojim unutarnjim pravnim sustavima pravo pojedinca da glasa i bude biran ograničavaju uvjetima koji u načelu nisu nedopušteni. Europski sud je zaključio da države ugovornice u ovoj sferi imaju širok stupanj slobodne procjene kao i da je zadatak suda da se uvjeri da ti uvjeti ne "ograničavaju ova prava do te mjere da ugrožavaju njihovu suštinu i lišavaju ih njihove efektivnosti; da su ovi uvjeti uvedeni kako bi zadovoljili legitiman cilj kojem se teži; da primijenjena sredstva nisu neproporcionalna" (vidi Europski sud, Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, presuda od 2. ožujka 1987. godine, stavak 52). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je pobijanim odlukama utvrđeno da je apelant istodobno obavljao funkciju izabranog dužnosnika, vijećnika u općinskom i gradskom vijeću, i da je istodobno kao osnivač, vlasnik i direktor poduzeća "Revicon" sklapao ugovore veće od 5.000.00 KM sa organima koji se financiraju iz proračuna bilo koje razine vlasti. Time je prekršio odredbe članka 6. točka 2. Zakona o sukobu interesa, pa su mu izrečene sljedeće sankcije; nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nositelja izvršne funkcije ili savjetnika u razdoblju od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 10. rujna 2009. godine, odnosno od dana donošenja rješenja; i novčanu kaznu u iznosu od 5.000.00 KM. Pobijanim odlukama apelantu je, između ostalog, izrečena sankcija da je nepodoban da se kandidira za bilo koju neposredno ili posredno izabranu funkciju u razdoblju od četiri godine, tj da je nepodoban da se kandidira i pri izboru zakonodavnih organa, kako to propisuje članak 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je navedeni članak primjenljiv na apelantov slučaj. 36. Članak 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koji podrazumijeva aktivno i pasivno biračko pravo, ta prava ne navodi eksplicitno, a pogotovo ih ne definira, te ostavlja prostor za "pretpostavljena ograničenja" (vidi Europski sud za ljudska prava, Labita protiv Italije, presuda od 6. travnja 2000. godine, predstavka broj 26772/95, stavak 201), s tim da ta ograničenja ne ugrožavaju suštinu ovih prava i ne lišavaju ih njihove efektivnosti, da su uvedena kako bi zadovoljili legitiman cilj i da ta ograničenja nisu neproporcionalna. 37. Dovodeći u vezu navedena načela sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da navedeno ograničenje predstavlja legitiman cilj od općeg interesa u smislu članka 3. Protokola broj 1 Europske konvencije budući da se njime želi postići da izabrani dužnosnici svoju funkciju obavljaju objektivno i nepristrano, a što je moguće postići jedino ukoliko se njihovi privatni interesi u cijelosti odvoje od njihovog javnog angažmana. 38. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 14/09 od 29. siječnja 2010. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neutemeljen zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 16. stavak 1. Zakona o sukobu interesa, koji, također, predviđa ograničenja "pasivnog biračkog prava", te utvrdio da je navedena odredba sukladna članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa člankom 3. Protokola broj 1 Europske konvencije i člankom IX/1. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: "...da osporenu odredbu treba posmatrati u kontekstu diskrecionog prava države da pri ostvarivanju određenih prava pojedinaca postavi izvjesna ograničenja. Ustavni sud smatra da navedena ograničenja nesporno predstavljaju cilj od općeg interesa. Š...Ć. Stvaranje zakonodavnog okvira koji će isključiti prevagu ličnog interesa u odnosu na opći interes tako da izabrani dužnosnici u vršenju svoje funkcije postupaju odgovorno, nepristrasno i otvoreno, što je kao cilj i definisano članom 1. stav 2. Zakona o sukobu interesa, predstavlja i legitiman cilj u smislu člana 3. Protokola broj 1 Europske konvencije". 39. Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Europskog suda (vidi, npr., Europski sud, Krasnov i Skuratov protiv Rusije, presuda od 31. ožujka 2008. godine, stavak 42) neophodno utvrditi je li ograničenje propisano zakonom proporcionalno cilju koji se želi postići, odnosno je li propisano ograničenje u tolikoj mjeri ograničilo pasivno biračko pravo da ugrožava samu suštinu ovog prava, te ga lišava njegove efektivnosti. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti analizirao u citiranoj Odluci broj U 14/09 u okviru prava iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Tom prilikom Ustavni sud je istakao: "...da smatra da osporena odredba ne ograničava pravo lica da se kandidiraju za zakonodavne organe ali tu prijavu podvrgava određenim uvjetima". Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da predmetna ograničenja ne ograničavaju pasivno biračko pravo do te mjere da ugrožavaju samu suštinu ovog prava, odnosno da ga lišavaju njegove efektivnosti. Budući da opći interes u smislu objektivnosti, neovisnosti, nepristranosti, te apsolutne posvećenosti izabranog dužnosnika javnoj funkciji na koju je izabran, s ciljem dobrobiti društva kao cjeline, preteže nad interesom pojedinca da bez ograničenja bude biran u zakonodavne organe i istodobno obavlja značajne funkcije u javnim i privatnim poduzećima, Ustavni sud smatra da predmetna ograničenja zadovoljavaju i kriterij proporcionalnosti. Analogno tome, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju SIPBiH i Sud BiH vodili dovoljno računa da propisana ograničenja služe legitimnom cilju koji se u konačnici svodi na sprečavanje zloupotrebe javne funkcije radi ostvarenja osobne koristi. Ograničenje ima razumno opravdanje i ne ograničava apelantovo pasivno biračko pravo do te mjere da ugrožava suštinu ovog prava, budući da je proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu transparentnosti izbornog procesa, te objektivnosti, zakonitosti, neovisnosti i nepristranosti izabranog dužnosnika u vršenju javne funkcije. 40. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na "slobodne izbore" iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. Pravo na imovinu 41. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: 1. Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 42. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti i koje se nameće u konkretnom predmetu jeste predstavlja li novčana kazna koja je izrečena apelantu imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 43. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, sukladno odredbi stavka 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, država ima pravo da "primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da Š...Ć bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". Ova odredba predstavlja izuzetak od članka 1. stavak 1. koji garantira mirno uživanje imovine, jer citirani stav "ni na koji način ne utječe na pravo države da primjenjuje takve zakone" kojim osigurava naplatu kazni. Prilikom donošenja takvih zakona zakonodavac uživa široko polje procjene i odlučivanja (vidi Europski sud za ljudska prava u predmetu Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, presuda od 23. veljače 1995. godine, serija A, broj 306-B, stavak 60). Dalje, Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav da se izricanje novčanih kazni može definirati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog članka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 498/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 32/05). Drugim riječima, čak i ako su novčane kazne izuzetak sukladno drugom stavu, Ustavni sud će procijeniti ispunjavaju li izrečene novčane kazne, u odnosu na imovinu, uvjete načela zakonitosti i proporcionalnosti i je li nadležni or gan zloupotrijebio svoje zakonom predviđene nadležnosti. 44. Prema tome, izrečena novčana kazna se može smatrati imovinom u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S druge strane, izricanje novčane kazne se može definirati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice 1. stavka 1. članka Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog članka. 45. Da bi lišavanje imovine bilo sukladno drugoj rečeni stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ono mora biti: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno općim načelima međunarodnog prava. U pogledu zakonitosti, miješanje u imovinu je zakonito samo ako je zakon koji je temelj za takvo miješanje (a) pristupačan građanima, (b) formuliran sa odgovarajućom točnošću i preciznošću da bi se građanima omogućilo da prilagode svoje postupke i (c) kompatibilan sa vladavinom prava, što znači da pravna sloboda odlučivanja koju uživaju izvršni organi ne smije biti neograničena, odnosno zakon mora građanima osigurati odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja. U pogledu javnog interesa mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Drugim riječima, nadležni or gan mora utvrditi je li uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Europski sud za ljudska prava, predmet Sporrong i Lönnroth, odluka od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, st. 69. i 73). Prilikom utvrđivanja postojanja pravične ravnoteže, država ima široku slobodu odlučivanja u pogledu odabira sredstava primjene i utvrđivanja opravdanosti posljedica takve primjene u javnom interesu radi ostvarivanja svrhe predmetnog zakona. 46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu novčana kazna izrečena zbog povrede članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa a u vezi sa člankom 16. stavak 1. istog zakona. Ustavni sud podsjeća na to da je člankom 6. stavak 2. navedenog zakona propisano da izabrani dužnosnici, nositelji izvršnih vlasti i savjetnici za vrijeme obavljanja funkcije ne mogu biti članovi skupštine, nadzornog odbora, uprave ili menadžmenta, niti biti u svojstvu ovlaštene osobe bilo kojeg privatnog poduzeća koje sklapa ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se financiraju iz proračuna na bilo kojoj razini vlasti. Člankom 16. stavak 1. istog zakona je propisano da ako se utvrdi da neki izabrani dužnosnik, nositelj izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5, 6, 8. i 9. ovog Zakona, on se smatra nepodobnim da se kandidira za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nositelja izvršne funkcije ili savjetnika u razdoblju od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Osim toga, izabrani dužnosnik, nositelj izvršne funkcije ili savjetnik može biti novčano kažnjen u iznosu od 1.000.00 KM do 10.000.00 KM. Tekst navedenih odredaba zakona na koje su se pozvali SIPBiH i Sud BiH u postupku utvrđivanja odgovornosti i izricanja novčane sankcije apelantu jezični je jasan, te je, prema tome, apelant mogao predvidjeti moguću sankciju u slučaju povrede navedenih odredaba Zakona o sukobu interesa. 47. Dalje, Ustavni sud smatra da je zakonsko uređenje izricanja novčane kazne u slučaju povrede relevantnih odredaba Zakona o sukobu interesa u javnom interesu i radi zaštite imovine društvene zajednice od pojedinaca koji su u poziciji da svojim javnim angažiranjem krše zabranu djelovanja u sukobu interesa zbog privatnih interesa. U tom slučaju, Ustavni sud prihvaća da je sprječavanje kršenja zakonom propisanih uvjeta u vršenju javne funkcije legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mu ta tis mu tan dis, Europski sud za ljudska prava, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. srpnja 1995. godine, serija A, broj 296-A, stavak 39. i dalje). 48. Ustavnom sudu ostaje da, u konkretnom slučaju, utvrdi: a) je li lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) služi li lišavanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li lišavanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. 49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su se upravni organi i sud, kao javna vlast, umiješali u apelantovo pravo na imovinu kada mu je zbog povrede relevantnih odredaba Zakona o sukobu interesa izrečena novčana kazna radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu. Konačno, izricanje novčane kazne za nepoštivanje uvjeta propisanih navedenim odredbama zakona je način koji stoji na raspolaganju organima vlasti da onemoguće takve aktivnosti. Osim toga, izuzev apelantovih navoda da mu je novčana kazna izrečena na nezakonit način, apelant nije naveo nikakav drugi razlog koji bi išao u prilog proizvoljnosti pobijanih rješenja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su predmetna rješenja zakonita. Dalje, Ustavni sud smatra da se način na koji su organi uprave i sud primijenili zakonske odredbe ne može smatrati proizvoljnim, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava kada se država, odnosno sud i upravni or gan, primjenjujući relevantne odredbe zakona, umiješala u apelantovo pravo na imovinu na način koji je proporcionalan javnom interesu i njegovim pravima. Pri tome su vodili računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. 50. Ustavni sud zaključuje da se način na koji su organi uprave i sud primijenili zakonske odredbe ne može smatrati proizvoljnim, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava kada se država, odnosno sud, primjenjujući relevantne odredbe zakona, umiješala u apelantovo pravo na način koji je proporcionalan javnom interesu i njegovim pravima. Ustavni sud, također, smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva općeg interesa. 51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu 52. Članak 13. Europske konvencije glasi: Svatko čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti. 53. Ustavni sud zapaža da članak 13. Europske konvencije svakoj osobi garantira pravo na djelotvoran pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Europskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek je akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost ovog prava znači da na njegovu povredu može da se poziva samo u sklopu i u vezi sa povredom nekog drugog prava priznatog Europskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Europske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud nije ustanovio da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obvezan provjeriti sadrži li nacionalno pravo odredbe o djelotvornom pravnom lijeku iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud, dalje, zapaža da članak 13. Europske konvencije treba tumačiti tako da garantira "djelotvoran lijek pred državnim organima" svakome tko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji (vidi Europski sud za ljudska prava, Klass protiv Njemačke, presuda od 6. rujna 1978. godine, serija A, broj 28, str. 29, stavak 64; i Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. ožujka 1988. godine, serija A, broj 131, stavak 52). 54. Dalje, Ustavni sud ističe da obveza iz članka 13. Europske konvencije postoji samo ako pojedinac utemeljeno tvrdi da je žrtva kršenja prava nabrojanih u Europskoj konvenciji (vidi Europski sud za ljudska prava, Sil ver i drugi protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske, presuda od 25. ožujka 1983. godine, serija A, broj 61, stavak 113). 55. U predmetu Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine Europski sud je istakao da: "Sud uvijek tumači član 13. tako da zahtijeva domaći pravni lijek u vezi s pritužbama koje se mogu smatrati "spornim" u okviru Konvencije Š...Ć. Kriterij po kojem se neka pritužba smatra "spornom" ne može se tumačiti drugačije nego kao kriterij koji se primjenjuje kod proglašavanja pritužbe "očigledno neosnovanom" Š...Ć. Istovremeno, bez obzira na doslovno tumačenje člana 13., postojanje stvarnog kršenja druge odredbe Konvencije (materijalne odredbe) ne predstavlja preduslov za primjenu člana 13. Š...Ć. U predmetnom slučaju Sud smatra da, pošto je žalba aplikanata po članu 2. Konvencije proglašena "očigledno neosnovanom", ona se ne može smatrati "spornom" u svrhu člana 13. Š...Ć. S druge strane, Sud smatra da se žalbe aplikanata po članu 3. Konvencije mogu smatrati "spornim" u svrhu člana 13., bez obzira na činjenicu da Sud nije našao da je utvrđeno da postoji kršenje člana 3. u pogledu jedne od ovih žalbi (one koja se odnosi na zatvorske uslove aplikanata u bolnici zatvora Zenica). Značajno je da dotična žalba nije proglašena očigledno neosnovanom i da je, stoga, potrebno ispitivanje merituma (vidjeti Çelik i Imret v. Turska, br. 44093/98, § 57, od 26. oktobra 2004.). Žalba aplikanata po članu 13. u vezi s članom 3. mora se, prema tome, proglasiti dopustivom." (vidi Europski sud za ljudska prava, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, st. 81, 82. i 83). 56. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutarnjem pravnom poretku kojim se efektivno mogu štititi prava i slobode garantirane Europskom konvencijom. Pravni lijek, odnosno sredstvo, efikasno (djelotvorno) je ako se njime u unutarnjem pravnom poretku daje pravo na poništaj akta kojim se vrši povreda prava iz Konvencije ili ako se tim sredstvom akt može izmijeniti. Također, efikasnost podrazumijeva i mogućnost da se njime otkloni povreda prava kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispunjava navedene uvjete neće se smatrati djelotvornim u smislu članka 13. Europske konvencije. Djelotvornost podrazumijeva, također, ispitivanje povrede u meritumu i donošenje odluke u meritumu (vidi Europski sud za ljudska prava, Rotaru protiv Rumunjske, presuda od 4. svibnja 2000. godine, stavak 67; i Asenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. listopada 1998. godine, stavak 117). 57. Članak 13. Europske konvencije, dakle, zahtijeva pružanje domaćeg pravnog lijeka pomoću kojeg bi se "nadležni državni or gan" bavio suštinom priziva prema Konvenciji i davao odgovarajuće zadovoljenje, mada je zemljama ugovornicama data izvjesna mjera diskrecije po pitanju načina na koji se pridržavaju svojih obveza prema ovoj odredbi. Također, domet obveze iz članka 13. promjenljiv je u ovisnosti o prirodi priziva u vezi s Konvencijom (vidi, loc. cit., Assenov i drugi, stavak 117). 58. Ustavni sud ističe da apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu. U provedenom postupku apelantu je izrečena, osim drugih sankcija, i novčana kazna u iznosu od 5.000 KM, čime je, prema ocjeni Ustavnog suda, došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Apelantova tvrdnja o povredi prava na imovinu, kako dalje smatra Ustavni sud, nije očito neutemeljena i može se smatrati "spornom" u svrhu članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud, dalje, ističe da je apelant imao pravo priziva, koji je propisan Zakonom o sukobu interesa BiH. Međutim, apelant smatra da u konkretnom slučaju priziv koji se prema zakonu može podnijeti samo zbog materijalnih i proceduralnih odredaba predmetnog zakona, a ne i zbog ispitivanja činjeničnog stanja, ne predstavlja djelotvoran pravni lijek u smislu članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelantovom prizivu, naveo da apelant tijekom postupka nije pobio niti jednu od relevantnih činjenica, a da je SIPBiH na temelju istaknutih relevantnih činjenica objektivno zaključio da je apelant povrijedio odredbe Zakona o sukobu interesa. Ustavni sud ističe da se predmetni priziv, prema članku 19. stavak 1. Zakona o sukobu interesa BiH, podnosi "iz oblasti primjene ovog zakona". Ustavni sud, dalje, zapaža da zakonom nije propisano da se priziv može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to određeno u drugim postupcima. 59. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, sudska revizija postupka predstavlja djelotvoran lijek u odnosu na dotični priziv (vidi Europski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. srpnja 1989. godine, serija A, broj 161, str. 27-28). U predmetu Vilvajarah i drugi Europski sud je zaključio da: "...dok je tačno da postoje ograničenja u ovlaštenjima Suda u sudskoj reviziji postupka Š...Ć ova ovlaštenja, koja provode najviši sudovi u zemlji, osiguravaju djelotvoran stepen kontrole odluka upravnih organa u slučajevima azila i dovoljna su da zadovolje zahtjeve člana 13." (vidi Europski sud za ljudska prava, Vilvarajah i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. listopada 1991. godine, serija A, broj 215, stavak 126). 60. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju načinom na koji je propisan predmetni priziv, ispitivanje rješenja SIPBiH u prizivnom postupku limitirano na ispitivanje pravilne primjene Zakona o sukobu interesa, kojim su utvrđene obveze određenih osoba u vršenju javne funkcije. Ustavni sud, dalje, napominje da članak 13. Europske konvencije ne doseže tako daleko da zahtijeva određeni oblik pravnog lijeka, zatim da je državama-ugovornicama dat visok stupanj slobodne procjene u ispunjavanju njihove obveze prema ovoj odredbi, te da domet obveze iz članka 13. Europske konvencije ovisi o prirodi priziva u vezi sa pravima iz Europske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su člankom 81. ZUS-a propisana ovlaštenja Suda BiH da odlukom odredi da se uklone nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo kao i sankcije za slučaj neizvršenja odluke. Ustavni sud ističe da, budući da pravni lijek kao efektivan treba biti takvog kvaliteta da omogući da se povreda obustavi, spriječi kao i da se otklone posljedice takve povrede, način na koji je propisan predmetni priziv zadovoljava uvjete remedijalne efektivnosti. 61. Ustavni sud smatra da se predmetnim prizivom, kako je određen Zakonom o sukobu interesa BiH, osigurava efikasan stupanj sudske kontrole nad odlukama administrativne vlasti u predmetima koji se tiču izbornog prava i vršenja javnih funkcija. Ustavni sud smatra da je način na koji je apelantu u konkretnom slučaju osigurano pravo na pravni lijek, polazeći od toga da članak 13. Europske konvencije zahtijeva određenu odredbu vezanu za domaći pravni lijek koji će omogućiti nadležnom državnom organu, u konkretnom slučaju Sudu BiH, da odlučuje o prizivu koji se pojavljuje prema Europskoj konvenciji i da osigura lijek oštećenoj strani, odnosno da ukloni utvrđenu povredu, dovoljan da zadovolji standarde djelotvornog pravnog lijeka u smislu članka 13. Europske konvencije. 62. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 63. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na "slobodne izbore" iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada ograničenja propisana Zakonom o sukobu interesa služe legitimnom cilju i sprečavanju zloupotrebe javne funkcije radi ostvarenja osobne koristi izabranog dužnosnika. Ograničenje ima razumno opravdanje i ne ograničava apelantovo pasivno biračko pravo da ugrožava suštinu ovog prava, budući da je proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu transparentnosti izbornog procesa, te objektivnosti, zakonitosti, neovisnosti i nepristranosti apelanta kao izabranog dužnosnika u vršenju javne funkcije. 64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu kada je apelantu odlukom SIPBiH i Suda BiH zbog povrede članka 6. stavak 2. Zakona o sukobu interesa u vezi sa člankom 16. stavak 1. navedenog zakona izrečena novčana kazna, u javnom interesu i radi zaštite imovine društvene zajednice od pojedinaca koji su u poziciji da svojim javnim angažiranjem krše zabranu djelovanja u sukobu interesa zbog privatnih interesa, kada kazna nije utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i kada je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i općeg interesa. 65. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je Zakonom o sukobu interesa BiH propisano pravo na priziv, kao pravni lijek koji omogućava nadležnom sudu da vrši sudsku kontrolu odluka SIPBiH u vezi sa pravilnom primjenom Zakona o sukobu interesa i da pri tome donosi odluke kojima će otkloniti eventualne povrede izbornog prava i odrediti sankcije zbog neizvršavanja odluke. Navedena ovlaštenja Suda BiH su, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljna da zadovolje zahtjeve članka 13. Europske konvencije. 66. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 67. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 68. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3453/09, rješavajući apelaciju Ma rina Ivaniševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ma rina Ivaniševića podnesena protiv Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine, Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine i Rješewa Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, u odnosu na član 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ma rina Ivaniševića podnesena protiv rješewa Suda Bosne i Hercegovine br. SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine i Uvl-361/09 od 16. novembra 2009. godine, Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, Rješewa Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine i Rješewa Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Marin Ivanišević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupaju Mar tin Raguž i Nikica Gržić, advokati iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: CIKBiH) broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, Rješewa Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine i Rješewa CIKBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine. Apelant je 9. decembra 2009. godine dopunio apelaciju i dostavio rješewa Suda BiH broj SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine i broj Uvl-361/09 od 16. novembra 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio CIKBiH da odloži izvršenje Odluke broj 06-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine, do donošewa odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i CIKBiH zatraženo je 27. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 10. februara 2010. godine, a CIKBiH 5. februara 2010. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i CIKBiH dostavljeni su apelantu 13. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem CIKBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine, utvrđeno je da je apelant kao izabrani dužnosnik od 28. novembra 2008. godine obavljao funkciju vijećnika u Opštinskom vijeću Novo Sarajevo, da je od 29. januara 2009. godine obavljao funkciju vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva i da je istovremeno obavljao funkciju ovlašćenog lica, tj. direktora preduzeća "Revicon" d.o.o. Sarajevo, koje je u 12. mjesecu 2008. godine i u 2009. godini sklopilo ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz buxeta na bilo kom nivou vlasti. Time je povrijedio odredbe člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa). Na osnovu navedene odredbe zakona, primjenom člana 16 stav 1 istog zakona, CIKBiH je apelantu izrekao sankcije nepodobnosti za kandidovanje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika, u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 10. septembra 2009. godine, odnosno od dana donošewa rješewa, te novčanu kaznu u iznosu od 5.000.00 KM koju je dužan da uplati u roku od 30 dana od dana izvršnosti rješewa na depozitni račun Buxeta Federacije Bosne i Hercegovine. 7. U obrazloženju rješewa CIKBiH od 10. septembra 2009. godine je navedeno da se predmetni postupak vodio zbog povrede odredaba člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa. U konkretnom slučaju, CIKBiH je nakon izvedenih dokaza, uvida u službenu bazu podataka CIKBiH, apelantovu izjavu od 6. maja 2009. godine, apelantovu službenu i poslovno-finansijsku dokumentaciju, nesporno utvrdio da je apelant imao sta tus vijećnika i u opštinskom i u gradskom vijeću, tj. da je imao sta - tus izabranog dužnosnika, da je obavljao funkciju ovlašćenog lica, direktora u privatnom preduzeću "Revicon" d.o.o. Sarajevo, čiji je i jedini sopstvenik, i da je navedeno preduzeće sklapalo ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz buxeta bilo kog nivoa vlasti. Prema tome, CIKBiH je zakqučio da su kumulativno ispunjeni svi zakonski uslovi za utvrđivanje apelantove odgovornosti zbog povrede odredbe člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa, a u odnosu na vrstu i visinu sankcije, apelantu je izrečena obligatorna sankcija iz člana 16 stav 1 istog zakona, nepodobnosti kandidovawa za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja i novčana kazna. Apelantu je sankcija određena u odnosu na pe - riod u kom se apelant nalazio u sukobu interesa, visinu sredstava koja su ostvarena poslovanjem privatnog preduzeća preko zakonskog utvrđenog maksimuma kao i apelantove lične i imovinske prilike. Kao otežavajuće okolnosti CIKBiH je istakao činjenicu da apelant do dana donošewa predmetnog rješewa nije otklonio postojeći sukob interesa. 8. U obrazloženju Rješewa Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine je navedeno da je apelant u žalbi ukazao na to da, prema odredbi člana 19 stav 1 Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa BiH), žalba može da se podnese samo zbog materijalnih i proceduralnih povreda, te da takva žalba nije djelotvoran pravni lijek jer ne omogućava preispitivanje ispravnosti činjeničnog stawa. Sud BiH je, dalje, istakao da nijednu od navedenih utvrđenih činjenica apelant nije osporio u svojoj izjavi od 6. maja 2009. godine datoj CIKBiH prije donošewa osporenog rješewa, koja mu je omogućila da učestvuje u tom postupku. Dalje je navedeno da je na osnovu relevantnih činjenica CIKBiH objektivno zakqučio da je apelant povrijedio odredbu člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa, pa mu je, pravilno primjenjujući odredbu člana 16 stav 1 istog zakona, izrekao navedene sankcije. U odnosu na apelantov žalbeni navod o nedostatku djelotvornog pravnog lijeka u konkretnom slučaju, Sud BiH je smatrao da, kada bi se i prihvatilo da član 19 stav 1 Zakona o sukobu interesa BiH nije omogućio djelotvoran pravni lijek protiv rješewa CIKBiH, ni to ne bi uticalo na zakonitost odluke jer u ovom postupku nijednu od relevantnih činjenica apelant nije osporio. Sud BiH je naveo da je predmetno rješenje doneseno primjenom člana 81 stav 1 Zakona o upravnim sporovima BiH (u daqnjem tekstu: ZUS). 9. Odlukom CIKBiH broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine apelantu je kao vijećniku u Opštinskom vijeću Novo Sarajevo, izabranom na lokalnim izborima 2008. godine sa liste Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, utvrđen prestanak mandata, kao i prestanak mandata vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva osvojen na listi kandidata Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine za Gradsko vijeće Grada Sarajeva, danom donošewa ove odluke. Takođe je utvrđeno da će se nakon pravosnažnosti ove odluke, a u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Statuta Grada Sarajeva, navedeni upražnjeni mandat dodijeliti sljedećim kvalifikovanim kandidatima. 10. Sud BiH je Rješenjem broj SIž-15/09 od 16. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv Odluke CIKBiH broj 06-1-07-1-167/09 od 22. oktobra 2009. godine. 11. U obrazloženju rješewa je navedeno da je sud, ispitujući osporenu odluku u granicama apelantovih žalbenih navoda, zakqučio da je apelantov prigovor neosnovan jer je odluka CIKBiH donesena na osnovu pravilne primjene odredaba člana 2.9 stav 1 tačka 14 u vezi sa članom 1.10 stav 1 tačka 8, člana 13.6 stav 1 i člana 13.10 stav 2 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08; u daqnjem tekstu: Izborni zakon) i člana 6 Instrukcija o načinu i postupku utvrđivawa prestanka mandata izabranom članu tijela vlasti prije isteka mandata na koji je izabran ("Službeni glasnik BiH" broj 65/08). Naime, izabranom članu organa vlasti na svim nivoima vlasti prestaje mandat prije isteka vremena na koji je izabran ako iz bilo kog razloga utvrđenog zakonom izgubi pravo da bude biran. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodne izbore iz člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. 13. Navode da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenqiv apelant posebno obrazlaže ističući da mu je odlukom CIKBiH zbog povrede iz člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa izrečena sankcija koja se sastoji od dvije kazne: nepodobnosti za kandidovanje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne vlasti ili savjetnika za pe riod od četiri godine, te novčana kazna u iznosu od 5.000 KM. Dakle, izrečena sankcija se ne tiče samo njegovih političkih prava već utiče i na njegove ekonomske interese - imovinu, koji su po svojoj prirodi, posebno kada se radi o novčanim kaznama zbog nepoštovawa određenih zakonskih odredbi, uvijek građanska prava. Dalje, apelant ističe da mu je poznato da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 35/03 od 28. januara 2005. godine izrazio stav da pravo na slobodne izbore nije građansko pravo već ono spada u subjektivno političko pravo koje se odnosi na pravo glasa i pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe..., te da, stoga, Ustavni sud zakqučuje da član 6 stav 1 Evropske konvencije nije primjenqiv u konkretnom slučaju s obzirom na to da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Suda BiH nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, navodi da se u konkretnom slučaju nisu utvrđivala apelantova građanska prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom na to da se žalio na to da je formalnom i pogrešnom primjenom Amandmana XXXIV stav 4 na Ustav FBiH oštećen prilikom utvrđivawa rezultata izbora delegata za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Predmetna apelacija je bila fokusirana iskqučivo na povredu jednog političkog prava, koje je zaštićeno odredbom člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a apelant se nije eksplicitno pozvao na povredu prava na pravično suđenje, iako je Ustavni sud upotrijebio formulaciju iz apelacije proizilazi da se apelant žali zbog nepoštovawa prava iz čl. 6 i 13 Evropske konvencije. Ono što apelant smatra kao najvažnije u vezi sa navedenim predmetom i što ga čini različitim od njegovog slučaja jeste da on u konkretnom slučaju nije kažnjen novčanom kaznom, pa smatra da praksa iz Odluke broj AP 35/03 ne može da se primijeni u njegovom slučaju. Takođe, mišljewa je da je pogrešna praksa Ustavnog suda prema kojoj su ratione materiae nedopustive apelacije u predmetima u kojima je CIKBiH, postupajući prema odredbama Zakona o sukobu interesa, izrekao sankciju koja se sastoji od dvije kazne, zabrane kandidovawa u određenom periodu i novčane kazne (odluke br. AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine, AP 2095/07 od 15. januara 2009. godine i AP 1302/09 od 10. juna 2009. godine). 14. Dalje, apelant se žali na to da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije bio saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, iako je to tražio u svojoj žalbi koju je izjavio protiv Rješewa CIKBiH broj 06-07-8-853/07 od 10. septembra 2009. godine, koju je sud Rješenjem broj SIž-10/09 odbio kao neosnovanu. Nakon toga je podnio zahtjev za preispitivanje navedenog rješewa, koji je Sud BiH Rješenjem broj Uvl-361/09 od 16. novembra 2009. godine odbacio kao nedozvoljen. Apelant, stoga, smatra da je navedenim postupanjem sudova onemogućen da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješewa. Takođe se žali da u momentu davawa izjave CIKBiH nije imao mogućnost da koristi stručnu pomoć advokata. 15. Apelant se, dalje, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu jer smatra da se žalba iz člana 19 stav 1 Zakona o sukobu interesa BiH samo formalno može nazvati žalbom. Naime, navedenim članom je propisano da žalba može da se podnese iskqučivo "iz oblasti primjene ovog Zakona", što, prema apelantovom mišljenju, znači da žalba može da se podnese samo zbog materijalnih i proceduralnih povreda navedenog zakona. To istovremeno znači da žalba ne može da se podnese zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa. Apelant ističe da takva žalba nema osnovno svojstvo žalbe kao redovnog pravnog lijeka, što žalbu čini mnogo efektivnijom u odnosu na ostale uglavnom vanredne pravne lijekove, kao što je, naprimjer, revizija. Predmetna zakonska odredba je ograničila apelanta da navedeno rješenje CIKBiH nije mogao da osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa. U odnosu na obrazloženje Suda BiH da apelant nije osporio relevantne činjenice, apelant je istakao da je u žalbi od 29. septembra 2009. godine ukazao na to da u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem: "...ima brojne primjedbe koje se prvenstveno odnose na vremenski pe riod u kom je kontrolirano poslovanje firme Revicon, zatim ukupni iznosi poslovawa sa pojedinim organima". Takođe je naveo da nije jasan navod Apelacionog suda BiH da apelant može da ospori činjenično stanje, kada mu Zakon o sukobu interesa BiH ne daje takvu mogućnost (apelant bi, naprimjer, predložio vještačenje posredstvom stalnog sudskog vještaka finansijske struke). Dalje je naveo da pomenuti zakon ne propisuje čak nikakve odluke, to jeste koju vrstu odluka Sud BiH može da donese kada rješava o žalbama protiv odluka CIKBiH, a, sem toga, Zakon ne propisuje ni supsidijarnu primjenu drugog zakona u situacijama koje on ne reguliše. Kada se ovome doda da član 19 Zakona o sukobu interesa BiH ne sadrži odredbe o tome da li žalba Apelacionom odjeljenju Suda BiH ima suspenzivno i devolutivno djelovanje, prema apelantovom mišljenju, ne postoji niti pravna sigurnost za vrijeme dok sud preispituje odluku donesenu prema Zakonu o sukobu interesa. Apelant zakqučuje da na navedeni način reducirana žalba ne može da ima svojstvo djelotvornog pravnog lijeka. 16. Takođe, apelant se žali na to da mu je povrijeđeno i pravo na slobodne izbore zbog toga što je pravo na slobodne izbore subjektivno političko pravo koje se odnosi na "pravo glasa" i "pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe", pa, ukoliko bi se odredba člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa tumačila na restriktivan i ekstenzivan način, kako je to učinio CIKBiH, onda bi to, prema apelantovom mišljenju, praktično značilo da se sopstvenicima privatnih firmi koje posluju sa državnim organima unaprijed onemogućava navedeno pravo, tj. da se bude biran na izborima za zakonodavne organe vlasti. To se naročito odnosi na njegov slučaj jer je sopstvenik preduzeća koje je po prirodi svoje djelatnosti značajno usmjereno na rad sa organima koji se finansiraju iz buxeta, s obzirom na to da se bavi konsaltingom iz oblasti poreskog zakonodavstva, u okviru kog izdaje časopis "Porezni savjetnik", te na tu temu organizuje brojne seminare, što je vrlo interesantno za državne organe koji se redovno javljaju kao korisnici usluga ove firme, pa, stoga, i kada bi prestao da radi sa državnim organima, to bi dovelo u pitanje likvidnost njegove firme. 17. Nametanje obaveze plaćawa novčane kazne apelant smatra nezakonitim postupanjem, čime je došlo do uplitawa u njegovo pravo na imovinu. Naime, osporenim rješenjem mu je naloženo plaćanje novčane kazne u visokom iznosu od 5.000 KM, pa smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da miješanje u njegovu imovinu nije izvršeno na osnovu zakona, s obzirom na to da mu je novčana kazna nezakonito utvrđena u postupku u kom mu nije omogućeno da bude saslušan kao stranka, te da direktno sudu prezentuje dokaze i argumente koji mu idu u korist. b) Odgovor na apelaciju 18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je rješenje ovog suda, koje apelant osporava apelacijom, zasnovano na pravilnom utvrđenju relevantnih činjenica, na koje su pravilno primijenjene odredbe člana 1 stav 2, člana 6 stav 2 i člana 16 stav 1 Zakona o sukobu interesa. Sud svoj stav smatra pravilnim jer je ograničavanje apelantovih prava u interesu šire društvene zajednice i s ciljem stvarawa realnih uslova u kojima će izabrani dužnosnici obavljati svoju funkciju zakonito, objektivno i nepristrasno. Prema tome, Sud BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 19. CIKBiH u odgovoru na apelaciju navodi da je u konkretnom slučaju, postupajući po službenoj dužnosti, donio odluku na osnovu utvrđenog činjeničnog stawa, te u skladu sa odredbama Zakona o sukobu interesa, Zakona o upravnom postupku i Zakona o sukobu interesa BiH. Ističe da nisu tačni apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer prilikom davawa izjave nije imao mogućnost da koristi stručnu pomoć advokata, budući da takva izjava nije data pred nezavisnim i nepristrasnim zakonom ustanovljenim sudom. CIKBiH tvrdi da je apelant izjavu dao 6. maja 2009. godine, u prisustvu svoga advokata Nikice Gržića, kako je to i propisano članom 18 Zakona o sukobu interesa BiH, budući da je CIKBiH dužan da prije izricawa sankcija omogući licu protiv kog se vodi postupak davanje izjave, a što je, u skladu sa navedenim članom, i učinjeno. Dalje, CIKBiH osporava apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu, jer mu je, u skladu sa članom 15 stav 1 Zakona o upravnom postupku i članom 19 Zakona o sukobu interesa BiH, bilo omogućeno da podnese žalbu na odluku CIK-a, što je apelant i učinio. Dalje, CIKBiH osporava apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer mu je kazna nezakonito utvrđena zbog toga što je nesporno utvrđeno da je apelant povrijedio odredbu člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa, pa su se tako stekli uslovi za izricanje navedene sankcije, novčane kazne. Stoga, CIKBiH predlaže da se predmetna apelacija odbaci kao nedozvoljena, ili odbije, budući da ne postoje povrede Ustava Bosne i Hercegovine na koje se apelant poziva. V. Relevantni propisi 20. Zakon o sukobu interesa u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 70/08) u relevantnom dijelu glasi: I. Sukob interesa Član 1 Opšte odredbe (1) Radi sprečavawa sukoba interesa ovim Zakonom uređuju se posebne obaveze izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Federacija), kantona i jedinica lokalne samouprave u vršenju javne funkcije. (2) Sukob interesa postoji u situacijama u kojima izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju privatni interes koji utiče ili može da utiče na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristrasnost u vršenju javne funkcije. Član 6 Vladina ulagawa u privatna preduzeća Š...Ć (2) Izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici, za vrijeme vršewa dužnosti, ne mogu da budu članovi skupštine, nadzornog odbora, uprave ili menaxmenta, niti biti u svojstvu ovlašćenog lica bilo kog privatnog preduzeća koje sklapa ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz buxeta na bilo kom nivou vlasti. Član 15 Postupak pred Centralnom izbornom komisijom Bosne i Hercegovine, kao i žalbeni postupak, pokreće se i vodi u skladu sa Zakonom o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine. Član 16 (1) Ako se utvrdi da neki izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5, 6, 8 i 9 ovog Zakona, on se smatra nepodobnim da se kandiduje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Sem toga, izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može da bude novčano kažnjen u iznosu od 1.000.00 KM do 10.000.00 KM. Š...Ć. 21. Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 16/02, 14/03, 12/04 i 63/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 19 1. Žalbu na odluku Centralne izborne komisije BiH, iz oblasti primjene ovog zakona, rješava Apelaciono odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine. 2. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema odluke, preko Centralne izborne komisije BiH. 22. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 19/02, 88/07 i 83/08) u relevantnom dijelu glasi: IX - Postupak povodom izbornih žalbi Član 81 Kad Apelaciono odjeljenje ŠSuda BiHĆ nađe da je žalba osnovana, donijeće odluku kojom će odrediti da se uklone nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo. U protivnom, odbiće žalbu. Apelaciono odjeljenje će odlukom iz stava 1 ovog člana odrediti mjere koje treba preduzeti da bi se otklonile nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo podnosioca žalbe, ostavljajući rok za izvršenje i odrediti sankcije za slučaj neizvršewa odluke. Član 82 Odluka Apelacionog odjeljewa povodom žalbe uložene zbog povrede izbornog prava je konačna i obavezujuća. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog toga što nije bio saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, ispitati u odnosu na odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 26. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije saslušan u svojstvu stranke pred Sudom BiH, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je, prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije i Ustavnog suda, za primjenu garancija prava na pravično suđenje u nekom postupku, kao opšte pravilo, neophodno da postoji spor oko prava i obaveza i da oni budu građanske prirode, odnosno da se radi o postupku u kom se utvrđuje osnovanost krivične optužbe. U pogledu rješavawa izbornih sporova koji se odnose na izabrane dužnosnike, Evropski sud je izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u skladu sa njegovom dosadašwom praksom izraženom u predmetu Pi erre-Bloch protiv Francuske (presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI). 27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je van okvira člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U odnosu na Rješenje Suda BiH broj Uvl-361/9 od 16. novembra 2009. godine, kojim je odbačen kao nedozvoljen apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine, Ustavni sud je odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao nedozvoljen jer je, zbog navedenih razloga, inkompatibilan ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 st. 1 i 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je inkompatibilna ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije odlučio kao u dispozitivu odluke. 28. Apelant, dalje, smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodne izbore iz člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 16. oktobra 2009. godine, apelacija je podnesena 5. novembra 2009. godine, a apelaciju je dopunio 9. decembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Prema tome, apelacija u odnosu na ove navode ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na slobodne izbore iz člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodne izbore iz člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodne izbore 31. Član 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovima koji obezbjeđuju slobodno izražavanje mišljewa naroda pri izboru zakonodavnih tijela. 32. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama uskraćeno pravo na slobodne izbore jer je pravo na slobodne izbore subjektivno političko pravo koje se odnosi na "pravo glasa" i "pravo da se bude biran na izborima za zakonodavne organe", i zbog toga što smatra da CIKBiH restriktivnim tumačenjem odredbe člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa sopstvenicima privatnih firmi koje posluju sa državnim organima unaprijed onemogućava navedeno pravo, tj. da se bude biran na izborima za zakonodavne organe vlasti. 33. Ustavni sud podsjeća na to da je članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, dok je članom 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju utvrđeno pravo na slobodne izbore koje ukqučuje aktivno (pravo da se glasa) i pasivno biračko pravo (pravo da se kandiduje) pri izboru zakonodavnih organa. 34. Ustavni sud ukazuje na stavove Evropskog suda koji je u više svojih odluka naglasio da prava koja garantuje član 3 Protokola broj 1 nisu apsolutna, te je zakqučio da države ugovornice u svojim unutrašwim pravnim sistemima pravo pojedinca da glasa i bude biran ograničavaju uslovima koji u principu nisu nedozvoljeni. Evropski sud je zakqučio da države ugovornice u ovoj sferi imaju širok stepen slobodne procjene kao i da je zadatak suda da se uvjeri da ti uslovi ne "ograničavaju ova prava do te mjere da ugrožavaju wihovu suštinu i lišavaju ih wihove efektivnosti; da su ovi uslovi uvedeni kako bi zadovoqili legitiman ciq kom se teži; da primijenjena sredstva nisu neproporcionalna" (vidi Evropski sud, Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, presuda od 2. marta 1987. godine, stav 52). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant istovremeno obavljao funkciju izabranog dužnosnika, vijećnika u opštinskom i gradskom vijeću, i da je istovremeno kao osnivač, sopstvenik i direktor preduzeća "Revicon" sklapao ugovore veće od 5.000.00 KM sa organima koji se finansiraju iz buxeta bilo kog nivoa vlasti. Time je prekršio odredbe člana 6 tačka 2 Zakona o sukobu interesa, pa su mu izrečene sljedeće sankcije; nepodobnosti za kandidovanje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 10. septembra 2009. godine, odnosno od dana donošewa rješewa; i novčanu kaznu u iznosu od 5.000.00 KM. Osporenim odlukama apelantu je, između ostalog, izrečena sankcija da je nepodoban da se kandiduje za bilo koju neposredno ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine, tj da je nepodoban da se kandiduje i pri izboru zakonodavnih organa, kako to propisuje član 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, Ustavni sud zakqučuje da je navedeni član primjenqiv na apelantov slučaj. 36. Član 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji podrazumijeva aktivno i pasivno biračko pravo, ta prava ne navodi eksplicitno, a pogotovo ih ne definiše, te ostavlja prostor za "pretpostavljena ograničewa" (vidi Evropski sud za qudska prava, Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000. godine, predstavka broj 26772/95, stav 201), s tim da ta ograničewa ne ugrožavaju suštinu ovih prava i ne lišavaju ih wihove efektivnosti, da su uvedena kako bi zadovoqili legitiman ciq i da ta ograničewa nisu neproporcionalna. 37. Dovodeći u vezu navedene prin cipe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da navedeno ograničenje predstavlja legitiman ciq od opšteg interesa u smislu člana 3 Protokola broj 1 Evropske konvencije budući da se wime želi postići da izabrani dužnosnici svoju funkciju obavljaju objektivno i nepristrasno, a što je moguće postići jedino ukoliko se wihovi privatni interesi u cijelosti odvoje od wihovog javnog angažmana. 38. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 14/09 od 29. januara 2010. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 16 stav 1 Zakona o sukobu interesa, koji, takođe, predviđa ograničewa "pasivnog biračkog prava", te utvrdio da je navedena odredba u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 3 Protokola broj 1 Evropske konvencije i članom IX/1 Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: "...da osporenu odredbu treba posmatrati u kontekstu diskrecionog prava države da pri ostvarivanju određenih prava pojedinaca postavi izvjesna ograničewa. Ustavni sud smatra da navedena ograničewa nesporno predstavljaju ciq od općeg interesa. Š...Ć. Stvaranje zakonodavnog okvira koji će iskqučiti prevagu ličnog interesa u odnosu na opšti interes tako da izabrani dužnosnici u vršenju svoje funkcije postupaju odgovorno, nepristrasno i otvoreno, što je kao ciq i definisano članom 1. stav 2. Zakona o sukobu interesa, predstavlja i legitiman ciq u smislu člana 3. Protokola broj 1 Evropske konvencije". 39. Ustavni sud, takođe, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda (vidi, npr., Evropski sud, Krasnov i Skuratov protiv Rusije, presuda od 31. marta 2008. godine, stav 42) neophodno utvrditi da li je ograničenje propisano zakonom proporcionalno ciqu koji se želi postići, odnosno da li je propisano ograničenje u tolikoj mjeri ograničilo pasivno biračko pravo da ugrožava samu suštinu ovog prava, te ga lišava njegove efektivnosti. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti analizirao u citiranoj Odluci broj U 14/09 u okviru prava iz člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tom prilikom Ustavni sud je istakao: "...da smatra da osporena odredba ne ograničava pravo lica da se kandidiraju za zakonodavne organe ali tu prijavu podvrgava određenim uvjetima". Ustavni sud je u citiranoj odluci zakqučio da predmetna ograničewa ne ograničavaju pasivno biračko pravo do te mjere da ugrožavaju samu suštinu ovog prava, odnosno da ga lišavaju njegove efektivnosti. Budući da opšti interes u smislu objektivnosti, nezavisnosti, nepristrasnosti, te apsolutne posvećenosti izabranog dužnosnika javnoj funkciji na koju je izabran, s ciljem dobrobiti društva kao cjeline, preteže nad interesom pojedinca da bez ograničewa bude biran u zakonodavne organe i istovremeno obavlja značajne funkcije u javnim i privatnim preduzećima, Ustavni sud smatra da predmetna ograničewa zadovoljavaju i kri terijum proporcionalnosti. Analogno tome, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju CIKBiH i Sud BiH vodili dovoqno računa da propisana ograničewa služe legitimnom ciqu koji se u konačnici svodi na sprečavanje zloupotrebe javne funkcije radi ostvarewa lične koristi. Ograničenje ima razumno opravdanje i ne ograničava apelantovo pasivno biračko pravo do te mjere da ugrožava suštinu ovog prava, budući da je proporcionalno ciqu šire društvene zajednice u smislu transparentnosti izbornog procesa, te objektivnosti, zakonitosti, nezavisnosti i nepristrasnosti izabranog dužnosnika u vršenju javne funkcije. 40. Zbog toga, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na "slobodne izbore" iz člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pravo na imovinu 41. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: 1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine, sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 42. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori i koje se nameće u konkretnom predmetu jeste da li novčana kazna koja je izrečena apelantu predstavlja imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 43. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa odredbom stava 2 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da "primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da Š...Ć bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". Ova odredba predstavlja izuzetak od člana 1 stav 1 koji garantuje mirno uživanje imovine, jer citirani stav "ni na koji način ne utiče na pravo države da primjenjuje takve zakone" kojim obezbjeđuje naplatu kazni. Prilikom donošewa takvih zakona zakonodavac uživa široko polje procjene i odlučivawa (vidi Evropski sud za qudska prava u predmetu Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stav 60). Dalje, Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav da izricanje novčanih kazni može da se definiše kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stava 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora da ispuwava uslove iz navedenog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 498/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 32/05). Drugim riječima, čak i ako su novčane kazne izuzetak u skladu sa drugim stavom, Ustavni sud će procijeniti da li izrečene novčane kazne, u odnosu na imovinu, ispuwavaju uslove principa zakonitosti i proporcionalnosti i da li je nadležni or gan zloupotrijebio svoje zakonom predviđene nadležnosti. 44. Prema tome, izrečena novčana kazna može da se smatra imovinom u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, izricanje novčane kazne može da se definiše kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice 1 stava 1 člana Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora da ispuwava uslove iz navedenog člana. 45. Da bi lišavanje imovine bilo u skladu sa drugom rečenicom stava 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono mora da bude: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa opštim principima međunarodnog prava. U pogledu zakonitosti, miješanje u imovinu je zakonito samo ako je zakon koji je osnova za takvo miješanje (a) pristupačan građanima, (b) formulisan sa odgovarajućom tačnošću i preciznošću da bi se građanima omogućilo da prilagode svoje postupke i (c) kompatibilan sa vladavinom prava, što znači da pravna sloboda odlučivawa koju uživaju izvršni organi ne smije da bude neograničena, odnosno zakon mora građanima da obezbijedi odgovarajuću zaštitu od proizvoqnog miješawa. U pogledu javnog interesa mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja kom se teži. Drugim riječima, nadležni or gan mora da utvrdi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud za qudska prava, predmet Sporrong i Lönnroth, odluka od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, st. 69 i 73). Prilikom utvrđivawa postojawa pravične ravnoteže, država ima široku slobodu odlučivawa u pogledu odabira sredstava primjene i utvrđivawa opravdanosti posljedica takve primjene u javnom interesu radi ostvarivawa svrhe predmetnog zakona. 46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu novčana kazna izrečena zbog povrede člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa a u vezi sa članom 16 stav 1 istog zakona. Ustavni sud podsjeća na to da je članom 6 stav 2 navedenog zakona propisano da izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih vlasti i savjetnici za vrijeme obavljanja funkcije ne mogu da budu članovi skupštine, nadzornog odbora, uprave ili menaxmenta, niti biti u svojstvu ovlašćenog lica bilo kog privatnog preduzeća koje sklapa ugovore vrijednosti veće od 5.000.00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz buxeta na bilo kom nivou vlasti. Članom 16 stav 1 istog zakona je propisano da ako se utvrdi da neki izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik krši odredbe čl. 5, 6, 8 i 9 ovog Zakona, on se smatra nepodobnim da se kandiduje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Sem toga, izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može da bude novčano kažnjen u iznosu od 1.000.00 KM do 10.000.00 KM. Tekst navedenih odredbi zakona na koje su se pozvali CIKBiH i Sud BiH u postupku utvrđivawa odgovornosti i izricawa novčane sankcije apelantu jezički je jasan, te je, prema tome, apelant mogao da predvidi moguću sankciju u slučaju povrede navedenih odredbi Zakona o sukobu interesa. 47. Dalje, Ustavni sud smatra da je zakonsko uređenje izricawa novčane kazne u slučaju povrede relevantnih odredbi Zakona o sukobu interesa u javnom interesu i radi zaštite imovine društvene zajednice od pojedinaca koji su u poziciji da svojim javnim angažovanjem krše zabranu djelovawa u sukobu interesa zbog privatnih interesa. U tom slučaju, Ustavni sud prihvata da je sprečavanje kršewa zakonom propisanih uslova u vršenju javne funkcije legitiman ciq koji je u javnom interesu (vidi, mu ta tis mu tan dis, Evropski sud za qudska prava, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, serija A, broj 296-A, stav 39 i dalje). 48. Ustavnom sudu ostaje da, u konkretnom slučaju, utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno ciqu, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. 49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su se upravni organi i sud, kao javna vlast, umiješali u apelantovo pravo na imovinu kada mu je zbog povrede relevantnih odredbi Zakona o sukobu interesa izrečena novčana kazna radi postizawa legitimnih ciljeva u javnom interesu. Konačno, izricanje novčane kazne za nepoštovanje uslova propisanih navedenim odredbama zakona je način koji stoji na raspolaganju organima vlasti da onemoguće takve aktivnosti. Sem toga, izuzev apelantovih navoda da mu je novčana kazna izrečena na nezakonit način, apelant nije naveo nikakav drugi razlog koji bi išao u prilog proizvoqnosti osporenih rješewa. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su predmetna rješewa zakonita. Dalje, Ustavni sud smatra da način na koji su organi uprave i sud primijenili zakonske odredbe ne može da se smatra proizvoqnim, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava kada se država, odnosno sud i upravni or gan, primjenjujući relevantne odredbe zakona, umiješala u apelantovo pravo na imovinu na način koji je proporcionalan javnom interesu i njegovim pravima. Pri tome su vodili računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. 50. Ustavni sud zakqučuje da način na koji su organi uprave i sud primijenili zakonske odredbe ne može da se smatra proizvoqnim, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava kada se država, odnosno sud, primjenjujući relevantne odredbe zakona, umiješala u apelantovo pravo na način koji je proporcionalan javnom interesu i njegovim pravima. Ustavni sud, takođe, smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva opšteg interesa. 51. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu 52. Član 13 Evropske konvencije glasi: Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti. 53. Ustavni sud zapaža da član 13 Evropske konvencije svakom licu garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Evropskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek je akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost ovog prava znači da na njegovu povredu može da se poziva samo u sklopu i u vezi sa povredom nekog drugog prava priznatog Evropskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Evropske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud nije ustanovio da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obavezan da provjeri da li nacionalno pravo sadrži odredbe o djelotvornom pravnom lijeku iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, zapaža da član 13 Evropske konvencije treba tumačiti tako da garantuje "djelotvoran lijek pred državnim organima" svakome ko tvrdi da je žrtva kršewa prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji (vidi Evropski sud za qudska prava, Klass protiv Wemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, serija A, broj 28, str. 29, stav 64; i Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. marta 1988. godine, serija A, broj 131, stav 52). 54. Dalje, Ustavni sud ističe da obaveza iz člana 13 Evropske konvencije postoji samo ako pojedinac osnovano tvrdi da je žrtva kršewa prava nabrojanih u Evropskoj konvenciji (vidi Evropski sud za qudska prava, Sil ver i drugi protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 61, stav 113). 55. U predmetu Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud je istakao da: "Sud uvijek tumači član 13. tako da zahtijeva domaći pravni lijek u vezi s pritužbama koje se mogu smatrati "spornim" u okviru Konvencije Š...Ć. Kriterij po kojem se neka pritužba smatra "spornom" ne može se tumačiti drugačije nego kao kriterij koji se primjenjuje kod proglašavawa pritužbe "očigledno neosnovanom" Š...Ć. Istovremeno, bez obzira na doslovno tumačenje člana 13., postojanje stvarnog kršewa druge odredbe Konvencije (materijalne odredbe) ne predstavlja preduslov za primjenu člana 13. Š...Ć. U predmetnom slučaju Sud smatra da, pošto je žalba aplikanata po članu 2. Konvencije proglašena "očigledno neosnovanom", ona se ne može smatrati "spornom" u svrhu člana 13. Š...Ć. S druge strane, Sud smatra da se žalbe aplikanata po članu 3. Konvencije mogu smatrati "spornim" u svrhu člana 13., bez obzira na činjenicu da Sud nije našao da je utvrđeno da postoji kršenje člana 3. u pogledu jedne od ovih žalbi (one koja se odnosi na zatvorske uslove aplikanata u bolnici zatvora Zenica). Značajno je da dotična žalba nije proglašena očigledno neosnovanom i da je, stoga, potrebno ispitivanje merituma (vidjeti Çelik i Imret v. Turska, br. 44093/98, § 57, od 26. oktobra 2004.). Žalba aplikanata po članu 13. u vezi s članom 3. mora se, prema tome, proglasiti dopustivom." (vidi Evropski sud za qudska prava, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, st. 81, 82 i 83). 56. U skladu sa praksom Evropskog suda za qudska prava, pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantovane Evropskom konvencijom. Pravni lijek, odnosno sredstvo, efikasno (djelotvorno) je ako se wime u unutrašnjem pravnom poretku daje pravo na poništaj akta kojim se vrši povreda prava iz Konvencije ili ako tim sredstvom akt može da se izmijeni. Takođe, efikasnost podrazumijeva i mogućnost da se wime otkloni povreda prava kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispuwava navedene uslove neće se smatrati djelotvornim u smislu člana 13 Evropske konvencije. Djelotvornost podrazumijeva, takođe, ispitivanje povrede u meritumu i donošenje odluke u meritumu (vidi Evropski sud za qudska prava, Rotaru protiv Rumunije, presuda od 4. maja 2000. godine, stav 67; i Asenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 117). 57. Član 13 Evropske konvencije, dakle, zahtijeva pružanje domaćeg pravnog lijeka pomoću kog bi se "nadležni državni or gan" bavio suštinom žalbe prema Konvenciji i davao odgovarajuće zadovoljenje, mada je zemljama ugovornicama data izvjesna mjera diskrecije po pitanju načina na koji se pridržavaju svojih obaveza prema ovoj odredbi. Takođe, domet obaveze iz člana 13 promjenqiv je u zavisnosti od prirode žalbe u vezi s Konvencijom (vidi, loc. cit., Assenov i drugi, stav 117). 58. Ustavni sud ističe da apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu. U sprovedenom postupku apelantu je izrečena, sem drugih sankcija, i novčana kazna u iznosu od 5.000 KM, čime je, prema ocjeni Ustavnog suda, došlo do miješawa u apelantovo pravo na imovinu. Apelantova tvrdwa o povredi prava na imovinu, kako dalje smatra Ustavni sud, nije očigledno neosnovana i može da se smatra "spornom" u svrhu člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, ističe da je apelant imao pravo žalbe, koja je propisana Zakonom o sukobu interesa BiH. Međutim, apelant smatra da u konkretnom slučaju žalba koja prema zakonu može da se podnese samo zbog materijalnih i proceduralnih odredbi predmetnog zakona, a ne i zbog ispitivawa činjeničnog stawa, ne predstavlja djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi, naveo da apelant tokom postupka nije osporio niti jednu od relevantnih činjenica, a da je CIKBiH na osnovu istaknutih relevantnih činjenica objektivno zakqučio da je apelant povrijedio odredbe Zakona o sukobu interesa. Ustavni sud ističe da se predmetna žalba, prema članu 19 stav 1 Zakona o sukobu interesa BiH, podnosi "iz oblasti primjene ovog zakona". Ustavni sud, dalje, zapaža da zakonom nije propisano da žalba može da se podnese zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa, kako je to određeno u drugim postupcima. 59. Prema praksi Evropskog suda za qudska prava, sudska revizija postupka predstavlja djelotvoran lijek u odnosu na dotičnu žalbu (vidi Evropski sud za qudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, str. 27-28). U predmetu Vilvajarah i drugi Evropski sud je zakqučio da: "...dok je tačno da postoje ograničewa u ovlaštewima Suda u sudskoj reviziji postupka Š...Ć ova ovlaštewa, koja provode najviši sudovi u zemqi, osiguravaju djelotvoran stepen kontrole odluka upravnih organa u slučajevima azila i dovoqna su da zadovolje zahtjeve člana 13." (vidi Evropski sud za qudska prava, Vilvajarah i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, serija A, broj 215, stav 126). 60. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju načinom na koji je propisana predmetna žalba, ispitivanje rješewa CIKBiH u žalbenom postupku limitirano na ispitivanje pravilne primjene Zakona o sukobu interesa, kojim su utvrđene obaveze određenih lica u vršenju javne funkcije. Ustavni sud, dalje, napominje da član 13 Evropske konvencije ne doseže tako daleko da zahtijeva određeni oblik pravnog lijeka, zatim da je državama-ugovornicama dat visok stepen slobodne procjene u ispuwavanju wihove obaveze prema ovoj odredbi, te da domet obaveze iz člana 13 Evropske konvencije zavisi od prirode žalbi u vezi sa pravima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da su članom 81 ZUS-a propisana ovlašćewa Suda BiH da odlukom odredi da se uklone nepravilnosti kojima je povrijeđeno izborno pravo kao i sankcije za slučaj neizvršewa odluke. Ustavni sud ističe da, budući da pravni lijek kao efektivan treba da bude takvog kvaliteta da omogući da se povreda obustavi, spriječi kao i da se otklone posljedice takve povrede, način na koji je propisana predmetna žalba zadovoljava uslove remedijaln e efektivnosti. 61. Ustavni sud smatra da se predmetnom žalbom, kako je određena Zakonom o sukobu interesa BiH, obezbjeđuje efikasan stepen sudske kontrole nad odlukama administrativne vlasti u predmetima koji se tiču izbornog prava i vršewa javnih funkcija. Ustavni sud smatra da je način na koji je apelantu u konkretnom slučaju obezbijeđeno pravo na pravni lijek, polazeći od toga da član 13 Evropske konvencije zahtijeva određenu odredbu vezanu za domaći pravni lijek koji će omogućiti nadležnom državnom organu, u konkretnom slučaju Sudu BiH, da odlučuje o žalbi koja se pojavquje prema Evropskoj konvenciji i da obezbijedi lijek oštećenoj strani, odnosno da ukloni utvrđenu povredu, dovoljan da zadovoqi standarde djelotvornog pravnog lijeka u smislu člana 13 Evropske konvencije. 62. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 63. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na "slobodne izbore" iz člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada ograničewa propisana Zakonom o sukobu interesa služe legitimnom ciqu i sprečavanju zloupotrebe javne funkcije radi ostvarewa lične koristi izabranog dužnosnika. Ograničenje ima razumno opravdanje i ne ograničava apelantovo pasivno biračko pravo da ugrožava suštinu ovog prava, budući da je proporcionalno ciqu šire društvene zajednice u smislu transparentnosti izbornog procesa, te objektivnosti, zakonitosti, nezavisnosti i nepristrasnosti apelanta kao izabranog dužnosnika u vršenju javne funkcije. 64. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na imovinu kada je apelantu odlukom CIKBiH i Suda BiH zbog povrede člana 6 stav 2 Zakona o sukobu interesa u vezi sa članom 16 stav 1 navedenog zakona izrečena novčana kazna, u javnom interesu i radi zaštite imovine društvene zajednice od pojedinaca koji su u poziciji da svojim javnim angažovanjem krše zabranu djelovawa u sukobu interesa zbog privatnih interesa, kada kazna nije zasnovana na proizvoqnoj primjeni materijalnog prava i kada je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i opšteg interesa. 65. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Zakonom o sukobu interesa BiH propisano pravo na žalbu, kao pravni lijek koji omogućava nadležnom sudu da vrši sudsku kontrolu odluka CIKBiH u vezi sa pravilnom primjenom Zakona o sukobu interesa i da pri tome donosi odluke kojima će otkloniti eventualne povrede izbornog prava i odrediti sankcije zbog neizvršavawa odluke. Navedena ovlašćewa Suda BiH su, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoqna da zadovolje zahtjeve člana 13 Evropske konvencije. 66. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 67. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 68. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3826/08, rješavajući apelaciju Milana Tintora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milana Tintora. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 464 od 25. decembra 2008. godine. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Milanu Tintoru u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.240,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mi lan Tintor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 12. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001 464. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 19. decembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. januara 2009. godine. Kantonalni sud je dopunu odgovora na apelaciju dostavio 26. januara 2009. godine i priložio i Presudu broj 001-0-Gž-06-001464 od 25. decembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 13. marta 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je tužbom od 11. septembra 2000. godine pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu (u daljem tekstu: Općinski sud) zatražio da se poništi ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 15. januara 1992. godine, te briše uknjižba prava vlasništva i uspostavi pređašnje stanje. 7. Općinski sud je Rješenjem broj P-411/2000 od 30. novembra 2000. godine, a po apelantovom prijedlogu, odredio privremenu mjeru kojom je tuženom zabranjeno otuđenje i opterećenje nekretnina označenih u izreci rješenja do pravosnažnog okončanja parničnog i izvršnog postupka. 8. Općinski sud je Rješenjem broj P-411/2000 od 3. januara 2001. godine odbio prigovor tuženog na mjesnu nadležnost suda kao neosnovan. 9. Protiv rješenja Općinskog suda tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-130/01 od 23. aprila 2001. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. 10. Općinski sud je Presudom broj P-411/2000 od 8. juna 2001. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Sud je zaključio da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio član 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list SRBiH" broj 38/78). U skladu s njim, ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva, ako je zaključen u pismenoj formi i ako su u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunjene ugovorene obaveze, proizvodi pravno djelovanje i kad potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu. S tim u vezi, sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje ništavosti ugovora u skladu sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. 11. Apelant je pravovremeno izjavljenom žalbom osporio presudu prvostepenîg suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-574/02 od 23. decembra 2002. godine apelantovu žalbu uvažio, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja sud je konstatirao da je prvostepeni sud propustio ocijeniti valjanost ugovora sa aspekta razloga navedenih u tužbi i tokom postupka, a koji ukazuju na to da je ugovor zaključen u stanju opasnosti za život i imovinu, te da je propustio u tom pravcu dati bilo kakvu ocjenu. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku u svojoj odluci dâ razloge o ovim navodima iz tužbe, te od kakvog su značaja za valjanost ugovora navedene okolnosti u kojim je ugovor zaključen, kao i vrijeme zaključenja ugovora. Najzad, sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 21/92, 13/94), te Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/01, 15/02). 12. Općinski sud je Presudom broj P-51/03 od 18. marta 2003. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, utvrdivši da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 15. januara 1992. godine ništav i da ne proizvodi pravno djelovanje, te da se nalaže brisanje uknjižbe izvršene po osnovu ovog ugovora i uspostavljanje ranijeg stanja u zemljišnim knjigama. U obrazloženju presude sud je istakao da se rukovodio članom 21.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 21/92 i13/94) kojim je određeno da su ništavi pravni poslovi o prometu nekretnina koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine. U konkretnom slučaju osporeni ugovor je zaključen 15. januara 1992. godine, pa je sud primjenom navedenog propisa utvrdio ništavost ugovora o zamjeni. 13. Protiv ove presude tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant je dostavio odgovor na žalbu 4. jula 2003. godine. Kantonalni sud je 7. januara 2005. godine, odgovarajući na urgenciju od 23. novembra 2004. godine, obavijestio apelanta da je predmet po žalbi tuženog zaprimljen u ovom sudu 4. augusta 2003. godine i da je evidentiran pod brojem Gž-676/03. Sud je istakao da u ovom predmetu još nije donio odluku "a kada će to učiniti, to ovom prilikom ne može odrediti". Najzad, s obzirom na to da se radi o predmetu iz 2003. godine, sud je konstatirao da bi zbog toga mogao imati prioritet u odnosu na predmete iz tekućeg priliva. 14. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-676/03 od 15. aprila 2005. godine žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak prvostepenom sudu. U obrazloženju presude sud je istakao da prvostepeni sud nije raspravio o prigovoru tuženog da je apelant došao u Sanski Most 1991. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 godine tražeći odgovarajuće nekretnine za zamjenu, da u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nije postojala nikakva opasnost po apelantov život, ni po njegovu imovinu, pa da ugovor nije zaključen sa manama volje, već saglasnom voljom stranaka. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ovim propustom prvostepeni sud je onemogućio tuženom da raspravlja pred sudom o činjenicama koje su od značaja za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku otkloni učinjene propuste. 15. Općinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj P-120/05 od 28. aprila 2006. godine utvrdio da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 15. januara 1992. godine ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo, te naložio brisanje uknjižbe izvršene po osnovu ovog ugovora i uspostavljanje ranijeg stanja u zemljišnim knjigama. U obrazloženju presude sud je istakao, pored ostalog, da tuženi nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi osporio apelantove navode da je zamjenu nekretnine izvršio pod pritiskom. Pri tome, sud je ocijenio i činjenicu da se zamjena desila u ratnim okolnostima u kojim je apelant, kao pripadnik etničke manjine, bio izložen verbalnim i drugim pritiscima da napusti svoju kuću i dođe na područje Sanskog Mosta. Najzad, sud je ukazao i na Odluku Ustavnog suda broj U 15/99 u kojoj je utvrđeno da su ugovori zaključeni pod ovakvim okolnostima ništavi i suprotni članu 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 16. Tuženi je protiv presude Općinskog suda izjavio žalbu Kantonalnom sudu 31. jula 2006. godine. Kantonalni sud je spis sa žalbom zaprimio 30. oktobra 2006. godine i evidentirao ga pod brojem 001-0-Gž-06-001-464. Dopisom od 16. aprila 2007. godine predmet je vraćen Općinskom sudu kako bi se pribavio dokaz da je pobijana presuda uručena i apelantu. Općinski sud je predmet ponovno dostavio Kantonalnom sudu 15. juna 2007. godine. Apelant se više puta obraćao urgencijama Kantonalnom sudu, koji ga je dopisom broj 011-0-Su-000 922 od 19. decembra 2006. godine obavijestio da će odluka u predmetu broj 001-0-Gž-06-001-464 biti donesena krajem januara 2007. godine. Međutim, u vrijeme podnošenja apelacije, tj. 12. decembra 2008. godine, odluka nije bila donesena. 17. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-06-001464 od 25. decembra 2008. godine odbio žalbu tuženog kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je istakao da tuženi nije dokazao da je zamjena nekretnina izvršena na dobrovoljan način, te da je pravilna ocjena prvostepenog suda da nije postojala slobodno izražena apelantova volja prilikom zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina, jer se zamjena dogodila u ratnim okolnostima i u vrijeme kad je apelant bio pod velikim pritiskom i prijetnjom. U vezi sa ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, sud je pravilno primijenio i materijalno pravo, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina i Zakon o obligacionim odnosima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant smatra da mu je nepostupanjem Kantonalnog suda po uloženoj žalbi pune dvije godine, a u predmetu koji datira iz 2000. godine i u kojem je prvostepena presuda već dva puta ukidana i predmet vraćan na ponovni postupak, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Navode o povredi prava na pravično suđenje apelant je zasnovao na hronologiji postupka, kako je to već izneseno u dijelu ove odluke označenom kao činjenice predmeta. Najzad, apelant je istakao zahtjev da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplate 2.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije iznio hronologiju postupka na način kako je to već opisano u činjenicama predmeta u ovoj odluci. 20. Dalje, sud je istakao da se, prema Programu rješavanja starih predmeta, predmeti rješavaju prema vremenu podnošenja tužbe sudu, tj "prispijećem starih predmeta na rješavanje po žalbama općinskih sudova u ovaj sud", pa da je zbog toga u više navrata mijenjan redoslijed rješavanja predmeta, uključujući i predmet broj 001-0-Gž-06-001464. 21. Sud je zaključio da su navodi iz apelacije o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani zbog toga što se pred ovim sudom nalazi znatan broj neriješenih (starih) predmeta, koji se, prema Programu rješavanja starih predmeta, rješavaju prema vremenu podnošenja tužbe, te da je to razlog za trajanje postupka i u konkretnom predmetu. Najzad, pošto se ne radi o predmetu koji je prema zakonu određen kao hitan, to, prema mišljenju suda, nije došlo do povrede apelantovih prava na način kako se to tvrdi u apelaciji. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. (...) (3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. (...) VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak odlučivanja po žalbi traje dvije godine, i to u predmetu koji datira iz 2000. godine i u kojem je presuda Općinskog suda dva puta ukidana i predmet vraćan na ponovni postupak, navodeći da nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako je postupak u međuvremenu okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001464 od 25. decembra 2008. godine, apelacija je i u vrijeme podnošenja bila dopustiva, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Prema tom članu, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke o njegovoj žalbi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Pri tome veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 35. U predmetnom slučaju apelant je pokrenuo postupak tužbom od 11. septembra 2000. godine. Postupak je okončan presudom Kantonalnog suda od 25. decembra 2008. godine. U navedenom periodu Općinski i Kantonalni sud su u istoj pravnoj stvari odlučivali po tri puta. Cjelokupan postupak trajao je punih osam godina. 36. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio poništenje ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 15. januara 1992. godine, a koji se, u skladu sa članom 21.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 21/92 i 13/94) imao smatrati ništavim, jer je zaključen nakon 30. aprila 1991. godine. Iako se radilo o parnici koja se ticala imovinskopravnih odnosa, poništenju ugovora o zamjeni nekretnina, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se radilo o kompliciranom predmetu kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. 37. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je Općinski sud, odlučujući prvi put o apelantovom zahtjevu, u potpunosti zanemario već citiranu odredbu Zakona o prometu nekretnina, a na što mu je i ukazano u presudi Kantonalnog suda koja je donesena nakon proteka više od jedne godine od izjavljivanja žalbe. Slijedeći upute Kantonalnog suda, Općinski sud je donio novu presudu na koju je žalbu izjavio tuženi. Kantonalni sud je o izjavljenoj žalbi odlučio nakon dvije godine, ukidajući presudu prvostepenog suda, jer tuženom nije data mogućnost da raspravlja u postupku. U ponovnom postupku, odlučujući po treći put, Općinski sud je donio presudu na koju je žalbu ponovo izjavio tuženi. Kantonalnom sudu je pravovremeno izjavljena žalba od 31. jula 2006. godine sa spisom dostavljena 30. oktobra 2006. godine, tj. nakon tri mjeseca. Kantonalni sud je 16. aprila 2007. godine, tj. nakon pet mjeseci od prijema spisa i žalbe, utvrdio da u spis nije uložen dokaz da je osporena presuda uručena i apelantu. Zbog toga je spis vraćen Općinskom sudu, da bi konačno Kantonalnom sudu bio dostavljen 15. juna 2007. godine. Najzad, Kantonalni sud je donio presudu 25. decembra 2008. godine, a nakon upita Ustavnog suda od 19. decembra 2008. godine da se izjasni na navode iz apelacije. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da se predmeti rješavaju hronološki, u skladu sa Programom za rješavanje starih predmeta, te ukazao na znatan broj neriješenih (starih) predmeta. Kantonalni sud nije iznosio razloge zbog kojih je, odlučujući po žalbi, u dva navrata postupao mimo rokova ustanovljenih članom 217. Zakona o parničnom postupku, posebno imajući u vidu da je oba puta samo ukidao presudu Općinskog suda i predmet vraćao na ponovno odlučivanje, ne upuštajući se u odlučivanje o meritumu spora, a što je, u skladu sa zakonom, mogao učiniti. 38. Sagledavajući ukupni postupak po apelantovoj tužbi podnesenoj u septembru 2000. godine, a po kojoj je konačna odluka donesena tek u decembru 2008. godine, te imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito kompliciranom predmetu, izneseni razlozi kojim se opravdava dužina postupka ne mogu se smatrati razumnim i opravdanim obrazloženjem za ukupno trajanje postupka od osam godina. 39. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u najvećem dijelu može pripisati Kantonalnom sudu koji je u tri postupka po žalbi u kojim je odlučivao u dva navrata odluku donio nakon proteka više od dvije godine od izjavljene žalbe. Pri tome se nije upuštao u odlučivanje o meritumu spora, već ukidao prvostepene presude i vraćao predmet na ponovno odlučivanje. U tom smislu dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 40. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 2.000 KM. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, u skladu sa kriterijima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 41. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. 42. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak u trenutku podnošenja žalbe Kantonalnom sudu već trajao punih šest godina, da je postupak odlučivanja po žalbi koja je uložena posljednja trajao dvije godine i pet mjeseci, odnosno da je postupak trajao ukupno 8 godina, kao i da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 1.240,00 KM. S obzirom na sjedište Kantonalnog suda, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka od 8 godina u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3826/08, rješavajući apelaciju Milana Tintora, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milana Tintora. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnome roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnoga suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 464 od 25. prosinca 2008. godine. Nalaže se Vladi Unsko-sanskoga kantona da Milanu Tintoru u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.240,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnome roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskoga kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenome glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenome glasniku Republike Srpske" i u "Službenome glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEN JE I. Uvod 1. Mi lan Tintor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 12. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u predmetu Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001 464. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od Kantonalnoga suda je zatraženo 19. prosinca 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. siječnja 2009. godine. Kantonalni sud je dopunu odgovora na apelaciju dostavio 26. siječnja 2009. godine i priložio i Presudu broj 001-0-Gž-06-001464 od 25. prosinca 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovor Kantonalnoga suda dostavljen je apelantu 13. ožujka 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelant je tužbom od 11. rujna 2000. godine pred Općinskim sudom u Sanskome Mostu (u daljem tekstu: Općinski sud) zatražio da se poništi ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 15. siječnja 1992. godine, te briše uknjižba prava vlasništva i uspostavi prijašnje stanje. 7. Općinski sud je Rješenjem broj P-411/2000 od 30. studenoga 2000. godine, a po apelantovome prijedlogu, odredio privremenu mjeru kojom je tuženom zabranjeno otuđenje i opterećenje nekretnina označenih u izreci rješenja do pravomoćnoga okončanja parničnoga i izvršnoga postupka. 8. Općinski sud je Rješenjem broj P-411/2000 od 3. siječnja 2001. godine odbio prigovor tuženoga na mjesnu nadležnost suda kao neutemeljen. 9. Protiv rješenja Općinskoga suda tuženi je izjavio priziv Kantonalnome sudu. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-130/01 od 23. travnja 2001. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje. 10. Općinski sud je Presudom broj P-411/2000 od 8. lipnja 2001. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Sud je zaključio da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio članak 9. stavak 4. Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list SRBiH" broj 38/78). Sukladno njemu, ugovor na temelju kojeg se prenosi pravo vlasništva, ako je zaključen u pismenoj formi i ako su u cijelosti ili u pretežnome dijelu ispunjene ugovorene obveze, proizvodi pravno djelovanje i kad potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnome sudu. S tim u svezi, sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje ništavosti ugovora sukladno članku 103. Zakona o obligacijskim odnosima. 11. Apelant je prizivom izjavljenim pravodobno pobio presudu prvostupanjskoga suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-574/02 od 23. prosinca 2002. godine apelantov priziv uvažio, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja sud je konstatirao da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti valjanost ugovora sa aspekta razloga navedenih u tužbi i tijekom postupka, a koji ukazuju na to da je ugovor zaključen u stanju opasnosti za život i imovinu, te da je propustio u tom pravcu dati bilo kakvu ocjenu. Prvostupanjskom sudu je naloženo da u ponovnome postupku u svojoj odluci dâ razloge o ovim navodima iz tužbe, te od kakvog su značaja za valjanost ugovora navedene okolnosti u kojim je ugovor zaključen, kao i vrijeme zaključenja ugovora. Najzad, sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina ("Službeni 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 list Republike Bosne i Hercegovine" br. 21/92, 13/94), te Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/01, 15/02). 12. Općinski sud je Presudom broj P-51/03 od 18. ožujka 2003. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, utvrdivši da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 15. siječnja 1992. godine ništav i da ne proizvodi pravno djelovanje, te da se nalaže brisanje uknjižbe izvršene na temelju ovoga ugovora i uspostava ranijeg stanja u zemljišnim knjigama. U obrazloženju presude sud je istaknuo da se rukovodio člankom 21.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 21/92 i13/94) kojim je određeno da su ništavi pravni poslovi o prometu nekretnina koji su zaključeni nakon 30. travnja 1991. godine. U konkretnome slučaju pobijani ugovor je zaključen 15. siječnja 1992. godine, pa je sud primjenom navedenog propisa utvrdio ništavost ugovora o zamjeni. 13. Protiv ove presude tuženi je izjavio priziv Kantonalnome sudu. Apelant je dostavio odgovor na priziv 4. srpnja 2003. godine. Kantonalni sud je 7. siječnja 2005. godine, odgovarajući na urgenciju od 23. studenoga 2004. godine, obavijestio apelanta da je predmet po prizivu tuženoga zaprimljen u ovome sudu 4. kolovoza 2003. godine i da je evidentiran pod brojem Gž-676/03. Sud je istaknuo da u ovom predmetu još nije donio odluku "a kada će to učiniti, to ovom prigodom ne može odrediti". Najzad, obzirom na to da se radi o predmetu iz 2003. godine, sud je konstatirao da bi zbog toga mogao imati prioritet u odnosu na predmete iz tekućega priliva. 14. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-676/03 od 15. travnja 2005. godine priziv uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. U obrazloženju presude sud je istaknuo da prvostupanjski sud nije raspravio o prigovoru tuženoga da je apelant došao u Sanski Most 1991. godine tražeći odgovarajuće nekretnine za zamjenu, da u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nije postojala nikakva opasnost po apelantov život, ni po njegovu imovinu, pa da ugovor nije zaključen sa manama volje, već suglasnom voljom stranaka. Prema ocjeni Kantonalnoga suda, ovim propustom prvostupanjski sud je onemogućio tuženog da raspravlja pred sudom o činjenicama koje su od značaja za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. Prvostupanjskom sudu je naloženo da u ponovnome postupku otkloni učinjene propuste. 15. Općinski sud je u ponovnome postupku Presudom broj P-120/05 od 28. travnja 2006. godine utvrdio da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 15. siječnja 1992. godine ništav i da ne proizvodi pravno djelovanje, te naložio brisanje uknjižbe izvršene na temelju ovoga ugovora i uspostavu ranijega stanja u zemljišnim knjigama. U obrazloženju presude sud je istaknuo, pored ostalog, da tuženi nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi pobio apelantove navode da je zamjenu nekretnine izvršio pod pritiskom. Pri tomu, sud je ocijenio i činjenicu da se zamjena desila u ratnim okolnostima u kojim je apelant, kao pripadnik etničke manjine, bio izložen verbalnim i drugim pritiscima da napusti svoju kuću i dođe na područje Sanskoga Mosta. Najzad, sud je ukazao i na Odluku Ustavnoga suda broj U 15/99 u kojoj je utvrđeno da su ugovori zaključeni pod ovakvim okolnostima ništavi i oprečni članku 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 16. Tuženi je protiv presude Općinskoga suda izjavio priziv Kantonalnome sudu 31. srpnja 2006. godine. Kantonalni sud je spis sa prizivom zaprimio 30. listopada 2006. godine i evidentirao ga pod brojem 001-0-Gž-06-001-464. Dopisom od 16. travnja 2007. godine predmet je vraćen Općinskome sudu kako bi se pribavio dokaz da je pobijana presuda uručena i apelantu. Općinski sud je predmet ponovno dostavio Kantonalnome sudu 15. lipnja 2007. godine. Apelant se više puta obraćao urgencijama Kantonalnome sudu, koji ga je dopisom broj 011-0-Su-000 922 od 19. prosinca 2006. godine obavijestio da će odluka u predmetu broj 001-0-Gž-06-001-464 biti donesena krajem siječnja 2007. godine. Međutim, u vrijeme podnošenja apelacije, tj. 12. prosinca 2008. godine, odluka nije bila donesena. 17. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-06-001464 od 25. prosinca 2008. godine odbio priziv tuženog kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude sud je istaknuo da tuženi nije dokazao da je zamjena nekretnina izvršena na dragovoljan način, te da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da nije postojala slobodno izražena apelantova volja prigodom zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina, jer se zamjena dogodila u ratnim okolnostima i u vrijeme kad je apelant bio pod velikim pritiskom i prijetnjom. U svezi sa ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, sud je pravilno primijenio i materijalno pravo, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina i Zakon o obligacijskim odnosima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant smatra da mu je nepostupanjem Kantonalnoga suda po uloženom prizivu pune dvije godine, a u predmetu koji datira iz 2000. godine i u kojem je prvostupanjska presuda već dva puta ukidana i predmet vraćan na ponovni postupak, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku. Navode o povredi prava na pravično suđenje apelant je zasnovao na kronologiji postupka, kako je to već izneseno u dijelu ove odluke označenom kao činjenice predmeta. Najzad, apelant je istaknuo zahtjev da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnome roku isplate 2.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije iznio kronologiju postupka na način kako je to već opisano u činjenicama predmeta u ovoj odluci. 20. Dalje, sud je istaknuo da se, prema Programu rješavanja starih predmeta, predmeti rješavaju prema vremenu podnošenja tužbe sudu, tj "prispijećem starih predmeta na rješavanje po prizivima općinskih sudova u ovaj sud", pa da je zbog toga u više navrata mijenjan redoslijed rješavanja predmeta, uključujući i predmet broj 001-0-Gž-06-001464. 21. Sud je zaključio da su navodi iz apelacije o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni zbog toga što se pred ovim sudom nalazi znatan broj neriješenih (starih) predmeta, koji se, prema Programu rješavanja starih predmeta, rješavaju prema vremenu podnošenja tužbe, te da je to razlog za trajanje postupka i u konkretnome predmetu. Najzad, pošto se ne radi o predmetu koji je prema zakonu određen kao žuran, to, prema mišljenju suda, nije došlo do povrede apelantovih prava na način kako se to tvrdi u apelaciji. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) u relevantnome dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 23. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnome dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. (...) (3) Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. (4) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. (...) VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnome lijeku kojeg je koristio. 26. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud iznimno može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. U konkretnome slučaju apelant se obratio Ustavnome sudu zbog činjenice da postupak odlučivanja po prizivu traje dvije godine, i to u predmetu koji datira iz 2000. godine i u kojem je presuda Općinskoga suda dva puta ukidana i predmet vraćan na ponovni postupak, navodeći da nije donesena odluka u "razumnome roku", u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Iako je postupak u međuvremenu okončan donošenjem Presude Kantonalnoga suda broj 001-0-Gž-06-001464 od 25. prosinca 2008. godine, apelacija je i u vrijeme podnošenja bila dopustiva, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda. Prema tom članku, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnoga suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke o njegovom prizivu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak 31. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. 32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 33. Prema konzistentnoj praksi Europskoga i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Pri tomu veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Europski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 35. U predmetnome slučaju apelant je pokrenuo postupak tužbom od 11. rujna 2000. godine. Postupak je okončan presudom Kantonalnoga suda od 25. prosinca 2008. godine. U navedenome razdoblju Općinski i Kantonalni sud su u istoj pravnoj stvari odlučivali po tri puta. Cjelokupan postupak trajao je punih osam godina. 36. Glede ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio poništenje ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 15. siječnja 1992. godine, a koji se, sukladno članku 21.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 21/92 i 13/94) imao smatrati ništavim, jer je zaključen nakon 30. travnja 1991. godine. Iako se radilo o parnici koja se ticala imovinskopravnih odnosa, poništenju ugovora o zamjeni nekretnina, iz predočenoga Ustavnome sudu ne može se zaključiti da se radilo o kompliciranome predmetu kako glede činjeničnih, tako i glede pravnih pitanja. 37. Dalje, iz predočenoga Ustavnome sudu proizlazi da je Općinski sud, odlučujući prvi put o apelantovome zahtjevu, u potpunosti zanemario već citiranu odredbu Zakona o prometu nekretnina, a na što mu je i ukazano u presudi Kantonalnoga suda koja je donesena nakon proteka više od jedne godine od izjavljivanja priziva. Slijedeći upute Kantonalnoga suda, Općinski sud je donio novu presudu na koju je priziv izjavio tuženi. Kantonalni sud je o izjavljenom prizivu odlučio nakon dvije godine, ukidajući presudu prvostupanjskoga suda, jer tuženom nije dana mogućnost da raspravlja u postupku. U ponovnome postupku, odlučujući po treći put, Općinski sud je donio presudu na koju je priziv ponovno izjavio tuženi. Kantonalnome sudu je pravodobno izjavljen priziv od 31. srpnja 2006. godine sa spisom dostavljen 30. listopada 2006. godine, tj. nakon tri mjeseca. Kantonalni sud je 16. travnja 2007. godine, tj. nakon pet mjeseci od primitka spisa i priziva, utvrdio da u spis nije uložen dokaz da je pobijana presuda uručena i apelantu. Zbog toga je spis vraćen Općinskome sudu, da bi konačno Kantonalnome sudu bio dostavljen 15. lipnja 2007. godine. Najzad, Kantonalni sud je donio presudu 25. prosinca 2008. godine, a nakon upita Ustavnoga suda od 19. prosinca 2008. godine da se izjasni na navode iz apelacije. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istaknuo da se predmeti rješavaju kronološki, sukladno Programu za rješavanje starih predmeta, te ukazao na znatan broj neriješenih (starih) predmeta. Kantonalni sud nije iznosio razloge zbog kojih je, odlučujući po prizivu, u dva navrata postupao mimo rokova ustanovljenih člankom 217. Zakona o parničnome postupku, posebice imajući u vidu da je oba puta samo ukidao presudu Općinskoga suda i predmet vraćao na ponovno odlučivanje, ne upuštajući se u odlučivanje o meritumu spora, a što je, sukladno zakonu, mogao učiniti. 38. Sagledavajući ukupni postupak po apelantovoj tužbi podnesenoj u rujnu 2000. godine, a po kojoj je konačna odluka donesena tek u prosincu 2008. godine, te imajući u vidu da se u konkretnome slučaju nije radilo o naročito kompliciranome predmetu, izneseni razlozi kojim se opravdava duljina postupka ne mogu se smatrati razumnim i opravdanim obrazloženjem za ukupno trajanje postupka od osam godina. 39. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u najvećem dijelu može pripisati Kantonalnome sudu koji je u tri postupka po prizivu kojim je odlučivao u dva navrata odluku donio nakon proteka više od dvije godine od izjavljenog priziva. Pri tomu se nije upuštao u odlučivanje o meritumu spora, već ukidao prvostupanjske presude i vraćao predmet na ponovno odlučivanje. U tom smislu duljina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnome roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 40. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u iznosu od 2.000 KM. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, sukladno kriterijima koje je uspostavio Europski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 41. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnoga suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenome glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku, iznos od 300,00 KM. 42. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnome slučaju postupak u trenutku podnošenja priziva Kantonalnome sudu već trajao punih šest godina, da je postupak odlučivanja po prizivu koji je uložen posljednji trajao dvije godine i pet mjeseci, odnosno da je postupak trajao ukupno 8 godina, kao i da predmetni postupak nije žuran, apelantu se određuje naknada u visini od 1.240,00 KM. Obzirom na sjedište Kantonalnoga suda, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskoga kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se ukupno trajanje postupka od 8 godina u odlučujućoj mjeri može staviti na teret ponašanju nadležnoga redovitog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 44. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3826/08, rješavajući apelaciju Milana Tintora, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Milana Tintora. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 464 od 25. decembra 2008. godine. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Milanu Tintoru u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.240,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mi lan Tintor (u daqnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 12. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001 464. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 19. decembra 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. januara 2009. godine. Kantonalni sud je dopunu odgovora na apelaciju dostavio 26. januara 2009. godine i priložio i Presudu broj 001-0-Gž-06-001464 od 25. decembra 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 13. marta 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelant je tužbom od 11. septembra 2000. godine pred Opštinskim sudom u Sanskom Mostu (u daljem tekstu: Opštinski sud) zatražio da se poništi ugovor o zamjeni nepokretnosti zakqučen 15. januara 1992. godine, te briše ukwižba prava svojine i uspostavi pređašnje stanje. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 74/10 7. Opštinski sud je Rješenjem broj P-411/2000 od 30. novembra 2000. godine, a po apelantovom predlogu, odredio privremenu mjeru kojom je tuženom zabranjeno otuđenje i opterećenje nepokretnosti označenih u izreci rješewa do pravosnažnog okončawa parničnog i izvršnog postupka. 8. Opštinski sud je Rješenjem broj P-411/2000 od 3. januara 2001. godine odbio prigovor tuženog na mjesnu nadležnost suda kao neosnovan. 9. Protiv rješewa Opštinskog suda tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-130/01 od 23. aprila 2001. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. 10. Opštinski sud je Presudom broj P-411/2000 od 8. juna 2001. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Sud je zakqučio da je u vrijeme zakqučewa ugovora na snazi bio član 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" broj 38/78). U skladu s wim, ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine, ako je zakqučen u pismenoj formi i ako su u cijelosti ili u pretežnom dijelu ispunjene ugovorene obaveze, proizvodi pravno dejstvo i kad potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu. S tim u vezi, sud je zakqučio da nisu ispunjeni uslovi za utvrđivanje ništavosti ugovora u skladu sa članom 103 Zakona o obligacionim odnosima. 11. Apelant je blagovremeno izjavljenom žalbom osporio presudu prvostepenog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-574/02 od 23. decembra 2002. godine apelantovu žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješewa sud je konstatovao da je prvostepeni sud propustio da ocijeni valjanost ugovora sa aspekta razloga navedenih u tužbi i tokom postupka, a koji ukazuju na to da je ugovor zakqučen u stanju opasnosti za život i imovinu, te da je propustio u tom pravcu da dâ bilo kakvu ocjenu. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku u svojoj odluci dâ razloge o ovim navodima iz tužbe, te od kakvog su značaja za valjanost ugovora navedene okolnosti u kojim je ugovor zakqučen, kao i vrijeme zakqučewa ugovora. Najzad, sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 21/92, 13/94), te Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima u svojini građana ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/01, 15/02). 12. Opštinski sud je Presudom broj P-51/03 od 18. marta 2003. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, utvrdivši da je ugovor o zamjeni nepokretnosti zakqučen 15. januara 1992. godine ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, te da se nalaže brisanje ukwižbe izvršene po osnovu ovog ugovora i uspostavljanje ranijeg stawa u zemqišnim kwigama. U obrazloženju presude sud je istakao da se rukovodio članom 21a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 21/92 i13/94) kojim je određeno da su ništavi pravni poslovi o prometu nepokretnosti koji su zakqučeni nakon 30. aprila 1991. godine. U konkretnom slučaju osporeni ugovor je zakqučen 15. januara 1992. godine, pa je sud primjenom navedenog propisa utvrdio ništavost ugovora o zamjeni. 13. Protiv ove presude tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant je dostavio odgovor na žalbu 4. jula 2003. godine. Kantonalni sud je 7. januara 2005. godine, odgovarajući na urgenciju od 23. novembra 2004. godine, obavijestio apelanta da je predmet po žalbi tuženog zaprimljen u ovom sudu 4. avgusta 2003. godine i da je evidentiran pod brojem Gž-676/03. Sud je istakao da u ovom predmetu još nije donio odluku "a kada će to da učini, to ovom prilikom ne može da odredi". Najzad, s obzirom na to da se radi o predmetu iz 2003. godine, sud je konstatovao da bi zbog toga mogao da ima prioritet u odnosu na predmete iz tekućeg priliva. 14. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-676/03 od 15. aprila 2005. godine žalbu uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak prvostepenom sudu. U obrazloženju presude sud je istakao da prvostepeni sud nije raspravio o prigovoru tuženog da je apelant došao u Sanski Most 1991. godine tražeći odgovarajuće nepokretnosti za zamjenu, da u vrijeme zakqučewa ugovora o zamjeni nije postojala nikakva opasnost po apelantov život, ni po njegovu imovinu, pa da ugovor nije zakqučen sa manama volje, već saglasnom voqom stranaka. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ovim propustom prvostepeni sud je onemogućio tuženom da raspravlja pred sudom o činjenicama koje su od značaja za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku otkloni učinjene propuste. 15. Opštinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj P-120/05 od 28. aprila 2006. godine utvrdio da je ugovor o zamjeni nepokretnosti zakqučen 15. januara 1992. godine ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, te naložio brisanje ukwižbe izvršene po osnovu ovog ugovora i uspostavljanje ranijeg stawa u zemqišnim kwigama. U obrazloženju presude sud je istakao, pored ostalog, da tuženi nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi osporio apelantove navode da je zamjenu nepokretnosti izvršio pod pritiskom. Pri tome, sud je ocijenio i činjenicu da se zamjena desila u ratnim okolnostima u kojim je apelant, kao pripadnik etničke mawine, bio izložen verbalnim i drugim pritiscima da napusti svoju kuću i dođe na područje Sanskog Mosta. Najzad, sud je ukazao i na Odluku Ustavnog suda broj U 15/99 u kojoj je utvrđeno da su ugovori zakqučeni pod ovakvim okolnostima ništavi i suprotni članu 8 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 16. Tuženi je protiv presude Opštinskog suda izjavio žalbu Kantonalnom sudu 31. jula 2006. godine. Kantonalni sud je spis sa žalbom zaprimio 30. oktobra 2006. godine i evidentirao ga pod brojem 001-0-Gž-06-001-464. Dopisom od 16. aprila 2007. godine predmet je vraćen Opštinskom sudu kako bi se pribavio dokaz da je osporena presuda uručena i apelantu. Opštinski sud je predmet ponovo dostavio Kantonalnom sudu 15. juna 2007. godine. Apelant se više puta obraćao urgencijama Kantonalnom sudu, koji ga je dopisom broj 011-0-Su-000 922 od 19. decembra 2006. godine obavijestio da će odluka u predmetu broj 001-0-Gž-06-001-464 biti donesena krajem januara 2007. godine. Međutim, u vrijeme podnošewa apelacije, tj. 12. decembra 2008. godine, odluka nije bila donesena. 17. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-06-001464 od 25. decembra 2008. godine odbio žalbu tuženog kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je istakao da tuženi nije dokazao da je zamjena nepokretnosti izvršena na dobrovoljan način, te da je pravilna ocjena prvostepenog suda da nije postojala slobodno izražena apelantova volja prilikom zakqučewa ugovora o zamjeni nepokretnosti, jer se zamjena dogodila u ratnim okolnostima i u vrijeme kad je apelant bio pod velikim pritiskom i prijetwom. U vezi sa ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, sud je pravilno primijenio i materijalno pravo, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i Zakon o obligacionim odnosima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 18. Apelant smatra da mu je nepostupanjem Kantonalnog suda po uloženoj žalbi pune dvije godine, a u predmetu koji datira iz 2000. godine i u kojem je prvostepena presuda već dva puta ukidana i predmet vraćan na ponovni postupak, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Navode o povredi prava na pravično suđenje apelant je zasnovao na hronologiji postupka, kako je to već izneseno u dijelu ove odluke označenom kao činjenice predmeta. Najzad, apelant je istakao zahtjev da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku isplate 2.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 19. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije iznio hronologiju postupka na način kako je to već opisano u činjenicama predmeta u ovoj odluci. 20. Dalje, sud je istakao da se, prema Programu rješavawa starih predmeta, predmeti rješavaju prema vremenu podnošewa tužbe sudu, tj "prispijećem starih predmeta na rješavanje po žalbama opštinskih sudova u ovaj sud", pa da je zbog toga u više navrata mijewan redoslijed rješavawa predmeta, ukqučujući i predmet broj 001-0-Gž-06-001464. 21. Sud je zakqučio da su navodi iz apelacije o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani zbog toga što se pred ovim sudom nalazi znatan broj neriješenih (starih) predmeta, koji se, prema Programu rješavawa starih predmeta, rješavaju prema vremenu podnošewa tužbe, te da je to razlog za trajanje postupka i u konkretnom predmetu. Najzad, pošto se ne radi o predmetu koji je prema zakonu određen kao hitan, to, prema mišljenju suda, nije došlo do povrede apelantovih prava na način kako se to tvrdi u apelaciji. V. Relevantni propisi 22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 (...) (3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. (4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. (...) VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da postupak odlučivawa po žalbi traje dvije godine, i to u predmetu koji datira iz 2000. godine i u kojem je presuda Opštinskog suda dva puta ukidana i predmet vraćan na ponovni postupak, navodeći da nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Iako je postupak u međuvremenu okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001464 od 25. decembra 2008. godine, apelacija je i u vrijeme podnošewa bila dopustiva, u skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Prema tom članu, Ustavni sud može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošewa odluke o njegovoj žalbi, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 31. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 34. Dalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Pri tome veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 35. U predmetnom slučaju apelant je pokrenuo postupak tužbom od 11. septembra 2000. godine. Postupak je okončan presudom Kantonalnog suda od 25. decembra 2008. godine. U navedenom periodu Opštinski i Kantonalni sud su u istoj pravnoj stvari odlučivali po tri puta. Cjelokupan postupak trajao je punih osam godina. 36. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio poništenje ugovora o zamjeni nepokretnosti zakqučenog 15. januara 1992. godine, a koji se, u skladu sa članom 21a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" br. 21/92 i 13/94) imao smatrati ništavim, jer je zakqučen nakon 30. aprila 1991. godine. Iako se radilo o parnici koja se ticala imovinskopravnih odnosa, poništenju ugovora o zamjeni nepokretnosti, iz predočenog Ustavnom sudu ne može da se zakquči da se radilo o komplikovanom predmetu kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitawa. 37. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je Opštinski sud, odlučujući prvi put o apelantovom zahtjevu, u potpunosti zanemario već citiranu odredbu Zakona o prometu nepokretnosti, a na što mu je i ukazano u presudi Kantonalnog suda koja je donesena nakon proteka više od jedne godine od izjavqivawa žalbe. Slijedeći uputstva Kantonalnog suda, Opštinski sud je donio novu presudu na koju je žalbu izjavio tuženi. Kantonalni sud je o izjavljenoj žalbi odlučio nakon dvije godine, ukidajući presudu prvostepenog suda, jer tuženom nije data mogućnost da raspravlja u postupku. U ponovnom postupku, odlučujući po treći put, Opštinski sud je donio presudu na koju je žalbu ponovo izjavio tuženi. Kantonalnom sudu je blagovremeno izjavljena žalba od 31. jula 2006. godine sa spisom dostavljena 30. oktobra 2006. godine, tj. nakon tri mjeseca. Kantonalni sud je 16. aprila 2007. godine, tj. nakon pet mjeseci od prijema spisa i žalbe, utvrdio da u spis nije uložen dokaz da je osporena presuda uručena i apelantu. Zbog toga je spis vraćen Opštinskom sudu, da bi konačno Kantonalnom sudu bio dostavljen 15. juna 2007. godine. Najzad, Kantonalni sud je donio presudu 25. decembra 2008. godine, a nakon upita Ustavnog suda od 19. decembra 2008. godine da se izjasni na navode iz apelacije. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da se predmeti rješavaju hronološki, u skladu sa Programom za rješavanje starih predmeta, te ukazao na znatan broj neriješenih (starih) predmeta. Kantonalni sud nije iznosio razloge zbog kojih je, odlučujući po žalbi, u dva navrata postupao mimo rokova ustanovljenih članom 217 Zakona o parničnom postupku, posebno imajući u vidu da je oba puta samo ukidao presudu Opštinskog suda i predmet vraćao na ponovno odlučivanje, ne upuštajući se u odlučivanje o meritumu spora, a što je, u skladu sa zakonom, mogao da učini. 38. Sagledavajući ukupni postupak po apelantovoj tužbi podnesenoj u septembru 2000. godine, a po kojoj je konačna odluka donesena tek u decembru 2008. godine, te imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito komplikovanom predmetu, izneseni razlozi kojim se opravdava dužina postupka ne mogu da se smatraju razumnim i opravdanim obrazloženjem za ukupno trajanje postupka od osam godina. 39. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da se odugovlačenje postupka u najvećem dijelu može da pripiše Kantonalnom sudu koji je u tri postupka po žalbi u kojim je odlučivao u dva navrata odluku donio nakon proteka više od dvije godine od izjavljene žalbe. Pri tome se nije upuštao u odlučivanje o meritumu spora, već ukidao prvostepene presude i vraćao predmet na ponovno odlučivanje. U tom smislu dužina postupka nije zadovoqila zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 40. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u iznosu od 2.000 KM. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u primjerenom iznosu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda, u skladu sa kriterijumima koje je uspostavio Evropski sud i koji su prilagođeni ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini. 41. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlagawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. 42. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju postupak u trenutku podnošewa žalbe Kantonalnom sudu već trajao punih šest godina, da je postupak odlučivawa po žalbi koja je uložena posljedwa trajao dvije godine i pet mjeseci, odnosno da je postupak trajao ukupno 8 godina, kao i da predmetni postupak nije hitan, apelantu se određuje naknada u visini od 1.240,00 KM. S obzirom na sjedište Kantonalnog suda, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 43. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka od 8 godina u odlučujućoj mjeri može da stavi na teret ponašanju nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 44. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović, s. r. VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Na osnovu člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko - dobojskog kantona - Prečišćeni tekst ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 07/10), i člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list R BiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), u vezi sa članom 83. stav 2. Zakona o osnovnoj školi ("Službene novine Zeničko - dobojskog kantona", broj 05/04 i 20/07), a nakon provedenog postupka izbora od strane Nastavničkog vijeća Osnovne škole "Meša Selimović" Zenica, od 18. augusta 2010. godine, Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na 193. sjednici održanoj 8. septembra 2010. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANA ŠK OLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKO LE "MEŠA SELIMOVIĆ", ZENICA I. U Školski odbor Osnovne škole "Meša Selimović" Zenica, na pe riod do isteka mandata Školskom odboru, imenuje se: –DŽEVAHIRA DIZDAR, član - iz reda nastavnika, stručnih saradnika i osoblja škole. II. Rješenje stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Zeničko - dobojskog kantona" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-38-24912/10 8. septembra/rujna 2010. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević, s. r. Na osnovu člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko - dobojskog kantona - Prečišćeni tekst ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 07/10), a u skladu sa članom 26. Zakona o ustanovama ("Službeni list R BiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), u vezi sa članom 129. stav 2. Zakona o srednjoj školi ("Službene novine Zeničko - dobojskog kantona", broj 05/04, 20/07 i 19/09), Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na 193. sjednici održanoj 8. septembra 2010. godine, donosi RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU ČLANA ŠKOLSKOG ODBORA STRUČNE ZANATSKE ŠKOLE U ZENICI I. Razrješava se članstva u Školskom odboru Stručne zanatske škole u Zenici: –ALIJA SELIMOVIĆ, član - iz reda lokalne zajednice. II. Rješenje stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Zeničko - dobojskog kantona" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-38-24359/10 8. septembra/rujna 2010. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević, s. r. SADRŽAJ PREDSJEDNICA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1058Odluka o pomilovanju pravosnažno osuđenih lica (bosanski jezik) 1 Odluka o pomilovanju pravomoćno osuđenih osoba (hrvatski jezik) 1 Odluka o pomilovanju pravosnažno osuđenih lica (srpski jezik) 1 1059Odluka o pomilovanju pravosnažno osuđenih lica (bosanski jezik) 2 Odluka o pomilovanju pravomoćno osuđenih osoba (hrvatski jezik) 2 Odluka o pomilovanju pravosnažno osuđenih lica (srpski jezik) 3 1060Odluka o pomilovanju pravosnažno osuđenih lica (bosanski jezik) 4 Odluka o pomilovanju pravomoćno osuđenih osoba (hrvatski jezik) 4 Odluka o pomilovanju pravosnažno osuđenih lica (srpski jezik) 5 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1061Odluka o davanju saglasnosti za otvaranje posebnog namjen skog transakcijskog računa u okviru Jedinstve - nog računa trezora (bosanski jezik) 5 Odluka o davanju suglasnosti za otvaranje posebnog namjenskog transakcijskog računa u okviru Jedinstve - nog računa trezora (hrvatski jezik) 6 Odluka o davanju saglasnosti za otvaranje posebnog namjenskog transakcijskog računa u okviru Jedinstve - nog računa trezora (srpski jezik) 6 1062Rješenje V broj 783/10 7 1063Rješenje V broj 786/10 7 1064Zaključci V broj 784/10 (bosanski jezik) 7 Zaključci V broj 784/10 (hrvatski jezik) 7 Zakqučci V broj 784/10 (srpski jezik) 7 1065Zaključak V broj 785/10 8 FEDERALNO MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐENJA 1066Rješenje o formiranju Savjeta Regulacionog plana Historijskog gradskog područja Počitelj za pe riod od 2008. do 2018. godine 8 USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjenama Odluke o organizaciji Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 9 Odluka o izmjenama Odluke o ustrojstvu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 9 Odluka o izmjenama Odluke o organizaciji Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 9 FEDERALNA UPRAVA POLICIJE Rješenje o formiranju Komisije za provođenje Javnog oglasa za prijem u radni odnos namještenika u Federalnoj upravi policije 9 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 10 KOMISIJA ZA KONCESIJE FEDERACIJE BiH Odluka o davanju ovlaštenja za pregovore 10 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 30/08 (bosanski jezik) 11 Odluka broj AP 30/08 (hrvatski jezik) 15 Odluka broj AP 30/08 (srpski jezik) 19 Odluka broj AP 288/08 (bosanski jezik) 24 Odluka broj AP 288/08 (hrvatski jezik) 28 Odluka broj AP 288/08 (srpski jezik) 32 Odluka broj AP 407/08 (bosanski jezik) 35 Odluka broj AP 407/08 (hrvatski jezik) 37 Odluka broj AP 407/08 (srpski jezik) 39 Odluka broj AP 884/08 (bosanski jezik) 42 Odluka broj AP 884/08 (hrvatski jezik) 45 Odluka broj AP 884/08 (srpski jezik) 48 Odluka broj AP 2761/08 (bosanski jezik) 52 Odluka broj AP 2761/08 (hrvatski jezik) 54 Odluka broj AP 2761/08 (srpski jezik) 56 Odluka broj AP 2864/07 (bosanski jezik) 58 Odluka broj AP 2864/07 (hrvatski jezik) 62 Odluka broj AP 2864/07 (srpski jezik) 66 Odluka broj AP 3443/07 (bosanski jezik) 70 Odluka broj AP 3443/07 (hrvatski jezik) 73 Odluka broj AP 3443/07 (srpski jezik) 76 Odluka broj AP 3453/09 (bosanski jezik) 78 Odluka broj AP 3453/09 (hrvatski jezik) 86 Odluka broj AP 3453/09 (srpski jezik) 93 Odluka broj AP 3826/08 (bosanski jezik) 100 Odluka broj AP 3826/08 (hrvatski jezik) 104 Odluka broj AP 3826/08 (srpski jezik) 107 VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Rješenje o konačnom imenovanju člana Školskog odbora Osnovne škole "Meša Selimović", Zenica110 Rješenje o razrješenju člana Školskog odbora Stručne zanatske škole u Zenici 111 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK d.d. 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za štampariju: Fehim Škaljić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2010. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2010. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku