I STRATEGIJU
691 Na osnovu člana 70. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), Poglavlja III. NAČIN OSTVARENJA PODRŠKI stav (9) Uputstva za ostvarenje novčanih podrški u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji ("Službene novine Federacije BiH", broj 17/10), a u vezi sa članom 3. Zakona o načinu ostvarivanja ušteda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 50/09), te odredaba Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 80/07, 84/07, 6/08 i 13/09), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA STRUČNE PROJEKTE I STRATEGIJU I. Imenuje se Komisija za Stručne projekte i Strategiju (u daljem tekstu: Komisija) u sljedećem sastavu: 1) FAKETA BEGOVIĆ, predsjednik 2) NIJAZ BRKOVIĆ, član 3) EMIR RAŠČIĆ, član 4) JOSIP KRASNI, član 5) IRENA JERKIĆ, član 6) ESAD BUKALO, spoljni član II. Zadatak Komisije iz tačke I. ovog Rješenja je razmotriti zahtjeve korisnika za ostvarivanje prava na novčane podrške iz Poglavlja C STRUČNI PROJEKTI I STRATEGIJA i G/. Nadzor biljnih i životinjskih bolesti, zapisnički konstatovati njihovu opravdanost/prihvatljivost ili neopravdanost/neprihvatljivost, te sačiniti prijedlog visine novčane podrške ili prijedlog za odbijanje/odbacivanje zahtjeva korisnika. III. Za obavljanje administrativno-tehničkih poslova za potrebe Komisije iz tačke I. ovog Rješenja zadužuje se Mira Lasić. IV. Komisija iz tačke I. ovog Rješenja dužna je donijeti Poslovnik o radu. V. Komisija je obavezna nakon izvršenih poslova i zadataka dostaviti izvještaj o radu federalnom ministru poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva najkasnije u roku od sedam dana od dana završetka poslova i zadataka. VI. Za učešće u radu Komisije, njenih članovima se utvrđuje naknada u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe. VII. Ovim Rješenjem zamjenjuje se Rješenje ovog Ministarstva broj 10-24-208/10 od 19.04.2010. godine. VIII. Ovo Rješenje stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 10-24-208-1/10 11. juna/lipnja 2010. godine Sarajevo Ministar Mr. sci.Damir Ljubić,s.r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, tačke III Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07, 6/08 i 13/09), na osnovu Mišljenja Federalnog ministarstva financija - Federalnog ministarstva finansija br. 06-14-259/08 - A.H od 16.01. 2008. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA PROCES PROVOĐENJA PREGOVARAČKOG POSTUPKA BEZ OBJAVLJIVANJA OBAVJEŠTENJA O NABAVCI Član 1. Imenuje se Komisija za proces provođenja pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci i instalaciji nadogradnje/proširenja uređaja ATIS i VCX za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Mostar i Centra kontrole zračnog prometa Sarajevo, u sljedećem sastavu: 1. VIOLETA MATANOVIĆ, predsjednik 2. PETAR OBRADOVIĆ, član 3. BOJANA RADIVOJEVIĆ, član Za sekretara Komisije imenuje se ANA CVITANOVIĆ. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda /zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana35 radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 31.07.2010. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Predsjednik i članovi Komisije iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-831-3/10 24. juna/lipnja 2010. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić,s.r. CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA BOSNE I HERCEGOVINE/SREDIŠWE IZBORNO POVJERENSTVO BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 3.6 stav (1), a u vezi sa članom 4.2. i članom 3.4. stav (1) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05,52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10) i člana 5 stav (1) Pravilnika o vođenju Centralnog biračkog spiska ("Službeni glasnik BiH", broj 37/10), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 19. sjednici održanoj 18. maja 2010. godine, donijela ODLUKU 1 O ZAKQUČIVAWU I POTVRĐIVAWU CENTRALNOG BIRAČKOG SPISKA SA STAWEM NA DAN 04.05.2010. GODINE U 24.00 SATA Član 1. Broj birača u Bosni i Hercegovini upisanih u Centralni birački spisak za Opšte izbore koji će se održati 03.oktobra 2010. godine, sa stanjem na dan 04.05.2010.godine u 24.00 sata, je 3.105.527, a po izbornim jedinicama kako slijedi: a) PREDSJEDNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE 1) za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji se neposredno biraju sa teritorije Federacije BiH ukupan broj birača je1.922.808i 2) za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji se neposredno bira sa teritorije Republike Srpske ukupan broj birača je1.182.719 b) PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI REPUBLIKE SRPSKE 1) Za predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske koji se neposredno biraju sa teritorije Republike Srpske ukupan broj birača je1.182.719 c) PREDSTAVNIČKI DOM PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE (IZBORNE JEDINICE SA TERITORIJE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE) 1) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 1 -ukupan broj birača je289.369 2) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je248.087 3) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je408.959 4) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 4 - ukupan broj birača je518.359i 5) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 5 - ukupan broj birača je458.034 d) PREDSTAVNIČKI DOM PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE (IZBORNE JEDINICE SA TERITORIJE REPUBLIKE SRPSKE) 1) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske - izborna jedinica 1 - ukupan broj birača je529.465 2) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je368.922i 3) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je284.332 e) PREDSTAVNIČKI DOM PARLAMENTA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1) Predstavnički dom.Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 1 - ukupan broj birača je 229.253 2) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je 138.395 3) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je 195.277 4) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 4 - ukupan broj birača je 124.362 5) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 5 - ukupan broj birača je 217.110 6) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 6 - ukupan broj birača je 95.471 7) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 7 - ukupan broj birača je 205.521 8) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 8 - ukupan broj birača je 205.778 9) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 9 - ukupan broj birača je 182.931 10) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 10 - ukupan broj birača je65.156 11) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izuorna jcuinica 11 - ukupan broj birača je203.438i 12) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 12 - ukupan broj birača je60.116 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana36 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. f) NARODNA SKUPŠTINA REPUBLIKE SRPSKE 1) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 1 - ukupan broj birača je274.115 2) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je255.350 3) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je191.773 4) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 4 - ukupan broj birača je177.149 5) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 5 - ukupan broj birača je177.171 6) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 6 - ukupan broj birača je107.161 g) SKUPŠTINE KANTONA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE 1) Skupština Kantona 1 - ukupan broj birača je229.253 2) Skupština Kantona 2 - ukupan broj birača je36.167 3) Skupština Kantona 3 - ukupan broj birača je402.524 4) Skupština Kantona 4 - ukupan broj birača je312.581 5) Skupština Kantona 5 - ukupan broj birača je22.472 6) Skupština Kantona 6 - ukupan broj birača je205.778 7) Skupština Kantona 7 - ukupan broj birača je182.931 8) Skupština Kantona 8 - ukupan broj birača je65.156 9) Skupština Kantona 9 - ukupan broj birača je386.487 10) Skupština Kantona 10 - ukupan broj birača je60.116 Član 2. Sastavni dio ove Odluke je Centralni birački spisak u elektronskom obliku, zakqučen i potvrđen sa stanjem na dan 04.05.2010. godine u 24.00 sata, koji se neće objaviti u službenim glasilima. Član 3. Ova Odluka stupa na snagu danom donošewa i objaviće se u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH" injebstranici Centralne izborne komisije BiHwww.izbori.ba. Broj 01-07-1-2329/10 18. maja 2010. godine Sarajevo Predsjednica Irena Haxiabdić,s.r. Na osnovu člana 3.6 stav (1), a u vezi sa članom 4.2. i članom 3.4. stav (1) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05,52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10) i člana 5 stav (1) Pravilnika o vođenju Centralnog biračkog spiska ("Službeni glasnik BiH", broj 37/10), Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine je na 19. sjednici održanoj 18. maja 2010. godine, donijela ODLUKU 1 O ZAKLJUČIVANJU I POTVRĐIVANJU CENTRALNOG BIRAČKOG SPISKA SA STANJEM NA DAN 04.05.2010. GODINE U 24.00 SATA Član 1. Broj birača u Bosni i Hercegovini upisanih u Centralni birački spisak za Opće izbore koji će se održati 03. oktobra 2010. godine, sa stanjem na dan 04.05.2010. godine u 24.00 sata, je 3.105.527, a po izbornim jedinicama kako slijedi: a) PREDSJEDNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE 1) za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji se neposredno biraju sa teritorije Federacije BiH ukupan broj birača je1.922.808i 2) za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji se neposredno bira sa teritorije Republike Srpske ukupan broj birača je1.182.719 b) PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI REPUBLIKE SRPSKE 1) Za predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske koji se neposredno biraju sa teritorije Republike Srpske ukupan broj birača je1.182.719 c) PREDSTAVNIČKI DOM PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE (IZBORNE JEDINICE SA TERITORIJE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE) 1) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 1 -ukupan broj birača je289.369 2) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je248.087 3) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je408.959 4) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 4 - ukupan broj birača je518.359i 5) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 5 - ukupan broj birača je458.034 d) PREDSTAVNIČKI DOM PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE (IZBORNE JEDINICE SA TERITORIJE REPUBLIKE SRPSKE) 1) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske - izborna jedinica 1 - ukupan broj birača je529.465 2) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je368.922i 3) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je284.332 e) PREDSTAVNIČKI DOM PARLAMENTA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1) Predstavnički dom.Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 1 - ukupan broj birača je 229.253 2) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je 138.395 3) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je 195.277 4) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 4 - ukupan broj birača je 124.362 5) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 5 - ukupan broj birača je 217.110 6) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 6 - ukupan broj birača je 95.471 7) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 7 - ukupan broj birača je 205.521 8) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 8 - ukupan broj birača je 205.778 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana37 9) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 9 - ukupan broj birača je 182.931 10) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 10 - ukupan broj birača je 65.156 11) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izuorna jcuinica 11- ukupan broj birača je 203.438i 12) Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 12 - ukupan broj birača je 60.116 f) NARODNA SKUPŠTINA REPUBLIKE SRPSKE 1) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 1 - ukupan broj birača je274.115 2) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je255.350 3) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je191.773 4) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 4 - ukupan broj birača je177.149 5) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 5 - ukupan broj birača je177.171 6) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 6 - ukupan broj birača je107.161 g) SKUPŠTINE KANTONA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE 1) Skupština Kantona 1 - ukupan broj birača je229.253 2) Skupština Kantona 2 - ukupan broj birača je36.167 3) Skupština Kantona 3 - ukupan broj birača je402.524 4) Skupština Kantona 4 - ukupan broj birača je312.581 5) Skupština Kantona 5 - ukupan broj birača je22.472 6) Skupština Kantona 6 - ukupan broj birača je205.778 7) Skupština Kantona 7 - ukupan broj birača je182.931 8) Skupština Kantona 8 - ukupan broj birača je65.156 9) Skupština Kantona 9 - ukupan broj birača je386.487 10) Skupština Kantona 10 - ukupan broj birača je60.116 Član 2. Sastavni dio ove Odluke je Centralni birački spisak u elektronskom obliku, zaključen i potvrđen sa stanjem na dan 04.05.2010. godine u 24.00 sata, koji se neće objaviti u službenim glasilima. Član 3. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH" i njeb stranici Centralne izborne komisije BiH www.izbori.ba. Broj 01-07-1-2329/10 18. maja 2010. godine Sarajevo Predsjednica Irena Hadžiabdić,s.r. Temeljem članka 3.6 stavak (1), a u svezi s člankom 4.2. i člankom 3.4. stavak (1) Izbornoga zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05,52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10) i članka 5 stavak (1) Pravilnika o vođenju Središnjeg biračkog popisa ("Službeni glasnik BiH", broj 37/10), Središnje je izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine na 19. sjednici održanoj 18. svibnja 2010. godine, donijelo ODLUKU 1 O ZAKLJUČIVANJU I POTVRĐIVANJU SREDIŠNJEG BIRAČKOG POPISA SA STANJEM NA DAN 04.05.2010. GODINE U 24.00 SATA Članak 1. Broj birača u Bosni i Hercegovini upisanih u Središnji birački popis za Opće izbore koji će se održati 03. listopada 2010.godine, sa stanjem na dan 04.05.2010. godine u 24.00 sata, je 3.105.527, a po izbornim jedinicama kako slijedi: a) PREDSJEDNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE 1) za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji se izravno biraju sa teritorije Federacije BiH ukupan broj birača je1.922.808i 2) za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji se izravno bira sa teritorije Republike Srpske ukupan broj birača je1.182.719 b) PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI REPUBLIKE SRPSKE 1) Za predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske koji se izravno biraju sa teritorije Republike Srpske ukupan broj birača je1.182.719 c) ZASTUPNIČKI DOM PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE (IZBORNE JEDINICE SA TERITORIJE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE) 1) Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 1 - ukupan broj birača je289.369 2) Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je248.087 3) Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 3 -ukupan broj birača je408.959 4) Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 4 - ukupan broj birača je518.359i 5) Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne, i Hercegovine iz Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 5 - ukupan broj birača je458.034 d) ZASTUPNIČKI DOM PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BOSNE I HERCEGOVINE (IZBORNE JEDINICE SA TERITORIJE REPUBLIKE SRPSKE) 1) Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske - izborna jedinica 1 -ukupan broj birača je529.465 2) Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je368.922i 3) Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je284.332 e) ZASTUPNIČKI DOM PARLAMENTA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 1 - ukupan broj birača je 229.253 2) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je 138.395 3) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je 195.277 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana38 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. 4) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 4 - ukupan broj birača je 124.362 5) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 5 - ukupan broj birača je 217.110 6) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 6 - ukupan broj birača je 95.471 7) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 7 - ukupan broj birača je 205.521 8) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 8 - ukupan broj birača je 205.778 9) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 9 - ukupan broj birača je 182.931 10) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 10 - ukupan broj birača je 65.156 11) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 11 - ukupan broj birača je 203.438i 12) Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine - izborna jedinica 12 - ukupan broj birača je 60.116 f) NARODNA SKUPŠTINA REPUBLIKE SRPSKE 1) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 1 - ukupan broj birača je274.115 2) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 2 - ukupan broj birača je255.350 3) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 3 - ukupan broj birača je191.773 4) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 4 - ukupan broj birača je 177.149 5) arodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 5 - ukupan broj birača je177.171 6) Narodna Skupština Republike Srpske - izborna jedinica 6 - ukupan broj birača je107.161 g) SKUPŠTINE KANTONA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE 1) Skupština Kantona 1 - ukupan broj birača je229.253 2) Skupština Kantona 2 - ukupan broj birača je36.167 3) Skupština Kantona 3 - ukupan broj birača je402.524 4) Skupština Kantona 4 - ukupan broj birača je312.581 5) Skupština Kantona 5 - ukupan broj birača je22.472 6) Skupština Kantona 6 - ukupan broj birača je205.778 7) Skupština Kantona 7 - ukupan broj birača je182.931 8) Skupština Kantona 8 - ukupan broj birača je65.156 9) Skupština Kantona 9 - ukupan broj birača je386.487 10) Skupština Kantona 10 - ukupan broj birača je60.116 Članak 2. Sastavni dio ove Odluke je Središnji birački popis u elektronskom obliku, zaključen i potvrđen sa stanjem na dan 04.05.2010. godine u 24.00 sata, koji se neće objaviti u službenim glasilima. Članak 3. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH" i njeb stranici Središnjega izbornog povjerenstva BiH www.izbori.ba. Broj 01-07-1-2329/10 18. svibnja 2010. godine Sarajevo Predsjednica Irena Hadžiabdić,v.r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP 201/10, rješavajući apelacijuOmara Frendia, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaOmara Frendia podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine, Rješewa Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine i Rješewa Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Omar Frendi (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 16. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine, Rješewa Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine i Rješewa Službe za poslove sa strancima (u daqnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud spriječio protjerivanje apelanta iz Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Odlukom Ustavnog suda od 11. februara 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 29. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Ministarstvo, Služba i Sud BiH dostavili su odgovor na apelaciju 9, 11. i 12. februara 2010. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana39 7. Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine, apelantu je izrečena mjera protjerivawa steritorije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: BiH) zbog nezakonitog ulaska i boravka u BiH nakon pravosnažne odluke o oduzimanju državljanstva, te saznawa da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku ili bezbjednosti BiH. Apelantu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od tri godine računajući od momenta napuštawa teritorije BiH. Apelantu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetwom prisilnog izvršewa. Određeno je da se do napuštawa teritorije BiH apelantu uz potvrdu oduzima putna isprava. 8. U obrazloženju prvostepenog rješewa Služba se pozvala na odredbu člana 88 stav 1 tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) kojom je propisano da strancu može da bude izrečena mjera protjerivawa ako je u BiH pokušao da uđe, ili je ušao nezakonito, ili je ostao u BiH nakon isteka roka važewa vize ili odobrewa boravka ili nakon proteka roka važewa prava na bezvizni boravak, ili je pokušao da prekrši propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH (tačka a)), ako je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravosnažna a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim zakonom (tačka e)), ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili bezbjednosti BiH (tačka h)). 9. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritoriju BiH, i to služeći se ličnom kartom BiH koja je poništena i pored saznawa da mu je oduzeto državljanstvo BiH, te da po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak a što je obligatorno prema članu 60 Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Istaknuto je da činjenica da postoji brak ne predstavlja bezuslovno pravo boravka u BiH. 10. Stoga je zakqučeno da je apelant prekršio odredbe člana 88 stav 1 tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, čime su se stekli uslovi da se izrekne mjera za protjerivanje stranog državljana. 11. Navedeno je da prilikom donošewa odluke o izrečenoj mjeri nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život, odnosno nije došlo do povrede članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Članom 8 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) propisano je da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne bezbjednosti. Shodno tome, po mišljenju Službe, evidentno je da je pitanje kretawa stranaca domen javnog prava države i njenih organa, te da izricanje navedene mjere apelantu ne može da se smatra povredom prava iz člana 8 Evropske konvencije. Kod odluke o dužini trajawa zabrane ulaska Služba je sa naročitom pažwom cijenila težinu povrede zakona koju je počinio apelant, potencijalnu prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili bezbjednosti BiH kao i društvenu opasnost ilegalnih boravaka na teritoriji BiH. 12. U obrazloženju drugostepenog rješewa navodi se da je uvidom u zapisnik o apelantovoj usmenoj izjavi od 20. novembra 2008. godine utvrđeno da je apelant posredstvom prevodioca za arapski jezik izjavio da je oženjen državljankom BiH sa kojom ima dvoje djece, da je za oduzimanje državljanstva saznao prije otprilike godinu dana ali da odluku o tome nije primio, da je BiH napustio ilegalno i to tako što je granicu prešao pješke negdje kod Velike Kladuše i ušao u R Hrvatsku, a poslije toga u Italiju, da je za vrijeme izbivawa iz BiH boravio jedno vrijeme u Italiji i Alžiru, a da se u BiH vratio prije dvadesetak dana tako što je preko Istambula došao u Prištinu, a iz Prištine u BiH. Granicu između BiH i Srbije prešao je s ličnom kartom BiH, mada je bio svjestan da su mu svi dokumenti BiH poništeni. 13. Po mišljenju Ministarstva apelant neosnovano navodi da je u BiH ušao zakonito, odnosno na osnovu lične karte BiH, jer je nesporno da je apelantu lična karta poništena kao i jedinstveni matični broj i putna isprava izdata u Zenici 20. juna 2004. godine. Po mišljenju drugostepenog organa nije od značaja da je apelant za rješenje o oduzimanju državljanstva saznao 20. novembra 2008. godine. U vezi s tim je istaknuto da je u "Službenom glasniku BiH" broj 24/07 od 3. aprila 2007. godine na strani 2.948 objavljen spisak lica kojima je, odlukom Komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH, oduzeto državljanstvo i u kom se nalazi i apelantovo ime. Navedeno je da je u članu 8 stav 9 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 82/05) propisano da državljanstvo BiH prestaje njegovim oduzimanjem danom dostave odluke Komisije, a da u slučaju da adresa stanovawa ili mjesto prebivališta tog lica nije poznato ili ne može da se utvrdi državljanstvo BiH prestaje danom objavqivawa obavještewa o odluci Komisije u "Službenom glasniku BiH". 14. Dalje je navedeno da sama činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da automatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo apelant može da ostvari jedino na način i pod uslovima koji su propisani Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Utvrđeno je da je apelant podnio zahtjev da mu se odobri privremeni boravak nakon donošewa rješewa od 20. novembra 2008. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivawa i da je taj zahtjev odbačen zakqučkom Službe od 15. januara 2009. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva od 20. marta 2009. godine. 15. Po mišljenju Ministarstva apelant neosnovano ističe da mu je prvostepenim rješenjem povrijeđeno pravo na porodični život. Istaknuto je da iz dokaza koji su provedeni osnovano može da se zakquči da je prvostepeni organ prema apelantu proveo postupak na zakonit način, te izrekao mjeru protjerivawa iz razloga koji su propisani odredbom člana 88 stav 1 tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a sve s ciljem da se zaštiti legitimni ciq države, odnosno zaštiti javni poredak i bezbjednost BiH. Stoga je zakqučeno da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u vršenje prava na porodični život zbog zaštite nacionalnog interesa neophodna mjera u demokratskom društvu, odnosno upotreba sredstava i željeni ciq su u proporcionalnom odnosu. 16. Ministarstvo je našlo da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritoriju BiH, i to služeći se ličnom kartom koja je poništena i pored saznawa da mu je oduzeto državljanstvo BiH, i mada je posjedovao važeći pasoš Alžira. Zatim, po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak nego je zahtjev da mu se odobri privremeni boravak podnio nakon donošewa rješewa kojim mu je izrečena mjera protjerivawa. Ministarstvo ističe da je apelantov zahtjev da mu se odobri privremeni boravak u BiH na kraju odbačen i da je apelant lice na koje se primjenjuje član 88 stav 1 tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je udaljavanje apelanta iz zemlje opravdano u smislu zahtjeva iz članaII/3f) Ustava BiH i člana 8 stav 2 Evropske konvencije. 17. Protiv rješewa Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH Presudom broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine odbio. 18. U obrazloženju presude navodi se da su neosnovani apelantovi navodi da je u Bosnu i Hercegovinu ušao zakonito s ličnom kartom BiH jer mu je ona poništena rješenjem Ministarstva unutrašwih poslova, Sektora za administraciju-Odsjek za administraciju Zenica 9. aprila 2007. godine. Sud je istakao da je netačan navod tužbe da je apelant po dolasku u BiH saznao da mu je oduzeto državljanstvo BiH, jer je on to, po vlastitoj izjavi datoj prilikom saslušawa 20. novembra 2008. godine, saznao godinu dana prije dolaska u BiH. Sud se pozvao na odredbu člana 8 stav 9 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu, te naveo da je u "Službenom glasniku BiH" broj 24/07 na strani 2.948 objavljen spisak lica Broj 38–Strana40 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. kojima je oduzeto državljanstvo gdje se pod rednim brojem 9 nalazi i apelantovo ime. 19. Istaknuto je da je nesporno da je apelant oženjen državljankom BiH s kojom ima dvoje maloljetne djece koji su državljani BiH, ali da sama ta činjenica ne znači da apelant automatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo može da se ostvari jedino na način i pod uslovima koji su propisani zakonom i činjenica da postoji brak ne predstavlja bezuslovno apelantovo pravo na boravak u BiH. Istaknuto je da je Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH u svom izvještaju od 27. oktobra 2008. godine utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili bezbjednosti BiH, te da to opravdava primjenu člana 88 stav 1 tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Navedeno je da je spomenuta agencija, u skladu s članom 7 Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, nadležna da vrši bezbjednosnu provjeru za stranca s ciljem da utvrdi razloge zbog kojih je ugrožena bezbjednost BiH. Dalje je Sud BiH našao da iz dijela spisa Ministarstva koji nosi oznaku "povjerqivo" proizilazi osnovanost zakqučka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po bezbjednost BiH. Državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju da postoje podaci o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak ili bezbjednost BiH, i takva obaveza izvještavawa nije ni jednim zakonom propisana. 20. Po mišljenju suda apelantovo pravo na porodični život nije povrijeđeno jer je odredbom člana 8 stav 2 Evropske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je to neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne bezbjednosti. Pitanje kretanje stranaca je domen javnog prava države i njenih organa, te neophodna mjera u demokratskom društvu tako da su upotrebljeno sredstvo i željeni ciq u proporcionalnom odnosu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je oženjen državljankom BiH, te da je u braku s wom dobio dvoje djece. Smatra da za njega postoji opasnost od nastajawa nenadoknadive štete ukoliko bi bio protjeran iz BiH. Takođe smatra da bi i za njegovu porodicu nastupila nenadoknadiva šteta ukoliko bi on bio protjeran iz BiH. Navodi da pravo na porodični život podrazumijeva pravo na potpunu porodicu, te da njegova djeca i supruga imaju pravo na potpunu porodicu. Potpuna porodica podrazumijeva i supruga i suprugu, a za djecu pravo da s wima žive i otac i majka. Smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život ne samo njemu već i njegovoj supruzi i wihovoj djeci. Ističe praksu Ustavnog suda izraženu u Odluci AP 1222/07, prema kojojtužena strana je dužna da dokaže da tužilac predstavlja prijetnju nacionalnoj bezbjednosti.Daljeističe i praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 41/09 u kom je istaknuto danadležni organi javne vlasti Bosne i Hercegovine ne mogu da preduzimaju niti jednu radnju s ciljem da prisilno udalje iz Bosne i Hercegovine lica koja su podnijela zahtjev za privremeni boravak, jer bi na takav način bilo ugroženo wihovo pravo na porodični život. b) Odgovor na apelaciju 22. U svom odgovoru na navode apelacije Sud BiH je naveo da u postupku koji je okončan osporenom presudom nije došlo do povrede članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Tokom predmetnog postupka upravni organi su pravilno utvrdili da je miješanje javne vlasti opravdano jer je to u interesu nacionalne bezbjednosti i javne bezbjednosti. Pitanje kretawa stranaca je domen javnog prava države i njenih organa, te je s ciljem da se zaštiti nacionalni interes upotreba sile u vidu protjerivawa neophodna mjera u demokratskom društvu, tako da su upotrebljeno sredstvo i željeni ciq u proporcionalnom odnosu. 23. U svom odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da donošenje rješewa o protjerivanju apelanta treba da se posmatra i s aspekta primjene Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer u smislu navedenog protokola stranac može da bude ograničen u svom kretanju i boravku kada je to neophodno u interesu javnog poretka i nacionalne bezbjednosti. Dalje je istaknuto da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca iskqučiva nadležnost državnih organa i ne može da se podvede pod koncept "građanskih prava i obaveza" koji su zaštićeni članom 6 Evropskekonvencije. Ministarstvo smatra da je apelant lice na koje se primjenjuje član 88 stav 1 tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je udaljavanje apelanta iz zemlje opravdano u smislu zahtjeva iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Za apelanta je nesporno utvrđeno da je nezakonito ušao na teritoriju BiH, i to služeći se ličnom kartom BiH koja je poništena i pored saznawa da mu je oduzeto državljanstvo BiH, a posjedovao je važeći pasoš Alžira pa po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak. 24. U svom odgovoru na apelaciju Služba je navela da je evidentno da je pitanje kretawa stranaca domen javnog prava države i njenih organa, te izricanje mjere protjerivawa ne može da se smatra povredom prava iz člana 8 Evropske konvencije. Istaknuto je da je, ukoliko bi se sagledao i Protokol broj 7 uz navedenu konvenciju, evidentno da stranac može da bude ograničen u svom kretanju i boravku kada je to neophodno u interesu javnog poretka i nacionalne bezbjednosti. Navedeno je da su apelantovi prigovori o tome da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život neprihvatqivi jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa neophodno u demokratskom društvu u granicama javne bezbjednosti zbog čega osporene odluke imaju prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da on automatski ostvaruje pravo na privremeni boravak, jer to pravo može da se ostvari jedino na način i pod uslovima koji su propisani Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Dalje je navedeno da je vršenje bezbjednosnih provjera s ciljem da se utvrde razlozi bezbjednosti BiH prema članu 7 stav 4 Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu u iskqučivoj nadležnosti Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH. Istaknuto je da su neosnovani apelantovi navodi o tome da organi javne vlasti ne mogu da preduzimaju niti jednu radnju s ciljem da prisilno udalje iz BiH lica koja su podnijela zahtjev da im se izda odobrenje za privremeni boravak, jer je taj postupak okončan Rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-41/09 od 20. marta 2009. godine kada je odbijena apelantova žalba na zakqučak o odbacivanju zahtjeva da mu se izda odobrenje za privremeni boravak u BiH. V. Relevantni propisi 25. UZakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantan odredba glasi: "Član88stav1tačkaa),e)ih) (1) Strancu može da bude izrečena mjera protjerivawa iz BiH ako: a) je u BiH pokušao ući ili ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važewa vize ili odobrewa boravka ili nakon proteka vremena važewa prava na bezvizni boravak, ili je pokušao da prekrši iliprekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH; e) je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravosnažna, a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim Zakonom; h) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili bezbjednosti BiH;" Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana41 VI. Dopustivost 26. U skladu s članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Suda BiH broj U 340/09 od 10. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 31. Član 8 Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 32. Ustavni sud prvo treba da utvrdi da li se apelantovi žalbeni navodi ubrajaju u domen "privatnog i porodičnog života" zaštićenog članom 8 Evropske konvencije. Uopšte, pojam "privatnog života" je širok i ne može da se definiše do kraja:"Međutim, bilo bi isuviše restriktivno da se taj pojam ograniči na "unutrašwikrug" u kom pojedinac može da živi svoj lični život onako kako želi i time ga potpuno iskquči iz spoqšnjeg svijeta koji nije obuhvaćen tim krugom. Poštovanje privatnog života, takođe, mora do određenog nivoa da obuhvati pravo da se uspostave i razviju odnosi s drugim qudskim bićima"(vidi Evropski sud za qudska prava, Niemietzprotiv Wemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251, tačka 29). 33. Osim toga, Evropski sud je objasnio sljedeće osnovne principe u pogledu "porodičnog života": "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički životsine qua nonporodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora da se smatra porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kom je zasnovan član 8 slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajedniciipso iuredio tog odnosa; tako, od trenutka rođewa djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditeqi tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu da prekinu tu vezu..."(vidi Evropski sud za qudska prava,Berrehabprotiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 21). 34. U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je apelant zasnovao bračnu zajednicu s državljankom Bosne i Hercegovine 28. maja 1999. godine i da su tokom trajawa braka stekli dvoje djece. Zaštita člana 8 Evropske konvencije obuhvata sve vrstede factoporodičnih odnosa. Sasvim je nepotrebno da odnos bude zasnovan na pravnom aktu ili statusu kao što je brak, iako je brak obično dovoljan da bi se stekao porodični odnos u svrhu člana 8 (osim ako su fiktivni, kao što su lažni brakovi u svrhu izbjegavawa propisa o imigraciji ili sticawa državljanstva, a čak i takav brak može da se pretvori u pravi porodični odnos ako strane održavajude factoodnose nakon ceremonije, naročito ako imaju djecu). U konkretnom slučaju je postojanje "porodičnog života" uspostavljeno samim zakqučenjem braka, a osporene odluke kojima je određeno protjerivanje apelanta s teritorije BiH tiču se njegovog "privatnog i porodičnog života". 35. Drugo, Ustavni sud mora da razmotri da li je osporenim odlukama kojim je apelantu određena mjera protjerivawa s teritorije BiH, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, došlo do uplitawa u apelantov porodični život. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u predmetuBoughanemiprotiv Francuske(presuda od 24. aprila 1996. godine) Evropski sud razmatrao žalbu podnosioca predstavke, koji je rođen u Tunisu 1960. godine,auFrancuskujestigao1986. godine i živio tamo sve do deportacije. Cijela njegova porodica se, takođe, tu preselila i osmoro od desetero braće i sestara su tamo rođeni. On navodi da je živio sa ženom francuske nacionalnosti, koja mu je rodila dijete koje je formalno priznao 5. aprila 1994. godine. Evropski sud je zakqučio da je deportacija gosp. Boughanemijaimala kao posljedicu njegovo razdvajanje od porodice i djeteta, te, shodno tome, može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava koje je garantovano članom 8 Evropske konvencije. 36. U vezi s navedenim Ustavni sud nalazi da bi protjerivanjem apelanta s teritorije BiH došlo do njegovog razdvajawa od porodice čiji sučlanovi državljani BiH i čija je namjera da nastave svoj daqwi život u ovoj zemqi. Dalje, do uplitawa u apelantov porodični život bi došlo i u situaciji kada bi zbog apelantovog protjerivawa i njegova porodica morala da napusti državu BiH, s obzirom da bi i ova situacija dovela do promjene u wihovom načinu dotadašnjeg života. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do uplitawa u apelantov porodični život u smislu člana 8 Evropske konvencije. 37. Stav 2 člana 8 Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje organa javne vlasti u uživanje prava na porodični život mora da bude, između ostalog, "u skladu sa zakonom". 38. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je predmetno miješanje u skladu sa zakonom. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da su upravni organi i Sud BiH svoje odluke zasnovali na odredbi člana 88 stav 1 tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Ustavni sud smatra da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito jer su osporene odluke donijete u skladu s važećim zakonom koji je javno objavljen u službenom glasilu, te je jasan i nedvosmislen. Daqwa obrazložewa osporenihodluka ne ukazuju na bilo kakvu proizvoqnost upravnih organa i Suda BiH. 39. Dalje, stav 2 člana 8 Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora da bude "neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavawa nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih". 40. Pri odlučivanju da li je uplitanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", "neophodnost implicira da uplitanje odgovara hitnim društvenim potrebama i, naročito, da je srazmjerno legitimnom ciqu kom se teži" (vidi Evropski sud za qudska prava,Berrehabprotiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 28). Shodno tome, Broj 38–Strana42 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. legitimni ciq kom se teži mora da bude "upoređen s ozbiqnošću uplitawa u pravo podnosilaca prijava na poštovanje wihovog porodičnog života" (id.u tački 29). Kroz cijeli tok ovog odlučivawa država ima slobodu odlučivawa (idem,tačka 28). 41. Pri obradi pitawa roditeqskih prava u kontekstu politike imigracije i boravka, Evropski sud je prihvatio da "Konvencija u principu ne brani stranama potpisnicama da regulišu ulazak i dužinu ostanka stranaca" (idem, tačka 28). Štaviše, funkcija Evropskog suda nije da donosi presude o samoj državnoj politici imigracije i boravka. Umjesto toga, Sud mora samo "da ispita uplitawa koja su predmet žalbe, a to mora da radi ne samo s pozicije imigracije i boravka već i uzimajući u obzir međusobneinterese podnosilaca prijava za nastavak wihovih veza" (idem, tačka 29). Međutim, Ustavni sud se ne nalazi u istoj poziciji kao Evropski sud za qudska prava. Ustavni sud nije međunarodni tribunal koji mora da prizna da državne vlasti imaju pravo da usvoje politiku imigracije i boravka bez miješawa međunarodnih tijela. Ustavni sud je institucija Bosne i Hercegovine i stoga s ostalim državnim tijelima dijeli odgovornost za razvijanje i primjenu takve politike imigracije i boravka u skladu sa zahtjevima Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo daje Ustavnom sudu značajnu slobodu da obezbijedi da su te politike implementirane u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ipak, Ustavni sud nalazi da ni članII/3f) Ustava BiH, niti član 8 Evropske konvencije, ne nameću državi opštu obavezu da poštuje izbor bračnih parova u kojoj će zemqi boraviti u toku braka i da odobri spajanje porodice na svojoj teritoriji. 42. U predmetuBoughanemiprotiv Francuske, u kom je država izdala nalog za deportaciju gosp.Boughanemijana osnovu toga što je njegovo prisustvo na teritoriji Francuske prijetwa javnom redu, Evropski sud navodi da se dužnost Suda sastoji u tome da utvrdi da li je predmetna deportacija ostvarila pravični omjer između relevantnih interesa, tj. između prava podnosioca predstavke na njegov privatni i porodični život, s jedne strane, i sprečavawa nereda ili kriminala, s druge strane. Evropski sud je zapazio da je podnosilac predstavke stigao u Francusku u dobi od osam godina, da su njegovi roditeqi i braća i sestre u Francuskoj, da je živio s Francuskiwom, da su živjeli kao muž i žena i da je formalno priznao dijete koje je rođeno u toj vezi. Dalje, Evropski sud zapaža da je gosp.Boughanemizadržao tunisko državljanstvo, da nije tvrdio da ne zna arapski, ili da je raskinuo veze sa svojom zemqom rođewa, ili da se tamo nije vratio nakon deportacije. Evropski sud pridaje naročitu važnost činjenici da je o deportaciji gosp.Boughanemija odlučeno nakon što je bio osuđen na ukupno skoro četiri godine zatvora, bez prava na uslovni otpust, od čega su tri godine bile zbog kvalifikovanog oblika svodništva. Evropski sud je zakqučio "da je deportacija podnosioca predstavke bila proporcionalna zakonitim ciljevima kojima se težilo. Shodno tome, član 8 Evropske konvencije nije povrijeđen". 43. Uzimajući u obzir navedeno, postavlja se pitanje da li je odluka kojom se od apelanta zahtijeva da napusti zemqu bila proporcionalan odgovor na važnu društvenu potrebu da se teži jednom od zakonitih ciljeva iz člana 8 stav 2 Evropske konvencije. 44. Da bi se odredilo da li su osporene odluke kojima je apelantu određeno da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine kompatibilne s poštovanjem prava na porodični život, mora da se razmotri obim veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema, koja je država porijekla. Neki od faktora koji se uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavawa jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekat na odnos s onim članovima porodice koji ostaju, sve druge lične okolnosti, kao što su zdravstveni ili psihološki faktori, koji mogu da znače da bi deportacija imala drastičan efekat na pojedinca. Navedeni faktori moraju da budu u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se wime odgovara. 45. Ustavni sud primjećuje da je apelant 28. maja 1999. godine sa državljankom BiH zakqučio brak u kom su dobili dvoje djece. U pogledu drugih veza s državom BiH apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakve dokaze. U pogledu veza s Alžirom kao zemqom svog porijekla Ustavni sud nalazi da je u toku predmetnog postupka utvrđeno da je apelant za vrijeme izbivawa iz BiH jedno vrijeme boravio u Alžiru. Apelant ne tvrdi da ne govori jezik zemlje porijekla ili da je presjekao sve veze sa zemqom porijekla. Dalje, apelant nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakve dokaze o tome da u Alžiru kao zemqi svog porijekla ima bilo kakvih problema s javnim vlastima. Navedeno apelant nije tvrdio ni u postupku pred upravnim organima i Sudom BiH. 46. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom ciqu, odnosno da li predstavlja mjeru koja je neophodna u demokratskom društvu s ciljem poštovawa vladavine prava, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant u BiH ušao nezakonito služeći se ličnom kartom koja je poništena i pored saznawa da mu je oduzeto državljanstvo BiH, te da po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak. Dalje Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH, koja je u ime države BiH nadležna da vrši bezbjednosnu provjeru za stranca s ciljem da utvrdi razloge bezbjednosti BiH, utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili bezbjednosti BiH. Sud BiH je u dijelu spisa Ministarstva koji nosi oznaku "povjerqivo" utvrdio da je osnovan zakqučak Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po bezbjednost BiH. Iz navedenog slijedi da je apelant u konkretnom slučaju uživao sudsku kontrolu u kom slučaju je Sud BiH utvrdio osnovanost zakqučka Ministarstva. Sud BiH je u konkretnom slučaju razmotrio apelantove okolnosti u vezi s njegovim ličnim prilikama kao što je brak i porodica, te dovodeći ih u vezu s pitawima iz nacionalne bezbjednosti utvrdio da je mjera protjerivawa koja je izrečena apelantu proporcionalna uživanju apelantovog prava na porodični život. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH u pogledu odnosa nacionalne bezbjednosti i poštovawa apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i ne ukazuje na bilo kakvu proizvoqnost. Odluke upravnihorgana su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao apelantovu opasnost po nacionalnu bezbjednost, a da je pri tome s druge strane obezbijedio da tajne informacije neće biti javno otkrivene. Ustavni sud smatra da navedeno zadovoljava princip koji je Ustavni sud izrazio u Odluci AP 1222/07, a to je da sudovi moraju pažqivo da ocijene osnove za udaljavanje i razmotre da li miješanje u pravo može da se opravda u okolnostima predmeta. Takođe, Ustavni sud nalazi da je apelantu izrečena mjera protjerivawa na period od tri godine, kao i da apelant ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da borave u Alžiru. Shodno tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru koja je neophodna u demokratskom društvu s ciljem poštovawa vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne bezbjednosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život. 47. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz članaII/3f) Ustava BiH i člana 8 Evropske konvencije. VIII.Zakqučak 48. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na porodični život iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju postoji Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana43 proporcionalnost između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne bezbjednosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život. 49. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Shodno članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu brojAP201/10, rješavajući apelacijuOmara Frendia, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaOmara Frendia podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Omar Frendi (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 16. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio protjerivanje apelanta iz Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Odlukom Ustavnog suda od 11. februara 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 29. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Ministarstvo, Služba i Sud BiH su dostavili odgovor na apelaciju 9, 11. i 12. februara 2010. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. marta 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine, apelantu je izrečena mjera protjerivanja s teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) zbog nezakonitog ulaska i boravka u BiH nakon pravosnažne odluke o oduzimanju državljanstva, te saznanja da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Apelantu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od tri godine računajući od momenta napuštanja teritorije BiH. Apelantu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Određeno je da se do napuštanja teritorije BiH apelantu uz potvrdu oduzima putna isprava. 8. U obrazloženju prvostepenog rješenja Služba se pozvala na odredbu člana 88. stav 1. tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) kojom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja ako je u BiH pokušao ući, ili ušao nezakonito, ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka roka važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH (tačka a)), ako je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravosnažna a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim zakonom (tačka e)), ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH (tačka h)). 9. U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritoriju BiH, i to služeći se ličnom kartom BiH koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH, te da po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak a što je obligatorno prema članu 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Istaknuto je da činjenica postojanja braka ne predstavlja bezuvjetno pravo boravka u BiH. 10. Stoga je zaključeno da je apelant prekršio odredbe člana 88. stav 1. tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, čime su se stekli uvjeti za izricanje mjere protjerivanja stranog državljana. 11. Navedeno je da prilikom donošenja odluke o izrečenoj mjeri nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život, odnosno nije došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Članom 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) propisano je da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti. Prema tome, po mišljenju Službe, evidentno je da je pitanje kretanja stranaca domen javnog prava države i njenih organa, te da se izricanje navedene mjere apelantu ne može smatrati povredom prava iz člana 8. Evropske konvencije. Kod odluke o dužini trajanja zabrane ulaska Služba je sa naročitom pažnjom cijenila težinu povrede zakona koju je počinio apelant, potencijalnu prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH kao i društvenu opasnost ilegalnih boravaka na teritoriji BiH. 12. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je uvidom u zapisnik o apelantovoj usmenoj izjavi od 20. novembra 2008. godine utvrđeno da je apelant posredstvom prevodioca za arapski jezik izjavio da je oženjen državljankom BiH sa kojom ima dvoje djece, da je za oduzimanje državljanstva saznao prije otprilike godinu dana ali da odluku o tome nije primio, da je BiH napustio ilegalno i to tako što je granicu prešao pješice negdje kod Velike Kladuše i ušao u R Hrvatsku, a poslije toga u Italiju, da je za vrijeme izbivanja iz BiH boravio jedno vrijeme u Italiji i Alžiru, a da se u BiH vratio prije dvadesetak dana tako što je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana44 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. preko Istambula došao u Prištinu, a iz Prištine u BiH. Granicu između BiH i Srbije prešao je s ličnom kartom BiH, mada je bio svjestan da su mu svi dokumenti BiH poništeni. 13. Po mišljenju Ministarstva apelant neosnovano navodi da je u BiH ušao zakonito, odnosno na osnovu lične karte BiH, jer je nesporno da je apelantu lična karta poništena kao i jedinstveni matični broj i putna isprava izdata u Zenici 20. juna 2004. godine. Po mišljenju drugostepenog organa nije od značaja da je apelant za rješenje o oduzimanju državljanstva saznao 20. novembra 2008. godine. U vezi s tim je istaknuto da je u "Službenom glasniku BiH" broj 24/07 od 3. aprila 2007. godine na strani 2.948 objavljen spisak osoba kojima je, odlukom Komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH, oduzeto državljanstvo i u kojem se nalazi i apelantovo ime. Navedeno je da je u članu 8. stav 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 82/05) propisano da državljanstvo BiH prestaje njegovim oduzimanjem danom dostave odluke Komisije, a da u slučaju da adresa stanovanja ili mjesto prebivališta te osobe nije poznato ili se ne može utvrditi državljanstvo BiH prestaje danom objavljivanja obavijesti o odluci Komisije u "Službenom glasniku BiH". 14. Dalje je navedeno da sama činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da automatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo apelant može ostvariti jedino na način i pod uvjetima koji su propisani Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Utvrđeno je da je apelant podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka nakon donošenja rješenja od 20. novembra 2008. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivanja i da je taj zahtjev odbačen zaključkom Službe od 15. januara 2009. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva od 20. marta 2009. godine. 15. Po mišljenju Ministarstva apelant neosnovano ističe da mu je prvostepenim rješenjem povrijeđeno pravo na porodični život. Istaknuto je da se iz provedenih dokaza osnovano može zaključiti da je prvostepeni organ prema apelantu proveo postupak na zakonit način, te izrekao mjeru protjerivanja iz razloga koji su propisani odredbom člana 88. stav 1. tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a sve s ciljem zaštite legitimnog cilja države, odnosno zaštite javnog poretka i sigurnosti BiH. Stoga je zaključeno da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u vršenje prava na porodični život zbog zaštite nacionalnog interesa nužna mjera u demokratskom društvu, odnosno upotreba sredstava i željeni cilj su u proporcionalnom odnosu. 16. Ministarstvo je našlo da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritoriju BiH, i to služeći se ličnom kartom koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH, i mada je posjedovao važeći pasoš Alžira. Zatim, po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak nego je zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnio nakon donošenja rješenja kojim mu je izrečena mjera protjerivanja. Ministarstvo ističe da je apelantov zahtjev za odobrenje privremenog boravka u BiH konačno odbačen i da je apelant lice na koje se primjenjuje član 88. stav 1. tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je udaljavanje apelanta iz zemlje opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. stav 2. Evropske konvencije. 17. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH Presudom broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine odbio. 18. U obrazloženju presude se navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je u Bosnu i Hercegovinu ušao zakonito s ličnom kartom BiH jer mu je ona poništena rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova, Sektora za administraciju-Odsjek za administraciju Zenica 9. aprila 2007. godine. Sud je istakao da je netačan navod tužbe da je apelant po dolasku u BiH saznao da mu je oduzeto državljanstvo BiH, jer je on to, po vlastitoj izjavi datoj prilikom saslušanja 20. novembra 2008. godine, saznao godinu dana prije dolaska u BiH. Sud se pozvao na odredbu člana 8. stav 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu, te naveo da je u "Službenom glasniku BiH" broj 24/07 na strani 2.948 objavljen spisak osoba kojima je oduzeto državljanstvo gdje se pod rednim brojem 9 nalazi i apelantovo ime. 19. Istaknuto je da je nesporno da je apelant oženjen državljankom BiH s kojom ima dvoje maloljetne djece koji su državljani BiH, ali da sama ta činjenica ne znači da apelant automatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo se može ostvariti jedino na način i pod uvjetima koji su propisani zakonom i činjenica postojanja braka ne predstavlja bezuvjetno apelantovo pravo na boravak u BiH. Istaknuto je da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH u svom izvještaju od 27. oktobra 2008. godine utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, te da to opravdava primjenu člana 88. stav 1. tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Navedeno je da je spomenuta agencija, u skladu s članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga zbog kojih je ugrožena sigurnost BiH. Dalje je Sud BiH našao da iz dijela spisa Ministarstva koji nosi oznaku "povjerljivo" proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak ili sigurnost BiH, i takva obaveza izvještavanja nije ni jednim zakonom propisana. 20. Po mišljenju suda apelantovo pravo na porodični život nije povrijeđeno jer je odredbom člana 8. stav 2. Evropske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je to neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti. Pitanje kretanje stranaca je domen javnog prava države i njenih organa, te nužna mjera u demokratskom društvu tako da su upotrijebljeno sredstvo i željeni cilj u proporcionalnom odnosu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je oženjen državljankom BiH, te da je u braku s njom dobio dvoje djece. Smatra da za njega postoji opasnost od nastajanja nenadoknadive štete ukoliko bi bio protjeran iz BiH. Također smatra da bi i za njegovu porodicu nastupila nenadoknadiva šteta ukoliko bi on bio protjeran iz BiH. Navodi da pravo na porodični život podrazumijeva pravo na potpunu porodicu, te da njegova djeca i supruga imaju pravo na potpunu porodicu. Potpuna porodica podrazumijeva i supruga i suprugu, a za djecu pravo da s njima žive i otac i majka. Smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život ne samo njemu već i njegovoj supruzi i njihovoj djeci. Ističe praksu Ustavnog suda izraženu u Odluci AP 1222/07, prema kojoj tužena strana je dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dalje ističe i praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 41/09 u kojem je istaknuto danadležni organi javne vlasti Bosne i Hercegovine ne mogu poduzimati niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja iz Bosne i Hercegovine osoba koje su podnijele zahtjev za privremeni boravak, jer bi na takav način bilo ugroženo njihovo pravo na porodični život. b) Odgovor na apelaciju 22. U svom odgovoru na navode apelacije Sud BiH je naveo da u postupku koji je okončan osporenom presudom nije došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Tokom predmetnog postupka upravni organi su pravilno utvrdili da je miješanje javne vlasti opravdano jer je to u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti. Pitanje kretanja stranaca je domen javnog prava države i njenih organa, te je s ciljem zaštite nacionalnog interesa upotreba sile u vidu protjerivanja nužna mjera u demokratskom društvu, tako da Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana45 su upotrijebljeno sredstvo i željeni cilj u proporcionalnom odnosu. 23. U svom odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da se donošenje rješenja o protjerivanju apelanta treba posmatrati i s aspekta primjene Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer u smislu navedenog protokola stranac može biti ograničen u svom kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Dalje je istaknuto da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca isključiva nadležnost državnih organa i ne može se podvesti pod koncept "građanskih prava i obaveza" koji su zaštićeni članom 6. Evropske konvencije. Ministarstvo smatra da je apelant lice na koje se primjenjuje član 88. stav 1. tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je udaljavanje apelanta iz zemlje opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Za apelanta je nesporno utvrđeno da je nezakonito ušao na teritoriju BiH, i to služeći se ličnom kartom BiH koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH, a posjedovao je važeći pasoš Alžira pa po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak. 24. U svom odgovoru na apelaciju Služba je navela da je evidentno da je pitanje kretanja stranaca domen javnog prava države i njenih organa, te se izricanje mjere protjerivanja ne može smatrati povredom prava iz člana 8. Evropske konvencije. Istaknuto je da je, ukoliko bi se sagledao i Protokol broj 7 uz navedenu konvenciju, evidentno da stranac može biti ograničen u svom kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Navedeno je da su apelantovi prigovori o tome da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život neprihvatljivi jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti zbog čega osporene odluke imaju prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da on automatski ostvaruje pravo na privremeni boravak, jer se to pravo može ostvariti jedino na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Dalje je navedeno da je vršenje sigurnosnih provjera s ciljem utvrđenja razloga sigurnosti BiH prema članu 7. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu u isključivoj nadležnosti Obavještajno-sigur- nosne agencije BiH. Istaknuto je da su neosnovani apelantovi navodi o tome da organi javne vlasti ne mogu preduzimati niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljavanja iz BiH osoba koje su podnijele zahtjev da im se izda odobrenje za privremeni boravak, jer je taj postupak okončan Rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-41/09 od 20. marta 2009. godine kada je odbijena apelantova žalba na zaključak o odbacivanju zahtjeva za izdavanje odobrenja privremenog boravka u BiH. V. Relevantni propisi 25. UZakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantan odredba glasi: Član 88. stav 1. tačka a), e) i h) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako: a) je u BiH pokušao ući ili ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH; e) je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravosnažna, a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim Zakonom; h) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; VI. Dopustivost 26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U 340/09 od 10. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 31. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 32. Ustavni sud prvo treba da utvrdi ubrajaju li se apelantovi žalbeni navodi u domen "privatnog i porodičnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Uopće, pojam "privatnog života" je širok i ne može se definirati do kraja: "Međutim, bilo bi isuviše restriktivno ograničiti taj pojam na "unutrašnji krug" u kojem pojedinac može živjeti svoj lični život onako kako želi i time ga potpuno isključiti iz vanjskog svijeta koji nije obuhvaćen tim krugom. Poštivanje privatnog života, također, mora do određenog nivoa obuhvatiti pravo da se uspostave i razviju odnosi s drugim ljudskim bićima"(vidi Evropski sud za ljudska prava,Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251, tačka 29). 33. Osim toga, Evropski sud je objasnio sljedeće osnovne principe u pogledu "porodičnog života": "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički životsine qua nonporodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom iistinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajedniciipso iuredio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu..." (vidi Evropski sud za ljudska prava,Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 21). 34. U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je apelant zasnovao bračnu zajednicu s državljankom Bosne i Hercegovine 28. maja 1999. godine i da su tokom trajanja braka stekli dvoje djece. Zaštita člana 8. Evropske konvencije obuhvata sve vrstede factoporodičnih odnosa. Sasvim je nepotrebno da odnos bude zasnovan na pravnom aktu ili statusu kao što je brak, iako je brak obično dovoljan za sticanje porodičnog odnosa u svrhu člana 8. (osim ako su fiktivni, kao što su lažni brakovi u svrhu izbjegavanja propisa o imigraciji ili stjecanja Broj 38–Strana46 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. državljanstva, a čak i takav brak se može pretvoriti u pravi porodični odnos ako strane održavajude factoodnose nakon ceremonije, naročito ako imaju djecu). U konkretnom slučaju je postojanje "porodičnog života" uspostavljeno samim zaključenjem braka, a osporene odluke kojima je određeno protjerivanje apelanta s teritorije BiH tiču se njegovog "privatnog i porodičnog života". 35. Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li je osporenim odlukama kojim je apelantu određena mjera protjerivanja s teritorije BiH, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, došlo do uplitanja u apelantov porodični život. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u predmetuBoughanemi protiv Francuske (presuda od 24. aprila 1996. godine) Evropski sud razmatrao žalbu podnosioca predstavke, koji je rođen u Tunisu 1960. godine, a u Francusku je stigao 1986. godine i živio tamo sve do deportacije. Cijela njegova porodica se, također, tu preselila i osmoro od desetero braće i sestara su tamo rođeni. On navodi da je živio sa ženom francuske nacionalnosti, koja mu je rodila dijete koje je formalno priznao 5. aprila 1994. godine. Evropski sud je zaključio da je deportacija gosp. Boughanemija imala kao posljedicu njegovo razdvajanje od porodice i djeteta, te, prema tome, može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije. 36. U vezi s navedenim Ustavni sud nalazi da bi protjerivanjem apelanta s teritorije BiH došlo do njegovog razdvajanja od porodice čiji su članovi državljani BiH i čija je namjera da nastave svoj daljnji život u ovoj zemlji. Dalje, do uplitanja u apelantov porodični život bi došlo i u situaciji kada bi zbog apelantovog protjerivanja i njegova porodica morala napustiti državu BiH, s obzirom da bi i ova situacija dovela do promjene u njihovom načinu dotadašnjeg života. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do uplitanja u apelantov porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije. 37. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje organa javne vlasti u uživanje prava na porodični život mora biti, između ostalog, "u skladu sa zakonom". 38. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je predmetno miješanje u skladu sa zakonom. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da su upravni organi i Sud BiH svoje odluke zasnovali na odredbi člana 88. stav 1. tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Ustavni sud smatra da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito jer su osporene odluke donijete u skladu s važećim zakonom koji je javno objavljen u službenom glasilu, te je jasan i nedvosmislen. Daljnja obrazloženja osporenih odluka ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost upravnih organa i Suda BiH. 39. Dalje, stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti "nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih". 40. Pri odlučivanju je li uplitanje bilo "nužno u demokratskom društvu", "nužnost implicira da uplitanje odgovara hitnim društvenim potrebama i, naročito, da je srazmjerno legitimnom cilju kojem se teži" (vidi Evropski sud za ljudska prava,Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 28). Prema tome, legitimni cilj kojem se teži mora biti "upoređen s ozbiljnošću uplitanja u pravo podnosilaca prijava na poštivanje njihovog porodičnog života" (id.u tački 29). Kroz cijeli tok ovog odlučivanja država ima slobodu odlučivanja (idem,tačka 28). 41. Pri obradi pitanja roditeljskih prava u kontekstu politike imigracije i boravka, Evropski sud je prihvatio da "Konvencija u principu ne brani stranama potpisnicama da reguliraju ulazak i dužinu ostanka stranaca" (idem, tačka 28). Štaviše, funkcija Evropskog suda nije da donosi presude o samoj državnoj politici imigracije i boravka. Umjesto toga, Sud mora samo "da ispita uplitanja koja su predmet žalbe, a to mora raditi ne samo s pozicije imigracije i boravka već i uzimajući u obzir međusobne interese podnosilaca prijava za nastavak njihovih veza" (idem, tačka 29). Međutim, Ustavni sud se ne nalazi u istoj poziciji kao Evropski sud za ljudska prava. Ustavni sud nije međunarodni tri- bunal koji mora priznati da državne vlasti imaju pravo da usvoje politiku imigracije i boravka bez miješanja međunarodnih tijela. Ustavni sud je institucija Bosne i Hercegovine i stoga s ostalim državnim tijelima dijeli odgovornost za razvijanje i primjenu takve politike imigracije i boravka u skladu sa zahtjevima Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo daje Ustavnom sudu značajnu slobodu da osigura da su te politike implementirane u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ipak, Ustavni sud nalazi da ni član II/3.f) Ustava BiH, niti član 8. Evropske konvencije, ne nameću državi opću obavezu da poštuje izbor bračnih parova u kojoj će zemlji boraviti u toku braka i da odobri spajanje porodice na svojoj teritoriji. 42. U predmetuBoughanemi protiv Francuske, u kojem je država izdala nalog za deportaciju gosp. Boughanemija na osnovu toga što je njegovo prisustvo na teritoriji Francuske prijetnja javnom redu, Evropski sud navodi da se dužnost Suda sastoji u tome da utvrdi je li predmetna deportacija ostvarila pravični omjer između relevantnih interesa, tj. između prava podnosioca predstavke na njegov privatni i porodični život, s jedne strane, i sprečavanja nereda ili kriminala, s druge strane. Evropski sud je zapazio da je podnosilac predstavke stigao u Francusku u dobi od osam godina, da su njegovi roditelji i braća i sestre u Francuskoj, da je živio s Francuskinjom, da su živjeli kao muž i žena i da je formalno priznao dijete koje je rođeno u toj vezi. Dalje, Evropski sud zapaža da je gosp. Boughanemi zadržao tunisko državljanstvo, da nije tvrdio da ne zna arapski, ili da je raskinuo veze sa svojom zemljom rođenja, ili da se tamo nije vratio nakon deportacije. Evropski sud pridaje naročitu važnost činjenici da je o deportaciji gosp. Boughanemija odlučeno nakon što je bio osuđen na ukupno skoro četiri godine zatvora, bez prava na uvjetni otpust, od čega su tri godine bile zbog kvalificiranog oblika svodništva. Evropski sud je zaključio "da je deportacija podnosioca predstavke bila proporcionalna zakonitim ciljevima kojima se težilo. Prema tome, član 8. Evropske konvencije nije povrijeđen". 43. Uzimajući u obzir navedeno, postavlja se pitanje je li odluka kojom se od apelanta zahtijeva da napusti zemlju bila proporcionalan odgovor na važnu društvenu potrebu da se teži jednom od zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. 44. Da bi se odredilo jesu li osporene odluke kojima je apelantu određeno da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine kompatibilne s poštivanjem prava na porodični život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema, koja je država porijekla. Neki od faktora koji se uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavanja jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekat na odnos s onim članovima porodice koji ostaju, sve druge lične okolnosti, kao što su zdravstveni ili psihološki faktori, koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan efekat na pojedinca. Navedeni faktori moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara. 45. Ustavni sud primjećuje da je apelant 28. maja 1999. godine sa državljankom BiH zaključio brak u kojem su dobili dvoje djece. U pogledu drugih veza s državom BiH apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakve dokaze. U pogledu veza s Alžirom kao zemljom svog porijekla Ustavni sud nalazi da je u toku predmetnog postupka utvrđeno da je apelant za vrijeme izbivanja iz BiH jedno vrijeme boravio u Alžiru. Apelant ne tvrdi da ne govori jezik zemlje porijekla ili da je presjekao sve veze sa zemljom porijekla. Dalje, apelant nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakve dokaze o tome da u Alžiru kao zemlji svog porijekla ima bilo kakvih problema s javnim vlastima. Navedeno apelant nije tvrdio ni u postupku pred upravnim organima i Sudom BiH. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana47 46. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant u BiH ušao nezakonito služeći se ličnom kartom koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH, te da po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak. Dalje Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, koja je u ime države BiH nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem da utvrdi razloge sigurnosti BiH, utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Sud BiH je u dijelu spisa Ministarstva koji nosi oznaku "povjerljivo" utvrdio da je osnovan zaključak Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Iz navedenog slijedi da je apelant u konkretnom slučaju uživao sudsku kontrolu u kojem slučaju je Sud BiH utvrdio osnovanost zaključka Ministarstva. Sud BiH je u konkretnom slučaju razmotrio apelantove okolnosti u vezi s njegovim ličnim prilikama kao što je brak i porodica, te dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti utvrdio da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna uživanju apelantovog prava na porodični život. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH u pogledu odnosa nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao apelantovu opasnost po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome s druge strane osigurao da tajne informacije neće biti javno otkrivene. Ustavni sud smatra da navedeno zadovoljava princip koji je Ustavni sud izrazio u Odluci AP 1222/07, a to je da sudovi moraju pažljivo ocijeniti osnove za udaljavanje i razmotriti može li se miješanje u pravo opravdati u okolnostima predmeta. Također, Ustavni sud nalazi da je apelantu izrečena mjera protjerivanja na period od tri godine, kao i da apelant ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da borave u Alžiru. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život. 47. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju postoji proporcionalnost između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život. 49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudaca, u predmetu brojAP201/10, rješavajući apelacijuOmara Frendia, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaOmara Frendia podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-340/09 od 10. studenoga 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. lipnja 2009. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. svibnja 2009. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Omar Frendi (u daljnjem tekstu: apelant) kojega zastupa Osman Mulahalilović, odvjetnik iz Brčkog, podnio je 16. siječnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-340/09 od 10. studenoga 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. lipnja 2009. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. svibnja 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio protjerivanje apelanta iz Bosne i Hercegovine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Odlukom Ustavnog suda od 11. veljače 2010. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 29. siječnja 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Ministarstvo, Služba i Sud BiH su dostavili odgovor na apelaciju 9, 11. i 12. veljače 2010. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 19. ožujka 2010. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. svibnja 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. lipnja 2009. godine, apelantu je izrečena mjera protjerivanja s teritorija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) zbog nezakonitoga ulaska i boravka u BiH nakon pravomoćne odluke o oduzimanju državljanstva, te spoznaja da apelantova nazočnost predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Apelantu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriju BiH u razdoblju od tri godine računajući od momenta napuštanja teritorija BiH. Apelantu je naloženo da napusti teritorij BiH u roku od 15 dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetnjom prisilnoga izvršenja. Određeno je da se do napuštanja teritorija BiH apelantu uz potvrdu oduzima putna isprava. 8. U obrazloženju prvostupanjskoga rješenja Služba se pozvala na odredbu članka 88. stavak 1. toč. a), e) i h) Zakona o 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) kojom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja ako je u BiH pokušao ući, ili ušao nezakonito, ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka roka važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH (točka a)), ako je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravomoćna a nije ostvario pravo na boravak sukladno ovome zakonu (točka e)), ako nazočnost stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH (točka h)). 9. U postupku je neprijeporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritorij BiH, i to služeći se osobnom iskaznicom BiH koja je poništena i pored spoznaje da mu je oduzeto državljanstvo BiH, te da po dolasku u BiH nije regulirao svoj boravak a što je obligatorno prema članku 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Istaknuto je da činjenica postojanja braka ne predstavlja bezuvjetno pravo boravka u BiH. 10. Stoga je zaključeno da je apelant prekršio odredbe članka 88. stavak 1. toč. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, čime su se stekli uvjeti za izricanje mjere protjerivanja stranog državljana. 11. Navedeno je da prigodom donošenja odluke o izrečenoj mjeri nije povrijeđeno apelantovo pravo na obiteljski život, odnosno nije došlo do povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Člankom 8. stavak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) propisano je da se javna vlast ne miješa u vršenje ovoga prava osim ako je sukladno zakonu i ako je nužna mjera u interesu nacionalne sigurnosti i javne sigurnosti. Prema tome, po mišljenju Službe, evidentno je da je pitanje kretanja stranaca domena javnoga prava države i njezinih organa, te da se izricanje navedene mjere apelantu ne može smatrati povredom prava iz članka 8. Europske konvencije. Kod odluke o duljini trajanja zabrane ulaska Služba je s osobitom pozornošću cijenila težinu povrede zakona koju je počinio apelant, potencijalnu prijetnju javnome poretku, javnome redu i miru ili sigurnosti BiH kao i društvenu opasnost ilegalnih boravaka na teritoriju BiH. 12. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja se navodi da je uvidom u zapisnik o apelantovoj usmenoj izjavi od 20. studenoga 2008. godine utvrđeno da je apelant posredstvom prevoditelja za arapski jezik izjavio da je oženjen državljankom BiH sa kojom ima dvoje djece, da je za oduzimanje državljanstva saznao prije otprilike godinu dana ali da odluku o tome nije primio, da je BiH napustio ilegalno i to tako što je granicu prešao pješice negdje kod Velike Kladuše i ušao u R Hrvatsku, a poslije toga u Italiju, da je za vrijeme izbivanja iz BiH boravio jedno vrijeme u Italiji i Alžiru, a da se u BiH vratio prije dvadesetak dana tako što je preko Istambula došao u Prištinu, a iz Prištine u BiH. Granicu između BiH i Srbije prešao je s osobnom iskaznicom BiH, mada je bio svjestan da su mu svi dokumenti BiH poništeni. 13. Po mišljenju Ministarstva apelant neutemeljeno navodi da je u BiH ušao zakonito, odnosno na temelju osobne iskaznice BiH, jer je neprijeporno da je apelantu osobna iskaznica poništena kao i jedinstveni matični broj i putna isprava izdata u Zenici 20. lipnja 2004. godine. Po mišljenju drugostupanjskoga organa nije od značaja da je apelant za rješenje o oduzimanju državljanstva saznao 20. studenoga 2008. godine. U svezi s tim je istaknuto da je u "Službenom glasniku BiH" broj 24/07 od 3. travnja 2007. godine na stranici 2.948 objavljen spisak osoba kojima je, odlukom Povjerenstva za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH, oduzeto državljanstvo i u kojemu se nalazi i apelantovo ime. Navedeno je da je u članku 8. stavak 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 82/05) propisano da državljanstvo BiH prestaje njegovim oduzimanjem danom dostave odluke Povjerenstva, a da u slučaju da adresa stanovanja ili mjesto prebivališta te osobe nije poznato ili se ne može utvrditi državljanstvo BiH prestaje danom objavljivanja obavijesti o odluci Povjerenstva u "Službenom glasniku BiH". 14. Dalje je navedeno da sama činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da automatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo apelant može ostvariti jedino na način i pod uvjetima koji su propisani Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Utvrđeno je da je apelant podnio zahtjev za odobrenje privremenoga boravka nakon donošenja rješenja od 20. studenoga 2008. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivanja i da je taj zahtjev odbačen zaključkom Službe od 15. siječnja 2009. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva od 20. ožujka 2009. godine. 15. Po mišljenju Ministarstva apelant neutemeljeno ističe da mu je prvostupanjskim rješenjem povrijeđeno pravo na obiteljski život. Istaknuto je da se iz provedenih dokaza utemeljeno može zaključiti da je prvostupanjski organ prema apelantu proveo postupak na zakonit način, te izrekao mjeru protjerivanja iz razloga koji su propisani odredbom članka 88. stavak 1. toč. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a sve s ciljem zaštite legitimnog cilja države, odnosno zaštite javnog poretka i sigurnosti BiH. Stoga je zaključeno da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u vršenje prava na obiteljski život zbog zaštite nacionalnog interesa nužna mjera u demokratskom društvu, odnosno uporaba sredstava i željeni cilj su u proporcionalnom odnosu. 16. Ministarstvo je našlo da je u postupku neprijeporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritorij BiH, i to služeći se osobnom iskaznicom koja je poništena i pored spoznaje da mu je oduzeto državljanstvo BiH, i mada je posjedovao važeću putovnicu Alžira. Potom, po dolasku u BiH nije regulirao svoj boravak nego je zahtjev za odobrenje privremenoga boravka podnio nakon donošenja rješenja kojim mu je izrečena mjera protjerivanja. Ministarstvo ističe da je apelantov zahtjev za odobrenjem privremenoga boravka u BiH konačno odbačen i da je apelant osoba na koju se primjenjuje članak 88. stavak 1. točka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je udaljavanje apelanta iz zemlje opravdano u smislu zahtjeva iz članka II/3.(f) Ustava BiH i članka 8. stavak 2. Europske konvencije. 17. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH Presudom broj U-340/09 od 10. studenoga 2009. godine odbio. 18. U obrazloženju presude se navodi da su neutemeljeni apelantovi navodi da je u Bosnu i Hercegovinu ušao zakonito s osobnom iskaznicom BiH jer mu je ona poništena rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Sektora za administra- ciju-Odsjek za administraciju Zenica 9. travnja 2007. godine. Sud je istaknuo da je netočan navod tužbe da je apelant po dolasku u BiH saznao da mu je oduzeto državljanstvo BiH, jer je on to, po vlastitoj izjavi datoj prigodom saslušanja 20. studenoga 2008. godine, saznao godinu dana prije dolaska u BiH. Sud se pozvao na odredbu članka 8. stavak 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu, te naveo da je u "Službenom glasniku BiH" broj 24/07 na stranici 2.948 objavljen spisak osoba kojima je oduzeto državljanstvo gdje se pod rednim brojem 9 nalazi i apelantovo ime. 19. Istaknuto je da je neprijeporno da je apelant oženjen državljankom BiH s kojom ima dvoje malodobne djece koji su državljani BiH, ali da sama ta činjenica ne znači da apelant automatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo se može ostvariti jedino na način i pod uvjetima koji su propisani zakonom i činjenica postojanja braka ne predstavlja bezuvjetno apelantovo pravo na boravak u BiH. Istaknuto je da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH u svome izvješću od 27. listopada 2008. godine utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, te da to opravdava primjenu članka 88. stavak 1. točka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Navedeno je da je spomenuta agencija, sukladno članku 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, mjerodavna vršiti sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga zbog kojih je ugrožena sigurnost BiH. Dalje je Sud BiH našao da iz dijela spisa Ministarstva koji nosi oznaku "povjerljivo" proizlazi utemeljenost zaključka Ministarstva o Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana49 apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Državni organi za provedbu zakona nisu obvezni stranca obavještavati o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak ili sigurnost BiH, i takva obveza izvještavanja nije ni jednim zakonom propisana. 20. Po mišljenju suda apelantovo pravo na obiteljski život nije povrijeđeno jer je odredbom članka 8. stavak 2. Europske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovoga prava osim ako je sukladno zakonu i ako je to nužna mjera u interesu nacionalne sigurnosti i javne sigurnosti. Pitanje kretanje stranaca je domena javnog prava države i njezinih organa, te nužna mjera u demokratskom društvu tako da su uporabljeno sredstvo i željeni cilj u proporcionalnom odnosu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 21. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ističe da je oženjen državljankom BiH, te da je u braku s njom dobio dvoje djece. Smatra da za njega postoji opasnost od nastajanja nenadoknadive štete ukoliko bi bio protjeran iz BiH. Također smatra da bi i za njegovu obitelj nastupila nenadoknadiva šteta ukoliko bi on bio protjeran iz BiH. Navodi da pravo na obiteljski život podrazumijeva pravo na potpunu obitelj, te da njegova djeca i supruga imaju pravo na potpunu obitelj. Potpuna obitelj podrazumijeva i supruga i suprugu, a za djecu pravo da s njima žive i otac i majka. Smatra da je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na obiteljski život ne samo njemu već i njegovoj supruzi i njihovoj djeci. Ističe praksu Ustavnog suda izraženu u Odluci AP 1222/07, prema kojoj tužena strana je dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dalje ističe i praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 41/09 u kojemu je istaknuto damjerodavni organi javne vlasti Bosne i Hercegovine ne mogu poduzimati niti jednu radnju s ciljem prisilnoga udaljenja iz Bosne i Hercegovine osoba koje su podnijele zahtjev za privremenim boravkom, jer bi na takav način bilo ugroženo njihovo pravo na obiteljski život. b) Odgovor na apelaciju 22. U svome odgovoru na navode apelacije Sud BiH je naveo da u postupku koji je okončan pobijanom presudom nije došlo do povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Tijekom predmetnoga postupka upravni organi su pravilno utvrdili da je miješanje javne vlasti opravdano jer je to u interesu nacionalne sigurnosti i javne sigurnosti. Pitanje kretanja stranaca je domena javnoga prava države i njezinih organa, te je s ciljem zaštite nacionalnoga interesa uporaba sile u vidu protjerivanja nužna mjera u demokratskome društvu, tako da su uporabljeno sredstvo i željeni cilj u proporcionalnome odnosu. 23. U svome odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da se donošenje rješenja o protjerivanju apelanta treba promatrati i s aspekta primjene Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, jer u smislu navedenoga protokola stranac može biti ograničen u svome kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnoga poretka i nacionalne sigurnosti. Dalje je istaknuto da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca isključiva nadležnost državnih organa i ne može se podvesti pod koncept "građanskih prava i obveza" koji su zaštićeni člankom 6. Europske konvencije. Ministarstvo smatra da je apelant osoba na koju se primjenjuje članak 88. stavak 1. točka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je udaljavanje apelanta iz zemlje opravdano u smislu zahtjeva iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. stavak 2. Europske konvencije. Za apelanta je neprijeporno utvrđeno da je nezakonito ušao na teritorij BiH, i to služeći se osobnom iskaznicom BiH koja je poništena i pored spoznaje da mu je oduzeto državljanstvo BiH, a posjedovao je važeću putovnicu Alžira pa po dolasku u BiH nije regulirao svoj boravak. 24. U svome odgovoru na apelaciju Služba je navela da je evidentno da je pitanje kretanja stranaca domena javnoga prava države i njezinih organa, te se izricanje mjere protjerivanja ne može smatrati povredom prava iz članka 8. Europske konvencije. Istaknuto je da je, ukoliko bi se sagledao i Protokol broj 7 uz navedenu konvenciju, evidentno da stranac može biti ograničen u svome kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnoga poretka i nacionalne sigurnosti. Navedeno je da su apelantovi prigovori o tome da mu je povrijeđeno pravo na privatni i obiteljski život neprihvatljivi jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskome društvu u granicama javne sigurnosti zbog čega pobijane odluke imaju prioritet u odnosu na privatni i obiteljski život. Činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da on automatski ostvaruje pravo na privremeni boravak, jer se to pravo može ostvariti jedino na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Dalje je navedeno da je vršenje sigurnosnih provjera s ciljem utvrđenja razloga sigurnosti BiH prema članku 7. stavak 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu u isključivoj nadležnosti Obavještajno- sigurnosne agencije BiH. Istaknuto je da su neutemeljeni apelantovi navodi o tome da organi javne vlasti ne mogu pouzimati niti jednu radnju s ciljem prisilnoga udaljavanja iz BiH osoba koje su podnijele zahtjev da im se izda odobrenje za privremeni boravak, jer je taj postupak okončan Rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-41/09 od 20. ožujka 2009. godine kada je odbijen apelantov priziv na zaključak o odbacivanju zahtjeva za izdavanjem odobrenja privremenoga boravka u BiH. V. Relevantni propisi 25. UZakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantan odredba glasi: Članak 88. stavak 1. točka a), e) i h) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako: a) je u BiH pokušao ući ili ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH; e) je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravomoćna, a nije ostvario pravo na boravak sukladno ovome Zakonu; h) nazočnost stranca predstavlja prijetnju javnome poretku ili sigurnosti BiH; VI. Dopustivost 26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 27. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U 340/09 od 10. studenoga 2009. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 18. studenoga 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. siječnja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. Broj 38–Strana50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. 29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 30. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 31. Članak 8. Europske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 32. Ustavni sud prvo treba utvrditi ubrajaju li se apelantovi prizivni navodi u domenu "privatnoga i obiteljskoga života" zaštićenoga člankom 8. Europske konvencije. Uopće, pojam "privatnoga života" je širok i ne može se definirati do kraja: "Međutim, bilo bi isuviše restriktivno ograničiti taj pojam na "unutarnji krug" u kojemu pojedinac može živjeti svoj osobni život onako kako želi i time ga potpuno isključiti iz vanjskoga svijeta koji nije obuhvaćen tim krugom. Poštivanje privatnoga života, također, mora do određene razine obuhvatiti pravo uspostavljanja i razvijanja odnosa s drugim ljudskim bićima" (vidi Europski sud za ljudska prava,Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251, točka 29). 33. Osim toga, Europski sud je objasnio sljedeća temeljna načela glede "obiteljskoga života": "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički životsine qua nonobiteljskoga života roditelja i malodobne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati obiteljskim životom. Iz koncepta obitelji na kojemu je utemeljen članak 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajedniciipso iure dio toga odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja obiteljski život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Dakako, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu..." (vidi Europski sud za ljudska prava,Berrehab protiv Nizozemske, presuda od 21. lipnja 1988. godine, serija A, broj 138, točka 21). 34. U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je apelant zasnovao bračnu zajednicu s državljankom Bosne i Hercegovine 28. svibnja 1999. godine i da su tijekom trajanja braka stekli dvoje djece. Zaštita članka 8. Europske konvencije obuhvaća sve vrstede factoobiteljskih odnosa. Sasvim je nepotrebno da odnos bude utemeljen na pravnome aktu ili statusu kao što je brak, iako je brak obično dovoljan za stjecanje obiteljskoga odnosa u svrhu članka 8. (osim ako su fiktivni, kao što su lažni brakovi u svrhu izbjegavanja propisa o imigraciji ili stjecanja državljanstva, a čak i takav brak se može pretvoriti u pravi obiteljski odnos ako strane održavajude factoodnose nakon ceremonije, osobito ako imaju djecu). U konkretnom slučaju je postojanje "obiteljskoga života" uspostavljeno samim zaključenjem braka, a pobijane odluke kojima je određeno protjerivanje apelanta s teritorija BiH tiču se njegovoga "privatnog i obiteljskog života". 35. Drugo, Ustavni sud mora razmotriti je li pobijanim odlukama kojim je apelantu određena mjera protjerivanja s teritorija BiH, u kontekstu okolnosti konkretnoga predmeta, došlo do uplitanja u apelantov obiteljski život. S tim u svezi Ustavni sud podsjeća da je u predmetuBoughanemi protiv Francuske(presuda od 24. travnja 1996. godine) Europski sud razmatrao priziv podnositelja predstavke, koji je rođen u Tunisu 1960. godine, a u Francusku je stigao 1986. godine i živio tamo sve do deportacije. Cijela njegova obitelj se, također, tu preselila i osmoro od desetero braće i sestara su tamo rođeni. On navodi da je živio sa ženom francuske nacionalnosti, koja mu je rodila dijete koje je formalno priznao 5. travnja 1994. godine. Europski sud je zaključio da je deportacija gosp. Boughanemija imala kao posljedicu njegovo razdvajanje od obitelji i djeteta, te se, prema tome, može smatrati miješanjem u ostvarivanje njegovoga prava garantiranoga člankom 8. Europske konvencije. 36. U svezi s navedenim Ustavni sud nalazi da bi protjerivanjem apelanta s teritorija BiH došlo do njegovoga razdvajanja od obitelji čiji su članovi državljani BiH i čija je namjera nastaviti svoj daljnji život u ovoj zemlji. Dalje, do uplitanja u apelantov obiteljski život bi došlo i u situaciji kada bi zbog apelantovoga protjerivanja i njegova obitelj morala napustiti državu BiH, s obzirom da bi i ova situacija dovela do promjene u njihovome načinu dotadašnjeg života. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud smatra da je pobijanim odlukama došlo do uplitanja u apelantov obiteljski život u smislu članka 8. Europske konvencije. 37. Stavak 2. članka 8. Europske konvencije predviđa da svako uplitanje organa javne vlasti u uživanje prava na obiteljski život mora biti, između ostalog, "sukladno zakonu". 38. Stoga će Ustavni sud ispitati je li predmetno miješanje sukladno zakonu. S tim u svezi Ustavni sud nalazi da su upravni organi i Sud BiH svoje odluke utemeljili na odredbi članka 88. stavak 1. toč. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Ustavni sud smatra da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito jer su pobijane odluke donijete sukladno važećem zakonu koji je javno objavljen u službenom glasilu, te je razvidan i nedvosmislen. Daljnja obrazloženja pobijanih odluka ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost upravnih organa i Suda BiH. 39. Dalje, stavak 2. članka 8. Europske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i obiteljski život mora biti "nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih". 40. Pri odlučivanju je li uplitanje bilo "nužno u demokratskom društvu", "nužnost implicira da uplitanje odgovara žurnim društvenim potrebama i, osobito, da je razmjerno legitimnom cilju kojem se teži" (vidi Europski sud za ljudska prava,Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. lipnja 1988. godine, serija A, broj 138, točka 28). Prema tome, legitimni cilj kojemu se teži mora biti "upoređen s ozbiljnošću uplitanja u pravo podnositelja prijava na poštivanje njihovog obiteljskog života" (id.u točki 29). Kroz cijeli tijek ovoga odlučivanja država ima slobodu odlučivanja (idem,točka 28). 41. Pri obradi pitanja roditeljskih prava u kontekstu politike imigracije i boravka, Europski sud je prihvatio da "Konvencija u načelu ne brani stranama potpisnicama da reguliraju ulazak i duljinu ostanka stranaca" (idem, točka 28). Štoviše, funkcija Europskog suda nije donošenje presude o samoj državnoj politici imigracije i boravka. Umjesto toga, Sud mora samo "ispitati uplitanja koja su predmet priziva, a to mora raditi ne samo s pozicije imigracije i boravka već i uzimajući u obzir međusobne interese podnositelja prijava za nastavak njihovih veza" (idem, točka 29). Međutim, Ustavni sud se ne nalazi u istoj poziciji kao Europski sud za ljudska prava. Ustavni sud nije međunarodni tri- bunal koji mora priznati da državne vlasti imaju pravo usvojiti politiku imigracije i boravka bez miješanja međunarodnih tijela. Ustavni sud je institucija Bosne i Hercegovine i stoga s ostalim državnim tijelima dijeli odgovornost za razvijanje i primjenu takve politike imigracije i boravka sukladno zahtjevima Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo daje Ustavnom sudu značajnu slobodu da osigura da su te politike implementirane sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine. Ipak, Ustavni sud nalazi da ni članak II/3.(f) Ustava BiH, niti članak 8. Europske konvencije, ne nameću državi opću obvezu da poštuje izbor bračnih parova u kojoj će zemlji boraviti tijekom braka i da odobri spajanje obitelji na svojem teritoriju. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana51 42. U predmetuBoughanemi protiv Francuske, u kojem je država izdala nalog za deportaciju gosp. Boughanemija na temelju toga što je njegova nazočnost na teritoriju Francuske prijetnja javnome redu, Europski sud navodi kako se dužnost Suda sastoji u tome da utvrdi je li predmetna deportacija ostvarila pravični omjer između relevantnih interesa, tj. između prava podnositelja predstavke na njegov privatni i obiteljski život, s jedne strane, i sprečavanja nereda ili kriminala, s druge strane. Europski sud je zapazio da je podnositelj predstavke stigao u Francusku u dobi od osam godina, da su njegovi roditelji i braća i sestre u Francuskoj, da je živio s Francuskinjom, da su živjeli kao muž i žena i da je formalno priznao dijete koje je rođeno u toj vezi. Dalje, Europski sud zapaža kako je gosp. Boughanemi zadržao tunisko državljanstvo, kako nije tvrdio da ne zna arapski, ili da je raskinuo veze sa svojom zemljom rođenja, ili da se tamo nije vratio nakon deportacije. Europski sud pridaje osobitu važnost činjenici da je o deportaciji gosp. Boughanemija odlučeno nakon što je bio osuđen na ukupno skoro četiri godine zatvora, bez prava na uvjetni otpust, od čega su tri godine bile zbog kvalificiranog oblika svodništva. Europski sud je zaključio "da je deportacija podnositelja predstavke bila proporcionalna zakonitim ciljevima kojima se težilo. Prema tome, član 8. Europske konvencije nije povrijeđen". 43. Uzimajući u obzir navedeno, postavlja se pitanje je li odluka kojom se od apelanta zahtijeva napuštanje zemlje bila proporcionalan odgovor na važnu društvenu potrebu da se teži jednom od zakonitih ciljeva iz članka 8. stavak 2. Europske konvencije. 44. Kako bi se odredilo jesu li pobijane odluke kojima je apelantu određeno da napusti teritorij Bosne i Hercegovine kompatibilne s poštivanjem prava na obiteljski život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema, koja je država podrijetla. Neki od čimbenika koji se uzimaju u obzir su: duljina boravka i poznavanja jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje obiteljskih veza i društvenoga kruga u obje zemlje, efekt na odnos s onim članovima obitelji koji ostaju, sve druge osobne okolnosti, kao što su zdravstveni ili psihološki čimbenici, koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan efekt na pojedinca. Navedeni čimbenici moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju kako bi se odredilo je li miješanje u obiteljski život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara. 45. Ustavni sud primjećuje da je apelant 28. svibnja 1999. godine sa državljankom BiH zaključio brak u kojemu su dobili dvoje djece. Glede drugih veza s državom BiH apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakve dokaze. Glede veza s Alžirom kao zemljom svoga podrijetla Ustavni sud nalazi da je tijekom predmetnoga postupka utvrđeno da je apelant za vrijeme izbivanja iz BiH jedno vrijeme boravio u Alžiru. Apelant ne tvrdi da ne govori jezik zemlje podrijetla ili da je presjekao sve veze sa zemljom podrijetla. Dalje, apelant nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakve dokaze o tome da u Alžiru kao zemlji svoga podrijetla ima bilo kakvih problema s javnim vlastima. Navedeno apelant nije tvrdio ni u postupku pred upravnim organima i Sudom BiH. 46. Odgovarajući na pitanje je li predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno predstavlja li mjeru nužnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, Ustavni sud nalazi da je u predmetnome postupku utvrđeno kako je apelant u BiH ušao nezakonito služeći se osobnom iskaznicom koja je poništena i pored spoznaje da mu je oduzeto državljanstvo BiH, te da po dolasku u BiH nije regulirao svoj boravak. Dalje Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, koja je u ime države BiH nadležna vršiti sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, utvrdila kako apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Sud BiH je u dijelu spisa Ministarstva koji nosi oznaku "povjerljivo" utvrdio da je utemeljen zaključak Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Iz navedenoga slijedi kako je apelant u konkretnom slučaju uživao sudsku kontrolu u kojem slučaju je Sud BiH utvrdio utemeljenost zaključka Ministarstva. Sud BiH je u konkretnom slučaju razmotrio apelantove okolnosti u svezi s njegovim osobnim prilikama kao što je brak i obitelj, te dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti utvrdio da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna uživanju apelantovoga prava na obiteljski život. Ustavni sud smatra kako je obrazloženje koje je dao Sud BiH glede odnosa nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovoga prava na obiteljski život zadovoljavajuće i ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Europske konvencije tako da je Sud BiH u okolnostima navedenoga slučaja ispitao apelantovu opasnost po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome s druge strane osigurao da tajne informacije neće biti javno otkrivene. Ustavni sud smatra da navedeno zadovoljava načelo koje je Ustavni sud izrazio u Odluci AP 1222/07, a to je da sudovi moraju pozorno ocijeniti osnove za udaljavanje i razmotriti može li se miješanje u pravo opravdati u okolnostima predmeta. Također, Ustavni sud nalazi da je apelantu izrečena mjera protjerivanja na razdoblje od tri godine, kao i da apelant ničim ne dokazuje kako postoji opasnost za njega i njegovu obitelj da borave u Alžiru. Prema tome, Ustavni sud smatra da pobijane odluke predstavljaju mjeru nužnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovoga prava na obiteljski život. 47. Na temelju navedenoga Ustavni sud smatra da pobijanim odlukama nije došlo do povrede apelantovoga prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava BiH i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, jer u konkretnom slučaju postoji proporcionalnost između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnoga poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovoga prava na obiteljski život. 49. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 408/07, rješavajući apelacijuDragoja Paunovića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosnei Hercegovine"br.60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaDragoja Paunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine i brojX-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Hercegovine i član 6 st. 1 i 3 d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnihsloboda i član 7 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacijaDragoja Paunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine i brojX-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine u odnosu na član 15 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Dragoje Paunović (u daqnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, kog zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 18. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) brojX-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine i brojX-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i učesnika u postupku, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 27. avgusta 2007. godine i 9. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 18. septembra 2007. godine, a Tužilaštvo BiH 29. oktobra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Suda BiH brojX-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom vijeća Apelacionog odjeljewa OdjeljewaIza ratne zločine Suda BiH (u daqnjem tekstu: Apelaciono vijeće), apelant je proglašen krivim da je u inkriminisanom periodu i radwama pobliže opisanim pod tačkamaIiIIdispozitiva prvostepene presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZBiH). Primjenom istog zakonskog propisa i odredbi člana 42 stav 2 i člana 48 KZBiH apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. U skladu sa odredbom člana 56 KZBiH, u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. marta 2005. godine pa nadalje. Na osnovu odredbe člana 198 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZKPBiH), oštećeni su radi svog imovinskopravnog zahtjeva upućeni na građansku parnicu. 7. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je ocjenom svih sprovedenih dokaza pojedinačno i u wihovoj međusobnoj povezanosti (sadržaj sprovedenih dokaza naveden od 4. do 8. strane presude) nesporno utvrđeno da je apelant od maja do septembra 1992. godine boravio na području Rogatice, te da je u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na području opštine Rogatica i regije Istočna Bosna, u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataqona, 15. avgusta 1992. godine počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Navedene krivičnopravne radnje su pobliže opisane u tačkamaIiIIdispozitiva presude. Sud BiH je naveo da svi sprovedeni dokazi na pouzdan i nesumwiv način ukazuju na to da je apelant, preduzimajući krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti. 8. Sud BiH je, takođe, utvrdio da je ostvareno bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, a to je postojanje "širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo". Sud BiH je utvrdio kao nespornu činjenicu "da se u inkriminisanom periodu na prostoru opštine Rogatica i regije Istočna Bosna odvijao široki i sistematični napad na nesrpsko civilno stanovništvo, što je utvrđeno pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daqnjem tekstu: MKSJ): presuda MKSJ (IT-98-32-A) protiv M. V., MKSJ (IT-02-61) protiv M. D., MKSJ (IT-95-9) protiv S. Z., MKSJ (IT-97/24) protiv M. S., MKSJ (IT-94-1-T) protiv D. T. i MKSJ (IT-00-39&40/1-S) protiv B. P.". Sud BiH je, dalje, obrazložio da je navedene činjenice utvrdioprimjenom odredbe člana 4 Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu BiH i korišćenju dokaza koje je pribavio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u BiH (u daqnjem tekstu: Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju). Sud BiH je, takođe, naveo da nije prihvatio prigovor apelantove odbrane koji se odnosio na osporavanje odluke suda o prihvatanju navedenih činjenica utvrđenim, jer je utvrdio da odbrana nije pružila dokaze kojima bi ubijedila sud da u vrijeme inkriminisanog događajanapad nije bio usmjeren na nesrpsko stanovništvo na području opštine Rogatica. 9. Sud BiH je, dalje, naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske, te u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataqona, u inkriminisanom periodu učestvovao u borbama u rejonu Duljevca, opština Rogatica, i u akciji zauzimawa kote Jačen, te da je u to vrijeme imao nadimak Špiro. Prema tome, Sud BiH je utvrdio da je apelant nesumwivo znao za široki i sistematični napad protiv nesrpskog civilnog stanovništva u tom periodu na području opštine Rogatica, te da, prema prirodi i posljedicama počinjenog djela, proizilazi da je on pristao i htio da njegove radnje predstavljaju dio tog napada. Stoga, Sud BiH je zakqučio da su kod apelanta ispunjeni svi bitni elementi krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. 10. Sud BiH je utvrdio da je u mjestu Duljevac pronađena masovna grobnica sa 24 leša. Dalje, na osnovu nalaza i mišljewa vještaka specijaliste sudske medicine od 1. oktobra 1998. godine, pri kom je u cijelosti ostao na glavnom pretresu, Sud BiH je utvrdio da je medicinska obrada tih leševa pokazala da kod wih postoje povrede u predjelu glave, većinom sljepoočnog i čeonog dijela, a da su navedene povrede nanesene djelovanjem projektila iz ispaljenog vatrenog oružja. 11. U odnosu na spornu činjenicu da li je apelant učestvovao u strijeljanju civila na način kako je to prezentovano optužnicom, Sud BiH je naveo da su saslušani svjedoci, A. B. i zaštićeni svjedok "A", bili kategorični u svojim tvrdwama da je upravo apelant lice koje je u svojstvu starješine manje vojne formacije koja je učestvovala u akciji zauzimawa kote Jačen odlučivalo o odvođenju 27 civila u živi štit. Dalje, Sud BiH je naveo da je na osnovu iskaza zaštićenog svjedoka "A" utvrdio da su na apelantovo naređenje civili dovedeni na livadu i da je apelant ponovo naredio, a zatim i lično učestvovao u strijeljanju civila. Sud BiH je, takođe, naveo da iz iskaza ovog svjedoka proizilazi da je apelant nakon što je rekao: "Ja za ovo odlučujem, pobijte ovo", misleći pri tome na grupu od 27 zarobljenih civila, zajedno sa još dvojicom vojnika počeo "rafalati po civilima". Takođe, Sud BiH je naveo da je i svjedok A. B. svojim iskazom potvrdio da je apelant učestvovao u strijeljanju civila, te da je u prilog svojoj tvrdwi naveo da je apelant stajao tačno ispred njega u vrijeme strijeljanja "na udaljenosti od pet do sedam metara". Sem toga, Sud BiH je naveo da je ovaj svjedok i na obavljenoj rekonstrukciji događaja bez Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana53 dileme pokazao lice mjesta, mjesto dolaska mini busa i iskrcavawa civila, te mjesto gdje se on nalazio sa grupom civila prije nego što je izvršeno strijeljanje. Takođe, Sud BiH je obrazložio da su ti svjedoci detaqno opisali događawa prije počinjenog zločina i da su pri tome dali iskaze i na okolnosti preživljavawa strijeljanja i načina na koji su se spasili nakon izvršenog strijeljanja. Sud BiH je naveo da je saslušao i svjedoka A. K. koji je preživio navedeno strijeljanje, te da je on u svom iskazu svjedočio o Špiri kao izvršiocu zločina. Međutim, Sud BiH je naveo da ovaj svjedok, i uz to što je opisao Špiru kao lice koje je počinilozločin, nije prepoznao apelanta kao Špiru, što je sud obrazložio činjenicom da se radi o licu koje je u poodmakloj starosnoj dobi, te da, s obzirom na "svoje stanje pameti", nije ni za očekivati da bi mogao da se sjeti lika lica koje je posljedwi put vidio prije 15 godina. 12. Sud BiH je, takođe, obrazložio da njegov zakqučak proizilazi i iz činjenice da su svi svjedoci bili saglasni u tome da je Špiro imao žutu traku oko glave, za razliku od drugih vojnika koji su imali žutu traku povezanu oko naramenice, da je posjedovao i razgovarao putem motorole, te da je izjavio: "Ja za ovo odlučujem, pobijte ovo". Na kraju, Sud BiH je, ocjenjujući iskaze svjedokakoji su svjedočili o apelantovoj naredbodavnoj ulozi i neposrednom izvršiocu krivi- čnopravnih radwi koje su mu stavljene na teret, a koji su potkrijepljeni i drugim sprovedenim dokazima na glavnom pretresu, zakqučio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. 13. U pogledu primjene materijalnog zakona, Sud BiH je naveo da je prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe i apelanta osudio zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) KZBiH. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, Sud BiH je smatrao relevantnim princip zakonitosti (član 3 KZBiH), te princip vremenskog važewa krivičnog zakona (član 4 KZBiH). Dalje, sud je naveo da je princip zakonitosti propisan i članom 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15 stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daqnjem tekstu: Međunarodni pakt). S tim u vezi, Sud BiH je naveo da citirane odredbe propisuju da krivično djelo mora da bude propisano, odnosno mora da predstavlja krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da za krivično djelo ne može da se izrekne teža kazna od one koja je bila primjenqiva u času kada je djelo počinjeno. Međutim, Sud BiH je naveo da su od citiranog pravila u oba pomenuta dokumenta propisani izuzeci i to članom 7 stav 2 Evropske konvencije, odnosno članom 15 stav 2 Međunarodnog pakta. Prema ovim odredbama se "ne sprečava suđenje i kažwavanje bilo kog lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa opštim principima prava koje su priznali civilizovani narodi", odnosno "prema opštim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica". Dalje, Sud BiH je naveo da je isti izuzetak propisan i članom 4 a. KZBiH kojim je omogućeno izuzetno odstupanje od principaiz člana 4 KZBiH, odnosno odstupanje od obaveze primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Naime, Sud BiH je zakqučio da zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može da se podvede pod "opšti principi međunarodnog prava" iz člana 4 a. KZBiH, s obzirom na to da je u vrijeme izvršewa, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu sud je naveo da su radnje opisane u članu 172 KZBiH bile kažwive i prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršewa krivičnog djela, te je ukazao na odredbe čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155 i 186 KZSFRJ. Konačno, u vezi sa članom 7 stav 1 Evropske konvencije, sud je zakqučio da primjenu člana 4 a. KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta. 14. Dakle, ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje i nastalu posljedicu, te wihovu uzročnu vezu, Sud BiH je utvrdio da je apelant u momentu izvršewa krivičnog djela bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, te je zakqučio da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinio sa direktnim umišljajem. Stoga je Sud BiH apelanta proglasio krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i osudio ga na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. Pri tome je smatrao da je izrečena vrsta i visina krivične sankcije razmjerna stepenu društvene opasnosti djela, te da će wome da se postigne svrha krivičnih sankcija i svrha kažwavawa u smislu odredbe člana 39 KZBiH. 15. U obrazloženju drugostepene presude Apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo da je apelant svojom žalbom osporio zakqučak prvostepenog suda o prihvatanju kao utvrđene činjenice da se u vrijeme inkriminisanog događaja na prostoru opštine Rogatica i regije Istočna Bosna odvijao široki i rasprostranjeni napad na nesrpsko civilno stanovništvo samo zato što je ta činjenica utvrđena pravosnažnim presudama MKSJ. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je zakqučilo da je prvostepeni sud u ovom slučaju zakonito postupio zato što je zakqučak o prihvatanju navedenih činjenica utvrđenim zasnivao na odredbi člana 4 Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da navedeni zakon kaolex specialisdaje mogućnost da se u postupcima pred sudovima BiH koriste dokazi koje je pribavio MKSJ u postupcima koji su vođeni pred tim sudom. Dalje, nasuprot žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je u prvostepenom postupku odbrani data mogućnost da osporava navedeni zakqučak prvostepenog suda, te da je sud prigovore apelantove odbrane odbio kao paušalne i neosnovane. Sem toga, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud zakqučak o dokazanosti navedenih činjenica, sem presudama MKSJ, adekvatno potkrijepio i drugim dokazima, a posebno saslušanjem svjedoka optužbe koji su svojim iskazima, opisujući način na koji su i gdje prognani iz svojih domova, dodatno potvrdili istinitost tih činjenica. Apelaciono vijeće je na kraju zakqučilo da u cijelosti prihvata zakqučak prvostepenog suda iz kog proizilazi da odbrani nije onemogućeno da ospori prihvatanje utvrđenom činjenice da je na području opštine Rogatica uinkriminisanom periodu postojao široki i rasprostranjeni napad na nesrpsko civilno stanovništvo. Naime, istaknuto je da odbrana u toku postupka nije osnovano uspjela da ospori tu činjenicu. 16. Dalje, Apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani žalbeni navodi kojima je odbrana osporavala način na koji je svjedok A. B. identifikovao apelanta. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da iz dokumentacije predmetnog spisa proizilazi da je svjedok A. B. u toku istrage dva puta vršio prepoznavanje apelanta. Dakle, prvi put 28. oktobra 1998. godine, što je utvrđeno na osnovu službene zabilješke Agencije za istraživanje i dokumentaciju, Sektor AID. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da su apelantu tada ponuđene tri fotografije, od kojih je samo jedna bila apelantova fotografija, a ne dvije, kako je apelant tvrdio. Druge dvije fotografije su se odnosile na druga lica. Takođe, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je drugo prepoznavanje svjedok izvršio 19. maja 2005. godine u prostorijama Kantonalnog tužilaštva Sarajevo. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je uvidom u Zapisnik o prepoznavanju lica sa fotografija broj KT-12/99-RZ od 19. maja 2005. godine utvrđeno da je navedeni svjedok prepoznao apelanta, odnosno da je od svjedoka prethodno zatraženo da opiše lice koje je 15. avgusta 1992. godine strijeljalo civile. Nakon što je to učinio, svjedoku je predočeno pet fotografija različitih lica poimence navedenih u zapisniku. Utvrđeno je da je svjedok na fotografiji broj 4 prepoznao apelanta. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je tok prepoznavawa fotografisan, te da iz priložene dokumentacije proizilazi da su svjedoku predočene Broj 38–Strana54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. fotografije bez ikakvih oznaka ili imena. Prema tome, Apelaciono vijeće je zakqučilo da je svjedok prepoznao apelanta na način koji je u skladu sa odredbom člana 85 ZKPBiH. 17. U vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na način na koji je izvršena rekonstrukcija događaja u selu Duljevac, Sud BiH je utvrdio da se suština navedenog žalbenog prigovora odnosi na činjenicu da je prilikom dolaska na naznačenu lokaciju policija obezbijedila mjesto i da je ono bilo označeno trakama na kojima jepisalo "mjesto zločina". Time je, prema apelantovom mišljenju, dokazna snaga identifikacije mikrolokacije mjesta zločina u potpunosti obezvrijeđena. Međutim, Apelaciono vijeće je utvrdilo da iz dokumentacije proizilazi da u toku postupka nije ni bilo sporno mjesto gdje je zločin izvršen, već da je svrha odlaska na lice mjesta bila da se provjere izvedeni dokazi i utvrde ostale činjenice značajne za predmet. Sem toga, Apelaciono vijeće je na osnovu snimka sačinjenog prilikom rekonstrukcije događaja utvrdilo da je jedan dio terena zaista bio označen žutom policijskom trakom na kojoj je pisalo "mjesto zločina". S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da iz dokumentacije spisa proizilazi da je, na zahtjev predsjednika vijeća, na licu mjesta obrazloženo da označeni dio terena predstavlja mjesto koje je očišćeno od mina, te da ni u kom slučaju ne obuhvata cjelokupnu lokaciju na kojoj je 15. avgusta 1992. godine počinjen zločin, odnosno na kom se rekonstrukcija trebala obaviti. Dalje, Apelaciono vijeće je utvrdilo da ovo proizilazi i iz kazivawa svjedoka A. B. koji je prilikom rekonstrukcije događaja sa preciznošću i bez dileme pokazao mjesto na koje je kombi dovezao civile i na kom je mjestu on vezan čučao sa ostalim civilima. Te lokacije se, prema utvrđenju Apelacionog vijeća, nalaze izvan mjesta označenog žutom trakom. Stoga je Apelaciono vijeće zakqučilo da činjenica da je dio terena koji je bio označen žutim trakama i koji je bio očišćen od mina ni na koji način nije dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka A. B. niti je umawila snagu izvedenog dokaza - rekonstrukciju događaja. 18. U pogledu žalbenih prigovora kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu odredbi KZBiH, Apelaciono vijeće je zakqučilo da iz obrazložewa osporene presude proizilazi da je presuda u ovom dijelu zasnovana na odredbi člana 4 a. KZBiH koji navodi "opšte principe međunarodnog prava". Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da je primjenom odredbe člana 4 a. KZBiH u konkretnom slučaju učinjen izuzetak od opštih principa navedenih u čl. 3 i 4 KZBiH, u smislu da navedeni članovi ne dovode u pitanje suđenje i kažwavanje nekog lica za svako činjenje ilinečinjenje koji ukqučuju i krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret, a koje kao takvo nije bilo propisano zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršewa krivičnog djela. Dakle, utvrđujući da su u obrazloženju prvostepene presude dati valjani razlozi koji potvrđuju da je "zločin protiv čovječnosti" predstavljao krivično djelo prema opštim principima međunarodnog prava, a koje je i to vijeće u cijelosti prihvatilo, Apelaciono vijeće je zakqučilo da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe KZBiH. Zbog toga je i ovaj žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 d. i člana 7 Evropske konvencije, te člana 15 Međunarodnog pakta. 20. Vezano za navodnu povredu prava na pravično suđenje, apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koji se tiču navodne povrede prava na odbranu. Naime, apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje jer su svoje presude zasnivali "na iskazu svjedoka - očevica A. B., njegovoj identifikaciji apelanta i rekonstrukciji događaja, kao odlučnim dokazima". Apelant smatra da navedeni dokazi ne predstavljaju zakonite dokaze na kojima se mogla zasnivati njegova odgovornost. S tim u vezi, apelant je naveo da ga svjedok A. B. nije identifikovao u skladu sa odredbom člana 85 stav 3 ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, navedeni svjedok nije prethodno opisao apelanta već su mu samo ponuđene tri fotografije radi identifikacije, s tim što apelant smatra da su dvije fotografije bile njegove. Takođe, apelant je i u apelaciji osporio način identifikacije mjesta zločina prilikom rekonstrukcije događaja. Naime, budući da je policija obezbijedila mjesto zločina i da je ono bilo označeno trakama na kojima je pisalo "mjesto zločina", prema apelantovom mišljenju, dokazna snaga identifikacije mjesta zločina je "u potpunosti obezvrijeđena". Sem navedenog, apelant smatra da je rekonstrukcija događaja trebala biti izvršena posebno sa svakim svjedokom, kako je propisano odredbom člana 93 ZKPBiH. Takođe, apelant smatra da je u toku postupka na njegovu štetu povrijeđen princip "jednakosti u postupanju", jer je odlukom prvostepenog suda o prihvatanju dokazanim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ povrijeđeno njegovo "pravo da ispita svjedoke, a koje je zagarantovano članom 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije". 21. Dalje, apelant je naveo da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. U obrazloženju svojih navoda apelant je, između ostalog, naveo da je djelo koje mu se stavlja na teret, prema presudi Suda BiH, počinjeno od maja 1992. godine do septembra 1992. godine, tj. u vremenu kad je važio KZSFRJ. Stoga, apelant smatra da je Sud BiH u njegovom predmetu trebao primijeniti odredbe krivičnog zakona koji je važio u vrijeme kada je djelo počinjeno. S tim u vezi, apelant je naveo da je Sud BiH, primjenjujući odredbe KZBiH, prekršio odredbe člana 3 (princip zakonitosti) i člana 4 KZBiH (princip vremenskog važewa krivičnog zakona), jer smatra da za njega nije bila najblaža primjena odredbi KZBiH u odnosu na propisanu kaznu. Naime, apelant se pozvao na praksu redovnih sudova gdje su pravosnažno okončani predmeti "ratni zločini u BiH" u kojima su primijenjene odredbe KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršewa krivičnog djela, odnosno odredbe KZFBiH ili KZRS, jer su, prema njegovom mišljenju, ti zakoni bili najpovoqniji za počinioce krivičnih djela ratnog zločina u odnosu na propisanu kaznu. Povredu svojih prava iz člana 15 Međunarodnog pakta apelant nije posebno obrazložio. b) Odgovor na apelaciju 22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ponovio svoje stavove iz obrazložewa osporenih odluka, te je zakqučio da su predmetne presude pravilne i zakonite, a da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6 i 7 Evropske konvencije, te člana 15 Međunarodnog pakta u cijelosti neosnovani. 23. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH i u potpunosti odgovorio na pitanje primjene "blažeg zakona". Ove tvrdnje potkrijepljene su zakqučkom Ustavnog suda BiH koji je izražen u predmetu broj AP 1785/06, a u vezi sa primjenom člana 7 Evropske konvencije. Takođe, Tužilaštvo BiH je navelo da ne postoji retroaktivna primjena člana 172 KZBiH, jer primjena dugotrajnog zatvora umjesto smrtne kazne ne predstavlja primjenu teže kazne od one koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela. Naime, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno postupio kada je zakqučio da zločin protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava. Zbog toga je, prema mišljenju Tužilaštva BiH, nesporno da su krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo 1992. godine predstavljale krivična djela prema međunarodnom pravu. Stoga, Tužilaštvo BiH je zakqučilo da su navodi apelacije u tom smislu u cijelosti neosnovani. 24. Takođe, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH ispravno postupio kada je u skladu sa odredbama Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana55 prihvatio utvrđenim činjenice u pogledu opštih događawa u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine. S tim u vezi, navedeno je da je apelantu i njegovoj odbrani bilo omogućeno pravo na osporavanje dokaza preuzetih na navedeni način, dakle, apelant nije na bilo koji način doveden u slabiju procesnu poziciju u odnosu na Tužilaštvo BiH. Što se tiče apelantovih navoda o tome da identifikacija optuženog i rekonstrukcija događaja nisu izvršene na zakonit način, Tužilaštvo BiH smatra da su i ti navodi paušalni i u potpunosti neosnovani zbog toga što apelant nije ponudio dokaze koji bi učinili vjerovatnim da su navedene radnje izvršene na nezakonit način. Na kraju, Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 25.Krivični zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može da bude izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4 Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Član 4 a. Suđenje ili kažwavanje za krivična djela prema opštim principima međunarodnog prava Članovi 3 i 4 ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažwavanje bilo kog lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim principima međunarodnog prava. Š...Ć Član 172 Zločini protiv čovječnosti (1) Ko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kog civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje drugog lica života (ubistvo); Š...Ć k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošewa velike patnje iliozbiqne fizičke ili psihičke povrede ili narušewa zdravlja,kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 26.Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 4 Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušawa stranaka, sud može, na sopstvenu inicijativu ili na prijedlog jedneod stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitawa od značaja u tekućem postupku. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivostratione materiae 29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. 30. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: 4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. Apelacija jeje ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom. 31. U odnosu na apelantove navode o tome da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana 15 Međunarodnog pakta, Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, koja se, prema članuII/2 Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u AneksuItačka 8 Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o qudskim pravima koji će se primjewivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Međutim, uživanje prava iz ovog pakta nije garantovano samostalno već samo u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine - "Nediskriminacija" (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka brojAP 1382/07od 17. septembra 2009. godine, objavljena nawww.ustavnisud.ba). S obzirom na to da se apelant nije pozvao na diskriminaciju u vezi sa pravima iz člana 15 Međunarodnog pakta, Ustavni sud smatra da je apelacija nedozvoljena u dijelu u kom se navodi povreda prava u vezi s tim članom. Dakle, apelacija je u tom dijeluratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 32. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji 33. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Suda BiH brojX-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Broj 38–Strana56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 d. i člana 7 Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 36. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6 st. 1 i 3 d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. 38. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Dakle, radi se o postupku u kom se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslawajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za qudska prava, zakqučio da pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora da se riješi na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za qudska prava, Monnel and Morris,odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). 40. U odnosu na dio apelacije koji sadrži prigovore na utvrđeno činjenično stanje, odnosno pravilnost pribavljanja i ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovihsudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupkupred redovnim sudovima. 41. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da,između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. aprila 2002. godine iAP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud,Ruiz Torijaprotiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominenprotiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i,mutatis mutandis,Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). 42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, wihovog dovođewa u međusobnu vezu i izvođenje zakqučka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih sprovedenih dokaza utvrdio da je apelant u vrijeme i na način kako je opisano u dispozitivuprvostepene presude preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršewa krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) KZBiH. Za ovakvo utvrđenje prvostepeni sud je dao detaqno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zakqučke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Ustavni sud, takođe, zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući iskaz svjedoka - očevica A. K. koji je svjedočio o apelantu kao naredbodavcu i neposrednom izvršiocu zločina, te uzimajući u obzir način na koji je svjedok sudu prilikom rekonstrukcije događaja pojasnio navode iz svog iskaza, njegovo snalaženje na licu mjesta kao i orijentacija u prostoru, detaqno i jasno obrazložio zašto je ocijenio iskaz tog svjedoka istinitim i vjerodostojnim. Dalje, prvostepeni sud je jasno obrazložio da je na nesumwiv način utvrđeno da postoji saglasnost iskaza svih svjedoka kada su u pitanju apelantove radnje i njegovo učešće u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Isto tako, prvostepeni sud je dovoqno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu svih sprovedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode odbrane. Dakle, Ustavni sud zapaža, nasuprot apelantovim navodima, da je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnivao na svjedočewima sva tri svjedoka, čiji su iskazi potkrijepljeni i ostalim dokazima Tužilaštva BiH. 43. Zakqučke prvostepenog suda u pogledu ocjene iskaza svjedoka A. B. kao i drugih svjedoka, te svih drugih sprovedenih dokaza, u cijelosti je prihvatio i drugostepeni sud koji je svoju odluku i obrazložio. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore i da se o wima izjasnio jasno i detaqno. Naime, drugostepeni sud je zakqučio da iz utvrđenog činjeničnog stawa jasno proizilazi da je apelant u svojstvu naredbodavca i neposrednog izvršioca počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoqnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su dataobrazložewa koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. 44. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što su osporene presude zasnovane na dokazima koji, prema njegovom mišljenju, nisu pribavljeni u skladu sa relevantnim odredbama ZKPBiH (apelantova identifikacija koju je izvršio svjedok A. B. i rekonstrukcija događaja). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana57 suda koju slijedi i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04od 18. januara 2005. godine), prema kojoj, u principu, sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa (vidi Evropski sud,Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166) već procjenjuje da li je suđenje u cijelosti bilo pravično kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. 45. U odnosu na apelantove navedene tvrdnje, Ustavni sud zapaža da iz obrazložewa drugostepene presude proizilazi da je Apelaciono vijeće, ispitujući iste apelantove žalbene navode, detaqno analiziralo način na koji je svjedok A. B. identifikovao apelanta, te da je, s obzirom na činjenično utvrđenje, zakqučilo da je procesna radwa u kojoj je svjedok A. B. prepoznao apelanta u cijelosti izvršena u skladu sa odredbom člana 85 ZKPBiH. Takođe, Ustavni sud smatra da obrazložewa osporenih presuda ni u ovom dijelu ne izgledaju proizvoqno ili neprihvatqivo, već da sadrže jasne i nedvosmislene razloge zbog kojihje ocijenjeno da je apelantovo prepoznavanje u cijelosti izvršeno u skladu sa odredbom člana 85 stav 3 ZKPBiH. 46. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog toga što rekonstrukcija događaja, navodno, nije izvršena u skladu sa odredbom člana 93 stav 1 ZKPBiH, budući da je mjesto zločina bilo označeno žutim trakama, te da rekonstrukcija nije izvršena posebno sa svakim svjedokom, tj. očevicem događaja, kako je propisano navedenom odredbom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao detaqno i jasno obrazloženje i to kako u odnosu na mjesto koje je bilo označeno žutim trakama tako i u odnosu na pitanje zbog čega nije sproveo rekonstrukciju događaja posebno sa svakim svjedokom. Takođe, Apelaciono vijeće je iste apelantove žalbene prigovore detaqno i pažqivo razmotrilo u žalbenom postupku i jasnoobrazložilo svoj stav o neosnovanosti ovakvih navoda. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može da utvrdi nikakvu proizvoqnost u obrazložewima osporenih odluka u vezi sa dokazima koje je sud prihvatio, te zakqučuje da osporene presude suštinski ispuwavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 47. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije budući da mu, prema njegovoj tvrdwi, nije data mogućnost da valjano osporava činjenice koje je prvostepeni sud prihvatio kao dokazane, jer su one utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ. S tim u vezi, apelant je naveo da nije imao ravnopravan položaj u postupku u odnosu na tužioca. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d. istog člana Evropske konvencije. To znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašćeni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. To znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. 48. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o prihvatanju utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnivao na odredbi člana 4 Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Takođe, Ustavni sud zapaža da navedeni zakon kaolex specialisdaje mogućnost za takvo postupanje suda. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je u toku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantu i njegovoj odbrani da osporavaju zakqučak o prihvatanju navedene činjenice dokazanom, te da su ti prigovori odbrane odbijeni kao paušalni. Takođe, iz obrazložewa prvostepene presude proizilazi da je zakqučak o dokazanosti navedene činjenice, sem presudama MKSJ, potkrijepljen i ostalim sprovedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su, prema mišljenju suda, opisujući način na koji su i gdje protjerani iz svojih domova dodatno potvrdili istinitost presude. Apelant, međutim, ni u žalbi protiv prvostepene presude ni u apelaciji nije ničim dokazao da su njegova prava u vezi s tim zaista povrijeđena, a posebno zbog toga što činjenica postojawa širokog i sistematskog napada na nesrpsko civilno stanovništvo na navedenom području predstavlja jednu uopštenu činjenicu koja konkretnu radnju izvršewa stavlja u širi kontekst ratnog događawa i koja kao takva ne potvrđuje apelantovu odgovornost. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge sprovedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz braniočevu pomoć, zatim da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Takođe je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe, da ih ospori, te da osporava i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije. 49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. Kažwavanje samo na osnovu zakona 50. Apelant se žali na to da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije koji glasi: 1. Niko ne može da se smatra krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršewa prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažwavanje bilo kog lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršewa predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim principima priznatim kod civilizovanih naroda. 51. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je razmotrio isto pravno pitanje u svojoj Odluci brojAP 1785/06od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1785/06,"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitawa zakqučioda su ratni zločini "zločini prema međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivičnai propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7 Evropske konvencije.Takođe, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i na primjenu odredbe člana 4 a. KZBiH u vezi sa članom 7 stav 2 Evropske konvencije, te zakqučio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7 Evropske konvencije. Takođe, u praksi Evropskog suda, u pogledu tumačewa člana 7 Evropske konvencije, uspostavljeni su opšti principi (vidi Evropski sud,Konovovprotiv Latvije,presuda od 24. jula 2008. godine, aplikacija broj 36376/04 iAugust KolkiPetr Broj 38–Strana58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Kislyiy protiv Estonije, presuda od 17. januara 2006. godine, aplikacije br. 23052/04 i 24018). 52. Imajući u vidu da su i osporene presude zasnovane na odredbama člana 4 a. KZBiH u vezi sa članom 7 stav 2 Evropske konvencije, te da je Sud BiH o primjeni navedenih odredbi dao detaqno obrazloženje, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda umjesto posebnog obrazložewa ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci brojAP 1785/06od 30. marta 2007. godine, zato što se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7 Evropske konvencije. VIII.Zakqučak 53. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije, odnosno povrede principa ravnopravnosti strana u postupku u situaciji kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva BiH uz poštovanje principa kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze. Takođe, nema povrede navedenih prava ni u situaciji kada su sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidqivo da su ocijenili sve izvedene dokaze obje strane u postupku kao i relevantne materijalnopravne propise. 54. Ustavni sud zakqučuje da nema ni povrede člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana, odnosno član 4 a. KZBiH dozvoljava izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina za kršenje humanitarnog prava, a koje su prihvatili "civilizovani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije. 55. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 408/07, rješavajući apelacijuDragoja Paunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaDragoja Paunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine i broj X-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaDragoja Paunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine i broj X-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine u odnosu na član 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragoje Paunović (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 18. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine i broj X-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i učesnika u postupku, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 27. augusta 2007. godine i 9. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 18. septembra 2007. godine, a Tužilaštvo BiH 29. oktobra 2009. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. decembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/16 od 26. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom vijeća Apelacionog odjela Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom periodu i radnjama pobliže opisanim pod tačkama I i II dispozitiva prvostepene presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Primjenom istog zakonskog propisa i odredaba člana 42. stav 2. i člana 48. KZBiH apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. U skladu sa odredbom člana 56. KZBiH, u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. marta 2005. godine pa nadalje. Na osnovu odredbe člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oštećeni su radi svog imovinskopravnog zahtjeva upućeni na građansku parnicu. 7. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti (sadržaj provedenih dokaza naveden od 4. do 8. stranice presude) nesporno utvrđeno da je apelant od maja do septembra 1992. godine boravio na području Rogatice, te da je u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na području općine Rogatica i regije Istočna Bosna, u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataljona, 15. augusta 1992. godine počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Navedene krivičnopravne radnje su pobliže opisane u tačkama I i II dispozitiva presude. Sud BiH je naveo da svi provedeni dokazi na pouzdan i nesumnjiv način ukazuju na to da je apelant, preduzimajući krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti. 8. Sud BiH je, također, utvrdio da je ostvareno bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, a to je postojanje "širokog i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana59 sistematičnog napada na civilno stanovništvo". Sud BiH je utvrdio kao nespornu činjenicu "da se u inkriminiranom periodu na prostoru općine Rogatica i regije Istočna Bosna odvijao široki i sistematični napad na nesrpsko civilno stanovništvo, što je utvrđeno pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ): presuda MKSJ (IT-98-32-A) protiv M. V., MKSJ (IT-02-61) protiv M. D., MKSJ (IT-95-9) protiv S. Z., MKSJ (IT-97/24) protiv M. S., MKSJ (IT-94-1-T) protiv D. T. i MKSJ (IT-00-39&40/1-S) protiv B. P.". Sud BiH je, dalje, obrazložio da je navedene činjenice utvrdio primjenom odredbe člana 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza koje je pribavio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju). Sud BiH je, također, naveo da nije prihvatio prigovor apelantove odbrane koji se odnosio na osporavanje odluke suda o prihvatanju navedenih činjenica utvrđenim, jer je utvrdio da odbrana nije pružila dokaze kojima bi uvjerila sud da u vrijeme inkriminiranog događaja napad nije bio usmjeren na nesrpsko stanovništvo na području općine Rogatica. 9. Sud BiH je, dalje, naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske, te u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataljona, u inkriminiranom periodu učestvovao u borbama u rejonu Duljevca, općina Rogatica, i u akciji zauzimanja kote Jačen, te da je u to vrijeme imao nadimak Špiro. Prema tome, Sud BiH je utvrdio da je apelant nesumnjivo znao za široki i sistematični napad protiv nesrpskog civilnog stanovništva u tom periodu na području općine Rogatica, te da, prema prirodi i posljedicama počinjenog djela, proizlazi da je on pristao i htio da njegove radnje predstavljaju dio tog napada. Stoga, Sud BiH je zaključio da su kod apelanta ispunjeni svi bitni elementi krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. 10. Sud BiH je utvrdio da je u mjestu Duljevac pronađena masovna grobnica sa 24 leša. Dalje, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka specijaliste sudske medicine od 1. oktobra 1998. godine, pri kojem je u cijelosti ostao na glavnom pretresu, Sud BiH je utvrdio da je medicinska obrada tih leševa pokazala da kod njih postoje povrede u predjelu glave, većinom sljepoočnog i čeonog dijela, a da su navedene povrede nanesene djelovanjem projektila iz ispaljenog vatrenog oružja. 11. U odnosu na spornu činjenicu da li je apelant učestvovao u strijeljanju civila na način kako je to prezentirano optužnicom, Sud BiH je naveo da su saslušani svjedoci, A. B. i zaštićeni svjedok "A", bili kategorični u svojim tvrdnjama da je upravo apelant lice koje je u svojstvu starješine manje vojne formacije koja je učestvovala u akciji zauzimanja kote Jačen odlučivalo o odvođenju 27 civila u živi štit. Dalje, Sud BiH je naveo da je na osnovu iskaza zaštićenog svjedoka "A" utvrdio da su na apelantovo naređenje civili dovedeni na livadu i da je apelant ponovo naredio, a zatim i lično učestvovao u strijeljanju civila. Sud BiH je, također, naveo da iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da je apelant nakon što je rekao: "Ja za ovo odlučujem, pobijte ovo", misleći pri tome na grupu od 27 zarobljenih civila, zajedno sa još dvojicom vojnika počeo "rafalati po civilima". Također, Sud BiH je naveo da je i svjedok A. B. svojim iskazom potvrdio da je apelant učestvovao u strijeljanju civila, te da je u prilog svojoj tvrdnji naveo da je apelant stajao tačno ispred njega u vrijeme strijeljanja "na udaljenosti od pet do sedam metara". Osim toga, Sud BiH je naveo da je ovaj svjedok i na obavljenoj rekonstrukciji događaja bez dileme pokazao lice mjesta, mjesto dolaska mini busa i iskrcavanja civila, te mjesto gdje se on nalazio sa grupom civila prije nego što je izvršeno strijeljanje. Također, Sud BiH je obrazložio da su ti svjedoci detaljno opisali događanja prije počinjenog zločina i da su pri tome dali iskaze i na okolnosti preživljavanja strijeljanja i načina na koji su se spasili nakon izvršenog strijeljanja. Sud BiH je naveo da je saslušao i svjedoka A. K. koji je preživio navedeno strijeljanje, te da je on u svom iskazu svjedočio o Špiri kao izvršiocu zločina. Međutim, Sud BiH je naveo da ovaj svjedok, i uz to što je opisao Špiru kao lice koje je počinilo zločin, nije prepoznao apelanta kao Špiru, što je sud obrazložio činjenicom da se radi o licu koje je u poodmakloj starosnoj dobi, te da, s obzirom na "svoje stanje pameti", nije ni za očekivati da bi se mogao sjetiti lika lica koje je posljednji put vidio prije 15 godina. 12. Sud BiH je, također, obrazložio da njegov zaključak proizlazi i iz činjenice da su svi svjedoci bili saglasni u tome da je Špiro imao žutu traku oko glave, za razliku od drugih vojnika koji su imali žutu traku povezanu oko naramenice, da je posjedovao i razgovarao putem motorole, te da je izjavio: "Ja za ovo odlučujem, pobijte ovo". Na kraju, Sud BiH je, ocjenjujući iskaze svjedoka koji su svjedočili o apelantovoj naredbodavnoj ulozi i neposrednom izvršiocu krivičnopravnih radnji koje su mu stavljene na teret, a koji su potkrijepljeni i drugim provedenim dokazima na glavnom pretresu, zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. 13. U pogledu primjene materijalnog zakona, Sud BiH je naveo da je prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe i apelanta osudio zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) KZBiH. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, Sud BiH je smatrao relevantnim princip zakonitosti (član 3. KZBiH), te princip vremenskog važenja krivičnog zakona (član 4. KZBiH). Dalje, sud je naveo da je princip zakonitosti propisan i članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). S tim u vezi, Sud BiH je naveo da citirane odredbe propisuju da krivično djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za krivično djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je djelo počinjeno. Međutim, Sud BiH je naveo da su od citiranog pravila u oba spomenuta dokumenta propisani izuzeci i to članom 7. stav 2. Evropske konvencije, odnosno članom 15. stav 2. Međunarodnog pakta. Prema ovim odredbama se "ne sprječava suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa općim principima prava koje su priznali civilizirani narodi", odnosno "prema općim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica". Dalje, Sud BiH je naveo da je isti izuzetak propisan i članom 4.a. KZBiH kojim je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, odnosno odstupanje od obaveze primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Naime, Sud BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opći principi međunarodnog prava" iz člana 4.a. KZBiH, s obzirom na to da je u vrijeme izvršenja, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu sud je naveo da su radnje opisane u članu 172. KZBiH bile kažnjive i prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te je ukazao na odredbe čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155. i 186. KZSFRJ. Konačno, u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, sud je zaključio da primjenu člana 4.a. KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta. 14. Dakle, ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje i nastalu posljedicu, te njihovu uzročnu vezu, Sud BiH je utvrdio da je apelant u momentu izvršenja krivičnog djela bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, te je zaključio da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinio sa direktnim umišljajem. Stoga je Sud BiH apelanta proglasio krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i osudio ga na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. Pri tome je smatrao da je izrečena vrsta i visina krivične sankcije razmjerna stepenu društvene opasnosti djela, te da će se njome postići svrha Broj 38–Strana60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. krivičnih sankcija i svrha kažnjavanja u smislu odredbe člana 39. KZBiH. 15. U obrazloženju drugostepene presude Apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo da je apelant svojom žalbom osporio zaključak prvostepenog suda o prihvatanju kao utvrđene činjenice da se u vrijeme inkriminiranog događaja na prostoru općine Rogatica i regije Istočna Bosna odvijao široki i rasprostranjeni napad na nesrpsko civilno stanovništvo samo zato što je ta činjenica utvrđena pravosnažnim presudama MKSJ. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud u ovom slučaju zakonito postupio zato što je zaključak o prihvatanju navedenih činjenica utvrđenim zasnivao na odredbi člana 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da navedeni zakon kaolex specialisdaje mogućnost da se u postupcima pred sudovima BiH koriste dokazi koje je pribavio MKSJ u postupcima koji su vođeni pred tim sudom. Dalje, nasuprot žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je u prvostepenom postupku odbrani data mogućnost da osporava navedeni zaključak prvostepenog suda, te da je sud prigovore apelantove odbrane odbio kao paušalne i neosnovane. Osim toga, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud zaključak o dokazanosti navedenih činjenica, osim presudama MKSJ, adekvatno potkrijepio i drugim dokazima, a posebno saslušanjem svjedoka optužbe koji su svojim iskazima, opisujući način na koji su i gdje prognani iz svojih domova, dodatno potvrdili istinitost tih činjenica. Apelaciono vijeće je na kraju zaključilo da u cijelosti prihvata zaključak prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da odbrani nije onemogućeno da ospori prihvatanje utvrđenom činjenice da je na području općine Rogatica u inkriminiranom periodu postojao široki i rasprostranjeni napad na nesrpsko civilno stanovništvo. Naime, istaknuto je da odbrana u toku postupka nije osnovano uspjela osporiti tu činjenicu. 16. Dalje, Apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani žalbeni navodi kojima je odbrana osporavala način na koji je svjedok A. B. identificirao apelanta. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da iz dokumentacije predmetnog spisa proizlazi da je svjedok A. B. u toku istrage dva puta vršio prepoznavanje apelanta. Dakle, prvi put 28. oktobra 1998. godine, što je utvrđeno na osnovu službene zabilješke Agencije za istraživanje i dokumentaciju, Sektor AID. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da su apelantu tada ponuđene tri fotografije, od kojih je samo jedna bila apelantova fotografija, a ne dvije, kako je apelant tvrdio. Druge dvije fotografije su se odnosile na druga lica. Također, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je drugo prepoznavanje svjedok izvršio 19. maja 2005. godine u prostorijama Kantonalnog tužilaštva Sarajevo. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je uvidom u Zapisnik o prepoznavanju lica sa fotografija broj KT-12/99-RZ od 19. maja 2005. godine utvrđeno da je navedeni svjedok prepoznao apelanta, odnosno da je od svjedoka prethodno zatraženo da opiše lice koje je 15. augusta 1992. godine strijeljalo civile. Nakon što je to učinio, svjedoku je predočeno pet fotografija različitih lica poimence navedenih u zapisniku. Utvrđeno je da je svjedok na fotografiji broj 4 prepoznao apelanta. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je tok prepoznavanja fotografiran, te da iz priložene dokumentacije proizlazi da su svjedoku predočene fotografije bez ikakvih oznaka ili imena. Prema tome, Apelaciono vijeće je zaključilo da je svjedok prepoznao apelanta na način koji je u skladu sa odredbom člana 85. ZKPBiH. 17. U vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na način na koji je izvršena rekonstrukcija događaja u selu Duljevac, Sud BiH je utvrdio da se suština navedenog žalbenog prigovora odnosi na činjenicu da je prilikom dolaska na naznačenu lokaciju policija osigurala mjesto i da je ono bilo označeno trakama na kojima je pisalo "mjesto zločina". Time je, prema apelantovom mišljenju, dokazna snaga identifikacije mikrolokacije mjesta zločina u potpunosti obezvrijeđena. Međutim, Apelaciono vijeće je utvrdilo da iz dokumentacije proizlazi da u toku postupka nije ni bilo sporno mjesto gdje je zločin izvršen, već da je svrha odlaska na lice mjesta bila da se provjere izvedeni dokazi i utvrde ostale činjenice značajne za predmet. Osim toga, Apelaciono vijeće je na osnovu snimka sačinjenog prilikom rekonstrukcije događaja utvrdilo da je jedan dio terena zaista bio označen žutom policijskom trakom na kojoj je pisalo "mjesto zločina". S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da iz dokumentacije spisa proizlazi da je, na zahtjev predsjednika vijeća, na licu mjesta obrazloženo da označeni dio terena predstavlja mjesto koje je očišćeno od mina, te da ni u kojem slučaju ne obuhvata cjelokupnu lokaciju na kojoj je 15. augusta 1992. godine počinjen zločin, odnosno na kojem se rekonstrukcija trebala obaviti. Dalje, Apelaciono vijeće je utvrdilo da ovo proizlazi i iz kazivanja svjedoka A. B. koji je prilikom rekonstrukcije događaja sa preciznošću i bez dileme pokazao mjesto na koje je kombi dovezao civile i na kojem je mjestu on vezan čučao sa ostalim civilima. Te lokacije se, prema utvrđenju Apelacionog vijeća, nalaze izvan mjesta označenog žutom trakom. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da činjenica da je dio terena koji je bio označen žutim trakama i koji je bio očišćen od mina ni na koji način nije dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka A. B. niti je umanjila snagu izvedenog dokaza - rekonstrukciju događaja. 18. U pogledu žalbenih prigovora kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba KZBiH, Apelaciono vijeće je zaključilo da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je presuda u ovom dijelu zasnovana na odredbi člana 4.a. KZBiH koji navodi "opće principe međunarodnog prava". Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da je primjenom odredbe člana 4.a. KZBiH u konkretnom slučaju učinjen izuzetak od općih principa navedenih u čl. 3. i 4. KZBiH, u smislu da navedeni članovi ne dovode u pitanje suđenje i kažnjavanje nekog lica za svako činjenje ili nečinjenje koji uključuju i krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret, a koje kao takvo nije bilo propisano zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Dakle, utvrđujući da su u obrazloženju prvostepene presude dati valjani razlozi koji potvrđuju da je "zločin protiv čovječnosti" predstavljao krivično djelo prema općim principima međunarodnog prava, a koje je i to vijeće u cijelosti prihvatilo, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe KZBiH. Zbog toga je i ovaj žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. i člana 7. Evropske konvencije, te člana 15. Međunarodnog pakta. 20. Vezano za navodnu povredu prava na pravično suđenje, apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koji se tiču navodne povrede prava na odbranu. Naime, apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje jer su svoje presude zasnivali "na iskazu svjedoka - očevica A. B., njegovoj identifikaciji apelanta i rekonstrukciji događaja, kao odlučnim dokazima". Apelant smatra da navedeni dokazi ne predstavljaju zakonite dokaze na kojima se mogla zasnivati njegova odgovornost. S tim u vezi, apelant je naveo da ga svjedok A. B. nije identificirao u skladu sa odredbom člana 85. stav 3. ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, navedeni svjedok nije prethodno opisao apelanta već su mu samo ponuđene tri fotografije radi identifikacije, s tim što apelant smatra da su dvije fotografije bile njegove. Također, apelant je i u apelaciji osporio način identifikacije mjesta zločina prilikom rekonstrukcije događaja. Naime, budući da je policija osigurala mjesto zločina i da je ono bilo označeno trakama na kojima je pisalo "mjesto zločina", prema apelantovom mišljenju, dokazna snaga identifikacije mjesta zločina je "u potpunosti obezvrijeđena". Osim navedenog, apelant smatra da je rekonstrukcija događaja trebala biti izvršena posebno sa svakim svjedokom, kako je propisano odredbom člana 93. ZKPBiH. Također, apelant smatra da je u toku postupka na njegovu štetu Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana61 povrijeđen princip "jednakosti u postupanju", jer je odlukom prvostepenog suda o prihvatanju dokazanim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ povrijeđeno njegovo "pravo da ispita svjedoke, a koje je zagarantirano članom 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije". 21. Dalje, apelant je naveo da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. U obrazloženju svojih navoda apelant je, između ostalog, naveo da je djelo koje mu se stavlja na teret, prema presudi Suda BiH, počinjeno od maja 1992. godine do septembra 1992. godine, tj. u vremenu kad je važio KZSFRJ. Stoga, apelant smatra da je Sud BiH u njegovom predmetu trebao primijeniti odredbe krivičnog zakona koji je važio u vrijeme kada je djelo počinjeno. S tim u vezi, apelant je naveo da je Sud BiH, primjenjujući odredbe KZBiH, prekršio odredbe člana 3. (princip zakonitosti) i člana 4. KZBiH (princip vremenskog važenja krivičnog zakona), jer smatra da za njega nije bila najblaža primjena odredaba KZBiH u odnosu na propisanu kaznu. Naime, apelant se pozvao na praksu redovnih sudova gdje su pravosnažno okončani predmeti "ratni zločini u BiH" u kojima su primijenjene odredbe KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno odredbe KZFBiH ili KZRS, jer su, prema njegovom mišljenju, ti zakoni bili najpovoljniji za počinioce krivičnih djela ratnog zločina u odnosu na propisanu kaznu. Povredu svojih prava iz člana 15. Međunarodnog pakta apelant nije posebno obrazložio. b) Odgovor na apelaciju 22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ponovio svoje stavove iz obrazloženja osporenih odluka, te je zaključio da su predmetne presude pravilne i zakonite, a da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije, te člana 15. Međunarodnog pakta u cijelosti neosnovani. 23. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH i u potpunosti odgovorio na pitanje primjene "blažeg zakona". Ove tvrdnje potkrijepljene su zaključkom Ustavnog suda BiH koji je izražen u predmetu broj AP 1785/06, a u vezi sa primjenom člana 7. Evropske konvencije. Također, Tužilaštvo BiH je navelo da ne postoji retroaktivna primjena člana 172. KZBiH, jer primjena dugotrajnog zatvora umjesto smrtne kazne ne predstavlja primjenu teže kazne od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno postupio kada je zaključio da zločin protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava. Zbog toga je, prema mišljenju Tužilaštva BiH, nesporno da su krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo 1992. godine predstavljale krivična djela prema međunarodnom pravu. Stoga, Tužilaštvo BiH je zaključilo da su navodi apelacije u tom smislu u cijelosti neosnovani. 24. Također, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH ispravno postupio kada je u skladu sa odredbama Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju prihvatio utvrđenim činjenice u pogledu općih događanja u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine. S tim u vezi, navedeno je da je apelantu i njegovoj odbrani bilo omogućeno pravo na osporavanje dokaza preuzetih na navedeni način, dakle, apelant nije na bilo koji način doveden u slabiju procesnu poziciju u odnosu na Tužilaštvo BiH. Što se tiče apelantovih navoda o tome da identifikacija optuženog i rekonstrukcija događaja nisu izvršene na zakonit način, Tužilaštvo BiH smatra da su i ti navodi paušalni i u potpunosti neosnovani zbog toga što apelant nije ponudio dokaze koji bi učinili vjerovatnim da su navedene radnje izvršene na nezakonit način. Na kraju, Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 25.Krivični zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4. Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Član 4.a. Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava. Š...Ć Član 172. Zločini protiv čovječnosti (1) Ko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje drugog lica života (ubistvo); Š...Ć k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 26.Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 4. Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku. VI. Dopustivost 27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivostratione materiae 29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. 30. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Broj 38–Strana62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. 4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 31. U odnosu na apelantove navode o tome da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana 15. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, koj? se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Međutim, uživanje prava iz ovog pakta nije garantirano samostalno već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - "Nediskriminacija" (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka brojAP 1382/07od 17. septembra 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da se apelant nije pozvao na diskriminaciju u vezi sa pravima iz člana 15. Međunarodnog pakta, Ustavni sud smatra da je apelacija nedopuštena u dijelu u kojem se navodi povreda prava u vezi s tim članom. Dakle, apelacija je u tom dijeluratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 32. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. i člana 7. Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 37. Član 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. 38. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava,Monnel and Morris,odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). 40. U odnosu na dio apelacije koji sadrži prigovore na utvrđeno činjenično stanje, odnosno pravilnost pribavljanja i ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. 41. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. aprila 2002. godine iAP 352/04od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud,Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud,Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i,mutatis mutandis,Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. marta 2006. godine). 42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant u vrijeme i na način kako je opisano u dispozitivu prvostepene presude preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a) i k) KZBiH. Za ovakvo utvrđenje prvostepeni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Ustavni sud, također, zapaža Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana63 da je prvostepeni sud, prihvatajući iskaz svjedoka - očevica A. K. koji je svjedočio o apelantu kao naredbodavcu i neposrednom izvršiocu zločina, te uzimajući u obzir način na koji je svjedok sudu prilikom rekonstrukcije događaja pojasnio navode iz svog iskaza, njegovo snalaženje na licu mjesta kao i orijentacija u prostoru, detaljno i jasno obrazložio zašto je ocijenio iskaz tog svjedoka istinitim i vjerodostojnim. Dalje, prvostepeni sud je jasno obrazložio da je na nesumnjiv način utvrđeno da postoji saglasnost iskaza svih svjedoka kada su u pitanju apelantove radnje i njegovo učešće u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Isto tako, prvostepeni sud je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu svih provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode odbrane. Dakle, Ustavni sud zapaža, nasuprot apelantovim navodima, da je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnivao na svjedočenjima sva tri svjedoka, čiji su iskazi potkrijepljeni i ostalim dokazima Tužilaštva BiH. 43. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene iskaza svjedoka A. B. kao i drugih svjedoka, te svih drugih provedenih dokaza, u cijelosti je prihvatio i drugostepeni sud koji je svoju odluku i obrazložio. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore i da se o njima izjasnio jasno i detaljno. Naime, drugostepeni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelant u svojstvu naredbodavca i neposrednog izvršioca počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. 44. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što su osporene presude zasnovane na dokazima koji, prema njegovom mišljenju, nisu pribavljeni u skladu sa relevantnim odredbama ZKPBiH (apelantova identifikacija koju je izvršio svjedok A. B. i rekonstrukcija događaja). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda koju slijedi i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 525/04od 18. januara 2005. godine), prema kojoj, u principu, sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa (vidi Evropski sud,Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166) već procjenjuje da li je suđenje u cijelosti bilo pravično kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 45. U odnosu na apelantove navedene tvrdnje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Apelaciono vijeće, ispitujući iste apelantove žalbene navode, detaljno analiziralo način na koji je svjedok A. B. identificirao apelanta, te da je, s obzirom na činjenično utvrđenje, zaključilo da je procesna radnja u kojoj je svjedok A. B. prepoznao apelanta u cijelosti izvršena u skladu sa odredbom člana 85. ZKPBiH. Također, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ni u ovom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo, već da sadrže jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih je ocijenjeno da je apelantovo prepoznavanje u cijelosti izvršeno u skladu sa odredbom člana 85. stav 3. ZKPBiH. 46. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog toga što rekonstrukcija događaja, navodno, nije izvršena u skladu sa odredbom člana 93. stav 1. ZKPBiH, budući da je mjesto zločina bilo označeno žutim trakama, te da rekonstrukcija nije izvršena posebno sa svakim svjedokom, tj. očevicem događaja, kako je propisano navedenom odredbom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje i to kako u odnosu na mjesto koje je bilo označeno žutim trakama tako i u odnosu na pitanje zbog čega nije proveo rekonstrukciju događaja posebno sa svakim svjedokom. Također, Apelaciono vijeće je iste apelantove žalbene prigovore detaljno i pažljivo razmotrilo u žalbenom postupku i jasno obrazložilo svoj stav o neosnovanosti ovakvih navoda. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može utvrditi nikakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka u vezi sa dokazima koje je sud prihvatio, te zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 47. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije budući da mu, prema njegovoj tvrdnji, nije data mogućnost da valjano osporava činjenice koje je prvostepeni sud prihvatio kao dokazane, jer su one utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ. S tim u vezi, apelant je naveo da nije imao ravnopravan položaj u postupku u odnosu na tužioca. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. istog člana Evropske konvencije. To znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. To znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. 48. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o prihvatanju utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnivao na odredbi člana 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Također, Ustavni sud zapaža da navedeni zakon kao lex specialisdaje mogućnost za takvo postupanje suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je u toku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantu i njegovoj odbrani da osporavaju zaključak o prihvatanju navedene činjenice dokazanom, te da su ti prigovori odbrane odbijeni kao paušalni. Također, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je zaključak o dokazanosti navedene činjenice, osim presudama MKSJ, potkrijepljen i ostalim provedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su, prema mišljenju suda, opisujući način na koji su i gdje protjerani iz svojih domova dodatno potvrdili istinitost presude. Apelant, međutim, ni u žalbi protiv prvostepene presude ni u apelaciji nije ničim dokazao da su njegova prava u vezi s tim zaista povrijeđena, a posebno zbog toga što činjenica postojanja širokog i sistematskog napada na nesrpsko civilno stanovništvo na navedenom području predstavlja jednu uopćenu činjenicu koja konkretnu radnju izvršenja stavlja u širi kontekst ratnog događanja i koja kao takva ne potvrđuje apelantovu odgovornost. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz braniočevu pomoć, zatim da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Također je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe, da ih ospori, te da osporava i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. 49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona 50. Apelant se žali na to da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije koji glasi: Broj 38–Strana64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. 1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima priznatim kod civiliziranih naroda. 51. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je razmotrio isto pravno pitanje u svojoj Odluci brojAP 1785/06od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1785/06,"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključioda su ratni zločini "zločini prema međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. Evropske konvencije.Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i na primjenu odredbe člana 4.a. KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije. Također, u praksi Evropskog suda, u pogledu tumačenja člana 7. Evropske konvencije, uspostavljeni su opći principi (vidi Evropski sud, Konovov protiv Latvije,presuda od 24. jula 2008. godine, aplikacija broj 36376/04 iAugust Kolk i Petr Kislyiy protiv Estonije, presuda od 17. januara 2006. godine, aplikacije br. 23052/04 i 24018). 52. Imajući u vidu da su i osporene presude zasnovane na odredbama člana 4.a. KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te da je Sud BiH o primjeni navedenih odredaba dao detaljno obrazloženje, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci brojAP 1785/06od 30. marta 2007. godine, zato što se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, odnosno povrede principa ravnopravnosti strana u postupku u situaciji kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva BiH uz poštivanje principa kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze. Također, nema povrede navedenih prava ni u situaciji kada su sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da su ocijenili sve izvedene dokaze obje strane u postupku kao i relevantne materijalnopravne propise. 54. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana, odnosno član 4.a. KZBiH dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina za kršenje humanitarnog prava, a koje su prihvatili "civilizirani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. 55. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 408/07, rješavajući apelacijuDragoja Paunovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. veljače 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaDragoja Paunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/16 od 27. listopada 2006. godine i broj X-KR-05/16 od 26. svibnja 2006. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članak 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaDragoja Paunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/16 od 27. listopada 2006. godine i broj X-KR-05/16 od 26. svibnja 2006. godine u odnosu na članak 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dragoje Paunović (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, kojeg zastupa Ranko Dakić, odvjetnik iz Prijedora, podnio je 18. siječnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ 05/16 od 27. listopada 2006. godine i broj X-KR-05/16 od 26. svibnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i sudionika u postupku, Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH), zatražena je 27. kolovoza 2007. godine i 9. listopada 2009. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 18. rujna 2007. godine, a Tužiteljstvo BiH 29. listopada 2009. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. prosinca 2009. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana65 6. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/16 od 26. svibnja 2006. godine, koja je potvrđena presudom vijeća Apelacijskog odjela Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće), apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom razdoblju i radnjama pobliže opisanim pod točkama I i II dispozitiva prvostupanjske presude počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u vezi sa točkama (a) i (k) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Primjenom istog zakonskog propisa i odredaba članka 42. stavak 2. i članka 48. KZBiH apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. Sukladno odredbi članka 56. KZBiH, u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. ožujka 2005. godine pa nadalje. Na temelju odredbe članka 198. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oštećeni su radi svog imovinskopravnog zahtjeva upućeni na građansku parnicu. 7. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti (sadržaj provedenih dokaza naveden od 4. do 8. stranice presude) nesporno utvrđeno da je apelant od svibnja do rujna 1992. godine boravio na području Rogatice, te da je u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva na području općine Rogatica i regije Istočna Bosna, u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataljuna, 15. kolovoza 1992. godine počinio kaznenopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Navedene kaznenopravne radnje su pobliže opisane u točkama I i II dispozitiva presude. Sud BiH je naveo da svi provedeni dokazi na pouzdan i nesumnjiv način ukazuju na to da je apelant, poduzimajući kaznenopravne radnje koje su mu stavljene na teret, počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti. 8. Sud BiH je, također, utvrdio da je ostvareno bitno obilježje predmetnog kaznenog djela, a to je postojanje "širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo". Sud BiH je utvrdio kao nespornu činjenicu "da se u inkriminiranom razdoblju na prostoru općine Rogatica i regije Istočna Bosna odvijao široki i sistematični napad na nesrpsko civilno stanovništvo, što je utvrđeno pravomoćnim presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ): presuda MKSJ (IT-98-32-A) protiv M. V., MKSJ (IT-02-61) protiv M. D., MKSJ (IT-95-9) protiv S. Z., MKSJ (IT-97/24) protiv M. S., MKSJ (IT-94-1-T) protiv D. T. i MKSJ (IT-00-39&40/1-S) protiv B. P.". Sud BiH je, dalje, obrazložio da je navedene činjenice utvrdio primjenom odredbe članka 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Tužiteljstvu BiH i korištenju dokaza koje je pribavio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju). Sud BiH je, također, naveo da nije prihvatio prigovor apelantove obrane koji se odnosio na pobijanje odluke suda o prihvaćanju navedenih činjenica utvrđenim, jer je utvrdio da obrana nije pružila dokaze kojima bi uvjerila sud da u vrijeme inkriminiranog događaja napad nije bio usmjeren na nesrpsko stanovništvo na području općine Rogatica. 9. Sud BiH je, dalje, naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske, te u svojstvu starješine manje vojne formacije rogatičkog bataljuna, u inkriminiranom razdoblju sudjelovao u borbama u rajonu Duljevca, općina Rogatica, i u akciji zauzimanja kote Jačen, te da je u to vrijeme imao nadimak Špiro. Prema tome, Sud BiH je utvrdio da je apelant nesumnjivo znao za široki i sistematični napad protiv nesrpskog civilnog stanovništva u tom razdoblju na području općine Rogatica, te da, prema prirodi i posljedicama počinjenog djela, proizlazi da je on pristao i htio da njegove radnje predstavljaju dio tog napada. Stoga, Sud BiH je zaključio da su kod apelanta ispunjeni svi bitni elementi kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret. 10. Sud BiH je utvrdio da je u mjestu Duljevac pronađena masovna grobnica sa 24 leša. Dalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka specijaliste sudske medicine od 1. listopada 1998. godine, pri kojem je u cijelosti ostao na glavnom pretresu, Sud BiH je utvrdio da je medicinska obrada tih leševa pokazala da kod njih postoje povrede u predjelu glave, većinom sljepoočnog i čeonog dijela, a da su navedene povrede nanesene djelovanjem projektila iz ispaljenog vatrenog oružja. 11. U odnosu na spornu činjenicu je li apelant sudjelovao u strijeljanju civila na način kako je to prezentirano optužnicom, Sud BiH je naveo da su saslušani svjedoci, A. B. i zaštićeni svjedok "A", bili kategorični u svojim tvrdnjama da je upravo apelant osoba koja je u svojstvu starješine manje vojne formacije koja je sudjelovala u akciji zauzimanja kote Jačen odlučivala o odvođenju 27 civila u živi štit. Dalje, Sud BiH je naveo da je na temelju iskaza zaštićenog svjedoka "A" utvrdio da su na apelantovo naređenje civili dovedeni na livadu i da je apelant ponovno naredio, a zatim i osobno sudjelovao u strijeljanju civila. Sud BiH je, također, naveo da iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da je apelant nakon što je rekao: "Ja za ovo odlučujem, pobijte ovo", misleći pri tome na grupu od 27 zarobljenih civila, zajedno sa još dvojicom vojnika počeo "rafalati po civilima". Također, Sud BiH je naveo da je i svjedok A. B. svojim iskazom potvrdio da je apelant sudjelovao u strijeljanju civila, te da je u prilog svojoj tvrdnji naveo da je apelant stajao točno ispred njega u vrijeme strijeljanja "na udaljenosti od pet do sedam metara". Osim toga, Sud BiH je naveo da je ovaj svjedok i na obavljenoj rekonstrukciji događaja bez dileme pokazao lice mjesta, mjesto dolaska mini busa i iskrcavanja civila, te mjesto gdje se on nalazio sa grupom civila prije nego što je izvršeno strijeljanje. Također, Sud BiH je obrazložio da su ti svjedoci detaljno opisali događanja prije počinjenog zločina i da su pri tome dali iskaze i na okolnosti preživljavanja strijeljanja i načina na koji su se spasili nakon izvršenog strijeljanja. Sud BiH je naveo da je saslušao i svjedoka A. K. koji je preživio navedeno strijeljanje, te da je on u svom iskazu svjedočio o Špiri kao izvršitelju zločina. Međutim, Sud BiH je naveo da ovaj svjedok, i uz to što je opisao Špiru kao osobu koja je počinila zločin, nije prepoznao apelanta kao Špiru, što je sud obrazložio činjenicom da se radi o osobi koja je u poodmakloj starosnoj dobi, te da, s obzirom na "svoje stanje pameti", nije ni za očekivati da bi se mogao sjetiti lika osobe koju je posljednji put vidio prije 15 godina. 12. Sud BiH je, također, obrazložio da njegov zaključak proizlazi i iz činjenice da su svi svjedoci bili suglasni u tome da je Špiro imao žutu traku oko glave, za razliku od drugih vojnika koji su imali žutu traku povezanu oko naramenice, da je posjedovao i razgovarao putem motorole, te da je izjavio: "Ja za ovo odlučujem, pobijte ovo". Na kraju, Sud BiH je, ocjenjujući iskaze svjedoka koji su svjedočili o apelantovoj naredbodavnoj ulozi i neposrednom izvršitelju kaznenopravnih radnji koje su mu stavljene na teret, a koji su potkrijepljeni i drugim provedenim dokazima na glavnom pretresu, zaključio da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. 13. U pogledu primjene materijalnog zakona, Sud BiH je naveo da je prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe i apelanta osudio zbog kaznenog djela zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u vezi sa točkama (a) i (k) KZBiH. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, Sud BiH je smatrao relevantnim načelo zakonitosti (članak 3. KZBiH), te načelo vremenskog važenja kaznenog zakona (članak 4. KZBiH). Dalje, sud je naveo da je načelo zakonitosti propisano i člankom 7. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 15. stavak 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). S tim u vezi, Sud BiH je naveo da citirane odredbe propisuju da kazneno djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati kazneno djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za kazneno djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je djelo počinjeno. Međutim, Sud BiH je naveo da su od citiranog pravila u oba spomenuta dokumenta Broj 38–Strana66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. propisani izuzeci i to člankom 7. stavak 2. Europske konvencije, odnosno člankom 15. stavak 2. Međunarodnog pakta. Prema ovim odredbama se "ne sprječava suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo sukladno općim načelima prava koja su priznali civilizirani narodi", odnosno "prema općim pravnim načelima koja priznaje međunarodna zajednica". Dalje, Sud BiH je naveo da je isti izuzetak propisan i člankom 4.a. KZBiH kojim je omogućeno izuzetno odstupanje od načela iz članka 4. KZBiH, odnosno odstupanje od obveze primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju kaznena djela prema međunarodnom pravu. Naime, Sud BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opća načela međunarodnog prava" iz članka 4.a. KZBiH, s obzirom na to da je u vrijeme izvršenja, bez obzira na to je li promatrano sa stajališta međunarodnog običajnog prava ili sa stajališta "načela međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao kazneno djelo, odnosno da je zadovoljeno načelo legaliteta. U tom smislu sud je naveo da su radnje opisane u članku 172. KZBiH bile kažnjive i prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela, te je ukazao na odredbe čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155. i 186. KZSFRJ. Konačno, u vezi sa člankom 7. stavak 1. Europske konvencije, sud je zaključio da primjenu članka 4.a. KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta. 14. Dakle, ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje i nastalu posljedicu, te njihovu uzročnu vezu, Sud BiH je utvrdio da je apelant u momentu izvršenja kaznenog djela bio svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, te je zaključio da je kazneno djelo koje mu se stavlja na teret počinio sa direktnim umišljajem. Stoga je Sud BiH apelanta proglasio krivim za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret i osudio ga na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 godina. Pri tome je smatrao da je izrečena vrsta i visina kaznene sankcije razmjerna stupnju društvene opasnosti djela, te da će se njome postići svrha kaznenih sankcija i svrha kažnjavanja u smislu odredbe članka 39. KZBiH. 15. U obrazloženju drugostupanjske presude Apelacijsko vijeće je, između ostalog, navelo da je apelant svojim prizivom pobio zaključak prvostupanjskog suda o prihvaćanju kao utvrđene činjenice da se u vrijeme inkriminiranog događaja na prostoru općine Rogatica i regije Istočna Bosna odvijao široki i rasprostranjeni napad na nesrpsko civilno stanovništvo samo zato što je ta činjenica utvrđena pravomoćnim presudama MKSJ. S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je prvostupanjski sud u ovom slučaju zakonito postupio zato što je zaključak o prihvaćanju navedenih činjenica utvrđenim temeljio na odredbi članka 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Naime, Apelacijsko vijeće je obrazložilo da navedeni zakon kaolex specialisdaje mogućnost da se u postupcima pred sudovima BiH koriste dokazi koje je pribavio MKSJ u postupcima koji su vođeni pred tim sudom. Dalje, nasuprot prizivnim navodima, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je u prvostupanjskom postupku obrani data mogućnost da pobija navedeni zaključak prvostupanjskog suda, te da je sud prigovore apelantove obrane odbio kao paušalne i neutemeljene. Osim toga, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je prvostupanjski sud zaključak o dokazanosti navedenih činjenica, osim presudama MKSJ, adekvatno potkrijepio i drugim dokazima, a posebno saslušanjem svjedoka optužbe koji su svojim iskazima, opisujući način na koji su i gdje prognani iz svojih domova, dodatno potvrdili istinitost tih činjenica. Apelacijsko vijeće je na kraju zaključilo da u cijelosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda iz kojeg proizlazi da obrani nije onemogućeno da pobije prihvaćanje utvrđenom činjenice da je na području općine Rogatica u inkriminiranom razdoblju postojao široki i rasprostranjeni napad na nesrpsko civilno stanovništvo. Naime, istaknuto je da obrana u tijeku postupka nije utemeljeno uspjela pobiti tu činjenicu. 16. Dalje, Apelacijsko vijeće je navelo da su neutemeljeni prizivni navodi kojima je obrana pobijala način na koji je svjedok A. B. identificirao apelanta. S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je navelo da iz dokumentacije predmetnog spisa proizlazi da je svjedok A. B. u tijeku istrage dva puta vršio prepoznavanje apelanta. Dakle, prvi put 28. listopada 1998. godine, što je utvrđeno na temelju službene zabilješke Agencije za istraživanje i dokumentaciju, Sektor AID. Naime, Apelacijsko vijeće je obrazložilo da su apelantu tada ponuđene tri fotografije, od kojih je samo jedna bila apelantova fotografija, a ne dvije, kako je apelant tvrdio. Druge dvije fotografije su se odnosile na druge osobe. Također, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je drugo prepoznavanje svjedok izvršio 19. svibnja 2005. godine u prostorijama Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo. Apelacijsko vijeće je obrazložilo da je uvidom u Zapisnik o prepoznavanju osoba sa fotografija broj KT-12/99-RZ od 19. svibnja 2005. godine utvrđeno da je navedeni svjedok prepoznao apelanta, odnosno da je od svjedoka prethodno zatraženo da opiše osobu koja je 15. kolovoza 1992. godine strijeljala civile. Nakon što je to učinio, svjedoku je predočeno pet fotografija različitih osoba poimence navedenih u zapisniku. Utvrđeno je da je svjedok na fotografiji broj 4 prepoznao apelanta. Apelacijsko vijeće je utvrdilo da je tijek prepoznavanja fotografiran, te da iz priložene dokumentacije proizlazi da su svjedoku predočene fotografije bez ikakvih oznaka ili imena. Prema tome, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je svjedok prepoznao apelanta na način koji je sukladan odredbi članka 85. ZKPBiH. 17. U vezi sa prizivnim navodima koji se odnose na način na koji je izvršena rekonstrukcija događaja u selu Duljevac, Sud BiH je utvrdio da se suština navedenog prizivnog prigovora odnosi na činjenicu da je prilikom dolaska na naznačenu lokaciju policija osigurala mjesto i da je ono bilo označeno trakama na kojima je pisalo "mjesto zločina". Time je, prema apelantovom mišljenju, dokazna snaga identifikacije mikrolokacije mjesta zločina u potpunosti obezvrijeđena. Međutim, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da iz dokumentacije proizlazi da u tijeku postupka nije ni bilo sporno mjesto gdje je zločin izvršen, već da je svrha odlaska na lice mjesta bila da se provjere izvedeni dokazi i utvrde ostale činjenice značajne za predmet. Osim toga, Apelacijsko vijeće je na temelju snimka sačinjenog prilikom rekonstrukcije događaja utvrdilo da je jedan dio terena zaista bio označen žutom policijskom trakom na kojoj je pisalo "mjesto zločina". S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je navelo da iz dokumentacije spisa proizlazi da je, na zahtjev predsjednika vijeća, na licu mjesta obrazloženo da označeni dio terena predstavlja mjesto koje je očišćeno od mina, te da ni u kojem slučaju ne obuhvaća cjelokupnu lokaciju na kojoj je 15. kolovoza 1992. godine počinjen zločin, odnosno na kojem se rekonstrukcija trebala obaviti. Dalje, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da ovo proizlazi i iz kazivanja svjedoka A. B. koji je prilikom rekonstrukcije događaja sa preciznošću i bez dileme pokazao mjesto na koje je kombi dovezao civile i na kojem je mjestu on vezan čučao sa ostalim civilima. Te lokacije se, prema utvrđenju Apelacijskog vijeća, nalaze izvan mjesta označenog žutom trakom. Stoga je Apelacijsko vijeće zaključilo da činjenica da je dio terena koji je bio označen žutim trakama i koji je bio očišćen od mina ni na koji način nije dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka A. B. niti je umanjila snagu izvedenog dokaza - rekonstrukciju događaja. 18. U pogledu prizivnih prigovora kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba KZBiH, Apelacijsko vijeće je zaključilo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je presuda u ovom dijelu utemeljena na odredbi članka 4.a. KZBiH koji navodi "opća načela međunarodnog prava". Naime, Apelacijsko vijeće je obrazložilo da je primjenom odredbe članka 4.a. KZBiH u konkretnom slučaju učinjen izuzetak od općih načela navedenih u čl. 3. i 4. KZBiH, u smislu da navedeni članci ne dovode u pitanje suđenje i kažnjavanje neke osobe za svako činjenje ili nečinjenje koji uključuju i kazneno djelo koje je apelantu stavljeno na teret, a koje kao takvo nije bilo propisano zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana67 Dakle, utvrđujući da su u obrazloženju prvostupanjske presude dati valjani razlozi koji potvrđuju da je "zločin protiv čovječnosti" predstavljao kazneno djelo prema općim načelima međunarodnog prava, a koje je i to vijeće u cijelosti prihvatilo, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je prvostupanjski sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe KZBiH. Zbog toga je i ovaj prizivni prigovor odbijen kao neutemeljen. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. i članka 7. Europske konvencije, te članka 15. Međunarodnog pakta. 20. Vezano za navodnu povredu prava na pravično suđenje, apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koji se tiču navodne povrede prava na obranu. Naime, apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje jer su svoje presude temeljili "na iskazu svjedoka - očevica A. B., njegovoj identifikaciji apelanta i rekonstrukciji događaja, kao odlučnim dokazima". Apelant smatra da navedeni dokazi ne predstavljaju zakonite dokaze na kojima se mogla temeljiti njegova odgovornost. S tim u vezi, apelant je naveo da ga svjedok A. B. nije identificirao sukladno odredbi članka 85. stavak 3. ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, navedeni svjedok nije prethodno opisao apelanta već su mu samo ponuđene tri fotografije radi identifikacije, s tim što apelant smatra da su dvije fotografije bile njegove. Također, apelant je i u apelaciji pobio način identifikacije mjesta zločina prilikom rekonstrukcije događaja. Naime, budući da je policija osigurala mjesto zločina i da je ono bilo označeno trakama na kojima je pisalo "mjesto zločina", prema apelantovom mišljenju, dokazna snaga identifikacije mjesta zločina je "u potpunosti obezvrijeđena". Osim navedenog, apelant smatra da je rekonstrukcija događaja trebala biti izvršena posebno sa svakim svjedokom, kako je propisano odredbom članka 93. ZKPBiH. Također, apelant smatra da je u tijeku postupka na njegovu štetu povrijeđeno načelo "jednakosti u postupanju", jer je odlukom prvostupanjskog suda o prihvaćanju dokazanim činjenica koje su utvrđene pravomoćnim presudama MKSJ povrijeđeno njegovo "pravo da ispita svjedoke, a koje je zagarantirano člankom 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije". 21. Dalje, apelant je naveo da mu je pobijanim presudama prekršeno i pravo iz članka 7. Europske konvencije. U obrazloženju svojih navoda apelant je, između ostalog, naveo da je djelo koje mu se stavlja na teret, prema presudi Suda BiH, počinjeno od svibnja 1992. godine do rujna 1992. godine, tj. u vremenu kada je važio KZSFRJ. Stoga, apelant smatra da je Sud BiH u njegovom predmetu trebao primijeniti odredbe kaznenog zakona koji je važio u vrijeme kada je djelo počinjeno. S tim u vezi, apelant je naveo da je Sud BiH, primjenjujući odredbe KZBiH, prekršio odredbe članka 3. (načelo zakonitosti) i članka 4. KZBiH (načelo vremenskog važenja kaznenog zakona), jer smatra da za njega nije bila najblaža primjena odredaba KZBiH u odnosu na propisanu kaznu. Naime, apelant se pozvao na praksu redovnih sudova gdje su pravomoćno okončani predmeti "ratni zločini u BiH" u kojima su primijenjene odredbe KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja kaznenog djela, odnosno odredbe KZFBiH ili KZRS, jer su, prema njegovom mišljenju, ti zakoni bili najpovoljniji za počinitelje kaznenih djela ratnog zločina u odnosu na propisanu kaznu. Povredu svojih prava iz članka 15. Međunarodnog pakta apelant nije posebno obrazložio. b) Odgovor na apelaciju 22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ponovio svoje stavove iz obrazloženja pobijanih odluka, te je zaključio da su predmetne presude pravilne i zakonite, a da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6. i 7. Europske konvencije, te članka 15. Međunarodnog pakta u cijelosti neutemeljeni. 23. Tužiteljstvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno primijenio KZBiH i u potpunosti odgovorio na pitanje primjene "blažeg zakona". Ove tvrdnje potkrijepljene su zaključkom Ustavnog suda BiH koji je izražen u predmetu broj AP 1785/06, a u vezi sa primjenom članka 7. Europske konvencije. Također, Tužiteljstvo BiH je navelo da ne postoji retroaktivna primjena članka 172. KZBiH, jer primjena dugotrajnog zatvora umjesto smrtne kazne ne predstavlja primjenu teže kazne od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Naime, Tužiteljstvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno postupio kada je zaključio da zločin protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava. Zbog toga je, prema mišljenju Tužiteljstva BiH, nesporno da su kaznenopravne radnje koje je apelant poduzeo 1992. godine predstavljale kaznena djela prema međunarodnom pravu. Stoga, Tužiteljstvo BiH je zaključilo da su navodi apelacije u tom smislu u cijelosti neutemeljeni. 24. Također, Tužiteljstvo BiH smatra da je Sud BiH ispravno postupio kada je sukladno odredbama Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju prihvatio utvrđenim činjenice u pogledu općih događanja u Bosni i Hercegovini tijekom 1992. godine. S tim u vezi, navedeno je da je apelantu i njegovoj obrani bilo omogućeno pravo na pobijanje dokaza preuzetih na navedeni način, dakle, apelant nije na bilo koji način doveden u slabiju procesnu poziciju u odnosu na Tužiteljstvo BiH. Što se tiče apelantovih navoda o tome da identifikacija optuženog i rekonstrukcija događaja nisu izvršene na zakonit način, Tužiteljstvo BiH smatra da su i ti navodi paušalni i u potpunosti neutemeljeni zbog toga što apelant nije ponudio dokaze koji bi učinili vjerojatnim da su navedene radnje izvršene na nezakonit način. Na kraju, Tužiteljstvo BiH je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 25.Kazneni zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Načelo zakonitosti (1) Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Članak 4. Vremensko važenje kaznenog zakona (1) Na učinitelja kaznenog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja kaznenog djela. (2) Ako se poslije činjenja kaznenog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. Članak 4.a. Suđenje ili kažnjavanje za kaznena djela prema općim načelima međunarodnog prava Članci 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo kazneno djelo sukladno općim načelima međunarodnog prava. Š...Ć Članak 172. Zločini protiv čovječnosti (1) Tko kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje druge osobe života (ubojstvo); Š...Ć k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili Broj 38–Strana68 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 26.Zakon o ustupanju predmeta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 4. Činjenice ustanovljene pravomoćnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravomoćnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku. VI. Dopustivost 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivostratione materiae 29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. 30. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: 4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. 31. U odnosu na apelantove navode o tome da su mu pobijanim presudama povrijeđena prava iz članka 15. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelacijska nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, koj? se, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Međutim, uživanje prava iz ovog pakta nije garantirano samostalno već samo u vezi sa člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - "Nediskriminacija" (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka brojAP 1382/07od 17. rujna 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da se apelant nije pozvao na diskriminaciju u vezi sa pravima iz članka 15. Međunarodnog pakta, Ustavni sud smatra da je apelacija nedopuštena u dijelu u kojem se navodi povreda prava u vezi s tim člankom. Dakle, apelacija je u tom dijeluratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 32. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko jeratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji 33. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ 05/16 od 27. listopada 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 24. studenoga 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. siječnja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant je pobio navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.d. i članka 7. Europske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 37. Članak 6. st. 1. i 3.d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. 38. U konkretnom slučaju se radi o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala utemeljenost kaznene optužbe protiv apelanta, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi Europski sud za ljudska prava,Monnel and Morris,odluka od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stavak 54). 40. U odnosu na dio apelacije koji sadrži prigovore na utvrđeno činjenično stanje, odnosno pravilnost pribavljanja i ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana69 Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. 41. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obveza ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br.U 62/01od 5. travnja 2002. godine iAP 352/04od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud,Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istodobno, sudovi imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud,Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i,mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka brojAP 5/05od 14. ožujka 2006. godine). 42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret i da je kazneno odgovoran za njegovo izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na temelju svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant u vrijeme i na način kako je opisano u dispozitivu prvostupanjske presude poduzeo kaznenopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja kaznenog djela zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u vezi sa točkama (a) i (k) KZBiH. Za ovakvo utvrđenje prvostupanjski sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom kaznenom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaz svjedoka - očevica A. K. koji je svjedočio o apelantu kao naredbodavcu i neposrednom izvršitelju zločina, te uzimajući u obzir način na koji je svjedok sudu prilikom rekonstrukcije događaja pojasnio navode iz svog iskaza, njegovo snalaženje na licu mjesta kao i orijentacija u prostoru, detaljno i jasno obrazložio zašto je ocijenio iskaz tog svjedoka istinitim i vjerodostojnim. Dalje, prvostupanjski sud je jasno obrazložio da je na nesumnjiv način utvrđeno da postoji suglasnost iskaza svih svjedoka kada su u pitanju apelantove radnje i njegovo sudjelovanje u izvršenju kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret. Isto tako, prvostupanjski sud je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu svih provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode obrane. Dakle, Ustavni sud zapaža, nasuprot apelantovim navodima, da je prvostupanjski sud svoju odluku o apelantovoj krivnji temeljio na svjedočenjima sva tri svjedoka, čiji su iskazi potkrijepljeni i ostalim dokazima Tužiteljstva BiH. 43. Zaključke prvostupanjskog suda u pogledu ocjene iskaza svjedoka A. B. kao i drugih svjedoka, te svih drugih provedenih dokaza, u cijelosti je prihvatio i drugostupanjski sud koji je svoju odluku i obrazložio. Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud u svojoj presudi razmotrio sve apelantove prizivne prigovore i da se o njima izjasnio jasno i detaljno. Naime, drugostupanjski sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelant u svojstvu naredbodavca i neposrednog izvršitelja počinio kaznenopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da u pobijanim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. 44. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što su pobijane presude utemeljene na dokazima koji, prema njegovom mišljenju, nisu pribavljeni sukladno relevantnim odredbama ZKPBiH (apelantova identifikacija koju je izvršio svjedok A. B. i rekonstrukcija događaja). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda koju slijedi i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 525/04od 18. siječnja 2005. godine), prema kojoj, u načelu, sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa (vidi Europski sud, Kostovski protiv Nizozemske, presuda od 20. studenoga 1989. godine, serija A-166), već procjenjuje je li suđenje u cijelosti bilo pravično kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 45. U odnosu na apelantove navedene tvrdnje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je Apelacijsko vijeće, ispitujući iste apelantove prizivne navode, detaljno analiziralo način na koji je svjedok A. B. identificirao apelanta, te da je, s obzirom na činjenično utvrđenje, zaključilo da je procesna radnja u kojoj je svjedok A. B. prepoznao apelanta u cijelosti izvršena sukladno odredbi članka 85. ZKPBiH. Također, Ustavni sud smatra da obrazloženja pobijanih presuda ni u ovom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo, već da sadrže jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih je ocijenjeno da je apelantovo prepoznavanje u cijelosti izvršeno sukladno odredbi članka 85. stavak 3. ZKPBiH. 46. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog toga što rekonstrukcija događaja, navodno, nije izvršena sukladno odredbi članka 93. stavak 1. ZKPBiH, budući da je mjesto zločina bilo označeno žutim trakama, te da rekonstrukcija nije izvršena posebno sa svakim svjedokom, tj. očevicem događaja, kako je propisano navedenom odredbom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud dao detaljno i jasno obrazloženje i to kako u odnosu na mjesto koje je bilo označeno žutim trakama tako i u odnosu na pitanje zbog čega nije proveo rekonstrukciju događaja posebno sa svakim svjedokom. Također, Apelacijsko vijeće je iste apelantove prizivne prigovore detaljno i pažljivo razmotrilo u prizivnom postupku i jasno obrazložilo svoj stav o neutemeljenosti ovakvih navoda. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može utvrditi nikakvu proizvoljnost u obrazloženjima pobijanih odluka u vezi sa dokazima koje je sud prihvatio, te zaključuje da pobijane presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 47. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije budući da mu, prema njegovoj tvrdnji, nije data mogućnost da valjano pobija činjenice koje je prvostupanjski sud prihvatio kao dokazane, jer su one utvrđene pravomoćnim presudama MKSJ. S tim u vezi, apelant je naveo da nije imao ravnopravan položaj u postupku u odnosu na tužitelja. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. u vezi sa stavkom 3. točka d. istog članka Europske konvencije. To znači da optuženi u kaznenom postupku treba imati ista prava kao i ovlašteni tužitelj. Drugo važno načelo, koje je blisko vezano za to pravo, jeste da postupak mora biti sukladan načelu kontradiktornosti. To znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužitelj, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje obrane. 48. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud odluku o prihvaćanju utvrđenim činjenica koje su utvrđene pravomoćnim presudama MKSJ, a koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na Broj 38–Strana70 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. civilno stanovništvo, kao bitnog elementa kaznenog djela koje je apelantu stavljeno na teret, temeljio na odredbi članka 4. Zakona o ustupanju predmeta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Također, Ustavni sud zapaža da navedeni zakon kao lex specialisdaje mogućnost za takvo postupanje suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude jasno naveo da je u tijeku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantu i njegovoj obrani da pobijaju zaključak o prihvaćanju navedene činjenice dokazanom, te da su ti prigovori obrane odbijeni kao paušalni. Također, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je zaključak o dokazanosti navedene činjenice, osim presudama MKSJ, potkrijepljen i ostalim provedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su, prema mišljenju suda, opisujući način na koji su i gdje protjerani iz svojih domova dodatno potvrdili istinitost presude. Apelant, međutim, ni u prizivu protiv prvostupanjske presude ni u apelaciji nije ničim dokazao da su njegova prava u vezi s tim zaista povrijeđena, a posebno zbog toga što činjenica postojanja širokog i sistematskog napada na nesrpsko civilno stanovništvo na navedenom području predstavlja jednu uopćenu činjenicu koja konkretnu radnju izvršenja stavlja u širi kontekst ratnog događanja i koja kao takva ne potvrđuje apelantovu odgovornost. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivnje, a osuđujuća presuda nije utemeljena u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da načelo ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušeno na apelantovu štetu ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost iznijeti svoju obranu osobno i uz braniteljevu pomoć, zatim predlagati izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Također je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe, pobiti ih, te pobijati i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije. 49. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. Kažnjavanje samo na temelju zakona 50. Apelant se žali na to da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 7. Europske konvencije koji glasi: 1. Nitko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. 2. Ovaj članak ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo kazneno djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda. 51. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu članka 7. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je razmotrio isto pravno pitanje u svojoj Odluci brojAP 1785/06od 30. ožujka 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1785/06,"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključioda su ratni zločini "zločini prema međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao kaznena i propisao posebnu kaznenu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članku 7. Europske konvencije.Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i na primjenu odredbe članka 4.a. KZBiH u vezi sa člankom 7. stavak 2. Europske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje članka 7. Europske konvencije. Također, u praksi Europskog suda, u pogledu tumačenja članka 7. Europske konvencije, uspostavljena su opća načela (vidi Europski sud, Konovov protiv Latvije,presuda od 24. srpnja 2008. godine, aplikacija broj 36376/04 iAugust Kolk i Petr Kislyiy protiv Estonije, presuda od 17. siječnja 2006. godine, aplikacije br. 23052/04 i 24018). 52. Imajući u vidu da su i pobijane presude utemeljene na odredbama članka 4.a. KZBiH u vezi sa člankom 7. stavak 2. Europske konvencije, te da je Sud BiH o primjeni navedenih odredaba dao detaljno obrazloženje, Ustavni sud se u pogledu apelantovih prizivnih navoda umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci brojAP 1785/06od 30. ožujka 2007. godine, zato što se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz članka 7. Europske konvencije. VIII. Zaključak 53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije, odnosno povrede načela ravnopravnosti strana u postupku u situaciji kada je osuđujuća presuda utemeljena na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužiteljstva BiH uz poštivanje načela kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze. Također, nema povrede navedenih prava ni u situaciji kada su sudovi u pobijanim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da su ocijenili sve izvedene dokaze obje strane u postupku kao i relevantne materijalnopravne propise. 54. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede članka 7. Europske konvencije jer stavak 2. tog članka, odnosno članak 4.a. KZBiH dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina za kršenje humanitarnog prava, a koje su prihvatili "civilizirani narodi", a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stavka 1. članka 7. Europske konvencije. 55. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu brojAP 2235/08, rješavajući apelacijuXevahire Beširević i dr., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2010. godine donio je Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana71 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaXevahire Beširević, Semire Beširević, Amire Bećar rođ. Beširević i Adise Hasić rođ. Beširevićpodnesena protiv Rješewa Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine, Rješewa Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine, Zakqučka Opštinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i imenovanju privremenog zastupnika, Zakqučka Opštinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o određivanju prve javne prodaje nepokretnosti, Rješewa o dosudi Opštinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine, Rješewa Opštinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine, Rješewa Opštinskog suda u Tešnju broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. jula 2008. godine i Zakqučka Opštinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06 2413 od 28. avgusta 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Xevahira Beširević, Semira Beširević, Amira Bećar rođ. Beširević i Adisa Hasić rođ. Beširević (u daqnjem tekstu: apelantkinje) iz Jelaha, koje zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnijele su 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantkinje su podnijele apelaciju protiv Rješewa Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine, Zakqučka Opštinskog suda u Tešnju (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i imenovanju privremenog zastupnika umrlom izvršeniku, Zakqučka Opštinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o određivanju prve javne prodaje nepokretnosti i Rješewa o dosudi Opštinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine. Apelantkinje su, takođe, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje izvršnog postupka koji se vodi pod brojem 039-0-I-06-002413 u Opštinskom sudu, a u kom je Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine potvrđena prodaja nepokretnosti u svojini apelantkinje Xevahire Beširević - nepokretnost označena kao k.č. broj 5384/3, kuća i površina 333m²upisana u zk. ul. broj 364 k.o. Tešaw, sve do donošewa konačne odluke o apelaciji." 2. Apelantkinje su naknadno, tj. 9. septembra 2008. godine, dopunile apelaciju protiv Rješewa Opštinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine o namirenju tražioca izvršewa, Rješewa Opštinskog suda - Zemqišnokwižni ured, broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. jula 2008. godine o upisu svojine i Zakqučka Opštinskog suda broj 039-0-I-06-000-2413 od 28. avgusta 2008. godine. 3. Podneskom od 10. aprila 2009. godine apelantkinje su dopunile apelaciju i protiv Rješewa Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2235/08 od 12. februara 2009. godine. Navedenom odlukom Ustavni sud je odbio zahtjev apelantkiwa za donošenje privremene mjere. 5. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 24. septembra 2008. godine i 27. maja 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Opštinskog suda i Dragoquba Radulovića, učesnika u postupku, zatraženo je 24. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 6. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. oktobra 2008. godine, a Opštinski sud 6. oktobra 2008. godine. 7. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwama 26. maja 2009. godine. 8. Ustavni sud je na osnovu člana 93 stav 1 alineja 3 Pravila Ustavnog suda, na zahtjev sudijeMirsada Ćemana, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivawa u ovom predmetu. III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkiwa i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 10. Opštinski sud je Rješenjem brojI-1742/04 od 13. maja 2004. godine dozvolio izvršenje koje je predložio Dragoqub Radulović kao tražilac izvršewa (u daqnjem tekstu: tražilac izvršewa) protiv Sakiba Beširevića kao izvršenika (u daqnjem tekstu: izvršenik) na nepokretnosti pobliže označenoj u navedenom rješenju. Sud je dozvolio predloženo izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Opštinskog suda broj P-348/99 od 25. avgusta 2000. godine. Naime, tom presudom Sakib Beširević je obavezan da Dragoqubu Raduloviću isplati iznos na ime duga od 77.000.00 KM zakonske zatezne kamate i ostale troškove. Sud je navedeno rješenje dostavio Zemqišnokwižnom uredu da, u skladu sa članom 72 Zakona o izvršnom postupku (u daqnjem tekstu: ZIP), zabilježi predmetno izvršenje u zemqišne kwige. 11. Nakon više sprovedenih radwi u izvršnom postupku, Opštinski sud je Rješenjem brojI-282/05 od 5. decembra 2005. godine obustavio izvršenje na naznačenoj nepokretnosti zato što je utvrđeno da ta nepokretnost nije više izvršenikova svojina. Protiv ovog rješewa žalbu je izjavio tražilac izvršewa. 12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. avgusta 2006. godine žalbu tražioca izvršewa uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak radi nastavka izvršnog postupka. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da je promjena sopstvenika nepokretnosti koja je predmet izvršewa razlog za obustavljanje izvršewa na toj nepokretnosti, pri tome se pozivajući na član 63 st. 1 i 3 Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je ocijenio da je rješenje kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje postalo pravosnažno i da postupak izvršewa treba nastaviti. Sud je posebno istakao da je tražilac izvršewa prijedlog za izvršenje na nepokretnosti podnio još 3. decembra 2002. godine, a da prvostepeni sud nije izvršio zabilježbu rješewa o izvršenju, iako je prema ZIP-u bio dužan da to izvrši. 13. U ponovnom postupku Opštinski sud je Rješenjem broj 039-0-I-06-002413 od 22. novembra 2006. godine zbog istih razloga ponovo obustavio izvršenje. Kantonalni sud je, zatim, Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. februara 2007. godine, odlučujući o žalbi tražioca izvršewa, ponovo ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud ponovo u osporenom rješenju naveo isterazloge za obustavljanje izvršewa rješewa koje je navodio i u svom ranijem rješenju, a koje je drugostepeni sud ukinuo i vratio na ponovni postupak, dajući pri tom obrazloženje da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za obustavljanje. 14. Tražilac izvršewa je 21. marta 2007. godine dostavio podnesak Opštinskom sudu u kom je obavijestio sud da je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana72 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. izvršenik umro 30. novembra 2006. godine. Istovremeno je izvršio subjektivno preinačenje prijedloga za dozvolu izvršewa tako što je kao izvršenika označio apelantkinje. 15. Nakon toga, Opštinski sud je Zakqučkom broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine odredio da se izvršni postupak tražioca izvršewa protiv ranijeg izvršenika nastavlja protiv njegovih nasljednika. Istim rješenjem, supruga ranijeg izvršenika Sanela Beširović je određena za privremenog zastupnika nasljednicima umrlog izvršenika. Takođe je određeno da se izvršni postupak na spornoj nepokretnosti nastavlja protiv novog sopstvenika - apelantkinje Xevahire Beširević rođ. Čamxić kao izvršenika do visine vrijednosti označene nepokretnosti. U obrazloženju zakqučka je, između ostalog, navedeno da je u toku izvršnog postupka izvršenik umro, a kako nije imao punomoćnika, u smislu člana 34 stav 4 ZIP-a, njegovim nasljednicima je dodijeljen privremeni zastupnik, pa je postupak nastavljen. U smislu člana 34 stav 6 ZIP-a, sud je naveo da, nakon prestanka zajednice nasljednika, svaki od nasljednika može da preuzme postupak prijavom izvršnom sudu. Nakon što je iznio redoslijed podnesenih prijedloga tražioca izvršewa, sud je istakao da je na osnovu pravosnažne Presude Opštinskog suda na osnovu priznawa broj P 369/99 od 14. januara 2004. godine ukwiženo pravo na predmetnoj nepokretnosti 16. februara 2004. godine na ime apelantkinje Xevahire Beširević sa dijelom 1/1. Sud je zakqučio da je na istoj nepokretnosti, u vrijeme podnošewa prijedloga za dozvolu izvršewa 3. decembra 2002. godine, kao sopstvenik bio upisan raniji izvršenik Sakib Beširević. 16. Ovaj zakqučak o nastavku postupka u odnosu na novog sopstvenika, u smislu člana 72 stav 3 ZIP-a, sud je donio imajući u vidu da se u toku postupka izvršewa promijenio sopstvenik na nepokretnosti koja je predmet izvršewa. Sud je, takođe, naveo da je novi sopstvenik, apelantkiwa Xevahira Beširević, izvršenikova bivša supruga, znala za predmetno izvršenje, jer je kao zainteresovano lice u izvršnom postupku, prije nego što je postala sopstvenik sporne nepokretnosti, izjavqivala određeneprigovore koji su odbijeni. 17. Dalje, radi sprovođewa izvršewa na predmetnoj nepokretnosti Opštinski sud je istovremeno, 23. novembra 2007. godine, donio još jedan zakqučak pod istim brojem kojim je određena prva javna prodaja predmetnih nepokretnosti, te je utvrđen termin održavawa ročišta uz određivanje uslova prodaje putem usmenog i javnog nadmetawa. 18. Nakon prodaje nepokretnosti na kojoj je sprovođeno izvršenje, Rješenjem o dosudi Opštinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine predmetna nepokretnost je, na osnovu člana 93 stav 1 ZIP-a, dosuđena kupcu Fikretu Ćoriću. Istovremeno je naloženo Zemqišnokwižnom uredu istog suda da u roku od 15 dana upiše promjenu prava svojine sa imena apelantkinje Xevahire Beširević na ime kupca. U obrazloženju rješewa je navedeno da je na javnom nadmetanju održanom 8. januara 2008. godine učestvovalo više ponuđača i da je najpovoqniji ponuđač bio Fikret Ćorić. 19. Naknadno je Rješenjem Opštinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine određeno da se iz iznosa od 210.000.00 KM, koji je dobijen prodajom na prvom javnom nadmetanju, namiruje tražilac izvršewa na način i u označenim iznosima u konkretnomrješenju. U obrazloženju istog rješewa je navedeno da nakon donošewa Rješewa o dosudi broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine, na osnovu člana 108 ZIP-a, nije bilo potrebno da se u konkretnom slučaju zakazuje ročište za diobu cijene budući da sem tražioca izvršewa nije bilo drugih lica koja se namiruju iz prodajne cijene. 20. Rješenjem Opštinskog suda, Zemqišnokwižnog ureda, broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. jula 2008. godine, a na osnovu Rješewa o dosudi istog suda broj 039-0-I-06-002-413 od 17. januara 2008. godine, dozvoljena je promjena prava svojine na nepokretnostima označenim u rješenju sa dotadašnjeg sopstvenika - apelantkinje Xevahire Beširević u korist Fikreta Ćorića, sa obimom prava 1/1. 21. Zakqučkom Opštinskog suda broj 039-0-I-06-000-2413 od 28. avgusta 2008. godine apelantkiwi Xevahiri Beširević je naloženo da nepokretnosti označene u zakqučku odmah nakon prijema zakqučka isprazni, te slobodne od lica i stvari preda u posjed Fikretu Ćoriću. 22. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantkiwa protiv navedenih odluka Opštinskog suda, donio Rješenje broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeni Zakqučak broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenogzastupnika, zatim Zakqučak broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o prvoj javnoj prodaji nepokretnosti, te prvostepeno Rješenje o dosudi broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine. 23. U obrazloženju rješewa Kantonalni sud je, između ostalog, naglasio da je Rješenje o izvršenju brojI-1742/04 od 13. maja 2004. godine postalo pravosnažno i da ne postoje razlozi propisani u ZIP-u za obustavljanje izvršewa. Sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe apelantkiwa u odnosu na postavljanje privremenog zastupnika (sadašwa supruga umrlog izvršenika). Sud se pozvao na član 34 stav 4 ZIP-a, prema kom, u slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika, sud nasljednicima, ako to predloži tražilac izvršewa, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavijest suda o izvršenikovoj smrti, postavlja privremenog zastupnika na trošak tražioca izvršewa, po pravilu iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršewa i nastavlja postupak. Sud je istakao da se, po pravilu, privremeni zastupnik imenuje iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršewa. Međutim, sud je ocijenio da je navedenom zakonskom odredbom dozvoljena mogućnost postavljanja privremenog zastupnika i iz reda lica koja nisu u posjedu imovine. Sud je naveo da zakon nije odredio kada će to biti slučaj i kada će se za privremenog zastupnika postaviti lice koje nije u posjedu imovine koja je predmet izvršewa, pa je izvršnom sudu prepušteno da to ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. 24. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o tome da se predmetna nepokretnost, koja više nije svojina ranijeg izvršenika, nije mogla prodati pozivajući se ponovo na pravosnažno rješenje o izvršenju. Kantonalni sud je navode žalbe vezane za nedostavljanje rješewa koja su donesena u ranijem postupku izvršewa ocijenio nebitnim i neosnovanim zbog toga što su predmet konkretnog žalbenog postupka zakqučak o nastavku izvršnog postupka i postavljanje privremenog zastupnika, zakqučak o zakazivanju prve javne prodaje nepokretnosti i rješenje o dosudi. Takođe, navode žalbe da je predmetna nepokretnost prodata bez znawa sadašnjeg sopstvenika, apelantkinje Xevahire Beširević, sud je ocijenio neosnovanim ističućida se iz dokaza spisa vidi da je apelantkiwi uručen zakqučak o prvoj javnoj prodaji nepokretnosti, koji je primila njena kćerka. Takođe su ocijenjeni neosnovanim navodi žalbe da je izvršni postupak vođen bez znawa apelantkiwa jer su, kako je sud naveo, osporeni zakqučci prvostepenog suda dostavljeni svim nasljednicima umrlog izvršenika, o čemu u prvostepenom spisu postoje uredno potpisane dostavnice. Takođe, sud je utvrdio da su novom sopstveniku predmetne nepokretnosti uredno dostavljena oba zakqučka koja je prvostepeni sud donio nakon što je tražilac izvršewa 5. i 16. novembra 2007. godine prvostepenom sudu dostavio dva podneska kojim je tražio nastavak izvršnog postupka i postavljanje privremenog zastupnika, o čemu u prvostepenom spisu postoje dokazi. 25. Navode žalbi apelantkiwa kao nasljednika umrlog izvršenika, koji su se odnosili na navodna naknadna ulagawa u nepokretnost koja je predmet izvršewa, sud je ocijenio neosnovanim zbog toga što je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, te je vještak odgovarajuće struke u postupku Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana73 utvrdio vrijednost predmetnih nepokretnosti. Sud je naveo da, ukoliko apelantkinje kao izvršenice smatraju da je kupcu predmetne nepokretnosti eventualno dosuđeno nešto što nije bilo predmet izvršewa, preostaje im mogućnost da traže sudsku zaštitu u odgovarajućem postupku. 26. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine, odlučujući o žalbama apelantkiwa, žalbe odbio kao neosnovane, te potvrdio Rješenje Opštinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine o namirenju tražioca izvršewa iz iznosa koji je dobijen prodajom nepokretnosti. Sud je ocijenio da prvostepeni sud nije pogriješio kada nije održao ročište za diobu cijene, budući da za održavanje ročišta nije bilo ni zakonskog osnova ni potrebe. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelantkinje smatraju da su im osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz čl.II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13 i 17 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdwi apelantkinje ukazuju na to da "zakon ni u jednom dijelu ne propisuje otimanje predmetne nepokretnosti od sopstvenika koji nije izvršenik, čime su sudovi povrijedili članII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju". Navodeći hronologiju događaja, apelantkinje povredu svojih prava vide u tome što im je Opštinski sud "nedostavljanjem zakqučka o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zakqučka o javnoj prodaji, rješewa o dosudi" povrijedio pravo iz člana 6 stav 1 i "u određenoj mjeri pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije". Apelantkinje smatraju da je u nadležnim sudovima postojala pristrasnost sudija, iako je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem broj 070-0-Gr-08-000038 od 15. aprila 2008. godine odbio wihov prijedlog za delegiranje drugog suda. Apelantkinje su predložile da Ustavni sud usvoji wihovu apelaciju, utvrdi povredu članaII/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 stav 1, 13 i 17 Evropske konvencije, kao i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. b) Odgovori na apelaciju 28. Kantonalni sud je osporio navode apelacije i u svom opsežnom odgovoru, između ostalog, naveo da je u toku 1999. godine otpočeo parnični postupak između tražioca izvršewa kao tužioca i umrlog izvršenika kao tuženog, radi isplate duga sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Nakon što je donesena Presuda broj P-348/99 od 25. avgusta 2000. godine, koja je 28. novembra 2000. godine postala pravosnažna, tražilac izvršewa je podnio prijedlog za izvršenje na nepokretnosti koja je u vrijeme podnošewa prijedloga u zemqišnim kwigama bila upisana kao svojina izvršenika Sakiba Beširevića. Prigovore na ranija rješewa o izvršenju ulagali su i raniji izvršenik i Xevahira Beširević kao treće lice a tadašwa izvršenikova supruga. Međutim, u drugom postupku Opštinski sud je na osnovu priznawa donio Presudu broj P-369/99 od 14. januara 2004. godine. Nakon toga se kao sopstvenik na nepokretnosti koja je predmet izvršewa upisala apelantkiwa Xevahira Beširević sa dijelom 1/1. 29. S obzirom na to da je izvršni postupak započet u vrijeme dok se predmetna nepokretnost vodila kao svojina ranijeg izvršenika 1/1, nastavljen je izvršni postupak na toj nepokretnosti bez obzira na činjenicu što je na woj sada kao sopstvenik bila upisana njegova bivša supruga. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o dugu koji je nastao za vrijeme trajawa braka između umrlog izvršenika i apelantkinje Xevahire Beširević. U skladu sa tada važećim i sada važećim Porodičnim zakonom, za dugove nastale tokom braka bračni drugovi odgovaraju solidarno. Kantonalni sud je naveo da apelantkinje ne osporavaju činjenicu postojawa duga wihovog prednika, umrlog oca, odnosno bivšeg supruga, prema tražiocu izvršewa. Svi akti koje je donosio prvostepeni sud dostavljeni su apelantkiwama, ukoliko je to bilo propisano ZIP-om. Sud smatra da su navodi apelacije neosnovani jer je postupak izvršewa u cijelosti vođen na zakonit način. 30. Opštinski sud je osporio navode iz apelacije i istakao da nisu povrijeđena prava apelantkiwa u postupku pred Opštinskim sudom kao ni prava drugih učesnika u postupku. V. Relevantni propisi 31. UZakonu o nasljeđivanju("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) relevantna odredba glasi: Član9stav1 Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, na osnovu zakona umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditeqi... 32. UZakonu o izvršnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 i 33/06) relevantne odredbe glase: Član 10 stav 1 Prema pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavlja se rješenje povodom prijedloga za izvršenje, rješenje povodom prigovora na rješenje o izvršenju... Član 34 stav 4 U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika sud će nasljednicima, ako to predloži tražilac izvršewa, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavijest o izvršenikovoj smrti, postaviti privremenog zastupnika na trošak tražioca izvršewa, po pravilu iz reda lica koja su u posjedu imovinekoja je predmet izvršewa i nastaviti postupak.Š...Ć Član72st.1,2i3 Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemqišnoj kwizi upiše zabilježba izvršewa. Tom zabilježbom tražilac izvršewa stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršewa stekne određena prava nad tom nepokretnosti dužno je da trpi prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršewa stečenog tom zabilježbom. Promjena sopstvenika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog sopstvenika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi sopstvenik ne može u postupku da preduzima one radnje koje ne bi mogao da preduzme prijašwi sopstvenik da do promjene svojine nije došlo. Član 93 st. 1 i 2 Nakon polagawa cijene sud rješenjem dosuđuje nepokret- nost kupcu (rješenje o dosudi). Rješenjem iz stava 1 ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, azemqišnokwižnom sudu da se izvrši upis promjene prava svojine, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno. Član 96 Sud pristupa namirenju tražilaca izvršewa odmah nakon donošewa rješewa o dosudi. Član 108 stav 1 Nakon ispunjenja uslova iz člana 96 ovog zakona sud određuje ročište za diobu cijene (iznosa dobijenog prodajom) ako ima više od jednog tražioca izvršewa ili trećih lica koja imaju prava na namirenje. Broj 38–Strana74 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. VI. Dopustivost 33. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 34. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 35. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom su Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 doneseno je 9. juna 2008. godine a apelacija je podnesena 21. jula 2008. godine, Rješenje Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 je doneseno 23. marta 2009. godine a apelacija je dopunjena u odnosu na konkretno rješenje 10. aprila 2009. godine, tj. apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelantkinje osporavaju navedene odluke Kantonalnog i Opštinskog suda tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 38. ČlanII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine, sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 39. Prilikom razmatrawa toga da li je povrijeđen član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo mora da se utvrdi da li apelantkinje imaju "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar sopstveničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 14/00od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Budući da je apelantkiwa Xevahira Beširević bila upisana kao sopstvenik sporne nepokretnosti na kojoj je sprovedeno izvršenje, Ustavni sud smatra da predmetna nepokretnost u konkretnom izvršnom postupku predstavlja "imovinu" ove apelantkinje u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetna nepokretnost ne predstavlja "imovinu" apelantkiwa Semire Beširević, Amire Bećar rođ. Beširević i Adise Hasić rođ. Beširević. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud žalbene navode ovih apelantkiwa vezane za wihova navodna naknadna ulagawa u nepokretnost koja je predmet izvršewa ocijenio neosnovanim naglasivši da im preostaje mogućnost sudske zaštite u odgovarajućem postupku, ukoliko smatraju da je kupcu predmetne nepokretnosti eventualno dosuđeno nešto što nije predmet izvršewa. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršewa prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na navedene apelantkinje, ali će Ustavni sud razmotriti daqwa pitawa eventualnog kršewa ovog prava u odnosu na apelantkinju Xevahiru Beširević. 41. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava, SporrongiLönnorthprotiv Švedske,presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 42. Osporene odluke Kantonalnog suda i Opštinskog suda nesumwivo predstavljaju "miješanje" u apelantkiwinu imovinu budući da omogućavaju nastavak izvršnog postupka, a tražiocu izvršewa da svoje potraživanje naplati iz predmetne imovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenqivo drugo pravilo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje reguliše uslove pod kojima pojedinac može da bude lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantkiwino pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) da bude predviđeno zakonom, (b) da ima legitiman ciq od javnog ili opšteg interesa i (c) da bude u skladu sa principom proporcionalnosti (vidi citiranuOdluku Ustavnog suda broj U 26/00). 43. Prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantkiwinu imovinu u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je osporenim rješewima izvršni postupak nakon smrti ranijeg izvršenika nastavljen u odnosu na sve nasljednike, a konkretno u odnosu na apelantkinju Xevahiru Beširević kao novog sopstvenika sporne nepokretnosti koja je, prema Rješenju Opštinskog suda brojI-1742/04 od 13. maja 2004. godine, određena kao predmet izvršewa jer je utvrđeno da su ispunjeni uslovi iz čl. 34 stav 4, 72 stav 3, 93, 96 i 108 stav 1 ZIP-a. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbama apelantkiwa protiv odluka Opštinskog suda, utvrdio da je prvostepeni sud u cijelosti ispoštovao navedene odredbe ZIP-a, imajući u vidu da je rješenje o izvršenju pravosnažne presude na predmetnoj nepokretnosti postalo pravosnažno i da je predmetna nepokretnost u vrijeme podnošewa prijedloga za dozvolu izvršewa bila upisana kao svojina ranijeg izvršenika koji je u međuvremenu umro. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje koje su dali sudovi u osporenim odlukama proizvoqno jer je zasnovano na primjeni zakona koja se ne može ocijeniti proizvoqnom. Dalje, Ustavni sud smatra da su sudovi osporene odluke donijeli na osnovu zakonakoji je javno objavljen i čije su odredbe dovoqno jasne, kako bi svi građani mogli da odrede svoju pravnu poziciju i način ostvarivawa svojih interesa. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantkiwinu imovinu bilo u skladu sa zakonom. 44. U vezi sa pitanjem da li miješanje u apelantkiwino pravo na imovinu ima legitiman ciq od javnog ili opšteg Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana75 interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u pravnoj sigurnosti da se obezbijede mehanizmi namirewa povjerilaca kao i izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi u suprotnom bilo iluzorno i samo wihovo donošenje. U konkretnom slučaju, predmetna nepokretnost je određena kao predmet izvršewa, postupak izvršewa je nastavljen i u daqnjem postupku dosuđena je kupcu kako bi se namirilo potraživanje koje je tražilac izvršewa imao na osnovu pravosnažne presude. Ustavni sud smatra da odredba člana 72 stav 3 ZIP-a, kojom promjena sopstvenika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog sopstvenika kao izvršenika, ima za ciq sprečavanje, odnosno zloupotrebu ZIP-a na štetu drugih i, istovremeno, omogućava tražiocu izvršewa da svoje potraživanje na osnovu pravosnažne presude namiri iz imovine koja je pravosnažnim rješenjem o izvršenju označena kao predmet izvršewa, što svakako predstavlja legitiman ciq. 45. Dalje, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili opšteg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud za qudska prava,Jamesi dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 50). Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori jeste da li je miješanje u apelantkiwino pravo na imovinu bilo u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantkiwinu imovinu i zahtjeva opšteg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je tražilac izvršewa predložio nastavak postupka izvršewa na predmetnim nepokretnostima, a apelantkiwa, koja je naknadno postala sopstvenik na toj nepokretnosti, u toku predmetnogizvršnog postupka nije sudu ponudila bilo koje drugo sredstvo izvršewa kako bi izmirila dug prema tražiocu izvršewa. Prema tome, Ustavni sud smatra da odredba člana 72 stav 3 ZIP-a ne stavlja na apelantkinju "poseban i pretjeran teret", zatim da je primjena ovakve odredbe proporcionalna legitimnom ciqu koji se želi postići ovim zakonom, te da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantkiwinog prava i opšteg javnog interesa. Sem toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantkiwa nijebona fide sopstvenik na predmetnoj nepokretnosti. 46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršewa prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 47. Apelantkinje su, takođe, osporile navedene odluke Kantonalnog suda i Opštinskog suda. Naime, apelantkinje smatraju da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz čl.II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13 i 17 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 48. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 49. U vezi sa navodima apelantkiwa da povredu prava na pravično suđenje vide u tome što im nisu dostavljene osporene odluke, odnosno zakqučak o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zakqučak o javnoj prodaji i rješenje o dosudi, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u tom dijelu neosnovani jer iz dokaza spisa proizilazi da su apelantkinje osporene odluke primile i protiv wih podnijele pravne lijekove. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud iste navode, takođe, odbio jer je utvrdio da ovi navodi nisu tačni, odnosno da su suprotni dokazima u spisu. Sem toga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantkiwa o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju neosnovani, naročito zato što su i ti navodi razmotreni u toku postupka pred redovnim sudovima, a zahtjev apelantkiwa da se delegira drugi sud radi postupawa u konkretnom predmetu odbijen je kao neosnovan. Budući da apelantkinje u apelaciji ne nude bilo kakve druge dokaze u vezi s tim, Ustavni sud smatra wihove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim. Ostali navodi 50. Apelantkinje se žale i na kršenje prava iz čl. 13 i 17 Evropske konvencije, ali, budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi, Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati. VIII.Zakqučak 51. Nema povrede prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se izvršni postupak nastavi protiv novog sopstvenika nepokretnosti kao izvršenika, koji uz to nije nitibona fidesopstvenik, na kog je svojina na predmetnoj nepokretnosti prešla nakon što je pravosnažnim rješenjem dozvoljeno izvršenje protiv ranijeg izvršenika koji je u toku izvršnog postupka umro, a s ciljem izvršewa pravosnažne sudske presude u kojoj je utvrđena visina obaveze ranijeg izvršenika prema tražiocu izvršewa, budući da je miješanje u imovinu propisano zakonom i ima legitiman ciq. Takođe, nema povrede prava na imovinu u odnosu na ostale nasljednike ranijeg izvršenika kada oninisu sopstvenici nepokretnosti na kojoj se sprovodi izvršenje, jer nemaju "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 52. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na navode apelantkiwa da nisu primile osporene odluke protiv kojih sukoristile pravne lijekove budući da su sudovi utvrdili da iz dokaza u spisu proizilazi da je dostavljanje odluka donesenih u izvršnom postupku izvršeno u skladu sa odredbama ZIP-a. Takođe, nema povrede prava na nepristrasnost suda jer takvi navodi nisu ničim dokazani, a zahtjev apelantkiwa da se delegira drugi sud zbog navodne pristrasnosti sudova je razmotren u toku postupka pred redovnim sudovima i odbijen kao neosnovan. 53. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Na osnovu člana 41 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje oneslaganju potpredsjednice Seade Palavrić. 55. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović,s.r. IZDVOJENO MIŠQEWE SUTKIWE PALAVRIĆ U PREDMETU BROJ AP 2235/08 U odnosu na većinsko odlučenje uvaženih kolega u predmetu broj AP 2235/08, u dijelu u kom je zakqučeno danema povrede Broj 38–Strana76 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se izvršni postupak nastavi protiv novog sopstvenika nepokretnosti kao izvršenika, koji uz to nije nitibona fide sopstvenik, na kog je svojina na predmetnoj nepokretnosti prešla nakon što je pravosnažnim rješenjem dozvoljeno izvršenje protiv ranijeg izvršenika koji je u toku izvršnog postupka umro, a s ciljem izvršewa pravosnažne sudske presude u kojoj je utvrđena visina obaveze ranijeg izvršenika prema tražiocu izvršewa, budući da je miješanje u imovinu propisano zakonom i ima legitiman ciq. Takođe, nema povrede prava na imovinu u odnosu na ostale nasljednike ranijeg izvršenika kada oni nisu sopstvenici nepokretnosti na kojoj se sprovodi izvršenje, jer nemaju "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, izdvajam mišljenje i smatram da je apelacija u odnosu na apelantkinjuXevahiru Beširević (izvršenikova bivša supruga)osnovana, odnosno da je apelaciju trebalo usvojiti i utvrditi povredu pravo na apelantkiwinu imovinu. Naime, podsjećam na to da je osnovni zahtjev principa formalnog legaliteta u izvršnom postupku da se izvršenje određujena prijedlog ovlašćenog lica označenog u izvršnoj ispravi kao tužioca protiv tuženog iz izvršne isprave koja je osnov određivawa izvršewa. Zatim da, prema čl. 2, 11 i 12 Zakona o izvršnom postupku (u daqnjem tekstu: ZIP), sud u izvršnom postupku odlukedonosi u vidu rješewa ili zakqučka.Rješenjemsud u potpunosti ili djelimično prihvata prijedlog za izvršenje, azakqučakpredstavlja sudski nalog ili drugu odluku suda kojom se upravlja izvršnim postupkom i odlučuje o drugim pitawima kada je to izričito predviđeno ZIP-om. Protiv rješewa može da se izjavi prigovor, a kada je ZIP-om određeno i žalba, a protiv zakqučka pravni lijek nije dozvoljen. Osnovna premisa koju su izvršni sudovi imali u apelantkiwinom slučaju, koju slijedi i odluka Ustavnog suda, jeste da je apelantkiwa Xevahira Beširević (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti stekla nakon donošewa rješewa o izvršenju na predmetnoj nepokretnosti kao treće lice, pa na nju treba da se primijeni odredba stava 3 člana 72 ZIP-a, prema kojoj: "Promjena sopstvenika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog sopstvenika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi sopstvenik ne može u postupku da preduzima one radnje koje ne bi mogao da preduzme prijašwi sopstvenik da do promjene svojine nije došlo". Međutim, redovni sudovi, a i Ustavni sud, prema mome mišljenju, zanemarili su činjenicu da je uslov za primjenu stava 3 člana 72 ZIP-a prethodna primjena stava 1 ovoga člana, prema kom: "Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti da odredi da se u zemqišnoj kwizi upiše ubilježavanje izvršewa", te stava 2 člana 72 ZIP-a, prema kom: "Tim ubilježavanjem tražilac izvršewa stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisanog ubilježavawa izvršewa stekne određena prava nad tom nepokretnosti dužno je da trpi prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršewa stečenog tim ubilježavanjem". Naime, detaqnom analizom svakog dokumenta priloženog uz apelaciju i analizom navoda apelacije, došla sam do nespornog zakqučka da apelantkiwa predmetnu nepokretnost nije stekla u toku izvršnog postupka, odnosno nakon donošewa rješewa o izvršenju na predmetnoj nepokretnosti i upisa ubilježavawa izvršewa u zemqišnoj kwizi. Ovo proizilazi iz činjenice da je apelantkiwa nakon razvoda braka, 20. oktobra 1999. godine Opštinskom sudu podnijela tužbu protiv bivšeg supruga radi utvrđivawa zajednički stečene imovine u braku. Postupak je okončan 14. januara 2004. godine Presudom broj P-369/99. Istog dana ova presuda je postala pravosnažna budući da su se i apelantkiwa kao tužiteqka i njen bivši suprug kao tuženi odrekli prava na žalbu. Navedenom presudom apelantkiwi je na osnovu doprinosa u sticanju zajedničke imovine u braku sa bivšim suprugom pripala predmetna nepokretnost. Takođe, apelantkiwinom bivšem suprugu je, sem nekoliko nepokretnosti poqoprivrednog karaktera i osnivačkih prava na firmi "BSD Company"DOO Jelah, pripala druga kuća površine 579 m² i dvorište površine 387 m². Apelantkiwina svojina na predmetnoj nepokretnosti na osnovu navedene presude ukwižena je 16. februara 2004. godine, a njen bivši suprug je istovremeno izgubio svojinu na predmetnoj nepokretnosti. U međuvremenu, na prijedlog Dragoquba Radulovića, tražioca izvršewa, Opštinski sud je 1. novembra 2001. godine donio Rješenje brojI.512/01 kojim je dozvolio izvršenje presude protiv apelantkiwinog bivšeg supruga, i tona pokretnim stvarima apelantkiwinog bivšeg supruga kao izvršenika. Izvršenje na dozvoljenim pokretnim stvarima nije uspjelo. Stoga je12. maja 2004. godine tražilac izvršewa sudu podnio novi prijedlog za dozvolu izvršewa u kom je predložio da se izvršenje dozvolina svim nepokretnostima apelantkiwinog bivšeg supruga među kojima ina predmetnoj nepokretnosti.Prema članu 70 stav 1 ZIP-a, tražilac izvršewa je bio dužan uz prijedlog za izvršenje i na predmetnoj nepokretnosti da podnese izvod iz zemqišne kwige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao izvršenikova svojina. Međutim, budući da je na dan podnošewa prijedloga za izvršenje na predmetnoj nepokretnosti u zemqišnim kwigamaapelantkiwa bila ukwižena kao sopstvenik predmetne nepokretnosti, tražilac izvršewa je sudu uz prijedlog dostavio izvod iz zemqišne kwigesa stanjem od 2. decembra 2002. godinena kom je dodata službena zabilješka prema kojoj je zemqišnokwižno stanje predmetne nepokretnosti zakqučno sa 12. januarom 2004. g. (a ne sa 12. majem 2004. g. kao danom podnošewa prijedloga za izvršenje) ostalo nepromijenjeno, tj. da je predmetna nepokretnost u svojini apelantkiwinog bivšeg supruga. Opštinski sud je prihvatio i ovakav dokaz o svojinii 13. maja 2004.godine donio rješenje kojim je dozvolio izvršenje na predloženim nepokretnostima kao sredstvima izvršewa, među kojima i na predmetnoj nepokretnosti. Rješenje je odmah dostavljeno Zemqišnokwižnom uredu radi upisa ubilježavawa izvršewa, što je učinjeno 31. maja 2004. godine. Izvršenikovi prigovori o tome da predmetna nepokretnost nije njegova svojina, te prigovori apelantkinje kao trećeg lica, koja je tvrdila i pravosnažnom presudom dokazivala da u pogledu predmeta izvršewa ima pravo svojine, tražeći da se izvršenje na predmetnoj nepokretnosti proglasi nedozvoljenim u obimu u kom su njena prava zahvaćena izvršenjem, odbijeni su kao neosnovani. Bez obzira na to što je izvršenje dozvolio na svim predloženim nepokretnostima, Opštinski sud je postupak izvršewa nastavio samo na predmetnoj nepokretnosti, da bi, nakon više sprovedenih radwi u izvršnom postupku, Opštinski sud 5. decembra 2005. godine Rješenjem brojI.282/05 obustavio izvršenje na predmetnoj nepokretnosti, jer je, između ostalog,utvrdio da nikada prije 13. maja 2004. godine nije doneseno rješenje kojim bi bilo dozvoljeno izvršenje na predmetnoj nepokretnosti,teda je navedeno rješenje doneseno nakon što je treće lice, u skladu sa zakonom, upisano kao sopstvenik u zemqišnim kwigama, a protiv tog trećeg lica (apelantkinje) nije usmjeren prijedlog za dozvolu izvršewa, pa dozvoljeno izvršenje i ne može da se sprovede,a tražilac izvršewa je pozvan da u roku od osam dana od dana prijema ovog rješewa predloži sudu novo sredstvo izvršewa. Kantonalni sud je u dva navrata poništavao rješewa Opštinskog suda o obustavljanju izvršewa na predmetnoj nepokretnosti, uporno ponavljajući da je rješenje o izvršenju od 13. maja 2004. godine pravosnažno. Iako niti u jednom rješenju Kantonalni sud nije odlučio o apelantkiwinoj Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana77 solidarnoj obavezi, u obrazloženju svojih rješewa uzgred je pomenuo da je pri iskazivanju stava da postupak nastavi protiv apelantkinje kao izvršenikove bivše supruge, na predmetnoj nepokretnosti u apelantkiwinoj svojini, imao u vidu odredbe člana 273 ranijeg Porodičnog zakona, odnosno odredbe člana 262 važećeg Porodičnog zakona, kojima je uređen institut odgovornosti bračnih drugova za dugove nastale prema trećim licima. Uzimajući u obzir izneseni navod Kantonalnog suda, koji je ponovio i u odgovoru na apelaciju, a koji slijedi i Ustavni sud u svojoj odluci kada ističe da je apelantkiwa bila dužna da ponudi drugo sredstvo izvršewa, smatram neophodnim podsjetiti na odredbu člana 262 Porodičnog zakona, prema kojoj "za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirewa tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju oba bračna partnera, odgovarajubračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom, tako i svojom posebnom imovinom". Ovakav stav Kantonalnog suda, koji je prihvatio i Opštinski sud kada je 23. novembra 2007. godinezakqučkom a ne rješenjem "nastavio" izvršni postupak protiv apelantkinje, doveo je do situacije da izvršni sud, čija je zadaća da sprovede izvršenje prema dispozitivu izvršne isprave, tj. prema onome dužniku koji je bio tuženi u parničnom postupku i prema onoj imovini koja je u svojini tuženog iz parničnog postupka,vrši nadležnost parničnog suda, pa sam mijewa izvršnu ispravu i u pogledu dužnika i u pogledu imovine koja pripada dužniku. Nasuprot navedenom postupanju, u situaciji koja je predmet ove apelacije, u odnosu na apelantkinju, izvršni sud je bio dužan da se rukovodi odredbom stava 2 člana 30 ZIP-a, prema kojoj: "Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršewa javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori,stranke to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku." Dakle, nesporno je da tražilac izvršewa nije dokazao da je apelantkiwa preuzela dug svog bivšeg supruga niti da je apelantkiwa navedeni dug prema zakonu obavezna da izmiri, a činjenica je i da je apelantkiwa osporila obavezu da ona treba da izmiri navedeni dug. Sud je u ovoj situaciji bio dužan da zastane s izvršnim postupkom i da sačeka da stranke pitanje novog dužnika razriješe u parničnom postupku u kom je teret dokazivawa na tražiocu izvršewa. Propuštanjem da postupi na navedeni način izvršni sud je ne samo proizvoqno primijenio procesno pravo jer nije primijenio odredbu člana 30 stav 2 ZIP-a nego je i izašao iz okvira svoje nadležnosti i odlučivao umjesto parničnog suda. Takvim postupcima izvršni sud je uskratio apelantkiwi i pravo da u parničnom postupku, koristeći se svim pravnim sredstvima koja omogućava Zakon o parničnom postupku, dokazuje da li su se stekli uslovi iz člana 262 Porodičnog zakona da bi ona kao bivši bračni partner odgovarala solidarno za obaveze koje je stvorio njen bivši suprug za vrijeme dok su bili u braku, te da li je njen bivši suprug taj dug stvorio radi podmirewa tekućih potreba bračne, tj. porodične zajednice, odnosno da li je riječ o obavezi za koju prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, te da li su apelantkiwa i njen bivši suprug prilikom podjele bračne stečevine apelantkiwinom bivšem suprugu ostavili više imovine nego apelantkiwi upravo zbog njegove obaveze da izmiri dug prema tražiocu izvršewa. I ne samo da je izvršni sud apelantkiwi uskratio pravo da u parničnom postupku štiti svoje imovinske interese nego je na apelantkinju prenio obavezu njenog bivšeg supruga zakqučkom o nastavku postupka protiv kog se ne mogu izjavqivati pravni lijekovi i koji je u suštini sudski nalog kojim se upravlja izvršnim postupkom. Naime, prema odredbi člana 2 u vezi sa članom 39 ZIP-a, prijedlog za izvršenje može da se prihvati i izvršenje dozvoli samo rješenjem. Redovni sudovi su izvršni postupak okončali tako što su prodali predmetnu nepokretnost kao imovinu apelantkinje kao trećeg lica, u smislu člana 72 stav 3 ZIP-a, i deložirali je iz kuće koja je sastavni dio predmetne nepokretnosti. Pri ovakvom činjeničnom stanju, prema mome mišljenju, stavovi Ustavnog suda, izneseni u poglavquMeritum,potpuno su neprihvatqivi zbog razlogakoje sam iznijela u prethodnim komentarima. Takođe, smatram neupitnim da je apelantkiwa u cijelostibona fidesopstvenik i da je u cijelom izvršnom postupku žrtva postupawa izvršnog suda suprotno imperativnim normama relevantnog zakona. U konačnici, smatram da apelantkiwa jeste žrtva kršewa ustavnog prava na mirno uživanje imovine. Smatram da postoji povreda prava na apelantkiwinu imovinu zbog nezakonitog miješawa javnih vlasti u njeno pravo na imovinu. Stoga je, prema mome mišljenju, nepotrebno dalje analizirati da li postoji legitiman ciq i da li je miješanje u apelantkiwinu imovinu proporcionalno ciqu koji se želio postići u demokratskom društvu. Sarajevo 29. april 2010. godine Sutkiwa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu brojAP 2235/08, rješavajući apelacijuDževahire Beširević i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grenje, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaDževahire Beširević, Semire Beširević, Amire Bećar rođ. Beširević i Adise Hasić rođ. Beširevićpodnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine, Zaključka Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i imenovanju privremenog zastupnika, Zaključka Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o određivanju prve javne prodaje nekretnina, Rješenja o dosudi Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. jula 2008. godine i Zaključka Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06 2413 od 28. augusta 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dževahira Beširević, Semira Beširević, Amira Bećar rođ. Beširević i Adisa Hasić rođ. Beširević (u daljnjem tekstu: 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana78 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. apelantice) iz Jelaha, koje zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnijele su 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantice su podnijele apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine, Zaključka Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i imenovanju privremenog zastupnika umrlom izvršeniku, Zaključka Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o određivanju prve javne prodaje nekretnina i Rješenja o dosudi Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine. Apelantice su, također, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje izvršnog postupka koji se vodi pod brojem 039-0-I-06-002413 u Općinskom sudu, a u kojem je Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine potvrđena prodaja nekretnina u vlasništvu apelantice Dževahire Beširević - nekretnina označena kao k.č. broj 5384/3, kuća i površina 333m² upisana u zk. ul. broj 364 k.o. Tešanj, sve do donošenja konačne odluke o apelaciji." 2. Apelantice su naknadno, tj. 9. septembra 2008. godine, dopunile apelaciju protiv Rješenja Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine o namirenju tražioca izvršenja, Rješenja Općinskog suda - Zemljišnoknjižni ured, broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. jula 2008. godine o upisu vlasništva i Zaključka Općinskog suda broj 039-0-I-06-000-2413 od 28. augusta 2008. godine. 3. Podneskom od 10. aprila 2009. godine apelantice su dopunile apelaciju i protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2235/08 od 12. februara 2009. godine. Navedenom odlukom Ustavni sud je odbio zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere. 5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 24. septembra 2008. godine i 27. maja 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda i Dragoljuba Radulovića, učesnika u postupku, zatraženo je 24. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 6. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. oktobra 2008. godine, a Općinski sud 6. oktobra 2008. godine. 7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelanticama 26. maja 2009. godine. 8. Ustavni sud je na osnovu člana 93. stav 1. alineja 3. Pravila Ustavnog suda, na zahtjev sudije Mirsada Ćemana, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu. III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 10. Općinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine dopustio izvršenje koje je predložio Dragoljub Radulović kao tražilac izvršenja (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) protiv Sakiba Beširevića kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik) na nekretnini pobliže označenoj u navedenom rješenju. Sud je dopustio predloženo izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine. Naime, tom presudom Sakib Beširević je obavezan da Dragoljubu Raduloviću isplati iznos na ime duga od 77.000.00 KM zakonske zatezne kamate i ostale troškove. Sud je navedeno rješenje dostavio Zemljišnoknjižnom uredu da, u skladu sa članom 72. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zabilježi predmetno izvršenje u zemljišne knjige. 11. Nakon više provedenih radnji u izvršnom postupku, Općinski sud je Rješenjem broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine obustavio izvršenje na naznačenoj nekretnini zato što je utvrđeno da ta nekretnina nije više izvršenikovo vlasništvo. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavio tražilac izvršenja. 12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. augusta 2006. godine žalbu tražioca izvršenja uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak radi nastavka izvršnog postupka. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da je promjena vlasnika nekretnine koja je predmet izvršenja razlog za obustavljanje izvršenja na toj nekretnini, pri tome se pozivajući na član 63. st. 1. i 3. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je ocijenio da je rješenje kojim je dopušteno predloženo izvršenje postalo pravosnažno i da postupak izvršenja treba nastaviti. Sud je posebno istakao da je tražilac izvršenja prijedlog za izvršenje na nekretnini podnio još 3. decembra 2002. godine, a da prvostepeni sud nije izvršio zabilježbu rješenja o izvršenju, iako je prema ZIP-u bio dužan da to izvrši. 13. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 039-0-I-06-002413 od 22. novembra 2006. godine zbog istih razloga ponovo obustavio izvršenje. Kantonalni sud je, zatim, Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. februara 2007. godine, odlučujući o žalbi tražioca izvršenja, ponovo ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud ponovo u osporenom rješenju naveo iste razloge za obustavljanje izvršenja rješenja koje je navodio i u svom ranijem rješenju, a koje je drugostepeni sud ukinuo i vratio na ponovni postupak, dajući pri tom obrazloženje da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za obustavljanje. 14. Tražilac izvršenja je 21. marta 2007. godine dostavio podnesak Općinskom sudu u kojem je obavijestio sud da je izvršenik umro 30. novembra 2006. godine. Istovremeno je izvršio subjektivno preinačenje prijedloga za dozvolu izvršenja tako što je kao izvršenika označio apelantice. 15. Nakon toga, Općinski sud je Zaključkom broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine odredio da se izvršni postupak tražioca izvršenja protiv ranijeg izvršenika nastavlja protiv njegovih nasljednika. Istim rješenjem, supruga ranijeg izvršenika Sanela Beširović je određena za privremenog zastupnika nasljednicima umrlog izvršenika. Također je određeno da se izvršni postupak na spornoj nekretnini nastavlja protiv novog vlasnika - apelantice Dževahire Beširević rođ. Čamdžić kao izvršenika do visine vrijednosti označene nekretnine. U obrazloženju zaključka je, između ostalog, navedeno da je u toku izvršnog postupka izvršenik umro, a kako nije imao punomoćnika, u smislu člana 34. stav 4. ZIP-a, njegovim nasljednicima je dodijeljen privremeni zastupnik, pa je postupak nastavljen. U smislu člana 34. stav 6. ZIP-a, sud je naveo da, nakon prestanka zajednice nasljednika, svaki od nasljednika može preuzeti postupak prijavom izvršnom sudu. Nakon što je iznio redoslijed podnesenih prijedloga tražioca izvršenja, sud je istakao da je na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda na osnovu priznanja broj P 369/99 od 14. januara 2004. godine uknjiženo pravo na predmetnoj nekretnini 16. februara 2004. godine na ime apelantice Dževahire Beširević sa dijelom 1/1. Sud je zaključio da je na istoj nekretnini, u vrijeme podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja 3. decembra 2002. godine, kao vlasnik bio upisan raniji izvršenik Sakib Beširević. 16. Ovaj zaključak o nastavku postupka u odnosu na novog vlasnika, u smislu člana 72. stav 3. ZIP-a, sud je donio imajući u vidu da se u toku postupka izvršenja promijenio vlasnik na nekretnini koja je predmet izvršenja. Sud je, također, naveo da je nova vlasnica, apelantica Dževahira Beširević, izvršenikova bivša supruga, znala za predmetno izvršenje, jer je kao zainteresirano lice u izvršnom postupku, prije nego što je postala vlasnik sporne nekretnine, izjavljivala određene prigovore koji su odbijeni. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana79 17. Dalje, radi provođenja izvršenja na predmetnoj nekretnini Općinski sud je istovremeno, 23. novembra 2007. godine, donio još jedan zaključak pod istim brojem kojim je određena prva javna prodaja predmetnih nekretnina, te je utvrđen termin održavanja ročišta uz određivanje uvjeta prodaje putem usmenog i javnog nadmetanja. 18. Nakon prodaje nekretnine na kojoj je provođeno izvršenje, Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine predmetna nekretnina je, na osnovu člana 93. stav 1. ZIP-a, dosuđena kupcu Fikretu Ćoriću. Istovremeno je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu istog suda da u roku od 15 dana upiše promjenu prava vlasništva sa imena apelantice Dževahire Beširević na ime kupca. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na javnom nadmetanju održanom 8. januara 2008. godine učestvovalo više ponuđača i da je najpovoljniji ponuđač bio Fikret Ćorić. 19. Naknadno je Rješenjem Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine određeno da se iz iznosa od 210.000.00 KM, koji je dobijen prodajom na prvom javnom nadmetanju, namiruje tražilac izvršenja na način i u označenim iznosima u konkretnom rješenju. U obrazloženju istog rješenja je navedeno da nakon donošenja Rješenja o dosudi broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine, na osnovu člana 108. ZIP-a, nije bilo potrebno da se u konkretnom slučaju zakazuje ročište za diobu cijene budući da osim tražioca izvršenja nije bilo drugih lica koja se namiruju iz prodajne cijene. 20. Rješenjem Općinskog suda, Zemljišnoknjižnog ureda, broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. jula 2008. godine, a na osnovu Rješenja o dosudi istog suda broj 039-0-I-06-002-413 od 17. januara 2008. godine, dopuštena je promjena prava vlasništva na nekretninama označenim u rješenju sa dotadašnjeg vlasnika - apelantice Dževahire Beširević u korist Fikreta Ćorića, sa obimom prava 1/1. 21. Zaključkom Općinskog suda broj 039-0-I-06-000-2413 od 28. augusta 2008. godine apelantici Dževahiri Beširević je naloženo da nekretnine označene u zaključku odmah nakon prijema zaključka isprazni, te slobodne od lica i stvari preda u posjed Fikretu Ćoriću. 22. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantica protiv navedenih odluka Općinskog suda, donio Rješenje broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeni Zaključak broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zatim Zaključak broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o prvoj javnoj prodaji nekretnina, te prvostepeno Rješenje o dosudi broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine. 23. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naglasio da je Rješenje o izvršenju broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine postalo pravosnažno i da ne postoje razlozi propisani u ZIP-u za obustavljanje izvršenja. Sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe apelantica u odnosu na postavljanje privremenog zastupnika (sadašnja supruga umrlog izvršenika). Sud se pozvao na član 34. stav 4. ZIP-a, prema kojem, u slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika, sud nasljednicima, ako to predloži tražilac izvršenja, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavijest suda o izvršenikovoj smrti, postavlja privremenog zastupnika na trošak tražioca izvršenja, po pravilu iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja i nastavlja postupak. Sud je istakao da se, po pravilu, privremeni zastupnik imenuje iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja. Međutim, sud je ocijenio da je navedenom zakonskom odredbom dopuštena mogućnost postavljanja privremenog zastupnika i iz reda lica koja nisu u posjedu imovine. Sud je naveo da zakon nije odredio kada će to biti slučaj i kada će se za privremenog zastupnika postaviti lice koje nije u posjedu imovine koja je predmet izvršenja, pa je izvršnom sudu prepušteno da to ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. 24. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o tome da se predmetna nekretnina, koja više nije vlasništvo ranijeg izvršenika, nije mogla prodati pozivajući se ponovo na pravosnažno rješenje o izvršenju. Kantonalni sud je navode žalbe vezane za nedostavljanje rješenja koja su donesena u ranijem postupku izvršenja ocijenio nebitnim i neosnovanim zbog toga što su predmet konkretnog žalbenog postupka zaključak o nastavku izvršnog postupka i postavljanje privremenog zastupnika, zaključak o zakazivanju prve javne prodaje nekretnine i rješenje o dosudi. Također, navode žalbe da je predmetna nekretnina prodata bez znanja sadašnje vlasnice, apelantice Dževahire Beširević, sud je ocijenio neosnovanim ističući da se iz dokaza spisa vidi da je apelantici uručen zaključak o prvoj javnoj prodaji nekretnina, koji je primila njena kćerka. Također su ocijenjeni neosnovanim navodi žalbe da je izvršni postupak vođen bez znanja apelantica jer su, kako je sud naveo, osporeni zaključci prvostepenog suda dostavljeni svim nasljednicima umrlog izvršenika, o čemu u prvostepenom spisu postoje uredno potpisane dostavnice. Također, sud je utvrdio da su novom vlasniku predmetne nekretnine uredno dostavljena oba zaključka koja je prvostepeni sud donio nakon što je tražilac izvršenja 5. i 16. novembra 2007. godine prvostepenom sudu dostavio dva podneska kojim je tražio nastavak izvršnog postupka i postavljanje privremenog zastupnika, o čemu u prvostepenom spisu postoje dokazi. 25. Navode žalbi apelantica kao nasljednika umrlog izvršenika, koji su se odnosili na navodna naknadna ulaganja u nekretninu koja je predmet izvršenja, sud je ocijenio neosnovanim zbog toga što je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, te je vještak odgovarajuće struke u postupku utvrdio vrijednost predmetnih nekretnina. Sud je naveo da, ukoliko apelantice kao izvršenice smatraju da je kupcu predmetne nekretnine eventualno dosuđeno nešto što nije bilo predmet izvršenja, preostaje im mogućnost traženja sudske zaštite u odgovarajućem postupku. 26. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine, odlučujući o žalbama apelantica, žalbe odbio kao neosnovane, te potvrdio Rješenje Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine o namirenju tražioca izvršenja iz iznosa koji je dobijen prodajom nekretnine. Sud je ocijenio da prvostepeni sud nije pogriješio kada nije održao ročište za diobu cijene, budući da za održavanje ročišta nije bilo ni zakonskog osnova ni potrebe. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelantice smatraju da su im osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji apelantice ukazuju na to da "zakon ni u jednom dijelu ne propisuje otimanje predmetne nekretnine od vlasnika koji nije izvršenik, čime su sudovi povrijedili član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju". Navodeći hronologiju događaja, apelantice povredu svojih prava vide u tome što im je Općinski sud "nedostavljanjem zaključka o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zaključka o javnoj prodaji, rješenja o dosudi" povrijedio pravo iz člana 6. stav 1. i "u određenoj mjeri pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije". Apelantice smatraju da je u nadležnim sudovima postojala pristranost sudija, iako je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem broj 070-0-Gr-08-000038 od 15. aprila 2008. godine odbio njihov prijedlog za delegiranje drugog suda. Apelantice su predložile da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, utvrdi povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1, 13. i 17. Evropske konvencije, kao i član 1. Protokola Broj 38–Strana80 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. b) Odgovori na apelaciju 28. Kantonalni sud je osporio navode apelacije i u svom opsežnom odgovoru, između ostalog, naveo da je u toku 1999. godine otpočeo parnični postupak između tražioca izvršenja kao tužioca i umrlog izvršenika kao tuženog, radi isplate duga sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Nakon što je donesena Presuda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine, koja je 28. novembra 2000. godine postala pravosnažna, tražilac izvršenja je podnio prijedlog za izvršenje na nekretnini koja je u vrijeme podnošenja prijedloga u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasništvo izvršenika Sakiba Beširevića. Prigovore na ranija rješenja o izvršenju ulagali su i raniji izvršenik i Dževahira Beširević kao treće lice a tadašnja izvršenikova supruga. Međutim, u drugom postupku Općinski sud je na osnovu priznanja donio Presudu broj P-369/99 od 14. januara 2004. godine. Nakon toga se kao vlasnik na nekretnini koja je predmet izvršenja upisala apelantica Dževahira Beširević sa dijelom 1/1. 29. S obzirom na to da je izvršni postupak započet u vrijeme dok se predmetna nekretnina vodila kao vlasništvo ranijeg izvršenika 1/1, nastavljen je izvršni postupak na toj nekretnini bez obzira na činjenicu što je na njoj sada kao vlasnik bila upisana njegova bivša supruga. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o dugu koji je nastao za vrijeme trajanja braka između umrlog izvršenika i apelantice Dževahire Beširević. U skladu sa tada važećim i sada važećim Porodičnim zakonom, za dugove nastale tokom braka bračni drugovi odgovaraju solidarno. Kantonalni sud je naveo da apelantice ne osporavaju činjenicu postojanja duga njihovog prednika, umrlog oca, odnosno bivšeg supruga, prema tražiocu izvršenja. Svi akti koje je donosio prvostepeni sud dostavljeni su apelanticama, ukoliko je to bilo propisano ZIP-om. Sud smatra da su navodi apelacije neosnovani jer je postupak izvršenja u cijelosti vođen na zakonit način. 30. Općinski sud je osporio navode iz apelacije i istakao da nisu povrijeđena prava apelantica u postupku pred Općinskim sudom kao ni prava drugih učesnika u postupku. V. Relevantni propisi 31. UZakonu o nasljeđivanju("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) relevantna odredba glasi: Član 9. stav 1. Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, na osnovu zakona umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji... 32. UZakonu o izvršnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 i 33/06) relevantne odredbe glase: Član 10. stav 1. Prema pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavlja se rješenje povodom prijedloga za izvršenje, rješenje povodom prigovora na rješenje o izvršenju... Član 34. stav 4. U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika sud će nasljednicima, ako to predloži tražilac izvršenja, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavijest o izvršenikovoj smrti, postaviti privremenog zastupnika na trošak tražioca izvršenja, po pravilu iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja i nastaviti postupak. Š...Ć Član 72. st. 1, 2. i 3. Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja. Tom zabilježbom tražilac izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom. Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. Član 93. st. 1. i 2. Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi). Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno. Član 96. Sud pristupa namirenju tražilaca izvršenja odmah nakon donošenja rješenja o dosudi. Član 108. stav 1. Nakon ispunjenja uvjeta iz člana 96. ovog zakona sud određuje ročište za diobu cijene (iznosa dobijenog prodajom) ako ima više od jednog tražioca izvršenja ili trećih lica koja imaju prava na namirenje. VI. Dopustivost 33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 doneseno je 9. juna 2008. godine a apelacija je podnesena 21. jula 2008. godine, Rješenje Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 je doneseno 23. marta 2009. godine a apelacija je dopunjena u odnosu na konkretno rješenje 10. aprila 2009. godine, tj. apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelantice osporavaju navedene odluke Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 38. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana81 Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 39. Prilikom razmatranja toga da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi imaju li apelantice "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 14/00od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Budući da je apelantica Dževahira Beširević bila upisana kao vlasnica sporne nekretnine na kojoj je provedeno izvršenje, Ustavni sud smatra da predmetna nekretnina u konkretnom izvršnom postupku predstavlja "imovinu" ove apelantice u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetna nekretnina ne predstavlja "imovinu" apelantica Semire Beširević, Amire Bećar rođ. Beširević i Adise Hasić rođ. Beširević. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud žalbene navode ovih apelantica vezane za njihova navodna naknadna ulaganja u nekretninu koja je predmet izvršenja ocijenio neosnovanim naglasivši da im preostaje mogućnost sudske zaštite u odgovarajućem postupku, ukoliko smatraju da je kupcu predmetne nekretnine eventualno dosuđeno nešto što nije predmet izvršenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na navedene apelantice, ali će Ustavni sud razmotriti daljnja pitanja eventualnog kršenja ovog prava u odnosu na apelanticu Dževahiru Beširević. 41. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava,Sporrong i Lönnorth protiv Švedske,presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 42. Osporene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda nesumnjivo predstavljaju "miješanje" u apelanticinu imovinu budući da omogućavaju nastavak izvršnog postupka, a tražiocu izvršenja da svoje potraživanje naplati iz predmetne imovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti (vidi citiranu Odluku Ustavnog suda brojU 26/00). 43. Prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelanticinu imovinu u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima izvršni postupak nakon smrti ranijeg izvršenika nastavljen u odnosu na sve nasljednike, a konkretno u odnosu na apelanticu Dževahiru Beširević kao novu vlasnicu sporne nekretnine koja je, prema Rješenju Općinskog suda broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine, određena kao predmet izvršenja jer je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz čl. 34. stav 4, 72. stav 3, 93, 96. i 108. stav 1. ZIP-a. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbama apelantica protiv odluka Općinskog suda, utvrdio da je prvostepeni sud u cijelosti ispoštovao navedene odredbe ZIP-a, imajući u vidu da je rješenje o izvršenju pravosnažne presude na predmetnoj nekretnini postalo pravosnažno i da je predmetna nekretnina u vrijeme podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja bila upisana kao vlasništvo ranijeg izvršenika koji je u međuvremenu umro. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje koje su dali sudovi u osporenim odlukama proizvoljno jer je zasnovano na primjeni zakona koja se ne može ocijeniti proizvoljnom. Dalje, Ustavni sud smatra da su sudovi osporene odluke donijeli na osnovu zakona koji je javno objavljen i čije su odredbe dovoljno jasne, kako bi svi građani mogli odrediti svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticinu imovinu bilo u skladu sa zakonom. 44. U vezi sa pitanjem da li miješanje u apelanticino pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u pravnoj sigurnosti da se osiguraju mehanizmi namirenja povjerilaca kao i izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi u suprotnom bilo iluzorno i samo njihovo donošenje. U konkretnom slučaju, predmetna nekretnina je određena kao predmet izvršenja, postupak izvršenja je nastavljen i u daljnjem postupku dosuđena je kupcu kako bi se namirilo potraživanje koje je tražilac izvršenja imao na osnovu pravosnažne presude. Ustavni sud smatra da odredba člana 72. stav 3. ZIP-a, kojom promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika, ima za cilj sprječavanje, odnosno zloupotrebu ZIP-a na štetu drugih i, istovremeno, omogućava tražiocu izvršenja da svoje potraživanje na osnovu pravosnažne presude namiri iz imovine koja je pravosnažnim rješenjem o izvršenju označena kao predmet izvršenja, što svakako predstavlja legitiman cilj. 45. Dalje, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud za ljudska prava,James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 50). Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelanticinu imovinu i zahtjeva općeg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je tražilac izvršenja predložio nastavak postupka izvršenja na predmetnim nekretninama, a apelantica, koja je naknadno postala vlasnica na toj nekretnini, u toku predmetnog izvršnog postupka nije sudu ponudila bilo koje drugo sredstvo izvršenja kako bi izmirila dug prema tražiocu izvršenja. Prema tome, Ustavni sud smatra da odredba člana 72. stav 3. ZIP-a ne stavlja na apelanticu "poseban i pretjeran teret", zatim da je primjena ovakve odredbe proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ovim zakonom, te da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava i općeg javnog interesa. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantica nijebona fidevlasnica na predmetnoj nekretnini. 46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 47. Apelantice su, također, osporile navedene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda. Naime, apelantice smatraju da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13. i 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 48. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Broj 38–Strana82 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 49. U vezi sa navodima apelantica da povredu prava na pravično suđenje vide u tome što im nisu dostavljene osporene odluke, odnosno zaključak o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zaključak o javnoj prodaji i rješenje o dosudi, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u tom dijelu neosnovani jer iz dokaza spisa proizlazi da su apelantice osporene odluke primile i protiv njih podnijele pravne lijekove. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud iste navode, također, odbio jer je utvrdio da ovi navodi nisu tačni, odnosno da su suprotni dokazima u spisu. Osim toga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantica o navodnoj pristranosti sudova u konkretnom slučaju neosnovani, naročito zato što su i ti navodi razmotreni u toku postupka pred redovnim sudovima, a zahtjev apelantica da se delegira drugi sud radi postupanja u konkretnom predmetu odbijen je kao neosnovan. Budući da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve druge dokaze u vezi s tim, Ustavni sud smatra njihove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim. Ostali navodi 50. Apelantice se žale i na kršenje prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, ali, budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi, Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati. VIII. Zaključak 51. Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se izvršni postupak nastavi protiv novog vlasnika nekretnine kao izvršenika, koji uz to nije nitibona fide vlasnik, na kojeg je vlasništvo na predmetnoj nekretnini prešlo nakon što je pravosnažnim rješenjem dopušteno izvršenje protiv ranijeg izvršenika koji je u toku izvršnog postupka umro, a s ciljem izvršenja pravosnažne sudske presude u kojoj je utvrđena visina obaveze ranijeg izvršenika prema tražiocu izvršenja, budući da je miješanje u imovinu propisano zakonom i ima legitiman cilj. Također, nema povrede prava na imovinu u odnosu na ostale nasljednike ranijeg izvršenika kada oni nisu vlasnici nekretnine na kojoj se provodi izvršenje, jer nemaju "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 52. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na navode apelantica da nisu primile osporene odluke protiv kojih su koristile pravne lijekove budući da su sudovi utvrdili da iz dokaza u spisu proizlazi da je dostavljanje odluka donesenih u izvršnom postupku izvršeno u skladu sa odredbama ZIP-a. Također, nema povrede prava na nepristranost suda jer takvi navodi nisu ničim dokazani, a zahtjev apelantica da se delegira drugi sud zbog navodne pristranosti sudova je razmotren u toku postupka pred redovnim sudovima i odbijen kao neosnovan. 53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o neslaganju potpredsjednice Seade Palavrić. 55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE PALAVRIĆ U PREDMETU BROJ AP 2235/08 U odnosu na većinsko odlučenje uvaženih kolega u predmetu broj AP 2235/08, u dijelu u kojem je zaključeno danema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se izvršni postupak nastavi protiv novog vlasnika nekretnine kao izvršenika, koji uz to nije niti bona fide vlasnik, na kojeg je vlasništvo na predmetnoj nekretnini prešlo nakon što je pravosnažnim rješenjem dopušteno izvršenje protiv ranijeg izvršenika koji je u toku izvršnog postupka umro, a s ciljem izvršenja pravosnažne sudske presude u kojoj je utvrđena visina obaveze ranijeg izvršenika prema tražiocu izvršenja, budući da je miješanje u imovinu propisano zakonom i ima legitiman cilj. Također, nema povrede prava na imovinu u odnosu na ostale nasljednike ranijeg izvršenika kada oni nisu vlasnici nekretnine na kojoj se provodi izvršenje, jer nemaju "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, izdvajam mišljenje i smatram da je apelacija u odnosu na apelanticuDževahiru Beširević (izvršenikova bivša supruga)osnovana, odnosno da je apelaciju trebalo usvojiti i utvrditi povredu pravo na apelanticinu imovinu. Naime, podsjećam na to da je osnovni zahtjev principa formalnog legaliteta u izvršnom postupku da se izvršenje određujena prijedlog ovlaštenog lica označenog u izvršnoj ispravi kao tužioca protiv tuženog iz izvršne isprave koja je osnov određivanja izvršenja. Zatim da, prema čl. 2, 11. i 12. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), sud u izvršnom postupku odluke donosi u vidu rješenja ili zaključka. Rješenjemsud u potpunosti ili djelimično prihvata prijedlog za izvršenje, azaključakpredstavlja sudski nalog ili drugu odluku suda kojom se upravlja izvršnim postupkom i odlučuje o drugim pitanjima kada je to izričito predviđeno ZIP-om. Protiv rješenja se može izjaviti prigovor, a kada je ZIP-om određeno i žalba, a protiv zaključka pravni lijek nije dopušten. Osnovna premisa koju su izvršni sudovi imali u apelanticinom slučaju, koju slijedi i odluka Ustavnog suda, jeste da je apelantica Dževahira Beširević (u daljnjem tekstu: apelantica) pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekla nakon donošenja rješenja o izvršenju na predmetnoj nekretnini kao treće lice, pa se na nju treba primijeniti odredba stava 3. člana 72. ZIP-a, prema kojoj: "Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo". Međutim, redovni sudovi, a i Ustavni sud, prema mome mišljenju, zanemarili su činjenicu da je uvjet za primjenu stava 3. člana 72. ZIP-a prethodna primjena stava 1. ovoga člana, prema kojem: "Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježavanje izvršenja", te stava 2. člana 72. ZIP-a, prema kojem: "Tim ubilježavanjem tražilac izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisanog ubilježavanja izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tim ubilježavanjem". Naime, detaljnom analizom svakog dokumenta priloženog uz apelaciju i analizom navoda apelacije, došla sam do nespornog zaključka da apelantica predmetnu nekretninu nije Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana83 stekla u toku izvršnog postupka, odnosno nakon donošenja rješenja o izvršenju na predmetnoj nekretnini i upisa ubilježavanja izvršenja u zemljišnoj knjizi. Ovo proizlazi iz činjenice da je apelantica nakon razvoda braka, 20. oktobra 1999. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv bivšeg supruga radi utvrđivanja zajednički stečene imovine u braku. Postupak je okončan 14. januara 2004. godine Presudom broj P-369/99. Istog dana ova presuda je postala pravosnažna budući da su se i apelantica kao tužiteljica i njen bivši suprug kao tuženi odrekli prava na žalbu. Navedenom presudom apelantici je na osnovu doprinosa u stjecanju zajedničke imovine u braku sa bivšim suprugom pripala predmetna nekretnina. Također, apelanticinom bivšem suprugu je, osim nekoliko nekretnina poljoprivrednog karaktera i osnivačkih prava na firmi "BSD Company" DOO Jelah, pripala druga kuća površine 579 m i dvorište površine 387 m . Apelanticino vlasništvo na predmetnoj nekretnini na osnovu navedene presude uknjiženo je 16. februara 2004. godine, a njen bivši suprug je istovremeno izgubio vlasništvo na predmetnoj nekretnini. U međuvremenu, na prijedlog Dragoljuba Radulovića, tražioca izvršenja, Općinski sud je 1. novembra 2001. godine donio Rješenje broj I.512/01 kojim je dopustio izvršenje presude protiv apelanticinog bivšeg supruga, i tona pokretnim stvarima apelanticinog bivšeg supruga kao izvršenika. Izvršenje na dopuštenim pokretnim stvarima nije uspjelo. Stoga je12. maja 2004. godine tražilac izvršenja sudu podnio novi prijedlog za dozvolu izvršenja u kojem je predložio da se izvršenje dopustina svim nekretninama apelanticinog bivšeg supruga među kojima ina predmetnoj nekretnini.Prema članu 70. stav 1. ZIP-a, tražilac izvršenja je bio dužan uz prijedlog za izvršenje i na predmetnoj nekretnini podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao izvršenikovo vlasništvo. Međutim, budući da je na dan podnošenja prijedloga za izvršenje na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama apelantica bila uknjižena kao vlasnica predmetne nekretnine, tražilac izvršenja je sudu uz prijedlog dostavio izvod iz zemljišne knjigesa stanjem od 2. decembra 2002. godinena kojem je dodata službena zabilješka prema kojoj je zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine zaključno sa 12. januarom 2004. g. (a ne sa 12. majem 2004. g. kao danom podnošenja prijedloga za izvršenje) ostalo nepromijenjeno, tj. da je predmetna nekretnina u vlasništvu apelanticinog bivšeg supruga. Općinski sud je prihvatio i ovakav dokaz o vlasništvui 13. maja 2004.godine donio rješenje kojim je dopustio izvršenje na predloženim nekretninama kao sredstvima izvršenja, među kojima i na predmetnoj nekretnini. Rješenje je odmah dostavljeno Zemljišnoknjižnom uredu radi upisa ubilježavanja izvršenja, što je učinjeno 31. maja 2004. godine. Izvršenikovi prigovori o tome da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo, te prigovori apelantice kao trećeg lica, koja je tvrdila i pravosnažnom presudom dokazivala da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo vlasništva, tražeći da se izvršenje na predmetnoj nekretnini proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su njena prava zahvaćena izvršenjem, odbijeni su kao neosnovani. Bez obzira na to što je izvršenje dopustio na svim predloženim nekretninama, Općinski sud je postupak izvršenja nastavio samo na predmetnoj nekretnini, da bi, nakon više provedenih radnji u izvršnom postupku, Općinski sud 5. decembra 2005. godine Rješenjem broj I.282/05 obustavio izvršenje na predmetnoj nekretnini, jer je, između ostalog, utvrdio da nikada prije 13. maja 2004. godine nije doneseno rješenje kojim bi bilo dopušteno izvršenje na predmetnoj nekretnini,teda je navedeno rješenje doneseno nakon što je treće lice, u skladu sa zakonom, upisano kao vlasnik u zemljišnim knjigama, a protiv tog trećeg lica (apelantice) nije usmjeren prijedlog za dozvolu izvršenja, pa se dopušteno izvršenje i ne može provesti,a tražilac izvršenja je pozvan da u roku od osam dana od dana prijema ovog rješenja predloži sudu novo sredstvo izvršenja. Kantonalni sud je u dva navrata poništavao rješenja Općinskog suda o obustavljanju izvršenja na predmetnoj nekretnini, uporno ponavljajući da je rješenje o izvršenju od 13. maja 2004. godine pravosnažno. Iako niti u jednom rješenju Kantonalni sud nije odlučio o apelanticinoj solidarnoj obavezi, u obrazloženju svojih rješenja uzgred je spomenuo da je pri iskazivanju stava da postupak nastavi protiv apelantice kao izvršenikove bivše supruge, na predmetnoj nekretnini u apelanticinom vlasništvu, imao u vidu odredbe člana 273. ranijeg Porodičnog zakona, odnosno odredbe člana 262. važećeg Porodičnog zakona, kojima je uređen institut odgovornosti bračnih drugova za dugove nastale prema trećim licima. Uzimajući u obzir izneseni navod Kantonalnog suda, koji je ponovio i u odgovoru na apelaciju, a koji slijedi i Ustavni sud u svojoj odluci kada ističe da je apelantica bila dužna ponuditi drugo sredstvo izvršenja, smatram neophodnim podsjetiti na odredbu člana 262. Porodičnog zakona, prema kojoj "za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom, tako i svojom posebnom imovinom". Ovakav stav Kantonalnog suda, koji je prihvatio i Općinski sud kada je 23. novembra 2007. godinezaključkom a ne rješenjem "nastavio" izvršni postupak protiv apelantice, doveo je do situacije da izvršni sud, čija je zadaća provesti izvršenje prema dispozitivu izvršne isprave, tj. prema onome dužniku koji je bio tuženi u parničnom postupku i prema onoj imovini koja je u vlasništvu tuženog iz parničnog postupka,vrši nadležnost parničnog suda, pa sam mijenja izvršnu ispravu i u pogledu dužnika i u pogledu imovine koja pripada dužniku. Nasuprot navedenom postupanju, u situaciji koja je predmet ove apelacije, u odnosu na apelanticu, izvršni sud je bio dužan rukovoditi se odredbom stava 2. člana 30. ZIP-a, prema kojoj: "Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori,stranke to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku." Dakle, nesporno je da tražilac izvršenja nije dokazao da je apelantica preuzela dug svog bivšeg supruga niti da je apelantica navedeni dug prema zakonu obavezna izmiriti, a činjenica je i da je apelantica osporila obavezu da ona treba izmiriti navedeni dug. Sud je u ovoj situaciji bio dužan zastati s izvršnim postupkom i sačekati da stranke pitanje novog dužnika razriješe u parničnom postupku u kojem je teret dokazivanja na tražiocu izvršenja. Propuštanjem da postupi na navedeni način izvršni sud je ne samo proizvoljno primijenio procesno pravo jer nije primijenio odredbu člana 30. stav 2. ZIP-a nego je i izašao iz okvira svoje nadležnosti i odlučivao umjesto parničnog suda. Takvim postupcima izvršni sud je uskratio apelantici i pravo da u parničnom postupku, koristeći se svim pravnim sredstvima koja omogućava Zakon o parničnom postupku, dokazuje da li su se stekli uvjeti iz člana 262. Porodičnog zakona da bi ona kao bivši bračni partner odgovarala solidarno za obaveze koje je stvorio njen bivši suprug za vrijeme dok su bili u braku, te da li je njen bivši suprug taj dug stvorio radi podmirenja tekućih potreba bračne, tj. porodične zajednice, odnosno da li je riječ o obavezi za koju prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, te da li su apelantica i njen bivši suprug prilikom podjele bračne stečevine apelanticinom bivšem suprugu ostavili više imovine nego apelantici upravo zbog njegove obaveze da izmiri dug prema tražiocu izvršenja. I ne samo da je izvršni sud apelantici uskratio pravo da u parničnom postupku štiti svoje imovinske interese nego je na apelanticu prenio obavezu njenog bivšeg supruga zaključkom o nastavku postupka protiv kojeg se ne Broj 38–Strana84 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. mogu izjavljivati pravni lijekovi i koji je u suštini sudski nalog kojim se upravlja izvršnim postupkom. Naime, prema odredbi člana 2. u vezi sa članom 39. ZIP-a, prijedlog za izvršenje može se prihvatiti i izvršenje dopustiti samo rješenjem. Redovni sudovi su izvršni postupak okončali tako što su prodali predmetnu nekretninu kao imovinu apelantice kao trećeg lica, u smislu člana 72. stav 3. ZIP-a, i deložirali je iz kuće koja je sastavni dio predmetne nekretnine. Pri ovakvom činjeničnom stanju, prema mome mišljenju, stavovi Ustavnog suda, izneseni u poglavljuMeritum,potpuno su neprihvatljivi zbog razloga koje sam iznijela u prethodnim komentarima. Također, smatram neupitnim da je apelantica u cijelostibona fidevlasnica i da je u cijelom izvršnom postupku žrtva postupanja izvršnog suda suprotno imperativnim normama relevantnog zakona. U konačnici, smatram da apelantica jeste žrtva kršenja ustavnog prava na mirno uživanje imovine. Smatram da postoji povreda prava na apelanticinu imovinu zbog nezakonitog miješanja javnih vlasti u njeno pravo na imovinu. Stoga je, prema mome mišljenju, nepotrebno dalje analizirati postoji li legitiman cilj i da li je miješanje u apelanticinu imovinu proporcionalno cilju koji se želio postići u demokratskom društvu. 29. april 2010. godine Sarajevo Sutkinja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu brojAP 2235/08, rješavajući apelacijuDževahire Beširević i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grenje, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac David Feldman, sudac na sjednici održanoj 26. ožujka 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaDževahire Beširević, Semire Beširević, Amire Bećar rođ. Beširević i Adise Hasić rođ. Beširevićpodnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. lipnja 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 od 23. ožujka 2009. godine, Zaključka Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 23. studenoga 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i imenovanju privremenog zastupnika, Zaključka Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 23. studenoga 2007. godine o određivanju prve javne prodaje nekretnina, Rješenja o dosudi Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. siječnja 2008. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 21. srpnja 2008. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. srpnja 2008. godine i Zaključka Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06 2413 od 28. kolovoza 2008. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dževahira Beširević, Semira Beširević, Amira Bećar rođ. Beširević i Adisa Hasić rođ. Beširević (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Jelaha, koje zastupa Faruk Balijagić, odvjetnik iz Tuzle, podnijele su 21. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantice su podnijele apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. lipnja 2008. godine, Zaključka Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-I-06-002413 od 23. studenoga 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i imenovanju privremenog zastupnika umrlom izvršeniku, Zaključka Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 23. studenoga 2007. godine o određivanju prve javne prodaje nekretnina i Rješenja o dosudi Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. siječnja 2008. godine. Apelantice su, također, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje izvršnog postupka koji se vodi pod brojem 039-0-I-06-002413 u Općinskom sudu, a u kojem je Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. lipnja 2008. godine potvrđena prodaja nekretnina u vlasništvu apelantice Dževahire Beširević - nekretnina označena kao k.č. broj 5384/3, kuća i površina 333m² upisana u zk. ul. broj 364 k.o. Tešanj, sve do donošenja konačne odluke o apelaciji." 2. Apelantice su naknadno, tj. 9. rujna 2008. godine, dopunile apelaciju protiv Rješenja Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. srpnja 2008. godine o namirenju tražitelja izvršenja, Rješenja Općinskog suda - Zemljišnoknjižni ured, broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. srpnja 2008. godine o upisu vlasništva i Zaključka Općinskog suda broj 039-0-I-06-000-2413 od 28. kolovoza 2008. godine. 3. Podneskom od 10. travnja 2009. godine apelantice su dopunile apelaciju i protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002 062 od 23. ožujka 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2235/08 od 12. veljače 2009. godine. Navedenom odlukom Ustavni sud je odbio zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere. 5. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 24. rujna 2008. godine i 27. svibnja 2009. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. Od Općinskog suda i Dragoljuba Radulovića, sudionika u postupku, zatražena je 24. rujna 2008. godine dostava odgovora na apelaciju. 6. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. listopada 2008. godine, a Općinski sud 6. listopada 2008. godine. 7. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelanticama 26. svibnja 2009. godine. 8. Ustavni sud je na temelju članka 93. stavak 1. alineja 3. Pravila Ustavnog suda, na zahtjev suca Mirsada Ćemana, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu. III. Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 10. Općinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine dopustio izvršenje koje je predložio Dragoljub Radulović kao tražitelj izvršenja (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) protiv Sakiba Beširevića kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik) na nekretnini pobliže označenoj u navedenom rješenju. Sud je dopustio predloženo izvršenje na temelju 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana85 pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj P-348/99 od 25. kolovoza 2000. godine. Naime, tom presudom Sakib Beširević je obvezan da Dragoljubu Raduloviću isplati iznos na ime duga od 77.000.00 KM zakonske zatezne kamate i ostale troškove. Sud je navedeno rješenje dostavio Zemljišnoknjižnom uredu da, sukladno članku 72. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zabilježi predmetno izvršenje u zemljišne knjige. 11. Nakon više provedenih radnji u izvršnom postupku, Općinski sud je Rješenjem broj I-282/05 od 5. prosinca 2005. godine obustavio izvršenje na naznačenoj nekretnini zato što je utvrđeno da ta nekretnina nije više izvršenikovo vlasništvo. Protiv ovog rješenja priziv je izjavio tražitelj izvršenja. 12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. kolovoza 2006. godine priziv tražitelja izvršenja uvažio, prvostupanjsko rješenje ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak radi nastavka izvršnog postupka. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je promjena vlasnika nekretnine koja je predmet izvršenja razlog za obustavu izvršenja na toj nekretnini, pri tome se pozivajući na članak 63. st. 1. i 3. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je ocijenio da je rješenje kojim je dopušteno predloženo izvršenje postalo pravomoćno i da postupak izvršenja treba nastaviti. Sud je posebno istakao da je tražitelj izvršenja prijedlog za izvršenje na nekretnini podnio još 3. prosinca 2002. godine, a da prvostupanjski sud nije izvršio zabilježbu rješenja o izvršenju, iako je prema ZIP-u bio dužan to izvršiti. 13. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 039-0-I-06-002413 od 22. studenoga 2006. godine zbog istih razloga ponovno obustavio izvršenje. Kantonalni sud je, zatim, Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. veljače 2007. godine, odlučujući o prizivu tražitelja izvršenja, ponovno ukinuo prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Kantonalni sud je naglasio da je prvostupanjski sud ponovno u pobijanom rješenju naveo iste razloge za obustavu izvršenja rješenja koje je navodio i u svom ranijem rješenju, a koje je drugostupanjski sud ukinuo i vratio na ponovni postupak, dajući pri tom obrazloženje da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za obustavu. 14. Tražitelj izvršenja je 21. ožujka 2007. godine dostavio podnesak Općinskom sudu u kojem je obavijestio sud da je izvršenik umro 30. studenoga 2006. godine. Istodobno je izvršio subjektivno preinačenje prijedloga za dozvolu izvršenja tako što je kao izvršenika označio apelantice. 15. Nakon toga, Općinski sud je Zaključkom broj 039-0-I-06-002413 od 23. studenoga 2007. godine odredio da se izvršni postupak tražitelja izvršenja protiv ranijeg izvršenika nastavlja protiv njegovih nasljednika. Istim rješenjem, supruga ranijeg izvršenika Sanela Beširović je određena za privremenog zastupnika nasljednicima umrlog izvršenika. Također je određeno da se izvršni postupak na spornoj nekretnini nastavlja protiv novog vlasnika - apelantice Dževahire Beširević rođ. Čamdžić kao izvršenika do visine vrijednosti označene nekretnine. U obrazloženju zaključka je, između ostalog, navedeno da je u tijeku izvršnog postupka izvršenik umro, a kako nije imao punomoćnika, u smislu članka 34. stavak 4. ZIP-a, njegovim nasljednicima je dodijeljen privremeni zastupnik, pa je postupak nastavljen. U smislu članka 34. stavak 6. ZIP-a, sud je naveo da, nakon prestanka zajednice nasljednika, svaki od nasljednika može preuzeti postupak prijavom izvršnom sudu. Nakon što je iznio redoslijed podnesenih prijedloga tražitelja izvršenja, sud je istakao da je na temelju pravomoćne Presude Općinskog suda na temelju priznanja broj P 369/99 od 14. siječnja 2004. godine uknjiženo pravo na predmetnoj nekretnini 16. veljače 2004. godine na ime apelantice Dževahire Beširević sa dijelom 1/1. Sud je zaključio da je na istoj nekretnini, u vrijeme podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja 3. prosinca 2002. godine, kao vlasnik bio upisan raniji izvršenik Sakib Beširević. 16. Ovaj zaključak o nastavku postupka u odnosu na novog vlasnika, u smislu članka 72. stavak 3. ZIP-a, sud je donio imajući u vidu da se u tijeku postupka izvršenja promijenio vlasnik na nekretnini koja je predmet izvršenja. Sud je, također, naveo da je nova vlasnica, apelantica Dževahira Beširević, izvršenikova bivša supruga, znala za predmetno izvršenje, jer je kao zainteresirana osoba u izvršnom postupku, prije nego što je postala vlasnik sporne nekretnine, izjavljivala određene prigovore koji su odbijeni. 17. Dalje, radi provođenja izvršenja na predmetnoj nekretnini Općinski sud je istodobno, 23. studenoga 2007. godine, donio još jedan zaključak pod istim brojem kojim je određena prva javna prodaja predmetnih nekretnina, te je utvrđen termin održavanja ročišta uz određivanje uvjeta prodaje putem usmenog i javnog nadmetanja. 18. Nakon prodaje nekretnine na kojoj je provođeno izvršenje, Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. siječnja 2008. godine predmetna nekretnina je, na temelju članka 93. stavak 1. ZIP-a, dosuđena kupcu Fikretu Ćoriću. Istodobno je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu istog suda da u roku od 15 dana upiše promjenu prava vlasništva sa imena apelantice Dževahire Beširević na ime kupca. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na javnom nadmetanju održanom 8. siječnja 2008. godine sudjelovalo više ponuđača i da je najpovoljniji ponuđač bio Fikret Ćorić. 19. Naknadno je Rješenjem Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. srpnja 2008. godine određeno da se iz iznosa od 210.000.00 KM, koji je dobiven prodajom na prvom javnom nadmetanju, namiruje tražitelj izvršenja na način i u označenim iznosima u konkretnom rješenju. U obrazloženju istog rješenja je navedeno da nakon donošenja Rješenja o dosudi broj 039-0-I-06-002413 od 17. siječnja 2008. godine, na temelju članka 108. ZIP-a, nije bilo potrebno u konkretnom slučaju zakazivati ročište za diobu cijene budući da osim tražitelja izvršenja nije bilo drugih osoba koje se namiruju iz prodajne cijene. 20. Rješenjem Općinskog suda, Zemljišnoknjižnog ureda, broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. srpnja 2008. godine, a na temelju Rješenja o dosudi istog suda broj 039-0-I-06-002-413 od 17. siječnja 2008. godine, dopuštena je promjena prava vlasništva na nekretninama označenim u rješenju sa dotadašnjeg vlasnika - apelantice Dževahire Beširević u korist Fikreta Ćorića, sa opsegom prava 1/1. 21. Zaključkom Općinskog suda broj 039-0-I-06-000-2413 od 28. kolovoza 2008. godine apelantici Dževahiri Beširević je naloženo da nekretnine označene u zaključku odmah nakon prijema zaključka isprazni, te slobodne od osoba i stvari preda u posjed Fikretu Ćoriću. 22. Kantonalni sud je, odlučujući o prizivu apelantica protiv navedenih odluka Općinskog suda, donio Rješenje broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. lipnja 2008. godine kojim je prizive odbio kao neutemeljene i potvrdio prvostupanjski Zaključak broj 039-0-I-06-002413 od 23. studenoga 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zatim Zaključak broj 039-0-I-06-002413 od 23. studenoga 2007. godine o prvoj javnoj prodaji nekretnina, te prvostupanjsko Rješenje o dosudi broj 039-0-I-06-002413 od 17. siječnja 2008. godine. 23. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naglasio da je Rješenje o izvršenju broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine postalo pravomoćno i da ne postoje razlozi propisani u ZIP-u za obustavu izvršenja. Sud je ocijenio neutemeljenim navode priziva apelantica u odnosu na postavljanje privremenog zastupnika (sadašnja supruga umrlog izvršenika). Sud se pozvao na članak 34. stavak 4. ZIP-a, prema kojem, u slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika, sud nasljednicima, ako to predloži tražitelj izvršenja, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavijest suda o izvršenikovoj smrti, postavlja privremenog zastupnika na trošak tražitelja izvršenja, po pravilu iz reda osoba koje su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja i nastavlja postupak. Sud je istakao da se, po pravilu, privremeni zastupnik imenuje iz reda osoba koje su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja. Međutim, sud je ocijenio da je navedenom zakonskom Broj 38–Strana86 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. odredbom dopuštena mogućnost postavljanja privremenog zastupnika i iz reda osoba koje nisu u posjedu imovine. Sud je naveo da zakon nije odredio kada će to biti slučaj i kada će se za privremenog zastupnika postaviti osoba koja nije u posjedu imovine koja je predmet izvršenja, pa je izvršnom sudu prepušteno da to ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. 24. Sud je ocijenio neutemeljenim prizivne navode o tome da se predmetna nekretnina, koja više nije vlasništvo ranijeg izvršenika, nije mogla prodati pozivajući se ponovno na pravomoćno rješenje o izvršenju. Kantonalni sud je navode priziva vezane za nedostavljanje rješenja koja su donesena u ranijem postupku izvršenja ocijenio nebitnim i neutemeljenim zbog toga što su predmet konkretnog prizivnog postupka zaključak o nastavku izvršnog postupka i postavljanje privremenog zastupnika, zaključak o zakazivanju prve javne prodaje nekretnine i rješenje o dosudi. Također, navode priziva da je predmetna nekretnina prodana bez znanja sadašnje vlasnice, apelantice Dževahire Beširević, sud je ocijenio neutemeljenim ističući da se iz dokaza spisa vidi da je apelantici uručen zaključak o prvoj javnoj prodaji nekretnina, koji je primila njezina kćerka. Također su ocijenjeni neutemeljenim navodi priziva da je izvršni postupak vođen bez znanja apelantica jer su, kako je sud naveo, pobijani zaključci prvostupanjskog suda dostavljeni svim nasljednicima umrlog izvršenika, o čemu u prvostupanjskom spisu postoje uredno potpisane dostavnice. Također, sud je utvrdio da su novom vlasniku predmetne nekretnine uredno dostavljena oba zaključka koja je prvostupanjski sud donio nakon što je tražitelj izvršenja 5. i 16. studenoga 2007. godine prvostupanjskom sudu dostavio dva podneska kojim je tražio nastavak izvršnog postupka i postavljanje privremenog zastupnika, o čemu u prvostupanjskom spisu postoje dokazi. 25. Navode priziva apelantica kao nasljednika umrlog izvršenika, koji su se odnosili na navodna naknadna ulaganja u nekretninu koja je predmet izvršenja, sud je ocijenio neutemeljenim zbog toga što je rješenje o izvršenju postalo pravomoćno, te je vještak odgovarajuće struke u postupku utvrdio vrijednost predmetnih nekretnina. Sud je naveo da, ukoliko apelantice kao izvršenice smatraju da je kupcu predmetne nekretnine eventualno dosuđeno nešto što nije bilo predmet izvršenja, preostaje im mogućnost traženja sudske zaštite u odgovarajućem postupku. 26. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-08-002 062 od 23. ožujka 2009. godine, odlučujući o prizivima apelantica, prizive odbio kao neutemeljene, te potvrdio Rješenje Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. srpnja 2008. godine o namirenju tražitelja izvršenja iz iznosa koji je dobiven prodajom nekretnine. Sud je ocijenio da prvostupanjski sud nije pogriješio kada nije održao ročište za diobu cijene, budući da za održavanje ročišta nije bilo ni zakonskog temelja ni potrebe. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 27. Apelantice smatraju da su im pobijanim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13. i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji apelantice ukazuju na to da "zakon ni u jednom dijelu ne propisuje otimanje predmetne nekretnine od vlasnika koji nije izvršenik, čime su sudovi povrijedili članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju". Navodeći kronologiju događaja, apelantice povredu svojih prava vide u tome što im je Općinski sud "nedostavljanjem zaključka o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zaključka o javnoj prodaji, rješenja o dosudi" povrijedio pravo iz članka 6. stavak 1. i "u određenoj mjeri pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije". Apelantice smatraju da je u nadležnim sudovima postojala pristranost sudaca, iako je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem broj 070-0-Gr-08-000038 od 15. travnja 2008. godine odbio njihov prijedlog za delegiranje drugog suda. Apelantice su predložile da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, utvrdi povredu članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stavak 1, 13. i 17. Europske konvencije, kao i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. b) Odgovori na apelaciju 28. Kantonalni sud je pobio navode apelacije i u svom opsežnom odgovoru, između ostalog, naveo da je u tijeku 1999. godine otpočeo parnični postupak između tražitelja izvršenja kao tužitelja i umrlog izvršenika kao tuženog, radi isplate duga sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Nakon što je donesena Presuda broj P-348/99 od 25. kolovoza 2000. godine, koja je 28. studenoga 2000. godine postala pravomoćna, tražitelj izvršenja je podnio prijedlog za izvršenje na nekretnini koja je u vrijeme podnošenja prijedloga u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasništvo izvršenika Sakiba Beširevića. Prigovore na ranija rješenja o izvršenju ulagali su i raniji izvršenik i Dževahira Beširević kao treća osoba a tadašnja izvršenikova supruga. Međutim, u drugom postupku Općinski sud je na temelju priznanja donio Presudu broj P-369/99 od 14. siječnja 2004. godine. Nakon toga se kao vlasnik na nekretnini koja je predmet izvršenja upisala apelantica Dževahira Beširević sa dijelom 1/1. 29. S obzirom na to da je izvršni postupak započet u vrijeme dok se predmetna nekretnina vodila kao vlasništvo ranijeg izvršenika 1/1, nastavljen je izvršni postupak na toj nekretnini bez obzira na činjenicu što je na njoj sada kao vlasnik bila upisana njegova bivša supruga. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o dugu koji je nastao za vrijeme trajanja braka između umrlog izvršenika i apelantice Dževahire Beširević. Sukladno tada važećem i sada važećem Obiteljskom zakonu, za dugove nastale tijekom braka bračni drugovi odgovaraju solidarno. Kantonalni sud je naveo da apelantice ne pobijaju činjenicu postojanja duga njihovog prednika, umrlog oca, odnosno bivšeg supruga, prema tražitelju izvršenja. Svi akti koje je donosio prvostupanjski sud dostavljeni su apelanticama, ukoliko je to bilo propisano ZIP-om. Sud smatra da su navodi apelacije neutemeljeni jer je postupak izvršenja u cijelosti vođen na zakonit način. 30. Općinski sud je pobio navode iz apelacije i istakao da nisu povrijeđena prava apelantica u postupku pred Općinskim sudom kao ni prava drugih sudionika u postupku. V. Relevantni propisi 31. UZakonu o nasljeđivanju("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) relevantna odredba glasi: Članak 9. stavak 1. Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, na temelju zakona umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji... 32. UZakonu o izvršnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 i 33/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. stavak 1. Prema pravilima o dostavi tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavlja se rješenje povodom prijedloga za izvršenje, rješenje povodom prigovora na rješenje o izvršenju... Članak 34. stavak 4. U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika sud će nasljednicima, ako to predloži tražitelj izvršenja, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavijest o izvršenikovoj smrti, postaviti privremenog zastupnika na trošak tražitelja izvršenja, po pravilu iz reda osoba koje su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja i nastaviti postupak. Š...Ć Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana87 Članak 72. st. 1, 2. i 3. Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja. Tom zabilježbom tražitelj izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a osoba koja nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužna je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražitelja izvršenja stečenog tom zabilježbom. Promjena vlasnika nekretnine tijekom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. Članak 93. st. 1. i 2. Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi). Rješenjem iz stavka 1. ovog članka sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno. Članak 96. Sud pristupa namirenju tražitelja izvršenja odmah nakon donošenja rješenja o dosudi. Članak 108. stavak 1. Nakon ispunjenja uvjeta iz članka 96. ovog zakona sud određuje ročište za diobu cijene (iznosa dobivenog prodajom) ako ima više od jednog tražitelja izvršenja ili trećih osoba koje imaju prava na namirenje. VI. Dopustivost 33. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 34. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 35. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom su Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. lipnja 2008. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 od 23. ožujka 2009. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 doneseno je 9. lipnja 2008. godine a apelacija je podnesena 21. srpnja 2008. godine, Rješenje Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 je doneseno 23. ožujka 2009. godine a apelacija je dopunjena u odnosu na konkretno rješenje 10. travnja 2009. godine, tj. apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 37. Apelantice pobijaju navedene odluke Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 38. Članak II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 39. Prilikom razmatranja toga je li povrijeđen članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prvo se mora utvrditi imaju li apelantice "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 40. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka brojU 14/00od 4. travnja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Budući da je apelantica Dževahira Beširević bila upisana kao vlasnica sporne nekretnine na kojoj je provedeno izvršenje, Ustavni sud smatra da predmetna nekretnina u konkretnom izvršnom postupku predstavlja "imovinu" ove apelantice u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetna nekretnina ne predstavlja "imovinu" apelantica Semire Beširević, Amire Bećar rođ. Beširević i Adise Hasić rođ. Beširević. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prizivne navode ovih apelantica vezane za njihova navodna naknadna ulaganja u nekretninu koja je predmet izvršenja ocijenio neutemeljenim naglasivši da im preostaje mogućnost sudske zaštite u odgovarajućem postupku, ukoliko smatraju da je kupcu predmetne nekretnine eventualno dosuđeno nešto što nije predmet izvršenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u odnosu na navedene apelantice, ali će Ustavni sud razmotriti daljnja pitanja eventualnog kršenja ovog prava u odnosu na apelanticu Dževahiru Beširević. 41. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavku ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava,Sporrong i Lönnorth protiv Švedske,presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 42. Pobijane odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda nesumnjivo predstavljaju "miješanje" u apelantičinu imovinu budući da omogućavaju nastavak izvršnog postupka, a tražitelju izvršenja da svoje potraživanje naplati iz predmetne imovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati je li miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti sukladno načelu proporcionalnosti (vidi citiranu Odluku Ustavnog suda brojU 26/00). 43. Prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste je li u konkretnom slučaju miješanje u apelantičinu imovinu sukladno zakonu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je pobijanim rješenjima izvršni postupak nakon smrti ranijeg izvršenika Broj 38–Strana88 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. nastavljen u odnosu na sve nasljednike, a konkretno u odnosu na apelanticu Dževahiru Beširević kao novu vlasnicu sporne nekretnine koja je, prema Rješenju Općinskog suda broj I-1742/04 od 13. svibnja 2004. godine, određena kao predmet izvršenja jer je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz čl. 34. stavak 4, 72. stavak 3, 93, 96. i 108. stavak 1. ZIP-a. Kantonalni sud je, rješavajući o prizivima apelantica protiv odluka Općinskog suda, utvrdio da je prvostupanjski sud u cijelosti ispoštovao navedene odredbe ZIP-a, imajući u vidu da je rješenje o izvršenju pravomoćne presude na predmetnoj nekretnini postalo pravomoćno i da je predmetna nekretnina u vrijeme podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja bila upisana kao vlasništvo ranijeg izvršenika koji je u međuvremenu umro. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje koje su dali sudovi u pobijanim odlukama proizvoljno jer je utemeljeno na primjeni zakona koja se ne može ocijeniti proizvoljnom. Dalje, Ustavni sud smatra da su sudovi pobijane odluke donijeli na temelju zakona koji je javno objavljen i čije su odredbe dovoljno jasne, kako bi svi građani mogli odrediti svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa. Na temelju toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičinu imovinu bilo sukladno zakonu. 44. U vezi sa pitanjem ima li miješanje u apelantičino pravo na imovinu legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno je li predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u pravnoj sigurnosti da se osiguraju mehanizmi namirenja povjeritelja kao i izvršenje pravomoćnih sudskih odluka, jer bi u suprotnom bilo iluzorno i samo njihovo donošenje. U konkretnom slučaju, predmetna nekretnina je određena kao predmet izvršenja, postupak izvršenja je nastavljen i u daljnjem postupku dosuđena je kupcu kako bi se namirilo potraživanje koje je tražitelj izvršenja imao na temelju pravomoćne presude. Ustavni sud smatra da odredba članka 72. stavak 3. ZIP-a, kojom promjena vlasnika nekretnine tijekom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika, ima za cilj sprječavanje, odnosno zloupotrebu ZIP-a na štetu drugih i, istodobno, omogućava tražitelju izvršenja da svoje potraživanje na temelju pravomoćne presude namiri iz imovine koja je pravomoćnim rješenjem o izvršenju označena kao predmet izvršenja, što svakako predstavlja legitiman cilj. 45. Dalje, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi Europski sud za ljudska prava,James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. veljače 1986. godine, serija A, broj 98, stavak 50). Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo sukladno načelu proporcionalnosti, tj. je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantičinu imovinu i zahtjeva općeg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je tražitelj izvršenja predložio nastavak postupka izvršenja na predmetnim nekretninama, a apelantica, koja je naknadno postala vlasnica na toj nekretnini, u tijeku predmetnog izvršnog postupka nije sudu ponudila bilo koje drugo sredstvo izvršenja kako bi izmirila dug prema tražitelju izvršenja. Prema tome, Ustavni sud smatra da odredba članka 72. stavak 3. ZIP-a ne stavlja na apelanticu "poseban i pretjeran teret", zatim da je primjena ovakve odredbe proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ovim zakonom, te da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantičinog prava i općeg javnog interesa. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantica nijebona fidevlasnica na predmetnoj nekretnini. 46. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 47. Apelantice su, također, pobile navedene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda. Naime, apelantice smatraju da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz čl. II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13. i 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 48. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 49. U vezi sa navodima apelantica da povredu prava na pravično suđenje vide u tome što im nisu dostavljene pobijane odluke, odnosno zaključak o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zaključak o javnoj prodaji i rješenje o dosudi, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u tom dijelu neutemeljeni jer iz dokaza spisa proizlazi da su apelantice pobijane odluke primile i protiv njih podnijele pravne lijekove. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud iste navode, također, odbio jer je utvrdio da ovi navodi nisu točni, odnosno da su suprotni dokazima u spisu. Osim toga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantica o navodnoj pristranosti sudova u konkretnom slučaju neutemeljeni, naročito zato što su i ti navodi razmotreni u tijeku postupka pred redovnim sudovima, a zahtjev apelantica da se delegira drugi sud radi postupanja u konkretnom predmetu odbijen je kao neutemeljen. Budući da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve druge dokaze u vezi s tim, Ustavni sud smatra njihove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljenim. Ostali navodi 50. Apelantice se žale i na kršenje prava iz čl. 13. i 17. Europske konvencije, ali, budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi, Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati. VIII. Zaključak 51. Nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se izvršni postupak nastavi protiv novog vlasnika nekretnine kao izvršenika, koji uz to nije nitibona fide vlasnik, na kojeg je vlasništvo na predmetnoj nekretnini prešlo nakon što je pravomoćnim rješenjem dopušteno izvršenje protiv ranijeg izvršenika koji je u tijeku izvršnog postupka umro, a s ciljem izvršenja pravomoćne sudske presude u kojoj je utvrđena visina obveze ranijeg izvršenika prema tražitelju izvršenja, budući da je miješanje u imovinu propisano zakonom i ima legitiman cilj. Također, nema povrede prava na imovinu u odnosu na ostale nasljednike ranijeg izvršenika kada oni nisu vlasnici nekretnine na kojoj se provodi izvršenje, jer nemaju "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 52. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na navode apelantica da nisu primile pobijane odluke protiv kojih su koristile pravne lijekove budući da su sudovi utvrdili da iz dokaza u spisu proizlazi da je dostavljanje odluka donesenih u izvršnom postupku izvršeno sukladno odredbama ZIP-a. Također, nema povrede prava na nepristranost suda jer takvi navodi nisu ničim dokazani, a zahtjev apelantica da se delegira drugi sud zbog navodne pristranosti Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana89 sudova je razmotren u tijeku postupka pred redovnim sudovima i odbijen kao neutemeljen. 53. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 54. Na temelju članka 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o neslaganju dopredsjednice Seade Palavrić. 55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE PALAVRIĆ U PREDMETU BROJ AP 2235/08 U odnosu na većinsko odlučenje uvaženih kolega u predmetu broj AP 2235/08, u dijelu u kojem je zaključeno danema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se izvršni postupak nastavi protiv novog vlasnika nekretnine kao izvršenika, koji uz to nije niti bona fide vlasnik, na kojeg je vlasništvo na predmetnoj nekretnini prešlo nakon što je pravomoćnim rješenjem dopušteno izvršenje protiv ranijeg izvršenika koji je u tijeku izvršnog postupka umro, a s ciljem izvršenja pravomoćne sudske presude u kojoj je utvrđena visina obveze ranijeg izvršenika prema tražitelju izvršenja, budući da je miješanje u imovinu propisano zakonom i ima legitiman cilj. Također, nema povrede prava na imovinu u odnosu na ostale nasljednike ranijeg izvršenika kada oni nisu vlasnici nekretnine na kojoj se provodi izvršenje, jer nemaju "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na navedeno, izdvajam mišljenje i smatram da je apelacija u odnosu na apelanticuDževahiru Beširević (izvršenikova bivša supruga)utemeljena, odnosno da je apelaciju trebalo usvojiti i utvrditi povredu pravo na apelantičinu imovinu. Naime, podsjećam na to da je temeljni zahtjev načela formalnog legaliteta u izvršnom postupku da se izvršenje određujena prijedlog ovlaštene osobe označene u izvršnoj ispravi kao tužitelja protiv tuženog iz izvršne isprave koja je temelj određivanja izvršenja.Zatimda,premačl.2,11.i12. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), sud u izvršnom postupku odluke donosi u vidu rješenja ili zaključka. Rješenjemsud u potpunosti ili djelomično prihvaća prijedlog za izvršenje, azaključakpredstavlja sudski nalog ili drugu odluku suda kojom se upravlja izvršnim postupkom i odlučuje o drugim pitanjima kada je to izričito predviđeno ZIP-om. Protiv rješenja se može izjaviti prigovor, a kada je ZIP-om određeno i priziv, a protiv zaključka pravni lijek nije dopušten. Temeljna premisa koju su izvršni sudovi imali u apelantičinom slučaju, koju slijedi i odluka Ustavnog suda, jeste da je apelantica Dževahira Beširević (u daljnjem tekstu: apelantica) pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekla nakon donošenja rješenja o izvršenju na predmetnoj nekretnini kao treća osoba, pa se na nju treba primijeniti odredba stavka 3. članka 72. ZIP-a, prema kojoj: "Promjena vlasnika nekretnine tijekom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo". Međutim, redovni sudovi, a i Ustavni sud, prema mome mišljenju, zanemarili su činjenicu da je uvjet za primjenu stavka 3. članka 72. ZIP-a prethodna primjena stavka 1. ovoga članka, prema kojem: "Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježavanje izvršenja", te stavka 2. članka 72. ZIP-a, prema kojem: "Tim ubilježavanjem tražitelj izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a osoba koja nakon upisanog ubilježavanja izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužna je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražitelja izvršenja stečenog tim ubilježavanjem". Naime, detaljnom analizom svakog dokumenta priloženog uz apelaciju i analizom navoda apelacije, došla sam do nespornog zaključka da apelantica predmetnu nekretninu nije stekla u tijeku izvršnog postupka, odnosno nakon donošenja rješenja o izvršenju na predmetnoj nekretnini i upisa ubilježavanja izvršenja u zemljišnoj knjizi. Ovo proizlazi iz činjenice da je apelantica nakon razvoda braka, 20. listopada 1999. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv bivšeg supruga radi utvrđivanja zajednički stečene imovine u braku. Postupak je okončan 14. siječnja 2004. godine Presudom broj P-369/99. Istog dana ova presuda je postala pravomoćna budući da su se i apelantica kao tužiteljica i njezin bivši suprug kao tuženi odrekli prava na priziv. Navedenom presudom apelantici je na temelju doprinosa u stjecanju zajedničke imovine u braku sa bivšim suprugom pripala predmetna nekretnina. Također, apelantičinom bivšem suprugu je, osim nekoliko nekretnina poljoprivrednog karaktera i osnivačkih prava na firmi "BSD Company" DOO Jelah, pripala druga kuća površine 579 m i dvorište površine 387 m . Apelantičino vlasništvo na predmetnoj nekretnini na temelju navedene presude uknjiženo je 16. veljače 2004. godine, a njezin bivši suprug je istodobno izgubio vlasništvo na predmetnoj nekretnini. U međuvremenu, na prijedlog Dragoljuba Radulovića, tražitelja izvršenja, Općinski sud je 1. studenoga 2001. godine donio Rješenje broj I.512/01 kojim je dopustio izvršenje presude protiv apelantičinog bivšeg supruga, i tona pokretnim stvarima apelantičinog bivšeg supruga kao izvršenika. Izvršenje na dopuštenim pokretnim stvarima nije uspjelo. Stoga je12. svibnja 2004. godine tražitelj izvršenja sudu podnio novi prijedlog za dozvolu izvršenja u kojem je predložio da se izvršenje dopustina svim nekretninama apelantičinog bivšeg supruga među kojima ina predmetnoj nekretnini.Prema članku 70. stavak 1. ZIP-a, tražitelj izvršenja je bio dužan uz prijedlog za izvršenje i na predmetnoj nekretnini podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao izvršenikovo vlasništvo. Međutim, budući da je na dan podnošenja prijedloga za izvršenje na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigamaapelantica bila uknjižena kao vlasnica predmetne nekretnine, tražitelj izvršenja je sudu uz prijedlog dostavio izvod iz zemljišne knjigesa stanjem od 2. prosinca 2002. godinena kojem je dodana službena zabilješka prema kojoj je zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine zaključno sa 12. siječnjem 2004. g. (a ne sa 12. svibnjem 2004. g. kao danom podnošenja prijedloga za izvršenje) ostalo nepromijenjeno, tj. da je predmetna nekretnina u vlasništvu apelantičinog bivšeg supruga. Općinski sud je prihvatio i ovakav dokaz o vlasništvui 13. svibnja 2004.godine donio rješenje kojim je dopustio izvršenje na predloženim nekretninama kao sredstvima izvršenja, među kojima i na predmetnoj nekretnini. Rješenje je odmah dostavljeno Zemljišnoknjižnom uredu radi upisa ubilježavanja izvršenja, što je učinjeno 31. svibnja 2004. godine. Izvršenikovi prigovori o tome da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo, te prigovori apelantice kao treće osobe, koja je tvrdila i pravomoćnom presudom dokazivala da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo vlasništva, tražeći da se izvršenje na predmetnoj nekretnini proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su njezina prava zahvaćena izvršenjem, odbijeni su kao neutemeljeni. Bez obzira na to što je izvršenje dopustio na svim predloženim nekretninama, Općinski sud je postupak izvršenja nastavio samo na predmetnoj nekretnini, da bi, nakon više provedenih radnji u izvršnom postupku, Općinski sud 5. prosinca 2005. godine Rješenjem broj I.282/05 obustavio izvršenje na predmetnoj nekretnini, jer je, između ostalog,utvrdio da nikada Broj 38–Strana90 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. prije 13. svibnja 2004. godine nije doneseno rješenje kojim bi bilo dopušteno izvršenje na predmetnoj nekretnini,teda je navedeno rješenje doneseno nakon što je treća osoba, sukladno zakonu, upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama, a protiv te treće osobe (apelantice) nije usmjeren prijedlog za dozvolu izvršenja, pa se dopušteno izvršenje i ne može provesti,a tražitelj izvršenja je pozvan da u roku od osam dana od dana prijema ovog rješenja predloži sudu novo sredstvo izvršenja. Kantonalni sud je u dva navrata poništavao rješenja Općinskog suda o obustavi izvršenja na predmetnoj nekretnini, uporno ponavljajući da je rješenje o izvršenju od 13. svibnja 2004. godine pravomoćno. Iako niti u jednom rješenju Kantonalni sud nije odlučio o apelantičinoj solidarnoj obvezi, u obrazloženju svojih rješenja uzgred je spomenuo da je pri iskazivanju stava da postupak nastavi protiv apelantice kao izvršenikove bivše supruge, na predmetnoj nekretnini u apelantičinom vlasništvu, imao u vidu odredbe članka 273. ranijeg Obiteljskog zakona, odnosno odredbe članka 262. važećeg Obiteljskog zakona, kojima je uređen institut odgovornosti bračnih drugova za dugove nastale prema trećim osobama. Uzimajući u obzir izneseni navod Kantonalnog suda, koji je ponovio i u odgovoru na apelaciju, a koji slijedi i Ustavni sud u svojoj odluci kada ističe da je apelantica bila dužna ponuditi drugo sredstvo izvršenja, smatram neophodnim podsjetiti na odredbu članka 262. Obiteljskog zakona, prema kojoj "za obveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno obiteljske zajednice, kao i za obveze za koje prema zakonu odgovaraju oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom, tako i svojom posebnom imovinom". Ovakav stav Kantonalnog suda, koji je prihvatio i Općinski sud kada je 23. studenoga 2007. godinezaključkom a ne rješenjem "nastavio" izvršni postupak protiv apelantice, doveo je do situacije da izvršni sud, čija je zadaća provesti izvršenje prema dispozitivu izvršne isprave, tj. prema onome dužniku koji je bio tuženi u parničnom postupku i prema onoj imovini koja je u vlasništvu tuženog iz parničnog postupka,vrši nadležnost parničnog suda, pa sam mijenja izvršnu ispravu i u pogledu dužnika i u pogledu imovine koja pripada dužniku. Nasuprot navedenom postupanju, u situaciji koja je predmet ove apelacije, u odnosu na apelanticu, izvršni sud je bio dužan rukovoditi se odredbom stavka 2. članka 30. ZIP-a, prema kojoj: "Izvršenje se određuje i protiv treće osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik ako tražitelj izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obvezna izmiriti. Ako se obveza treće osobe na ispunjenje duga pobije,stranke to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku." Dakle, nesporno je da tražitelj izvršenja nije dokazao da je apelantica preuzela dug svog bivšeg supruga niti da je apelantica navedeni dug prema zakonu obvezna izmiriti, a činjenica je i da je apelantica pobila obvezu da ona treba izmiriti navedeni dug. Sud je u ovoj situaciji bio dužan zastati s izvršnim postupkom i sačekati da stranke pitanje novog dužnika razriješe u parničnom postupku u kojem je teret dokazivanja na tražitelju izvršenja. Propuštanjem da postupi na navedeni način izvršni sud je ne samo proizvoljno primijenio procesno pravo jer nije primijenio odredbu članka 30. stavak 2. ZIP-a nego je i izašao iz okvira svoje nadležnosti i odlučivao umjesto parničnog suda. Takvim postupcima izvršni sud je uskratio apelantici i pravo da u parničnom postupku, koristeći se svim pravnim sredstvima koja omogućava Zakon o parničnom postupku, dokazuje jesu li se stekli uvjeti iz članka 262. Obiteljskog zakona da bi ona kao bivši bračni partner odgovarala solidarno za obveze koje je stvorio njezin bivši suprug za vrijeme dok su bili u braku, te je li njezin bivši suprug taj dug stvorio radi podmirenja tekućih potreba bračne, tj. obiteljske zajednice, odnosno je li riječ o obvezi za koju prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, te jesu li apelantica i njezin bivši suprug prilikom podjele bračne stečevine apelantičinom bivšem suprugu ostavili više imovine nego apelantici upravo zbog njegove obveze da izmiri dug prema tražitelju izvršenja. I ne samo da je izvršni sud apelantici uskratio pravo da u parničnom postupku štiti svoje imovinske interese nego je na apelanticu prenio obvezu njezinog bivšeg supruga zaključkom o nastavku postupka protiv kojeg se ne mogu izjavljivati pravni lijekovi i koji je u suštini sudski nalog kojim se upravlja izvršnim postupkom. Naime, prema odredbi članka 2. u vezi sa člankom 39. ZIP-a, prijedlog za izvršenje može se prihvatiti i izvršenje dopustiti samo rješenjem. Redovni sudovi su izvršni postupak okončali tako što su prodali predmetnu nekretninu kao imovinu apelantice kao treće osobe, u smislu članka 72. stavak 3. ZIP-a, i deložirali ju iz kuće koja je sastavni dio predmetne nekretnine. Pri ovakvom činjeničnom stanju, prema mome mišljenju, stavovi Ustavnog suda, izneseni u poglavljuMeritum,potpuno su neprihvatljivi zbog razloga koje sam iznijela u prethodnim komentarima. Također, smatram neupitnim da je apelantica u cijelostibona fidevlasnica i da je u cijelom izvršnom postupku žrtva postupanja izvršnog suda suprotno imperativnim normama relevantnog zakona. U konačnici, smatram da apelantica jeste žrtva kršenja ustavnog prava na mirno uživanje imovine. Smatram da postoji povreda prava na apelantičinu imovinu zbog nezakonitog miješanja javnih vlasti u njezino pravo na imovinu. Stoga je, prema mome mišljenju, nepotrebno dalje analizirati postoji li legitiman cilj i je li miješanje u apelantičinu imovinu proporcionalno cilju koji se želio postići u demokratskom društvu. Sarajevo, 29. travanj 2010. godine Sutkinja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 2878/07, rješavajući apelacijuDrage Majkića,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosnei Hercegovine"br.60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaDrage Majkića. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-547/04 od 22. avgusta 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaDrage Majkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-547/04 od 22. avgusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-8/04 od 24. avgusta 2004. godine, Rješewa Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 29. oktobra 2003. godine i Rješewa Odjeljewa za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Opštine Bosanska Krupa broj 04-372-191/98 od 31. januara 2003. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana91 godine u odnosu na ostale aspekte članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na članII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine daDragi Majkiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Drago Majkić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 29. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Apelant je, takođe, podnio apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-547/04 od 22. avgusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-8/04 od 24. avgusta 2004. godine, Rješewa Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daqnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 29. oktobra 2003. godine i Rješewa Odjeljewa za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Opštine Bosanska Krupa (u daqnjem tekstu: Odjeljenje) broj 04-372-191/98 od 31. januara 2003. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 12. i 17. decembra 2007. godine, te 14. januara, 7. februara, 13. februara, 10. aprila, 26. juna i 17. novembra 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Odjeljewa, učesnika u postupku, zatraženo je 6. novembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Odjeljewa je 23. novembra 2009. godine zatraženo da dostavi spis na uvid. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. novembra 2007. godine, Kantonalni sud 28. novembra 2007. godine, Kantonalno ministarstvo 12. decembra 2007. godine i Odjeljenje 3. decembra 2007. godine. Odjeljenje je 2. decembra 2009. godine dostavilo cio spis na uvid. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Odjeljewa dostavljeni su apelantu 7. januara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 17. avgusta 1998. godine Odjeljenju podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u objektu Veterinarske stanice u selu Arapuša kod Bosanske Krupe (u daqnjem tekstu: predmetni stan). 7. Apelant je 30. septembra 1999. godine podnio žalbu Kantonalnom ministarstvu zbogćutnje administracije jer Odjeljenje kao prvostepeni organ nije riješilo zahtjev u zakonskom roku od 60 dana. 8. Apelant je 14. decembra 1999. godine podneskom urgirao rješavanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed. 9. Apelant je Kantonalnom sudu 13. januara 2000. godine podnio tužbu radi pokretawa upravnog spora zbog ćutnje administracije budući da Kantonalno ministarstvo kao drugostepeni organ nije odlučilo o žalbi koju je podnio zbog nedonošewa rješewa Odjeljewa. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-14/2000 od 10. aprila 2000. godine kojom je tužbu uvažio i naložio tuženom organu da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje u drugom stepenu. 10. Odjeljenje je Zakqučkom broj 09-372-191/98 od 11. aprila 2001. godine odbacilo apelantov zahtjev za povraćaj u posjed predmetnog stana jer nema uslova za pokretanje postupka prema važećim propisima. U obrazloženju rješewa Odjeljenje je istaknulo da je nakon sprovedenog postupka utvrdilo da apelant ne posjeduje stanarsko pravo nad predmetnim stanom, odnosno da ne posjeduje rješenje o dodjeli stana na korišćenje kao ni ugovor o korišćenju. Takođe je Odjeljenje istaknulo da je predmetni stan, ustvari, sastavni dio veterinarske ambulante kojoj je prijetilo propadanje i u takvom stanju privremeno je ustupljen apelantu radi obavljanja veterinarskih usluga. Odjeljenje je navelo i da je apelant 1987. godine prekinuo radni odnos u JP "Veterinarska stanica" Bosanska Krupa. Nakon toga je nastavio da živi u Bosanskoj Krupi kao podstanar. 11. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješewa izjavio apelant 1. juna 2001. godine, Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 31. oktobra 2001. godine poništilo Zakqučak Odjeljewa broj 09-372-191/98 od 11. aprila 2001. godine i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješewa Kantonalno ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku prvostepeni organ dužan održati usmenu raspravu na koju će pozvati apelanta i davaoca stana na korišćenje, dati im mogućnost da iznesu sve činjenice i okolnosti koje su bitne u rješavanju predmetne upravne stvari, te utvrditi da li se predmetni stan smatra stanom u smislu Zakona o stambenim odnosima. 12. U ponovnom postupku Odjeljenje je održalo raspravu 10. januara 2003. godine u prisutnosti apelanta i zakonskog zastupnika davaoca stana. 13. Odjeljenje je Rješenjem broj 04-372-191798 od 31. januara 2003. godine odbilo apelantov zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju rješewa Odjeljenje je istaknulo da je u toku postupka utvrdilo da se unutar objekta Veterinarske stanice nije nalazio stan već da su u pitanju poslovne prostorije koje su dodijeljene apelantu radi obavljanja radnih zadataka a koje je apelant napustio nakon prestanka radnog odnosa. Takođe je Odjeljenje istaknulo da je uvidom u predmet broj 03/4-3-372-8/92 utvrdilo da je JP "Veterinarska stanica" 21. februara 1992. godine podnijela zahtjev za iseljenje apelantove supruge iz poslovnih prostorija Veterinarskestanice Arapuša, te je na osnovu sprovedenih dokaza zakqučilo da je apelantov zahtjev neosnovan u smislu člana 4 Zakona o stambenim odnosima koji decidirano i taksativno nabraja koje se prostorije ne smatraju stanom. 14. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješewa izjavio apelant 20. februara 2003. godine, Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-723.UP-2/01 od 29. oktobra 2003. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju odluke Kantonalno ministarstvo je istaknulo da je prvostepeni organ za svoju odluku imao dovoqno uporišta u činjeničnom stanju i primijenjenoj odredbi člana 11 Zakona o stambenim odnosima i čl. 3 i 6 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, za što je dao i odgovarajuće razloge. Naime, apelant je podnio zahtjev za povraćaj stana ali nije priložio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da je 30. aprila 1991. godine bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, odnosno da je predmetni Broj 38–Strana92 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. prostor stan i da je na zakonit način stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Kantonalno ministarstvo je navelo da apelant ne posjeduje niti odluku niti ugovor za korišćenje predmetnog stana, a dokazi koji se nalaze u spisima nisu na vjerodostojan način ukazali na činjenicu da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Takođe, Kantonalno ministarstvo je istaknulo da se zakonski zastupnik davaoca stana na korišćenje izjasnio da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu već o prostorijama koje su služile kao nužni smještaj i da nisu nikada imale status stana. 15. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu 26. decembra 2003. godine apelant je pokrenuo upravni spor radi poništewa rješewa Kantonalnog ministarstva od 29. oktobra 2003. godine. 16. Apelant je 2. marta 2004. godine podneskom urgirao uzimanje predmeta u rad. 17. Kantonalni sud je Presudom broj U-8/04 od 24. avgusta 2004. godine odbio tužbu. Prema stanovištu Kantonalnog suda, prvostepeni organ je pravilno utvrdio da je apelant podnio zahtjev za povraćaj predmetnog stana koji se nalazi u objektu Veterinarske stanice u Arapuši, te da nije dostavio niti jedan dokaz o zakonitom sticanju stanarskog prava u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima, tj. rješenje o dodjeli stana na korišćenje od Veterinarske stanice kao i ugovor o korišćenju sklopljen sa tadašwim SIZ-om stanovawa Bihać. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je u upravnom postupku utvrđeno da je Veterinarska stanica Bosanska Krupa Opštinskom sekretarijatu za poslove uprave Bosanska Krupa 21. februara 1992. godine podnijela zahtjev za deložaciju apelantove supruge Zorice Majkić iz poslovnih prostorija Veterinarske stanice Arapuša. Kantonalni sud je istakao da je sprovedenim upravnim postupkom pravilno utvrđeno da je apelantov zahtjev za povraćaj stana neosnovan u smislu člana 4 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u vezi sa članom 3 stav 1 istog zakona, te je tuženi organ na pravilan i zakonit način postupio kada je žalbu odbio kao neosnovanu. 18. Apelant je 20. septembra 2004. godine Vrhovnom sudu izjavio žalbu protiv Presude Kantonalnog suda broj U-8/04 od 24. avgusta 2004. godine. Apelant je podnescima od 24. januara 2005. godine i 2. juna 2007. godine urgirao uzimanje predmeta u rad. Apelant se u više navrata obraćao Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine radi zaštite prava na efikasan sudski postupak. 19. Odlučujući o žalbi, Vrhovni sud je Presudom broj Už-547/04 od 22. avgusta 2007. godine odbio žalbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ispitao zakonitost osporene presude u granicama zahtjeva iz žalbe kojom apelant ne opovrgava odlučne činjenice u predmetnoj upravnoj stvari a koje je prvostepeni sud prihvatio u osporenoj presudi. Vrhovni sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenim činjenicama da apelant nije pružio niti jedan dokaz o zakonitom sticanju stanarskog prava u smislu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima, kao što su odluka o dodjeli stana i ugovor o korišćenju stana zakqučen sa tadašwim SIZ-om stanovawa Bihać. Kako sam nosilac stanarskog prava ima pravo da traži vraćanje stana u posjed, u smislu odredbe člana 4 u vezi sa članom 3 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Vrhovni sud je zakqučio da je apelant bio dužan da pruži dokaze da mu je aktom sopstvenika stana dodijeljen stan na korišćenje. Budući da apelant to nije učinio, Kantonalni sud je pravilno i zakonito postupio kada je prvostepenom presudom odbio apelantovu tužbu, te je ispravno zakqučio da apelant nije stekao status nosioca stanarskog prava. Na kraju je Vrhovni sud istakao da se apelant u žalbi pozvao na eventualne izjave svjedoka koje bi išle u prilog njegovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed, međutim, odlučne činjenice u ovoj upravnoj stvari ne mogu da se dokazuju svjedocima već navedenim aktima u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelant smatra da su mu u upravnom postupku povodom zahtjeva za povraćaj stana u posjed i u upravnom sporu pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl.II/3 e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. U pogledu kršewa prava na pravično suđenje, apelant je istakao da organi uprave i redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da su organi uprave i redovni sudovi zanemarili izjave svjedoka Đure Trkulje i Mladena Kovačevića, zatim fotokopiju ličnih dokumenata supruge Zorice Majkić, što sve svjedoči o stalnom prebivalištu u Arapuši, te fotografije stambene zgrade u Arapuši broj 97 slikane 1990. godine. Apelant smatra da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu jer ga je koristio za stanovanje više od 20 godina. Apelant je istakao da je stan napustio 1995. godine i da od tada živi kao podstanar jer je kuća u kojoj se nalazi predmetni stan devastirana u ratu. Apelant je, takođe, naveo da se o njegovom zahtjevu za povraćaj predmetnog stana u posjed rješavalo van razumnog roka budući da je zahtjev podnio 17. avgusta 1998. godine a konačna presuda donesena je 22. avgusta 2007. godine. On zbog toga potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.000.00 KM. Apelant je istakao da je u više navrata pisao urgencije predsjedniku Vrhovnog suda zbog dužine trajawa postupka povodom njegove žalbe, te je u više navrata pisao žalbe Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine, međutim, Vrhovni sud je tek nakon tri godine donio odluku o njegovoj žalbi. Na istim razlozima, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelant je zasnovao svoje navode u vezi sa povredom prava na imovinu i prava na dom. b) Odgovor na apelaciju 22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelantova prava garantovana Evropskom konvencijom, na koja je apelant ukazao apelacijom, jer je presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonom, te pravilno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. 23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je prilikom ocjene zakonitosti akta koji se osporavao tužbom utvrdio da apelant u toku postupka nije dokazao svoj status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a kako mu samo taj status daje pravo na povraćaj stana, njegovom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno. U odnosu na dužinu trajawa postupka, Kantonalni sud je istakao da je presudu donio u roku od osam mjeseci nakon što je apelant podnio tužbu, što smatra razumnim rokom za rješavanje u upravnim sporovima, te apelaciju u cijelosti smatra neosnovanom. 24. Kantonalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju rješewa. 25. Odjeljenje je u odgovoru na apelaciju hronološki iznijelo tok postupka povodom apelantovog podnesenog zahtjeva, te navelo da je nakon održane rasprave i utvrđenog činjeničnog stawa, ne povređujući zakon na apelantovu štetu, odbilo zahtjev kao neosnovan. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana93 Član 6 Kad organi i institucije koji imaju javna ovlašćewa rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbijede efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja obezbjeđuje brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć Član 14 Postupak treba da se vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stawa i za donošenje zakonitog i pravilnog rješewa. Š...Ć 27. UZakonu o upravnim sporovima("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase: Član 34 stav 1 Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Član 55 Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će da se primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 28.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 29. UZakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 4 Ne smatraju se stanom u smislu zakona: 1) Prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, barakama i sl.) Š...Ć 3) Stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde opštim aktom davaoca stana na korišćenjeŠ...Ć 4) Stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija trajeŠ...Ć 5) Prostorije za nužni smještaj Š...Ć Član 11 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je suprotno odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. 30. UZakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član3st.1i2 Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa AneksomVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1 ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1 AneksaVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članuVIIOpšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Član4st.1i4 Nosilac stanarskog prava iz člana 3 stav 1 ovog zakona ima pravo da traži vraćanje stana u posjed. Zahtjev treba da sadrži: 1. podatke o stanu; 2. dokaze da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-547/04 od 22. avgusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. septembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno(prima facie)neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b),tečlana16st.1,2i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant osporava presude redovnih sudova i rješewa organa uprave tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl.II/3 e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u okviru prava na pravično suđenje žali na nerazumno dugo trajanje postupka pred organima uprave i redovnim sudovima budući da je zahtjev podnesen 17. avgusta 1998. godine a konačna presuda je donesena 22. avgusta 2007. godine, dakle nakon devet godina. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 36. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Broj 38–Strana94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. a) Relevantni principi 37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog sudaili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 38. U konkretnom slučaju postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed počeo je 17. avgusta 1998. godine a okončan je Presudom Vrhovnog suda broj Už-547/04 od 22. avgusta 2007. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba da ispita je period od devet godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za povraćaj stana u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku. S obzirom na to da se razumnost dužine trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud će voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksomEvropskog suda, te ispitati da li je postupak pred organima uprave i redovnim sudovima u cjelini trajao nerazumno dugo. 40. Ustavni sud primjećuje da je Odjeljenju trebalo dvije godine i osam mjeseci da donese odluku povodom zahtjeva za povraćaj predmetnog stana u posjed, međutim, nakon pet mjeseci odlukom Kantonalnog ministarstva poništena je odluka Odjeljewa i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom upravnom postupku Odjeljenju je trebala jedna godina i tri mjeseca da donese odluku a Kantonalnom ministarstvu osam mjeseci i osam dana da odluči o žalbi. Upravni spor pred Kantonalnim sudom je trajao osam mjeseci a postupak povodom žalbe pred Vrhovnim sudom je okončan nakon tri godine. Dakle, postupak povodom apelantovog zahtjeva za povraćaj stana u posjed okončan je presudom Vrhovnog suda 22. avgusta 2007. godine, tj. nakon devet godina. 41. U vezi sa ponašanjem organa uprave, Ustavni sud zapaža da su u periodu dužem od pet godina donesena ukupno četiri rješewa. Odjeljenje je nakon dvije godine i osam mjeseci donijelo zakqučak kojim je apelantov zahtjev odbacilo zbog formalnih razloga, međutim, nakon pet mjeseci odlukom Kantonalnog ministarstva poništena je odluka Odjeljewa i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom upravnom postupku Odjeljenju je trebala jedna godina i tri mjeseca da ponovo donese odluku a Kantonalnom ministarstvu osam mjeseci i osam dana da odluči o žalbi. 42. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi dode facto lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerewa u pravni sistem. Imajući u vidu da je postupak pred organima uprave u kom je trebalo utvrditi da li apelant ispuwava zakonske uslove da ostvari povraćaj predmetnog stana trajao duže od pet godina, a da organi uprave za tako dugo trajanje postupka nisu naveli nikakvo razumno opravdanje, Ustavni sud smatra da ovaj period trajawa postupka može da se stavi na teret organima uprave. Apelant nije mogao da doprinese dužini trajawa postupka pred organima uprave već je, nasuprot tome, podneskom urgirao uzimanje predmeta u rad, te, u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima, podnio žalbu zbog ćutnje administracije kako bi ubrzao postupak. 43. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred redovnim sudovima trajao tri godine i osam mjeseci, od čega tri godine pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant u periodu od tri godine i osam mjeseci bio lišen mogućnosti da se o njegovoj tužbi, odnosno žalbi odluči. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o žalbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovoj žalbi trebalo da donese bez odugovlačewa (član 10 Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je dužina predmetnog postupka pred Vrhovnim sudomapriorinerazumna i mogla bi da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao da opravda svoje nepostupanje povodom apelantove žalbe. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant, očekujući da se o njegovoj tužbi kojom je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, odnosno o njegovoj žalbi o kojoj je odlučivao Vrhovni sud donese odluka, ni na koji način nije mogao da doprinese dužini postupka pred redovnim sudovima. Ustavni sud primjećuje da je apelant upravo da bi ubrzao rješavanje o njegovoj tužbi, odnosno žalbi, podnescima od 24. marta 2005. godine i 2. juna 2007. godine urgirao uzimanje predmeta u rad, te se u više navrata obraćao Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine radi zaštite prava na efikasan sudski postupak. 44. Ocjenjujući navedeno, te imajući u vidu kriterijume navedene u ovoj odluci, ukqučujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka u trajanju od devet godina kao i ponašanje redovnih sudova i organa uprave koji su odlučivali o apelantovom zahtjevu, a koji u pogledu razloga za odugovlačenje postupka nisu dali nikakvo obrazloženje, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da se tek nakon devet godina donese odluka o apelantovom zahtjevu za povraćaj stana u posjed. Ustavni sud zakqučuje da sveukupna dužina konkretnog postupka može da se pripiše i nadležnim organima uprave i redovnim sudovima. Uzimajući u obzir značaj koji ishod postupka ima za apelanta i druge relevantne prin- cipe, Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 45. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 46. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak vraćawa stana u posjed apelantu trajao devet godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.350,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 47. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što nadležni upravni organi i redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i što su pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana95 Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), sem u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). Takođe, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da apelant nije pružio niti jedan dokaz da predmetne prostorije imaju status stana u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, odnosno nije dostavio dokaz o zakonitom sticanju stanarskog prava u smislu odredbi člana 11 Zakona o stambenim odnosima, kao što su odluka Veterinarske stanice o dodjeli stana i ugovor o korišćenju stana zakqučen sa tadašwim SIZ-om stanovawa Bihać. U osporenim odlukama je navedeno da odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari ne mogu da se dokazuju svjedocima, kao što to predlaže apelant, već je u smislu člana 4 u vezi sa članom 3 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelant bio dužan da pruži dokaze da mu je aktom sopstvenika stana dodijeljen stan na korišćenje, pa kako to nije učinio, zahtjev za povraćaj predmetnog stana je odbijen kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi dovoqno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoqstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. 49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija neosnovana u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, te da u tom segmentu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 50. ČlanII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8 Evropske konvencije glasi: Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, sem ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločinaradi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pri određivanju toga da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvenstveno mora da se utvrdi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantovog "doma". 52. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava,Gillow protiv Velike Britanije,presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f,Kroonprotiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Dalje, prema praksi Ustavnog suda, "dom" je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Takođe, prema praksi Evropskog suda, da bi se određeni prostor smatrao "domom" u smislu člana 8 Evropske konvencije, neophodnoje da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tim prostorom kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju na to da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za qudska prava,Gillowprotiv Velike Britanije). 53. Što se tiče pitawa da li se u konkretnom slučaju predmetni stan može smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da u odnosu na ovo pitanje postoje kontradiktorne činjenice koje se u toku postupka nisu ni utvrđivale tako da ne može sa sigurnošću da se utvrdi da li je apelant bio u faktičkom posjedu predmetnogstana, odnosno koliko čvrstu vezu je apelant uspostavio sa spornim stanom. Međutim, Ustavni sud prihvata apelantove navode da je u predmetnom stanu živio i da mu je predmetni stan bio dom, te smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8 Evropske konvencije. 54. Ustavni sud, dalje, utvrđuje da osporene odluke nesporno predstavljaju "miješanje" u poštovanje apelantovog "doma", ali da je miješanje u ovo njegovo pravo u skladu sa zakonom u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama organa uprave i redovnih sudova odbijen apelantov zahtjev za povraćaj stana s obzirom na to da apelant nije ponudio dokaze o zakonitom sticanju stanarskog prava u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima, te je njegov zahtjev za povraćaj stana kao neosnovan odbijen u smislu člana 4 u vezi sa članom 3 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 55. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakon o stambenim odnosima donesen prije više od 20 godina, da se odredba člana 11 ovog zakona nije mijewala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe člana 11 dovoqno jasne i precizne u smislu uslova koje je potrebno ispuniti da bi se steklo stanarsko pravo. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jasno određeno šta treba da sadrži zahtjev za povraćaj stana i šta podnosilac zahtjeva treba da dostavi uz zahtjev. I ovaj zakon je javno objavljen, odredbe su dovoqno jasne i precizne, te Ustavni sud ne nalazi ni jedan razlog zbog kog bi ovi zakoni bili nepristupačni apelantu. Dalje, Ustavni sud smatra da je ispunjen i uslov proporcionalnosti, jer su, s jedne strane, navedenim normama regulisani način i uslovi pod kojima neko lice može da stekne stanarsko pravo kao i pod kojim uslovima neko lice može da ostvari povraćaj stanarskog prava, a, s druge strane, omogućava sopstvenicima stanova da zaštite svoje interese kao davaoca stana na korišćenje, odnosno interese šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni licima koja prema važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana. S obzirom na navedeno, može da se zakquči da miješanjem u apelantovo pravo na dom nije narušena Broj 38–Strana96 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. proporcionalnost između njegovog interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene imovinskih zakona. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 56. U svjetlu zakqučka u pogledu apelantovog prava iz člana II/3 e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju navodi iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zakqučak 57. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda ovog prava se ogleda u tome što sveukupno trajanje postupka može da se stavi na teret ponašanju nadležnih organa uprave i redovnog suda koji su devet godina rješavali apelantov zahtjev za povraćaj stana u posjed a nisu dali nikakvo objašnjenje niti su dali bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršewa prava na pravično suđenje u dijelu u kom se apelant žali na pogrešno i nepotpunoutvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u situaciji kada su organi uprave i nadležni sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su wihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je postupak prekršen na apelantovu štetu. 58. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na dom iz članaII/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer je miješanje u apelantovo pravo na dom zakonito i proporcionalno legitimnom ciqu. 59. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 2878/07, rješavajući apelacijuDrage Majkića,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaDrage Majkića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaDrage Majkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-8/04 od 24. augusta 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 29. oktobra 2003. godine i Rješenja Odjela za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Općine Bosanska Krupa broj 04-372-191/98 od 31. januara 2003. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine daDragi Majkiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Drago Majkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 29. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je, također, podnio apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-8/04 od 24. augusta 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 29. oktobra 2003. godine i Rješenja Odjela za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 04-372-191/98 od 31. januara 2003. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 12. i 17. decembra 2007. godine, te 14. januara, 7. februara, 13. februara, 10. aprila, 26. juna i 17. novembra 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Odjela, učesnika u postupku, zatraženo je 6. novembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Odjela je 23. novembra 2009. godine zatraženo da dostavi spis na uvid. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. novembra 2007. godine, Kantonalni sud 28. novembra 2007. godine, Kantonalno ministarstvo 12. decembra 2007. godine i Odjel 3. decembra 2007. godine. Odjel je 2. decembra 2009. godine dostavio cio spis na uvid. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Odjela dostavljeni su apelantu 7. januara 2010. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana97 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 17. augusta 1998. godine Odjelu podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u objektu Veterinarske stanice u selu Arapuša kod Bosanske Krupe (u daljnjem tekstu: predmetni stan). 7. Apelant je 30. septembra 1999. godine podnio žalbu Kantonalnom ministarstvu zbog šutnje administracije jer Odjel kao prvostepeni organ nije riješio zahtjev u zakonskom roku od 60 dana. 8. Apelant je 14. decembra 1999. godine podneskom urgirao rješavanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed. 9. Apelant je Kantonalnom sudu 13. januara 2000. godine podnio tužbu radi pokretanja upravnog spora zbog šutnje administracije budući da Kantonalno ministarstvo kao drugostepeni organ nije odlučilo o žalbi koju je podnio zbog nedonošenja rješenja Odjela. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-14/2000 od 10. aprila 2000. godine kojom je tužbu uvažio i naložio tuženom organu da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje u drugom stepenu. 10. Odjel je Zaključkom broj 09-372-191/98 od 11. aprila 2001. godine odbacio apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana jer nema uvjeta za pokretanje postupka prema važećim propisima. U obrazloženju rješenja Odjel je istakao da je nakon provedenog postupka utvrdio da apelant ne posjeduje stanarsko pravo nad predmetnim stanom, odnosno da ne posjeduje rješenje o dodjeli stana na korištenje kao ni ugovor o korištenju. Također je Odjel istakao da je predmetni stan, ustvari, sastavni dio veterinarske ambulante kojoj je prijetilo propadanje i u takvom stanju privremeno je ustupljen apelantu radi obavljanja veterinarskih usluga. Odjel je naveo i da je apelant 1987. godine prekinuo radni odnos u JP "Veterinarska stanica" Bosanska Krupa. Nakon toga je nastavio živjeti u Bosanskoj Krupi kao podstanar. 11. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio apelant 1. juna 2001. godine, Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 31. oktobra 2001. godine poništilo Zaključak Odjela broj 09-372-191/98 od 11. aprila 2001. godine i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku prvostepeni organ dužan održati usmenu raspravu na koju će pozvati apelanta i davaoca stana na korištenje, dati im mogućnost da iznesu sve činjenice i okolnosti koje su bitne u rješavanju predmetne upravne stvari, te utvrditi da li se predmetni stan smatra stanom u smislu Zakona o stambenim odnosima. 12. U ponovnom postupku Odjel je održao raspravu 10. januara 2003. godine u prisutnosti apelanta i zakonskog zastupnika davaoca stana. 13. Odjel je Rješenjem broj 04-372-191798 od 31. januara 2003. godine odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Odjel je istakao da je u toku postupka utvrdio da se unutar objekta Veterinarske stanice nije nalazio stan već da su u pitanju poslovne prostorije koje su dodijeljene apelantu radi obavljanja radnih zadataka a koje je apelant napustio nakon prestanka radnog odnosa. Također je Odjel istakao da je uvidom u predmet broj 03/4-3-372-8/92 utvrdio da je JP "Veterinarska stanica" 21. februara 1992. godine podnijela zahtjev za iseljenje apelantove supruge iz poslovnih prostorija Veterinarske stanice Arapuša, te je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelantov zahtjev neosnovan u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima koji decidirano i taksativno nabraja koje se prostorije ne smatraju stanom. 14. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio apelant 20. februara 2003. godine, Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-723.UP-2/01 od 29. oktobra 2003. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju odluke Kantonalno ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ za svoju odluku imao dovoljno uporišta u činjeničnom stanju i primijenjenoj odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima i čl. 3. i 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, za što je dao i odgovarajuće razloge. Naime, apelant je podnio zahtjev za povrat stana ali nije priložio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da je 30. aprila 1991. godine bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, odnosno da je predmetni prostor stan i da je na zakonit način stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Kantonalno ministarstvo je navelo da apelant ne posjeduje niti odluku niti ugovor za korištenje predmetnog stana, a dokazi koji se nalaze u spisima nisu na vjerodostojan način ukazali na činjenicu da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, Kantonalno ministarstvo je istaklo da se zakonski zastupnik davaoca stana na korištenje izjasnio da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu već o prostorijama koje su služile kao nužni smještaj i da nisu nikada imale status stana. 15. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu 26. decembra 2003. godine apelant je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Kantonalnog ministarstva od 29. oktobra 2003. godine. 16. Apelant je 2. marta 2004. godine podneskom urgirao uzimanje predmeta u rad. 17. Kantonalni sud je Presudom broj U-8/04 od 24. augusta 2004. godine odbio tužbu. Prema stanovištu Kantonalnog suda, prvostepeni organ je pravilno utvrdio da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana koji se nalazi u objektu Veterinarske stanice u Arapuši, te da nije dostavio niti jedan dokaz o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, tj. rješenje o dodjeli stana na korištenje od Veterinarske stanice kao i ugovor o korištenju sklopljen sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bihać. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je u upravnom postupku utvrđeno da je Veterinarska stanica Bosanska Krupa Općinskom sekretarijatu za poslove uprave Bosanska Krupa 21. februara 1992. godine podnijela zahtjev za deložaciju apelantove supruge Zorice Majkić iz poslovnih prostorija Veterinarske stanice Arapuša. Kantonalni sud je istakao da je provedenim upravnim postupkom pravilno utvrđeno da je apelantov zahtjev za povrat stana neosnovan u smislu člana 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u vezi sa članom 3. stav 1. istog zakona, te je tuženi organ na pravilan i zakonit način postupio kada je žalbu odbio kao neosnovanu. 18. Apelant je 20. septembra 2004. godine Vrhovnom sudu izjavio žalbu protiv Presude Kantonalnog suda broj U-8/04 od 24. augusta 2004. godine. Apelant je podnescima od 24. januara 2005. godine i 2. juna 2007. godine urgirao uzimanje predmeta u rad. Apelant se u više navrata obraćao Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine radi zaštite prava na efikasan sudski postupak. 19. Odlučujući o žalbi, Vrhovni sud je Presudom broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine odbio žalbu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ispitao zakonitost osporene presude u granicama zahtjeva iz žalbe kojom apelant ne opovrgava odlučne činjenice u predmetnoj upravnoj stvari a koje je prvostepeni sud prihvatio u osporenoj presudi. Vrhovni sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenim činjenicama da apelant nije pružio niti jedan dokaz o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, kao što su odluka o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana zaključen sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bihać. Kako sam nosilac stanarskog prava ima pravo da traži vraćanje stana u posjed, u smislu odredbe člana 4. u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio dužan pružiti dokaze da mu je aktom vlasnika stana dodijeljen stan na korištenje. Budući da apelant to nije učinio, Kantonalni sud je pravilno i zakonito postupio kada je prvostepenom presudom odbio apelantovu tužbu, te je ispravno zaključio da apelant nije stekao status nosioca stanarskog prava. Na kraju je Vrhovni sud istakao da se apelant u žalbi pozvao na eventualne izjave svjedoka koje bi išle u prilog njegovom zahtjevu za Broj 38–Strana98 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. vraćanje stana u posjed, međutim, odlučne činjenice u ovoj upravnoj stvari ne mogu se dokazivati svjedocima već navedenim aktima u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelant smatra da su mu u upravnom postupku povodom zahtjeva za povrat stana u posjed i u upravnom sporu pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje, apelant je istakao da organi uprave i redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da su organi uprave i redovni sudovi zanemarili izjave svjedoka Đure Trkulje i Mladena Kovačevića, zatim fotokopiju ličnih dokumenata supruge Zorice Majkić, što sve svjedoči o stalnom prebivalištu u Arapuši, te fotografije stambene zgrade u Arapuši broj 97 slikane 1990. godine. Apelant smatra da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu jer ga je koristio za stanovanje više od 20 godina. Apelant je istakao da je stan napustio 1995. godine i da od tada živi kao podstanar jer je kuća u kojoj se nalazi predmetni stan devastirana u ratu. Apelant je, također, naveo da se o njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed rješavalo van razumnog roka budući da je zahtjev podnio 17. augusta 1998. godine a konačna presuda donesena je 22. augusta 2007. godine. On zbog toga potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.000.00 KM. Apelant je istakao da je u više navrata pisao urgencije predsjedniku Vrhovnog suda zbog dužine trajanja postupka povodom njegove žalbe, te je u više navrata pisao žalbe Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine, međutim, Vrhovni sud je tek nakon tri godine donio odluku o njegovoj žalbi. Na istim razlozima, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelant je zasnovao svoje navode u vezi sa povredom prava na imovinu i prava na dom. b) Odgovor na apelaciju 22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelantova prava garantirana Evropskom konvencijom, na koja je apelant ukazao apelacijom, jer je presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonom, te pravilno i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. 23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je prilikom ocjene zakonitosti akta koji se osporavao tužbom utvrdio da apelant u toku postupka nije dokazao svoj status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a kako mu samo taj status daje pravo na povrat stana, njegovom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno. U odnosu na dužinu trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da je presudu donio u roku od osam mjeseci nakon što je apelant podnio tužbu, što smatra razumnim rokom za rješavanje u upravnim sporovima, te apelaciju u cijelosti smatra neosnovanom. 24. Kantonalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju rješenja. 25. Odjel je u odgovoru na apelaciju hronološki iznio tok postupka povodom apelantovog podnesenog zahtjeva, te naveo da je nakon održane rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja, ne povrjeđujući zakon na apelantovu štetu, odbio zahtjev kao neosnovan. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Član 6. Kad organi i institucije koji imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć Član 14. Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š...Ć 27. UZakonu o upravnim sporovima("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase: Član 34. stav 1. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Član 55. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 28.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 29. UZakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 4. Ne smatraju se stanom u smislu zakona: 1) Prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, barakama i sl.) Š...Ć 3) Stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde općim aktom davaoca stana na korištenjeŠ...Ć 4) Stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija trajeŠ...Ć 5) Prostorije za nužni smještaj Š...Ć Član 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je suprotno odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. 30. UZakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana99 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Član 4. st. 1. i 4. Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed. Zahtjev treba da sadrži: 1. podatke o stanu; 2. dokaze da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava, odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva. VI. Dopustivost 31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. septembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno(prima facie)neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant osporava presude redovnih sudova i rješenja organa uprave tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u okviru prava na pravično suđenje žali na nerazumno dugo trajanje postupka pred organima uprave i redovnim sudovima budući da je zahtjev podnesen 17. augusta 1998. godine a konačna presuda je donesena 22. augusta 2007. godine, dakle nakon devet godina. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantni principi 37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 38. U konkretnom slučaju postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed počeo je 17. augusta 1998. godine a okončan je Presudom Vrhovnog suda broj Už-547/04 od 22. augusta 2007. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba ispitati je period od devet godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za povrat stana u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku. S obzirom na to da se razumnost dužine trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud će voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, te ispitati da li je postupak pred organima uprave i redovnim sudovima u cjelini trajao nerazumno dugo. 40. Ustavni sud primjećuje da je Odjelu trebalo dvije godine i osam mjeseci da donese odluku povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, međutim, nakon pet mjeseci odlukom Kantonalnog ministarstva poništena je odluka Odjela i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom upravnom postupku Odjelu je trebala jedna godina i tri mjeseca da donese odluku a Kantonalnom ministarstvu osam mjeseci i osam dana da odluči o žalbi. Upravni spor pred Kantonalnim sudom je trajao osam mjeseci a postupak povodom žalbe pred Vrhovnim sudom je okončan nakon tri godine. Dakle, postupak povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed okončan je presudom Vrhovnog suda 22. augusta 2007. godine, tj. nakon devet godina. 41. U vezi sa ponašanjem organa uprave, Ustavni sud zapaža da su u periodu dužem od pet godina donesena ukupno četiri rješenja. Odjel je nakon dvije godine i osam mjeseci donio zaključak kojim je apelantov zahtjev odbacio zbog formalnih razloga, međutim, nakon pet mjeseci odlukom Kantonalnog ministarstva poništena je odluka Odjela i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom upravnom postupku Odjelu je trebala jedna godina i tri mjeseca da ponovo donese odluku a Kantonalnom ministarstvu osam mjeseci i osam dana da odluči o žalbi. 42. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi dode factolišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu da je postupak pred organima uprave u kojem je trebalo utvrditi da li apelant ispunjava zakonske uvjete da ostvari povrat predmetnog stana trajao duže od pet godina, a da organi uprave za tako dugo trajanje postupka nisu naveli nikakvo razumno opravdanje, Ustavni sud smatra da se ovaj period trajanja postupka može staviti na teret organima uprave. Apelant nije mogao doprinijeti dužini trajanja postupka pred organima uprave već je, nasuprot tome, podneskom urgirao uzimanje predmeta u rad, te, u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima, podnio žalbu zbog šutnje administracije kako bi ubrzao postupak. 43. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred redovnim sudovima trajao tri godine i osam mjeseci, od čega tri godine pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant u periodu od tri godine i osam mjeseci bio lišen mogućnosti da se o njegovoj tužbi, odnosno žalbi odluči. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o žalbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovoj žalbi trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog postupka pred Vrhovnim sudomapriorinerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne Broj 38–Strana100 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje povodom apelantove žalbe. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant, očekujući da se o njegovoj tužbi kojom je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, odnosno o njegovoj žalbi o kojoj je odlučivao Vrhovni sud donese odluka, ni na koji način nije mogao doprinijeti dužini postupka pred redovnim sudovima. Ustavni sud primjećuje da je apelant upravo da bi ubrzao rješavanje o njegovoj tužbi, odnosno žalbi, podnescima od 24. marta 2005. godine i 2. juna 2007. godine urgirao uzimanje predmeta u rad, te se u više navrata obraćao Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine radi zaštite prava na efikasan sudski postupak. 44. Ocjenjujući navedeno, te imajući u vidu kriterije navedene u ovoj odluci, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka u trajanju od devet godina kao i ponašanje redovnih sudova i organa uprave koji su odlučivali o apelantovom zahtjevu, a koji u pogledu razloga za odugovlačenje postupka nisu dali nikakvo obrazloženje, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da se tek nakon devet godina donese odluka o apelantovom zahtjevu za povrat stana u posjed. Ustavni sud zaključuje da se sveukupna dužina konkretnog postupka može pripisati i nadležnim organima uprave i redovnim sudovima. Uzimajući u obzir značaj koji ishod postupka ima za apelanta i druge relevantne principe, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 45. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 46. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak vraćanja stana u posjed apelantu trajao devet godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.350.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 47. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što nadležni upravni organi i redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i što su pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine). 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da apelant nije pružio niti jedan dokaz da predmetne prostorije imaju status stana u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, odnosno nije dostavio dokaz o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu odredbi člana 11. Zakona o stambenim odnosima, kao što su odluka Veterinarske stanice o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana zaključen sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bihać. U osporenim odlukama je navedeno da se odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari ne mogu dokazivati svjedocima, kao što to predlaže apelant, već je u smislu člana 4. u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelant bio dužan pružiti dokaze da mu je aktom vlasnika stana dodijeljen stan na korištenje, pa kako to nije učinio, zahtjev za povrat predmetnog stana je odbijen kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. 49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, te da u tom segmentu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 50. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Član 8. Evropske konvencije glasi: Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju toga da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". 52. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanije,presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f,Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Dalje, prema praksi Ustavnog suda, "dom" je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluka Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana101 brojAP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Također, prema praksi Evropskog suda, da bi se određeni prostor smatrao "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tim prostorom kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju na to da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi,mutatis mu- tandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). 53. Što se tiče pitanja može li se u konkretnom slučaju predmetni stan smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da u odnosu na ovo pitanje postoje kontradiktorne činjenice koje se u toku postupka nisu ni utvrđivale tako da se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je apelant bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, odnosno koliko čvrstu vezu je apelant uspostavio sa spornim stanom. Međutim, Ustavni sud prihvata apelantove navode da je u predmetnom stanu živio i da mu je predmetni stan bio dom, te smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. 54. Ustavni sud, dalje, utvrđuje da osporene odluke nesporno predstavljaju "miješanje" u poštivanje apelantovog "doma", ali da je miješanje u ovo njegovo pravo u skladu sa zakonom u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama organa uprave i redovnih sudova odbijen apelantov zahtjev za povrat stana s obzirom na to da apelant nije ponudio dokaze o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, te je njegov zahtjev za povrat stana kao neosnovan odbijen u smislu člana 4. u vezi sa članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 55. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakon o stambenim odnosima donesen prije više od 20 godina, da se odredba člana 11. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe člana 11. dovoljno jasne i precizne u smislu uvjeta koje je potrebno ispuniti da bi se steklo stanarsko pravo. Također, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jasno određeno šta treba da sadrži zahtjev za povrat stana i šta podnosilac zahtjeva treba da dostavi uz zahtjev. I ovaj zakon je javno objavljen, odredbe su dovoljno jasne i precizne, te Ustavni sud ne nalazi ni jedan razlog zbog kojeg bi ovi zakoni bili nepristupačni apelantu. Dalje, Ustavni sud smatra da je ispunjen i uvjet proporcionalnosti, jer su, s jedne strane, navedenim normama regulirani način i uvjeti pod kojima neko lice može steći stanarsko pravo kao i pod kojim uvjetima neko lice može ostvariti povrat stanarskog prava, a, s druge strane, omogućava vlasnicima stanova da zaštite svoje interese kao davaoca stana na korištenje, odnosno interese šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni licima koja prema važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da miješanjem u apelantovo pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njegovog interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene imovinskih zakona. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 56. U svjetlu zaključka u pogledu apelantovog prava iz člana II/3. e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda ovog prava se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka može staviti na teret ponašanju nadležnih organa uprave i redovnog suda koji su devet godina rješavali apelantov zahtjev za povrat stana u posjed a nisu dali nikakvo objašnjenje niti su dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u situaciji kada su organi uprave i nadležni sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantovu štetu. 58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je miješanje u apelantovo pravo na dom zakonito i proporcionalno legitimnom cilju. 59. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 2878/07, rješavajući apelacijuDrage Majkića,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Krstan Simić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 25. veljače 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaDrage Majkića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-547/04 od 22. kolovoza 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacijaDrage Majkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-547/04 od 22. kolovoza 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-8/04 od 24. kolovoza 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 29. listopada 2003. godine i Rješenja Odjela za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Općine Bosanska Krupa broj 04-372-191/98 od 31. siječnja 2003. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovina i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine daDragi Majkiću, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Drago Majkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 29. listopada 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je, također, podnio apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-547/04 od 22. kolovoza 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-8/04 od 24. kolovoza 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 29. listopada 2003. godine i Rješenja Odjela za imovinskopravne i stambeno-komunalne poslove Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 04-372-191/98 od 31. siječnja 2003. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 12. i 17. prosinca 2007. godine, te 14. siječnja, 7. veljače, 13. veljače, 10. travnja, 26. lipnja i 17. studenoga 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Odjela, sudionika u postupku, zatražena je 6. studenoga 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. Od Odjela je 23. studenoga 2009. godine zatražena dostava spisa na uvid. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. studenoga 2007. godine, Kantonalni sud 28. studenoga 2007. godine, Kantonalno ministarstvo 12. prosinca 2007. godine i Odjel 3. prosinca 2007. godine. Odjel je 2. prosinca 2009. godine dostavio cio spis na uvid. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Odjela dostavljeni su apelantu 7. siječnja 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 17. kolovoza 1998. godine Odjelu podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u objektu Veterinarske stanice u selu Arapuša kod Bosanske Krupe (u daljnjem tekstu: predmetni stan). 7. Apelant je 30. rujna 1999. godine podnio priziv Kantonalnom ministarstvu zbog šutnje administracije jer Odjel kao prvostupanjsko tijelo nije riješio zahtjev u zakonskom roku od 60 dana. 8. Apelant je 14. prosinca 1999. godine podneskom urgirao rješavanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed. 9. Apelant je Kantonalnom sudu 13. siječnja 2000. godine podnio tužbu radi pokretanja upravnog spora zbog šutnje administracije budući da Kantonalno ministarstvo kao drugostupanjsko tijelo nije odlučilo o prizivu koji je podnio zbog nedonošenja rješenja Odjela. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-14/2000 od 10. travnja 2000. godine kojom je tužbu uvažio i naložio tuženom tijelu da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje u drugom stupnju. 10. Odjel je Zaključkom broj 09-372-191/98 od 11. travnja 2001. godine odbacio apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana jer nema uvjeta za pokretanje postupka prema važećim propisima. U obrazloženju rješenja Odjel je istakao da je nakon provedenog postupka utvrdio da apelant ne posjeduje stanarsko pravo nad predmetnim stanom, odnosno da ne posjeduje rješenje o dodjeli stana na korištenje kao ni ugovor o korištenju. Također je Odjel istakao da je predmetni stan, ustvari, sastavni dio veterinarske ambulante kojoj je prijetilo propadanje i u takvom stanju privremeno je ustupljen apelantu radi obavljanja veterinarskih usluga. Odjel je naveo i da je apelant 1987. godine prekinuo radni odnos u JP "Veterinarska stanica" Bosanska Krupa. Nakon toga je nastavio živjeti u Bosanskoj Krupi kao podstanar. 11. Odlučujući o prizivu koji je protiv prvostupanjskog rješenja izjavio apelant 1. lipnja 2001. godine, Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-723-UP-2/01 od 31. listopada 2001. godine poništilo Zaključak Odjela broj 09-372-191/98 od 11. travnja 2001. godine i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo dužno održati usmenu raspravu na koju će pozvati apelanta i davatelja stana na korištenje, dati im mogućnost da iznesu sve činjenice i okolnosti koje su bitne u rješavanju predmetne upravne stvari, te utvrditi smatra li se predmetni stan stanom u smislu Zakona o stambenim odnosima. 12. U ponovnom postupku Odjel je održao raspravu 10. siječnja 2003. godine u prisutnosti apelanta i zakonskog zastupnika davatelja stana. 13. Odjel je Rješenjem broj 04-372-191798 od 31. siječnja 2003. godine odbio apelantov zahtjev kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja Odjel je istakao da je u tijeku postupka utvrdio da se unutar objekta Veterinarske stanice nije nalazio stan već da su u pitanju poslovne prostorije koje su dodijeljene apelantu radi obavljanja radnih zadataka a koje je apelant napustio nakon prestanka radnog odnosa. Također je Odjel istakao da je uvidom u predmet broj 03/4-3-372-8/92 utvrdio da je JP "Veterinarska stanica" 21. veljače 1992. godine podnijela zahtjev za iseljenje apelantove supruge iz poslovnih prostorija Veterinarske stanice Arapuša, te je na temelju provedenih dokaza zaključio da je apelantov zahtjev neutemeljen u smislu članka 4. Zakona o stambenim odnosima koji decidirano i taksativno nabraja koje se prostorije ne smatraju stanom. 14. Odlučujući o prizivu koji je protiv prvostupanjskog rješenja izjavio apelant 20. veljače 2003. godine, Kantonalno ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-723.UP-2/01 od 29. listopada 2003. godine odbilo priziv kao neutemeljen. U obrazloženju odluke Kantonalno ministarstvo je istaklo da je prvostupanjsko tijelo za svoju odluku imalo dovoljno uporišta u činjeničnom stanju i primijenjenoj odredbi članka 11. Zakona o stambenim odnosima i čl. 3. i 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, za što je dao i odgovarajuće razloge. Naime, apelant je podnio zahtjev za povrat stana ali nije priložio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da je 30. travnja 1991. godine bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, odnosno da je predmetni prostor stan i da je na zakonit način stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Kantonalno ministarstvo je navelo da apelant ne posjeduje niti odluku niti ugovor za korištenje predmetnog stana, a dokazi koji se nalaze u spisima nisu na vjerodostojan način ukazali na činjenicu da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, Kantonalno ministarstvo je istaklo da se zakonski zastupnik davatelja stana na korištenje izjasnio da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu već o prostorijama koje su služile kao nužni smještaj i da nisu nikada imale status stana. 15. Tužbom podnesenom Kantonalnom sudu 26. prosinca 2003. godine apelant je pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Kantonalnog ministarstva od 29. listopada 2003. godine. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana103 16. Apelant je 2. ožujka 2004. godine podneskom urgirao uzimanje predmeta u rad. 17. Kantonalni sud je Presudom broj U-8/04 od 24. kolovoza 2004. godine odbio tužbu. Prema stajalištu Kantonalnog suda, prvostupanjsko tijelo je pravilno utvrdilo da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana koji se nalazi u objektu Veterinarske stanice u Arapuši, te da nije dostavio niti jedan dokaz o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima, tj. rješenje o dodjeli stana na korištenje od Veterinarske stanice kao i ugovor o korištenju sklopljen sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bihać. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je u upravnom postupku utvrđeno da je Veterinarska stanica Bosanska Krupa Općinskom sekretarijatu za poslove uprave Bosanska Krupa 21. veljače 1992. godine podnijela zahtjev za deložaciju apelantove supruge Zorice Majkić iz poslovnih prostorija Veterinarske stanice Arapuša. Kantonalni sud je istakao da je provedenim upravnim postupkom pravilno utvrđeno da je apelantov zahtjev za povrat stana neutemeljen u smislu članka 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u svezi sa člankom 3. stavak 1. istog zakona, te je tuženo tijelo na pravilan i zakonit način postupilo kada je priziv odbilo kao neutemeljen. 18. Apelant je 20. rujna 2004. godine Vrhovnom sudu izjavio priziv protiv Presude Kantonalnog suda broj U-8/04 od 24. kolovoza 2004. godine. Apelant je podnescima od 24. siječnja 2005. godine i 2. lipnja 2007. godine urgirao uzimanje predmeta u rad. Apelant se u više navrata obraćao Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine radi zaštite prava na efikasan sudski postupak. 19. Odlučujući o prizivu, Vrhovni sud je Presudom broj Už-547/04 od 22. kolovoza 2007. godine odbio priziv. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva iz priziva kojim apelant ne opovrgava odlučne činjenice u predmetnoj upravnoj stvari a koje je prvostupanjski sud prihvatio u pobijanoj presudi. Vrhovni sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenim činjenicama da apelant nije pružio niti jedan dokaz o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu odredbe članka 11. Zakona o stambenim odnosima, kao što su odluka o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana zaključen sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bihać. Kako sam nositelj stanarskog prava ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed, u smislu odredbe članka 4. u svezi sa člankom 3. stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio dužan pružiti dokaze da mu je aktom vlasnika stana dodijeljen stan na korištenje. Budući da apelant to nije učinio, Kantonalni sud je pravilno i zakonito postupio kada je prvostupanjskom presudom odbio apelantovu tužbu, te je ispravno zaključio da apelant nije stekao status nositelja stanarskog prava. Na kraju je Vrhovni sud istakao da se apelant u prizivu pozvao na eventualne izjave svjedoka koje bi išle u prilog njegovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed, međutim, odlučne činjenice u ovoj upravnoj stvari ne mogu se dokazivati svjedocima već navedenim aktima u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 20. Apelant smatra da su mu u upravnom postupku povodom zahtjeva za povrat stana u posjed i u upravnom sporu pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 21. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje, apelant je istakao da tijela uprave i redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da su tijela uprave i redovni sudovi zanemarili izjave svjedoka Đure Trkulje i Mladena Kovačevića, zatim fotokopiju osobnih dokumenata supruge Zorice Majkić, što sve svjedoči o stalnom prebivalištu u Arapuši, te fotografije stambene zgrade u Arapuši broj 97 slikane 1990. godine. Apelant smatra da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu jer ga je koristio za stanovanje više od 20 godina. Apelant je istakao da je stan napustio 1995. godine i da od tada živi kao podstanar jer je kuća u kojoj se nalazi predmetni stan devastirana u ratu. Apelant je, također, naveo da se o njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed rješavalo izvan razumnog roka budući da je zahtjev podnio 17. kolovoza 1998. godine a konačna presuda donesena je 22. kolovoza 2007. godine. On zbog toga potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 40.000.00 KM. Apelant je istakao da je u više navrata pisao urgencije predsjedniku Vrhovnog suda zbog dužine trajanja postupka povodom njegovog priziva, te je u više navrata pisao prizive Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine, međutim, Vrhovni sud je tek nakon tri godine donio odluku o njegovom prizivu. Na istim razlozima, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelant je temeljio svoje navode u svezi sa povredom prava na imovinu i prava na dom. b) Odgovor na apelaciju 22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom tog suda nisu prekršena apelantova prava garantirana Europskom konvencijom, na koja je apelant ukazao apelacijom, jer je presuda donesena sukladno procesnom i materijalnom zakonu, te pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. 23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je prilikom ocjene zakonitosti akta koji se pobijao tužbom utvrdio da apelant u tijeku postupka nije dokazao svoj status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a kako mu samo taj status daje pravo na povrat stana, njegovom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno. U odnosu na dužinu trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da je presudu donio u roku od osam mjeseci nakon što je apelant podnio tužbu, što smatra razumnim rokom za rješavanje u upravnim sporovima, te apelaciju u cijelosti smatra neutemeljenom. 24. Kantonalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju rješenja. 25. Odjel je u odgovoru na apelaciju kronološki iznio tijek postupka povodom apelantovog podnesenog zahtjeva, te naveo da je nakon održane rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja, ne povrjeđujući zakon na apelantovu štetu, odbio zahtjev kao neutemeljen. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o upravnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: Članak 6. Kada tijela i institucije koji imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova tijela koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari uupravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š...Ć Članak 14. Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š...Ć 27. UZakonu o upravnim sporovima("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase: Članak 34. stavak 1. Zakonitost pobijanog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe. Broj 38–Strana104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Članak 55. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. 28.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 29. UZakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima("Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Članak 4. Ne smatraju se stanom u smislu zakona: 1) Prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, barakama i sl.) Š...Ć 3) Stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde općim aktom davatelja stana na korištenjeŠ...Ć 4) Stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija trajeŠ...Ć 5) Prostorije za nužni smještaj Š...Ć Članak 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan temelj za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je suprotno odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. 30. UZakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase: Članak 3. st. 1. i 2. Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog kućanstva ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji se imaju pravo vratiti u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema članku VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Članak 4. st. 1. i 4. Nositelj stanarskog prava iz članka 3. stavak 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed. Zahtjev treba sadržavati: 1. podatke o stanu; 2. dokaze da je podnositelj zahtjeva nositelj stanarskog prava, odnosno član njegovog obiteljskog kućanstva. VI. Dopustivost 31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 32. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 33. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-547/04 od 22. kolovoza 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 20. rujna 2007. godine, a apelacija je podnesena 29. listopada 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito(prima facie)neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 35. Apelant pobija presude redovnih sudova i rješenja tijela uprave tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant se u okviru prava na pravično suđenje žali na nerazumno dugo trajanje postupka pred tijelima uprave i redovnim sudovima budući da je zahtjev podnesen 17. kolovoza 1998. godine a konačna presuda je donesena 22. kolovoza 2007. godine, dakle nakon devet godina. Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. a) Relevantna načela 37. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 38. U konkretnom slučaju postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed počeo je 17. kolovoza 1998. godine a okončan je Presudom Vrhovnog suda broj Už-547/04 od 22. kolovoza 2007. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba ispitati je razdoblje od devet godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku za povrat stana u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku. S obzirom na to da se razumnost dužine trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta, Ustavni sud će voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana105 Europskog suda, te ispitati je li postupak pred tijelima uprave i redovnim sudovima u cjelini trajao nerazumno dugo. 40. Ustavni sud primjećuje da je Odjelu trebalo dvije godine i osam mjeseci da donese odluku povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, međutim, nakon pet mjeseci odlukom Kantonalnog ministarstva poništena je odluka Odjela i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom upravnom postupku Odjelu je trebala jedna godina i tri mjeseca da donese odluku a Kantonalnom ministarstvu osam mjeseci i osam dana da odluči o prizivu. Upravni spor pred Kantonalnim sudom je trajao osam mjeseci a postupak povodom priziva pred Vrhovnim sudom je okončan nakon tri godine. Dakle, postupak povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed okončan je presudom Vrhovnog suda 22. kolovoza 2007. godine, tj. nakon devet godina. 41. U svezi sa ponašanjem tijela uprave, Ustavni sud zapaža da su u razdoblju dužem od pet godina donesena ukupno četiri rješenja. Odjel je nakon dvije godine i osam mjeseci donio zaključak kojim je apelantov zahtjev odbacio zbog formalnih razloga, međutim, nakon pet mjeseci odlukom Kantonalnog ministarstva poništena je odluka Odjela i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom upravnom postupku Odjelu je trebala jedna godina i tri mjeseca da ponovno donese odluku a Kantonalnom ministarstvu osam mjeseci i osam dana da odluči o prizivu. 42. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sustav od fundamentalne važnosti jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi dode factolišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sustav. Imajući u vidu da je postupak pred tijelima uprave u kojem je trebalo utvrditi ispunjava li apelant zakonske uvjete da ostvari povrat predmetnog stana trajao duže od pet godina, a da tijela uprave za tako dugo trajanje postupka nisu navela nikakvo razumno opravdanje, Ustavni sud smatra da se ovo razdoblje trajanja postupka može staviti na teret tijelima uprave. Apelant nije mogao doprinijeti dužini trajanja postupka pred tijelima uprave već je, nasuprot tome, podneskom urgirao uzimanje predmeta u rad, te, sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, podnio priziv zbog šutnje administracije kako bi ubrzao postupak. 43. U svezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred redovnim sudovima trajao tri godine i osam mjeseci, od čega tri godine pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant u razdoblju od tri godine i osam mjeseci bio lišen mogućnosti da se o njegovoj tužbi, odnosno prizivu odluči. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o prizivu u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovom prizivu trebao donijeti bez odugovlačenja (članak 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog postupka pred Vrhovnim sudomapriorinerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje povodom apelantovog priziva. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant, očekujući da se o njegovoj tužbi kojom je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, odnosno o njegovom prizivu o kojem je odlučivao Vrhovni sud donese odluka, ni na koji način nije mogao doprinijeti dužini postupka pred redovnim sudovima. Ustavni sud primjećuje da je apelant upravo da bi ubrzao rješavanje o njegovoj tužbi, odnosno prizivu, podnescima od 24. ožujka 2005. godine i 2. lipnja 2007. godine urgirao uzimanje predmeta u rad, te se u više navrata obraćao Ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine radi zaštite prava na efikasan sudski postupak. 44. Ocjenjujući navedeno, te imajući u vidu kriterije navedene u ovoj odluci, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka u trajanju od devet godina kao i ponašanje redovnih sudova i tijela uprave koji su odlučivali o apelantovom zahtjevu, a koji u pogledu razloga za odugovlačenje postupka nisu dali nikakvo obrazloženje, Ustavni sud smatra da ne postoji niti jedan opravdan i objektivan razlog da se tek nakon devet godina donese odluka o apelantovom zahtjevu za povrat stana u posjed. Ustavni sud zaključuje da se sveukupna dužina konkretnog postupka može pripisati i nadležnim tijelima uprave i redovnim sudovima. Uzimajući u obzir značaj koji ishod postupka ima za apelanta i druga relevantna načela, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 45. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 46. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak vraćanja stana u posjed apelantu trajao devet godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.350.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 47. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što nadležna upravna tijela i redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i što su pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine). Također, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine). 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da su tijela uprave i redovni sudovi utvrdili da apelant nije pružio niti jedan dokaz da predmetne prostorije imaju status stana u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima, odnosno nije dostavio dokaz o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu odredaba članka 11. Zakona o stambenim odnosima, kao što su odluka Veterinarske stanice o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana zaključen sa tadašnjim SIZ-om stanovanja Bihać. U pobijanim odlukama je navedeno da se odlučne činjenice u ovoj pravnoj Broj 38–Strana106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. stvari ne mogu dokazivati svjedocima, kao što to predlaže apelant, već je u smislu članka 4. u svezi sa člankom 3. stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelant bio dužan pružiti dokaze da mu je aktom vlasnika stana dodijeljen stan na korištenje, pa kako to nije učinio, zahtjev za povrat predmetnog stana je odbijen kao neutemeljen. Ustavni sud zapaža da su tijela uprave i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očite. 49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neutemeljena u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak, te da u tom segmentu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 50. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. Članak 8. Europske konvencije glasi: Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 51. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pri određivanju toga radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavljaju li pobijane odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". 52. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava,Gillow protiv Velike Britanije,presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46. f,Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Dalje, prema praksi Ustavnog suda, "dom" je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog temelja (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Također, prema praksi Europskog suda, da bi se određeni prostor smatrao "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije, neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnositelja predstavke sa tim prostorom kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju na to da su podnositelji predstavke utemeljili svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi,mutatis mu- tandis, navedenu presudu Europskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). 53. Što se tiče pitanja može li se u konkretnom slučaju predmetni stan smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da u odnosu na ovo pitanje postoje kontradiktorne činjenice koje se u tijeku postupka nisu ni utvrđivale tako da se ne može sa sigurnošću utvrditi je li apelant bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, odnosno koliko čvrstu vezu je apelant uspostavio sa spornim stanom. Međutim, Ustavni sud prihvaća apelantove navode da je u predmetnom stanu živio i da mu je predmetni stan bio dom, te smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu članka 8. Europske konvencije. 54. Ustavni sud, dalje, utvrđuje da pobijane odluke nesporno predstavljaju "miješanje" u poštivanje apelantovog "doma", ali da je miješanje u ovo njegovo pravo sukladno zakonu u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je pobijanim odlukama tijela uprave i redovnih sudova odbijen apelantov zahtjev za povrat stana s obzirom na to da apelant nije ponudio dokaze o zakonitom stjecanju stanarskog prava u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima, te je njegov zahtjev za povrat stana kao neutemeljen odbijen u smislu članka 4. u svezi sa člankom 3. stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 55. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakon o stambenim odnosima donesen prije više od 20 godina, da se odredba članka 11. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe članka 11. dovoljno jasne i precizne u smislu uvjeta koje je potrebno ispuniti da bi se steklo stanarsko pravo. Također, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jasno određeno što treba sadržavati zahtjev za povrat stana i što podnositelj zahtjeva treba dostaviti uz zahtjev. I ovaj zakon je javno objavljen, odredbe su dovoljno jasne i precizne, te Ustavni sud ne nalazi ni jedan razlog zbog kojeg bi ovi zakoni bili nepristupačni apelantu. Dalje, Ustavni sud smatra da je ispunjen i uvjet proporcionalnosti, jer su, s jedne strane, navedenim normama regulirani način i uvjeti pod kojima neka osoba može steći stanarsko pravo kao i pod kojim uvjetima neka osoba može ostvariti povrat stanarskog prava, a, s druge strane, omogućava vlasnicima stanova da zaštite svoje interese kao davatelja stana na korištenje, odnosno interese šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni osobama koje prema važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da miješanjem u apelantovo pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njegovog interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene imovinskih zakona. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 56. U svjetlu zaključka u pogledu apelantovog prava iz članka II/3. (e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda ovog prava se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka može staviti na teret ponašanju nadležnih tijela uprave i redovnog suda koji su devet godina rješavali apelantov zahtjev za povrat stana u posjed a nisu dali nikakvo objašnjenje niti su dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u situaciji kada su tijela uprave i nadležni sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke utemeljene, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantovu štetu. 58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, jer je miješanje u apelantovo pravo na dom zakonito i proporcionalno legitimnom cilju. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana107 59. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3007/07, rješavajući apelacijuNasera Đuguma, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaNasera Đuguma. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku upostupku pred Opštinskim sudom u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislav-Gradu, broj 068-2-P-07-000039. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, po hitnom postupku, donese konačnu odluku u predmetu povodom revizije izjavljene 12. oktobra 2009. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-644 od 21. septembra 2009. godine, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, na osnovu člana 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Naser Đugum (u daqnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kog zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa oduke u postupku regulisawa radnopravnog statusa koji je apelant pokrenuo pred Opštinskim sudom u Livnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud). U momentu podnošewa apelacije Opštinski sud je donio prvostepenu presudu koju je Kantonalni sud u Livnu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) ukinuo i predmet je vratio na ponovno odlučivanje. Takođe, apelant se žalio da Opštinski sud ne zakazuje ročište. U vrijeme donošewa ove odluke predmet se nalazi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) koji odlučuje o reviziji izjavljenoj protiv PresudeKantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-644 od 21. septembra 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 11. decembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalnog suda 2. oktobra 2009. godine. Ustavni sud je od Opštinskog suda 22. jula 2009. godine, a zatim ponovo 20. januara 2010. godine zatražio da dostavi kompletan spis. Ustavni sud je od Vrhovnog suda 15. februara 2010. godine zatražio da dostavi kompletan spis. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. decembra 2007. godine, a Kantonalni sud 12. avgusta 2009. godine. Vrhovni sud je dostavio spis Ustavnom sudu 22. februara 2010. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant se obratio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu (u daqnjem tekstu: Kantonalna komisija) radi regulisawa radnopravnog statusa. Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-242/00 od 24. marta 2003. godine. Navedenim rješenjem je utvrđeno da apelant ispuwava uslove iz člana 143 Zakona o radu. Takođe je utvrđeno da se apelantu priznaje status radnika na čekanju kod poslodavca "Tvornica kablova" Tomislav-Grad (odnosno njenog pravnog sljednika), te je naloženo poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana riješi radnopravni status. Apelantov status je i nakon pravosnažnog rješewa Kantonalne komisije ostao neriješen. 7. Apelant je 17. februara 2005. godine pokrenuo postupak pred Opštinskim sudom protiv tuženog Kapis d.o.o. Tvornica kabla Tomislav-Grad (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete iz rada. Opštinski sud je 17. juna 2005. godine dostavio tuženom tužbu na odgovor. Apelant je 27. oktobra 2005. godine preinačio tužbeni zahtjev tako što je tražio da sud utvrdi da je diskriminisan u ostvarivanju prava na rad. Takođe je tražio i da se vrati na posao i ostala prava iz radnog odnosa. Opštinski sud je zakazao i održao ročišta 27. oktobra, 30. novembra i 22. decembra 2005. godine i 16. januara 2006. godine kada je i zakqučio glavnu raspravu. Apelant je, na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, 27. decembra 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev. 8. Opštinski sud je donio Presudu broj P-182/05 od 8. februara 2006. godine. Navedenom presudom sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je diskriminisan u ostvarivanju prava na rad, zatim njegov zahtjev da se vrati na posao i da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa, ukqučujući uplatu doprinosa za period od 31. jula 1993. godine, kao i da mu se naknadi plata u iznosu preciziranom u dispozitivu presude. 9. Protiv prvostepene presude apelant je 16. februara 2006. godine izjavio žalbu. 10. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 010-0-GŽ-06-000-088 od 8. maja 2006. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženjupresude Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama niti sadrži ocjenu dokaza. Zbog toga su nastale neotklowive povrede odredbi Zakona o parničnom postupku. 11. Opštinski sud je zakazao pripremno ročište za 22. januar 2008. godine. To ročište je opozvano i novo zakazano za 24. januar 2008. godine. Opštinski sud je 11. februara 2008. godine donio rješenje o sprovođenju vještačewa vještaka finansijske struke. Sljedeća ročišta Opštinski sud je zakazao za 6. mart 2008. godine (odgođeno zbog nevremena), 27. mart i 27. maj 2008. godine kada je zakqučio glavnu raspravu. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. 12. Opštinski sud je donio Presudu broj 068-2-P-07-000 039 od 25. juna 2008. godine kojom je naložio tuženom da apelantu isplati plate i uplati doprinose za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine sa zakonskom zateznom kamatom, a ostatak tužbenog zahtjeva (utvrđivanje diskriminacije, povratak na posao i isplata plata) je odbio. Protiv prvostepene presude apelant je 30. juna 2008. godine izjavio žalbu, a tuženi 9. jula 2008. godine. 13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000-644 od 21. septembra 2009. godine kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženi dužan da uplati za apelanta doprinose za penziono i invalidsko osiguranje za period od 1. avgusta 1993. godine do 5. maja 2000. godine. U ostalom dijelu Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Žalba tuženog je odbijena. 14. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju 12. oktobra 2009. godine. Vrhovni sud još nije odlučio o apelantovoj reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant se žali da je pokrenuo postupak, te je dobio odluku kojom je u cijelosti odbijen njegov zahtjev. U momentu podnošewa apelacije apelant se žalio da nakon drugostepene odluke Kantonalnog suda od 20. aprila 2006. godine, kojom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, prema navodima iz apelacije, Opštinski sud nije zakazivao raspravu (iako je zakonski rok 30 dana) niti "ima namjeru da završi ovaj postupak". b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je nejasno u čemu se sastoje navodna kršewa apelantovih prava, te da je prvostepeni sud zakazao ročište. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je donio odluku povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude 21. septembra 2009. godine, te da nije bilo kršewa prava koje apelant navodi pred Kantonalnim sudom. 17. U odgovoru na apelaciju od 17. decembra 2007. godine Opštinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da Opštinski sud nije i nema namjeru da zakaže raspravu. Opštinski sud je naveo da je rasprava zakazana za 22. januar 2008. godine, o čemu je apelant obaviješten. Dalje, Opštinski sud je naveo da nije bilo kršewa prava koje apelant navodi u postupku pred Opštinskim sudom. U odgovoru od 12. avgusta 2008. godine Opštinski sud je obavijestio Ustavni sud da je postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom. V. Relevantni propisi 18.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 228 Prvostepeni sud je dužan da odmah nakon prijema drugostepenog rješewa odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema drugostepenog rješewa, te da izvede sve parnične radnje i raspravi sva sporna pitawa na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. VI. Dopustivost 19. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što Opštinski sud (u momentu podnošewa apelacije) nije u dužem periodu zakazivao raspravu, niti odlučivao u predmetu. 22. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelant žali na nemogućnost dobivawa konačne odluke u dužem periodu, kao i odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zakqučio da predmetna apelacija, u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant se žali zbog nezakazivawa rasprave pred Opštinskim sudom, odnosno zbog nedonošewa odluke u njegovom predmetu, te navodi da su mu povrijeđena prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava iz članaII/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 24. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanov- ljenim sudom.Š...Ć Pravo na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi 26. Ustavni sud ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 27. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana109 na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 28. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbom pokrenuo postupak 17. februara 2005. godine, kako bi mu se regulisao radnopravni status. U momentu podnošewa apelacije apelant se žalio da Opštinski sud, nakon što je odlukom Kantonalnog suda prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, ne zakazuje raspravu. Nakon toga postupak je nastavljen ali još nije završen i postupak povodom revizije je u toku pred Vrhovnim sudom. Dakle, postupak traje duže od pet godina od dana podnošewa tužbe i još nije okončan. Složenost predmeta 30. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. 31. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kom sud treba da utvrdi da li apelant može da ostvari prava iz rada koja traži (povratak na posao i druga prava koja iz toga proizilaze). Ustavni sud ističe, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da konkretni postupak ne može da se smatra naročito složenim. Analiza razumnosti trajawa postupka 32. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je po svojoj prirodi hitan. Ustavni sud primjećuje da se, s obzirom na apelantov tužbeni zahtjev da se vrati na posao i da mu se isplati plata i ostala prava iz rada, radi o postupku koji je izuzetno važan za apelanta, zbog čega treba što hitnije da se riješi. Dalje, kako je utvrđeno da se ne radi o naročito složenom predmetu, Ustavni sud ukazuje na to da sudovi nisu ponudili relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka preko četiri godine i sedam mjeseci (pred prvostepenim i drugostepenimsudom) i koji još nije okončan. 33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojojdužina trajawa postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može da bude smatrana razumnom. Međutim, u obzir mora da se uzme postupak u cijelosti i dužina trajawa postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi Evropski sud,Ruotuloprotiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdawa zašto postupak u navedenom predmetu traje preko pet godina i još nije okončan. 34. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu u kom je postupak pred Opštinskim sudom započeo 17. februara 2005. godine i Opštinski sud je donio odluku u roku od godinu dana (8. februara 2006. godine), koju je Kantonalni sud ukinuo (dva mjeseca trajao postupak povodom žalbe) i vratio na ponovni postupak. Opštinskom sudu je trebala jedna godina i sedam mjeseci da zakaže ročište, a odluku je donio nakon četiri mjeseca. Kantonalni sud je o žalbi protiv prvostepene odluke odlučio jednu godinu i četiri mjeseci nakon donošewa prvostepene odluke. Ustavni sud, takođe, zapaža da Opštinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi mogao da se smatra razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan, kao ni Kantonalni sud koji je smatrao da apelant osporava dužinu postupka pred Opštinskim sudom i da je postupak pred Kantonalnim sudom završen u razumnom roku. 35. Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostepeni sud, i to zbog činjenice da mu je trebala jedna godina i sedam mjeseci da zakaže pripremno ročište nakon što mu je predmet vraćen na ponovni postupak. Sem toga, Ustavni sud podsjeća na to da je Kantonalni sud odlukom od 14. aprila 2006. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak, što, takođe, ne predstavlja uvijek najboqi način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem, često dovodi do,de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. Ustavni sud primjećuje da je apelant izjavio reviziju 12. oktobra 2009. godine, dakle, predmet je četiri mjeseca u postupku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud ne smatra da je ovaj period od četiri mjeseca pretjerano dug. 36. Vezano za apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da iz predočene dokumentacije ne proizilazi da je apelant doprinio nerazumnoj dužini postupka. 37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da trajanje parničnog postupka duže od pet godina (koji još nije okončan), radi odlučivawa o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, može u cijelosti da se stavi na teret redovnim sudovima, naročito Opštinskom sudu koji jednu godinu i sedam mjeseci nije preduzeo ništa da nastavi postupak nakon što mu je Kantonalni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje. 38. S obzirom na činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada traje duže od pet godina i da za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, da se pripiše Opštinskom sudu koji za to nije dao bilo kakvo objašnjenje, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 39. Budući da se, u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda, predmetni postupak nalazi na odlučivanju povodom revizije pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošewa konačne odluke u razumnom roku. Ostali navodi 40. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi sa diskriminacijom. VIII.Zakqučak 41. Ustavni sud zakqučuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, povreda navedenog prava se Broj 38–Strana110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. ogleda u tome što je za ukupnu dužinu trajawa postupka povodom tužbe radi zaštite prava iz rada, koji traje duže od pet godina i još nije završen, odlučujući doprinos dao Opštinski sud koji nije ponudio bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantov doprinos. 42. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3007/07, rješavajući apelacijuNasera Đuguma, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaNasera Đuguma. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislav-Gradu, broj 068-2-P-07-000039. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, po hitnom postupku, donese konačnu odluku u predmetu povodom revizije izjavljene 12. oktobra 2009. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-644 od 21. septembra 2009. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Naser Đugum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav- Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislav- Grada, podnio je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja oduke u postupku reguliranja radnopravnog statusa koji je apelant pokrenuo pred Općinskim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). U momentu podnošenja apelacije Općinski sud je donio prvostepenu presudu koju je Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) ukinuo i predmet je vratio na ponovno odlučivanje. Također, apelant se žalio da Općinski sud ne zakazuje ročište. U vrijeme donošenja ove odluke predmet se nalazi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji odlučuje o reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-644 od 21. septembra 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 11. decembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Kantonalnog suda 2. oktobra 2009. godine. Ustavni sud je od Općinskog suda 22. jula 2009. godine, a zatim ponovo 20. januara 2010. godine zatražio da dostavi kompletan spis. Ustavni sud je od Vrhovnog suda 15. februara 2010. godine zatražio da dostavi kompletan spis. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. decembra 2007. godine, a Kantonalni sud 12. augusta 2009. godine. Vrhovni sud je dostavio spis Ustavnom sudu 22. februara 2010. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant se obratio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) radi reguliranja radnopravnog statusa. Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-242/00 od 24. marta 2003. godine. Navedenim rješenjem je utvrđeno da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu. Također je utvrđeno da se apelantu priznaje status radnika na čekanju kod poslodavca "Tvornica kablova" Tomislav-Grad (odnosno njenog pravnog sljednika), te je naloženo poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana riješi radnopravni status. Apelantov status je i nakon pravosnažnog rješenja Kantonalne komisije ostao neriješen. 7. Apelant je 17. februara 2005. godine pokrenuo postupak pred Općinskim sudom protiv tuženog Kapis d.o.o. Tvornica kabla Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete iz rada. Općinski sud je 17. juna 2005. godine dostavio tuženom tužbu na odgovor. Apelant je 27. oktobra 2005. godine preinačio tužbeni zahtjev tako što je tražio da sud utvrdi da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad. Također je tražio i povrat na posao i ostala prava iz radnog odnosa. Općinski sud je zakazao i održao ročišta 27. oktobra, 30. novembra i 22. decembra 2005. godine i 16. januara 2006. godine kada je i zaključio glavnu raspravu. Apelant je, na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, 27. decembra 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev. 8. Općinski sud je donio Presudu broj P-182/05 od 8. februara 2006. godine. Navedenom presudom sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad, zatim njegov zahtjev da se vrati na posao i da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa, uključujući uplatu doprinosa za period od 31. jula 1993. godine, kao i da mu se naknadi plaća u iznosu preciziranom u dispozitivu presude. 9. Protiv prvostepene presude apelant je 16. februara 2006. godine izjavio žalbu. 10. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 010-0-GŽ-06-000-088 od 8. maja 2006. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama niti sadrži ocjenu dokaza. Zbog toga su nastale neotklonjive povrede odredbi Zakona o parničnom postupku. 11. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 22. januar 2008. godine. To ročište je opozvano i novo zakazano za 24. januar 2008. godine. Općinski sud je 11. februara 2008. godine donio rješenje o provođenju vještačenja vještaka finansijske struke. Sljedeća ročišta Općinski sud je zakazao za 6. mart 2008. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana111 godine (odgođeno zbog nevremena), 27. mart i 27. maj 2008. godine kada je zaključio glavnu raspravu. 12. Općinski sud je donio Presudu broj 068-2-P-07-000 039 od 25. juna 2008. godine kojom je naložio tuženom da apelantu isplati plaće i uplati doprinose za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine sa zakonskom zateznom kamatom, a ostatak tužbenog zahtjeva (utvrđivanje diskriminacije, povrat na posao i isplata plaća) je odbio. Protiv prvostepene presude apelant je 30. juna 2008. godine izjavio žalbu, a tuženi 9. jula 2008. godine. 13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000-644 od 21. septembra 2009. godine kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženi dužan uplatiti za apelanta doprinose za penziono i invalidsko osiguranje za period od 1. augusta 1993. godine do 5. maja 2000. godine. U ostalom dijelu Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Žalba tuženog je odbijena. 14. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju 12. oktobra 2009. godine. Vrhovni sud još nije odlučio o apelantovoj reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se žali da je pokrenuo postupak, te je dobio odluku kojom je u cijelosti odbijen njegov zahtjev. U momentu podnošenja apelacije apelant se žalio da nakon drugostepene odluke Kantonalnog suda od 20. aprila 2006. godine, kojom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, prema navodima iz apelacije, Općinski sud nije zakazivao raspravu (iako je zakonski rok 30 dana) niti "ima namjeru završiti ovaj postupak". b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je nejasno u čemu se sastoje navodna kršenja apelantovih prava, te da je prvostepeni sud zakazao ročište. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je donio odluku povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude 21. septembra 2009. godine, te da nije bilo kršenja prava koje apelant navodi pred Kantonalnim sudom. 17. U odgovoru na apelaciju od 17. decembra 2007. godine Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da Općinski sud nije i nema namjeru da zakaže raspravu. Općinski sud je naveo da je rasprava zakazana za 22. januar 2008. godine, o čemu je apelant obaviješten. Dalje, Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava koje apelant navodi u postupku pred Općinskim sudom. U odgovoru od 12. augusta 2008. godine Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da je postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom. V. Relevantni propisi 18.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 228. Prvostepeni sud je dužan odmah nakon prijema drugostepenog rješenja odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema drugostepenog rješenja, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što Općinski sud (u momentu podnošenja apelacije) nije u dužem periodu zakazivao raspravu, niti odlučivao u predmetu. 22. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelant žali na nemogućnost dobivanja konačne odluke u dužem periodu, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija, u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant se žali zbog nezakazivanja rasprave pred Općinskim sudom, odnosno zbog nedonošenja odluke u njegovom predmetu, te navodi da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Pravo na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi 26. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 27. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier Broj 38–Strana112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 28. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir 29. Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbom pokrenuo postupak 17. februara 2005. godine, kako bi mu se regulirao radnopravni status. U momentu podnošenja apelacije apelant se žalio da Općinski sud, nakon što je odlukom Kantonalnog suda prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, ne zakazuje raspravu. Nakon toga postupak je nastavljen ali još nije završen i postupak povodom revizije je u toku pred Vrhovnim sudom. Dakle, postupak traje duže od pet godina od dana podnošenja tužbe i još nije okončan. Složenost predmeta 30. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 31. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem sud treba utvrditi da li apelant može ostvariti prava iz rada koja traži (povrat na posao i druga prava koja iz toga proizlaze). Ustavni sud ističe, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim. Analiza razumnosti trajanja postupka 32. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je po svojoj prirodi hitan. Ustavni sud primjećuje da se, s obzirom na apelantov tužbeni zahtjev da se vrati na posao i da mu se isplati plaća i ostala prava iz rada, radi o postupku koji je izuzetno važan za apelanta, zbog čega treba što hitnije da se riješi. Dalje, kako je utvrđeno da se ne radi o naročito složenom predmetu, Ustavni sud ukazuje na to da sudovi nisu ponudili relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka preko četiri godine i sedam mjeseci (pred prvostepenim i drugostepenim sudom) i koji još nije okončan. 33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje preko pet godina i još nije okončan. 34. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu u kojem je postupak pred Općinskim sudom započeo 17. februara 2005. godine i Općinski sud je donio odluku u roku od godinu dana (8. februara 2006. godine), koju je Kantonalni sud ukinuo (dva mjeseca trajao postupak povodom žalbe) i vratio na ponovni postupak. Općinskom sudu je trebala jedna godina i sedam mjeseci da zakaže ročište, a odluku je donio nakon četiri mjeseca. Kantonalni sud je o žalbi protiv prvostepene odluke odlučio jednu godinu i četiri mjeseci nakon donošenja prvostepene odluke. Ustavni sud, također, zapaža da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan, kao ni Kantonalni sud koji je smatrao da apelant osporava dužinu postupka pred Općinskim sudom i da je postupak pred Kantonalnim sudom završen u razumnom roku. 35. Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostepeni sud, i to zbog činjenice da mu je trebala jedna godina i sedam mjeseci da zakaže pripremno ročište nakon što mu je predmet vraćen na ponovni postupak. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je Kantonalni sud odlukom od 14. aprila 2006. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak, što, također, ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem, često dovodi do,de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud primjećuje da je apelant izjavio reviziju 12. oktobra 2009. godine, dakle, predmet je četiri mjeseca u postupku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud ne smatra da je ovaj period od četiri mjeseca pretjerano dug. 36. Vezano za apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da iz predočene dokumentacije ne proizlazi da je apelant doprinio nerazumnoj dužini postupka. 37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka duže od pet godina (koji još nije okončan), radi odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, može u cijelosti staviti na teret redovnim sudovima, naročito Općinskom sudu koji jednu godinu i sedam mjeseci nije preduzeo ništa da nastavi postupak nakon što mu je Kantonalni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje. 38. S obzirom na činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada traje duže od pet godina i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati Općinskom sudu koji za to nije dao bilo kakvo objašnjenje, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 39. Budući da se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, predmetni postupak nalazi na odlučivanju povodom revizije pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. Ostali navodi 40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi sa diskriminacijom. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, povreda navedenog prava se ogleda u tome što je za ukupnu dužinu trajanja postupka povodom tužbe radi zaštite prava iz rada, koji traje duže od pet godina i još nije završen, odlučujući doprinos dao Općinski sud koji nije ponudio bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantov doprinos. 42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana113 43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 3007/07, rješavajući apelacijuNasera Đuguma, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaNasera Đuguma. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Livnu, Odjel suda u Tomislav Gradu, broj 068-2-P-07-000039. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, po hitnom postupku, donese konačnu odluku u predmetu povodom revizije izjavljene 12. listopada 2009. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-644 od 21. rujna 2009. godine, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, na temelju članka 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Naser Đugum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, odvjetnik iz Tomislav Grada, podnio je 12. studenoga 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja oduke u postupku reguliranja radnopravnog statusa koji je apelant pokrenuo pred Općinskim sudom u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). U momentu podnošenja apelacije Općinski sud je donio prvostupanjsku presudu koju je Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) ukinuo i predmet je vratio na ponovno odlučivanje. Također, apelant se žalio da Općinski sud ne zakazuje ročište. U vrijeme donošenja ove odluke predmet se nalazi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji odlučuje o reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-644 od 21. rujna 2009. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatražena je 11. prosinca 2007. godine dostava odgovora na apelaciju, a od Kantonalnog suda 2. listopada 2009. godine. Ustavni sud je od Općinskog suda 22. srpnja 2009. godine, a zatim ponovno 20. siječnja 2010. godine zatražio dostavu kompletnog spisa. Ustavni sud je od Vrhovnog suda 15. veljače 2010. godine zatražio dostavu kompletnog spisa. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. prosinca 2007. godine, a Kantonalni sud 12. kolovoza 2009. godine. Vrhovni sud je dostavio spis Ustavnom sudu 22. veljače 2010. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 23. veljače 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant se obratio Kantonalnoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) radi reguliranja radnopravnog statusa. Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-242/00 od 24. ožujka 2003. godine. Navedenim rješenjem je utvrđeno da apelant ispunjava uvjete iz članka 143. Zakona o radu. Također je utvrđeno da se apelantu priznaje status radnika na čekanju kod poslodavca "Tvornica kablova" Tomislav Grad (odnosno njezinog pravnog sljednika), te je naloženo poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana riješi radnopravni status. Apelantov status je i nakon pravomoćnog rješenja Kantonalne komisije ostao neriješen. 7. Apelant je 17. veljače 2005. godine pokrenuo postupak pred Općinskim sudom protiv tuženog Kapis d.o.o. Tvornica kabla Tomislav Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete iz rada. Općinski sud je 17. lipnja 2005. godine dostavio tuženom tužbu na odgovor. Apelant je 27. listopada 2005. godine preinačio tužbeni zahtjev tako što je tražio da sud utvrdi da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad. Također je tražio i povrat na posao i ostala prava iz radnog odnosa. Općinski sud je zakazao i održao ročišta 27. listopada, 30. studenoga i 22. prosinca 2005. godine i 16. siječnja 2006. godine kada je i zaključio glavnu raspravu. Apelant je, na temelju nalaza vještaka financijske struke, 27. prosinca 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev. 8. Općinski sud je donio Presudu broj P-182/05 od 8. veljače 2006. godine. Navedenom presudom sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad, zatim njegov zahtjev da se vrati na posao i da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa, uključujući uplatu doprinosa za razdoblje od 31. srpnja 1993. godine, kao i da mu se naknadi plaća u iznosu preciziranom u dispozitivu presude. 9. Protiv prvostupanjske presude apelant je 16. veljače 2006. godine izjavio priziv. 10. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 010-0-GŽ-06-000-088 od 8. svibnja 2006. godine kojim je priziv uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama niti sadrži ocjenu dokaza. Zbog toga su nastale neotklonjive povrede odredaba Zakona o parničnom postupku. 11. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 22. siječanj 2008. godine. To ročište je opozvano i novo zakazano za 24. siječanj 2008. godine. Općinski sud je 11. veljače 2008. godine donio rješenje o provedbi vještačenja vještaka financijske struke. Sljedeća ročišta Općinski sud je zakazao za 6. ožujak 2008. godine (odgođeno zbog nevremena), 27. ožujak i 27. svibanj 2008. godine kada je zaključio glavnu raspravu. 12. Općinski sud je donio Presudu broj 068-2-P-07-000 039 od 25. lipnja 2008. godine kojom je naložio tuženom da apelantu isplati plaće i uplati doprinose za razdoblje od 1. prosinca 1999. godine do 5. svibnja 2000. godine sa zakonskom zateznom kamatom, a ostatak tužbenog zahtjeva (utvrđivanje diskriminacije, povrat na posao i isplata plaća) je odbio. Protiv 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana114 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. prvostupanjske presude apelant je 30. lipnja 2008. godine izjavio priziv, a tuženi 9. srpnja 2008. godine. 13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000-644 od 21. rujna 2009. godine kojom je djelomično uvažio apelantov priziv i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je tuženi dužan uplatiti za apelanta doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje za razdoblje od 1. kolovoza 1993. godine do 5. svibnja 2000. godine. U ostalom dijelu Kantonalni sud je odbio apelantov priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu. Priziv tuženog je odbijen. 14. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju 12. listopada 2009. godine. Vrhovni sud još nije odlučio o apelantovoj reviziji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant se žali da je pokrenuo postupak, te je dobio odluku kojom je u cijelosti odbijen njegov zahtjev. U momentu podnošenja apelacije apelant se žalio da nakon drugostupanjske odluke Kantonalnog suda od 20. travnja 2006. godine, kojom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, prema navodima iz apelacije, Općinski sud nije zakazivao raspravu (iako je zakonski rok 30 dana) niti "ima namjeru završiti ovaj postupak". b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je nejasno u čemu se sastoje navodna kršenja apelantovih prava, te da je prvostupanjski sud zakazao ročište. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je donio odluku povodom apelantovog priziva protiv prvostupanjske presude 21. rujna 2009. godine, te da nije bilo kršenja prava koje apelant navodi pred Kantonalnim sudom. 17. U odgovoru na apelaciju od 17. prosinca 2007. godine Općinski sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da Općinski sud nije i nema namjeru zakazati raspravu. Općinski sud je naveo da je rasprava zakazana za 22. siječanj 2008. godine, o čemu je apelant obaviješten. Dalje, Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava koje apelant navodi u postupku pred Općinskim sudom. U odgovoru od 12. kolovoza 2008. godine Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da je postupak povodom priziva pred Kantonalnim sudom. V. Relevantni propisi 18.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 228. Prvostupanjski sud je dužan odmah nakon prijema drugostupanjskog rješenja odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema drugostupanjskog rješenja, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 21. Sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što Općinski sud (u momentu podnošenja apelacije) nije u dužem razdoblju zakazivao raspravu, niti odlučivao u predmetu. 22. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelant žali na nemogućnost dobivanja konačne odluke u dužem razdoblju, kao i odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija, u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 23. Apelant se žali zbog nezakazivanja rasprave pred Općinskim sudom, odnosno zbog nedonošenja odluke u njegovom predmetu, te navodi da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Pravo na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela 26. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 27. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 28. Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana115 Razdoblje koje se uzima u obzir 29. Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbom pokrenuo postupak 17. veljače 2005. godine, kako bi mu se regulirao radnopravni status. U momentu podnošenja apelacije apelant se žalio da Općinski sud, nakon što je odlukom Kantonalnog suda prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, ne zakazuje raspravu. Nakon toga postupak je nastavljen ali još nije završen i postupak povodom revizije je u tijeku pred Vrhovnim sudom. Dakle, postupak traje duže od pet godina od dana podnošenja tužbe i još nije okončan. Složenost predmeta 30. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 31. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem sud treba utvrditi može li apelant ostvariti prava iz rada koja traži (povrat na posao i druga prava koja iz toga proizlaze). Ustavni sud ističe, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim. Analiza razumnosti trajanja postupka 32. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je po svojoj prirodi hitan. Ustavni sud primjećuje da se, s obzirom na apelantov tužbeni zahtjev da se vrati na posao i da mu se isplati plaća i ostala prava iz rada, radi o postupku koji je izuzetno važan za apelanta, zbog čega se treba što hitnije riješiti. Dalje, kako je utvrđeno da se ne radi o naročito složenom predmetu, Ustavni sud ukazuje na to da sudovi nisu ponudili relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka preko četiri godine i sedam mjeseci (pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom) i koji još nije okončan. 33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama promatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome je li ovaj standard iz članka 6. stavak 1. prekršen (vidi Europski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A, broj 230-D, stavak 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud,Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje preko pet godina i još nije okončan. 34. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu u kojem je postupak pred Općinskim sudom započeo 17. veljače 2005. godine i Općinski sud je donio odluku u roku od godinu dana (8. veljače 2006. godine), koju je Kantonalni sud ukinuo (dva mjeseca trajao postupak povodom priziva) i vratio na ponovni postupak. Općinskom sudu je trebala jedna godina i sedam mjeseci da zakaže ročište, a odluku je donio nakon četiri mjeseca. Kantonalni sud je o prizivu protiv prvostupanjske odluke odlučio jednu godinu i četiri mjeseci nakon donošenja prvostupanjske odluke. Ustavni sud, također, zapaža da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan, kao ni Kantonalni sud koji je smatrao da apelant pobija dužinu postupka pred Općinskim sudom i da je postupak pred Kantonalnim sudom završen u razumnom roku. 35. Ustavni sud smatra da je odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostupanjski sud, i to zbog činjenice da mu je trebala jedna godina i sedam mjeseci da zakaže pripremno ročište nakon što mu je predmet vraćen na ponovni postupak. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je Kantonalni sud odlukom od 14. travnja 2006. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak, što, također, ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem, često dovodi do,de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav. Ustavni sud primjećuje da je apelant izjavio reviziju 12. listopada 2009. godine, dakle, predmet je četiri mjeseca u postupku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud ne smatra da je ovo razdoblje od četiri mjeseca pretjerano dugo. 36. Vezano za apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da iz predočene dokumentacije ne proizlazi da je apelant doprinio nerazumnoj dužini postupka. 37. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka duže od pet godina (koji još nije okončan), radi odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, može u cijelosti staviti na teret redovnim sudovima, naročito Općinskom sudu koji jednu godinu i sedam mjeseci nije poduzeo ništa da nastavi postupak nakon što mu je Kantonalni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje. 38. S obzirom na činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada traje duže od pet godina i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati Općinskom sudu koji za to nije dao bilo kakvo objašnjenje, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 39. Budući da se, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, predmetni postupak nalazi na odlučivanju povodom revizije pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. Ostali navodi 40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi sa diskriminacijom. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, povreda navedenog prava se ogleda u tome što je za ukupnu dužinu trajanja postupka povodom tužbe radi zaštite prava iz rada, koji traje duže od pet godina i još nije završen, odlučujući doprinos dao Općinski sud koji nije ponudio bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantov doprinos. 42. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3021/07,rješavajući apelacijuB. K.,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Herce- govine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Broj 38–Strana116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija B. K. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku Opštinskog suda u Sarajevu broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1337/05 od 27. jula 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija B. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1337/05 od 27. jula 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine u odnosu na ostale aspekte članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na članII/3k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da B. K., u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. B. K. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Apelant je, takođe, podnio apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:1337/05 od 27. jula 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda, Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za penziono-invalidsko osiguranje Mostar (u daqnjem tekstu: Zavod) zatraženo je 19. novembra 2009. godine i 15. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor 30. novembra 2009. godine. Kantonalni sud i Zavod nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantu 4. marta 2010. godine. 5. Ustavni sud je 19. novembra 2009. godine zatražio na uvid spis broj Mal-11968/4. Opštinski sud je dostavio spis 30. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelant je 16. avgusta 1999. godine pred Opštinskim sudomIISarajevo (u daqnjem tekstu: Opštinski sudII) pokrenuo parnični postupak protiv Društvenog fonda PIOBiH, Filijala Sarajevo (u daqnjem tekstu: tuženi), radi naplate potraživawa. U obrazloženju tužbe apelant je naveo da on kao zakonski nasljednik Krunoslava Kušeca, svoga oca, potražuje novčano potraživanje od tuženog za period od 1. aprila 1992. godine do 13. marta 1994. godine u iznosu od 1.500.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. 8. Apelant je 2. novembra 1999. godine precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 1.600.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženi je 19. novembra 1999. godine dostavio odgovor na tužbu. 9. Opštinski sudIIje 8. decembra 1999. godine održao ročište na koje nisu pristupili niti apelant niti tuženi, te je donio rješenje o mirovanju postupka. Apelant je 10. decembra 1999. godine dostavio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. 10. Opštinski sudIIje 2. februara 2000. godine održao ročište radi odlučivawa o apelantovom prijedlogu, te je naloženo tuženom da dostavi dokaze za navode kojim se protivio prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje. Opštinski sud je navedeno ročište odložio za 27. mart 2000. godine. 11. Apelant je 9. marta 2000. godine dostavio podnesak kojim je povukao prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, te ponovno zatražio da Opštinski sudIIdonese presudu kojom će se obavezati tuženi da mu isplati iznos od 1.600.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. 12. Opštinski sudIIje održao ročište 27. marta 2000. godine, na koje tuženi nije pristupio i koje je odložio, te zakazao novo ročište za 16. maj 2000. godine, koje je održao i na kom je tuženi izjavio da nije u mogućnosti da se izjasni na apelantov podnesak od 9. marta 2000. godine. Na tom ročištu tuženom je uručen apelantov podnesak od 2. novembra 1999. godine, te mu je naloženo da se do ročišta koje je zakazano za 10. juli 2000. godine izjasni o apelantovim podnescima. 13. Opštinski sudIIje održao ročište 10. jula 2000. godine. Na tom ročištu tuženi je u spis uložio dopis iz kog slijedi da je apelant naplatio sva potraživawa iza umrlog Krunoslava Kušeca i Dobrile Kušec, zatim rješenje o nasljeđivanju i kopiju zahtjeva za isplatu. Opštinski sudIIje ovo ročište odložio i zakazao novo za 25. septembar 2000. godine, budući da je apelant tražio određeni rok kako bi se izjasnio o uloženoj dokumentaciji. 14. Apelant je 19. septembra 2000. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na dokumentaciju tuženog, te precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 976,30 KM sa zakonskim kamatama. 15. Opštinski sudIIje odložio ročišta zakazana za 25. septembar i 14. novembar 2000. godine, te 4. januar 2001. godine. 16. Opštinski sudIIje 7. marta 2001. godine održao ročište na koje tuženi nije pristupio i na kom je određeno finansijsko vještačenje. 17. Apelant je 16. jula 2001. godine urgirao postupanje suda u predmetu. 18. Opštinski sudIIje 16. oktobra 2001. godine i 20. decembra 2001. godine odložio ročišta na koja tuženi nije pristupio. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana117 19. Tuženi je 9. januara 2002. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na apelantov podnesak od 19. septembra 2000. godine. 20. Opštinski sudIIje 12. marta 2002. godine održao ročište na kom je donio rješenje kojim je usvojen prijedlog tuženog za finansijsko vještačenje. 21. Tuženi je 25. marta 2002. godine obavijestio Opštinski sudIIda ne može uplatiti taksu za vještačenje. 22. Apelant je 16. maja 2002. i 19. juna 2002. godine dostavio podnesak kojim je tražio nastavak postupka. 23. Opštinski sudIIje 14. juna 2002. godine tražio od tuženog da uplati taksu za vještačenje, a 25. septembra 2002. godine održao ročište, na kojenije pristupio tuženi, koje je odložio i novo zakazao za 18. novembar 2002. godine. 24. Apelant je 8. oktobra 2002. godine dostavio promijenjeni podnesak kojim je kao tuženog označio Zavod. 25. Opštinski sudIIje 18. novembra 2002. godine održao ročište na kom je tuženi odustao od predloženog finansijskog vještačewa i predložio saslušanje svjedoka-blagajnika koji je apelantu isplatio sva potraživawa na osnovu rješewa o nasljeđivanju. Međutim, ročište je odloženo i novo zakazano za 10. februar 2003. godine, koje je održano i na kom je saslušan svjedok. Novo ročište Opštinski sudIIzakazao je za 21. maj 2003. godine, koje je i održao. Na ovom ročištu apelant je u spis uložio podnesak od 18. marta 2003. godine. 26. Tuženi je 22. maja 2003. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na apelantov podnesak. 27. Opštinski sudIIje 18. septembra 2003. godine održao ročište na kom je tuženi uložio u spis podnesak o promjeni njegove adrese i određenu finansijsku dokumentaciju. Ročište je odloženo i novo zakazano za 2. decembar 2003. godine. 28. Apelant je 8. oktobra 2003. godine dostavio podnesak kojim se očitovao na navedenu dokumentaciju. 29. Opštinski sudIIje 2. decembra 2003. godine održao ročište na kom je konstatovao da je u spis uloženo apelantovo očitovanje. Ročište je odloženo i novo zakazano za 18. februar 2004. godine. 30. Apelant je 29. januara 2004. godine dostavio podnesak kojim je ponovno precizirao tužbeni zahtjev, te tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 1.596.80 KM sa zakonskim zateznim kamatama. 31. Opštinski sud je 18. februara 2004. godine održao ročište na koje nije pristupio tuženi i na kom je konstatovano da je apelant u spis uložio podnesak od 29. januara 2004. godine. Ročište je odloženo i novo zakazano za 27. april 2004. godine. 32. Tuženi je 27. februara 2004. godine dostavio podnesak kojim se očitovao na apelantov podnesak. 33. Opštinski sud je 27. aprila 2004. godine održao pripremno ročište, te zakazao glavnu raspravu za 20. septembar 2004. godine. 34. Opštinski sud je 20. septembra 2004. godine, na saglasan prijedlog apelanta i tuženog, odgodio glavnu raspravu za 11. novembar 2004. godine. 35. Opštinski sud je 11. novembra 2004. godine održao glavnu raspravu u predmetu. 36. Opštinski sud je 10. decembra 2004. godine donio Presudu broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju, rješenje PIOBiH, dopise tuženog, zahtjev za isplatu ostavštine sa likvidacionim listovima, čekove o isplati penzije, te tabelarni pregled. Opštinski sud je istakao da iz rješewa o nasljeđivanju proizilazi da ostavštinu Krunoslava Kušeca čine novčana potraživawa kod tuženog za period od 1. aprila 1992. godine do 13. marta 1993. godine i potraživawa u naturi-isplata u životnim namirnicama. Takođe je istaknuto da je apelant zakonski nasljednik Krunoslava Kušeca, te da iz dopisa tuženog slijedi da je apelant naplatio na blagajni tuženog sva potraživawa iza smrti Krunoslava Kušeca, budući da je primio novčane iznose od 3.568.000 i 1.000.000 ND i da je u januaru i februaru 1994. godine primio paket sa životnim namirnicama. Opštinski sud je naveo da je na osnovu utvrđenog zakqučio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. 37. Apelant je 21. februara 2005. godine uložio žalbu na presudu Opštinskog suda. 38. Opštinski sud je 12. maja 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu apelantovu žalbu i odgovor tuženog na žalbu. 39. Kantonalni sud je donio Presudu broj 1337/05 od 27. jula 2007. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda jasna i razumqiva, da je prvostepeni sud odlučne činjenice utvrdio ocjenom izvedenih dokaza, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je mišljewa da je u prvostepenom postupku jasno utvrđeno da je apelant naplatio sva potraživawa koja je imao od tuženog, te da se nije upuštao u ocjenu žalbenih razloga koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, budući da zbog toga presuda ne može da se osporava u sporovima male vrijednosti, u skladu sa odredbom člana 433 stav 1 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05; u daqnjem tekstu: ZPP). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Apelant smatra da su mu u parničnom postupku radi naplate potraživawa pred Opštinskim i Kantonalnim sudom prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članaII/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant navodi da je parnični postupak koji je pokrenuo protiv tuženog trajao ukupno osam godina, jedan mjesec i 26 dana, da postupak nije bio komplikovan, da je Opštinski sud održao 22 ročišta, da su neka odgođena na neodređeno vrijeme, da su neka nepotrebno odgađana, da je u dva navrata opozvao pripremno ročište, te da je veliki vremenski razmak između održanih ročišta. Apelant ističe da on nije doprinio dužini postupka nego da je u više navrata urgirao postupanje suda u predmetu. Dalje, apelant ističe i da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i sedam mjeseci što je nedopustivo dugo. Apelant traži da mu Ustavni sud odredi na ime naknade nematerijalne štete kompenzaciju u visini od 3.600.00 KM. 41. Apelant, dalje, smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, da je prvostepeni sud iznio mišljenje, a ne zakqučak, da tuženi nije osporio tabelarni prikaz iz kog proizilazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva i koji je on isticao, da je tuženi odustao od predloženog vještačewa, te da su sudovi uzeli u obzir samo likvidacioni list iz kog je vidqiva samo isplata porodične penzije. Apelant smatra da je na ovaj način prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 8 ZPP. Apelant navodi odluke Ustavnog suda u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što su sudovi proizvoqno utvrdili činjenično stanje, te da prvostepeni sud nije obrazložio presudu. S tim u vezi, apelant navodi da je došlo do miješawa u njegovu imovinu, a da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o imovini jer on potražuje novčana potraživawa za koja je opravdano očekivao da će mu biti isplaćena. 42. Dalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da, u skladu sa odredbama ZPP, Broj 38–Strana118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Kantonalni sud nije ispitao njegove navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa. b) Odgovor na apelaciju 43. Opštinski sud je naveo da je kompletan postupak vodio drugi sudija, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji. V. Relevantni propisi 44. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan nastojati da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 45. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo da ocijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 433 (1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može da se osporava samo zbog povrede odredbi parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Š...Ć VI. Dopustivost 46. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 47. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 48. U konkretnom slučaju apelant se žali na dužinu postupka pred Opštinskim i Kantonalnim sudom, te na Presudu Kantonalnog suda broj 1337/05 od 27. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 49. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 50. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog sudaili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 51. U vezi sa radwama koje je apelant preduzimao u postupku, Ustavni sud ukazuje na novijupraksu Evropskog suda za qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava,Uljariostali protiv Hrvatske,aplikacija broj 32668/02, presuda od 8. marta 2007. godine), prema kojoj, i sem činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti produženju trajawa postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontroliše postupak ima presudnu i najvažniju ulogu. b) Period koji se uzima u obzir 52. Apelant je 16. avgusta 1999. godine pokrenuo postupak radi naplate potraživawa, a postupak je okončan presudom Kantonalnog suda 27. jula 2007. godine. Dakle, predmetni postupak trajao je nepunih osam godina. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 53. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na naplatu potraživawa u skladu sa rješenjem o nasljeđivanju. Ustavni sud uočava da se radilo o vrlo jednostavnom postupku, budući da je Opštinski sud u okviru dokaznog postupka, uglavnom, vršio samo uvid u relevantnu dokumentaciju. 54. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da je apelant u više navrata precizirao tužbeni zahtjev, da je u nekoliko navrata tražio odgodu ročišta zbog izjašnjenja na navode tuženog, ali i da je u više navrata urgirao postupanje Opštinskog suda, te da je pristupio na gotova sva ročišta. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelant jednim dijelom uticao na dužinu postupka. 55. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je Opštinski sud u razumnim rokovima zakazivao ročišta, koja je odlagao zbog toga što tuženi nije pristupio, zbog izjašnjenja na navode parničnih stranaka i izjašnjenja na wihove podneske, te, s tim u vezi, zakqučuje da Opštinski sud nije bio neaktivan. Međutim, Ustavni sud uočava da je Opštinski sud prvostepenu presudu donio nakon više od pet godina, te da je na osnovu dokumentacije koju mu je dostavio tuženi 10. jula 2000. godine donio presudu 10. decembra 2004. godine, dakle nakon četiri godine. U tom periodu Ustavni sud ne nalazi da je predlagano izvođenje nekih konkretnih dokaza da bi mogao da se opravda ovoliki broj zakazanih, održanih, odnosno odloženih ročišta. Ustavni sud uočava da Opštinski sud nije naveo razloge za dugo trajanje postupka. Ustavni sud ne nalazi doprinos Kantonalnog suda predmetnoj dužini postupka budući da je o apelantovoj žalbi odlučio u roku od dvije godine i dva mjeseca. 56. Imajući u vidu da je utvrdio da se radi o vrlo jednostavnom postupku, navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava, prema kojoj, i sem činjenice da apelanti u Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana119 određenoj mjeri mogu pridonijeti dužini trajawa postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontroliše postupak ima presudnu i najvažniju ulogu, kao i odredbu člana 10 ZPP prema kojoj je sud obavezan da sprovede postupak bez odugovlačewa, Ustavni sud smatra da dužina trajawa predmetnog postupka od gotovo osam godina u odlučujućem dijelu može da se pripiše Opštinskom sudu koji je, iako je bio aktivan, propustio da kontroliše predmetni postupak, te zbog toga što nije naveo razloge za ovakvo postupanje. 57. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 58. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršewa prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 59. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa donošewa odluke trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak naplate potraživawa trajao gotovo osam godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.200.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 60. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Proninaprotiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoqna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi iskqučivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 61. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Naime, sudovi su zakqučili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer je tuženi dokazao da je isplatio potraživanje koje apelant traži tužbenim zahtjevom. Ustavni sud, takođe, uočava da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant iskqučivo žali na utvrđeno činjenično stanje i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu 62. Dalje, apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao da ukaže na kršenje ovog prava, Ustavni sud zakqučuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravi lijek 63. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da Kantonalni sud nije imao zakonsku mogućnost da ispita njegove navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, kao sud pune jurisdikcije, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio presudu kojom je ispitana zakonitost prvostepene presude. Prema tome, apelantovi navodi nisu osnovani, a činjenica da presuda u sporovima male vrijednosti ne može da se osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa ne pokreće sama po sebi pitawa iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zakqučak 64. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, povreda se ogleda u tome što trajanje parničnog postupka od gotovo osam godina u jednostavnom postupku, tj. postupku radi naplate potraživawa, u odlučujućem dijelu može da se stavi na teret Opštinskom sudu, te što taj sud nije naveo razloge za ovakvo postupanje, odnosno dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršewa prava na pravično suđenje u dijelu u kom se apelant žali na proizvoqno utvrđeno činjenično stanje i kršewa prava na imovinu kada su redovni sudovi naveli argumentovane razloge za donošenje presuda. Takođe, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje budući da apelantu nije uskraćeno ovo pravo, naprotiv, on ga je i koristio. 65. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Broj 38–Strana120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3021/07,rješavajući apelacijuB. K.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija B. K. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1337/05 od 27. jula 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija B. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1337/05 od 27. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da B. K., u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je, također, podnio apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:1337/05 od 27. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za penziono-invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) zatraženo je 19. novembra 2009. godine i 15. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor 30. novembra 2009. godine. Kantonalni sud i Zavod nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 4. marta 2010. godine. 5. Ustavni sud je 19. novembra 2009. godine zatražio na uvid spis broj Mal-11968/4. Općinski sud je dostavio spis 30. novembra 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 16. augusta 1999. godine pred Općinskim sudom II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud II) pokrenuo parnični postupak protiv Društvenog fonda PIOBiH, Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naplate potraživanja. U obrazloženju tužbe apelant je naveo da on kao zakonski nasljednik Krunoslava Kušeca, svoga oca, potražuje novčano potraživanje od tuženog za period od 1. aprila 1992. godine do 13. marta 1994. godine u iznosu od 1.500.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. 8. Apelant je 2. novembra 1999. godine precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 1.600.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženi je 19. novembra 1999. godine dostavio odgovor na tužbu. 9. Općinski sud II je 8. decembra 1999. godine održao ročište na koje nisu pristupili niti apelant niti tuženi, te je donio rješenje o mirovanju postupka. Apelant je 10. decembra 1999. godine dostavio prijedlog za povrat u prijašnje stanje. 10. Općinski sud II je 2. februara 2000. godine održao ročište radi odlučivanja o apelantovom prijedlogu, te je naloženo tuženom da dostavi dokaze za navode kojim se protivio prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Općinski sud je navedeno ročište odložio za 27. mart 2000. godine. 11. Apelant je 9. marta 2000. godine dostavio podnesak kojim je povukao prijedlog za povrat u prijašnje stanje, te ponovno zatražio da Općinski sud II donese presudu kojom će se obavezati tuženi da mu isplati iznos od 1.600.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. 12. Općinski sud II je održao ročište 27. marta 2000. godine, na koje tuženi nije pristupio i koje je odložio, te zakazao novo ročište za 16. maj 2000. godine, koje je održao i na kojem je tuženi izjavio da nije u mogućnosti da se izjasni na apelantov podnesak od 9. marta 2000. godine. Na tom ročištu tuženom je uručen apelantov podnesak od 2. novembra 1999. godine, te mu je naloženo da se do ročišta koje je zakazano za 10. juli 2000. godine izjasni o apelantovim podnescima. 13. Općinski sud II je održao ročište 10. jula 2000. godine. Na tom ročištu tuženi je u spis uložio dopis iz kojeg slijedi da je apelant naplatio sva potraživanja iza umrlog Krunoslava Kušeca i Dobrile Kušec, zatim rješenje o nasljeđivanju i kopiju zahtjeva za isplatu. Općinski sud II je ovo ročište odložio i zakazao novo za 25. septembar 2000. godine, budući da je apelant tražio određeni rok kako bi se izjasnio o uloženoj dokumentaciji. 14. Apelant je 19. septembra 2000. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na dokumentaciju tuženog, te precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 976,30 KM sa zakonskim kamatama. 15. Općinski sud II je odložio ročišta zakazana za 25. septembar i 14. novembar 2000. godine, te 4. januar 2001. godine. 16. Općinski sud II je 7. marta 2001. godine održao ročište na koje tuženi nije pristupio i na kojem je određeno finansijsko vještačenje. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana121 17. Apelant je 16. jula 2001. godine urgirao postupanje suda u predmetu. 18. Općinski sud II je 16. oktobra 2001. godine i 20. decembra 2001. godine odložio ročišta na koja tuženi nije pristupio. 19. Tuženi je 9. januara 2002. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na apelantov podnesak od 19. septembra 2000. godine. 20. Općinski sud II je 12. marta 2002. godine održao ročište na kojem je donio rješenje kojim je usvojen prijedlog tuženog za finansijsko vještačenje. 21. Tuženi je 25. marta 2002. godine obavijestio Općinski sud II da ne može uplatiti taksu za vještačenje. 22. Apelant je 16. maja 2002. i 19. juna 2002. godine dostavio podnesak kojim je tražio nastavak postupka. 23. Općinski sud II je 14. juna 2002. godine tražio od tuženog da uplati taksu za vještačenje, a 25. septembra 2002. godine održao ročište, na koje nije pristupio tuženi, koje je odložio i novo zakazao za 18. novembar 2002. godine. 24. Apelant je 8. oktobra 2002. godine dostavio promijenjeni podnesak kojim je kao tuženog označio Zavod. 25. Općinski sud II je 18. novembra 2002. godine održao ročište na kojem je tuženi odustao od predloženog finansijskog vještačenja i predložio saslušanje svjedoka-blagajnika koji je apelantu isplatio sva potraživanja na osnovu rješenja o nasljeđivanju. Međutim, ročište je odloženo i novo zakazano za 10. februar 2003. godine, koje je održano i na kojem je saslušan svjedok. Novo ročište Općinski sud II zakazao je za 21. maj 2003. godine, koje je i održao. Na ovom ročištu apelant je u spis uložio podnesak od 18. marta 2003. godine. 26. Tuženi je 22. maja 2003. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na apelantov podnesak. 27. Općinski sud II je 18. septembra 2003. godine održao ročište na kojem je tuženi uložio u spis podnesak o promjeni njegove adrese i određenu finansijsku dokumentaciju. Ročište je odloženo i novo zakazano za 2. decembar 2003. godine. 28. Apelant je 8. oktobra 2003. godine dostavio podnesak kojim se očitovao na navedenu dokumentaciju. 29. Općinski sud II je 2. decembra 2003. godine održao ročište na kojem je konstatirao da je u spis uloženo apelantovo očitovanje. Ročište je odloženo i novo zakazano za 18. februar 2004. godine. 30. Apelant je 29. januara 2004. godine dostavio podnesak kojim je ponovno precizirao tužbeni zahtjev, te tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 1.596.80 KM sa zakonskim zateznim kamatama. 31. Općinski sud je 18. februara 2004. godine održao ročište na koje nije pristupio tuženi i na kojem je konstatirano da je apelant u spis uložio podnesak od 29. januara 2004. godine. Ročište je odloženo i novo zakazano za 27. april 2004. godine. 32. Tuženi je 27. februara 2004. godine dostavio podnesak kojim se očitovao na apelantov podnesak. 33. Općinski sud je 27. aprila 2004. godine održao pripremno ročište, te zakazao glavnu raspravu za 20. septembar 2004. godine. 34. Općinski sud je 20. septembra 2004. godine, na saglasan prijedlog apelanta i tuženog, odgodio glavnu raspravu za 11. novembar 2004. godine. 35. Općinski sud je 11. novembra 2004. godine održao glavnu raspravu u predmetu. 36. Općinski sud je 10. decembra 2004. godine donio Presudu broj Mal-11968/04 od 10. decembra 2004. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju, rješenje PIOBiH, dopise tuženog, zahtjev za isplatu ostavštine sa likvidacionim listovima, čekove o isplati penzije, te tabelarni pregled. Općinski sud je istakao da iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da ostavštinu Krunoslava Kušeca čine novčana potraživanja kod tuženog za period od 1. aprila 1992. godine do 13. marta 1993. godine i potraživanja u naturi-isplata u životnim namirnicama. Također je istaknuto da je apelant zakonski nasljednik Krunoslava Kušeca, te da iz dopisa tuženog slijedi da je apelant naplatio na blagajni tuženog sva potraživanja iza smrti Krunoslava Kušeca, budući da je primio novčane iznose od 3.568.000 i 1.000.000 ND i da je u januaru i februaru 1994. godine primio paket sa životnim namirnicama. Općinski sud je naveo da je na osnovu utvrđenog zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. 37. Apelant je 21. februara 2005. godine uložio žalbu na presudu Općinskog suda. 38. Općinski sud je 12. maja 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu apelantovu žalbu i odgovor tuženog na žalbu. 39. Kantonalni sud je donio Presudu broj 1337/05 od 27. jula 2007. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda jasna i razumljiva, da je prvostepeni sud odlučne činjenice utvrdio ocjenom izvedenih dokaza, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je mišljenja da je u prvostepenom postupku jasno utvrđeno da je apelant naplatio sva potraživanja koja je imao od tuženog, te da se nije upuštao u ocjenu žalbenih razloga koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, budući da se zbog toga presuda ne može osporavati u sporovima male vrijednosti, u skladu sa odredbom člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZPP). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Apelant smatra da su mu u parničnom postupku radi naplate potraživanja pred Općinskim i Kantonalnim sudom prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je parnični postupak koji je pokrenuo protiv tuženog trajao ukupno osam godina, jedan mjesec i 26 dana, da postupak nije bio kompliciran, da je Općinski sud održao 22 ročišta, da su neka odgođena na neodređeno vrijeme, da su neka nepotrebno odgađana, da je u dva navrata opozvao pripremno ročište, te da je veliki vremenski razmak između održanih ročišta. Apelant ističe da on nije doprinio dužini postupka nego da je u više navrata urgirao postupanje suda u predmetu. Dalje, apelant ističe i da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i sedam mjeseci što je nedopustivo dugo. Apelant traži da mu Ustavni sud odredi na ime naknade nematerijalne štete kompenzaciju u visini od 3.600.00 KM. 41. Apelant, dalje, smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, da je prvostepeni sud iznio mišljenje, a ne zaključak, da tuženi nije osporio tabelarni prikaz iz kojeg proizlazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva i koji je on isticao, da je tuženi odustao od predloženog vještačenja, te da su sudovi uzeli u obzir samo likvidacioni list iz kojeg je vidljiva samo isplata porodične penzije. Apelant smatra da je na ovaj način prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 8. ZPP. Apelant navodi odluke Ustavnog suda u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, te da prvostepeni sud nije obrazložio presudu. S tim u vezi, apelant navodi da je došlo do miješanja u njegovu imovinu, a da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o imovini jer on potražuje novčana potraživanja za koja je opravdano očekivao da će mu biti isplaćena. 42. Dalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da, u skladu sa odredbama ZPP, Kantonalni sud nije ispitao njegove navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Broj 38–Strana122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. b) Odgovor na apelaciju 43. Općinski sud je naveo da je kompletan postupak vodio drugi sudija, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji. V. Relevantni propisi 44. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 45. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo da ocijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 433. (1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se osporavati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Š...Ć VI. Dopustivost 46. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 47. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 48. U konkretnom slučaju apelant se žali na dužinu postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom, te na Presudu Kantonalnog suda broj 1337/05 od 27. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Suđenje u razumnom roku a) Relevantni principi 50. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 51. U vezi sa radnjama koje je apelant preduzimao u postupku, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava,Uljar i ostali protiv Hrvatske,aplikacija broj 32668/02, presuda od 8. marta 2007. godine), prema kojoj, i osim činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu. b) Period koji se uzima u obzir 52. Apelant je 16. augusta 1999. godine pokrenuo postupak radi naplate potraživanja, a postupak je okončan presudom Kantonalnog suda 27. jula 2007. godine. Dakle, predmetni postupak trajao je nepunih osam godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 53. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na naplatu potraživanja u skladu sa rješenjem o nasljeđivanju. Ustavni sud uočava da se radilo o vrlo jednostavnom postupku, budući da je Općinski sud u okviru dokaznog postupka, uglavnom, vršio samo uvid u relevantnu dokumentaciju. 54. U vezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da je apelant u više navrata precizirao tužbeni zahtjev, da je u nekoliko navrata tražio odgodu ročišta zbog izjašnjenja na navode tuženog, ali i da je u više navrata urgirao postupanje Općinskog suda, te da je pristupio na gotova sva ročišta. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelant jednim dijelom utjecao na dužinu postupka. 55. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u razumnim rokovima zakazivao ročišta, koja je odlagao zbog toga što tuženi nije pristupio, zbog izjašnjenja na navode parničnih stranaka i izjašnjenja na njihove podneske, te, s tim u vezi, zaključuje da Općinski sud nije bio neaktivan. Međutim, Ustavni sud uočava da je Općinski sud prvostepenu presudu donio nakon više od pet godina, te da je na osnovu dokumentacije koju mu je dostavio tuženi 10. jula 2000. godine donio presudu 10. decembra 2004. godine, dakle nakon četiri godine. U tom periodu Ustavni sud ne nalazi da je predlagano izvođenje nekih konkretnih dokaza da bi se mogao opravdati ovoliki broj zakazanih, održanih, odnosno odloženih ročišta. Ustavni sud uočava da Općinski sud nije naveo razloge za dugo trajanje postupka. Ustavni sud ne nalazi doprinos Kantonalnog suda predmetnoj dužini postupka budući da je o apelantovoj žalbi odlučio u roku od dvije godine i dva mjeseca. 56. Imajući u vidu da je utvrdio da se radi o vrlo jednostavnom postupku, navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj, i osim činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti dužini trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu, kao i odredbu člana 10. ZPP prema kojoj je sud obavezan da provede postupak bez odugovlačenja, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka od gotovo osam godina u odlučujućem dijelu može pripisati Općinskom sudu koji je, iako je bio aktivan, Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana123 propustio da kontrolira predmetni postupak, te zbog toga što nije naveo razloge za ovakvo postupanje. 57. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 58. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 59. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak naplate potraživanja trajao gotovo osam godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.200.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 60. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 61. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer je tuženi dokazao da je isplatio potraživanje koje apelant traži tužbenim zahtjevom. Ustavni sud, također, uočava da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu 62. Dalje, apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravi lijek 63. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da Kantonalni sud nije imao zakonsku mogućnost da ispita njegove navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, kao sud pune jurisdikcije, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio presudu kojom je ispitana zakonitost prvostepene presude. Prema tome, apelantovi navodi nisu osnovani, a činjenica da se presuda u sporovima male vrijednosti ne može osporavati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne pokreće sama po sebi pitanja iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, povreda se ogleda u tome što se trajanje parničnog postupka od gotovo osam godina u jednostavnom postupku, tj. postupku radi naplate potraživanja, u odlučujućem dijelu može staviti na teret Općinskom sudu, te što taj sud nije naveo razloge za ovakvo postupanje, odnosno dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i kršenja prava na imovinu kada su redovni sudovi naveli argumentirane razloge za donošenje presuda. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje budući da apelantu nije uskraćeno ovo pravo, naprotiv, on ga je i koristio. 65. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 3021/07,rješavajući apelacijuB. K.,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine donio je Broj 38–Strana124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija B. K. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-11968/04 od 10. prosinca 2004. godine, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1337/05 od 27. srpnja 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacija B. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:1337/05 od 27. srpnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-11968/04 od 10. prosinca 2004. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovina i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na članak 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u svezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da B. K., u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 1.200.00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. studenog 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je, također, podnio apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:1337/05 od 27. srpnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-11968/04 od 10. prosinca 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za mirovinsko-invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) zatražena je 19. studenog 2009. godine i 15. veljače 2010. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor 30. studenog 2009. godine. Kantonalni sud i Zavod nisu dostavili odgovore na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 4. ožujka 2010. godine. 5. Ustavni sud je 19. studenog 2009. godine zatražio na uvid spis broj Mal-11968/4. Općinski sud je dostavio spis 30. studenog 2009. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelant je 16. kolovoza 1999. godine pred Općinskim sudom II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud II) pokrenuo parnični postupak protiv Društvenog fonda MIOBiH, Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naplate potraživanja. U obrazloženju tužbe apelant je naveo da on kao zakonski nasljednik Krunoslava Kušeca, svoga oca, potražuje novčano potraživanje od tuženog za razdoblje od 1. travnja 1992. godine do 13. ožujka 1994. godine u iznosu od 1.500.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. 8. Apelant je 2. studenog 1999. godine precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 1.600.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženi je 19. studenog 1999. godine dostavio odgovor na tužbu. 9. Općinski sud II je 8. prosinca 1999. godine održao ročište na koje nisu pristupili niti apelant niti tuženi, te je donio rješenje o mirovanju postupka. Apelant je 10. prosinca 1999. godine dostavio prijedlog za povrat u prijašnje stanje. 10. Općinski sud II je 2. veljače 2000. godine održao ročište radi odlučivanja o apelantovom prijedlogu, te je naloženo tuženom da dostavi dokaze za navode kojim se protivio prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Općinski sud je navedeno ročište odložio za 27. ožujak 2000. godine. 11. Apelant je 9. ožujka 2000. godine dostavio podnesak kojim je povukao prijedlog za povrat u prijašnje stanje, te ponovno zatražio da Općinski sud II donese presudu kojom će se obvezati tuženi da mu isplati iznos od 1.600.34 KM sa zakonskim zateznim kamatama. 12. Općinski sud II je održao ročište 27. ožujka 2000. godine, na koje tuženi nije pristupio i koje je odložio, te zakazao novo ročište za 16. svibanj 2000. godine, koje je održao i na kojem je tuženi izjavio da se nije u mogućnosti izjasniti na apelantov podnesak od 9. ožujka 2000. godine. Na tom ročištu tuženom je uručen apelantov podnesak od 2. studenog 1999. godine, te mu je naloženo da se do ročišta koje je zakazano za 10. srpanj 2000. godine izjasni o apelantovim podnescima. 13. Općinski sud II je održao ročište 10. srpnja 2000. godine. Na tom ročištu tuženi je u spis uložio dopis iz kojeg slijedi da je apelant naplatio sva potraživanja iza umrlog Krunoslava Kušeca i Dobrile Kušec, zatim rješenje o nasljeđivanju i kopiju zahtjeva za isplatu. Općinski sud II je ovo ročište odložio i zakazao novo za 25. rujan 2000. godine, budući da je apelant tražio određeni rok kako bi se izjasnio o uloženoj dokumentaciji. 14. Apelant je 19. rujna 2000. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na dokumentaciju tuženog, te precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da sud obveže tuženog da mu isplati iznos od 976,30 KM sa zakonskim kamatama. 15. Općinski sud II je odložio ročišta zakazana za 25. rujan i 14. studeni 2000. godine, te 4. siječanj 2001. godine. 16. Općinski sud II je 7. ožujka 2001. godine održao ročište na koje tuženi nije pristupio i na kojem je određeno financijsko vještačenje. 17. Apelant je 16. srpnja 2001. godine urgirao postupanje suda u predmetu. 18. Općinski sud II je 16. listopada 2001. godine i 20. prosinca 2001. godine odložio ročišta na koja tuženi nije pristupio. 19. Tuženi je 9. siječnja 2002. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na apelantov podnesak od 19. rujna 2000. godine. 20. Općinski sud II je 12. ožujka 2002. godine održao ročište na kojem je donio rješenje kojim je usvojen prijedlog tuženog za financijsko vještačenje. 21. Tuženi je 25. ožujka 2002. godine obavijestio Općinski sud II da ne može uplatiti pristojbu za vještačenje. 22. Apelant je 16. svibnja 2002. i 19. lipnja 2002. godine dostavio podnesak kojim je tražio nastavak postupka. 23. Općinski sud II je 14. lipnja 2002. godine tražio od tuženog da uplati pristojbu za vještačenje, a 25. rujna 2002. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana125 godine održao ročište, na koje nije pristupio tuženi, koje je odložio i novo zakazao za 18. studeni 2002. godine. 24. Apelant je 8. listopada 2002. godine dostavio promijenjeni podnesak kojim je kao tuženog označio Zavod. 25. Općinski sud II je 18. studenog 2002. godine održao ročište na kojem je tuženi odustao od predloženog financijskog vještačenja i predložio saslušanje svjedoka-blagajnika koji je apelantu isplatio sva potraživanja na temelju rješenja o nasljeđivanju. Međutim, ročište je odloženo i novo zakazano za 10. veljače 2003. godine, koje je održano i na kojem je saslušan svjedok. Novo ročište Općinski sud II zakazao je za 21. svibanj 2003. godine, koje je i održao. Na ovom ročištu apelant je u spis uložio podnesak od 18. ožujka 2003. godine. 26. Tuženi je 22. svibnja 2003. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na apelantov podnesak. 27. Općinski sud II je 18. rujna 2003. godine održao ročište na kojem je tuženi uložio u spis podnesak o promjeni njegove adrese i određenu financijsku dokumentaciju. Ročište je odloženo i novo zakazano za 2. prosinac 2003. godine. 28. Apelant je 8. listopada 2003. godine dostavio podnesak kojim se očitovao na navedenu dokumentaciju. 29. Općinski sud II je 2. prosinca 2003. godine održao ročište na kojem je konstatirao da je u spis uloženo apelantovo očitovanje. Ročište je odloženo i novo zakazano za 18. veljače 2004. godine. 30. Apelant je 29. siječnja 2004. godine dostavio podnesak kojim je ponovno precizirao tužbeni zahtjev, te tražio da se tuženi obveže da mu isplati iznos od 1.596.80 KM sa zakonskim zateznim kamatama. 31. Općinski sud je 18. veljače 2004. godine održao ročište na koje nije pristupio tuženi i na kojem je konstatirano da je apelant u spis uložio podnesak od 29. siječnja 2004. godine. Ročište je odloženo i novo zakazano za 27. travanj 2004. godine. 32. Tuženi je 27. veljače 2004. godine dostavio podnesak kojim se očitovao na apelantov podnesak. 33. Općinski sud je 27. travnja 2004. godine održao pripremno ročište, te zakazao glavnu raspravu za 20. rujan 2004. godine. 34. Općinski sud je 20. rujna 2004. godine, na suglasan prijedlog apelanta i tuženog, odgodio glavnu raspravu za 11. studeni 2004. godine. 35. Općinski sud je 11. studenog 2004. godine održao glavnu raspravu u predmetu. 36. Općinski sud je 10. prosinca 2004. godine donio Presudu broj Mal-11968/04 od 10. prosinca 2004. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju, rješenje MIOBiH, dopise tuženog, zahtjev za isplatu ostavštine sa likvidacijskim listovima, čekove o isplati mirovine, te tabelarni pregled. Općinski sud je istakao da iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da ostavštinu Krunoslava Kušeca čine novčana potraživanja kod tuženog za razdoblje od 1. travnja 1992. godine do 13. ožujka 1993. godine i potraživanja u naturi-isplata u životnim namirnicama. Također je istaknuto da je apelant zakonski nasljednik Krunoslava Kušeca, te da iz dopisa tuženog slijedi da je apelant naplatio na blagajni tuženog sva potraživanja iza smrti Krunoslava Kušeca, budući da je primio novčane iznose od 3.568.000 i 1.000.000 ND i da je u siječnju i veljači 1994. godine primio paket sa životnim namirnicama. Općinski sud je naveo da je na temelju utvrđenog zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen. 37. Apelant je 21. veljače 2005. godine uložio priziv na presudu Općinskog suda. 38. Općinski sud je 12. svibnja 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu apelantov priziv i odgovor tuženog na priziv. 39. Kantonalni sud je donio Presudu broj 1337/05 od 27. srpnja 2007. godine kojom je odbio apelantov priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva, da je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio ocjenom izvedenih dokaza, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je mišljenja da je u prvostupanjskom postupku jasno utvrđeno da je apelant naplatio sva potraživanja koja je imao od tuženog, te da se nije upuštao u ocjenu prizivnih razloga koji ukazuju na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, budući da se zbog toga presuda ne može pobijati u sporovima male vrijednosti, sukladno odredbi članka 433. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZPP). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 40. Apelant smatra da su mu u parničnom postupku radi naplate potraživanja pred Općinskim i Kantonalnim sudom prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3. (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant navodi da je parnični postupak koji je pokrenuo protiv tuženog trajao ukupno osam godina, jedan mjesec i 26 dana, da postupak nije bio kompliciran, da je Općinski sud održao 22 ročišta, da su neka odgođena na neodređeno vrijeme, da su neka nepotrebno odgađana, da je u dva navrata opozvao pripremno ročište, te da je veliki vremenski razmak između održanih ročišta. Apelant ističe da on nije doprinio dužini postupka nego da je u više navrata urgirao postupanje suda u predmetu. Dalje, apelant ističe i da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao dvije godine i sedam mjeseci što je nedopustivo dugo. Apelant traži da mu Ustavni sud odredi na ime naknade nematerijalne štete kompenzaciju u visini od 3.600.00 KM. 41. Apelant, dalje, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, da je prvostupanjski sud iznio mišljenje, a ne zaključak, da tuženi nije pobio tabelarni prikaz iz kojeg proizlazi utemeljenost njegovog tužbenog zahtjeva i koji je on isticao, da je tuženi odustao od predloženog vještačenja, te da su sudovi uzeli u obzir samo likvidacijski list iz kojeg je vidljiva samo isplata obiteljske mirovine. Apelant smatra da je na ovaj način prvostupanjski sud povrijedio odredbe članka 8. ZPP. Apelant navodi odluke Ustavnog suda u kojima je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, te da prvostupanjski sud nije obrazložio presudu. S tim u svezi, apelant navodi da je došlo do miješanja u njegovu imovinu, a da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o imovini jer on potražuje novčana potraživanja za koja je opravdano očekivao da će mu biti isplaćena. 42. Dalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da, sukladno odredbama ZPP, Kantonalni sud nije ispitao njegove navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. b) Odgovor na apelaciju 43. Općinski sud je naveo da je kompletan postupak vodio drugi sudac, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji. V. Relevantni propisi 44. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 45. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase: Broj 38–Strana126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 433. (1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Š...Ć VI. Dopustivost 46. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 47. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 48. U konkretnom slučaju apelant se žali na dužinu postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom, te na Presudu Kantonalnog suda broj 1337/05 od 27. srpnja 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 2. listopada 2007. godine, a apelacija je podnesena 13. studenog 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 49. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Suđenje u razumnom roku a) Relevantna načela 50. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 51. U svezi sa radnjama koje je apelant poduzimao u postupku, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava,Uljar i ostali protiv Hrvatske,aplikacija broj 32668/02, presuda od 8. ožujka 2007. godine), prema kojoj, i osim činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu djelotvorno kontrolirati postupak ima presudnu i najvažniju ulogu. b) Razdoblje koje se uzima u obzir 52. Apelant je 16. kolovoza 1999. godine pokrenuo postupak radi naplate potraživanja, a postupak je okončan presudom Kantonalnog suda 27. srpnja 2007. godine. Dakle, predmetni postupak trajao je nepunih osam godina. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 53. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na naplatu potraživanja sukladno rješenju o nasljeđivanju. Ustavni sud uočava da se radilo o vrlo jednostavnom postupku, budući da je Općinski sud u okviru dokaznog postupka, uglavnom, vršio samo uvid u relevantnu dokumentaciju. 54. U svezi sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud nalazi da je apelant u više navrata precizirao tužbeni zahtjev, da je u nekoliko navrata tražio odgodu ročišta zbog izjašnjenja na navode tuženog, ali i da je u više navrata urgirao postupanje Općinskog suda, te da je pristupio na gotova sva ročišta. Sukladno navedenome, Ustavni sud smatra da je apelant jednim dijelom utjecao na dužinu postupka. 55. U svezi sa ponašanjem redovitih sudova, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u razumnim rokovima zakazivao ročišta, koja je odlagao zbog toga što tuženi nije pristupio, zbog izjašnjenja na navode parničnih stranaka i izjašnjenja na njihove podneske, te, s tim u svezi, zaključuje da Općinski sud nije bio neaktivan. Međutim, Ustavni sud uočava da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio nakon više od pet godina, te da je na temelju dokumentacije koju mu je dostavio tuženi 10. srpnja 2000. godine donio presudu 10. prosinca 2004. godine, dakle nakon četiri godine. U tom razdoblju Ustavni sud ne nalazi da je predlagano izvođenje nekih konkretnih dokaza da bi se mogao opravdati ovoliki broj zakazanih, održanih, odnosno odloženih ročišta. Ustavni sud uočava da Općinski sud nije naveo razloge za dugo trajanje postupka. Ustavni sud ne nalazi doprinos Kantonalnog suda predmetnoj dužini postupka budući da je o apelantovom prizivu odlučio u roku od dvije godine i dva mjeseca. 56. Imajući u vidu da je utvrdio da se radi o vrlo jednostavnom postupku, navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj, i osim činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti dužini trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu djelotvorno kontrolirati postupak ima presudnu i najvažniju ulogu, kao i odredbu članka 10. ZPP prema kojoj je sud obvezan provesti postupak bez odugovlačenja, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka od gotovo osam godina u odlučujućem dijelu može pripisati Općinskom sudu koji je, iako je bio aktivan, propustio kontrolirati predmetni postupak, te zbog toga što nije naveo razloge za ovakvo postupanje. 57. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete 58. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, naknadu Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana127 nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 59. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 938/04,objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak naplate potraživanja trajao gotovo osam godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.200.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 60. U svezi sa apelantovim navodima koji se odnose na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud,Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud,Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 20/05od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). 61. Ustavni sud uočava da su redoviti sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen jer je tuženi dokazao da je isplatio potraživanje koje apelant traži tužbenim zahtjevom. Ustavni sud, također, uočava da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. Pravo na imovinu 62. Dalje, apelant ističe da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava temelje na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. Pravo na djelotvoran pravi lijek 63. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da Kantonalni sud nije imao zakonsku mogućnost ispitati njegove navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, kao sud pune jurisdikcije, odlučujući o apelantovom prizivu, donio presudu kojom je ispitana zakonitost prvostupanjske presude. Prema tome, apelantovi navodi nisu utemeljeni, a činjenica da se presuda u sporovima male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne pokreće sama po sebi pitanja iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, povreda se ogleda u tome što se trajanje parničnog postupka od gotovo osam godina u jednostavnom postupku, tj. postupku radi naplate potraživanja, u odlučujućem dijelu može staviti na teret Općinskom sudu, te što taj sud nije naveo razloge za ovakvo postupanje, odnosno dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i kršenja prava na imovinu kada su redoviti sudovi naveli argumentirane razloge za donošenje presuda. Također, nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek u svezi sa pravom na pravično suđenje budući da apelantu nije uskraćeno ovo pravo, naprotiv, on ga je i koristio. 65. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 66. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3298/07, rješavajući apelacijuHanke Xananović, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosnei Hercegovine"br.60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaHanke Xananović. Utvrđuje se povreda članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-345/04, koji se nalazi u Kantonalnom sudu u Bihaću radi odlučivawa o žalbi na prvostepenu odluku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da bez daqnjeg odlagawa okonča postupak u predmetu broj 001-0-Gž-09-000 710. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati Hanki Xananović iznos od 1.200 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. nedonošewa odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Hanka Xananović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Velike Kladuše, koju zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 6. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužinetrajawa sudskog postupka u predmetu koji se u vrijeme podnošewa apelacije vodio u Opštinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) pod brojem P-345/04. Apelantkiwa je 28. januara 2010. godine dopunila apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je 21. decembra 2007. godine, a od Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) 2. marta 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je 26. decembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 11. marta 2010. godine. 4. Ustavni sud je 26. januara 2010. godine zatražio od Opštinskog suda da dostavi na uvid spis broj P-345/04. Opštinski sud je dopisom od 29. januara 2010. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti da dostavi traženi spis jer je taj spis dostavljen Kantonalnom sudu na žalbeni postupak. 5. Nakon toga, Ustavni sud je dopisom od 2. februara 2010. godine zatražio od Kantonalnog suda da dostavi predmetni spis, što je Kantonalni sud i učinio 15. februara 2010. godine. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Opštinskog suda dostavljen je apelantkiwi. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Apelantkiwa je 24. avgusta 2001. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu protiv više tuženih. Apelantkiwa je tražila da se utvrdi da je u vanbračnoj zajednici sa prednikom tuženih, s kojim je živjela do 1978. godine, stekla svojinu nad ½ dijela nepokretnosti pobliže opisanih u tužbi, što su tuženi dužni da priznaju i izdaju joj ispravu podobnu za upis prava svojine u zemqišnim kwigama i posjeda u katastru sa ½ dijela. 9. Opštinski sud je održao tri ročišta i to 19. februara, 15. aprila i 1. jula 2002. godine, kada je glavna rasprava u predmetu i zakqučena, te je donesena Presuda broj P-448/01 kojom je usvojen apelantkiwin tužbeni zahtjev. Apelantkiwa je pristupila svakom zakazanom ročištu. Takođe, svi tuženi su lično ili putem punomoćnika pristupili na prva dva ročišta, a na zadnje ročište nisu pristupile dvije tužene, iako su bile uredno obaviještene. 10. Tužene Sanela Šakinović i Ferida Šakinović su 17. jula 2002. godine izjavile žalbu protiv presude Opštinskog suda. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-757/02 od 21. septembra 2004. godine uvažio žalbu, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa. 11. Predmet je vraćen Opštinskom sudu 1. oktobra 2004. godine, pa je zaveden pod novim brojem P-345/04. 12. Apelantkiwa je 21. jula i 11. septembra 2006. godine, te 2. novembra 2007. godine poslala urgencije Opštinskom sudu za zakazivanje ročišta. 13. Opštinski sud je 26. decembra 2007. godine donio rješenje kojim je vratio apelantkiwi tužbu na ispravku (dopunu) u roku od osam dana od dana prijema tog rješewa. U rješenju je navedeno da ispravka (dopuna) treba da se sastoji u tome da apelantkiwa navede osnov za nadležnost suda, pravni osnov tužbenog zahtjeva, te da dostavi zemqišnokwižne izvatke, kao i da "ukoliko su tri lica ukwižena kao sopstvenici u navedenim zk. ulošcima, proširi tužbu na wih i dostavi tužbu i priloge u dovoqnom broju primjeraka za sud i tužene". 14. Apelantkiwa je 15. januara 2008. godine, odnosno u ostavljenom roku, dopunila tužbu tako što je dostavila jedan zk. izvadak u kom su kao susopstvenici nepokretnosti upisani Tomo Cindrić i Sulejman Mahmutović, te drugi u kom je kao sopstvenik nepokretnosti upisan Tomo Cindrić. Takođe, proširila je tužbu tako što je sem ranijih tuženih kao tužene označila Sulejmana Mahmutovića i Tomu Cindrića. Apelantkiwa je predložila da sud navedenim licima postavi privremenog zastupnika u predmetnom postupku s obzirom na to da joj nisu poznata wihova boravišta. 15. Opštinski sud je dopisom od 17. januara 2008. godine zatražio od Uprave za administraciju i podršku Bihać - Odsjek za administraciju Velika Kladuša (u daqnjem tekstu: Uprava), da dostavi tačne adrese Sulejmana Mahmutovića i Tome Cindrića, što je Uprava i učinila 25. januara 2008. godine. Zatim je 2. februara 2008. godine dostavio tužbu i dopunu tužbe tuženom Tomi Cindriću. Takođe, sud je pokušao da dostavi tužbu i dopunu tužbe tuženom Sulejmanu Mahmutoviću, ali je to lice bilo nepoznato na pribavljenoj adresi. Zbog toga je Opštinski sud rješenjem od 19. februara 2008. godine naložio apelantkiwi da u roku od osam dana od dana prijema tog rješewa predujmi troškove oglašavawa u službenim glasilima o postavljanju privremenog zastupnika tuženom koji je nepoznatog boravišta. Apelantkiwa je u ostavljenom roku predujmila predmetne troškove, pa je Opštinski sud rješenjem od 4. aprila 2008. godine postavio tuženom Sulejmanu Mahmutoviću, kao licu nepoznatog prebivališta, privremenog zastupnika u predmetnoj pravnoj stvari. 16. S obzirom na to da nakon toga Opštinski sud nije preduzimao nikakve procesne radnje, apelantkiwa je 17. decembra 2008. godine poslala dopis Kantonalnom sudu žaleći se na odugovlačenje postupka. Kantonalni sud je dopisom od 19. decembra 2008. godine obavijestio apelantkinju da ne može da "naređuje prvostepenom sudu kada da pojedine predmete uzme u rad", ali da je njen dopis proslijeđen predsjednici Opštinskog suda. 17. Opštinski sud je zakazao pripremno ročište za 20. januar 2009. godine. Ročištu su pristupili apelantkiwa i tuženi, izuzev Tome Cindrića i Elvira Šakinovića koji su bili uredno obaviješteni. Apelantkiwa je na pripremnom ročištu povukla tužbu protiv Tome Cindrića i Sulejmana Mahmutovića. Dalje, apelantkiwa je izmijenila tužbu tako što je ispravila prezime prvotužene Feride Šakinović i drugotužene Sanele Šakinović, pa je kao prvotuženu označila Feridu Račić, a drugotuženu Sanelu Ćerimović. Takođe, izmijenila je tužbeni zahtjev tako što je zatražila da sud donese presudu kojom će utvrditi da vanbračnu tečevinu apelantkinje i prednika tuženih predstavljaju nepokretnosti upisane u p.l. broj 244/3 k.o. Nepeke, sa jednakim dijelovima sa po ½ posjeda, što su tuženi dužni da priznaju i trpe da se taj apelantkiwin dio izdvoji u roku od 30 dana od donošewa presude, te da trpe da se odredi upis ½ dijela posjeda u katastru na apelantkiwino ime. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana129 18. Opštinski sud je održao glavnu raspravu 17. februara 2009. godine, a 16. marta 2009. godine je donio Presudu broj P-345/09 kojom je usvojio apelantkiwin tužbeni zahtjev onako kako je izmijenjen na pripremnom ročištu. 19. Tužena Haseda Huskić je 7. aprila 2009. godine podnijela žalbu protiv Presude Opštinskog suda broj P-345/09 od 16. marta 2009. godine. 20. Apelantkiwa je 21. aprila 2009. godine dostavila Opštinskom sudu odgovor na žalbu. Navedeni odgovor je dostavljen tuženoj Hasedi Huskić. 21. Opštinski sud je 12. maja 2009. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na žalbeni postupak. 22. Tužena Haseda Huskić je 16. jula 2009. godine zatražila da sud donese mjeru obezbjeđewa kojom bi zabranio apelantkiwi bilo kakvo raspolaganje sa predmetnim nepokretnostima. O tom prijedlogu nije odlučeno. 23. Postupak pred Kantonalnim sudom je u toku i vodi se pod brojem 001-0-Gž-09-000 710. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelantkiwa smatra da joj je zbog nedonošewa odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelantkiwa je u apelaciji istakla da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 24. avgusta 2001. godine, a da je Kantonalni sud rješenjem od 21. septembra 2004. godine ukinuo presudu koju je donio prvostepeni sud i predmet vratio na ponovno suđenje, te da do dana podnošewa apelacije nije zakazano ni jedno ročište u ponovnom postupku. Smatra da se predmetni postupak odugovlači i navodi da postoji velika vjerovatnost da neće doživjeti okončanje tog postupka ukoliko se i dalje bude odugovlačio s obzirom na to da je rođena 1932. godine. Takođe, traži naknadu nematerijalne štete zbog predugog trajawa postupka u iznosu od 3.000.00 KM. U dopuni apelacije, apelantkiwa je dostavila informacije o daqnjem nastavku postupka nakon podnošewa apelacije i ponovila navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. b) Odgovori na apelaciju 25. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, nakon što mu je Kantonalni sud u Bihaću dostavio predmet, postupajući sudija zbog velikog broja zaduženih predmeta (oko 8.000) nije bio u mogućnosti da postupa u konkretnoj pravnoj stvari, ali da je nakon prijema dopisa Ustavnog suda pregledao spis predmeta i utvrdio da tužba nije potpuna, pa ju je vratio na ispravku i dopunu. Takođe, istakao je da zbog velikog broja predmeta (preko 13.000), a malog broja sudija (pet sa sudijama prekršajnog odjela) ne može da postupa u razumnim rokovima i da eventualne povrede apelantkiwinih prava nije načinio zbog subjektivnih, već zbog objektivnih razloga. 26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije mogao da odluči o žalbi u zakonskom roku zbog većeg broja hitnih i obimnih predmeta koji su se nalazili u radu kod postupajućeg sudije, te zbog nastojawa da se donesu kvalitetne odluke u tim predmetima, kao i zbog nastojawa da se ispuni orijentaciona sudijska norma. Istakao je da će se u konkretnom predmetu odluka donijeti u toku tog ili narednog mjeseca. V. Relevantni propisi 27.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 28.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217 Š...Ć 3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe. 4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijećana kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. VI. Dopustivost 29. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 30. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 31. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Meritum 33. Apelantkiwa smatra da joj je u predmetnom postupku pred Opštinskim i Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 34. ČlanII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć Broj 38–Strana130 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. a) Relevantni principi 36. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda,razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 37. Sem toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeierprotiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 38. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgeseprotiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 39. Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa 24. avgusta 2001. godine pokrenula predmetni parnični postupak i da taj postupak u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je pe- riod od osam godina i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajawa postupka 40. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivawa vanbračne tečevine. S obzirom na činjenična i pravna pitawa koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 41. Što se tiče ponašawa nadležnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, postupajući povodom apelantkiwine tužbe, u roku od 10 mjeseci donio prvostepenu presudu. Međutim, Kantonalni sud je tu presudu ukinuo zato što je utvrdio postojanje bitnih povreda parničnog postupka u postupku pred Opštinskim sudom, zatim je utvrdio da je materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, te da je činjenično stanje bilo nepotpunoutvrđeno. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, nakon što mu je spis predmeta 1. oktobra 2004. godine dostavljen na ponovni postupak, Opštinski sud sve do 26. decembra 2007. godine, kada je donio rješenje kojim je tužbu vratio apelantkiwi na ispravku i dopunu, dakle tri godine i dva mjeseca, nije preduzimao bilo kakve procesne radnje, iako je apelantkiwa u tom periodu u nekoliko navrata urgirala da se zakaže ročište. Sem toga, Ustavni sud zapaža da Opštinski sud nakon 4. aprila 2008. godine, kada je donio rješenje o postavljanju privremenog zastupnika tuženom koji je nepoznatog boravišta, devet mjeseci nije preduzimao bilo kakve procesne radnje, sve do 20. januara 2009. godine kada je održao pripremno ročište. Nakon toga je u zakonom propisanim rokovima održao glavnu raspravu i donio prvostepenu presudu. Dakle, iz navedenog proizilazi da je Opštinski sud u konkretnom predmetu bio pasivan skoro četiri godine. 42. Ustavni sud ima u vidu da je Opštinski sud kao razloge za nepostupanje u predmetom postupku naveo veliki broj predmeta i nedovoljan broj sudija u tom sudu. Međutim, Ustavni sud ističe da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Sem toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima jedužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,Zanghiprotiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud smatra da razlozi koje je Opštinski sud naveo ne mogu da se smatraju relevantnim da bi se opravdala potpuna neaktivnost tog suda odskoro četiri godine, odnosno da bi se opravdala ukupna dužina postupka pred tim sudom od pet godina i pet mjeseci. 43. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalnom sudu trebale skoro dvije godine da donese odluku o žalbi izjavljenoj protiv presude Opštinskog suda od 1. jula 2002. godine. Takođe, zapaža da Kantonalni sud u periodu od deset mjeseci otkako mu je dostavljen spis nije donio odluku o žalbi izjavljenoj protiv presude Opštinskog suda od 16. marta 2009. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da periodi odlučivawa pred Kantonalnim sudom nisu značajnije doprinijeli ukupnoj dužini postupka, već da je tome najviše doprinio Opštinski sud zbog, kako je to već rečeno, dugih perioda potpune neaktivnosti u predmetu. 44. Što se tiče apelantkiwinog ponašawa, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da apelantkiwa nije doprinijela dužini predmetnog postupka. 45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. d) Kompenzacija 46. Apelantkiwa traži da joj se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršewa prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantkiwi bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 47. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivawa vanbračne tečevine, koji po prirodi nije hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantkiwi za svaku godinu neopravdano dugog trajawa postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantkiwi je dužna daisplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke. 48. S obzirom na to da se u vrijeme donošewa odluke Ustavnog suda predmetni postupak nalazi na odlučivanju o žalbi, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Kantonalnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošewa konačne odluke u razumnom roku. VIII.Zakqučak 49. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što je za ukupnu dužinu postupka od osam godina i sedam mjeseci odgovoran Opštinski sud koji nije ponudio relevantne razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je apelantkiwa bilo kako doprinijela dužini postupka. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana131 50. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3298/07, rješavajući apelacijuHanke Džananović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaHanke Džananović. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-345/04, koji se nalazi u Kantonalnom sudu u Bihaću radi odlučivanja o žalbi na prvostepenu odluku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 001-0-Gž-09-000 710. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati Hanki Džananović iznos od 1.200 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hanka Džananović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 6. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio u Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem P-345/04. Apelantica je 28. januara 2010. godine dopunila apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 21. decembra 2007. godine, a od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 2. marta 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je 26. decembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 11. marta 2010. godine. 4. Ustavni sud je 26. januara 2010. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi na uvid spis broj P-345/04. Općinski sud je dopisom od 29. januara 2010. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti traženi spis jer je taj spis dostavljen Kantonalnom sudu na žalbeni postupak. 5. Nakon toga, Ustavni sud je dopisom od 2. februara 2010. godine zatražio od Kantonalnog suda da dostavi predmetni spis, što je Kantonalni sud i učinio 15. februara 2010. godine. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Općinskog suda dostavljen je apelantici. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelantica je 24. augusta 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv više tuženih. Apelantica je tražila da se utvrdi da je u vanbračnoj zajednici sa prednikom tuženih, s kojim je živjela do 1978. godine, stekla vlasništvo nad dijela nekretnina pobliže opisanih u tužbi, što su tuženi dužni priznati i izdati joj ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama i posjeda u katastru sa dijela. 9. Općinski sud je održao tri ročišta i to 19. februara, 15. aprila i 1. jula 2002. godine, kada je glavna rasprava u predmetu i zaključena, te je donesena Presuda broj P-448/01 kojom je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev. Apelantica je pristupila svakom zakazanom ročištu. Također, svi tuženi su lično ili putem punomoćnika pristupili na prva dva ročišta, a na zadnje ročište nisu pristupile dvije tužene, iako su bile uredno obaviještene. 10. Tužene Sanela Šakinović i Ferida Šakinović su 17. jula 2002. godine izjavile žalbu protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-757/02 od 21. septembra 2004. godine uvažio žalbu, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 11. Predmet je vraćen Općinskom sudu 1. oktobra 2004. godine, pa je zaveden pod novim brojem P-345/04. 12. Apelantica je 21. jula i 11. septembra 2006. godine, te 2. novembra 2007. godine poslala urgencije Općinskom sudu za zakazivanje ročišta. 13. Općinski sud je 26. decembra 2007. godine donio rješenje kojim je vratio apelantici tužbu na ispravku (dopunu) u roku od osam dana od dana prijema tog rješenja. U rješenju je navedeno da se ispravka (dopuna) treba sastojati u tome da apelantica navede osnov za nadležnost suda, pravni osnov tužbenog zahtjeva, te da dostavi zemljišnoknjižne izvatke, kao i da "ukoliko su tri lica uknjižena kao vlasnici u navedenim zk. ulošcima, proširi tužbu na njih i dostavi tužbu i priloge u dovoljnom broju primjeraka za sud i tužene". 14. Apelantica je 15. januara 2008. godine, odnosno u ostavljenom roku, dopunila tužbu tako što je dostavila jedan zk. izvadak u kojem su kao suvlasnici nekretnina upisani Tomo Cindrić i Sulejman Mahmutović, te drugi u kojem je kao vlasnik nekretnina upisan Tomo Cindrić. Također, proširila je tužbu tako što je osim ranijih tuženih kao tužene označila Sulejmana Mahmutovića i Tomu Cindrića. Apelantica je predložila da sud navedenim licima postavi privremenog zastupnika u predmetnom postupku s obzirom na to da joj nisu poznata njihova boravišta. 15. Općinski sud je dopisom od 17. januara 2008. godine zatražio od Uprave za administraciju i podršku Bihać - Odsjek za administraciju Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Uprava), da dostavi tačne adrese Sulejmana Mahmutovića i Tome Cindrića, što je Uprava i učinila 25. januara 2008. godine. Zatim je 2. februara 2008. godine dostavio tužbu i dopunu tužbe tuženom Tomi Cindriću. Također, sud je pokušao dostaviti tužbu i dopunu 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana132 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. tužbe tuženom Sulejmanu Mahmutoviću, ali je to lice bilo nepoznato na pribavljenoj adresi. Zbog toga je Općinski sud rješenjem od 19. februara 2008. godine naložio apelantici da u roku od osam dana od dana prijema tog rješenja predujmi troškove oglašavanja u službenim glasilima o postavljanju privremenog zastupnika tuženom koji je nepoznatog boravišta. Apelantica je u ostavljenom roku predujmila predmetne troškove, pa je Općinski sud rješenjem od 4. aprila 2008. godine postavio tuženom Sulejmanu Mahmutoviću, kao licu nepoznatog prebivališta, privremenog zastupnika u predmetnoj pravnoj stvari. 16. S obzirom na to da nakon toga Općinski sud nije preduzimao nikakve procesne radnje, apelantica je 17. decembra 2008. godine poslala dopis Kantonalnom sudu žaleći se na odugovlačenje postupka. Kantonalni sud je dopisom od 19. decembra 2008. godine obavijestio apelanticu da ne može "naređivati prvostepenom sudu kada da pojedine predmete uzme u rad", ali da je njen dopis proslijeđen predsjednici Općinskog suda. 17. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 20. januar 2009. godine. Ročištu su pristupili apelantica i tuženi, izuzev Tome Cindrića i Elvira Šakinovića koji su bili uredno obaviješteni. Apelantica je na pripremnom ročištu povukla tužbu protiv Tome Cindrića i Sulejmana Mahmutovića. Dalje, apelantica je izmijenila tužbu tako što je ispravila prezime prvotužene Feride Šakinović i drugotužene Sanele Šakinović, pa je kao prvotuženu označila Feridu Račić, a drugotuženu Sanelu Ćerimović. Također, izmijenila je tužbeni zahtjev tako što je zatražila da sud donese presudu kojom će utvrditi da vanbračnu tečevinu apelantice i prednika tuženih predstavljaju nekretnine upisane u p.l. broj 244/3 k.o. Nepeke, sa jednakim dijelovima sa po posjeda, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se taj apelanticin dio izdvoji u roku od 30 dana od donošenja presude, te trpjeti da se odredi upis dijela posjeda u katastru na apelanticino ime. 18. Općinski sud je održao glavnu raspravu 17. februara 2009. godine, a 16. marta 2009. godine je donio Presudu broj P-345/09 kojom je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev onako kako je izmijenjen na pripremnom ročištu. 19. Tužena Haseda Huskić je 7. aprila 2009. godine podnijela žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P-345/09 od 16. marta 2009. godine. 20. Apelantica je 21. aprila 2009. godine dostavila Općinskom sudu odgovor na žalbu. Navedeni odgovor je dostavljen tuženoj Hasedi Huskić. 21. Općinski sud je 12. maja 2009. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na žalbeni postupak. 22. Tužena Haseda Huskić je 16. jula 2009. godine zatražila da sud donese mjeru osiguranja kojom bi zabranio apelantici bilo kakvo raspolaganje sa predmetnim nekretninama. O tom prijedlogu nije odlučeno. 23. Postupak pred Kantonalnim sudom je u toku i vodi se pod brojem 001-0-Gž-09-000 710. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelantica smatra da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelantica je u apelaciji istakla da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 24. augusta 2001. godine, a da je Kantonalni sud rješenjem od 21. septembra 2004. godine ukinuo presudu koju je donio prvostepeni sud i predmet vratio na ponovno suđenje, te da do dana podnošenja apelacije nije zakazano ni jedno ročište u ponovnom postupku. Smatra da se predmetni postupak odugovlači i navodi da postoji velika vjerovatnost da neće doživjeti okončanje tog postupka ukoliko se i dalje bude odugovlačio s obzirom na to da je rođena 1932. godine. Također, traži naknadu nematerijalne štete zbog predugog trajanja postupka u iznosu od 3.000.00 KM. U dopuni apelacije, apelantica je dostavila informacije o daljnjem nastavku postupka nakon podnošenja apelacije i ponovila navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. b) Odgovori na apelaciju 25. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, nakon što mu je Kantonalni sud u Bihaću dostavio predmet, postupajući sudija zbog velikog broja zaduženih predmeta (oko 8.000) nije bio u mogućnosti postupati u konkretnoj pravnoj stvari, ali da je nakon prijema dopisa Ustavnog suda pregledao spis predmeta i utvrdio da tužba nije potpuna, pa ju je vratio na ispravku i dopunu. Također, istakao je da zbog velikog broja predmeta (preko 13.000), a malog broja sudija (pet sa sudijama prekršajnog odjela) ne može postupati u razumnim rokovima i da eventualne povrede apelanticinih prava nije načinio zbog subjektivnih, već zbog objektivnih razloga. 26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije mogao odlučiti o žalbi u zakonskom roku zbog većeg broja hitnih i obimnih predmeta koji su se nalazili u radu kod postupajućeg sudije, te zbog nastojanja da se donesu kvalitetne odluke u tim predmetima, kao i zbog nastojanja da se ispuni orijentaciona sudijska norma. Istakao je da će se u konkretnom predmetu odluka donijeti u toku tog ili narednog mjeseca. V. Relevantni propisi 27.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 28.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 217. Š...Ć 3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe. 4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 31. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana133 nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII. Meritum 33. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć a) Relevantni principi 36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 37. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 38. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 39. Ustavni sud zapaža da je apelantica 24. augusta 2001. godine pokrenula predmetni parnični postupak i da taj postupak u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od osam godina i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 40. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja vanbračne tečevine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 41. Što se tiče ponašanja nadležnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući povodom apelanticine tužbe, u roku od 10 mjeseci donio prvostepenu presudu. Međutim, Kantonalni sud je tu presudu ukinuo zato što je utvrdio postojanje bitnih povreda parničnog postupka u postupku pred Općinskim sudom, zatim je utvrdio da je materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, te da je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, nakon što mu je spis predmeta 1. oktobra 2004. godine dostavljen na ponovni postupak, Općinski sud sve do 26. decembra 2007. godine, kada je donio rješenje kojim je tužbu vratio apelantici na ispravku i dopunu, dakle tri godine i dva mjeseca, nije preduzimao bilo kakve procesne radnje, iako je apelantica u tom periodu u nekoliko navrata urgirala da se zakaže ročište. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nakon 4. aprila 2008. godine, kada je donio rješenje o postavljanju privremenog zastupnika tuženom koji je nepoznatog boravišta, devet mjeseci nije preduzimao bilo kakve procesne radnje, sve do 20. januara 2009. godine kada je održao pripremno ročište. Nakon toga je u zakonom propisanim rokovima održao glavnu raspravu i donio prvostepenu presudu. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Općinski sud u konkretnom predmetu bio pasivan skoro četiri godine. 42. Ustavni sud ima u vidu da je Općinski sud kao razloge za nepostupanje u predmetom postupku naveo veliki broj predmeta i nedovoljan broj sudija u tom sudu. Međutim, Ustavni sud ističe da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije,presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Općinski sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala potpuna neaktivnost tog suda od skoro četiri godine, odnosno da bi se opravdala ukupna dužina postupka pred tim sudom od pet godina i pet mjeseci. 43. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalnom sudu trebale skoro dvije godine da donese odluku o žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 1. jula 2002. godine. Također, zapaža da Kantonalni sud u periodu od deset mjeseci otkako mu je dostavljen spis nije donio odluku o žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 16. marta 2009. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da periodi odlučivanja pred Kantonalnim sudom nisu značajnije doprinijeli ukupnoj dužini postupka, već da je tome najviše doprinio Općinski sud zbog, kako je to već rečeno, dugih perioda potpune neaktivnosti u predmetu. 44. Što se tiče apelanticinog ponašanja, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da apelantica nije doprinijela dužini predmetnog postupka. 45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. d) Kompenzacija 46. Apelantica traži da joj se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). Broj 38–Strana134 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. 47. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja vanbračne tečevine, koji po prirodi nije hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke. 48. S obzirom na to da se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda predmetni postupak nalazi na odlučivanju o žalbi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Kantonalnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što je za ukupnu dužinu postupka od osam godina i sedam mjeseci odgovoran Općinski sud koji nije ponudio relevantne razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica bilo kako doprinijela dužini postupka. 50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 3298/07, rješavajući apelacijuHanke Džananović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaHanke Džananović. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-345/04, koji se nalazi u Kantonalnom sudu u Bihaću radi odlučivanja o prizivu na prvostupanjsku odluku. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 001-0-Gž-09-000 710. Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati Hanki Džananović iznos od 1.200 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hanka Džananović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Milan Stokrp, odvjetnik iz Velike Kladuše, podnijela je 6. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio u Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem P-345/04. Apelantica je 28. siječnja 2010. godine dopunila apelaciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 21. prosinca 2007. godine, a od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 2. ožujka 2010. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski sud je 26. prosinca 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 11. ožujka 2010. godine. 4. Ustavni sud je 26. siječnja 2010. godine zatražio od Općinskog suda dostavu na uvid spisa broj P-345/04. Općinski sud je dopisom od 29. siječnja 2010. godine obavijestio Ustavni sud da nije u mogućnosti dostaviti traženi spis jer je taj spis dostavljen Kantonalnom sudu na prizivni postupak. 5. Nakon toga, Ustavni sud je dopisom od 2. veljače 2010. godine zatražio od Kantonalnog suda dostavu predmetnog spisa, što je Kantonalni sud i učinio 15. veljače 2010. godine. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Općinskog suda dostavljen je apelantici. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Apelantica je 24. kolovoza 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv više tuženih. Apelantica je tražila da se utvrdi da je u izvanbračnoj zajednici sa prednikom tuženih, s kojim je živjela do 1978. godine, stekla vlasništvo nad dijela nekretnina pobliže opisanih u tužbi, što su tuženi dužni priznati i izdati joj ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama i posjeda u katastru sa dijela. 9. Općinski sud je održao tri ročišta i to 19. veljače, 15. travnja i 1. srpnja 2002. godine, kada je glavna rasprava u predmetu i zaključena, te je donesena Presuda broj P-448/01 kojom je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev. Apelantica je pristupila svakom zakazanom ročištu. Također, svi tuženi su osobno ili putem punomoćnika pristupili na prva dva ročišta, a na zadnje ročište nisu pristupile dvije tužene, iako su bile uredno obaviještene. 10. Tužene Sanela Šakinović i Ferida Šakinović su 17. srpnja 2002. godine izjavile priziv protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-757/02 od 21. rujna 2004. godine uvažio priziv, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 11. Predmet je vraćen Općinskom sudu 1. listopada 2004. godine, pa je zaveden pod novim brojem P-345/04. 12. Apelantica je 21. srpnja i 11. rujna 2006. godine, te 2. studenoga 2007. godine poslala urgencije Općinskom sudu za zakazivanje ročišta. 13. Općinski sud je 26. prosinca 2007. godine donio rješenje kojim je vratio apelantici tužbu na ispravku (dopunu) u roku od osam dana od dana prijema tog rješenja. U rješenju je navedeno 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana135 da se ispravka (dopuna) treba sastojati u tome da apelantica navede temelj za nadležnost suda, pravni temelj tužbenog zahtjeva, te da dostavi zemljišnoknjižne izvatke, kao i da "ukoliko su tri osobe uknjižene kao vlasnici u navedenim zk. ulošcima, proširi tužbu na njih i dostavi tužbu i priloge u dovoljnom broju primjeraka za sud i tužene". 14. Apelantica je 15. siječnja 2008. godine, odnosno u ostavljenom roku, dopunila tužbu tako što je dostavila jedan zk. izvadak u kojem su kao suvlasnici nekretnina upisani Tomo Cindrić i Sulejman Mahmutović, te drugi u kojem je kao vlasnik nekretnina upisan Tomo Cindrić. Također, proširila je tužbu tako što je osim ranijih tuženih kao tužene označila Sulejmana Mahmutovića i Tomu Cindrića. Apelantica je predložila da sud navedenim osobama postavi privremenog zastupnika u predmetnom postupku s obzirom na to da joj nisu poznata njihova boravišta. 15. Općinski sud je dopisom od 17. siječnja 2008. godine zatražio od Uprave za administraciju i podršku Bihać - Odsjek za administraciju Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Uprava), dostavu točne adrese Sulejmana Mahmutovića i Tome Cindrića, što je Uprava i učinila 25. siječnja 2008. godine. Zatim je 2. veljače 2008. godine dostavio tužbu i dopunu tužbe tuženom Tomi Cindriću. Također, sud je pokušao dostaviti tužbu i dopunu tužbe tuženom Sulejmanu Mahmutoviću, ali je ta osoba bila nepoznata na pribavljenoj adresi. Zbog toga je Općinski sud rješenjem od 19. veljače 2008. godine naložio apelantici da u roku od osam dana od dana prijema tog rješenja predujmi troškove oglašavanja u službenim glasilima o postavljanju privremenog zastupnika tuženom koji je nepoznatog boravišta. Apelantica je u ostavljenom roku predujmila predmetne troškove, pa je Općinski sud rješenjem od 4. travnja 2008. godine postavio tuženom Sulejmanu Mahmutoviću, kao osobi nepoznatog prebivališta, privremenog zastupnika u predmetnoj pravnoj stvari. 16. S obzirom na to da nakon toga Općinski sud nije poduzimao nikakve procesne radnje, apelantica je 17. prosinca 2008. godine poslala dopis Kantonalnom sudu žaleći se na odugovlačenje postupka. Kantonalni sud je dopisom od 19. prosinca 2008. godine obavijestio apelanticu da ne može "naređivati prvostupanjskom sudu kada da pojedine predmete uzme u rad", ali da je njezin dopis proslijeđen predsjednici Općinskog suda. 17. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 20. siječanj 2009. godine. Ročištu su pristupili apelantica i tuženi, izuzev Tome Cindrića i Elvira Šakinovića koji su bili uredno obaviješteni. Apelantica je na pripremnom ročištu povukla tužbu protiv Tome Cindrića i Sulejmana Mahmutovića. Dalje, apelantica je izmijenila tužbu tako što je ispravila prezime prvotužene Feride Šakinović i drugotužene Sanele Šakinović, pa je kao prvotuženu označila Feridu Račić, a drugotuženu Sanelu Ćerimović. Također, izmijenila je tužbeni zahtjev tako što je zatražila da sud donese presudu kojom će utvrditi da izvanbračnu tekovinu apelantice i prednika tuženih predstavljaju nekretnine upisane u p.l. broj 244/3 k.o. Nepeke, sa jednakim dijelovima sa po posjeda, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se taj apelantičin dio izdvoji u roku od 30 dana od donošenja presude, te trpjeti da se odredi upis dijela posjeda u katastru na apelantičino ime. 18. Općinski sud je održao glavnu raspravu 17. veljače 2009. godine, a 16. ožujka 2009. godine je donio Presudu broj P-345/09 kojom je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev onako kako je izmijenjen na pripremnom ročištu. 19. Tužena Haseda Huskić je 7. travnja 2009. godine podnijela priziv protiv Presude Općinskog suda broj P-345/09 od 16. ožujka 2009. godine. 20. Apelantica je 21. travnja 2009. godine dostavila Općinskom sudu odgovor na priziv. Navedeni odgovor je dostavljen tuženoj Hasedi Huskić. 21. Općinski sud je 12. svibnja 2009. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na prizivni postupak. 22. Tužena Haseda Huskić je 16. srpnja 2009. godine zatražila da sud donese mjeru osiguranja kojom bi zabranio apelantici bilo kakvo raspolaganje sa predmetnim nekretninama. O tom prijedlogu nije odlučeno. 23. Postupak pred Kantonalnim sudom je u tijeku i vodi se pod brojem 001-0-Gž-09-000 710. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 24. Apelantica smatra da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Naime, apelantica je u apelaciji istakla da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 24. kolovoza 2001. godine, a da je Kantonalni sud rješenjem od 21. rujna 2004. godine ukinuo presudu koju je donio prvostupanjski sud i predmet vratio na ponovno suđenje, te da do dana podnošenja apelacije nije zakazano ni jedno ročište u ponovnom postupku. Smatra da se predmetni postupak odugovlači i navodi da postoji velika vjerojatnost da neće doživjeti okončanje tog postupka ukoliko se i dalje bude odugovlačio s obzirom na to da je rođena 1932. godine. Također, traži naknadu nematerijalne štete zbog predugog trajanja postupka u iznosu od 3.000.00 KM. U dopuni apelacije, apelantica je dostavila informacije o daljnjem nastavku postupka nakon podnošenja apelacije i ponovila navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. b) Odgovori na apelaciju 25. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, nakon što mu je Kantonalni sud u Bihaću dostavio predmet, postupajući sudac zbog velikog broja zaduženih predmeta (oko 8.000) nije bio u mogućnosti postupati u konkretnoj pravnoj stvari, ali da je nakon prijema dopisa Ustavnog suda pregledao spis predmeta i utvrdio da tužba nije potpuna, pa ju je vratio na ispravku i dopunu. Također, istakao je da zbog velikog broja predmeta (preko 13.000), a malog broja sudaca (pet sa sucima prekršajnog odjela) ne može postupati u razumnim rokovima i da eventualne povrede apelantičinih prava nije načinio zbog subjektivnih, već zbog objektivnih razloga. 26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije mogao odlučiti o prizivu u zakonskom roku zbog većeg broja hitnih i opsežnih predmeta koji su se nalazili u radu kod postupajućeg suca, te zbog nastojanja da se donesu kvalitetne odluke u tim predmetima, kao i zbog nastojanja da se ispuni orijentacijska sudačka norma. Istakao je da će se u konkretnom predmetu odluka donijeti u tijeku tog ili narednog mjeseca. V. Relevantni propisi 27.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 28.Zakon o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 217. Š...Ć 3) Drugostupanjski sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise povodom priziva. 4) Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o Broj 38–Strana136 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. prizivu, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. VI. Dopustivost 29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 30. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 31. Ustavni sud naglašava da, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII. Meritum 33. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 34. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć a) Relevantna načela 36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 37. Osim toga, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud,Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 38. Konačno, Europski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Europski sud,Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 39. Ustavni sud zapaža da je apelantica 24. kolovoza 2001. godine pokrenula predmetni parnični postupak i da taj postupak u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek nije okončan. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je razdoblje od osam godina i sedam mjeseci. c) Analiza razumnosti trajanja postupka 40. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče utvrđivanja izvanbračne tekovine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. 41. Što se tiče ponašanja nadležnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući povodom apelantičine tužbe, u roku od 10 mjeseci donio prvostupanjsku presudu. Međutim, Kantonalni sud je tu presudu ukinuo zato što je utvrdio postojanje bitnih povreda parničnog postupka u postupku pred Općinskim sudom, zatim je utvrdio da je materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, te da je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, nakon što mu je spis predmeta 1. listopada 2004. godine dostavljen na ponovni postupak, Općinski sud sve do 26. prosinca 2007. godine, kada je donio rješenje kojim je tužbu vratio apelantici na ispravku i dopunu, dakle tri godine i dva mjeseca, nije poduzimao bilo kakve procesne radnje, iako je apelantica u tom razdoblju u nekoliko navrata urgirala zakazivanje ročišta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nakon 4. travnja 2008. godine, kada je donio rješenje o postavljanju privremenog zastupnika tuženom koji je nepoznatog boravišta, devet mjeseci nije poduzimao bilo kakve procesne radnje, sve do 20. siječnja 2009. godine kada je održao pripremno ročište. Nakon toga je u zakonom propisanim rokovima održao glavnu raspravu i donio prvostupanjsku presudu. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Općinski sud u konkretnom predmetu bio pasivan skoro četiri godine. 42. Ustavni sud ima u vidu da je Općinski sud kao razloge za nepostupanje u predmetom postupku naveo veliki broj predmeta i nedovoljan broj sudaca u tom sudu. Međutim, Ustavni sud ističe da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi Europski sud, Zanghi protiv Italije,presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21; i Ustavni sud, Odluka brojAP 1070/05od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Općinski sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala potpuna neaktivnost tog suda od skoro četiri godine, odnosno da bi se opravdala ukupna dužina postupka pred tim sudom od pet godina i pet mjeseci. 43. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalnom sudu trebale skoro dvije godine da donese odluku o prizivu izjavljenom protiv presude Općinskog suda od 1. srpnja 2002. godine. Također, zapaža da Kantonalni sud u razdoblju od deset mjeseci otkako mu je dostavljen spis nije donio odluku o prizivu izjavljenom protiv presude Općinskog suda od 16. ožujka 2009. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da razdoblja odlučivanja pred Kantonalnim sudom nisu značajnije doprinijela ukupnoj dužini postupka, već da je tome najviše doprinio Općinski sud Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana137 zbog, kako je to već rečeno, dugih razdoblja potpune neaktivnosti u predmetu. 44. Što se tiče apelantičinog ponašanja, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da apelantica nije doprinijela dužini predmetnog postupka. 45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljen zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Kompenzacija 46. Apelantica traži da joj se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 938/04od 17. studenoga 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06). 47. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi utvrđivanja izvanbračne tekovine, koji po prirodi nije hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke. 48. S obzirom na to da se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda predmetni postupak nalazi na odlučivanju o prizivu, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Kantonalnom sudu da taj postupak hitno okonča s obzirom na dosadašnje trajanje postupka u cjelini i već utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda se ogleda u tome što je za ukupnu dužinu postupka od osam godina i sedam mjeseci odgovoran Općinski sud koji nije ponudio relevantne razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica bilo kako doprinijela dužini postupka. 50. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3322/07, rješavajući apelacijuH. J.,na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaH. J. Utvrđuje se kršenje članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Opštinskim sudom u Tuzli broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaH. J.podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. H. J. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kog zastupa Ružica Tanasilović, advokat iz Tuzle, podnio je 8. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Apelant je, takođe, podnio apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Rudnika "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud i tuženi su 31. decembra 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju. Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 12. februara 2003. godine protiv tuženog podnio tužbu Opštinskom sudu radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo da se nalazi na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao kao invalid rada IIkategorije invalidnosti. Tuženi je apelanta uputio na čekanje Rješenjem broj 3704/00 od 25. februara 2000. godine. Apelant je tražio da Opštinski sud presudom obaveže tuženog da mu na ime naknade štete zbog manje isplaćene naknade za vrijeme čekawa na raspored na drugi odgovarajući posao kao invaliduII kategorije u periodu od 1. jula 1999. godine do 26. decembra 2001. godine mjesečno plaća po 180,00 KM i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjelostisvakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana138 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. 7. Opštinski sud je 14. februara 2007. godine tužbu dostavio tuženom na odgovor. 8. Opštinski sud je rješenjem od 22. marta 2007. godine zakazao pripremno ročište za 5. april 2007. godine. Na ročište su pristupili apelantov punomoćnik i tuženi. Na navedenom ročištu apelant je povukao tužbeni zahtjev u odnosu na potraživawa za period od 1. jula 1999. godine do 11. februara 2000. godine. Rješenjem suda, na prijedlog apelantovog punomoćnika, određeno je vještačenje sudskog vještaka ekonomsko-finansijske struke. Sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 17. maj 2007. godine. 9. Ročištu za glavnu raspravu zakazanu za 17. maj 2007. godine pristupili su apelantov punomoćnik i tuženi. Ročištu je pristupio i sudski vještak. Apelantov punomoćnik je precizirao tužbeni zahtjev. Nakon zakqučewa glavne rasprave sud je obavijestio punomoćnike stranaka da će odluka biti donesena 4. juna 2007. godine. 10. Presudom Opštinskog suda broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime manje isplaćene naknade plate za vrijeme čekawa u periodu od 12. februara 2000. godine pa do 31. decembra 2001. godine isplati ukupan iznos od 3.998.95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošewa tužbe pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana od dana donošewa presude. 11. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među strankama nije sporno da je apelant kao zaposlenik tuženog in- valid rada druge kategorije invalidnosti, te da se u spornom periodu nalazio na čekanju na raspored na druge odgovarajuće poslove, u skladu sa njegovom preostalom radnom sposobnošću, koji ne zahtijevaju rad u jami niti teško fizičko naprezanje. To je utvrđeno iz Rješewa Fonda PIOBiH broj 1828-4577/07 od 20. februara 1998. godine. Navedeno rješenje je pročitano u svojstvu dokaza koji je predložio apelantov punomoćnik. 12. Uvidom u Rješenje tuženog broj 3704/00 od 25. februara 2000. godine Opštinski sud je utvrdio da je apelantu za 1. januar 2000. godine utvrđena (valorizovana) osnovica u visini od 331,32 KM, te da će se obračun novčane naknade za vrijeme čekawa na raspored na drugi odgovarajući posao vršiti u skladu sa odlukom direktora preduzeća od 20. avgusta 1999. godine. 13. Iz nalaza vještaka i tabelarnog prikaza proizilazi da je apelantu u spornom periodu isplaćivana visina iznad 30% zagarantovane isplate prema Zakonu o penzionom i invalidskom osiguranju. 14. Istaknuto je da apelant smatra da je od 12. februara 2000. godine do 31. decembra 2001. godine trpio štetu jer mu je kao invaliduIIkategorije za vrijeme čekawa na raspored na druge odgovarajuće poslove u spornom periodu tuženi mjesečno isplaćivao iznose ispod utvrđene osnovice od 331,32 KM mjesečno. 15. Opštinski sud se pozvao na odredbu člana 75 stav 1 tačka 1 Zakona o penziono-invalidskomosiguranju ("Službene novine FBiH" broj 2/98). Naime, navedenom odredbom je propisano da radnik - osiguranik kod kog je utvrđenaIIkategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plata od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivawa ili zapošljavawa na drugim odgovarajućim poslovima, odnosno upućivawa na prekvalifikaciju ili upućivawa na dokvalifikaciju. Prema odredbi člana 76 istog zakona, osnovicu za određivanje navedene naknade predstavlja plata, odnosno naknada plate koju je radnik - osiguranik ostvario u posljedwoj godini osigurawa koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost, a prema stavu 2 istog člana navedena naknada plate se usklađuje u toku godine u skladu sa tim zakonom. Prema odredbi člana 79 stav 1 navedenog zakona, visinu naknade plate iz člana 75 tačke 1-3 ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom. 16. Istaknuto je da apelantova utvrđena osnovica za naknadu plate, u smislu citiranih odredbi zakona, nije sporna. Međutim, prema odredbi člana 79 navedenog zakona, visinu naknade plate iz člana 75 istog zakona utvrđuje preduzeće u skladu sa ovim zakonom, s tim što član 77 zakona određuje da naknada plate iz člana 75 zakona ne može biti niža od 30% od prosječne plate svih zaposlenika na teritoriji Federacije u prethodnom tromjesečju na osnovu podataka Zavoda. 17. Stoga je zakqučeno da od pravilne primjene navedenih odredbi Zakona o penziono-invalidskom osiguranju i konkretne odredbe Odluke generalnog direktora tuženog zavisi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. 18. Iz nalaza vještaka finansijske struke od 10. maja 2007. godine, kom apelantov punomoćnik niti punomoćnik tuženog nisu prigovarali, u smislu pravilnog obračuna isplaćenih naknada, proizilazi da je apelantu u spornom periodu vršena isplata u skladu sa tačkomXOdluke generalnog direktora u iznosu koji se kreće od 153,00 KM za mart 2000. godine, zakqučno sa iznosom od 182,80 KM, koji je primjenom navedene odluke niži od utvrđene osnovice ali nije ispod zagarantovanog iznosa u smislu člana 75 Zakona o penziono-invalidskom osiguranju. Stoga je Opštinski sud utvrdio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži isplatu razlike naknada. 19. U presudi je navedeno da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, slijedi da je apelantu isplaćena naknada plate koja mu prema zakonu i odluci tuženog pripada, te da apelant neosnovano potražuje naknadu plata kao razliku između osnova za određivanje naknade plate i primljenog iznosa naknade plate, pa je sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 20. Protiv prvostepene presude apelant je 15. juna 2007. godine podnio žalbu. Opštinski sud je 16. jula 2007. godine žalbu dostavio tuženom na odgovor. 21. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. 22. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je način utvrđivawa naknade plata invalidimaIIkategorije, pa tako i apelantu, utvrđen odredbama Zakona o penziono-invali- dskom osiguranju koji jelex specialisu odnosu na druge propise. Zbog toga je neprihvatqiv apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a pogotovo ako se uzme u obzir da je Granskim kolektivnim ugovorom u rudarstvu propisano da zaposlenik ne može imati manju platu od plate u visini od 60% od prosječne plate u FBiH, pa da, stoga, tuženi apelantu nije mogao za vrijeme čekawa isplaćivati naknadu u manjem iznosu od iznosa utvrđenog kolektivnim ugovorom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer je od podnošewa tužbe 12. februara 2003. godine do donošewa odluke prvostepenog suda proteklo više od četiri godine. Pri tome smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu jer je sud do podnošewa njegove tužbe imao mnogo takvih predmeta, te o wima rutinski odlučivao. Apelant ističe da je oštećen time što postupak nije okončan u razumnom roku jer je do maja 2007. godine sud imao praksu da uvažava ovakve tužbene zahtjeve. Međutim, od maja-juna 2007. godine Kantonalni sud je, uvažavajući mišljenje Vrhovnog suda izraženo u Presudi broj 070-0-Rev-06-000334 od 15. marta 2007. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana139 godine, promijenio dotadašnju praksu. Time se, prema apelantovom mišljenju, stvara pravna nesigurnost. Smatra da je zbog promjene prakse oštećen, te da se predmetni postupak mogao okončati za dvije godine. Apelant smatra da su u njegovom slučaju sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo. b) Odgovor na apelaciju 24. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj odluci. Smatra da je osporena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz poštovanje apelantovih ustavnih prava. 25. U svom odgovoru na apelaciju tuženi smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 420 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova. 27. UZakonu o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/98) relevantne odredbe glase: Član 75 Osiguranik kod kog je utvrđena IIkategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: 1. plate od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivawa ili zapošljavawa na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivawa na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju; 2. plate za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije; 3. plate od dana završeneprekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivawa, odnosno zapošljavawa na drugom odgovarajućem poslu; 4. zbog manje plate na drugom odgovarajućem poslu. Član 76 Osnov za određivanje naknade plate iz člana 75 tačke 1-3 ovog zakona predstavlja plata, odnosno naknada plate koju je osiguranik ostvario u posljedwoj godini osigurawa koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost. Naknada plate iz stava 1 ovog člana usklađuje se u toku godine, u skladu sa ovim zakonom. Član 79 Visinu naknade plate iz člana 75 tačke 1-3 ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom. Naknada plate iz člana 75 tačke 1-4 ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plate u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plate ostvaruje. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine, kojom su okončani predmetni postupak i dužina predmetnog postupka, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 8. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana od donošewa osporavane odluke, čime je ispunjen uslov propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz članaII /3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 33. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da: Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 34. Ustavni sud je utvrdio da se predmetni parnični postupak odnosio na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Suđenje i javna rasprava u razumnom roku a) Relevantni principi 35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog sudaili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Broj 38–Strana140 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. b) Period koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe započeo 12. februara 2003. godine, kada je apelant podnio tužbu, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine. Prema tome, pe- riod u kom je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da je predmetni postupak ukupno trajao četiri godine i osam mjeseci. 37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je konkretni postupak okončan u razumnom roku, kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za qudska prava,Vernilloprotiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30;Zimmermann iSteiner,presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). 38. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stawa, tako i u pogledu pravnih pitawa. Takođe, Ustavni sud ističe da apelant nije doprinio dužini postupka. 39. U pogledu doprinosa trajanju postupka Opštinskog suda, Ustavni sud nalazi da je taj sud apelantovu tužbu, podnesenu 12. februara 2003. godine, dostavio na odgovor tuženom 14. februara 2007. godine, dakle, nakon četiri godine od momenta podnošewa tužbe. Iz navedenog proizilazi da Opštinski sud u periodu od četiri godine u predmetnom postupku nije preduzeo nijednu procesnu radnju. Nakon toga sud je preduzimao procesne radnje u relativno kratkom roku. Navedene radnje su rezultirale donošenjem Presude broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine. Međutim, i uz to što je svojim kasnijim radwama Opštinski sud nastojao da ispravi svoj prvobitni propust, Ustavni sud ne može da zanemari veoma bitnu činjenicu u ovom predmetu, tj. da Opštinski sud u periodu od četiri godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Za ovakvo ponašanje Opštinski sud nije ponudio nikakvo opravdanje, a pogotovo ne razumno i objektivno, budući da nije ni dostavio odgovor na apelaciju. 40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 10 ZPP izričito propisano da je sud dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku, a članom 69 ZPP propisan je rok od 30 dana u kom je sud dužan da dostavi tužbu na odgovor tuženom. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da se u konkretnom slučaju radilo o sporu iz radnog odnosa koji je prema zakonu hitne prirode. 41. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud od momenta podnošewa žalbe 15. juna 2007. godine donio odluku u periodu od četiri mjeseca, što, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja relativno kratko vrijeme. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud svojim radwama nije doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. 42. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju zbog nedonošewa odluke o apelantovoj tužbi u razumnom roku pred Opštinskim sudom u Tuzli povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 43. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoqnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza sprovedenih pred domaćim sudovima, te da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom smislu neće intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, sem ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoqna ili ako nije razumqivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,mutatis mutandis, Evropski sud,Van Küc kprotiv Wemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 44. Razmatrajući apelantove apelacione navode, Ustavni sud ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud za svoje odluke dali jasna i precizna obrazložewa koja se zasnivaju na primjeni relevantnih odredbi Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju. Stoga, Ustavni sud naglašava da obrazložewa osporenih presudane ukazuju na proizvoqnost u postupanju Opštinskog suda niti Kantonalnog suda. 45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. Ostali navodi iz apelacije 46. U svjetlu zakqučka u pogledu apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju navodi iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se, u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. VIII.Zakqučak 47. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što u predmetnom postupku, u sporu iz radnog odnosa koji je prema zakonu hitne prirode, Opštinski sud u periodu od četiri godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, a apelant nije doprinio dužini postupka. 48. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda na koju se apelant žali jer nije utvrđeno da obrazložewa osporenih odluka ukazuju na to da su Opštinski sud i Kantonalni sud proizvoqno primijenili materijalno pravo. 49. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović ,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP3322/07, rješavajući apelacijuH. J.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana141 Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacijaH. J. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine. Odbija se kao neosnovana apelacijaH. J.podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. H. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ružica Tanasilović, advokat iz Tuzle, podnio je 8. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je, također, podnio apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Rudnika "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud i tuženi su 31. decembra 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 12. februara 2003. godine protiv tuženog podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo da se nalazi na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao kao invalid rada II kategorije invalidnosti. Tuženi je apelanta uputio na čekanje Rješenjem broj 3704/00 od 25. februara 2000. godine. Apelant je tražio da Općinski sud presudom obaveže tuženog da mu na ime naknade štete zbog manje isplaćene naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao kao invalidu II kategorije u periodu od 1. jula 1999. godine do 26. decembra 2001. godine mjesečno plaća po 180,00 KM i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. 7. Općinski sud je 14. februara 2007. godine tužbu dostavio tuženom na odgovor. 8. Općinski sud je rješenjem od 22. marta 2007. godine zakazao pripremno ročište za 5. april 2007. godine. Na ročište su pristupili apelantov punomoćnik i tuženi. Na navedenom ročištu apelant je povukao tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanja za period od 1. jula 1999. godine do 11. februara 2000. godine. Rješenjem suda, na prijedlog apelantovog punomoćnika, određeno je vještačenje sudskog vještaka ekonomsko-finansijske struke. Sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 17. maj 2007. godine. 9. Ročištu za glavnu raspravu zakazanu za 17. maj 2007. godine pristupili su apelantov punomoćnik i tuženi. Ročištu je pristupio i sudski vještak. Apelantov punomoćnik je precizirao tužbeni zahtjev. Nakon zaključenja glavne rasprave sud je obavijestio punomoćnike stranaka da će odluka biti donesena 4. juna 2007. godine. 10. Presudom Općinskog suda broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme čekanja u periodu od 12. februara 2000. godine pa do 31. decembra 2001. godine isplati ukupan iznos od 3.998.95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. 11. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među strankama nije sporno da je apelant kao zaposlenik tuženog in- valid rada druge kategorije invalidnosti, te da se u spornom periodu nalazio na čekanju na raspored na druge odgovarajuće poslove, u skladu sa njegovom preostalom radnom sposobnošću, koji ne zahtijevaju rad u jami niti teško fizičko naprezanje. To je utvrđeno iz Rješenja Fonda PIOBiH broj 1828-4577/07 od 20. februara 1998. godine. Navedeno rješenje je pročitano u svojstvu dokaza koji je predložio apelantov punomoćnik. 12. Uvidom u Rješenje tuženog broj 3704/00 od 25. februara 2000. godine Općinski sud je utvrdio da je apelantu za 1. januar 2000. godine utvrđena (valorizirana) osnovica u visini od 331,32 KM, te da će se obračun novčane naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao vršiti u skladu sa odlukom direktora preduzeća od 20. augusta 1999. godine. 13. Iz nalaza vještaka i tabelarnog prikaza proizlazi da je apelantu u spornom periodu isplaćivana visina iznad 30% zagarantirane isplate prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju. 14. Istaknuto je da apelant smatra da je od 12. februara 2000. godine do 31. decembra 2001. godine trpio štetu jer mu je kao invalidu II kategorije za vrijeme čekanja na raspored na druge odgovarajuće poslove u spornom periodu tuženi mjesečno isplaćivao iznose ispod utvrđene osnovice od 331,32 KM mjesečno. 15. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 75. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" broj 2/98). Naime, navedenom odredbom je propisano da radnik - osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plaća od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugim odgovarajućim poslovima, odnosno upućivanja na prekvalifikaciju ili upućivanja na dokvalifikaciju. Prema odredbi člana 76. istog zakona, osnovicu za određivanje navedene naknade predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je radnik - osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost, a prema stavu 2. istog člana navedena naknada plaće se usklađuje u toku godine u skladu sa tim zakonom. Prema odredbi člana 79. stav 1. navedenog zakona, visinu naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom. 16. Istaknuto je da apelantova utvrđena osnovica za naknadu plaće, u smislu citiranih odredbi zakona, nije sporna. Međutim, prema odredbi člana 79. navedenog zakona, visinu naknade plaće iz člana 75. istog zakona utvrđuje preduzeće u skladu sa 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana142 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. ovim zakonom, s tim što član 77. zakona određuje da naknada plaće iz člana 75. zakona ne može biti niža od 30% od prosječne plaće svih zaposlenika na teritoriji Federacije u prethodnom tromjesečju na osnovu podataka Zavoda. 17. Stoga je zaključeno da od pravilne primjene navedenih odredaba Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju i konkretne odredbe Odluke generalnog direktora tuženog zavisi osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. 18. Iz nalaza vještaka finansijske struke od 10. maja 2007. godine, kojem apelantov punomoćnik niti punomoćnik tuženog nisu prigovarali, u smislu pravilnog obračuna isplaćenih naknada, proizlazi da je apelantu u spornom periodu vršena isplata u skladu sa tačkom X Odluke generalnog direktora u iznosu koji se kreće od 153,00 KM za mart 2000. godine, zaključno sa iznosom od 182,80 KM, koji je primjenom navedene odluke niži od utvrđene osnovice ali nije ispod zagarantiranog iznosa u smislu člana 75. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju. Stoga je Općinski sud utvrdio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži isplatu razlike naknada. 19. U presudi je navedeno da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, slijedi da je apelantu isplaćena naknada plaće koja mu prema zakonu i odluci tuženog pripada, te da apelant neosnovano potražuje naknadu plaća kao razliku između osnova za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće, pa je sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. 20. Protiv prvostepene presude apelant je 15. juna 2007. godine podnio žalbu. Općinski sud je 16. jula 2007. godine žalbu dostavio tuženom na odgovor. 21. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. 22. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je način utvrđivanja naknade plaća invalidima II kategorije, pa tako i apelantu, utvrđen odredbama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju koji jelex specialisu odnosu na druge propise. Zbog toga je neprihvatljiv apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a pogotovo ako se uzme u obzir da je Granskim kolektivnim ugovorom u rudarstvu propisano da zaposlenik ne može imati manju plaću od plaće u visini od 60% od prosječne plaće u FBiH, pa da, stoga, tuženi apelantu nije mogao za vrijeme čekanja isplaćivati naknadu u manjem iznosu od iznosa utvrđenog kolektivnim ugovorom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer je od podnošenja tužbe 12. februara 2003. godine do donošenja odluke prvostepenog suda proteklo više od četiri godine. Pri tome smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu jer je sud do podnošenja njegove tužbe imao mnogo takvih predmeta, te o njima rutinski odlučivao. Apelant ističe da je oštećen time što postupak nije okončan u razumnom roku jer je do maja 2007. godine sud imao praksu da uvažava ovakve tužbene zahtjeve. Međutim, od maja-juna 2007. godine Kantonalni sud je, uvažavajući mišljenje Vrhovnog suda izraženo u Presudi broj 070-0-Rev-06-000334 od 15. marta 2007. godine, promijenio dotadašnju praksu. Time se, prema apelantovom mišljenju, stvara pravna nesigurnost. Smatra da je zbog promjene prakse oštećen, te da se predmetni postupak mogao okončati za dvije godine. Apelant smatra da su u njegovom slučaju sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. b) Odgovor na apelaciju 24. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj odluci. Smatra da je osporena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz poštivanje apelantovih ustavnih prava. 25. U svom odgovoru na apelaciju tuženi smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 27. UZakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/98) relevantne odredbe glase: Član 75. Osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: 1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju; 2. plaće za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije; 3. plaće od dana završene prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu; 4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. Član 76. Osnov za određivanje naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost. Naknada plaće iz stava 1. ovog člana usklađuje se u toku godine, u skladu sa ovim zakonom. Član 79. Visinu naknade plaće iz člana 75. tačke 1-3. ovog zakona utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno poslodavac, u skladu sa ovim zakonom. Naknada plaće iz člana 75. tačke 1-4. ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana143 primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine, kojom su okončani predmetni postupak i dužina predmetnog postupka, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 8. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana od donošenja osporavane odluke, čime je ispunjen uvjet propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 34. Ustavni sud je utvrdio da se predmetni parnični postupak odnosio na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Suđenje i javna rasprava u razumnom roku a) Relevantni principi 35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b) Period koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe započeo 12. februara 2003. godine, kada je apelant podnio tužbu, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. oktobra 2007. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da je predmetni postupak ukupno trajao četiri godine i osam mjeseci. 37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je konkretni postupak okončan u razumnom roku, kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30;Zimmermann i Steiner,presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). 38. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Također, Ustavni sud ističe da apelant nije doprinio dužini postupka. 39. U pogledu doprinosa trajanju postupka Općinskog suda, Ustavni sud nalazi da je taj sud apelantovu tužbu, podnijetu 12. februara 2003. godine, dostavio na odgovor tuženom 14. februara 2007. godine, dakle, nakon četiri godine od momenta podnošenja tužbe. Iz navedenog proizlazi da Općinski sud u periodu od četiri godine u predmetnom postupku nije preduzeo nijednu procesnu radnju. Nakon toga sud je preduzimao procesne radnje u relativno kratkom roku. Navedene radnje su rezultirale donošenjem Presude broj P-359/03 od 4. juna 2007. godine. Međutim, i uz to što je svojim kasnijim radnjama Općinski sud nastojao ispraviti svoj prvobitni propust, Ustavni sud ne može zanemariti veoma bitnu činjenicu u ovom predmetu, tj. da Općinski sud u periodu od četiri godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Za ovakvo ponašanje Općinski sud nije ponudio nikakvo opravdanje, a pogotovo ne razumno i objektivno, budući da nije ni dostavio odgovor na apelaciju. 40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 10. ZPP izričito propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku, a članom 69. ZPP propisan je rok od 30 dana u kojem je sud dužan dostaviti tužbu na odgovor tuženom. Također, Ustavni sud podsjeća na to da se u konkretnom slučaju radilo o sporu iz radnog odnosa koji je prema zakonu hitne prirode. 41. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud od momenta podnošenja žalbe 15. juna 2007. godine donio odluku u periodu od četiri mjeseca, što, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja relativno kratko vrijeme. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud svojim radnjama nije doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. 42. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zbog nedonošenja odluke o apelantovoj tužbi u razumnom roku pred Općinskim sudom u Tuzli povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 43. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, te da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom smislu neće intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,mutatis mutandis, Evropski sud,Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 44. Razmatrajući apelantove apelacione navode, Ustavni sud ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja koja se zasnivaju na primjeni relevantnih odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Stoga, Ustavni sud naglašava da obrazloženja osporenih presuda ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju Općinskog suda niti Kantonalnog suda. Broj 38–Strana144 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. 45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. Ostali navodi iz apelacije 46. U svjetlu zaključka u pogledu apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se, u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što u predmetnom postupku, u sporu iz radnog odnosa koji je prema zakonu hitne prirode, Općinski sud u periodu od četiri godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, a apelant nije doprinio dužini postupka. 48. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda na koju se apelant žali jer nije utvrđeno da obrazloženja osporenih odluka ukazuju na to da su Općinski sud i Kantonalni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. 49. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 3322/07, rješavajući apelacijuH. J.,na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 11. ožujka 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacijaH. J. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli broj P-359/03 od 4. lipnja 2007. godine, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. listopada 2007. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacijaH. J.podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-359/03 od 4. lipnja 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. H. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ružica Tanasilović, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 8. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelant je, također, podnio apelaciju i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-359/03 od 4. lipnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Rudnika "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražena je 21. prosinca 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni sud i tuženi su 31. prosinca 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. veljače 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 12. veljače 2003. godine protiv tuženog podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo da se nalazi na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao kao invalid rada II kategorije invalidnosti. Tuženi je apelanta uputio na čekanje Rješenjem broj 3704/00 od 25. veljače 2000. godine. Apelant je tražio da Općinski sud presudom obveže tuženog da mu na ime naknade štete zbog manje isplaćene naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao kao invalidu II kategorije u razdoblju od 1. srpnja 1999. godine do 26. prosinca 2001. godine mjesečno plaća po 180,00 KM i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. 7. Općinski sud je 14. veljače 2007. godine tužbu dostavio tuženom na odgovor. 8. Općinski sud je rješenjem od 22. ožujka 2007. godine zakazao pripremno ročište za 5. travanj 2007. godine. Na ročište su pristupili apelantov punomoćnik i tuženi. Na navedenom ročištu apelant je povukao tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanja za razdoblje od 1. srpnja 1999. godine do 11. veljače 2000. godine. Rješenjem suda, na prijedlog apelantovog punomoćnika, određeno je vještačenje sudskog vještaka ekonomsko-financijske struke. Sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 17. svibanj 2007. godine. 9. Ročištu za glavnu raspravu zakazanu za 17. svibanj 2007. godine pristupili su apelantov punomoćnik i tuženi. Ročištu je pristupio i sudski vještak. Apelantov punomoćnik je precizirao tužbeni zahtjev. Nakon zaključenja glavne rasprave sud je obavijestio punomoćnike stranaka da će odluka biti donesena 4. lipnja 2007. godine. 10. Presudom Općinskog suda broj P-359/03 od 4. lipnja 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana145 čekanja u razdoblju od 12. veljače 2000. godine pa do 31. prosinca 2001. godine isplati ukupan iznos od 3.998.95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. 11. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da među strankama nije sporno da je apelant kao uposlenik tuženog invalid rada druge kategorije invalidnosti, te da se u spornom razdoblju nalazio na čekanju na raspored na druge odgovarajuće poslove, sukladno njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, koji ne zahtijevaju rad u jami niti teško fizičko naprezanje. To je utvrđeno iz Rješenja Fonda MIOBiH broj 1828-4577/07 od 20. veljače 1998. godine. Navedeno rješenje je pročitano u svojstvu dokaza koji je predložio apelantov punomoćnik. 12. Uvidom u Rješenje tuženog broj 3704/00 od 25. veljače 2000. godine Općinski sud je utvrdio da je apelantu za 1. siječanj 2000. godine utvrđena (valorizirana) osnovica u visini od 331,32 KM, te da će se obračun novčane naknade za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao vršiti sukladno odluci direktora poduzeća od 20. kolovoza 1999. godine. 13. Iz nalaza vještaka i tabelarnog prikaza proizlazi da je apelantu u spornom razdoblju isplaćivana visina iznad 30% zagarantirane isplate prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju. 14. Istaknuto je da apelant smatra da je od 12. veljače 2000. godine do 31. prosinca 2001. godine trpio štetu jer mu je kao invalidu II kategorije za vrijeme čekanja na raspored na druge odgovarajuće poslove u spornom razdoblju tuženi mjesečno isplaćivao iznose ispod utvrđene osnovice od 331,32 KM mjesečno. 15. Općinski sud se pozvao na odredbu članka 75. stavak 1. točka 1. Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" broj 2/98). Naime, navedenom odredbom je propisano da radnik - osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu plaća od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili upošljavanja na drugim odgovarajućim poslovima, odnosno upućivanja na prekvalifikaciju ili upućivanja na dokvalifikaciju. Prema odredbi članka 76. istog zakona, osnovicu za određivanje navedene naknade predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je radnik - osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost, a prema stavku 2. istog članka navedena naknada plaće se usklađuje u tijeku godine sukladno tom zakonu. Prema odredbi članka 79. stavak 1. navedenog zakona, visinu naknade plaće iz članka 75. točke 1.-3. ovog zakona utvrđuje poduzeće, druga pravna osoba, odnosno poslodavac, sukladno ovom zakonu. 16. Istaknuto je da apelantova utvrđena osnovica za naknadu plaće, u smislu citiranih odredaba zakona, nije sporna. Međutim, prema odredbi članka 79. navedenog zakona, visinu naknade plaće iz članka 75. istog zakona utvrđuje poduzeće sukladno ovom zakonu, s tim što članak 77. zakona određuje da naknada plaće iz članka 75. zakona ne može biti niža od 30% od prosječne plaće svih uposlenika na teritoriju Federacije u prethodnom tromjesečju na temelju podataka Zavoda. 17. Stoga je zaključeno da o pravilnoj primjeni navedenih odredaba Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju i konkretnoj odredbi Odluke generalnog direktora tuženog ovisi utemeljenost apelantovog tužbenog zahtjeva. 18. Iz nalaza vještaka financijske struke od 10. svibnja 2007. godine, kojem apelantov punomoćnik niti punomoćnik tuženog nisu prigovarali, u smislu pravilnog obračuna isplaćenih naknada, proizlazi da je apelantu u spornom razdoblju vršena isplata sukladno točki X Odluke generalnog direktora u iznosu koji se kreće od 153,00 KM za ožujak 2000. godine, zaključno sa iznosom od 182,80 KM, koji je primjenom navedene odluke niži od utvrđene osnovice ali nije ispod zagarantiranog iznosa u smislu članka 75. Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju. Stoga je Općinski sud utvrdio da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim traži isplatu razlike naknada. 19. U presudi je navedeno da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, slijedi da je apelantu isplaćena naknada plaće koja mu prema zakonu i odluci tuženog pripada, te da apelant neutemeljeno potražuje naknadu plaća kao razliku između temelja za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće, pa je sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. 20. Protiv prvostupanjske presude apelant je 15. lipnja 2007. godine podnio priziv. Općinski sud je 16. srpnja 2007. godine priziv dostavio tuženom na odgovor. 21. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. listopada 2007. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. 22. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je način utvrđivanja naknade plaća invalidima II kategorije, pa tako i apelantu, utvrđen odredbama Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju koji jelex specialisu odnosu na druge propise. Zbog toga je neprihvatljiv apelantov prizivni prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a pogotovo ako se uzme u obzir da je Granskim kolektivnim ugovorom u rudarstvu propisano da uposlenik ne može imati manju plaću od plaće u visini od 60% od prosječne plaće u FBiH, pa da, stoga, tuženi apelantu nije mogao za vrijeme čekanja isplaćivati naknadu u manjem iznosu od iznosa utvrđenog kolektivnim ugovorom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 23. Apelant se žali da su mu pobijanom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer je od podnošenja tužbe 12. veljače 2003. godine do donošenja odluke prvostupanjskog suda proteklo više od četiri godine. Pri tome smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu jer je sud do podnošenja njegove tužbe imao mnogo takvih predmeta, te o njima rutinski odlučivao. Apelant ističe da je oštećen time što postupak nije okončan u razumnom roku jer je do svibnja 2007. godine sud imao praksu da uvažava ovakve tužbene zahtjeve. Međutim, od svibnja-lipnja 2007. godine Kantonalni sud je, uvažavajući mišljenje Vrhovnog suda izraženo u Presudi broj 070-0-Rev-06-000334 od 15. ožujka 2007. godine, promijenio dotadašnju praksu. Time se, prema apelantovom mišljenju, stvara pravna nesigurnost. Smatra da je zbog promjene prakse oštećen, te da se predmetni postupak mogao okončati za dvije godine. Apelant smatra da su u njegovom slučaju sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. b) Odgovor na apelaciju 24. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj odluci. Smatra da je pobijana presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz poštivanje apelantovih ustavnih prava. 25. U svom odgovoru na apelaciju tuženi smatra da pobijanim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 26. UZakonu o parničnom postupku("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase: Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Broj 38–Strana146 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Članak 62. stavak 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 420. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 27. UZakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/98) relevantne odredbe glase: Članak 75. Osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: 1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili upošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju; 2. plaće za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije; 3. plaće od dana završene prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno upošljavanja na drugom odgovarajućem poslu; 4.zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. Članak 76. Temelj za određivanje naknade plaće iz članka 75. točke 1.-3. ovog zakona predstavlja plaća, odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednjoj godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost. Naknada plaće iz stavka 1. ovog članka usklađuje se u tijeku godine, sukladno ovom zakonu. Članak 79. Visinu naknade plaće iz članka 75. točke 1.-3. ovog zakona utvrđuje poduzeće, druga pravna osoba, odnosno poslodavac, sukladno ovom zakonu. Naknada plaće iz članka 75. točke 1.-4. ovog zakona usklađuje se sa kretanjem prosječne plaće u poduzeću, odnosno drugoj pravnoj osobi, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 30. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. listopada 2007. godine, kojom su okončani predmetni postupak i dužina predmetnog postupka, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 8. prosinca 2007. godine, tj. u roku od 60 dana od donošenja pobijane odluke, čime je ispunjen uvjet propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 34. Ustavni sud je utvrdio da se predmetni parnični postupak odnosio na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Suđenje i javna rasprava u razumnom roku a) Relevantna načela 35. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud,Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe započeo 12. veljače 2003. godine, kada je apelant podnio tužbu, a okončan je Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001200 od 15. listopada 2007. godine. Prema tome, razdoblje u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom na to da je započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud smatra da je predmetni postupak ukupno trajao četiri godine i osam mjeseci. 37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li konkretni postupak okončan u razumnom roku, kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30;Zimmermann i Steiner,presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). 38. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Također, Ustavni sud ističe da apelant nije doprinio dužini postupka. 39. U pogledu doprinosa trajanju postupka Općinskog suda, Ustavni sud nalazi da je taj sud apelantovu tužbu, podnijetu 12. veljače 2003. godine, dostavio na odgovor tuženom 14. veljače 2007. godine, dakle, nakon četiri godine od momenta podnošenja tužbe. Iz navedenog proizlazi da Općinski sud u razdoblju od četiri godine u predmetnom postupku nije poduzeo nijednu Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana147 procesnu radnju. Nakon toga sud je poduzimao procesne radnje u relativno kratkom roku. Navedene radnje su rezultirale donošenjem Presude broj P-359/03 od 4. lipnja 2007. godine. Međutim, i uz to što je svojim kasnijim radnjama Općinski sud nastojao ispraviti svoj prvobitni propust, Ustavni sud ne može zanemariti veoma bitnu činjenicu u ovom predmetu, tj. da Općinski sud u razdoblju od četiri godine nije poduzeo niti jednu procesnu radnju. Za ovakvo ponašanje Općinski sud nije ponudio nikakvo opravdanje, a pogotovo ne razumno i objektivno, budući da nije ni dostavio odgovor na apelaciju. 40. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom članka 10. ZPP izričito propisano da je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku, a člankom 69. ZPP propisan je rok od 30 dana u kojem je sud dužan dostaviti tužbu na odgovor tuženom. Također, Ustavni sud podsjeća na to da se u konkretnom slučaju radilo o sporu iz radnog odnosa koji je prema zakonu hitne prirode. 41. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud od momenta podnošenja priziva 15. lipnja 2007. godine donio odluku u razdoblju od četiri mjeseca, što, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja relativno kratko vrijeme. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud svojim radnjama nije doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka. 42. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zbog nedonošenja odluke o apelantovoj tužbi u razumnom roku pred Općinskim sudom u Tuzli povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 43. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, te da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Europski sud navodi da u tom smislu neće intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očito proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi,mutatis mutandis, Europski sud,Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. lipnja 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvješća 2003-VII). 44. Razmatrajući apelantove apelacijske navode, Ustavni sud ističe da su prvostupanjski i drugostupanjski sud za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja koja se temelje na primjeni relevantnih odredaba Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Stoga, Ustavni sud naglašava da obrazloženja pobijanih presuda ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju Općinskog suda niti Kantonalnog suda. 45. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. Ostali navodi iz apelacije 46. U svjetlu zaključka u pogledu apelantovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da se, u biti, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim točkama ove odluke. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda se ogleda u tome što u predmetnom postupku, u sporu iz radnog odnosa koji je prema zakonu hitne prirode, Općinski sud u razdoblju od četiri godine nije poduzeo niti jednu procesnu radnju, a apelant nije doprinio dužini postupka. 48. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda na koju se apelant žali jer nije utvrđeno da obrazloženja pobijanih odluka ukazuju na to da su Općinski sud i Kantonalni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. 49. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3582/07, rješavajući apelacijuJ. V., na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaJ. V. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001098 od 23. oktobra 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. J. V. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Međugorja, Čitluk, koju zastupaju Sawa Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnijela je 19. decembra 2007. godine 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana148 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantkiwa je podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 324 od 26. maja 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-245/03-Č od 9. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Opštinskog suda, te suprotne strane u postupku TP "Brotwopromet" d.o.o. Čitluk (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni i Opštinski sud su dostavili odgovor 16. januara 2008. godine, a tuženi 10. januara 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Opštinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantkiwi 11. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-245/03-Č od 9. januara 2006. godine odbijen je apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješewa tuženog broj 103-10/00 od 6. oktobra 2000. godine i broj 211-11/00 od 16. novembra 2000. godine, kao i rješewa Federalne i Kantonalne komisije za sprovođenje člana 143 Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daqnjem tekstu: ZOR). Apelantkiwin tužbeni zahtjev je djelimično usvojen, te je utvrđeno da apelantkiwa ima status radnika na čekanju posla kod tuženog počevši od 2. februara pa do 6. maja 2000. godine. Takođe, tuženi je obavezan da apelantkiwi isplati naknadu plate za vrijeme čekawa posla u iznosu od po 220,00 KM mjesečno (ukupno 689,000 KM za tri mjeseca i četiri dana), sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te da joj za navedeni period uplati doprinose iz plata i na platu, te porez na platu. Dalje, tuženi je obavezan da apelantkiwi isplati otpremninu u iznosu od 836,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana stupawa na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, tj. od 7. septembra 2000. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 648,00 KM. Preostali dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva u odnosu na naknade plata i doprinosa za period od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine i na ime otpremnine je odbijen. 7. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev koji se odnosio na poništenje rješewa tuženog o utvrđivanju statusa zaposlenika na čekanju posla i rješewa o prestanku radnog odnosa. Opštinski sud je zakqučio da je tuženi u potpunosti postupio u skladu sa odredbama člana 143 ZOR-a, kojima je regulisano da će se zaposlenik koji se 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu navedenog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u tom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Dalje je naveo da je tuženi priznao apelantkiwi ovaj status od 2. februara 2000. godine kao dana podnošewa zahtjeva pa do 6. maja 2000. godine kada je po sili zakona, na osnovu člana 143 st. 1 i 4 ZOR-a, svim zaposlenicima koji su na čekanju posla, a poslodavac ih nije pozvao na rad, prestao radni odnos, pa prema tome i apelantkiwi. Takođe je naveo da su osporena rješewa valjana i zakonita, da je tuženi apelantkiwi priznao sva prava predviđena odredbama člana 143 ZOR-a, i da nije imala razloga da ih osporava, citirajući pri tome Odluku Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-291/03. Dalje, sud je naveo da je zbog istih razloga neosnovan i apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plata od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine, jer apelantkiwa nije mogla da traži štetu za neostvarene plate za period u kom nije radila. Prema ocjeni Opštinskog suda, djelimično je osnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev za plate i to za vrijeme čekawa posla od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Budući da tuženi nije donio odluku o visini naknade, Opštinski sud je utvrdio da apelantkiwa ima pravo na naknadu plate u periodu čekawa (od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine), u skladu sa odredbama člana 5 Opšteg kolektivnog ugovora ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/00), koji je bio na snazi u vrijeme za koje se isplaćuje naknada. Opštinski sud je, takođe, utvrdio da apelantkiwi, u skladu sa članom 277 Zakona o obligacionim odnosima, na dosuđene plate pripada pravo i na zakonsku zateznu kamatu, kao i pravo na otpremninu u dosuđenom iznosu. Sud je utvrdio da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa na platu i iz plate, kao i poreza na platu za period za koji su dosuđene i naknade plata. 8. Odlučujući o apelantkiwinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-000 324 od 26. maja 2006. godine. Tom presudom apelantkiwina žalba je odbijena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjene odredbe člana 143 ZOR-a. Obrazlažući svoj stav, Kantonalni sud je naveo da apelantkiwa nema razloga da osporava rješewa tuženog budući da joj je tuženi priznao sva prava predviđena članom 143 ZOR-a. Takođe je ocijenio da je neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plata od 1992. godine zbog toga što apelantkiwa nije mogla da potražuje štetu za period u kom nije radila. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zakonito rješenje Federalne i Kantonalne komisije za sprovođenje člana 143 ZOR-a, kojim je odbijena apelantkiwina žalba protiv osporenih rješewa tuženog o uspostavljanju radnopravnog odnosa i o prestanku radnog odnosa. 9. Kantonalni sud je, dalje, istakao da su neosnovani apelantkiwini navodi o visini dosuđene naknade na ime plata za period čekawa, kao i navodi da je naknadu za period čekawa trebalo utvrditi prema Opštem kolektivnom ugovoru ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05), budući da ovaj kolektivni ugovor nije bio zakqučen u vrijeme za koje se isplaćuje naknada. Vezano za apelantkiwine žalbene navode o tome da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio trajanje radnog staža i koeficijent, Kantonalni sud je naveo da je dužina radnog staža pravilno utvrđena prema podacima iz radne kwižice i uvjerewa Federalnog zavoda PIO. Takođe, u skladu sa tim podacima i odredbama člana 143 st. 4 i 5 ZOR-a, pravilno je utvrđen i koeficijent (2,00). Kantonalni sud je, takođe, zakqučio da su neosnovani apelantkiwini žalbeni navodi u pogledu datuma od kada teku zakonske kamate na dosuđene troškove parničnog postupka, budući da ih je prvostepeni sud pravilno dosudio i to od 9. januara 2006. godine, tj. od datuma kada je presuda donesena. 10. Odlučujući o apelantkiwinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. oktobra 2007. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 143 stav 2 ZOR-a. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor revizije da je apelantkiwi trebalo priznati status radnika na čekanju u periodu od 3. aprila 1992. godine do dana podnošewa zahtjeva, odnosno do 2. februara 2000. godine, budući da je ovaj status apelantkiwi pravno priznat od momenta kada se apelantkiwa obratila tuženom za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizilaze ostala apelantkiwina prava vezana za utvrđeni radnopravni status. Vrhovni sud je, Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana149 dalje, naveo da nije osnovan apelantkiwin prigovor revizije da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe člana 143 stav 1 ZOR-a, te da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili odredbe člana 143 stav 2 ZOR-a, imajući u vidu da je apelantkiwa 31. decembra 1991. godine imala status zaposlenog radnika i da joj do podnošewa zahtjeva (2. februar 2000. godine) nije utvrđen status radnika na čekanju, te da joj taj status nije utvrđen ni na dan stupawa na snagu ZOR-a (5. novembar 1999. godine). Vrhovni sud je zakqučio da je o apelantkiwinom radnopravnom statusu tuženi pravilno odlučio i pravilno primijenio odredbe člana 143 st. 2 i 4 ZOR-a. U pogledu apelantkiwinog prigovora na visinu dosuđene plate u periodu čekawa (od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine), Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi visinu naknade plate pravilno utvrdili primjenom odredbe člana 5 Opšteg kolektivnog ugovora ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/00), te da u konkretnom slučaju nije mogao da se primijeni Opšti kolektivni ugovor ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05), budući da nije ni bio zakqučen u vrijeme za koje apelantkiwa potražuje naknadu. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan i apelantkiwin prigovor da je nepravilno utvrđen koeficijent na osnovu kog su utvrđeni visina otpremnine, dužina radnog staža i visina troškova postupka. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo u pogledu odluke o kamati. Međutim, vezano za taj dio presuđivawa, naglasio je da nije mogao da mijewa odluku jer je reviziju izjavila samo apelantkiwa, i u tom dijelu nije mogao da preinači presudu na štetu stranke (zabrana "reformation in peius"). Vrhovni sud je ocijenio dane postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je, prema odredbama člana 248 Zakona o parničnom postupku, apelantkiwinu reviziju odbio kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkiwa se žali da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa smatra da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zakqučili da je tuženi pravilno primijenio član 143 ZOR-a, te pri tome navodeći da apelantkiwa pogrešno smatra da se na nju primjenjuje član 143 stav 1 ZOR-a. Apelantkiwa se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili "vrijeme statusa čekawa" od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plate. Apelantkiwa ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1989. godine do 2000. godine, jer joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Sem toga, apelantkiwa navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1 i stava 2 člana 143 ZOR-a identičan. Apelantkiwa traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, te da obaveže tuženog da joj naknadi troškove apelacije u iznosu od 1.684.80 KM. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri obrazloženju iz svoje presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda člana 143 ZOR-a na koje se apelantkiwa poziva, te da u svemu ostaje pri obrazloženju iz svoje presude. S tim u vezi, naveo je da je na osnovu dokaza u spisu utvrđeno da je apelantkiwa 31. decembra 1991. godine imala status zaposlenog radnika kod tuženog i da joj do podnošewa zahtjeva, tj. do 2. februara 2000. godine nije utvrđen status zaposlenika na čekanju, te da joj taj status nije utvrđen ni na dan stupawa na snagu ZOR-a. Zbog toga je apelantkiwi naknada određena samo u dosuđenom periodu, na osnovu utvrđenog staža i u visini određenoj prema Opštem kolektivnom ugovoru koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. 14. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je u toku trostepenog postupka iznio svoje stavove u vezi sa apelantkiwinim pravima iz radnog odnosa. Tuženi navodi da su odluke zakonite, te da se treba posebno imati u vidu primjena člana 143 ZOR-a u odnosu na situaciju u državi i posljedice koje se reflektuju na privredne subjekte. Tuženi ističe da apelantkiwa pogrešno smatra da treba da bude plaćena za vrijeme za koje nije radila, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da preduzeće ne posluje zbog više sile. Tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15.Zakonoradu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 143 (1) Zaposlenik koji se na dan stupawa na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostaće u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakonapismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatraće se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekawa posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1 i 2 ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1 ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije na dan stupawa na snagu ovog zakona, koju objavquje Federalni zavod za statistiku. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. oktobra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 5. novembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno(prima facie) neosnovana, niti postoji nekidrugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. Broj 38–Strana150 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. VII. Meritum 20. Apelantkiwa smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 21. Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenqiv jer se u postupku povodom apelantkiwine tužbe odlučivalo o njenom radnopravnom statusu, pravu na naknadu plata iz radnog odnosa i pravu na uplatu doprinosa iz plata i na platu i poreza na platu. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantkiwine navode o tome da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. Ustavni sud zapaža da je apelantkiwa u postupcima pred redovnim sudovima zahtijevala poništenje odluka tuženog o uspostavljanju njenog radnopravnog statusa i prestanku radnog odnosa, poništenje rješewa Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143 ZOR-a, utvrđivanje statusa radnika na čekanju u periodu od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te isplatu naknade plate za cjelokupni period čekawa i uplatu doprinosa i isplatu otpremnine, smatrajući da su navedene odluke donesene proizvoqnom primjenom člana 143 ZOR-a. 23. Naime, apelantkiwa smatra da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zakqučili da je tuženi pravilno primijenio član 143 ZOR-a navodeći da apelantkiwa pogrešno smatra da se na nju primjenjuje član 143 stav 1 ZOR-a. Apelantkiwa se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili "vrijeme statusa čekawa" od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plate. Apelantkiwa ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1989. godine do 2000. godine, te da joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Sem toga, apelantkiwa navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1 i stava 2 člana 143 ZOR-a identičan. 24. U odnosu na apelantkiwin navod da su redovni sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zakqučili da je tuženi pravilno primijenio član 143 ZOR-a smatrajući da se na apelantkinju ne primjenjuje stav 1 člana 143 ZOR-a jer joj status radnika na čekanju nije bio priznat u vrijeme stupawa na snagu ZOR-a niti prije obraćawa poslodavcu 2. februara 2000. godine, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku brojAP 1981/07.Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. oktobra 2009. godine (dostupna nanjeb-stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143 st. 1 i 2 ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazložewa merituma ove odluke u pogledu apelantkiwinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke. 25. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da "član 143 st. 1 i 2 Zakona o radu sadrži odredbe kojima je regulisano pitanje'zaposlenika na čekanju',i to onih (stav 1 člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupawa na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim zakonom tek trebalo da bude priznato to svojstvo, pod uslovima tačno utvrđenim u stavu 2 člana 143 Zakona o radu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2 člana 143 navedeno da će se zaposlenik koji ispuwava uslove i koji to zatraži od poslodavca smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2 člana 143 Zakona o radu, koji to traži, smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143 koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju, koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu". 26. Ustavni sud smatra da ni u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da na osnovu člana 143 st. 1 i 2 ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupawa na snagu zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stanovištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika izstava 1 i zaposlenika iz stava 2 člana 143 ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143a ZOR-a, prema kojoj "zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članu 143 st. 1 i 2 može u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH" broj 32/00) podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu...". Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz st. 1 i 2 člana 143 ZOR-a već upravo insistira na istim pravima lica na koja se primjenjuje stav 1 i lica na koja se primjenjuje stav 2 člana 143 ZOR-a. 27. U odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelantkiwinu reviziju i potvrđujući presudu drugostepenog suda, proizvoqno primijenio pravo kada je ocijenio neosnovanim apelantkiwin prigovor revizije da joj je trebalo priznati status radnika na čekanju u neprekidnom trajanju od 3. aprila 1992. godine pa do prestanka radnog odnosa 6. maja 2000. godine, obrazlažući da je apelantkiwi ovaj status pravno priznat od momenta kada se apelantkiwa obratila tuženom za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizilaze ostala apelantkiwina prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom (iako Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da se apelantkiwa zatekla u radnom odnosu kod tuženog 31. decembra 1991. godine i da je ispunila ostale uslove iz stava 2 člana 143 ZOR-a), Ustavni sud smatra opravdanim apelantkiwino pozivanje na Odluku Ustavnog suda brojAP 299/06.Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostavljanja radnopravnog statusa prema odredbi člana 143 ZOR-a. Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plata za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine (nije se odlučivalo o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantkiwa propustila da iznese revizioni navod u tom smislu), a to joj je pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelantkinju uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana151 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je usvojio prigovorzastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tom predmetu Ustavni sud je zakqučio da je proizvoljan način na koji je Vrhovni sud protumačio pozitivnopravne propise zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i nastalo samo apelantkiwino pravo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelantkiwin revizioni navod stavom da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 143 stav 2 ZOR-a) kada je, odlučujući o žalbi apelantkinje kao tužiteqke, potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantkiwi uspostavljen radnopravni status samo za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, a odbijajući apelantkiwin zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa za period od 3. aprila 1993. godine do 2. februara 2000. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnika na čekanju apelantkiwi priznat od momenta kada se apelantkiwa obratila poslodavcu za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizilaze njena ostala prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestepenih sudova, nije obrazložio zbog čega bi pripadanje prava iz člana 143 ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su to tumačili nižestepeni sudovi i prihvatio Vrhovni sud. 29. Sem činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama, bez bilo kakvog a pogotovo bezobjektivnog obrazložewa svoga postupawa, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje na to da iz obrazložewa presude Vrhovnog suda ne može da se zakquči da se Vrhovni sud prilikom tumačewa i primjene odredbe člana 143 ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlana 143 ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivawa očigledno zanemario da obrazloži zašto bi ciq zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143 ZOR-a, bio rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za period od obraćawa poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada jeex legeprestao radni odnos svim radnicima na čekanju i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Takođe, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143 ZOR-a valjano, uopšte relevantan 31. decembar 1991. godine, kao datum koji je zakonodavac propisao kao relevantan kada su lica bila u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143 ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radnopravni status bio neodređen u oba slučaja usljed ratnih sukoba. Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi član 143 ZOR-a mogao da se tumači onako kako ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143 ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli da ostvare barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osigurawa od sedam ili osam godina. 30. Imajući u vidu proizvoqnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143 ZOR-a, prilikom odlučivawa o periodu uspostavljanja radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da taj stav obuhvata i odluku o naknadi plate, doprinosa i drugih prava koja apelantkiwi pripadaju prema članu 143 ZOR-a i čije je ostvarivanje apelantkiwa zahtijevala u postupcima pred redovnim sudovima. Obrazložewa koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoqnim u kontekstu pravilne primjene člana 143 ZOR-a. 31. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoqno primijenili odredbe člana 143 ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđewa. Time je povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 32. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantkiwine navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz članaII/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. U pogledu apelantkiwinog zahtjeva da joj sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova sastavljanja apelacije, iz čega proizilazi da troškove sastavljanja apelacije snose sami apelanti. VIII.Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što su redovni sudovi prilikom odlučivawa o tome od kada apelantkiwa, koja se treba smatrati radnikom na čekanju u skladu sa stavom 2 člana 143 ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju, uz koji se vezuje pravo na naknadu plata za vrijeme čekawa, te uplatu doprinosa i otpremninu, proizvoqno protumačili pozitivnopravne propise, konkretno član 143 ZOR-a, jer ga nisu tumačili na način koji je iratio legis navedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačewa i primjene člana 143 ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svog tumačewa navedenog člana. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3582/07, rješavajući apelacijuJ. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaJ. V. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001098 od 23. oktobra 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana152 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. J. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Međugorja, Čitluk, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnijela je 19. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 324 od 26. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-245/03-Č od 9. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te suprotne strane u postupku TP "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni i Općinski sud su dostavili odgovor 16. januara 2008. godine, a tuženi 10. januara 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantici 11. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-245/03-Č od 9. januara 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja tuženog broj 103-10/00 od 6. oktobra 2000. godine i broj 211-11/00 od 16. novembra 2000. godine, kao i rješenja Federalne i Kantonalne komisije za provođenje člana 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Apelanticin tužbeni zahtjev je djelimično usvojen, te je utvrđeno da apelantica ima status radnika na čekanju posla kod tuženog počevši od 2. februara pa do 6. maja 2000. godine. Također, tuženi je obavezan da apelantici isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja posla u iznosu od po 220,00 KM mjesečno (ukupno 689,000 KM za tri mjeseca i četiri dana), sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te da joj za navedeni period uplati doprinose iz plaća i na plaću, te porez na plaću. Dalje, tuženi je obavezan da apelantici isplati otpremninu u iznosu od 836,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, tj. od 7. septembra 2000. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 648,00 KM. Preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva u odnosu na naknade plaća i doprinosa za period od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine i na ime otpremnine je odbijen. 7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosio na poništenje rješenja tuženog o utvrđivanju statusa zaposlenice na čekanju posla i rješenja o prestanku radnog odnosa. Općinski sud je zaključio da je tuženi u potpunosti postupio u skladu sa odredbama člana 143. ZOR-a, kojima je regulirano da će se zaposlenik koji se 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu navedenog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u tom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Dalje je naveo da je tuženi priznao apelantici ovaj status od 2. februara 2000. godine kao dana podnošenja zahtjeva pa do 6. maja 2000. godine kada je po sili zakona, na osnovu člana 143. st. 1. i 4. ZOR-a, svim zaposlenicima koji su na čekanju posla, a poslodavac ih nije pozvao na rad, prestao radni odnos, pa prema tome i apelantici. Također je naveo da su osporena rješenja valjana i zakonita, da je tuženi apelantici priznao sva prava predviđena odredbama člana 143. ZOR-a, i da nije imala razloga da ih osporava, citirajući pri tome Odluku Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-291/03. Dalje, sud je naveo da je zbog istih razloga neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plaća od 3. aprila 1992. godine do 2. februara 2000. godine, jer apelantica nije mogla tražiti štetu za neostvarene plaće za period u kojem nije radila. Prema ocjeni Općinskog suda, djelimično je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev za plaće i to za vrijeme čekanja posla od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine. Budući da tuženi nije donio odluku o visini naknade, Općinski sud je utvrdio da apelantica ima pravo na naknadu plaće u periodu čekanja (od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine), u skladu sa odredbama člana 5. Općeg kolektivnog ugovora ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/00), koji je bio na snazi u vrijeme za koje se isplaćuje naknada. Općinski sud je, također, utvrdio da apelantici, u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima, na dosuđene plaće pripada pravo i na zakonsku zateznu kamatu, kao i pravo na otpremninu u dosuđenom iznosu. Sud je utvrdio da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa na plaću i iz plaće, kao i poreza na plaću za period za koji su dosuđene i naknade plaća. 8. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-000 324 od 26. maja 2006. godine. Tom presudom apelanticina žalba je odbijena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjene odredbe člana 143. ZOR-a. Obrazlažući svoj stav, Kantonalni sud je naveo da apelantica nema razloga da osporava rješenja tuženog budući da joj je tuženi priznao sva prava predviđena članom 143. ZOR-a. Također je ocijenio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plaća od 1992. godine zbog toga što apelantica nije mogla potraživati štetu za period u kojem nije radila. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zakonito rješenje Federalne i Kantonalne komisije za provođenje člana 143. ZOR-a, kojim je odbijena apelanticina žalba protiv osporenih rješenja tuženog o uspostavljanju radnopravnog odnosa i o prestanku radnog odnosa. 9. Kantonalni sud je, dalje, istakao da su neosnovani apelanticini navodi o visini dosuđene naknade na ime plaća za period čekanja, kao i navodi da je naknadu za period čekanja trebalo utvrditi prema Općem kolektivnom ugovoru ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05), budući da ovaj kolektivni ugovor nije bio zaključen u vrijeme za koje se isplaćuje naknada. Vezano za apelanticine žalbene navode o tome da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio trajanje radnog staža i koeficijent, Kantonalni sud je naveo da je dužina radnog staža pravilno utvrđena prema podacima iz radne knjižice i uvjerenja Federalnog zavoda PIO. Također, u skladu sa tim podacima i odredbama člana 143. st. 4. i 5. ZOR-a, pravilno je utvrđen i koeficijent (2,00). Kantonalni sud je, također, zaključio da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi u pogledu datuma od kada teku zakonske kamate na dosuđene troškove parničnog postupka, budući da ih je prvostepeni sud pravilno dosudio i to od 9. januara 2006. godine, tj. od datuma kada je presuda donesena. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana153 10. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. oktobra 2007. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor revizije da je apelantici trebalo priznati status radnika na čekanju u periodu od 3. aprila 1992. godine do dana podnošenja zahtjeva, odnosno do 2. februara 2000. godine, budući da je ovaj status apelantici pravno priznat od momenta kada se apelantica obratila tuženom za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelanticina prava vezana za utvrđeni radnopravni status. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije osnovan apelanticin prigovor revizije da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe člana 143. stav 1. ZOR-a, te da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a, imajući u vidu da je apelantica 31. decembra 1991. godine imala status zaposlenog radnika i da joj do podnošenja zahtjeva (2. februar 2000. godine) nije utvrđen status radnika na čekanju, te da joj taj status nije utvrđen ni na dan stupanja na snagu ZOR-a (5. novembar 1999. godine). Vrhovni sud je zaključio da je o apelanticinom radnopravnom statusu tuženi pravilno odlučio i pravilno primijenio odredbe člana 143. st. 2. i 4. ZOR-a. U pogledu apelanticinog prigovora na visinu dosuđene plaće u periodu čekanja (od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine), Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi visinu naknade plaće pravilno utvrdili primjenom odredbe člana 5. Općeg kolektivnog ugovora ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/00), te da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05), budući da nije ni bio zaključen u vrijeme za koje apelantica potražuje naknadu. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan i apelanticin prigovor da je nepravilno utvrđen koeficijent na osnovu kojeg su utvrđeni visina otpremnine, dužina radnog staža i visina troškova postupka. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo u pogledu odluke o kamati. Međutim, vezano za taj dio presuđivanja, naglasio je da nije mogao mijenjati odluku jer je reviziju izjavila samo apelantica, i u tom dijelu nije mogao presudu preinačiti na štetu stranke (zabrana "reformation in peius"). Vrhovni sud je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je, prema odredbama člana 248. Zakona o parničnom postupku, apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica se žali da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio član 143. ZOR-a, te pri tome navodeći da apelantica pogrešno smatra da se na nju primjenjuje član 143. stav 1. ZOR-a. Apelantica se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili "vrijeme statusa čekanja" od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plaće. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1989. godine do 2000. godine, jer joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a identičan. Apelantica traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, te da obaveže tuženog da joj naknadi troškove apelacije u iznosu od 1.684.80 KM. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri obrazloženju iz svoje presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda člana 143. ZOR-a na koje se apelantica poziva, te da u svemu ostaje pri obrazloženju iz svoje presude. S tim u vezi, naveo je da je na osnovu dokaza u spisu utvrđeno da je apelantica 31. decembra 1991. godine imala status zaposlenog radnika kod tuženog i da joj do podnošenja zahtjeva, tj. do 2. februara 2000. godine nije utvrđen status zaposlenika na čekanju, te da joj taj status nije utvrđen ni na dan stupanja na snagu ZOR-a. Zbog toga je apelantici naknada određena samo u dosuđenom periodu, na osnovu utvrđenog staža i u visini određenoj prema Općem kolektivnom ugovoru koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. 14. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je u toku trostepenog postupka iznio svoje stavove u vezi sa apelanticinim pravima iz radnog odnosa. Tuženi navodi da su odluke zakonite, te da se treba posebno imati u vidu primjena člana 143. ZOR-a u odnosu na situaciju u državi i posljedice koje se reflektiraju na privredne subjekte. Tuženi ističe da apelantica pogrešno smatra da treba biti plaćena za vrijeme za koje nije radila, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da preduzeće ne posluje zbog više sile. Tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 15.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. oktobra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. novembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno(prima facie) Broj 38–Strana154 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 21. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u postupku povodom apelanticine tužbe odlučivalo o njenom radnopravnom statusu, pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa i pravu na uplatu doprinosa iz plaća i na plaću i poreza na plaću. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelanticine navode o tome da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. Ustavni sud zapaža da je apelantica u postupcima pred redovnim sudovima zahtijevala poništenje odluka tuženog o uspostavljanju njenog radnopravnog statusa i prestanku radnog odnosa, poništenje rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, utvrđivanje statusa radnika na čekanju u periodu od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine, te isplatu naknade plaće za cjelokupni period čekanja i uplatu doprinosa i isplatu otpremnine, smatrajući da su navedene odluke donesene proizvoljnom primjenom člana 143. ZOR-a. 23. Naime, apelantica smatra da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio član 143. ZOR-a navodeći da apelantica pogrešno smatra da se na nju primjenjuje član 143. stav 1. ZOR-a. Apelantica se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili "vrijeme statusa čekanja" od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te da su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plaće. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1989. godine do 2000. godine, te da joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a identičan. 24. U odnosu na apelanticin navod da su redovni sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio član 143. ZOR-a smatrajući da se na apelanticu ne primjenjuje stav 1. člana 143. ZOR-a jer joj sta- tus radnika na čekanju nije bio priznat u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a niti prije obraćanja poslodavcu 2. februara 2000. godine, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku brojAP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. oktobra 2009. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke. 25. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da "član 143. st. 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojima je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži, smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju, koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu". 26. Ustavni sud smatra da ni u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da na osnovu člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stanovištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143.a ZOR-a, prema kojoj "zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH" broj 32/00) podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu...". Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a već upravo insistira na istim pravima lica na koja se primjenjuje stav 1. i lica na koja se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a. 27. U odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelanticinu reviziju i potvrđujući presudu drugostepenog suda, proizvoljno primijenio pravo kada je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor revizije da joj je trebalo priznati status radnika na čekanju u neprekidnom trajanju od 3. aprila 1992. godine pa do prestanka radnog odnosa 6. maja 2000. godine, obrazlažući da je apelantici ovaj status pravno priznat od momenta kada se apelantica obratila tuženom za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelanticina prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom (iako Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da se apelantica zatekla u radnom odnosu kod tuženog 31. decembra 1991. godine i da je ispunila ostale uvjete iz stava 2. člana 143. ZOR-a), Ustavni sud smatra opravdanim apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda brojAP 299/06.Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostavljanja radnopravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine (nije se odlučivalo o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila iznijeti revizioni navod u tom smislu), a to joj je pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana155 obrazložio navodom da je usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tom predmetu Ustavni sud je zaključio da je proizvoljan način na koji je Vrhovni sud protumačio pozitivnopravne propise zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i nastalo samo apelanticino pravo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelanticin revizioni navod stavom da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 143. stav 2. ZOR-a) kada je, odlučujući o žalbi apelantice kao tužiteljice, potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantici uspostavljen radnopravni status samo za period od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, a odbijajući apelanticin zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa za period od 3. aprila 1993. godine do 2. februara 2000. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnika na čekanju apelantici priznat od momenta kada se apelantica obratila poslodavcu za uspostavljanje statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze njena ostala prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestepenih sudova, nije obrazložio zbog čega bi pripadanje prava iz člana 143. ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su to tumačili nižestepeni sudovi i prihvatio Vrhovni sud. 29. Osim činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama, bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje na to da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta jeratio legisčlana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario obrazložiti zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada jeex legeprestao radni odnos svim radnicima na čekanju i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan 31. decembar 1991. godine, kao datum koji je zakonodavac propisao kao relevantan kada su lica bila u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radnopravni status bio neodređen u oba slučaja uslijed ratnih sukoba. Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti onako kako ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina. 30. Imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a, prilikom odlučivanja o periodu uspostavljanja radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da taj stav obuhvata i odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantici pripadaju prema članu 143. ZOR-a i čije je ostvarivanje apelantica zahtijevala u postupcima pred redovnim sudovima. Obrazloženja koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoljnim u kontekstu pravilne primjene člana 143. ZOR-a. 31. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja. Time je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 32. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelanticine navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose sami apelanti. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica, koja se treba smatrati radnikom na čekanju u skladu sa stavom 2. člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju, uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, proizvoljno protumačili pozitivnopravne propise, konkretno član 143. ZOR-a, jer ga nisu tumačili na način koji je iratio legisnavedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene člana 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog člana. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP3582/07, rješavajući apelacijuJ. V., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacijaJ. V. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001098 od 23. listopada 2007. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostave ove odluke, 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana156 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. J. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Međugorja, Čitluk, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnijela je 19. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. listopada 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 324 od 26. svibnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-245/03-Č od 9. siječnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te suprotne strane u postupku TP "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražena je 3. siječnja 2008. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni i Općinski sud su dostavili odgovor 16. siječnja 2008. godine, a tuženi 10. siječnja 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantici 11. veljače 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-245/03-Č od 9. siječnja 2006. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje rješenja tuženog broj 103-10/00 od 6. listopada 2000. godine i broj 211-11/00 od 16. studenoga 2000. godine, kao i rješenja Federalne i Kantonalne komisije za provedbu članka 143. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Apelantičin tužbeni zahtjev je djelomično usvojen, te je utvrđeno da apelantica ima status radnika na čekanju posla kod tuženog počevši od 2. veljače pa do 6. svibnja 2000. godine. Također, tuženi je obvezan apelantici isplatiti naknadu plaće za vrijeme čekanja posla u iznosu od po 220,00 KM mjesečno (ukupno 689,000 KM za tri mjeseca i četiri dana), sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te joj za navedeno razdoblje uplatiti doprinose iz plaća i na plaću, te porez na plaću. Dalje, tuženi je obvezan apelantici isplatiti otpremninu u iznosu od 836,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, tj. od 7. rujna 2000. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 648,00 KM. Preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva u odnosu na naknade plaća i doprinosa za razdoblje od 3. travnja 1992. godine do 2. veljače 2000. godine i na ime otpremnine je odbijen. 7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev koji se odnosio na poništenje rješenja tuženog o utvrđivanju statusa zaposlenice na čekanju posla i rješenja o prestanku radnog odnosa. Općinski sud je zaključio da je tuženi u potpunosti postupio sukladno odredbama članka 143. ZOR-a, kojima je regulirano da će se zaposlenik koji se 31. prosinca 1991. godine zatekao u radnom odnosu i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu navedenog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, a u tom razdoblju nije osnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Dalje je naveo da je tuženi priznao apelantici ovaj status od 2. veljače 2000. godine kao dana podnošenja zahtjeva pa do 6. svibnja 2000. godine kada je po sili zakona, na temelju članka 143. st. 1. i 4. ZOR-a, svim zaposlenicima koji su na čekanju posla, a poslodavac ih nije pozvao na rad, prestao radni odnos, pa prema tome i apelantici. Također je naveo da su pobijana rješenja valjana i zakonita, da je tuženi apelantici priznao sva prava predviđena odredbama članka 143. ZOR-a, i da nije imala razloga pobijati ih, citirajući pri tome Odluku Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-291/03. Dalje, sud je naveo da je zbog istih razloga neutemeljen i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plaća od 3. travnja 1992. godine do 2. veljače 2000. godine, jer apelantica nije mogla tražiti štetu za neostvarene plaće za razdoblje u kojem nije radila. Prema ocjeni Općinskog suda, djelomično je utemeljen apelantičin tužbeni zahtjev za plaće i to za vrijeme čekanja posla od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine. Budući da tuženi nije donio odluku o visini naknade, Općinski sud je utvrdio da apelantica ima pravo na naknadu plaće u razdoblju čekanja (od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine), sukladno odredbama članka 5. Općeg kolektivnog ugovora ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/00), koji je bio na snazi u vrijeme za koje se isplaćuje naknada. Općinski sud je, također, utvrdio da apelantici, sukladno članku 277. Zakona o obligacijskim odnosima, na dosuđene plaće pripada pravo i na zakonsku zateznu kamatu, kao i pravo na otpremninu u dosuđenom iznosu. Sud je utvrdio da je utemeljen i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa na plaću i iz plaće, kao i poreza na plaću za razdoblje za koje su dosuđene i naknade plaća. 8. Odlučujući o apelantičinom prizivu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-000 324 od 26. svibnja 2006. godine. Tom presudom apelantičin priziv je odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjene odredbe članka 143. ZOR-a. Obrazlažući svoj stav, Kantonalni sud je naveo da apelantica nema razloga pobijati rješenja tuženog budući da joj je tuženi priznao sva prava predviđena člankom 143. ZOR-a. Također je ocijenio da je neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu plaća od 1992. godine zbog toga što apelantica nije mogla potraživati štetu za razdoblje u kojem nije radila. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je zakonito rješenje Federalne i Kantonalne komisije za provedbu članka 143. ZOR-a, kojim je odbijen apelantičin priziv protiv pobijanih rješenja tuženog o uspostavi radnopravnog odnosa i o prestanku radnog odnosa. 9. Kantonalni sud je, dalje, istakao da su neutemeljeni apelantičini navodi o visini dosuđene naknade na ime plaća za razdoblje čekanja, kao i navodi da je naknadu za razdoblje čekanja trebalo utvrditi prema Općem kolektivnom ugovoru ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05), budući da ovaj kolektivni ugovor nije bio zaključen u vrijeme za koje se isplaćuje naknada. Vezano za apelantičine prizivne navode o tome da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio trajanje radnog staža i koeficijent, Kantonalni sud je naveo da je dužina radnog staža pravilno utvrđena prema podacima iz radne knjižice i uvjerenja Federalnog zavoda MIO. Također, sukladno tim podacima i odredbama članka 143. st. 4. i 5. ZOR-a, pravilno je utvrđen i koeficijent (2,00). Kantonalni sud je, također, zaključio da su neutemeljeni apelantičini prizivni navodi u pogledu datuma od kada teku zakonske kamate na dosuđene troškove parničnog postupka, budući da ih je prvostupanjski sud pravilno dosudio i to od 9. siječnja 2006. godine, tj. od datuma kada je presuda donesena. 10. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. listopada 2007. godine odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe članka 143. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana157 stavak 2. ZOR-a. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da je neutemeljen prigovor revizije da je apelantici trebalo priznati sta- tus radnika na čekanju u razdoblju od 3. travnja 1992. godine do dana podnošenja zahtjeva, odnosno do 2. veljače 2000. godine, budući da je ovaj status apelantici pravno priznat od momenta kada se apelantica obratila tuženom za uspostavu statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelantičina prava vezana za utvrđeni radnopravni status. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije utemeljen apelantičin prigovor revizije da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe članka 143. stavak 1. ZOR-a, te da su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili odredbe članka 143. stavak 2. ZOR-a, imajući u vidu da je apelantica 31. prosinca 1991. godine imala status zaposlenog radnika i da joj do podnošenja zahtjeva (2. veljače 2000. godine) nije utvrđen status radnika na čekanju, te da joj taj status nije utvrđen ni na dan stupanja na snagu ZOR-a (5. studeni 1999. godine). Vrhovni sud je zaključio da je o apelantičinom radnopravnom statusu tuženi pravilno odlučio i pravilno primijenio odredbe članka 143. st. 2. i 4. ZOR-a. U pogledu apelantičinog prigovora na visinu dosuđene plaće u razdoblju čekanja (od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine), Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi visinu naknade plaće pravilno utvrdili primjenom odredbe članka 5. Općeg kolektivnog ugovora ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/00), te da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Opći kolektivni ugovor ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05), budući da nije ni bio zaključen u vrijeme za koje apelantica potražuje naknadu. Vrhovni sud je ocijenio da je neutemeljen i apelantičin prigovor da je nepravilno utvrđen koeficijent na temelju kojeg su utvrđeni visina otpremnine, dužina radnog staža i visina troškova postupka. Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo u pogledu odluke o kamati. Međutim, vezano za taj dio presuđivanja, naglasio je da nije mogao mijenjati odluku jer je reviziju izjavila samo apelantica, i u tom dijelu nije mogao presudu preinačiti na štetu stranke (zabrana "reformation in peius"). Vrhovni sud je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je, prema odredbama članka 248. Zakona o parničnom postupku, apelantičinu reviziju odbio kao neutemeljenu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica se žali da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio članak 143. ZOR-a, te pri tome navodeći da apelantica pogrešno smatra da se na nju primjenjuje članak 143. stavak 1. ZOR-a. Apelantica se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili "vrijeme statusa čekanja" od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine, te su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plaće. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1989. godine do 2000. godine, jer joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stavka 1. i stavka 2. članka 143. ZOR-a identičan. Apelantica traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje, te da obveže tuženog da joj naknadi troškove apelacije u iznosu od 1.684.80 KM. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri obrazloženju iz svoje presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda članka 143. ZOR-a na koje se apelantica poziva, te da u svemu ostaje pri obrazloženju iz svoje presude. S tim u vezi, naveo je da je na temelju dokaza u spisu utvrđeno da je apelantica 31. prosinca 1991. godine imala status zaposlenog radnika kod tuženog i da joj do podnošenja zahtjeva, tj. do 2. veljače 2000. godine nije utvrđen status zaposlenika na čekanju, te da joj taj status nije utvrđen ni na dan stupanja na snagu ZOR-a. Zbog toga je apelantici naknada određena samo u dosuđenom razdoblju, na temelju utvrđenog staža i u visini određenoj prema Općem kolektivnom ugovoru koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. 14. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je u tijeku trostupanjskog postupka iznio svoje stavove u vezi sa apelantičinim pravima iz radnog odnosa. Tuženi navodi da su odluke zakonite, te da se treba posebno imati u vidu primjena članka 143. ZOR-a u odnosu na situaciju u državi i posljedice koje se reflektiraju na privredne subjekte. Tuženi ističe da apelantica pogrešno smatra da treba biti plaćena za vrijeme za koje nije radila, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da poduzeće ne posluje zbog više sile. Tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 15.Zakon o radu("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Članak 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radnopravnog statusa, a u ovom razdoblju nije osnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovog članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 007-0-Rev-06-001 098 od 23. listopada 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantica je primila 5. studenoga 2007. godine, a apelacija je podnesena 19. prosinca 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito(prima facie)neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Broj 38–Strana158 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć 21. Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u postupku povodom apelantičine tužbe odlučivalo o njezinom radnopravnom statusu, pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa i pravu na uplatu doprinosa iz plaća i na plaću i poreza na plaću. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantičine navode o tome da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. Ustavni sud zapaža da je apelantica u postupcima pred redovnim sudovima zahtijevala poništenje odluka tuženog o uspostavi njezinog radnopravnog statusa i prestanku radnog odnosa, poništenje rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju članka 143. ZOR-a, utvrđivanje statusa radnika na čekanju u razdoblju od 3. travnja 1992. godine do 6. svibnja 2000. godine, te isplatu naknade plaće za cjelokupno razdoblje čekanja i uplatu doprinosa i isplatu otpremnine, smatrajući da su navedene odluke donesene proizvoljnom primjenom članka 143. ZOR-a. 23. Naime, apelantica smatra da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio članak 143. ZOR-a navodeći da apelantica pogrešno smatra da se na nju primjenjuje članak 143. stavak 1. ZOR-a. Apelantica se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili "vrijeme statusa čekanja" od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine, te da su pogrešno ocijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plaće. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1989. godine do 2000. godine, te da joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stavka 1. i stavka 2. članka 143. ZOR-a identičan. 24. U odnosu na apelantičin navod da su redovni sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio članak 143. ZOR-a smatrajući da se na apelanticu ne primjenjuje stavak 1. članka 143. ZOR-a jer joj status radnika na čekanju nije bio priznat u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a niti prije obraćanja poslodavcu 2. veljače 2000. godine, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku brojAP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. listopada 2009. godine (dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao o identičnom pravnom pitanju (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene članka 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelantičinih prizivnih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke. 25. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da "članak 143. st. 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojima je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stavak 1. članka 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima točno utvrđenim u stavku 2. članka 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavku 2. članka 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stavka 2. članka 143. Zakona o radu, koji to traži, smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članku 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju, koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu". 26. Ustavni sud smatra da ni u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da na temelju članka 143. st. 1. i 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stajalištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stavka 1. i zaposlenika iz stavka 2. članka 143. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu članka 143.a ZOR-a, prema kojoj "zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo koje je utvrđeno u članku 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH" broj 32/00) podnijeti priziv Kantonalnoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu...". Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu osoba iz st. 1. i 2. članka 143. ZOR-a već upravo insistira na istim pravima osoba na koje se primjenjuje stavak 1. i osoba na koje se primjenjuje stavak 2. članka 143. ZOR-a. 27. U odnosu na apelacijski navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelantičinu reviziju i potvrđujući presudu drugostupanjskog suda, proizvoljno primijenio pravo kada je ocijenio neutemeljenim apelantičin prigovor revizije da joj je trebalo priznati status radnika na čekanju u neprekidnom trajanju od 3. travnja 1992. godine pa do prestanka radnog odnosa 6. svibnja 2000. godine, obrazlažući da je apelantici ovaj status pravno priznat od momenta kada se apelantica obratila tuženom za uspostavu statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze ostala apelantičina prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom (iako Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da se apelantica zatekla u radnom odnosu kod tuženog 31. prosinca 1991. godine i da je ispunila ostale uvjete iz stavka 2. članka 143. ZOR-a), Ustavni sud smatra opravdanim apelantičino pozivanje na Odluku Ustavnog suda brojAP 299/06.Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. siječnja 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. svibnja 2007. godine), između ostalog, razmatrao i pitanje početka tijeka uspostave radnopravnog statusa prema odredbi članka 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud u predmetu broj AP 299/06 odbio apelantičin tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 4. travnja 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje za razdoblje od 21. rujna 1993. godine do 31. prosinca 1998. godine (nije se odlučivalo o doprinosu za mirovinsko osiguranje jer je apelantica propustila iznijeti revizijski navod u tom smislu), a to joj je pravo priznao za razdoblje od 5. travnja 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine, te je njezin poslodavac obvezan za apelanticu uplatiti doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. siječnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana159 obrazložio navodom da je usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tom predmetu Ustavni sud je zaključio da je proizvoljan način na koji je Vrhovni sud protumačio pozitivnopravne propise zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štoviše, prije nego je i nastalo samo apelantičino pravo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelantičin revizijski navod stavom da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo (članak 143. stavak 2. ZOR-a) kada je, odlučujući o prizivu apelantice kao tužiteljice, potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je apelantici uspostavljen radnopravni status samo za razdoblje od 2. veljače 2000. godine do 6. svibnja 2000. godine, a odbijajući apelantičin zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa za razdoblje od 3. travnja 1993. godine do 2. veljače 2000. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnika na čekanju apelantici priznat od momenta kada se apelantica obratila poslodavcu za uspostavu statusa radnika na čekanju, od kada proizlaze njezina ostala prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestupanjskih sudova, nije obrazložio zbog čega bi pripadanje prava iz članka 143. ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su to tumačili nižestupanjski sudovi i prihvatio Vrhovni sud. 29. Osim činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama, bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje na to da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe članka 143. ZOR-a bavio pitanjem što jeratio legisčlanka 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očito zanemario obrazložiti zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu članka 143. ZOR-a, bio rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za razdoblje od obraćanja poslodavcu pa do 5. svibnja 2000. godine kada jeex legeprestao radni odnos svim radnicima na čekanju i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe članka 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan 31. prosinac 1991. godine, kao datum koji je zakonodavac propisao kao relevantan kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj članka 143. ZOR-a za radnike koji su posaode factoizgubili nakon 31. prosinca 1991. godine ili im je nakon tog datuma radnopravni status bio neodređen u oba slučaja uslijed ratnih sukoba. Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se članak 143. ZOR-a mogao tumačiti onako kako ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je članak 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na mirovinu i kako u slučaju da nastave raditi ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina. 30. Imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno članka 143. ZOR-a, prilikom odlučivanja o razdoblju uspostave radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da taj stav obuhvaća i odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantici pripadaju prema članku 143. ZOR-a i čije je ostvarivanje apelantica zahtijevala u postupcima pred redovnim sudovima. Obrazloženja koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoljnim u kontekstu pravilne primjene članka 143. ZOR-a. 31. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očito proizvoljno primijenili odredbe članka 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja. Time je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 32. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantičine navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 33. U pogledu apelantičinog zahtjeva da joj sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose sami apelanti. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda se ogleda u tome što su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica, koja se treba smatrati radnikom na čekanju sukladno stavku 2. članka 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju, uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, proizvoljno protumačili pozitivnopravne propise, konkretno članak 143. ZOR-a, jer ga nisu tumačili na način koji je iratio legisnavedenog članka, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene članka 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog članka. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3620/07, rješavajući apelacijuBobana Šimšića, na osnovu članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 4, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosnei Hercegovine"br.60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaBobana Šimšića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-05/04 od 7. avgusta 2007. godine u odnosu na članII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 st. 1, 2 i 3 d) Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član 7 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacijaBobana Šimšića podnesena protiv Rješewa Suda BiH o pritvoru broj KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine u odnosu na članII/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu qudskihprava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana160 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I.Uvod 1. Boban Šimšić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kog zastupa Veqko Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 24. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) brojX-KRŽ-05/04 od 7. avgusta 2007. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do okončawa apelacionog postupka, odredio prekid izdržavawa kazne utvrđene osporenom presudom. Apelant je 21. januara 2008. godine dopunio apelaciju tako što je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je dostavio odgovor 22. januara 2008. godine, a Tužilaštvo BiH 24. januara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 11. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Vanraspravnog vijeća Suda BiH broj X-KRN/05/04 od 13. maja 2005. godine preuzet jeex officio,u skladu sa članom 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZKPBiH), krivični predmet od Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daqnjem tekstu: Okružni sud) na daqwi krivični postupak pred Sudom BiH. Preuzeti predmet, vođen protiv apelanta koji je tada imao sta- tus osumwičenog, ustupljen je Tužilaštvu BiH na daqnje postupanje. 7. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj X-KRN/05/04 od 15. juna 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješewa Vanraspravnog vijeća Suda BiH. U obrazloženju rješewa Apelacionog vijeća se navodi da se apelantova žalba odnosi na ispitivanje ustavnosti ili usklađenosti primijenjene norme pri preuzimanju predmeta sa Evropskom konvencijom, te navodi gubitak nepristrasnosti suda zbog preuzimawa predmeta kao i narušavanje osnovnih procesnihgarancija sadržanih u članu 6 Evropske konvencije. Apelaciono vijeće je navelo da se u konkretnom postupku odlučivalo o preuzimanju krivičnog postupka protiv apelanta na daqwi postupak pred ovim sudom, te da sud ni u prvostepenom ni u apelacionom postupku nije odlučivao o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Činjenica da je sud preuzeo predmetex officione znači da je sud preuzeo akuzatorsku ulogu niti implicira gubitak njegove nepristrasnosti, s obzirom na toda se radi o procesnoj odluci o tome da li jedan predmet treba da bude kvalifikovan kao veoma osjetqiv ili osjetqiv, ida kao takav bude procesiran pred Sudom BiH. Apelaciono vijeće je zakqučilo da postupak preuzimawa predmeta nije faza u kojoj se može raspravljati o poštovanju prava odbrane osumwičenog, naglasivši da pomenuti prigovori mogu blagovremeno da se upute nadležnom sudu, te je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. 8. Na osnovu Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-RZ-2/05 od 28. juna 2005. godine, koja je precizirana na glavnom pretresu održanom 19. juna 2006. godine, apelantu je stavljeno na teret da je radwama pobliže opisanim u tačkama 1a, 1b, 2, 3, 4a, 4b, 4c, 5a, 5b, 5c, 5d, 5f, 5g. i 5h. optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e), f), g), i) i k), a u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZBiH). 9. Presudom Suda BiH brojX-KR-05/04 od 11. jula 2006. godine apelant je proglašen krivim da je u inkriminisanom periodu i radwama pobliže opisanim pod tačkomIdispozitiva prvostepene presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH u vezi sa članom i), u odnosu na odjeljakI.5.b) izreke i tačkom g) u odnosu na odjeljak I.5.e) izreke, a sve u vezi sa članom 31 KZBiH (pomaganje). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je na način opisan pod tačkomIIdispozitiva presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a), b), e), f), i k), a sve u vezi sa članom 29 KZBiH. Optužba da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama f) i k) KZBiH je odbijena. 10. Iz obrazložewa prvostepene presude proizilazi da je sud sproveo dokaze Tužilaštva BiH, apelantove odbrane i dokaze čije je izvođenje naredio sud, te saslušao veliki broj svjedoka. Ocjenjujući sve izvedene dokaze, kao i apelantovu odbranu, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na način opisan u izreci presude. 11. Odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH i apelantovog punomoćnika na prvostepenu presudu, Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj KRŽ 05/04 od 5. januara 2007. godine uvažilo žalbe i ukinulo osporenu presudu u osuđujućem i oslobađajućem dijelu odredivši održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljewa OdjelaIza ratne zločine Suda BiH. U obrazloženju rješewa je navedeno da je prvostepenom presudom učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH. U rješenju je, dalje, navedeno da izreka osporene presude ne sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju radnjepomagawa u smislu člana 31 KZBiH, te da je sud propustio da ocijeni izvedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka, na način propisan članom 281 stav 2 ZKPBiH, navodeći razloge koji su kontradiktorni. Apelaciono vijeće je zakqučilo da je izreka osporene presude protivrječna, izrazivši sumnju i u pravilnost utvrđenog činjeničnog stawa, te je naložilo da se u ponovnom postupku otklone učinjene povrede i ponovno izvedu već izvedeni dokazi. 12. Presudom Apelacionog odjeljewa OdjelaIza ratne zločine Suda BiH (u daqnjem tekstu: Apelacioni odjel Suda BiH) brojX-KRŽ-05/04 od 7. avgusta 2007. godine apelant je proglašen krivim da je u inkriminisanom periodu i radwama pobliže opisanim dispozitivom presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f), g) i i), a sve u vezi sa čl. 29 i 31 KZBiH. Sud je primjenom navedenih zakonskih propisa i čl. 39, 42 i 48 KZBiH osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, odnosno vrijeme od 24. januara 2005. godine pa do upućivawa na izdržavanje kazne. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radwama opisanim pod tačkama 1b), 4a), 4c), 5f) i 5g) optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH. 13. U obrazloženju presude istaknuto je da se sud, u pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, rukovodio principima propisanim čl. 3, 4 i 4a KZBiH, te utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f), g) i i) navedenog zakona. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, sud je smatrao relevantnim princip zakonitosti prema kom nikome ne može da bude izrečena kazna ili druga Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana161 krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3 KZBiH), te princip vremenskog važewa krivičnog zakona prema kom se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela, a ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, zakon koji je blaži za učinioca (član 4 KZBiH). Presudom je istaknuto i da je princip zakonitosti propisan članom 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15 stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koje je država Bosna i Hercegovina kao nasljednica bivše Jugoslavije ratifikovala, čime su postali obavezujući i za vlasti Bosne i Hercegovine, ukqučujući i sudove. Citirane odredbe propisuju da krivično djelo mora da bude propisano, odnosno mora da predstavlja krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da za krivično djelo ne može da se izrekne teža kazna od one koja je bila primjewiva u času kad je djelo počinjeno. Dodatno, ukazano je na član 15 stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima prema kom, u slučaju da se nakon počinjenog krivičnog djela zakonskom odredbom propiše izricanje blaže kazne, to će ići u korist počinioca. Sud je zakqučio da citirane odredbe "propisuju zabranu izricawa teže kazne, ne utvrđujući time obaveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijewan) za učinioca, u odnosu na kaznu koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela". U presudi se, dalje, ukazuje na to da od citiranog pravila oba dokumenta predviđaju i izuzetke utvrđene članom 7 stav 2 Evropske konvencije, odnosno članom 15 stav 2 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojima se ne sprečava suđenje i kažwavanje bilo kog lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa opštim principima prava koje su priznali civilizovani narodi, odnosno prema opštim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica. U vezi s tim, ukazano je na to da je isti izuzetak ustanovljen i članom4a Krivičnog zakona BiH, u kom je korišćen termin "opštim principima međunarodnog prava". Citirani termin predstavlja kombinaciju "principa međunarodnog prava", kakav poznaju Generalna skupština Ujedinjenih nacija i Komisija za međunarodno pravo, i "opštih principa prava priznatih od zajednice naroda", kakav poznaje Statut Međunarodnog suda pravde i član 7 stav 2 Evropske konvencije, te član 15 stav 2 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelacioni odjel Suda BiH je zakqučio da zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može da se podvede pod "opšti principi međunarodnog prava" iz člana 4a KZBiH, s obzirom na to da je u vrijeme počinjenja, bez obzira na to da li se posmatra sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu Apelacioni odjel Suda BiH je ukazao na činjenicu da su radnje nabrojane u članu 172 KZBiH bile kažwive i prema KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela. Konačno, u vezi sa članom 7 stav 1 Evropske konvencije, Apelacioni odjel Suda BiH je zakqučio da primjenu člana 4a KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta. 14. Takođe, sud je zakqučio da je neosnovana tvrdwa odbrane da "prisilni nestanak i silovanje" nisu prihvaćeni kao zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U prilog ovom zakqučku sud je naveo da su pomenute radnje nesporno kriminalne radnje koje u vrijeme rata dobijaju osobine i značaj ratnog zločina, te da sudije imaju diskreciono pravo da takvu radnju kvalifikuju i kao zločin protiv čovječnosti. Takođe, prisilni nestanak lica, u skladu sa praksom Međunarodnog suda pravde, između ostalih nabrojanih djela potpada pod kategoriju "drugih nehumanih djela" kao opšta kategorija zločina protiv čovječnosti koje je KZBiH izdvojio i posebno inkriminisao u članu 172 stav 1 tačka i), dok je "druga nečovječna djela" metodološki svrstao pod tačkom k) istog člana. 15. U obrazloženju drugostepene presude, vezano za izvođenje novih dokaza, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo BiH i apelantova odbrana nisu dali valjane razloge koji bi mogli da se smatraju opravdanim za izvođenje novih dokaza. Takođe, Sud BiH je zakqučio da ni ostali predloženi dokazi apelantove odbrane (hospitalizacija svjedoka Slaviše Jovanovića i al- ibi Mitra Vasiljevića) nisu relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari zbog toga što sami po sebi ne iskqučuju mogućnost apelantovog preduzimawa inkriminisanih radwi u navedenim periodima s obzirom na to da apelant odgovara za radnje koje je u okviru svog umišljaja lično preduzeo. Činjenice u vezi sa apelantovim pritvorom 16. Rješenjem Kantonalnog suda u Goraždu broj Ki-12/02 od 15. aprila 2003. godine apelantu je određen pritvor od 24. januara 2005. godine kada se apelant predao nadležnom tužilaštvu. Pritvor je produžen Rješenjem Okružnog suda broj KV-08/05 od 23. februara 2005. godine. 17. Nakon preuzimawa predmeta Sud BiH je Rješenjem broj X-KRO-05/04 od 14. jula 2005. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH, tako što je naveo da pritvor može da traje do okončawa glavnog pretresa a najduže godinu dana. U postupku redovne kontrole pritvora Sud BiH je Rješenjem broj X-KR-05/04 od 8. maja 2006. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. Rješenjem Suda BiH brojX-KR-05/04 od 29. maja 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješewa Suda BiH brojX-KR-05/04 od 8. maja 2006. godine. 18. Sud BiH je Rješenjem brojX-KR-05/04 od 6. jula 2006. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. 19. Nakon izricawa prvostepene presude apelantu je Rješenjem Suda BiH brojX-KR-05/04 od 11. jula 2006. godine produžen pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, tako da pritvor može da traje do pravosnažnosti presude a najduže do isteka vremena trajawa izrečene kazne. Navedeno rješenje je preinačeno Rješenjem Suda BiH brojX-KR-05/04 od 21. jula 2006. godine, tako da pritvor može da traje do pravosnažnosti prvostepene presude a najduže još šest mjeseci od dana izricawa prvostepene presude. 20. Odlučujući o mjeri pritvora nakon ukidawa prvostepene presude, Sud BiH je Rješenjem broj KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine apelantu produžio pritvor, te naglasio da pritvor može da traje najduže do 5. januara 2008. godine. U obrazloženju rješewa je navedeno da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora predviđeni u članu 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. Prema apelantovim navodima, Apelaciono vijeće je svakih dva mjeseca utvrđivalo postojanje razloga za pritvor bez prava na žalbu sve do objavqivawa drugostepene presude (14. avgust 2007. godine). 21. Sud BiH je na sjednici Apelacionog vijeća 5. januara 2007. godine donio Rješenje brojX-KRŽ-05/04 kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelantovog punomoćnika za ukidanje pritvora apelantu. U obrazloženju rješewa je navedeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na neophodnost apelantovog zadržavawa u pritvoru (član 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH), čije je postojanje pravilno utvrdio prvostepeni sud Rješenjem brojX-KR-05/04 od 11. jula 2006. godine. Broj 38–Strana162 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 d) Evropske konvencije i prava zagarantovana odredbama članaII/2 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7 Evropske konvencije, članom 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1 i 2 Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantovanim članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 23. Povredu prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije apelant vidi u tome što mu je onemogućeno preispitivanje odluke o pritvoru u periodu od sedam mjeseci (od 5. januara 2007. godine do 14. avgusta 2007. godine). Apelant ovim ukazuje na propuste zakonskih rješewa u ZKPBiH u pogledu nepostojawa prava na žalbu Apelacionog vijeća, čime se ne zadovoljavaju minimalne garancije iz Evropske konvencije. 24. Apelant smatra da je Sud BiH svojom odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda, na osnovu pogrešnog tumačewa člana 449 stav 2 ZKPBiH, povrijedio pravo garantovano članomII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji propisuje zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od wih je i suđenje pred nadležnim sudom. 25. Apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, prekršio garancije ustanovljene članomII Ustava Bosne i Hercegovine o prioritetnoj primjeni Evropske konvencije i njenih protokola, prvenstveno člana 7 Evropske konvencije, prema kom ne može da se izrekne stroža kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kad je krivično djelo izvršeno. 26. Apelant ističe da je presudom Apelacionog odjeljewa OdjelaIza ratne zločine Suda BiH proglašen krivim i za one oblike krivičnog djela iz člana 172 KZBiH za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen od optužbi, pa mu je na osnovu toga kazna povećana sa pet na 14 godina zatvora. Presuda Apelacionog odjela Suda BiH u tom dijelu je ustvari prvostepena osuđujuća presuda, u pogledu koje apelant nema pravo žalbe redovnom sudu, čime su povrijeđeni član 6 stav 1 i član 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantiranim članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 27. Povredu prava iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije apelant vidi u tome što vijeće Apelacionog odjela Suda BiH nije sa jednakom pažwom ispitivalo sprovedene dokaze i utvrđivalo činjenice koje terete apelanta kao i one koje mu idu u prilog, odnosno u tome što je pristrasno i proizvoqno ocijenilo dokaze suprotno principuin dubio pro reo. 28. Povredu člana 6 stav 3 d) Evropske konvencije apelant vidi u tome što mu je sud bez validnog objašnjenja uskratio izvođenje novih dokaza pred vijećem Apelacionog odjela Suda BiH, čime mu je uskraćeno pravo na odbranu (jednakost oružja). b) Odgovor na apelaciju 29. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ponovio svoje zakqučke iz obrazložewa osporene odluke, te je zakqučio da je predmetna presuda pravilna i zakonita, a da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6, 7 i 13 Evropske konvencije u cijelosti neosnovani. U pogledu postupka preuzimawa predmeta, Sud BiH navodi da je postupak sproveden u potpunosti u skladu sa članom 449 stav 2 ZKPBiH, kojim je predviđeno ovlašćenje Suda BiH daex officiopreuzme predmet iz svoje nadležnosti koji je primljen u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, prije stupawa na snagu KZBiH i ZKPBiH. Sud BiH je ispoštovao princip iz člana 16 ZKPBiH s obzirom na to da je u konkretnom slučaju preuzeo predmet i ustupio ga Tužilaštvu BiH na daqnje postupanje, tako da je odluka o konačnoj sudbini istrage bila na Tužilaštvu BiH. 30. Tužilaštvo BiH je u svom odgovoru, u vezi sa navodnom povredom člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije, navelo da je u pitanju ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, genocida i drugih krivičnih djela propisanih u Glavi 17 KZBiH utvrđen izuzetak od opšteg pravila da u krivičnim stvarima osuđeni moraju imati pravo na žalbu prema članu 2 stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada se radi o odluci najvišeg suda u zemqi. S obzirom na navedeni izuzetak, slijedi da nema ni povrede člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije. Tužilaštvo BiH je, u vezi sa navodnom povredom principa jednakosti oružja, navelo da apelantova odbrana nije na bilo koji način dovedena u slabiju procesnu poziciju u odnosu na Tužilaštvo BiH. Sud je odbio prijedloge obje strane za izvođenje novih dokaza uz zakqučak da oni nisu relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, tako da time nije povrijeđeno pravo odbrane na pravično suđenje niti princip "jednakosti oružja". U odnosu na navodnu povredu člana 7 Evropske konvencije, odnosno povredu principa zakonitosti i primjenu blažeg zakona, Tužilaštvo BiH je navelo da Sud BiH nije proizvoqno tumačio primijenjeni materijalni propis, te da je primjenu KZBiH detaqno i sistematično obrazložio u prvostepenoj i drugostepenoj odluci. U konkretnom postupku Sud BiH i Tužilaštvo BiH su postupali u skladu sa Zakonom o Sudu BiH i ZKPBiH, te u cijelosti poštovali standarde o zaštiti qudskih prava. Takođe, Tužilaštvo BiH je zakqučilo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog diskriminacije prema apelantu usljed primjene ZKPBiH i KZBiH. V. Relevantni propisi 31.Krivični zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može da bude izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4 Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Član 4a. Suđenje ili kažwavanje za krivična djela prema opštim principima međunarodnog prava Čl. 3 i 4 ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažwavanje bilo kog lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim principima međunarodnog prava. Š...Ć GlavaXVII- Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Član 172 Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kog civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje drugog lica života (ubistvo); Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana163 b) istrebljenje; c) odvođenje u ropstvo; d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva; e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava; f) mučenje; g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s wim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo kojidrugi oblik teškog seksualnog nasilja; h) progon bilo koje grupe qudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva prema međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnostiSuda Bosne i Hercegovine; i) prisilni nestanak lica; j) zločin aparthejda; k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošewa velike patnje iliozbiqne fizičke ili psihičke povrede ili narušewa zdravlja, kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 32.Krivični zakon SFRJ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 38 Š...Ć (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može da izrekne i zatvor od dvadeset godina. Š...Ć GlavaXVI- Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141 genocid; član 142 ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143 ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144 ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član145 organizovanje grupe i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146 protivpravno ubijanje i rawavanje neprijatelja; član 147 protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154 rasna i druga diskriminacija; član 155 zasnivanje ropskog odnosa iprevoz lica u ropskom odnosu) Član 142 Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja qudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučewa, nečovječna postupawa, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperiment, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošewa velikih patwi ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodwavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjewivanje mjera zastrašivawa i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažwavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvarawa, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateqske sile ili u njenoj obavještajnojslužbi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladwivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoqno uništavanje ili prisvajanje u velikim srazmjerima imovinekoje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom. (2) Kaznom iz stava 1 ovog člana kazniće se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom iobjekte i postrojewa sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone; dugotrajno i velikih srazmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravqu ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela. (3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kazniće se zatvorom najmanje pet godina. 33.Zakon o krivičnom postupku BiH("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Pretpostavka nevinosti iin dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojawa činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili odkojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoqniji za optuženog. Član 14 Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažwom da ispituju i utvrđuju, kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjujupostojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 23 Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan: a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu. Š...Ć Član 28 Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan da pazi na svoju nadležnost i da se, čim primijeti da nije nadležan,proglasi nenadležnim i po pravosnažnosti rješewa ustupi predmet nadležnom suduŠ...Ć. (2) Sud kom je predmet ustupljen dužan je da sprovede postupak i donese odluku. Š...Ć Član 131 (1) Pritvor može da se odredi samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako ista svrha ne može da se ostvari drugom mjerom. Broj 38–Strana164 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. (2) Trajanje pritvora mora da bude svedeno na najkraće neophodno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti. (3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Član 132 (1) Ako postoji osnovana sumwa da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor može da mu se odredi: Š...Ć d) ako se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a usljed načina činjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za bezbjednost građana ili imovine.Š...Ć Član 137 (1) Pritvor može da se odredi, produži ili ukine i nakon potvrđivawa optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošewa posljednjeg rješewa o pritvoru. Žalba protiv ovog rješewa ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivawa optužnice i prije izricawa prvostepene presude, pritvor može da traje najduže: Š...Ćtri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.Š...Ć (4) Poslije izricawa prvostepene presude, pritvor može da traje najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može da traje najduže još jednu godinu od izricawa drugostepene odluke. Š...Ć Član 449 Ustupanje predmeta iz nadležnosti Suda (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupawa na snagu ovog zakona dovršiće ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. (2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiće ti sudovi, sem ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branilaca ne odluči da preuzme takav predmet. (3) U slučaju iz stava 2 ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivičnipostupak će se nastaviti u skladu sa ovim zakonom. 34.Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04, 32/07, 44/09 i 74/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 13 Krivična nadležnost (1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Š...Ć 35.Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 9/04, 35/04, 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 12 Krivična nadležnost (1) Tužilaštvo je organ nadležan za sprovođenje istrage za krivična djela za koja je nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te za gonjenje počinilaca pred Sudom Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i drugim primjenqivim zakonima. Š...Ć (3) Posebni odjeli, izmeđuostalog, preduzimaju zakonom određene mjere za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela ratnih zločina,organizovanog kriminala, privrednog kriminala i korupcije predviđenih zakonom, kada je u navedenim zakonima za ta djelapredviđena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine. Član 18 Prelazna odredba Nakon formirawa Tužilaštva, svi sudovi i tuži- laštva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko kod kojih je u toku rješavanje krivičnih predmeta koji se ubrajaju u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, na osnovu izmijenjenog i dopunjenog člana 13 Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, u kojima optužnica nije potvrđena ili nije postala pravosnažna, obavezni su da o tim predmetima obavijeste Tužilaštvo. VI. Dopustivost 36. U skladu sa članomVI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 37. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na član 5 stav 4 Evropske konvencije 38. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda. ČlanVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 st. 1 i 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije. 39. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na slobodu i bezbjednost u kontekstu nemogućnosti preispitivawa odluke o pritvoru u periodu od 5. januara 2007. godine do 14. avgusta 2007. godine. 40. Sud BiH je Rješenjem broj KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine apelantu produžio pritvor, a Rješenjem broj X-KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine odbio njegov prijedlog za ukidanje pritvora. Navedena rješewa su dostavljena apelantu i na wima je bila pouka o pravnom lijeku da protiv navedenih rješewa nije dozvoljena žalba. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je apelant mogao da podnese apelaciju protiv navedenih rješewa Suda BiH najkasnije u roku od 60 dana od dana primawa svakog pojedinačnog rješewa. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana165 42. S obzirom na to da je apelant primio sva rješewa Suda BiH koja se tiču pritvora u spornom periodu, a da istaknute navode o povredi prava na slobodu i bezbjednost ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je okončan krivični postupak protiv njega, on je propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije i apelacija je u ovom segmentu nedopustiva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 215/05od 12. aprila 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 68/06; i Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1394/07od 17. decembra 2009. godine, objavljena nawww.ustavnisud.ba). U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. b) Dopustivost u odnosu na čl. 6, 7 i 13 Evropske konvencije, Protokol br. 6, 7 i 13 uz Evropsku konvenciju 43. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Suda BiH brojX-KRŽ-05/04 od 7. avgusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 24. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kogapelacija nije dopustiva. 44. Imajući u vidu odredbe članaVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 45. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije i prava zagarantovana odredbama članaII/2 Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7 Evropske konvencije, članom 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1 i 2 Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantovanim članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 46. ČlanII/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosnei Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 47. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i n epristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe za svjedoka optužbe;Š...Ć Član 6 stav 1 Evropske konvencije 48. Apelant smatra da mu je Sud BiH svojom odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, na osnovu pogrešnog tumačewa člana 449 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH, povrijedio pravo na pravično suđenje koje obezbjeđuje zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od wih je i suđenje pred nadležnim sudom. 49. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07,dostupna na njeb-stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitawa zakqučioda je članom 23 Zakona o krivičnom postupku BiH, koji se mora čitati u vezi sa članom 13 Zakona o Sudu BiH, propisana stvarna, odnosno krivična nadležnost Suda BiH i u tom smislu ne postoji dilema da je Sud BiH "sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za krivična djela iz njegove nadležnosti". Dalje, članom 449 Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je kada i pod kojim uslovima Sud BiH može, odnosno ne može preuzeti predmet iz svoje nadležnosti, koji se u momentu stupawa na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH nalazio u nekom drugom sudu. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti dao detaqno obrazloženje koje ima uporišteu navedenim zakonima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno. 50. Imajući u vidu da je u konkretnom predmetu Sud BiH preuzeo predmet ex offico, te da je Sud BiH primjenu navedenih odredbi detaqno obrazložio, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazložewa ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član 6 stav 2 Evropske konvencije 51. Apelant smatra da u njegovom slučaju nije poštovan princip presumpcije nevinosti, odnosno principin dubio pro reo,tj. pravilo da i najmawa sumwa u vezi sa dokazima mora da ide u korist optuženog, što predstavlja bitan element prava na pravično suđenje. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za qudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivawa je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je ubijeđen u nevinost optuženog nego i onda kada nije ubijeđen ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumwa, sud mora da primijeni principin dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava,Barbera, MessequeiJabardo protiv Španije,presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u vezi sa primjenom ovog principa, prema kojima je redovni sud dužan da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zakqučka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 44/05). 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH savjesno i brižqivo ocijenio svaki dokaz izveden na glavnom pretresu, da ih je ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da je jasno i precizno obrazložio zašto je neke dokaze prihvatio u cjelini, odnosno u jednom dijelu, i zašto neke od sprovedenih dokaza nije prihvatio. Dalje, na osnovu Broj 38–Strana166 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stawa, Sud BiH je dao ubjedqiva i logična obrazložewa koja ne upućuju na bilo kakvu proizvoqnost u odlučivanju, niti na povredu principain dubio pro reokao dijela principa presumpcije nevinosti. 53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Član 6 stav 3 d) Evropske konvencije 54. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što su sudovi bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju premakojoj član 6 stav 3d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka iliizvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitawima. Takođe, prema članu 6 stav 3d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može da ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za qudska prava,Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34; Dom za qudska prava,Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu broj CH/00/6558od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). 55. Takođe, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno vezan sa pravima iz člana 6 stav 3 d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđewa, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju upodređen položaj u odnosu na protivnika. Princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljewa suda (vidi Evropski sud za qudska prava,McMichaelprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud, stoga, smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost da izloži svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima suprotstavi argumentima optužbe. Pri tome je sud na osnovu svog diskrecionog prava odlučivao koje dokaze će da izvede i kojim dokazima će da vjeruje, a kojima ne. Takođe, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelacije, Sud BiH u svojoj odluci jasnoobrazložio zašto nije dozvolio izvođenje novih dokaza optužbe i odbrane. Ustavni sud ne može da zakquči da su u konkretnom postupku povrijeđene ni druge garancije iz člana 6 stav 3 d) Evropske konvencije, već smatra da su ovi navodi neosnovani. 56. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 d) Evropske konvencije. Kažwavanje samo na osnovu zakona, ukidanje smrtne kazne 57. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. 1. Niko ne može da se smatra krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršewa, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažwavanje bilo kog lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršewa predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim principima koje su priznali civilizovani narodi. 58. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojim odlukama br. AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1785/06"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07) i AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 519/07,dostupna nanjeb-straniciUstavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci brojAP 1785/06Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitawa zakqučioda su ratni zločini "zločini prema međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivičnai propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7 Evropske konvencije.Takođe, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i naprimjenu odredbe člana 4a KZBiH u vezi sa članom 7 stav 2 Evropske konvencije, te zakqučio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7 Evropske konvencije. 59. Imajući u vidu da je i osporena presuda zasnovana na odredbama člana 4a KZBiH u vezi sa članom 7 stav 2 Evropske konvencije, te da je Sud BiH primjenu navedenih odredbi detaqno obrazložio, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazložewa ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine i Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7 Evropske konvencije. Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu 60. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 61. Članovi 1 i 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glase: (1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, ukqučujući osnove za njegovo korišćenje, određuje se zakonom. (2) Ovo pravo može da podliježe izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. 62. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07,dostupna nanjeb-stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitawa zakqučioda nemogućnošću izjavqivawa žalbe protiv presude Apelacionog vijeća OdjelaIza ratne zločine Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim i u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen, nije povrijeđeno njegovo pravo na preispitivanje višeg suda. Takođe, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveoda činjenica da Zakon o krivičnom postupku BiH nije propisivaomogućnost preispitivawa krivične presude u "trećem stepenu" u vrijeme kada je donesena osporena presuda Apelacionog vijeća OdjelaIza ratne zločine Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana167 Suda BiH, ne predstavlja kršenje apelantovog prava garan- tovanog članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 63. Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda umjesto posebnog obrazložewa ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek 64. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 65. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 5 stav 4 Evropske konvencije, odnosno u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantovanim članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje wihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitawa iz člana 13 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršewa prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 u vezi sa članom 5 stav 4 i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, niti u vezi sa članom 2 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zakqučak 66. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članaII/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što je postupak protiv apelanta zbog ratnih zločina i kršewa međunarodnog humanitarnog prava vođen pred Sudom BiH kao zakonom ustanovljenim sudom u okviru zakonom ustanovljene nadležnosti. 67. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da ne postoji kršenje garancija u pogledu presumpcije nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju ove garancije ili principain dubio pro reokao dijela te garancije. 68. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji ni povreda člana 6 stav 3 d) Evropske konvencije s obzirom na to da je Sud BiH svoju odluku detaqno i jasno obrazložio, odnosno kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu a apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva uz poštovanje principa kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze koje je sud ocijenio neophodnim za donošenje odluke. 69. Ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršewa međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili "civilizovani narodi", a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije. 70. Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude od višeg suda, garantovanog članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da navedenim članom nije ustanovljena obaveza da se u slučajuosuđujuće presude izrečene povodom žalbe na oslobađajuću presudu mora omogućiti pravo da takva odluka bude preispitana pred višim sudom. Stavom 2 ovog člana predviđen je izuzetak od pravila da presudu preispita viši sud, između ostalog, u slučaju osude povodom žalbe na oslobađajuću presudu, kao u apelantovom slučaju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nije prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. 71. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 4 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 72. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 73. Prema članuVI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. drMiodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu brojAP 3620/07, rješavajući apelacijuBobana Šimšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacijaBobana Šimšića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-05/04 od 7. augusta 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaBobana Šimšića podnesena protiv Rješenja Suda BiH o pritvoru broj KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Boban Šimšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Veljko Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 24. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ-05/04 od 7. augusta 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do okončanja apelacionog postupka, odredio prekid izdržavanja kazne utvrđene osporenom presudom. Apelant je 21. januara 2008. godine dopunio apelaciju tako što je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana168 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je dostavio odgovor 22. januara 2008. godine, a Tužilaštvo BiH 24. januara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 11. februara 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Vanraspravnog vijeća Suda BiH broj X-KRN/05/04 od 13. maja 2005. godine preuzet jeex officio,u skladu sa članom 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), krivični predmet od Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) na daljnji krivični postupak pred Sudom BiH. Preuzeti predmet, vođen protiv apelanta koji je tada imao status osumnjičenog, ustupljen je Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje. 7. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj X-KRN/05/04 od 15. juna 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja Vanraspravnog vijeća Suda BiH. U obrazloženju rješenja Apelacionog vijeća se navodi da se apelantova žalba odnosi na ispitivanje ustavnosti ili usklađenosti primijenjene norme pri preuzimanju predmeta sa Evropskom konvencijom, te navodi gubitak nepristranosti suda zbog preuzimanja predmeta kao i narušavanje osnovnih procesnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Apelaciono vijeće je navelo da se u konkretnom postupku odlučivalo o preuzimanju krivičnog postupka protiv apelanta na daljnji postupak pred ovim sudom, te da sud ni u prvostepenom ni u apelacionom postupku nije odlučivao o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Činjenica da je sud preuzeo predmetex officione znači da je sud preuzeo akuzatorsku ulogu niti implicira gubitak njegove nepristranosti, s obzirom na to da se radi o procesnoj odluci o tome da li jedan predmet treba da bude kvalificiran kao veoma osjetljiv ili osjetljiv, i da kao takav bude procesuiran pred Sudom BiH. Apelaciono vijeće je zaključilo da postupak preuzimanja predmeta nije faza u kojoj se može raspravljati o poštivanju prava odbrane osumnjičenog, naglasivši da se spomenuti prigovori mogu blagovremeno uputiti nadležnom sudu, te je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu. 8. Na osnovu Optužnice Tužilaštva BiH broj KT-RZ-2/05 od 28. juna 2005. godine, koja je precizirana na glavnom pretresu održanom 19. juna 2006. godine, apelantu je stavljeno na teret da je radnjama pobliže opisanim u tačkama 1.a, 1.b, 2, 3, 4.a, 4.b, 4.c, 5.a, 5.b, 5.c, 5.d, 5.f, 5.g.i 5.h. optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e), f), g), i) i k), a u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). 9. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/04 od 11. jula 2006. godine apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom periodu i radnjama pobliže opisanim pod tačkom I dispozitiva prvostepene presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH u vezi sa članom i), u odnosu na odjeljak I.5.b) izreke i tačkom g) u odnosu na odjeljak I.5.e) izreke, a sve u vezi sa članom 31. KZBiH (pomaganje). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je na način opisan pod tačkom II dispozitiva presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), b), e), f), i k), a sve u vezi sa članom 29. KZBiH. Optužba da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama f) i k) KZBiH je odbijena. 10. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud proveo dokaze Tužilaštva BiH, apelantove odbrane i dokaze čije je izvođenje naredio sud, te saslušao veliki broj svjedoka. Ocjenjujući sve izvedene dokaze, kao i apelantovu odbranu, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo na način opisan u izreci presude. 11. Odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH i apelantovog punomoćnika na prvostepenu presudu, Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem broj KRŽ 05/04 od 5. januara 2007. godine uvažilo žalbe i ukinulo osporenu presudu u osuđujućem i oslobađajućem dijelu odredivši održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepenom presudom učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH. U rješenju je, dalje, navedeno da izreka osporene presude ne sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju radnje pomaganja u smislu člana 31. KZBiH, te da je sud propustio da ocijeni izvedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka, na način propisan članom 281. stav 2. ZKPBiH, navodeći razloge koji su kontradiktorni. Apelaciono vijeće je zaključilo da je izreka osporene presude protivrječna, izrazivši sumnju i u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te je naložilo da se u ponovnom postupku otklone učinjene povrede i ponovno izvedu već izvedeni dokazi. 12. Presudom Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni odjel Suda BiH) broj X-KRŽ-05/04 od 7. augusta 2007. godine apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom periodu i radnjama pobliže opisanim dispozitivom presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f), g) i i), a sve u vezi sa čl. 29. i 31. KZBiH. Sud je primjenom navedenih zakonskih propisa i čl. 39, 42. i 48. KZBiH osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, odnosno vrijeme od 24. januara 2005. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim pod tačkama 1.b), 4.a), 4.c), 5.f) i 5.g) optužnice počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH. 13. U obrazloženju presude istaknuto je da se sud, u pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, rukovodio principima propisanim čl. 3, 4. i 4.a KZBiH, te utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), e), f), g) i i) navedenog zakona. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, sud je smatrao relevantnim princip zakonitosti prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3. KZBiH), te princip vremenskog važenja krivičnog zakona prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela, a ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, zakon koji je blaži za učinioca (član 4. KZBiH). Presudom je istaknuto i da je princip zakonitosti propisan članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koje je država Bosna i Hercegovina kao nasljednica bivše Jugoslavije ratificirala, čime su postali obavezujući i za vlasti Bosne i Hercegovine, uključujući i sudove. Citirane odredbe propisuju da krivično djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za krivično djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je djelo počinjeno. Dodatno, ukazano je na član 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima prema kojem, u slučaju da se nakon počinjenog krivičnog djela zakonskom odredbom propiše Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana169 izricanje blaže kazne, to će ići u korist počinioca. Sud je zaključio da citirane odredbe "propisuju zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđujući time obaveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinioca, u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela". U presudi se, dalje, ukazuje na to da od citiranog pravila oba dokumenta predviđaju i izuzetke utvrđene članom 7. stav 2. Evropske konvencije, odnosno članom 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojima se ne sprječava suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao krivično djelo u skladu sa općim principima prava koje su priznali civilizirani narodi,odnosno prema općim pravnim principima koje priznaje međunarodna zajednica. U vezi s tim, ukazano je na to da je isti izuzetak ustanovljen i članom 4.a Krivičnog zakona BiH, u kojem je korišten termin "općim principima međunarodnog prava". Citirani termin predstavlja kombinaciju "principa međunarodnog prava", kakav poznaju Generalna skupština Ujedinjenih nacija i Komisija za međunarodno pravo, i "općih principa prava priznatih od zajednice naroda", kakav poznaje Statut Međunarodnog suda pravde i član 7. stav 2. Evropske konvencije, te član 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelacioni odjel Suda BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opći principi međunarodnog prava" iz člana 4.a KZBiH, s obzirom na to da je u vrijeme počinjenja, bez obzira na to da li se posmatra sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "principa međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. U tom smislu Apelacioni odjel Suda BiH je ukazao na činjenicu da su radnje nabrojane u članu 172. KZBiH bile kažnjive i prema KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela. Konačno, u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, Apelacioni odjel Suda BiH je zaključio da primjenu člana 4.a KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta. 14. Također, sud je zaključio da je neosnovana tvrdnja odbrane da "prisilni nestanak i silovanje" nisu prihvaćeni kao zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U prilog ovom zaključku sud je naveo da su spomenute radnje nesporno kriminalne radnje koje u vrijeme rata dobivaju osobine i značaj ratnog zločina, te da sudije imaju diskreciono pravo da takvu radnju kvalificiraju i kao zločin protiv čovječnosti. Također, prisilni nestanak lica, u skladu sa praksom Međunarodnog suda pravde, između ostalih nabrojanih djela potpada pod kategoriju "drugih nehumanih djela" kao opća kategorija zločina protiv čovječnosti koje je KZBiH izdvojio i posebno inkriminirao u članu 172. stav 1. tačka i), dok je "druga nečovječna djela" metodološki svrstao pod tačkom k) istog člana. 15. U obrazloženju drugostepene presude, vezano za izvođenje novih dokaza, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo BiH i apelantova odbrana nisu dali valjane razloge koji bi se mogli smatrati opravdanim za izvođenje novih dokaza. Također, Sud BiH je zaključio da ni ostali predloženi dokazi apelantove odbrane (hospitalizacija svjedoka Slaviše Jovanovića i alibi Mitra Vasiljevića) nisu relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari zbog toga što sami po sebi ne isključuju mogućnost apelantovog preduzimanja inkriminiranih radnji u navedenim periodima s obzirom na to da apelant odgovara za radnje koje je u okviru svog umišljaja lično preduzeo. Činjenice u vezi sa apelantovim pritvorom 16. Rješenjem Kantonalnog suda u Goraždu broj Ki-12/02 od 15. aprila 2003. godine apelantu je određen pritvor od 24. januara 2005. godine kada se apelant predao nadležnom tužilaštvu. Pritvor je produžen Rješenjem Okružnog suda broj KV-08/05 od 23. februara 2005. godine. 17. Nakon preuzimanja predmeta Sud BiH je Rješenjem broj X-KRO-05/04 od 14. jula 2005. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH, tako što je naveo da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa a najduže godinu dana. U postupku redovne kontrole pritvora Sud BiH je Rješenjem broj X-KR-05/04 od 8. maja 2006. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/04 od 29. maja 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/04 od 8. maja 2006. godine. 18. Sud BiH je Rješenjem broj X-KR-05/04 od 6. jula 2006. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. 19. Nakon izricanja prvostepene presude apelantu je Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/04 od 11. jula 2006. godine produžen pritvor zbog razloga predviđenih u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, tako da pritvor može trajati do pravosnažnosti presude a najduže do isteka vremena trajanja izrečene kazne. Navedeno rješenje je preinačeno Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/04 od 21. jula 2006. godine, tako da pritvor može trajati do pravosnažnosti prvostepene presude a najduže još šest mjeseci od dana izricanja prvostepene presude. 20. Odlučujući o mjeri pritvora nakon ukidanja prvostepene presude, Sud BiH je Rješenjem broj KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine apelantu produžio pritvor, te naglasio da pritvor može trajati najduže do 5. januara 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora predviđeni u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Prema apelantovim navodima, Apelaciono vijeće je svakih dva mjeseca utvrđivalo postojanje razloga za pritvor bez prava na žalbu sve do objavljivanja drugostepene presude (14. august 2007. godine). 21. Sud BiH je na sjednici Apelacionog vijeća 5. januara 2007. godine donio Rješenje broj X-KRŽ-05/04 kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelantovog punomoćnika za ukidanje pritvora apelantu. U obrazloženju rješenja je navedeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na neophodnost apelantovog zadržavanja u pritvoru (član 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH), čije je postojanje pravilno utvrdio prvostepeni sud Rješenjem broj X-KR-05/04 od 11. jula 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantiranim članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 23. Povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije apelant vidi u tome što mu je onemogućeno preispitivanje odluke o pritvoru u periodu od sedam mjeseci (od 5. januara 2007. godine do 14. augusta 2007. godine). Apelant ovim ukazuje na propuste zakonskih rješenja u ZKPBiH u pogledu nepostojanja prava na žalbu Apelacionog vijeća, čime se ne zadovoljavaju minimalne garancije iz Evropske konvencije. 24. Apelant smatra da je Sud BiH svojom odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda, na osnovu pogrešnog tumačenja člana 449. stav 2. ZKPBiH, povrijedio pravo garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji propisuje zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom. 25. Apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, prekršio garancije ustanovljene članom II Ustava Bosne i Hercegovine o prioritetnoj primjeni Evropske konvencije i njenih protokola, prvenstveno člana 7. Evropske konvencije, Broj 38–Strana170 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. prema kojem se ne može izreći stroža kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kad je krivično djelo izvršeno. 26. Apelant ističe da je presudom Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH proglašen krivim i za one oblike krivičnog djela iz člana 172. KZBiH za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen od optužbi, pa mu je na osnovu toga kazna povećana sa pet na 14 godina zatvora. Presuda Apelacionog odjela Suda BiH u tom dijelu je ustvari prvostepena osuđujuća presuda, u pogledu koje apelant nema pravo žalbe redovnom sudu, čime su povrijeđeni član 6. stav 1. i član 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantiranim članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 27. Povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije apelant vidi u tome što vijeće Apelacionog odjela Suda BiH nije sa jednakom pažnjom ispitivalo provedene dokaze i utvrđivalo činjenice koje terete apelanta kao i one koje mu idu u prilog, odnosno u tome što je pristrano i proizvoljno ocijenilo dokaze suprotno principuin dubio pro reo. 28. Povredu člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije apelant vidi u tome što mu je sud bez validnog objašnjenja uskratio izvođenje novih dokaza pred vijećem Apelacionog odjela Suda BiH, čime mu je uskraćeno pravo na odbranu (jednakost oružja). b) Odgovor na apelaciju 29. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ponovio svoje zaključke iz obrazloženja osporene odluke, te je zaključio da je predmetna presuda pravilna i zakonita, a da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6, 7. i 13. Evropske konvencije u cijelosti neosnovani. U pogledu postupka preuzimanja predmeta, Sud BiH navodi da je postupak proveden u potpunosti u skladu sa članom 449. stav 2. ZKPBiH, kojim je predviđeno ovlaštenje Suda BiH daex officiopreuzme predmet iz svoje nadležnosti koji je primljen u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, prije stupanja na snagu KZBiH i ZKPBiH. Sud BiH je ispoštovao princip iz člana 16. ZKPBiH s obzirom na to da je u konkretnom slučaju preuzeo predmet i ustupio ga Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje, tako da je odluka o konačnoj sudbini istrage bila na Tužilaštvu BiH. 30. Tužilaštvo BiH je u svom odgovoru, u vezi sa navodnom povredom člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, navelo da je u pitanju ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, genocida i drugih krivičnih djela propisanih u Glavi 17 KZBiH utvrđen izuzetak od općeg pravila da u krivičnim stvarima osuđeni moraju imati pravo na žalbu prema članu 2. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada se radi o odluci najvišeg suda u zemlji. S obzirom na navedeni izuzetak, slijedi da nema ni povrede člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. Tužilaštvo BiH je, u vezi sa navodnom povredom principa jednakosti oružja, navelo da apelantova odbrana nije na bilo koji način dovedena u slabiju procesnu poziciju u odnosu na Tužilaštvo BiH. Sud je odbio prijedloge obje strane za izvođenje novih dokaza uz zaključak da oni nisu relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, tako da time nije povrijeđeno pravo odbrane na pravično suđenje niti princip "jednakosti oružja". U odnosu na navodnu povredu člana 7. Evropske konvencije, odnosno povredu principa zakonitosti i primjenu blažeg zakona, Tužilaštvo BiH je navelo da Sud BiH nije proizvoljno tumačio primijenjeni materijalni propis, te da je primjenu KZBiH detaljno i sistematično obrazložio u prvostepenoj i drugostepenoj odluci. U konkretnom postupku Sud BiH i Tužilaštvo BiH su postupali u skladu sa Zakonom o Sudu BiH i ZKPBiH, te u cijelosti poštivali standarde o zaštiti ljudskih prava. Također, Tužilaštvo BiH je zaključilo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog diskriminacije prema apelantu uslijed primjene ZKPBiH i KZBiH. V. Relevantni propisi 31.Krivični zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Princip zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4. Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Član 4.a. Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim principima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim principima međunarodnog prava. Š...Ć Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Član 172. Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje drugog lica života (ubistvo); b) istrebljenje; c) odvođenje u ropstvo; d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva; e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravima međunarodnog prava; f) mučenje; g) prisiljavanje drugog lica upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja; h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva prema međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine; i) prisilni nestanak lica; j) zločin aparthejda; k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 32.Krivični zakon SFRJ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 38. Š...Ć (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina. Š...Ć Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana171 (Napomena: obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu) Član 142. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperiment, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela. (3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. 33.Zakon o krivičnom postupku BiH("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Član 14. Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 23. Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan: a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu. Š...Ć Član 28. Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan paziti na svoju nadležnost i čim primijeti da nije nadležan proglasiti se nenadležnim i po pravosnažnosti rješenja ustupiti predmet nadležnom suduŠ...Ć. (2) Sud kojem je predmet ustupljen dužan je provesti postupak i donijeti odluku. Š...Ć Član 131. (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. (2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće neophodno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti. (3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Član 132. (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti: Š...Ć d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a uslijed načina činjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine.Š...Ć Član 137. (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže: Š...Ćtri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.Š...Ć (4) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. Š...Ć Član 449. Ustupanje predmeta iz nadležnosti Suda (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršit će ti sudovi Broj 38–Strana172 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. (2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branilaca ne odluči da preuzme takav predmet. (3) U slučaju iz stava 2. ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivični postupak će se nastaviti u skladu sa ovim zakonom. 34.Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04, 32/07, 44/09 i 74/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 13. Krivična nadležnost (1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Š...Ć 35.Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 9/04, 35/04, 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 12. Krivična nadležnost (1) Tužilaštvo je organ nadležan za provođenje istrage za krivična djela za koja je nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te za gonjenje počinilaca pred Sudom Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i drugim primjenjivim zakonima. Š...Ć (3) Posebni odjeli, između ostalog, preduzimaju zakonom određene mjere za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela ratnih zločina,organiziranog kriminala, privrednog kriminala i korupcije predviđenih zakonom, kada je u navedenim zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine. Član 18. Prijelazna odredba Nakon formiranja Tužilaštva, svi sudovi i tužilaštva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko kod kojih je u toku rješavanje krivičnih predmeta koji se ubrajaju u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, na osnovu izmijenjenog i dopunjenog člana 13. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, u kojima optužnica nije potvrđena ili nije postala pravosnažna, obavezni su o tim predmetima obavijestiti Tužilaštvo. VI. Dopustivost 36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije 38. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije. 39. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na slobodu i sigurnost u kontekstu nemogućnosti preispitivanja odluke o pritvoru u periodu od 5. januara 2007. godine do 14. augusta 2007. godine. 40. Sud BiH je Rješenjem broj KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine apelantu produžio pritvor, a Rješenjem broj X-KRŽ-05/04 od 5. januara 2007. godine odbio njegov prijedlog za ukidanje pritvora. Navedena rješenja su dostavljena apelantu i na njima je bila pouka o pravnom lijeku da protiv navedenih rješenja nije dopuštena žalba. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je apelant mogao podnijeti apelaciju protiv navedenih rješenja Suda BiH najkasnije u roku od 60 dana od dana primanja svakog pojedinačnog rješenja. 42. S obzirom na to da je apelant primio sva rješenja Suda BiH koja se tiču pritvora u spornom periodu, a da istaknute navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je okončan krivični postupak protiv njega, on je propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije i apelacija je u ovom segmentu nedopustiva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 215/05od 12. aprila 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 68/06; i Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1394/07od 17. decembra 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. b) Dopustivost u odnosu na čl. 6, 7. i 13. Evropske konvencije, Protokol br. 6, 7. i 13. uz Evropsku konvenciju 43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-05/04 od 7. augusta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 24. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 45. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantiranim članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana173 Pravo na pravično suđenje 46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 47. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;Š...Ć Član 6. stav 1. Evropske konvencije 48. Apelant smatra da mu je Sud BiH svojom odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, na osnovu pogrešnog tumačenja člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, povrijedio pravo na pravično suđenje koje osigurava zaštitu svih prava u krivičnom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom. 49. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07,dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključio da je članom 23. Zakona o krivičnom postupku BiH, koji se mora čitati u vezi sa članom 13. Zakona o Sudu BiH, propisana stvarna, odnosno krivična nadležnost Suda BiH i u tom smislu ne postoji dilema da je Sud BiH "sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za krivična djela iz njegove nadležnosti". Dalje, članom 449. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je kada i pod kojim uvjetima Sud BiH može, odnosno ne može preuzeti predmet iz svoje nadležnosti, koji se u momentu stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH nalazio u nekom drugom sudu. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti dao detaljno obrazloženje koje ima uporište u navedenim zakonima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno. 50. Imajući u vidu da je u konkretnom predmetu Sud BiH preuzeo predmetex offico, te da je Sud BiH primjenu navedenih odredaba detaljno obrazložio, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član 6. stav 2. Evropske konvencije 51. Apelant smatra da u njegovom slučaju nije poštovan princip presumpcije nevinosti, odnosno principin dubio pro reo, tj. pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazima mora da ide u korist optuženog, što predstavlja bitan element prava na pravično suđenje. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti principin dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije,presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u vezi sa primjenom ovog principa, prema kojima je redovni sud dužan da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 44/05). 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz izveden na glavnom pretresu, da ih je ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da je jasno i precizno obrazložio zašto je neke dokaze prihvatio u cjelini, odnosno u jednom dijelu, i zašto neke od provedenih dokaza nije prihvatio. Dalje, na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Sud BiH je dao uvjerljiva i logična obrazloženja koja ne upućuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, niti na povredu principain dubio pro reokao dijela principa presumpcije nevinosti. 53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Član 6. stav 3. d) Evropske konvencije 54. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što su sudovi bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članu 6. stav 3.d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava,Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34; Dom za ljudska prava,Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/6558od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). 55. Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno vezan sa pravima iz člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava,McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud, stoga, smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima suprotstavi argumentima optužbe. Pri tome je sud na osnovu svog diskrecionog prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne. Također, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je, suprotno Broj 38–Strana174 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. navodima apelacije, Sud BiH u svojoj odluci jasno obrazložio zašto nije dopustio izvođenje novih dokaza optužbe i odbrane. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom postupku povrijeđene ni druge garancije iz člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije, već smatra da su ovi navodi neosnovani. 56. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona, ukidanje smrtne kazne 57. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. 1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima koje su priznali civilizirani narodi. 58. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojim odlukama br. AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1785/06"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07) i AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci brojAP 1785/06Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključioda su ratni zločini "zločini prema međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i naprimjenu odredbe člana 4.a KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije. 59. Imajući u vidu da je i osporena presuda zasnovana na odredbama člana 4.a KZBiH u vezi sa članom 7. stav 2. Evropske konvencije, te da je Sud BiH primjenu navedenih odredaba detaljno obrazložio, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine i Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije. Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu 60. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 61. Članovi 1. i 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glase: (1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje, određuje se zakonom. (2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. 62. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključioda nemogućnošću izjavljivanja žalbe protiv presude Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim i u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostepenom presudom bio oslobođen, nije povrijeđeno njegovo pravo na preispitivanje višeg suda. Također, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveoda činjenica da Zakon o krivičnom postupku BiH nije propisivao mogućnost preispitivanja krivične presude u "trećem stepenu" u vrijeme kada je donesena osporena presuda Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, ne predstavlja kršenje apelantovog prava garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 63. Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek 64. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 65. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa pravom na žalbu u krivičnim stvarima zagarantiranim članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 5. stav 4. i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u vezi sa članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je postupak protiv apelanta zbog ratnih zločina i kršenja međunarodnog humanitarnog prava vođen pred Sudom BiH kao zakonom ustanovljenim sudom u okviru zakonom ustanovljene nadležnosti. 67. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija u pogledu presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju ove garancije ili principain dubio pro reokao dijela te garancije. 68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije s obzirom na to da je Sud BiH svoju odluku detaljno i jasno obrazložio, odnosno kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu a apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva uz poštivanje principa kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze koje je sud ocijenio neophodnim za donošenje odluke. 69. Ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana175 tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili "civilizirani narodi", a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. 70. Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude od višeg suda, garantiranog članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da navedenim članom nije ustanovljena obaveza da se u slučaju osuđujuće presude izrečene povodom žalbe na oslobađajuću presudu mora omogućiti pravo da takva odluka bude preispitana pred višim sudom. Stavom 2. ovog člana predviđen je izuzetak od pravila da presudu preispita viši sud, između ostalog, u slučaju osude povodom žalbe na oslobađajuću presudu, kao u apelantovom slučaju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 71. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 72. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu brojAP 3620/07, rješavajući apelacijuBobana Šimšića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 4, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac na sjednici održanoj 14. travnja 2010. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacijaBobana Šimšića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-05/04 od 7. kolovoza 2007. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. st. 1, 2. i 3. (d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacijaBobana Šimšića podnesena protiv Rješenja Suda BiH o pritvoru broj KRŽ-05/04 od 5. siječnja 2007. godine u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. stavak 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Boban Šimšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Veljko Ćivša, odvjetnik iz Sokoca, podnio je 24. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ-05/04 od 7. kolovoza 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do okončanja apelacijskog postupka, odredio prekid izdržavanja kazne utvrđene pobijanom presudom. Apelant je 21. siječnja 2008. godine dopunio apelaciju tako što je naveo da mu je pobijanom presudom povrijeđeno i pravo iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatražena je 7. siječnja 2008. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Sud BiH je dostavio odgovor 22. siječnja 2008. godine, a Tužiteljstvo BiH 24. siječnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 11. veljače 2010. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Suda BiH broj X-KRN/05/04 od 13. svibnja 2005. godine preuzet jeex officio, sukladno članku 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), kazneni predmet od Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) na daljnji kazneni postupak pred Sudom BiH. Preuzeti predmet, vođen protiv apelanta koji je tada imao status osumnjičenog, ustupljen je Tužiteljstvu BiH na daljnje postupanje. 7. Rješenjem Apelacijskog vijeća Suda BiH broj X-KRN/05/04 od 15. lipnja 2005. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja Izvanraspravnog vijeća Suda BiH. U obrazloženju rješenja Apelacijskog vijeća se navodi da se apelantov priziv odnosi na ispitivanje ustavnosti ili usklađenosti primijenjene norme pri preuzimanju predmeta sa Europskom konvencijom, te navodi gubitak nepristranosti suda zbog preuzimanja predmeta kao i narušavanje temeljnih procesnih garancija sadržanih u članku 6. Europske konvencije. Apelacijsko vijeće je navelo da se u konkretnom postupku odlučivalo o preuzimanju kaznenog postupka protiv apelanta na daljnji postupak pred ovim sudom, te da sud ni u prvostupanjskom ni u apelacijskom postupku nije odlučivao o apelantovoj kaznenoj odgovornosti. Činjenica da je sud preuzeo predmetex officione znači da je sud preuzeo akuzatorsku ulogu niti implicira gubitak njegove nepristranosti, s obzirom na to da se radi o procesnoj odluci o tome treba li jedan predmet biti kvalificiran kao veoma osjetljiv ili osjetljiv, i da kao takav bude procesuiran pred Sudom BiH. Apelacijsko vijeće je zaključilo da postupak preuzimanja predmeta nije faza u kojoj se može raspravljati o poštivanju prava obrane osumnjičenog, naglasivši da se spomenuti prigovori mogu pravodobno uputiti nadležnom sudu, te je odbilo apelantov priziv kao neutemeljen. 8. Na temelju Optužnice Tužiteljstva BiH broj KT-RZ-2/05 od 28. lipnja 2005. godine, koja je precizirana na glavnom pretresu održanom 19. lipnja 2006. godine, apelantu je stavljeno na teret da je radnjama pobliže opisanim u točkama 1.a, 1.b, 2, 3, 4.a, 4.b, 4.c, 5.a, 5.b, 5.c, 5.d,5.f, 5.g. i 5.h. optužnice počinio 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 50/10. Broj 38–Strana176 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u vezi sa točkama (a), (d), (e), (f), (g), (i) i (k), a u vezi sa člankom 29. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). 9. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/04 od 11. srpnja 2006. godine apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom razdoblju i radnjama pobliže opisanim pod točkom I dispozitiva prvostupanjske presude počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. KZBiH u vezi sa člankom (i), u odnosu na odjeljak I.5.(b) izreke i točkom (g) u odnosu na odjeljak I.5.(e) izreke, a sve u vezi sa člankom 31. KZBiH (pomaganje). Za navedeno kazneno djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je na način opisan pod točkom II dispozitiva presude počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u vezi sa točkama (a), (b), (e), (f), i (k), a sve u vezi sa člankom 29. KZBiH. Optužba da je apelant počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u vezi sa točkama (f) i (k) KZBiH je odbijena. 10. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud proveo dokaze Tužiteljstva BiH, apelantove obrane i dokaze čije je izvođenje naredio sud, te saslušao veliki broj svjedoka. Ocjenjujući sve izvedene dokaze, kao i apelantovu obranu, sud je utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo na način opisan u izreci presude. 11. Odlučujući o prizivima Tužiteljstva BiH i apelantovog punomoćnika na prvostupanjsku presudu, Apelacijsko vijeće Suda BiH je Rješenjem broj KRŽ 05/04 od 5. siječnja 2007. godine uvažilo prizive i ukinulo pobijanu presudu u osuđujućem i oslobađajućem dijelu odredivši održavanje pretresa pred vijećem Apelacijskog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostupanjskom presudom učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 297. stavak 1. točka (k) ZKPBiH. U rješenju je, dalje, navedeno da izreka pobijane presude ne sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju radnje pomaganja u smislu članka 31. KZBiH, te da je sud propustio ocijeniti izvedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka, na način propisan člankom 281. stavak 2. ZKPBiH, navodeći razloge koji su kontradiktorni. Apelacijsko vijeće je zaključilo da je izreka pobijane presude proturječna, izrazivši sumnju i u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te je naložilo da se u ponovnom postupku otklone učinjene povrede i ponovno izvedu već izvedeni dokazi. 12. Presudom Apelacijskog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijski odjel Suda BiH) broj X-KRŽ-05/04 od 7. kolovoza 2007. godine apelant je proglašen krivim da je u inkriminiranom razdoblju i radnjama pobliže opisanim dispozitivom presude počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u vezi sa točkama (a), (e), (f), (g) i (i), a sve u vezi sa čl. 29. i 31. KZBiH. Sud je primjenom navedenih zakonskih propisa i čl. 39, 42. i 48. KZBiH osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina. Apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, odnosno vrijeme od 24. siječnja 2005. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim pod točkama 1.(b), 4.(a), 4.(c), 5.(f) i 5.(g) optužnice počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. KZBiH. 13. U obrazloženju presude istaknuto je da se sud, u pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, rukovodio načelima propisanim čl. 3, 4. i 4.a KZBiH, te utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz članka 172. stavak 1. točka (h) u vezi sa točkama (a), (e), (f), (g) i (i) navedenog zakona. U vezi sa primjenom materijalnog zakona, sud je smatrao relevantnim načelo zakonitosti prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (članak 3. KZBiH), te načelo vremenskog važenja kaznenog zakona prema kojem se na učinitelja kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja kaznenog djela, a ako se poslije činjenja kaznenog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, zakon koji je blaži za učinitelja (članak 4. KZBiH). Presudom je istaknuto i da je načelo zakonitosti propisano člankom 7. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 15. stavak 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koje je država Bosna i Hercegovina kao nasljednica bivše Jugoslavije ratificirala, čime su postali obvezujući i za vlasti Bosne i Hercegovine, uključujući i sudove. Citirane odredbe propisuju da kazneno djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati kazneno djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za kazneno djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je djelo počinjeno. Dodatno, ukazano je na članak 15. stavak 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima prema kojem, u slučaju da se nakon počinjenog kaznenog djela zakonskom odredbom propiše izricanje blaže kazne, to će ići u korist počinitelja. Sud je zaključio da citirane odredbe "propisuju zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđujući time obveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinitelja, u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela". U presudi se, dalje, ukazuje na to da od citiranog pravila oba dokumenta predviđaju i izuzetke utvrđene člankom 7. stavak 2. Europske konvencije, odnosno člankom 15. stavak 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prema kojima se ne sprječava suđenje i kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo sukladno općim načelima prava koje su priznali civilizirani narodi,odnosno prema općim pravnim načelima koje priznaje međunarodna zajednica. U vezi s tim, ukazano je na to da je isti izuzetak ustanovljen i člankom 4.a Kaznenog zakona BiH, u kojem je korišten termin "općim načelima međunarodnog prava". Citirani termin predstavlja kombinaciju "načela međunarodnog prava", kakav poznaju Generalna skupština Ujedinjenih nacija i Povjerenstvo za međunarodno pravo, i "općih načela prava priznatih od zajednice naroda", kakav poznaje Statut Međunarodnog suda pravde i članak 7. stavak 2. Europske konvencije, te članak 15. stavak 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelacijski odjel Suda BiH je zaključio da se zločin protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opća načela međunarodnog prava" iz članka 4.a KZBiH, s obzirom na to da je u vrijeme počinjenja, bez obzira na to promatra li se sa stajališta međunarodnog običajnog prava ili sa stajališta "načela međunarodnog prava", nedvojbeno predstavljao kazneno djelo, odnosno da je zadovoljeno načelo legaliteta. U tom smislu Apelacijski odjel Suda BiH je ukazao na činjenicu da su radnje nabrojane u članku 172. KZBiH bile kažnjive i prema KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Konačno, u vezi sa člankom 7. stavak 1. Europske konvencije, Apelacijski odjel Suda BiH je zaključio da primjenu članka 4.a KZBiH dodatno opravdava činjenica da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža od smrtne kazne koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela, a time je zadovoljena i primjena zakona koji je blaži za apelanta. 14. Također, sud je zaključio da je neutemeljena tvrdnja obrane da "prisilni nestanak i silovanje" nisu prihvaćeni kao zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U prilog ovom zaključku sud je naveo da su spomenute radnje nesporno kriminalne radnje koje u vrijeme rata dobivaju osobine i značaj ratnog zločina, te da suci imaju diskrecijsko pravo da takvu radnju kvalificiraju i kao zločin protiv čovječnosti. Također, prisilni nestanak osoba, sukladno praksi Međunarodnog suda pravde, između ostalih nabrojanih djela potpada pod kategoriju "drugih nehumanih djela" kao opća kategorija zločina protiv čovječnosti koje je KZBiH izdvojio i posebno inkriminirao u članku 172. stavak 1. točka (i), dok je "druga nečovječna djela" metodološki svrstao pod točkom (k) istog članka. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana177 15. U obrazloženju drugostupanjske presude, vezano za izvođenje novih dokaza, Sud BiH je naveo da Tužiteljstvo BiH i apelantova obrana nisu dali valjane razloge koji bi se mogli smatrati opravdanim za izvođenje novih dokaza. Također, Sud BiH je zaključio da ni ostali predloženi dokazi apelantove obrane (hospitalizacija svjedoka Slaviše Jovanovića i alibi Mitra Vasiljevića) nisu relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari zbog toga što sami po sebi ne isključuju mogućnost apelantovog poduzimanja inkriminiranih radnji u navedenim razdobljima s obzirom na to da apelant odgovara za radnje koje je u okviru svog umišljaja osobno poduzeo. Činjenice u vezi sa apelantovim pritvorom 16. Rješenjem Kantonalnog suda u Goraždu broj Ki-12/02 od 15. travnja 2003. godine apelantu je određen pritvor od 24. siječnja 2005. godine kada se apelant predao nadležnom tužiteljstvu. Pritvor je produžen Rješenjem Okružnog suda broj KV-08/05 od 23. veljače 2005. godine. 17. Nakon preuzimanja predmeta Sud BiH je Rješenjem broj X-KRO-05/04 od 14. srpnja 2005. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članku 132. stavak 1. točke (b) i (d) ZKPBiH, tako što je naveo da pritvor može trajati do okončanja glavnog pretresa a najduže godinu dana. U postupku redovne kontrole pritvora Sud BiH je Rješenjem broj X-KR-05/04 od 8. svibnja 2006. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članku 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/04 od 29. svibnja 2006. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv Rješenja Suda BiH broj X-KR-05/04 od 8. svibnja 2006. godine. 18. Sud BiH je Rješenjem broj X-KR-05/04 od 6. srpnja 2006. godine apelantu produžio pritvor zbog razloga predviđenih u članku 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. 19. Nakon izricanja prvostupanjske presude apelantu je Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/04 od 11. srpnja 2006. godine produžen pritvor zbog razloga predviđenih u članku 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH, tako da pritvor može trajati do pravomoćnosti presude a najduže do isteka vremena trajanja izrečene kazne. Navedeno rješenje je preinačeno Rješenjem Suda BiH broj X-KR-05/04 od 21. srpnja 2006. godine, tako da pritvor može trajati do pravosnažnosti prvostupanjske presude a najduže još šest mjeseci od dana izricanja prvostupanjske presude. 20. Odlučujući o mjeri pritvora nakon ukidanja prvostupanjske presude, Sud BiH je Rješenjem broj KRŽ-05/04 od 5. siječnja 2007. godine apelantu produžio pritvor, te naglasio da pritvor može trajati najduže do 5. siječnja 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora predviđeni u članku 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH. Prema apelantovim navodima, Apelacijsko vijeće je svakih dva mjeseca utvrđivalo postojanje razloga za pritvor bez prava na priziv sve do objave drugostupanjske presude (14. kolovoz 2007. godine). 21. Sud BiH je na sjednici Apelacijskog vijeća 5. siječnja 2007. godine donio Rješenje broj X-KRŽ-05/04 kojim je odbijen kao neutemeljen prijedlog apelantovog punomoćnika za ukidanje pritvora apelantu. U obrazloženju rješenja je navedeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na neophodnost apelantovog zadržavanja u pritvoru (članak 132. stavak 1. točka (d) ZKPBiH), čije je postojanje pravilno utvrdio prvostupanjski sud Rješenjem broj X-KR-05/04 od 11. srpnja 2006. godine. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelant smatra da su mu pobijanom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. (d) Europske konvencije i prava zagarantirana odredbama članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa člankom 7. Europske konvencije, člankom 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Europsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na priziv u kaznenim stvarima zagarantiranim člankom 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. 23. Povredu prava iz članka 5. stavak 4. Europske konvencije apelant vidi u tome što mu je onemogućeno preispitivanje odluke o pritvoru u razdoblju od sedam mjeseci (od 5. siječnja 2007. godine do 14. kolovoza 2007. godine). Apelant ovim ukazuje na propuste zakonskih rješenja u ZKPBiH u pogledu nepostojanja prava na priziv Apelacijskog vijeća, čime se ne zadovoljavaju minimalne garancije iz Europske konvencije. 24. Apelant smatra da je Sud BiH svojom odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda, na temelju pogrešnog tumačenja članka 449. stavak 2. ZKPBiH, povrijedio pravo garantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji propisuje zaštitu svih prava u kaznenom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom. 25. Apelant smatra da je Sud BiH, proglašavajući ga krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz članka 172. KZBiH, prekršio garancije ustanovljene člankom II Ustava Bosne i Hercegovine o prioritetnoj primjeni Europske konvencije i njezinih protokola, prvenstveno članka 7. Europske konvencije, prema kojem se ne može izreći stroža kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kad je kazneno djelo izvršeno. 26. Apelant ističe da je presudom Apelacijskog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH proglašen krivim i za one oblike kaznenog djela iz članka 172. KZBiH za koje je prvostupanjskom presudom bio oslobođen od optužbi, pa mu je na temelju toga kazna povećana sa pet na 14 godina zatvora. Presuda Apelacijskog odjela Suda BiH u tom dijelu je ustvari prvostupanjska osuđujuća presuda, u pogledu koje apelant nema pravo priziva redovnom sudu, čime su povrijeđeni članak 6. stavak 1. i članak 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na priziv u kaznenim stvarima zagarantiranim člankom 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. 27. Povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije apelant vidi u tome što vijeće Apelacijskog odjela Suda BiH nije sa jednakom pažnjom ispitivalo provedene dokaze i utvrđivalo činjenice koje terete apelanta kao i one koje mu idu u prilog, odnosno u tome što je pristrano i proizvoljno ocijenilo dokaze suprotno načeluin dubio pro reo. 28. Povredu članka 6. stavak 3. (d) Europske konvencije apelant vidi u tome što mu je sud bez validnog objašnjenja uskratio izvođenje novih dokaza pred vijećem Apelacijskog odjela Suda BiH, čime mu je uskraćeno pravo na obranu (jednakost oružja). b) Odgovor na apelaciju 29. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ponovio svoje zaključke iz obrazloženja pobijane odluke, te je zaključio da je predmetna presuda pravilna i zakonita, a da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava iz čl. 6, 7. i 13. Europske konvencije u cijelosti neutemeljeni. U pogledu postupka preuzimanja predmeta, Sud BiH navodi da je postupak proveden u potpunosti sukladno članku 449. stavak 2. ZKPBiH, kojim je predviđena ovlast Suda BiH daex officiopreuzme predmet iz svoje nadležnosti koji je primljen u rad u drugim sudovima, odnosno tužiteljstvima, prije stupanja na snagu KZBiH i ZKPBiH. Sud BiH je ispoštovao načelo iz članka 16. ZKPBiH s obzirom na to da je u konkretnom slučaju preuzeo predmet i ustupio ga Tužiteljstvu BiH na daljnje postupanje, tako da je odluka o konačnoj sudbini istrage bila na Tužiteljstvu BiH. 30. Tužiteljstvo BiH je u svom odgovoru, u vezi sa navodnom povredom članka 6. stavak 1. i članka 13. Europske konvencije, navelo da je u pitanju ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, genocida i drugih kaznenih djela propisanih u Glavi 17 KZBiH utvrđen izuzetak od općeg pravila da u kaznenim stvarima osuđeni moraju imati pravo na priziv prema članku 2. stavak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju kada se radi o odluci najvišeg suda u zemlji. S obzirom na navedeni izuzetak, slijedi da nema ni povrede članka 6. stavak 1. i članka 13. Broj 38–Strana178 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Europske konvencije. Tužiteljstvo BiH je, u vezi sa navodnom povredom načela jednakosti oružja, navelo da apelantova obrana nije na bilo koji način dovedena u slabiju procesnu poziciju u odnosu na Tužiteljstvo BiH. Sud je odbio prijedloge obje strane za izvođenje novih dokaza uz zaključak da oni nisu relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, tako da time nije povrijeđeno pravo obrane na pravično suđenje niti načelo "jednakosti oružja". U odnosu na navodnu povredu članka 7. Europske konvencije, odnosno povredu načela zakonitosti i primjenu blažeg zakona, Tužiteljstvo BiH je navelo da Sud BiH nije proizvoljno tumačio primijenjeni materijalni propis, te da je primjenu KZBiH detaljno i sistematično obrazložio u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj odluci. U konkretnom postupku Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su postupali sukladno Zakonu o Sudu BiH i ZKPBiH, te u cijelosti poštivali standarde o zaštiti ljudskih prava. Također, Tužiteljstvo BiH je zaključilo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog diskriminacije prema apelantu uslijed primjene ZKPBiH i KZBiH. V. Relevantni propisi 31.Kazneni zakon Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Načelo zakonitosti (1) Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga kaznenopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Članak 4. Vremensko važenje kaznenog zakona (1) Na učinitelja kaznenog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja kaznenog djela. (2) Ako se poslije činjenja kaznenog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. Članak 4.a. Suđenje ili kažnjavanje za kaznena djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo kazneno djelo sukladno općim načelima međunarodnog prava. Š...Ć Glava XVII - Kaznena djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Članak 172. Zločini protiv čovječnosti (1) Tko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: a) lišenje druge osobe života (ubojstvo); b) istrebljenje; c) odvođenje u ropstvo; d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva; e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno temeljnim pravima međunarodnog prava; f) mučenje; g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja; h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkom, rasnom, nacionalnom, etničkom, kulturnom, vjerskom, spolnom ili drugom temelju koji je univerzalno prihvaćen kao nedopustiv prema međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stavka ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine; i) prisilni nestanak osoba; j) zločin aparthejda; k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. 32.Kazneni zakon SFRJ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Članak 38. Š...Ć (2) Za kaznena djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina. Š...Ć Glava XVI - Kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena: obuhvaćala, između ostalih, sljedeća kaznena djela: članak 141. genocid; članak 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; članak 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; članak 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; članak 145. organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; članak 146. protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; članak 147. protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; članak 154. rasna i druga diskriminacija; članak 155. osnivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u ropskom odnosu) Članak 142. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubojstva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperiment, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protuzakonito izdavanje novca, ili tko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom. (2) Kaznom iz stavka 1. ovog članka kaznit će se tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može štetiti zdravlju ili opstanku stanovništva ili tko izvrši neko od navedenih djela. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana179 (3) Tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupirani teritorij, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina. 33.Zakon o kaznenom postupku BiH("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica. (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Članak 14. Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Članak 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Članak 23. Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan: a) suditi u prvom stupnju u kaznenim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom, b) odlučivati o prizivima protiv odluka donesenih u prvom stupnju. Š...Ć Članak 28. Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan paziti na svoju nadležnost i čim primijeti da nije nadležan proglasiti se nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja ustupiti predmet nadležnom suduŠ...Ć. (2) Sud kojem je predmet ustupljen dužan je provesti postupak i donijeti odluku. Š...Ć Članak 131. (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. (2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće neophodno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti. (3) U tijeku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Članak 132. (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti: Š...Ć d) ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a uslijed načina činjenja ili posljedica kaznenog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine.Š...Ć Članak 137. (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Priziv protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najduže: Š...Ćtri godine u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.Š...Ć (4) Poslije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostupanjska presuda kojom se prvostupanjska presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostupanjska odluka kojom se prvostupanjska presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostupanjske odluke. Š...Ć Članak 449. Ustupanje predmeta iz nadležnosti Suda (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ovog zakona dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. (2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužiteljstvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja ne odluči da preuzme takav predmet. (3) U slučaju iz stavka 2. ovog članka, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, kazneni postupak će se nastaviti sukladno ovom zakonu. 34.Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04, 32/07, 44/09 i 74/09) u relevantnom dijelu glasi: Članak 13. Kaznena nadležnost (1) Sud je nadležan za kaznena djela utvrđena Kaznenim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Š...Ć 35.Zakon o Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 9/04, 35/04, 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 12. Kaznena nadležnost (1) Tužiteljstvo je tijelo nadležno za provođenje istrage za kaznena djela za koja je nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te za gonjenje počinitelja pred Sudom Bosne i Hercegovine, sukladno Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine i drugim primjenjivim zakonima. Š...Ć (3) Posebni odjeli, između ostalog, poduzimaju zakonom određene mjere za ispitivanje i gonjenje počinitelja kaznenih djela ratnih zločina,organiziranog kriminala, privrednog kriminala i korupcije predviđenih zakonom, kada je u navedenim zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine. Članak 18. Prijelazna odredba Nakon formiranja Tužiteljstva, svi sudovi i tužiteljstva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko kod kojih je u tijeku rješavanje kaznenih predmeta koji se ubrajaju u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, na temelju izmijenjenog i dopunjenog članka 13. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, u kojima optužnica nije potvrđena ili nije postala pravomoćna, obvezni su o tim predmetima obavijestiti Tužiteljstvo. Broj 38–Strana180 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. VI. Dopustivost 36. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 37. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a) Dopustivost u odnosu na članak 5. stavak 4. Europske konvencije 38. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. stavak 4. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. st. 1. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije. 39. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na slobodu i sigurnost u kontekstu nemogućnosti preispitivanja odluke o pritvoru u razdoblju od 5. siječnja 2007. godine do 14. kolovoza 2007. godine. 40. Sud BiH je Rješenjem broj KRŽ-05/04 od 5. siječnja 2007. godine apelantu produžio pritvor, a Rješenjem broj X-KRŽ-05/04 od 5. siječnja 2007. godine odbio njegov prijedlog za ukidanje pritvora. Navedena rješenja su dostavljena apelantu i na njima je bila pouka o pravnom lijeku da protiv navedenih rješenja nije dopušten priziv. 41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je apelant mogao podnijeti apelaciju protiv navedenih rješenja Suda BiH najkasnije u roku od 60 dana od dana primanja svakog pojedinačnog rješenja. 42. S obzirom na to da je apelant primio sva rješenja Suda BiH koja se tiču pritvora u spornom razdoblju, a da istaknute navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je okončan kazneni postupak protiv njega, on je propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije i apelacija je u ovom segmentu nedopustiva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 215/05od 12. travnja 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 68/06; i Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1394/07od 17. prosinca 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. b) Dopustivost u odnosu na čl. 6, 7. i 13. Europske konvencije, Protokol br. 6, 7. i 13. uz Europsku konvenciju 43. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-05/04 od 7. kolovoza 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 23. studenoga 2007. godine, a apelacija je podnesena 24. prosinca 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 44. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 45. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3.(d) Europske konvencije i prava zagarantirana odredbama članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa člankom 7. Europske konvencije, člankom 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Europsku konvenciju. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na priziv u kaznenim stvarima zagarantiranim člankom 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 46. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom. 47. Članak 6. st. 1, 2. i 3.(d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d. sam ispitivati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisutnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;Š...Ć Članak 6. stavak 1. Europske konvencije 48. Apelant smatra da mu je Sud BiH svojom odlukom da preuzme predmet od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, na temelju pogrešnog tumačenja članka 449. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku BiH, povrijedio pravo na pravično suđenje koje osigurava zaštitu svih prava u kaznenom postupku, a jedno od njih je i suđenje pred nadležnim sudom. 49. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 519/07 od 29. siječnja 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07,dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključio da je člankom 23. Zakona o kaznenom postupku BiH, koji se mora čitati u vezi sa člankom 13. Zakona o Sudu BiH, propisana stvarna, odnosno kaznena nadležnost Suda BiH i u tom smislu ne postoji dilema da je Sud BiH "sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležni sud da sudi za kaznena djela iz njegove nadležnosti". Dalje, člankom 449. Zakona o kaznenom postupku BiH propisano je kada i pod kojim uvjetima Sud BiH može, odnosno ne može preuzeti predmet iz svoje nadležnosti, koji se u momentu stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku BiH nalazio u nekom drugom sudu. Ustavni sud smatra da je Sud BiH Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana181 u pogledu temelja za osnivanje svoje nadležnosti dao detaljno obrazloženje koje ima uporište u navedenim zakonima i koje se ne može ocijeniti kao arbitrarno. 50. Imajući u vidu da je u konkretnom predmetu Sud BiH preuzeo predmetex offico, te da je Sud BiH primjenu navedenih odredaba detaljno obrazložio, Ustavni sud se u pogledu apelantovih prizivnih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. siječnja 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije 51. Apelant smatra da u njegovom slučaju nije poštivano načelo presumpcije nevinosti, odnosno načeloin dubio pro reo, tj. pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazima mora ići u korist optuženog, što predstavlja bitan element prava na pravično suđenje. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na obranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tome, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti načeloin dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava,Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u vezi sa primjenom ovog načela, prema kojima je redovni sud dužan u obrazloženju presude opisati proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka brojAP 661/04od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 44/05). 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz izveden na glavnom pretresu, da ih je ocijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da je jasno i precizno obrazložio zašto je neke dokaze prihvatio u cjelini, odnosno u jednom dijelu, i zašto neke od provedenih dokaza nije prihvatio. Dalje, na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Sud BiH je dao uvjerljiva i logična obrazloženja koja ne upućuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, niti na povredu načelain dubio pro reokao dijela načela presumpcije nevinosti. 53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Članak 6. stavak 3. (d) Europske konvencije 54. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na obranu zbog toga što su sudovi bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza obrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj članak 6. stavak 3.(d) Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članku 6. stavak 3.(d) Europske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Dalje, članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Europski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A, broj 235, točka 34; Dom za ljudska prava,Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/6558od 12. travnja 2002. godine, točka 68). 55. Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Europskog suda, prema kojima je načelo ravnopravnosti stranaka iz članka 6. stavak 1. tijesno vezano sa pravima iz članka 6. stavak 3. (d) Europske konvencije. Ovo načelo predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u kaznenom postupku. Navedeno načelo podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Europski sud za ljudska prava,McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. veljače 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud, stoga, smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima suprotstavi argumentima optužbe. Pri tome je sud na temelju svog diskrecijskog prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne. Također, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelacije, Sud BiH u svojoj odluci jasno obrazložio zašto nije dopustio izvođenje novih dokaza optužbe i obrane. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom postupku povrijeđene ni druge garancije iz članka 6. stavak 3. (d) Europske konvencije, već smatra da su ovi navodi neutemeljeni. 56. Na temelju svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. (d) Europske konvencije. Kažnjavanje samo na temelju zakona, ukidanje smrtne kazne 57. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo iz članka 7. Europske konvencije. 1. Nitko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. 2. Ovaj članak ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo kazneno djelo prema općim pravnim načelima koja su priznali civilizirani narodi. 58. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu članka 7. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojim odlukama br. AP 1785/06 od 30. ožujka 2007. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 1785/06"Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/07) i AP 519/07 od 29. siječnja 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07,dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci brojAP 1785/06Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključioda su ratni zločini "zločini prema međunarodnom pravu" u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao kaznena i propisao posebnu kaznenu sankciju, a koji to nisu bili prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članku 7. Europske konvencije.Također, Ustavni sud se u citiranoj odluci pozvao i na primjenu odredbe članka 4.a KZBiH u vezi sa člankom 7. stavak 2. Europske konvencije, te zaključio da pitanje primjene KZBiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje članka 7. Europske konvencije. Broj 38–Strana182 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. 59. Imajući u vidu da je i pobijana presuda utemeljena na odredbama članka 4.a KZBiH u vezi sa člankom 7. stavak 2. Europske konvencije, te da je Sud BiH primjenu navedenih odredaba detaljno obrazložio, Ustavni sud se u pogledu apelantovih prizivnih navoda, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1785/06 od 30. ožujka 2007. godine i Odluci broj AP 519/07 od 29. siječnja 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz članka 7. Europske konvencije. Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu 60. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. 61. Članci 1. i 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glase: (1) Svatko tko je odlukom suda osuđen za kazneno djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući temelje za njegovo korištenje, određuje se zakonom. (2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja koja su određena zakonom ili u slučajevima kada je osobi u pitanju u prvom stupnju sudio najviši sud ili je bila osuđena na temelju priziva na oslobađajuću presudu. 62. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da je o istom pravnom pitanju razmatrao u svojoj Odluci broj AP 519/07 od 29. siječnja 2010. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu brojAP 519/07, dostupna na njeb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je nakon opširne analize tog pitanja zaključioda nemogućnošću izjavljivanja priziva protiv presude Apelacijskog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim i u pogledu navoda iz optužbe za koje je prvostupanjskom presudom bio oslobođen, nije povrijeđeno njegovo pravo na preispitivanje višeg suda. Također, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveoda činjenica da Zakon o kaznenom postupku BiH nije propisivao mogućnost preispitivanja kaznene presude u "trećem stupnju" u vrijeme kada je donesena pobijana presuda Apelacijskog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH, ne predstavlja kršenje apelantovog prava garantiranog člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. 63. Ustavni sud se u pogledu apelantovih prizivnih navoda umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazlo- ženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. siječnja 2010. godine jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Pravo na djelotvoran pravni lijek 64. Članak 13. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svatko čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. 65. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa člankom 5. stavak 4. Europske konvencije, odnosno u vezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije u vezi sa pravom na priziv u kaznenim stvarima zagarantiranim člankom 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz članka 13. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. u vezi sa člankom 5. stavak 4. i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, niti u vezi sa člankom 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zato što je postupak protiv apelanta zbog ratnih zločina i kršenja međunarodnog humanitarnog prava vođen pred Sudom BiH kao zakonom ustanovljenim sudom u okviru zakonom ustanovljene nadležnosti. 67. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija u pogledu presumpcije nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju ove garancije ili načelain dubio pro reokao dijela te garancije. 68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda članka 6. stavak 3. (d) Europske konvencije s obzirom na to da je Sud BiH svoju odluku detaljno i jasno obrazložio, odnosno kada je osuđujuća presuda utemeljena na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu a apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze Tužiteljstva uz poštivanje načela kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze koje je sud ocijenio neophodnim za donošenje odluke. 69. Ne postoji povreda članka 7. Europske konvencije jer stavak 2. tog članka predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili "civilizirani narodi", a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stavka 1. članka 7. Europske konvencije. 70. Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude od višeg suda, garantiranog člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, budući da navedenim člankom nije ustanovljena obveza da se u slučaju osuđujuće presude izrečene povodom priziva na oslobađajuću presudu mora omogućiti pravo da takva odluka bude preispitana pred višim sudom. Stavkom 2. ovog članka predviđen je izuzetak od pravila da presudu preispita viši sud, između ostalog, u slučaju osude povodom priziva na oslobađajuću presudu, kao u apelantovom slučaju. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 71. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 4. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 72. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 73. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr.Miodrag Simović,v.r. ZENIČKO-DOBOJSKI KANTON Na osnovu člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko- dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 16/00, 7/05 i 4/06) i člana 19. Uredbe o dodjelji- vanju i oduzimanju činova policijskim službenicima Zeničko- dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 2/08), Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na 183. sjednici održanoj 11. juna 2010. godine, donosi RJEŠENJE Član 1. FAHRUDINU BEČIROVIĆ, koji je ponovo imenovan na dužnost policijskog komesara u Ministarstvu unutrašnjih Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana183 poslova Zeničko-dobojskog kantona, na period od 4 (četiri) godine, od dana 06.05.2010. godine, za vrijeme mandata, dodjeljuje se čin "Generalni inspektor policije". Član 2. Ovo Rješenje stupa na snagu dana 06.05.2010. godine, a objavit će se u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-34-17713/10 11. juna/lipnja 2010. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević,s.r. TUZLANSKI KANTON Na osnovu člana 3. stav 3. Odluke o preuzimanju dijela osnivačkih prava i obaveza nad Javnom ustanovom Međunarodna galerija portreta Tuzla ("Službene novine Tuzlanskog kantona", broj 10/06) i člana 5. Ugovora o suosnivačkim pravima i obavezama nad Javnom ustanovom Međunarodna galerija portreta Tuzla, broj 02/1-38-7404-1/06 od 16.11.2006. godine i broj 02-14-1051 od 23. novembra 2006. godine, Vlada Tuzlanskog kantona i općinski načelnik Tuzla donose ODLUKU O DAVANJU SAGLASNOSTI ZA IMENOVANJE DIREKTORA JAVNE USTANOVE MEĐUNARODNA GALERIJA PORTRETA U TUZLI I. Daje se saglasnost za imenovanje DŽENANA JUSUFOVIĆA, akademskog muzičara, profesora klarineta, za direktora Javne ustanove Međunarodna galerija portreta u Tuzli. II. Ova Odluka objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenim novinama Tuzlanskog kantona" i "Službenom glasniku općine Tuzla". Broj 02/1-34-5640-1/10 10. juna/lipnja 2010. godine Tuzla Premijer Kantona Mr. sc.Enes Mujić,s.r. Broj 02-05-2251-2010 12. aprila/travnja 2010. godine Tuzla Općinski načelnik Jasmin Imamović,s.r. OPŠTINA TUZLA Na osnovu članova 12. i 13. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Odluke o uslovima, kriterijima i postupku imenovanja u regulirane organe ("Službeni glasnik općine Tuzla", broj 1/04), a u postupku konačnog imenovanja predsjednika i članova Nadzornog odbora JP SKPC "Mejdan" Tuzla, koje predlaže općina Tuzla, nakon provedene procedure izbora kandidata i utvrđivanja rang liste, načelnik općine Tuzla objavljuje KONAČNU LISTU IMENOVANIH KANDIDATA ZA PREDSJEDNIKA I ČLANOVE NADZORNOG ODBORA JP SKPC "MEJDAN" TUZLA IZ REDA OSNIVAČA OPĆINE TUZLA Za predsjednika i člana Nadzornog odbora imenuju se: l. REDŽEP ISMAJLOVSKI, rođen 1951. godine, po zanimanju mr.političkih nauka, penzioner 2. JUSUF ŽIGIĆ, rođen 1961. godine, po zanimanju dipl. pravnik, zaposlen u Općini Tuzla i 3. AIDA SAVIĆ, rođena 1960. godine, po zanimanju dipl. žurnalista, zaposlena u Birou za ljudska prava. Prigovor na konačno imenovanje podnosi se općinskom načelniku, a kopija se dostavlja Ombudsmenu za ljudska prava Federacije Bosne i Hercegovine u roku od 8 dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-05-4794-2010 11. juna/lipnja 2010. godine Tuzla Općinski načelnik Jasmin Imamović,s.r. Na osnovu članova 12. i 13. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Odluke o uslovima, kriterijima i postupku imenovanja u regulirane organe ("Službeni glasnik općine Tuzla", broj 1/04), a u postupku konačnog imenovanja predsjednika i člana Nadzornog odbora "Tržnice-Pijace" d.o.o. Tuzla, koje predlaže općina Tuzla, nakon provedene procedure izbora kandidata i utvrđivanja rang liste, načelnik općine Tuzla objavljuje KONAČNU LISTU IMENOVANIH KANDIDATA ZA PREDSJEDNIKA I ČLANA NADZORNOG ODBORA "TRŽNICE-PIJACE" D.O.O. TUZLA IZ REDA OSNIVAČA OPĆINE TUZLA Za predsjednika i člana Nadzornog odbora imenuju se: l. ANELA GARČEVIĆ-HUKIĆ, rođena 1977. godine, po zanimanju dipl.pravnik, zaposlena u Općini Tuzla, 2. RANKA JURAK, rođena 1964. godine, po zanimanju dipl. pravnik, zaposlena u JU Srednja muzička škola Tuzla. U slučaju odustajanja kandidata imenovanih ovom konačnom listom, općinski načelnik, imenovat će sljedećeg rangiranog kandidata sa prijedloga rang-liste. Prigovor na konačno imenovanje podnosi se općinskom načelniku, a kopija se dostavlja Ombudsmenu za ljudska prava Federacije Bosne i Hercegovine u roku od 8 dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-05-4795/10 11. juna/lipnja 2010. godine Tuzla Općinski načelnik Jasmin Imamović,s.r. Na osnovu članova 12. i 13. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 12/03 i 34/03), Odluke o uslovima, kriterijima i postupku imenovanja u regulirane organe ("Službeni glasnik općine Tuzla", broj 1/04), a u postupku konačnog imenovanja predsjednika i članova Nadzornog odbora JP "Biznis, inovacije i tehnologije" d.o.o. Tuzla, koje predlaže općina Tuzla, nakon provedene procedure izbora kandidata i utvrđivanja rang-liste, načelnik općine Tuzla objavljuje KONAČNU LISTU IMENOVANIH KANDIDATA ZA PREDSJEDNIKA I ČLANOVE NADZORNOG ODBORA JP "BIZNIS, INOVACIJE I TEHNOLOGIJE" D.O.O. TUZLA IZ REDA OSNIVAČA OPĆINE TUZLA Za predsjednika i članove Nadzornog odbora imenuju se: l. ASJA KRAVIĆ, rođena 1977. godine, po zanimanju dipl.pravnik, zaposlena u Općini Tuzla, 2. MAIDA HADŽIMEHMEDOVIĆ, rođena 1978. godine, po zanimanju dipl. ekonomista, zaposlena u Općini Tuzla, 3. ELDAR ISAKOVIĆ, rođen 1962. godine, po zanimanju doktor medicinskih nauka, zaposlen u Univezitetu u Tuzli. Prigovor na konačno imenovanje podnosi se općinskom načelniku, a kopija se dostavlja Ombudsmenu za ljudska prava Broj 38–Strana184 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Federacije Bosne i Hercegovine u roku od 8 dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-05-4797/10 11. juna/lipnja 2010. godine Tuzla Općinski načelnik Jasmin Imamović,s.r. Na osnovu članova 12. i 13. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), Odluke o uslovima, kriterijima i postupku imenovanja u regulirane organe ("Službeni glasnik općine Tuzla", broj 1/04), a u postupku konačnog imenovanja predsjednika i članova Nadzornog odbora JP "Veterinarska stanica" Tuzla, koje predlaže općina Tuzla, nakon provedene procedure izbora kandidata i utvrđivanja rang-liste, načelnik općine Tuzla objavljuje KONAČNU LISTU IMENOVANIH KANDIDATA ZA PREDSJEDNIKA I ČLANOVE NADZORNOG ODBORA JP "VETERINARSKA STANICA" TUZLA IZ REDA OSNIVAČA OPĆINE TUZLA Za predsjednika i člana Nadzornog odbora imenuju se: l. ALMIR ŠUTA, rođen l971. godine, po zanimanju dipl. pravnik, zaposlen u Općini Tuzla 2. ADEM ŠEHIDIĆ, rođen l970. godine, po zanimanju prof. historije i geografije, zaposlen u JU Srednja mašinska škola Tuzla i 3. MIJO KEROŠEVIĆ, rođen 1950. godine, po zanimanju dipl. ekonomista, zaposlen u Općini Tuzla. Prigovor na konačno imenovanje podnosi se općinskom načelniku, a kopija se dostavlja Ombudsmenu za ljudska prava Federacije Bosne i Hercegovine u roku od 8 dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-05-4796/10 11. juna/lipnja 2010. godine Tuzla Općinski načelnik Jasmin Imamović,s.r. GRAD MOSTAR Na osnovu člana 7. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), člana 25. stav 2. i 29. stav 1. Zakona o javnom pravobranilaštvu HNK ("Službene novine HNK", broj 8/99, 3/04 i 11/08) i člana 43. Statuta Grada Mostara ("Gradski službeni glasnik Grada Mostara", broj 4/04), gradonačelnik Grada Mostara donosi ODLUKU O OBJAVLJIVANJU KONKURSA ZA IMENOVANJE JAVNOG PRAVOBRANIOCA I ZAMJENIKA JAVNOG PRAVOBRANIOCA GRADA MOSTARA I. U svrhu popune upražnjenih pozicija Grad Mostar će objaviti konkurs za imenovanje: 1. Javnog pravobranioca Grada Mostara 2. Zamjenika javnog pravobranioca Grada Mostara. II. Kandidati za javnog pravobranioca i zamjenika javnog pravobranioca Grada Mostara trebaju ispunjavati opće i posebne uslove propisane Zakonom o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), Zakonom o javnom pravobranilaštvu HNK ("Službene novine HNK", broj 8/99, 3/04 i 11/08) i Sistematizacijom radnih mjesta Javnog pravobranilaštva Grada Mostara ("Službeni glasnik Grada Mostara", broj 1/05). III. Prilikom procjene kvalifikacija i iskustva kandidata uzet će se u obzir i sljedeće: Za poziciju javnog pravobranioca Grada Mostara: –rezultati rada ostvareni tokom karijere, –izražena nezavisnost u radu i donošenju odluka, –komunikacijske i organizacijske sposobnosti, –sposobnost upravljanja finansijskim i ljudskim resur- sima i sklonost timskom radu, Za poziciju zamjenika javnog pravobranioca Grada Mostara: –rezultati rada ostvareni tokom karijere, –komunikacijske sposobnosti i sklonost timskom radu, –izražena samostalnost u obavljanju najsloženijih poslova. IV. Konkurs će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH", dnevnom listu "Dnevni avaz", "Službenom glasniku Grada Mostara" i njeb-stranici Grada Mostara. V. Kandidati će prijave na konkurs podnositi na obrascu koji će im biti dostupan u pisanoj formi u Centru za usluge građanima Grada Mostara i u elektronskoj formi na njeb-stranici Grada. Rok za prijavu kandidata ističe protekom 15 dana od dana posljednje objave konkursa. VI. Zadužuje se Odjel za organizaciju, pravne poslove, opću upravu, civilnu zaštitu i vatrogastvo da pripremi tekst konkursa i osigura objavu istog u skladu s ovom Odlukom. Broj 02-36-7123/10 16. juna/lipnja 2010. godine Mostar Gradonačelnik Ljubo Bešlić,s.r. OPŠTINA SAPNA Na osnovu člana 53.b. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine TK", broj 12/00, 5/02 i 13/03), člana 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03) i člana 36. Statuta općine Sapna ("Službeni glasnik općine Sapna", broj 6/07 i 8/09), a nakon provedene procedure za izbor kandidata po javnom oglasu, Općinsko vijeće Sapna, na sjednici održanoj 23. juna 2010. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE CENTAR ZA SOCIJALNI RAD SAPNA I. Za predsjednika i člana Upravnog odbora JU Centar za socijalni rad Sapna, imenuju se: 1. NIJAZ OMEROVIĆ, predsjednik iz reda osnivača 2. SULEJMAN RAMIĆ, član iz reda osnivača 3. ADEM FEJZIĆ, član iz reda uposlenika Ustanove II. Mandat predsjednika i članova Upravnog odbora traje 4 (četiri) godine od dana imenovanja. III. Imenovani članovi Upravnog odbora iz tačke I. ovog Rješenja za svoj rad i angažovanje u radu Upravnog odbora imaju pravo na naknadu koja će biti utvrđena posebnim aktom. IV. Protiv ovog Rješenja može podnijeti prigovor bilo koji član javnosti. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana185 Prigovor se podnosi Općinskom vijeću Sapna, a kopija prigovora se dostavlja Ombudsmenu za ljudska prava u Federaciji BiH. V. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku općine Sapna". Broj 01-02-1267/10 23. juna/lipnja 2010. godine Sapna Predsjedavajući Općinskog vijeća Ćamil Ahmetović,s.r. JP "VODOVOD I KANALIZACIJA KALESIJA" DOO KALESIJA Na osnovu člana 12. Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 8/05, 81/08 i 22/09), člana 38. Statuta JP"Vodovod i kanalizacija Kalesija" d.o.o. Kalesija (Prečišćeni tekst; Statuta br. 2-07-159/10), člana 12. i 13. Poslovnika o radu Nadzornog odbora preduzeća a uz prethodno pribavljenu usmenu saglasnost općinskog načelnika, Nadzorni odbor preduzeća, na redovnoj XII sjednici održanoj 10. juna 2010. godine, donosi ODLUKU O IMENOVANJU DIREKTORA PREDUZEĆA Član 1. Za direktora JP"Vodovod i kanalizacija Kalesija" d.o.o. Kalesija, imenuje se SENAID SINANOVIĆ iz Miljanovaca, diplomirani inžinjer zaštite na radu i životne okoline. Član 2. Mandat imenovanog traje 4 (četiri) godine, počev od 10.06.2010. godine. Član 3. Položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava direktora uredit će se ugovorom između Nadzornog odbora preduzeća i direktora. Član 4. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 2-15-219/10 11. juna/lipnja 2010. godine Kalesija Predsjednik Nadzornog odbora Osmo Halilović,s.r. JZU "GRADSKA APOTEKA" GRAČANICA Na osnovu člana 51. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, člana 33. Statuta Javne zdravstvene ustanove "Gradska apoteka" Gračanica, Upravni odbor Javne zdravstvene ustanove " Gradska apoteka" Gračanica, na sjednici održanoj 26. aprila 2010. godine, donio je ODLUKU O IMENOVANJU MR.PH. NADIRE KULENOVIĆ, NA FUNKCIJU DIREKTORA JZU "GRADSKA APOTEKA" GRAČANICA I. Mr.ph. NADIRA KULENOVIĆ iz Gračanice imenuje se na funkciju direktora JZU "Gradska apoteka" Gračanica, u narednom četverogodišnjem mandatu. II. Imenovana će preuzeti funkciju direktora na osnovu ove Odluke, nakon što pribavi saglasnost osnivača, a u skladu sa članom 32. Statuta ove ustanove. III. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja, a nakon pribavljanja saglasnosti osnivača, bit će objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-2-02/10 26. aprila/travnja 2010. godine Gračanica Predsjednik Upravnog odbora Dr.Osman Bukvić,s.r. JP "RADIO-TELEVIZIJA UNSKO-SANSKOG KANTONA" DOO BIHAĆ Na osnovu člana 71. stav 1. Statuta Javnog preduzeća "Radio televizija Unsko-sanskog kantona" društva sa ograničenom odgovornošću Bihać, Nadzorni odbor društva, na svojoj redovnoj petoj sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, donosi ODLUKU O PONIŠTENJU KONKURSA ZA IZBOR I IMENOVANJE PREDSJEDNIKA I ČLANOVA ODBORA ZA REVIZIJU JP RTV USK-a D.O.O. BIHAĆ Član 1. Poništava se raspisani Konkurs za izbor i imenovanje predsjednika i dva člana Odbora za reviziju JP "RTV USK-a" d.o.o. Bihać koji je objavljen u "Dnevnom avazu" dana 08.01.2010.god. i "Službenim novinama Federacije BiH", broj 1 od 13.01.2010. godine. Član 2. Razlog za poništenje Konkursa iz člana 1. ove Odluke je iznenadni opoziv Skupštine društva dana, 07.04.2010. godine, odnosno u vrijeme kada je procedura izbora i imenovanja bila u toku. Član 3. Zadužuje se sekretar Skupštine društva da pismeno obavijesti kandidate koji su se prijavili na poništeni Konkurs. Član 4. Odluku objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" u redovnom postupku. Član 5. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja. Broj 01/378-2/10 16. juna/lipnja 2010. godine Bihać Predsjednik Nadzornog odbora Nuho Kurtović,s.r. Broj 38–Strana186 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 682Uredba o izmjenama Uredbe o zaštiti tradicionalnih i starih obrta (srpski jezik) 1 Uredba o izmjenama Uredbe o zaštiti tradicionalnih i starih obrta (bosanski jezik) 10 Uredba o izmjenama Uredbe o zaštiti tradicijskih i starih obrta (hrvatski jezik) 18 683Uredba o izmjenama Uredbe o šumama (srpski jezik)26 Uredba o izmjenama Uredbe o šumama (bosanski jezik) 26 Uredba o izmjenama Uredbe o šumama (hrvatski jezik) 26 684Odluka o davanju saglasnosti na Nacrt AneksaII Memoranduma o razumijevanju za uspostavljanje Fonda za reformu javne uprave (srpski jezik) 26 Odluka o davanju saglasnosti na Nacrt Aneksa II Memoranduma o razumijevanju za uspostavljanje Fonda za reformu javne uprave (bosanski jezik) 27 Odluka o davanju suglasnosti na Nacrt Aneksa II Memoranduma o razumijevanju za uspostavljanje Fonda za reformu javne uprave (hrvatski jezik) 29 685Odluka o davanju na privremeno korištenje Opštin- skom sudu u Sarajevu poslovnih prostorija Federalnog zavoda za geologiju u ul. Ustanička bb (srpski jezik)29 Odluka o davanju na privremeno korištenje Općinskom sudu u Sarajevu poslovnih prostorija Federalnog zavoda za geologiju u ul. Ustanička bb (bosanski jezik)30 Odluka o davanju na privremeno korištenje Općinskom sudu u Sarajevu poslovnih prostorija Federalnog zavoda za geologiju u ul. Ustanička bb (hrvatski jezik)30 686Odluka V broj 532/10 (srpski jezik) 31 Odluka V broj 532/10 (bosanski jezik) 31 Odluka V broj 532/10 (hrvatski jezik) 31 687 Rješenje o imenovanju predstavnika i zamjenika predstavnika Vlade Federacije Bosne i Hercegovine u Zajedničke monitoring komitete za tri programa prekogranične saradnje u okviru IPA-e 31 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/FINANCIJA 688Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o podnošenju prijava za upis i promjene upisa u jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa (srpski jezik) 32 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o podnošenju prijava za upis i promjene upisa u jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa (bosanski jezik) 32 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o podnošenju prijava za upis i promjene upisa u jedinstveni sustav registracije, kontrole i naplate doprinosa (hrvatski jezik) 32 FEDERALNO MINISTARSTVO POQOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 689 Rješenje o imenovanju Komisije za ostale podrške 33 690 Rješenje o imenovanju Komisije za ruralni razvoj 33 691 Rješenje o imenovanju Komisije za stručne projekte i strategiju 34 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Rješenje o imenovanju Komisije za proces provođenja pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci 34 CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA BOSNE I HERCEGOVINE/SREDIŠWE IZBORNO POVJERENSTVO BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o zakqučivanju i potvrđivanju Centralnog biračkog spiska sa stanjem na dan 04.05.2010. godine u 24.00 sata (srpski jezik) 35 Odluka o zaključivanju i potvrđivanju Centralnog biračkog spiska sa stanjem na dan 04.05.2010. godine u 24.00 sata (bosanski jezik) 36 Odluka o zaključivanju i potvrđivanju Središnjeg biračkog popisa sa stanjem na dan 04.05.2010. godine u 24.00 sata (hrvatski jezik) 37 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka brojAP 201/10(srpski jezik) 38 Odluka brojAP 201/10(bosanski jezik) 43 Odluka brojAP 201/10(hrvatski jezik) 47 Odluka brojAP 408/07(srpski jezik) 51 Odluka brojAP 408/07(bosanski jezik) 58 Odluka brojAP 408/07(hrvatski jezik) 64 Odluka brojAP 2235/08(srpski jezik) 70 Odluka brojAP 2235/08(bosanski jezik) 77 Odluka brojAP 2235/08(hrvatski jezik) 84 Odluka brojAP 2878/07(srpski jezik) 90 Odluka brojAP 2878/07(bosanski jezik) 96 Odluka brojAP 2878/07(hrvatski jezik) 101 Odluka brojAP 3007/07(srpski jezik) 107 Odluka broj (AP 3007/07bosanski jezik) 110 Odluka brojAP 3007/07(hrvatski jezik) 113 Odluka brojAP 3021/07(srpski jezik) 115 Odluka brojAP 3021/07(bosanski jezik) 120 Odluka brojAP 3021/07(hrvatski jezik) 123 Odluka brojAP 3298/07(srpski jezik) 127 Odluka brojAP 3298/07(bosanski jezik) 131 Odluka brojAP 3298/07(hrvatski jezik) 134 Odluka brojAP 3322/07(srpski jezik) 137 Odluka brojAP 3322/07(bosanski jezik) 140 Odluka brojAP 3322/07(hrvatski jezik) 144 Odluka brojAP 3582/07(srpski jezik) 147 Odluka brojAP 3582/07(bosanski jezik) 151 Odluka brojAP 3582/07(hrvatski jezik) 155 Odluka brojAP 3620/07(srpski jezik) 159 Odluka brojAP 3620/07(bosanski jezik) 167 Odluka brojAP 3620/07(hrvatski jezik) 175 ZENIČKO-DOBOJSKI KANTON Rješenje broj 02-34-17713/10 182 TUZLANSKI KANTON Odluka o davanju saglasnosti za imenovanje direktora Javne ustanove Međunarodna galerija portreta u Tuzli 183 OPŠTINA TUZLA Konačna lista imenovanih kandidata za predsjednika i članove Nadzornog odbora JP SKPC "Mejdan" Tuzla iz reda osnivača Općine Tuzla 183 Konačna lista imenovanih kandidata za predsjednika i člana Nadzornog odbora "Tržnice-pijace" d.o.o. Tuzla iz reda osnivača Općine Tuzla 183 Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana187 Konačna lista imenovanih kandidata za predsjednika i članove Nadzornog odbora JP "Biznis, inovacije i tehnologije" d.o.o. Tuzla iz reda osnivača Općine Tuzla 183 Konačna lista imenovanih kandidata za predsjednika i članove Nadzornog odbora JP "Veterinarska stanica" Tuzla iz reda osnivača Općine Tuzla 184 GRAD MOSTAR Odluka o objavljivanju Konkursa za imenovanje javnog pravobranioca i zamjenika javnog pravobranioca Grada Mostara 184 OPŠTINA SAPNA Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Javne ustanove Centar za socijalni rad Sapna 184 JP "VODOVOD I KANALIZACIJA KALESIJA" DOO KALESIJA Odluka o imenovanju direktora preduzeća 185 JZU "GRADSKA APOTEKA" GRAČANICA Odluka o imenovanju mr. ph. Nadire Kulenović, na funkciju direktora JZU "Gradska apoteka" Gračanica 185 JP "RADIO-TELEVIZIJA UNSKO-SANSKOG KANTONA" DOO BIHAĆ Odluka o poništenju Konkursa za izbor i imenovanje predsjednika i članova Odbora za reviziju JP RTV USK-a d.o.o. Bihać 185 Broj 38–Strana188 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana189 Broj 38–Strana190 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Srijeda,30.6.2010. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 38–Strana191 Broj 38–Strana192 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 30.6.2010. Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa:UNICREDITBANKDD 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 -HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Bawa Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 -RAIFFEISEN BANKd.d. BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: GIK "OKO" d. d. Sarajevo - Za štampariju: Fehim Škaqić - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavawa poreske fakture. Izdanje na srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku. Pretplata zaIpolugodište 2010. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata zaIpolugodište 2010. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Webizdanje:http: //www.sluzbenenovine.bagodišwa pretplata 200,00 KM po korisniku NOVO !!! NOVO !!! NOVO !!!